jesusgenealogy

Kad govorimo o biblijskom rodoslovlju kao sredstvu za određivanje kronologije, treba držati na umu da ova metoda nije poduprta Biblijom. To bi značilo da prvotni cilj Biblije kao pisanog dokumenta nije bio kalkulacija niti bilo kakvo računanje kronologije. Kroz biblijske spise saznajemo daje ona pisana za našu korist i spasenje kroz vjeru u Isusa Krista (Lk 24,44; Rim 15,4; 2 Tim 3,15). Biblijska rodoslovlja su zapisana kako bi nam pokazala da Isus po zemaljskoj liniji vuče porijeklo od Davida, Abrahama i na kraju od Adama. Koliko je generacija izostavljeno u tom procesu nabrajanja predaka nije predmet niti briga autora, već ispunjenje proročanstva u Isusu Kristu koji je došao na ovaj svijet, tu živio i umro, ali i uskrsnuo i uznio se na Nebo. Unatoč tome što niti predajne niti pisane biblijske rodoslovne liste nisu u potpunosti pouzdane, one su ipak jedini postojeći dokument koji nam je pri ruci, pa je stoga korisno saznati koliko je vremena, prema tim listama, prošlo od stvaranja do potopa, od potopa do Abrahama, itd.

Kada čitamo evanđelja primjećujemo da je Isus oslovljavan s dva naziva, Sin Božji i Sin čovječji. Prvi naziv Sin Božji upotrebljavaju ljudi koji ga susreću, koji vjeruju da je on obećani Mesija, međutim kada On sam sebe oslovljava upotrebljava drugi naziv – Sin čovječji. Postavljamo si pitanje zašto Isus za sebe radije upotrebljava Sin čovječji nego Sin Božji? Zar nije poanta pokazati svijetu da je Njegovo porijeklo Nebesko pa bi u skladu s tim efektnije bilo koristiti Sin Božji? Izgleda da ne. Božja volja je bila da svijet shvati Kristovo porijeklo bez nekog sugestivnog uvjeravanja da je on Sin Božji a iz njegove perspektive kao božanske osobe je bilo važno isticati da se božansko sjedinilo (utjelovilo) u ljudsko, prema tome upotreba naziva Sin čovječji je potpuno u skladu s Njegovom prirodom i poslanjem. Oni koji se prvi put susreću sa rodoslovljima zapisanim u Matejevom i Lukinom evanđelju (ako ih već ne preskoče) pitaju se čemu to nabrajanje i kad su već tamo zašto su različita?

Tada reče Bog: “Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju! Neka on vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim, što gmiže po zemlji!” Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih. (Postanak 1,26.27)

 

 

 

 

 

Rodoslovlje-LukaOno što je prvo očigledno kod dva rodoslovlja koja prate Isusovo porijeklo je da ne počinju sa istim praocem. Rodoslovlje u Matejevom evanđelju počinje sa praocem vjere Abrahamom i ide prema rođenju Isusa Krista, dok u Lukinom evanđelju rodoslovlje započinje s Isusovim ocem Josipom pa ide prema praocima sve do prvog čovjeka Adama. Prvom rodoslovlju kronološki početak je Abraham, a drugom rodoslovlju kronološki početak je Adam.

Zato od sada tvoje ime neće biti Abram, nego ćeš se zvati Abraham; jer te postavljam ocem veoma mnogobrojnim narodima. (Postanak 17,5)

Adam je praotac ljudske vrste po stvaranju, on jedini nije imao zemaljskog oca a Abraham je praotac po svome povjerenju-vjeri u Boga i obećanju koje mu je dano da će od njega poteći narod iz kojeg će se roditi Spasitelj svijeta. Bog nam kroz ta dva rodoslovlja želi ukazat da obećani Mesija, Spasitelj svijeta ima potpuno ljudsku prirodu i ljudsko podrijeklo, da ima svoju nasljednu liniju očeva kao i svaki drugi čovjek rođen na ovome svijetu. On je ispunjeno obećanje dano Abrahamu, On je ispunjeno obećanje dano Adamu.

Međutim postoji još jedan jak razlog zašto su nam prikazana dva rodoslovlja, naime Isus Krist kao i Adam nije bio biološki začet od zemaljskog oca već je začet po Duhu Svetome od Nebeskog Oca, od samog Boga. Biološki gledano, po tijelu, Isus je zapravo bio potomak majčine loze, upravo zato nam je dano rodoslovlje u Lukinom evanđelju da shvatimo da biološka linija koja vodi do praoca Adama vodi od strane Isusove majke – Marije. Ovakav zaključak je najprirodniji i najjednostavnji jer odgovara na pitanje zašto su dva rodoslovlja skoro u potpunosti različita. Majčina linija koja je navedena u Lukinom evanđelju, prikazana je kao očeva (Josipova) jer je to ipak povjesno gledajući bio patrijarhalni kontekst vremena: “Kad je Isus započeo, imao je oko trideset godina. Držali su ga za sina Josipova. Ovaj je bio sin Helijev, sin Matatov.” (Luka 3,23) U ova modernija vremena neopterećena patrijarhatom, autor slike lijevo (prikaz rodoslovlja po Luki) stavlja na 76. Mariju umjesto Josipa.

Novi Zavjet na mnogo mjesta naglašava da je obećani Mesija doslovni spoj ljudske i božanske osobe. Zbog toga nam je dano rodoslovlje Isusa Krista (Krist = Mesija = Pomazanik). Od presudne važnosti je spoznati da nas ne spašava stvoreno biće, niti stvoreni anđeo već sam Bog Otac preko svoga ljubljenog Božjeg Sina. Isto tako važno je shvatiti da nema savršene ljubavi ako nema poistovjećenja, spuštanja na razinu onih koje je poptrebno spasiti, a rodoslovlja nam upravo otkrivaju da smo spašeni savršenom ljubavlju koja se u potpunosti poistovjetila s nama i postala jedan od nas. Božji Sin je u potpunosti božanska osoba i u potpunosti ljudska. To ja tajna evanđelja, tajna svih tajni, tajna ljubavi kakvu nitko od ljudi nije očekivao, tajna koju su samo anđeli mogli naslutiti, sve dok nije u potpunosti otkrivena u Isusu Kristu. Sotona, pali anđeo koji je sa svim ostalim palim anđelima zbačen na zemlju vodi najveću bitku da ukloni svaki trag te ljubavi, da je prikaže kao nešto sasvim drugo, da je omalovaži, ponizi i prikaže čovječanstvu sasvim drugu sliku od stvarne objavljene u Božjoj Riječi. Nitko nije poimao takvog Boga. Bog je za ljude bio dalek, nedokučiv i uglavnom su mislili da se On nema šta uplitat u nedostojne živote smrtnika. Sotona je izazivao odbojnost u ljudima u trenutku kada su trebali shvatiti da Bog nije niti dalek niti nezainteresiran već naprotiv, blizu i spreman na doslovno poistovjećenje i najveću moguću žrtvu. Glavna oruđa palog anđela su bila utjecaj helenističke filozofske misli, okultna tajna znanja i praznovjerje kojih je on tvorac, a bila su usmjerena na uništavanje onoga što Biblija zove vječno evanđelje: Bog je došao u tijelu, umro je na križu i uskrsnuo u istom tijelu u slavi na spasenje svima koji ga prihvate.

 

Ljubljeni, ne vjerujte svakome duhu, nego kušajte duhove, jesu li od Boga; jer mnogi lažni proroci iziđoše na svijet.
Po ovome poznajte Duha Božjega: “Svaki duh, koji priznaje, da je Isus Krist u tijelu došao, od Boga je;
I svaki duh, koji ne priznaje Isusa, nije od Boga; i ovaj je antikristov, za kojega ste čuli da dolazi, i sad je već u svijetu.
Vi ste od Boga, dječice, i nadvladaste ih, jer je veći, koji je u vama, negoli koji je u svijetu.
Oni su od svijeta, zato govore od svijeta, i svijet ih sluša.
Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, sluša nas; tko nije od Boga, ne sluša nas. Po ovom poznajemo Duha istine i duha zablude.
Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer je ljubav od Boga; i svaki, koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.
Koji ne ljubi, ne poznaje Boga, jer je Bog ljubav.
Po tom se pokaza ljubav Božja prema nama, što Bog Sina svojega jedinorođenoga posla na svijet, da živimo po njemu. (1. Ivanova 4,1-9)

 

Prva Ivanova poslanica je, po svemu sudeći, sažetak koji pretpostavlja da je čitatelj upoznat s Evanđeljem koje je napisao Ivan, a govori o sigurnosti vjere u Krista. Prva poslanica daje naslutiti da su se njezini prvi čitatelji suočili s gnostičkim krivovjerjem, koje je u drugom stoljeću postalo ozbiljan problem. Kao filozofija religije, gnosticizam je smatrao kako je materija zla, a duh dobar. Rješenje napetosti između to dvoje vidjeli su u znanju, odnosno gnozi, kroz koju se čovjek uspinje iz zemaljskog u duhovno. U poruci evanđelja, to je dovelo do dvije pogrešne teorije u vezi Kristove osobe: doketizma, prema kojemu je čovjek Isus bio duh, te kerintizma, prema kojemu je Isus imao dualističku narav, tako da je ponekad bio ljudsko biće a ponekad božansko. Ključna namjena Prve Ivanove poslanice bila je da postavi granice sadržaju vjere i da vjernicima pruži sigurnost spasenja. Lažni duhovni učitelji bili su velik problem u ranoj crkvi. Budući da Novi Zavjet još nije bio kompletiran na koji bi se vjernici mogli pozivati, mnoge crkve su postale plijen pretendentima koji su naučavali vlastite ideje i napredovali kao vođe. Ivan je ovo pismo napisao kako bi ispravio neka važna pitanja, posebno u pogledu prirode osobe Isusa Krista. Borba za razumijevanje božansko-ljudske prirode Isusa Krista nije prestajala ni u svim kasnijim nadolazećim vjekovima a prisutna je i dan danas.

 

 

 

NoahToJacob

 

 

tribesofisrael

 

 

 

Za detaljnije razumijevanje: PROBLEMATIKA BIBLIJSKE KRONOLOGIJE – Rodoslovlja