Križ na Golgoti je doslovno stvarno fizičko i duhovno mjesto gdje se Bog spaja s čovjekom. Sin Božji – Isus Krist koji je stvorio život, razapet je na drvetu (predivnoj kreaciji) od strane same krune stvaranja – ljudi. To nije samo susret, to je doslovno sudbonosno spajanje. Bezgrešno nevino janje je žrtvovano, nevin je optužen, ponižen i ubijen od onih zbog kojih je došao.
Božji Sin se izložio najvećem riziku postavši čovjekom, čovjekom s grešnom prirodom. Utjelovljenje božanskog i ljudskog u osobi Isusa Krista je obavijeno velom tajne kao i to što bi se desilo s božanstvom da je Isus napravio ijedan grijeh. Isus Krist je istovremeno imao potpuno božansku prirodu kao Božji Sin i bio je potpuno čovjek. Bog je svemoćan i bezgrešan a čovjek je ograničen i grešan. Mnogi skeptici i kritičari kažu: “Pa lako je tako živjeti na zemlji i biti bezgrešan kad si Božji Sin!” Veličina koju nam biblija otkriva je da se Isus Krist nije koristio božanskom silom u borbi protiv grijeha niti se koristio božanskom silom po vlastitoj procjeni u životnim situacijama, dakle potpuno se odrekao koristiti božansko u sebi i potpuno se predao kao čovjek vodstvu svog nebeskog Oca. Pobjedu nad grijehom je ostvario kroz neprekidni odnos s Ocem, kroz odnos je dobio silu da nadvlada sve životne kušnje ne napravivši nijedan kompromis s grijehom. Otac je bio u odnosu prvenstveno sa čovjekom u Kristu a ne s božanskim u Kristu. Savršena zamjena (žrtva) je tražila savršen život, nevinost i bezgrešnost. Samo takva je mogla biti primljena kao zamjena za kaznu koju je čovječanstvo trebalo primiti.
Mnogi vjeruju da je Isus Krist rođenjem imao grešno tijelo kao i svi mi, ali da je imao narav koju je čovjek imao prije pada u grijeh, znači bez sklonosti ka grijehu pa je u tome bio u prednosti nad nama. Drugim riječima kušnje nisu mogle doć iz njegovog srca i uma već samo iz grešnog tijela i vanjskog kušaća.
Ako je poanta spasenja da se božansko potpuno poistovjeti s ljudskim u kontekstu grijeha onda narav bez sklonosti ka grijehu baš i nije poistovjećivanje u punom smislu, s druge strane grešan život na zemlji svakodnevno nudi toliki broj kušnji da čak sa Adamovom naravi, bez odnosa i zajednice s Ocem, Isus Krist – Sin Božji ne bi ostao bezgrešan.
I pored ovog saznanja o Kristovom životu i smrti mnogim ljudima se čini kao da Bog ima neki svoj put a mi svoj, i da se ta dva paralelna puta nikad ne susreću.
Biblijski gledano to je apsurd, jer cijela Biblija govori o Božjoj ljubavi koja daje sve da se ponovo susretne s čovjekom i to kroz cijelu vječnost. Postoji cijeli plan kojeg nazivamo plan spasenja za sve one koji ga prihvate. Bog je otvorio put spasenja i riješio problem grijeha, samo ga trebamo shvatiti i prihvatiti u svom životu. Bog je postao čovjekom ne samo za potrebu plana spasenja, već će imati našu ljudsku prirodu kao dio sebe za cijelu vječnost. Bog je obećao ponovo doći sa svom slavom neba i taj događaj nazivamo ‘Kristov drugi dolazak’. On dolazi po nas koji imamo odnos i koji smo poprimili njegov karakter kroz taj bliski odnos. On uskrsuje mrtve svih vjekova koji su umrli u vjeri i nadi, zatim preobražava sve žive koji budu u tom trenutku slavnog drugog dolaska. Kad sve ovo znamo, pitanje “Da li nam se putevi susreću?” postaje suvišno. Bog ne traži od nas ništa što Isus Krist nije uspio u svom životu. Savršenstvo karaktera postižemo kroz odnos s Bogom u molitvi tu je uključeno proučavanje Božje objave i praktični suživot s ljudima oko nas. Krist je bio u molitvi s Ocem, Krist je čitao pisanu objavu i tumačio je u mjestima gdje se narod okupljao, Krist je odgovarao na praktične potrebe naroda, lječio, hranio, obilazio potrebite, branio pojedince od osude mase. Istovremeno dok je govorio o naravi Nebeskog kraljevstva koje dolazi, On ga je živo već na ovoj zemlji kava je.
Krist je rješio problem naših grijeha iz prošlosti, kroz prijateljski odnos dolazi oprost, kajanje je dokaz odnosa jer je to iskreni osjećaj da smo nekog ili nešto povrijedili i da nam je žao. Kroz odnos dobivamo oprost, kroz oprost shvaćamo jasnije ljubav, kad shvatimo ljubav ona nas oslobađa i skreće iz naše komforne zone da shvatimo da su ljudi oko nas i život stvarnost a ne polusan.
