Ljubav – pokretač svemira

Božja pisana objava, Biblija opisuje Boga kao biće apsolutne čiste ljubavi ali time ne želi reći da život na zemlji govori u prilog toj činjenici. Biblija niti u jednoj svojoj knjizi (ima ih 66), ne sakriva tragediju i problematiku života nakon pada u grijeh ali u isto vrijeme pruža neizrecivu nadu u izbavljenje uz obećanje da će Bog načiniti novo nebo i novu zemlju (opisano u posljednjoj biblijskoj knjizi).
Ljubav – pokretač svega vrijednog i plemenitog u čovjeku dolazi s prijestolja svemira, iz same biti postojanja i smisla života. Radosna vijest, evanđelje, donosi najljepšu istinu koju je svijet ikad mogao upoznati, ljubav nije fikcija, ljubav nije bezlična sila, ljubav je osoba – Bog je osoba, Bog je ljubav. U prirodi je ljubavi da ne može biti sama, zato je Bog dvoje, Bog Otac i Božji Sin. Dvoje u vječnom odnosu ljubavi i sklada. Ljubav ne može ne stvarati i ne brinuti o svemu što je stvorila – zato je svemoguća i sveprisutna Duhom Svetim. Dva bića svoju osobnost manifestiraju kroz treću osobu božanstva – Duha Svetog. Ta vječna Božja ljubav je oduvijek sve činila savršenim, ispunjenim smislom i nikad nije dovedena u pitanje, sve do trenutka pada najveličanstvenijeg bića koje je ikad stvorila.

 

 

 

 

—

 

 

 

 

Od tog vremena vodi se sukob nad sukobima, rat nad ratovima, vodi se najveća borba za povratak palog čovječanstva ka spoznaji o Božjem karakteru.

Život u moralnom padu, u grijehu, u pobuni protiv dobra, u otuđenosti od izvora ljubavi, u otuđenosti od izvora života može se slikovito opisati kao život ribe u bari. Ta riba je ograničena malim prostorom i sve što vidi i zna uspoređuje i objašnjava s onim što se nalazi u toj maloj bari u kojoj živi. Iako je bara prljava, riba živi i čak se prilagodila toj prljavštini kao da je sastavni dio njenog života i opstanka. Riba nije svjesna da je bara samo nalik puno većoj i čišćoj količini vode od koje se odvojila i da će bara uskoro presušiti a riba će uginuti. Slično je i s nama palim čovječanstvom koje živi na ovoj malenoj planeti poput neke bare, u prljavštini moralne izopačenosti i degradirane prirode koja tjera na borbu za preživljavanjem, koja skreće pogled sa šireg konteksta života na onaj najuži, na borbu za goli opstanak. Iako se čini da je život razočarenje ispunjeno stalnom borbom za kruhom svagdašnjim Božja Riječ nam govori da je realnost života nešto sasvim drugo. Kao ribi rođenoj u bari, kad bi joj pokušali objasniti da bara nije njeno prirodno okružje, već su to jezero, rijeka ili ocean, čista a ne prljava voda – da li bi nas mogla shvatiti? Većina ljudi je sklona zaključiti da se spasenje sastoji iz pukog fizičkog premještanja ribe iz bare u rijeku ili more, međutim iz perspektive života na zemlji kojeg opisuje Božja Riječ, to je puno kompleksniji pothvat kad je čovječanstvo u pitanju.
Prije nego se dogodi fizička obnova uvjeta na planeti mora se dogoditi duhovna obnova u ljudima koji će nastanjivati tu obnovljenu planetu. Ako se želi biti stanovnik novog obnovljenog neba i nove obnovljene zemlje onda se karakterno već treba biti stanovnik tog nebeskog kraljevstva.

Ono što rješenje problema na planeti zemlji čini kompleksnim je sloboda izbora (darovana stvaranjem) i međuljudska odgovornost (zakon ljubavi) za svoj i tuđi život.

Konkretno, to znači da Stvoritelj po zakonu života poštuje princip slobodne volje ili slobode izbora u svakom čovjeku i ne može se na silu uplitati u našu osobnost koju izgrađujemo u životu. Isto tako ne može se na silu uplitati u naše odluke prema drugim ljudima na planeti ni tada kada im činimo dobro, ni tada kad im činimo zlo. Mi ljudi ne razumijemo zakon stvaranja pa nam je puno toga nelogično te se često postavljaju pitanja tipa: “Ako je Bog ljubav zašto nevini stradaju?”, “Ako Bog postoji zašto se vidljivo ne umiješa u događaje na planeti i uništi zlo?”, “Ako je Bog ljubav od kuda bolesti?”, sve su to opravdana pitanja ali često s neopravdanim odgovorima koji ne uzimaju u obzir kompleksnost stanja koji je zadesio planetu. Kada bi u molitvi ponekad zamolili Boga da nas stavi na trenutak u Njegovu poziciju, da bar na trenutak iz njegove perspektive sagledamo problem pada u grijeh, slobode izbora i velike borbe između dobra i zla, shvatili bi da naše pritužbe dolaze zbog naše ograničene spoznaje…i Bog nas u tome razumije.
Otuđenje od izvora života izaziva moralnu i fizičku degradaciju kod svih živih bića, isto tako izaziva degradaciju prirode koja je dana na upravljanje ljudskom rodu. Često puta se postavlja pitanje “A zašto su životinje krive, kakve one imaju veze s tim?”, nisu one krive već je kriv pali čovjek kojemu je planeta, biljni i životinjski svijet dan na upravljanje. S padom čovjeka ide propast na cijelu planetu jer smisao postojanja ostalih oblika života je usko povezan i usmjeren na čovjeka.

U samu bit stvaranja je ugrađena povezanost i odnos kad je u pitanju vječnost. Biće koje želi krenuti putem zla a ne putem ljubavi, ono to može po zakonu slobode izbora ali onda je odvojeno od izvora života i prepušteno samom sebi u moralnoj i fizičkoj degradaciji. Kao takvo ne može u vječnosti narušavati sklad i ustroj života zbog zakona ljubavi koji ne dopušta takvo stanje.
Bog nije mogao učiniti više da iskaže ljubav koju ima prema nama kada je i sam postao jedan od nas, želeći živjeti našim zemaljskim životom, biti toliko blizu ne samo kao Bog kojem nije apsurdno spustiti se na razinu stvorenog bića degradiranog grijehom, već Bog koji postaje isti kao ta stvorena bića, iste prirode, da dijeli s nama istu sudbinu – ljepotu i gorčinu življenja života kakvog poznajemo, da bi nam najzad otkrio da problem nije nerješiv, da je On sam zamjena za nas okrivljene, da je on otkupnina, da je on ponuđeno spasenje iz ponora otuđenosti i odvojenosti od izvora života, jer je On sam – ljubav, istina, put i život.

“I priroda i otkrivenje svjedoče nam o Božjoj ljubavi. Naš je nebeski Otac izvor života, mudrosti i radosti. Pogledajte samo čudesa i ljepote prirode! Mislite o njihovoj divnoj prilagođenosti potrebama i sreći ne samo čovjeka već i svih živih stvorenja! Sunčeva svjetlost i kiša, koji oživljuju i osvježavaju Zemlju, bregovi, mora i ravnice, sve nam to govori o Stvoriteljevoj ljubavi. Bog je onaj koji zadovoljava svakodnevne potrebe svih svojih stvorenja. Po divnim riječima psalmiste, “Oči su svih k Tebi upravljene, i Ti im daješ hranu na vrijeme; otvaraš ruku svoju, i sitiš svašta živo po želji!” Ps 145, 15.16
Bog je čovjeka stvorio savršeno svetim i sretnim; a divna Zemlja, kad je izašla iz Stvoriteljeve ruke, nije pokazivala ni traga raspadanja ili sjenke prokletstva. Tek je prijestup Božjeg zakona – zakona ljubavi – donio nesreću i smrt. Pa ipak, i usred patnji izazvanih grijehom, otkriva se Božja ljubav. Napisano je da je Bog prokleo Zemlju zbog čovjeka (1.Moj 3,17). Trnje i čkalj – teškoće i iskušenja koji njegov život ispunjavaju naporima i brigama-određeni su radi njegovog dobra kao dio odgoja, po Božjem planu neophodnog za njegovo uzdizanje iz propasti i izopačenja koje je donio grijeh. Svijet, iako grešan, nije ispunjen samo žalošću i bijedom. I sama nam priroda upućuje poruke nade i utjehe. Na čkalju se može naći cvijeća, a trnje je prekriveno ružama.
“Bog je ljubav”- zapisano je na svakom pupoljku koji se rascvjetava, na svakoj vlati proklijale trave. Divne ptice, koje ispunjavaju prostor zvucima svojih veselih pjesama, cvjetovi nježnih boja, koji u svom savršenstvu čine zrak mirisnim, veličanstveno šumsko drveće, bogato razlistano i zeleno- sve to svjedoči o nježnom, očinskom staranju našega Boga i njegovoj želji da svoju djecu učini sretnom.
Božja Riječ otkriva njegov karakter. On je sam objavio svoju neograničenu ljubav i milosrđe. Kada se Mojsije molio:”Pokaži mi slavu svoju!”, Gospod je odgovorio:”Učinit ću da prođe sve dobro moje ispred tebe!” (2 Moj.33, 19) Ovo je njegova slava. Bog je prošao ispred Mojsija i objavio:” Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom, koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe.” (2 Moj 34, 6.7) On je “spor na gnjev i obilan milosrđem”, “jer mu je mila milost”. (Jona 4,2; Mihej 7, 18)
Bog je povezao naša srca sa sobom nebrojenim znacima i na nebu i na Zemlji. On se trudio da nam otkrije sebe preko čuda prirode, preko najdubljih i najnježnijih zemaljskih veza koje ljudsko srce može upoznati. Ali sve nam to samo nepotpuno otkriva njegovu ljubav. Iako su nam dani svi ti dokazi, neprijatelj dobra je tako zaslepio um ljudi da su gledali na Boga sa strahom, zamišljajući ga kao okrutnoga i neumoljivoga. Sotona je naveo ljude da zamišljaju Boga kao biće čija je osnovna osobina kruta pravednost- kao okrutnoga suca, neumoljivog i strogog povjerioca. On je predstavljao Stvoritelja kao biće koje nepovjerljivim okom promatra ljude da bi pronašao njihove zablude i pogreške i da bi ih pohodio svojim sudovima.
Da bi uklonio ovu tamnu sjenku, otkrivajući svijetu beskrajnu Božju ljubav, Isus je došao da živi među ljudima.
Božji Sin je došao s Neba da objavi Oca. “Boga nitko nije vidio nikad: jedinorodni Sin, koji je u naručju Očevom, On ga javi.” (Iv 1, 18) “Niti Oca tko zna do Sin, i ako kome Sin hoće kazati.” (Mt 11, 27) Kad je jedan od učenika zahtijevao:”Pokaži nam Oca!”, Isus je odgovorio: “Toliko sam vrijeme s vama i nisi me poznao, Filipe? Koji vidje mene, vidje Oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam Oca?” (Iv 14, 9)
Opisujući svoju misiju na Zemlji, Isus je rekao: Gospod “me pomaza da javim evanđelje siromasima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovjedim zarobljenima da će se otpustiti, i slijepima da će progledati; da otpustim sužnje”. (Lk 4, 18) To je bilo njegovo djelo. On “prođe čineći dobro i iscjeljujući sve koje đavo bješe nadvladao”. (Dj 10, 38) Bilo je cijelih sela u kojima se uzvik boli nije čuo ni iz jedne kuće, jer je On prošao njima i iscijelio sve bolesnike. Njegovo je djelo bilo dokaz njegova božanskog pomazanja. Ljubav, milosrđe i samilost otkrivali su se u svakom djelu njegova života; njegovo je srce bilo puno nježnog suosjećanja prema sinovima ljudskim. On je uzeo čovjekovu prirodu da bi mogao shvatiti čovjekove potrebe. Najsiromašniji i najponiženiji se nisu bojali da mu pristupe. Čak su i mala djeca osjećala njegovu privlačnost. Ona su voljela da se penju na njegova koljena i da gledaju njegovo zamišljeno lice, dobroćudno i puno ljubavi.
Isus se nije ustezao da kaže istinu, ali je to uvijek činio s ljubavlju. U svom ophođenju s ljudima bio je veoma taktičan i ukazivao im promišljenu i ljubaznu pažnju. Nikada nije bio grub, nikada nije nepotrebno izgovorio neku oštru riječ, nikada nije nanio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. Nije osuđivao ljudske slabosti. Govorio je istinu, ali uvijek s ljubavlju.
Žigosao je licemjerstvo, nevjerstvo i bezakonje; ali se bol osjećala u njegovu glasu dok je izgovarao svoje oštre prijekore. Plakao je nad Jeruzalemom, voljenim gradom, koji je odbio da primi njega, Put, Istinu i Život. Odbacili su njega, Spasitelja, a on im je prilazio s nježnošću punom sažaljenja. Život mu je bio ispunjen samoodricanjem i brižljivim staranjem o drugima. Svaka je duša bila dragocjena u njegovim očima. Iako je uvijek čuvao svoje božansko dostojanstvo, sagibao se s najnježnijom pažnjom nad svakim pripadnikom Božje obitelji. U svakom je čovjeku gledao posrnulu dušu radi čijeg je spasenja došao.
Takav je karakter Krist otkrio u svom životu. Bio je to Božji karakter. Iz Očevog su srca u stvari potekle rijeke božanskog sažaljenja, koje su se pokazale u Kristu, i izlile se na sinove ljudske. Isus, nježni, milostivi Spasitelj bio je Bog koji se “javi u tijelu” (1 Tim 3, 16) Da bi nas spasio, Isus je živio, i trpio, i umro. Postao je “čovjek boli”, da bismo mi mogli uzeti udjela u vječnoj radosti. Bog je dopustio svom ljubljenom Sinu, punom milosti i istine, da iz svijeta neopisive slave dođe u svijet uprljan i pokvaren grijehom, zamračen sjenkom smrti i prokletstva. Dopustio mu je da ostavi naručje njegove ljubavi, da se odrekne obožavanja anđela i da trpi sramotu poruge, poniženja, mržnju i smrt. “Kazna koja mir nam daje na njega pade, i ranom njegovom mi se iscijelismo”. (Iz 53, 5-Bakotić) Gledajte ga u pustinji, u Getsemaniji, na križu! Neokaljani Božji Sin je uzeo na sebe teret grijeha. On, koji je bio jedno s Bogom, osjetio je u svojoj duši strašnu razdvojenost između Boga i čovjeka, izazvanu grijehom. To je učinilo da se s njegovih usana otme očajni krik: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Mt, 27, 46) Teret grijeha, svijest o njegovoj strahovitoj veličini, o odvajanju duše od Boga- sve je to slomilo srce Božjeg Sina.
Ali, ta velika žrtva nije bila prinesena da bi se u Očevom srcu probudila ljubav prema čovjeku, ili želja da ga spasi. Ne, ne! “Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!” (Iv 3, 16) Otac nas voli, ali ne zbog te velike žrtve pomirenja, već se On pobrinuo za žrtvu pomirenja zato što nas voli. Krist je bio posrednik preko koga je On izlio svoju beskrajnu ljubav na grešni svijet. “Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.” (2 Kor 5, 19) Bog je trpio sa svojim Sinom. Samrtna borba u Getsemaniji, smrt na Golgoti- to je bila cijena koju je srce Beskrajne ljubavi platilo za naše otkupljenje.
Isus je rekao: “Zato me Otac ljubi, jer ja dušu svoju polažem da je opet uzmem.” (Iv 10, 17) To znači:” Moj vas je Otac toliko ljubio da je čak i mene još više zavolio zato što sam dao svoj život da vas izbavim. Omilio sam svome Ocu postajući vaš Zamjenik i Jamac, polažući svoj život, preuzimajući vaše dugove, vaše prijestupe; jer mojom žrtvom Bog može biti pravedan, a ipak opravdati onoga koji vjeruje u Isusa!”
Nitko osim Božjeg Sina ne bi nas mogao otkupiti, jer je Oca mogao objaviti samo Onaj koji je bio u njegovom naručju. Samo je Onaj mogao objaviti Božju ljubav koji je upoznao njezine dubine i visine. Samo je beskrajna žrtva koju je Krist prinio za grešnog čovjeka mogla izraziti Očevu ljubav prema izgubljenom čovječanstvu.
“Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!” (Iv 3, 16) On ga nije dao da samo živi među ljudima, da nosi njihove grijehe i da umre kao žrtva za njih. On ga je poklonio grešnom rodu. Krist se morao poistovjetiti s interesima i potrebama čovječanstva.
On, koji je bio jedno s Bogom, vezao se sa sinovima ljudskim vezama koje se nikada ne smiju prekinuti. Isus “ne stidi se nazvati ih braćom” (Hebr 2, 11); On je naša Žrtva, naš Zastupnik, naš Brat, koji i pred Očevim prijestoljem nosi naše obličje i koji će u toku beskrajne vječnosti ostati sjedinjen s rodom koji je otkupio – Sin čovječji. A sve je to učinjeno da bi se čovjek mogao podići iz propasti i poniženja izazvanih grijehom, da bi mogao odražavati Božju ljubav i sudjelovati u radosti koju donosi svetost.
Cijena plaćena za naše otkupljenje, beskrajna žrtva koju je prinio naš nebeski Otac dajući svoga Sina da umre za nas, sve bi nas to trebalo nadahnuti uzvišenim mislima o onome što bismo mogli postati u Kristu. Gledajući visinu, dubinu i širinu Očeve ljubavi prema rodu koji umire, nadahnuti apostol Ivan je bio ispunjen obožavanjem i strahopoštovanjem; i ne nalazeći prikladnih riječi da izrazi veličinu i nježnost te ljubavi, pozvao je svijet da je promatra: “Vidite kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja nazovemo!”(1 Iv 3,1) Kakvu to vrijednost daje čovjeku! Prijestup je sinove ljudske načinio Sotoninim podanicima.
Vjerom u Kristovu žrtvu pomirnicu Adamovi sinovi mogu postati Božji sinovi. Uzimajući ljudsku prirodu, Krist je uzdigao čovječanstvo. Grešni ljudi su dobili priliku da, povezani s Kristom, zaista mogu postati dostojni imena “sinova Božjih”.
Takva je ljubav neusporediva. Djeca nebeskog Kralja! Dragocjenog li obećanja! Teme za najdublje razmišljanje! Nenadmašne li ljubavi Božje prema svijetu koji ga nije ljubio! Ova misao ima moć da ukroti dušu i da navede um na pokornost Božjoj volji. Što više proučavamo božanski karakter u svjetlosti križa, to jasnije otkrivamo milost, nježnost i oproštenje, povezane s nepristranošću i pravednošću; to nam jasniji postaju nebrojeni dokazi neograničene ljubavi i njezinog milosrđa koje nadmašuje čežnjivu ljubav majke prema zalutalom čedu.”

—