Ekumenski pojam jedinstva je različit od onog jedinstva o kojem je Isus govorio u molitvi:

“Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno, da vjeruje svijet, da si me ti poslao.” (Ivan 17,21)

Usprkos deklarativnom mantranju i mahanju zastavama jedinstva, ovo globalno nastojanje oko ujedinjenja svih kršćana nema Božje odobravanje. Ekumenizam kakvog prakticiraju današnji kršćani je denominacijski sinkretizam a ne jedinstvo Kristovog tijela u Duhu i istini. Kao takav, ekumenizam je drski pokušaj da se napravi “bajpas” mimo jasnih Božjih uputa. U čemu je tajna ovog bezakonja? Promotrimo dvije najdublje značajke duhovnog Babilona, dvije krajnosti i neistine:

Koliko ste puta čuli ovakve izjave i da li su izazvale konfuziju u vašem umu:

“Zakon je za Židove. Zakon je Stari Zavjet. Zakon je Mojsijev. Zakon je ukinut na križu. Zakon je bio privremen. Ni jedan dan nije posvećen, svi dani su jedanki. Dekalog je moralni zakon ali četvrta zapovjed je samo za Židove. Zakon nije od uvijek i nije vječan itd…”

Kao prvo treba shvatiti da Mojsije nije autor niti jednog od četri vrste zakona koje su Izraelci primili. Mojsije je bio onaj koji je osobno primio zakone Božjom direktnom objavom. Zakoni koje su Izraelci primili bili su: moralni, ceremonijalni, zdravstveni i građanski.

Moralni – Deset Zapovjedi; Ceremonijalni – svećenička služba u starozavjetnom svetištu – hramu; Zdravstveni – pravila o higijeni i prehrani; Građanski – pravni akti

Kada su apostoli govorili da je neki zakon ukinut treba se dobro zapitati na koji se zakon od ova četri mislilo. Kad Isus kaže da nije došao promijeniti Zakon već ga ispuniti On pouzdano misli na Dekalog – Deset Zapovjedi. Kada apostol Pavao kaže “da vas nitko ne osuđuje za jelo, piće, kakav blagdan, mlađak i subote;” na koji je od ova četri zakona mislio? (Kološanima 2,16)
Odgovor nalazimo odmah redak dalje:  “što je sjena budućih stvari; a tijelo je Kristovo.”  (Kološanima 2,17) Potpuno je jasno da je govorio o ceremonijalnom-obrednom zakonu koji je ukazivao na Kristovu misiju i bio je sjena nadolazećeg obećanja. Kada je Krist završio misiju na zemlji obredni-žrtveni zakon je ispunio svoj smisao. Krist, nevino janje – bio je žrtvovan jednom zauvijek. Isto tako svi praznici (a svaki je bio sam po sebi šabat/subota što znači odmor/svetkovina  (3. Mojsijeva 23.7.8.21.25.28.35.36; 4. Mojsijeva 10,10; 28,11- 15.)) koji su bili vezani uz ceremonijalni zakon – nakon Kristove smrti, nisu više imali smisla, apostol objašnjava da su ukinuti. Normalno da je to bilo teško odmah shvatiti prvim kršćanima-poganima i kršćanima-židovima jer su se stoljećima izvršavala obredna žrtvovanja i praznovali praznici-svetkovine koji su ukazivali na dolazećeg Mesiju. Međutim od trenutka kada im je apostol Pavao objasnio rekao im je za ohrabrenje da ne osjećaju krivnju osuda od onih kršćana koji po inerciji nastavljaju s tom tradicijom, jer ti još uvijek nisu shvatili poantu ceremonijalnog-obrednog zakona i njegovih praznika (subota) u odnosu na Kristovo ispunjenje. Znači ove riječi apostola nemaju nikakve veze sa Dekalogom – Deset Zapovjedi.

Biblija nam kaže da Krist ne samo da je ispunio zakon Deset Zapovjedi svojim životom, već je naš dug prema tom istom zakonu, našu je zadužnicu prikovao na križ:

“Izbrisavši zadužnicu, koja je bila svojom odredbom protiv nas, i to uklonivši prikova je na križ;” (Kološanima 2,14)

Nisu Zapovjedi prikovane na križ već naš dug prema Zapovjedima i tu valja uvidjeti razliku. I sada dolazimo do prvog zaključka koji zabrinjava. Naime mnogi kršćani kojima je jasan koncept opravdanja vjerom i koncept posvećenja zagovaraju tvrdnju da su Zapovjedi prikovane na križ, drugim riječima da se u praktičnom životu naše posvećenje ne odnosi na deset Zapovjedi već na ljubav prema Bogu i bližnjima. S druge strane ti isti kršćani dobro znaju da Dekalog, moralni zakon, deset Zapovjedi jesu opis ljubavi u praksi. Sam Isus je sveo prve četri na ljubav prema Bogu a ostalih šest na ljubav prema bližnjima. Ova kontradiktornost u koju su mnogi kršćani upali odvest će mnoge u propast jer sasvim sigurno da s takvim stavom neka od deset konkretnih zapovjedi nije dio njihovog života – posvećenja. Kršćani imaju mogućnost i slobodu čitati Božju Riječ i Biblija se nalazi u skoro svakom domu, s tom privilegijom ide i veća odgovornost. Bilo je vrijeme kada nismo znali, nismo razumijeli  i drugi su nas krivo poučavali ali danas možemo pouzdano znati da se naše posvećenje ogleda kroz svaku od deset Zapovjedi. Posvećenje nije legalizam (opravdavanje djelima), posvećenje je čudesna preobrazba karaktera nalik na Božji.

Mnogima je jasno da je proces posvećenja dar Isusa Krista po Svetom Duhu, jasno im je da je posvećenje dokaz da smo u spasonosnom odnosu s Isusom Kristom, jasno im je da posvećenje dolazi kao rezultat opravdanja vjerom u Njegove zasluge/pravednost, jasno im je da opravdanje vjerom vodi k posvećenju – novom čovjeku čiji je karakter sve sličniji Kristovom. Dakle svima je jasno da posvećenje nije uzrok ili doprinos našem spasenju ali nesretna krajnost, duhovno sljepilo ili izmotavanje u koje su mnogi kršćani upali je da ne vide da se to isto posvećenje jedino ogleda kroz Dekalog – deset Zapovjedi. Posvećenje je življenje Zakona Božjim Duhom, opipljiva ljubav. Deset Zapovjedi su moralni zakon, moralni zakon je izdvojen od ova četri zakona i jedini koji je stavljen u kovčeg Zavjeta – centralni predmet starozavjenog svetišta:

“Nato uze zakon i metnu ga u kovčeg, utaknu motke na kovčeg i stavi pomirilište gore na kovčeg.” (Izlazak 40,20)

“Tada on napisa na ploče jednakim pismom kao prije deset zapovijedi, koje vam je bio Gospod priopćio na gori iz ognja na dan sastanka vašega. Tada mi ih predade Gospod. I siđoh opet s gore i metnuh ploče u kovčeg, što sam ga bio napravio. Tamo ostaše, kao što mi je bio zapovjedio Gospod.” (Ponovljeni zakon 10,5)

Lucifer, nekad Božji anđeo sada sotona – bio je prvi prekršitelj. Prekršitelj čega? Što je on to prekršio što se ne može opisati nekima od deset Zapovjedi? Za koju od prekršenih zapovjedi je morao snositi krivicu? Adam i Eva, koju su zapovjed prekršili? Zapovjedi nemaju ni početak ni kraj, one su univerzalna, vječna načela ljubavi. Znači nisu ploče zakona vječne, već ono što je Bog na njih napisao vlastitom rukom.

Moralni zakon nije Mojsijev, nije židovski i nije privremen. Moralni zakon je od postanja stvorenja. On je vječan. Nitko se ne spašava držanjem Zapovjedi jer pala grešna narav ne može držati Zapovjedi. Da li se naše posvećenje ogleda kroz karakter koji je u skladu sa Zapovjedima? Apsolutno! Još jednom, da li mi time doprinosimo spasenju ili se pokušavamo spasiti djelima? Nipošto! Biti u skladu sa Zapovjedima je rezultat spasonosnog odnosa s Isusom Kristom a ne naš pokušaj da doprinesemo Kristovim zaslugama. Da li postoje ljudi koji smatraju da doprinose i da određene zasluge pripadaju njima jer su dugo vremena u crkvi, redovno idu na bogoslužja, daju novčane priloge, primaju večeru Gospodnju itd…da, takvi ljudi postoje i takvo stanje je opisano u ovim člancima:

 

Nasljednici i najamnici

Odnos – ogledalo duhovnosti

Četiri stupnja odnosa s Bogom – na kojem si ti?

Ne čudi se što ti rekoh, valja vam se nanovo roditi!

Ljubav, pokretač svemira

 

Spašeni smo isključivo Kristovim zaslugama kroz vjeru. Dometati naše zasluge tj. pomišljati da mi pomažemo svojim vjerskim aktivnostima Kristovim zaslugama te im doprinosimo – je pogubno po naše spasenje! Niti naš vjerski staž, niti naša dobročinstva niti naše dobro mišljenje o nama samima ili dobro mišljenje drugih o nama, niti naše posvećenje Duhom Svetim ne doprinosi našem spasenju, dapače ako to mislimo onda smo u stvari daleko od spasenja. Ako smo postali slični Kristu zahvaljujući Svetom Duhu kojeg je poslao, nećemo valjda hvalu za taj dar preobrazbe pripisati sebi?

 

Do sada smo analizirali problem onih koji negiraju prisutnost Deset Zapovjedi u procesu posvećenja – to je velika većina reformatora-baptista-protestanata. Sada ćemo se posvetiti onima koji uviđaju značaj Zapovjedi, međutim odlaze u drugu krajnost – to su rimokatolici, pravoslavci i njima srodne zajednice.

 

Druga krajnost, ništa manje pogubna po spasenje je ne uvidjeti da postoji nesklad između onoga kako tradicija interpretira Zapovjedi i onako kako ih izvorno nalazimo zapisane u Bibliji. Danas je Biblija lako dostupna i zato postoji veća osobna odgovornost pred Bogom da provjerimo da li je naše vjerovanje u skladu s Božjom objavom. Ako to ne činimo i pouzdamo se u prosudbu “pametnijih” od nas, time kršimo jednu od zapovjedi. Institucija se davno manipulativno zaštitila kada je objavila da se Biblija može čitati ali ne i tumačiti. To znači da kad pročitate Deset Zapovjedi u Bibliji i usporedite ih s Katekizmom nemate pravo reagirati jer je “višem autoritetu” “dano za pravo” napraviti izmjene.

Pokušaji promjene dana bogoslužja kroz povijest
Deset Božjih zapovijedi

Ali to nije sve, problem je još veći kada se napravi analiza katoličkog poimanja “opravdanja vjerom” jer njihova teologija deklarativno ne negira opravdanje milošću kroz vjeru ali uz to nadodaje opasno vjerovanje. Ukratko, katoličanstvo poučava da je opravdanje Božji čin obnove u čovjeku (posvećenje):

“U jasnom, vjerskom dubokom proglasu sabor (Trent 1545-1565.g.) definira unutrašnju prirodu i strukturu opravdanja. Na taj način je u direktnoj suprotnosti s extrinsecus (lat.od spolja) poziciji reformatorske teologije. U ovom poglavlju se nalazi srce katoličke teologije. Kao prvo se pojavljuje tvrdnja da:

“Opravdanje nije samo oproštenje grijeha, već posvećenje i obnova unutrašnjeg čovjeka kroz njegov dobrovoljni prijem milosti i darova, pri čemu čovjek postaje pravedan umjesto nepravedan, prijatelj umjesto neprijatelja, da bi on mogao biti nasljednik u nadi vječnog života.”

Ovo je druga krajnost! Isticanje posvećenja (razine našeg karaktera) kao dio uzroka našeg spasenja je perfidni oblik opravdanja djelima. Bog kaže da je za sve plaća jednaka, nema veze u koje doba života ili u kojoj fazi grijeha je netko povjerovao u Spasitelja Isusa Krista. Povjerovati u ljubav i zasluge Isusa Krista znači u trenutku biti opravdan – oslobođen – spašen! To znači da je posvećenje stavljeno u drugi plan u odnosu na spasenje! Razbojnik na križu nije imao vremena za ono što nazivamo posvećenjem. Mnogi koji povezuju spasenje s posvećenjem ne bi dozvolili tom razbojniku da bude među spašenima jer je dobrano zakasnio, njegovo priznanje u posljednjim trenucima života bi se smatralo drskošću, međutim Božja ljubav je vidjela nešto drugo. Bog gleda na motive i pobude u trenutku priznanja vjere i to je Njemu dovoljno, On daje svoju Pravednost onome koji je traži i taj biva smjesta opravdan. Ali zar nije pisano da će nam biti suđeno po našim djelima tj. da djela utječu na naše spasenje?
Naša djela, naše posvećenje nije uzrok ali je posljednica spasonosnog odnosa. Spašeni ne dolaze na sud:

“I ne sudi Otac nikome; nego sav sud dade Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje Oca, koji ga je poslao.”
“Zaista, zaista, kažem vam: Tko sluša moju riječ i vjeruje onome, koji je poslao mene, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” (Ivan 5,22-24)

Istina je, postoji istražni sud na nebu, pregledat će se “smokve” da se vidi koja je rađala plodovima a koja je bila besplodna. Preispitat će se svačije posvećenje, motivi i pobude za sva učinjena djela bilo dobra ili zla. Nebeski sud ne utvrđuje nešto što Bog već ne zna o slučaju svakog pojedinca ali ipak da se ispuni svaka pravednost pred svim stanovnicima neba potrebno je napraviti proces pred svjedocima i porotom.

Svetište, Božje prebivalište među ljudima

Da li su krštenje i večera gospodnja bitni za spasenje jer su samo simboli? Ti obredi svojom simbolikom ukazuju na Isusa Krista i naše opravdanje Njegovom Pravednošću. Ako smo povjerovali i imamo priliku učiniti ono što je i sam Spasitelj učinio, zašto ne bi ispunili svaku pravednost iako je u pitanju simbolika? Ako imamo priliku i ne želimo, onda nešto nije u redu s našim odnosom s Bogom. Simboli ne pridonose spasenju ali jasni motivi i pobude su bitni kod primanja spasenja po vjeri. U životu nam je dovoljno jedno krštenje kojim zapravo dajemo priznaje Kristovim zaslugama za naše spasenje. Večera Gospodnja je ustanovljena kao stalni podsjetnik da ostanemo u Kristovim zaslugama koje smo jednom priznali. Sve vezano uz naše spasenje je usmjereno na Isusa Krista a ne na naše posvećenje. Da li to znači da naši rodovi Duha, razvoj našeg karaktera ne doprinosi našem spasenju? Upravo tako! Da li to znači da moj karakter ne treba biti promijenjen? Nipošto! Da li je ovo dvoje u suprotnosti? Nikako! Sam Krist je govorio o plodovima karaktera (rodovima Duha) kod onih koji tvrde da su primili spasenje a nisu imali promjene i držao ih je lažovima koji zasljepljeni svojim egom nisu mogli uvidjeti svoju zabludu. Ako si uistinu primio Kristovu Pravednost u svom životu, ti si oslobođen mučenja izgradnje svog karaktera vlastitom naporima. Bog brine o izgradnji tvog karaktera, Isus Krist brine o tvom posvećenjeu, Duh Božji čini to čudo usavršavanja. Ako si Kristov, ti više nisi najamnik već nasljednik. Najamnik je u stalnoj muci i brizi kako ga gospodar procjenjuje jer ne poznaje gospodarev karakter, dok nasljednik uživa jer ima drugačiji savez-odnos s gospodarom. Najamnik se posvećuje, on doprinosi da bi postigao status nasljednika, da bi postao dostojan. Nasljednik je svoj status primio na dar a posvećenje je došlo kroz zdrav odnos samo po sebi.

Crkva tvrdi da su skaramenti kanali Božje milosti i da je čovjek bez tih kanala izgubljen. Osobna molitva, razgovor s Bogom je proglašen nedovoljnim, ljudima je objašnjeno da im treba svećenički red kao posrednik koji preko svetih sakramenata kontinuirano “kanalizira” Božju milost. Crkva se jednostavno nametnula pozivajući se na starozavjetnu posredničku službu i s vremenom je postala moćna institucija. Svi oni koji nisu dublje utemeljeni na Božjoj Riječi ne mogu proniknuti u ovu prevaru. Crkva je stavila sve vjernike u poziciju dužničkog ropstva i konstantne ovisnosti jer spasenje nije više bilo jednostavno i osobno. Najzad crkva je otvoreno priznala da izvan nje nema spasenja. Crkva je ona koja posvećuje – na spasenje. Ovoj sveopćoj prevari je pogodovala ljudska naklonost ka čulnom, mističnom iskustvu a crkva se jako dobro potrudila ponuditi cijelu “paletu proizvoda”. Nitko tko je rođen u ovakvom nasljeđu se ne može oduprijeti ovoj sili prevare, samo Božja posebna intervencija Duhom Svetim može čovjeku otvoriti oči da progleda. Opravdanje djelima je konceptualno ugrađeno u svaki crkveni obred i vjerovanje. Konceptualne prevare su prevare na najvišem nivou zato što stoje visoko iznad deklarativnog obrazloženja svake od točaka vjerovanja. Ovaj sotonski koncept se zove posredništvo. Samoopravdanje počinje u trenutku kad se milost Božja “primi” uz prisutnost i blagoslov zemaljskog posrednika.

Sedam svetih sakramenata [KKC 1076, 1666]

Iz ovog katoličkog citata se može puno dokučiti o pogubnom spajanju posvećenja s opravdanjem:

“Biblija uči vjernike da mole za svoje pokojne, jer im molitvom možemo pomoći na njihovom «posljednjem putovanju» i u procesu “čišćenja”. Prema crkvenom vjerovanju, duše u Čistilištu sebi ne mogu pomoći, ali mogu moliti za nas. I tu se ostvaruje solidarnost i jedinstvo zemaljske, nebeske i trpeće Crkve – duša u Čistilištu.”

“Mole za svoje pokojne” !? “Možemo pomoći” !?, “Putovanje poslije smrti” !?, “Proces čišćenja” !?,  “Čistilište” !?

Koliko neistina je izrečeno u samo nekoliko redaka. Nauk o paklu i čistilištu donosi dobru financijsku dobit crkvi ali nemaju veze s Biblijom. Vjerovanje da pokojnik odlazi negdje nakon smrti nije biblijski već poganski nauk. Biblija jasno kaže da mrtvi čekaju uskrsnuće, ne obitavaju u nikakvom “među-prostoru”. Potpuno je jasno da ovakva teologija prikriveno naučava da ipak postoji ljudski doprinos Božjoj milosti što je nasuprot čistom biblijskom nauku. Ovo vjerovanje je uzrok sveopćem spiritizmu kojeg su prakticirale i poganske religije, koji je izričito zabranjen od Boga.

Što se događa nakon smrti?

Čistilište

 

Kristovi sljedbenici

“Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2. Korinćanima 5,17) Netko možda neće moći točno odrediti vrijeme ili mjesto svojega obraćenja, ili navesti sve okolnosti koje su do toga dovele, ali to još ne dokazuje da nije obraćen. Krist je rekao Nikodemu: “Vjetar puše gdje god hoće. čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” (Ivan 3,8) Kao nevidljivi vjetar, čije se djelovanje jasno vidi i osjeća, i Božji Duh radi na ljudskom srcu. Ta obnoviteljska sila, koju nijedno ljudsko oko ne može vidjeti, začinje novi život u duši; stvara novo biće po Božjem obličju. Iako je djelo Duha nečujno i neprimjetno, posljedice su vidljive. Ako je srce obnovljeno radom Božjeg Duha, život će to posvjedočiti. Iako mi sami ništa ne možemo učiniti da promijenimo svoje srce, ili da sebe dovedemo u sklad s Bogom, iako se uopće ne smijemo osloniti na sebe ili na svoja dobra djela, naš će život pokazati stanuje li Božja milost u nama. Vidjet će se promjena u karakteru, običajima, težnjama. Vidjet će se jasna i odlučujuća razlika između onoga što su bili i onoga što su sada. Karakter se ne otkriva u slučajnim dobrim ili lošim djelima, već u sklonostima koje se očituju uobičajenim riječima i postupcima. Istina je da se netko može naizgled besprijekorno ponašati i bez Kristove obnoviteljske sile. Želja za utjecajem u društvu i poštovanjem drugih može nekoga navesti da živi urednim životom. Samopoštovanje nas može navesti da se čuvamo zla. I sebično srce može činiti velikodu šna djela. Kako onda možemo ustvrditi na čijoj smo strani? Kome pripada naše srce? Kome su posvećene naše misli? O kome volimo razgovarati? Kome poklanjamo svoje najtoplije osjećaje i svoje najbolje snage? Ako smo Kristovi, onda su i naše misli s Njime – najdraže nam je razmišljati o Njemu. Sve što imamo i što jesmo posvećeno je Njemu. Mi želimo nositi Njegov lik, udisati Njegov dah, ispunjavati Njegovu volju i ugoditi Mu u svemu. Oni koji postaju nova stvorenja u Isusu Kristu donosit će i plodove Duha: “… ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22.23) Oni se više neće povoditi za negdašnjim strastima, nego će vjerom Božjega Sina ići Njegovim stopama, odsjajivati Njegov karakter, čistiti se kao što je i On čist. Ono što su nekada mrzili, sada vole; a ono što su nekada voljeli, sada mrze. Oholi i nametljivi postaju krotki i ponizna srca. Tašti i drski postaju ozbiljni i čedni. Pijanci postaju trijezni, a raskalašeni čisti. Razmetljivi običaji i svjetovna moda potiskuju se ustranu. Kršćani ne čeznu za vanjskim ukrašavanjem, već za srcem obučenim “… u neraspadljiv nakit, krotak i miran duh – ono što je dragocjeno pred Bogom.” (1. Petrova 3,3.4) Nema nikakvog dokaza da je pokajanje iskreno ako ne dovede do potpune promjene. Ako grješnik obnovi svoj zavjet, vrati ono što je oteo, prizna svoje grijehe, i počne ljubiti Boga i bližnje, može biti siguran da je prešao iz smrti u život. Kada kao zabludjela grješna bića dođemo Kristu i dobijemo oprost i milost, u našemu srcu rađa se ljubav. Svaki nam je teret lak, jer je lak jaram koji Krist nudi. Dužnost postaje užitak, a žrtva zadovoljstvo. Put koji nam je prije izgledao obavijen tamom, sada je obasjan zrakama sunca pravde. Ljupkost Kristova karaktera vidjet će se i kod Njegovih sljedbenika. Isusu je činilo zadovoljstvo ispunjavati Božju volju. Ljubav prema Bogu i revnovanje za Njegovu slavu – to je bila snaga koja je upravljala životom našega Spasitelja. Ljubav je uljepšavala i oplemenjivala sve Njegove postupke. Ljubav potječe od Boga. Ona se ne može začeti i ne može nastati u neposvećenu srcu. Ona se nalazi jedino u srcu u kojemu vlada Isus. “Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je On nas ljubio prije.” (1. Ivanova 4,19) U srcu koje je obnovljeno božanskom milošću ljubav je načelo ponašanja. Ona mijenja karakter, upravlja pobudama, vlada strastima, suzbija neprijateljstvo, oplemenjuje osjećaje. Ta ljubav, ako se gaji u srcu, uljepšava život i posvuda širi plemeniti utjecaj. Postoje dvije zablude kojih se Božja djeca – osobito ona koja su se tek počela oslanjati na Njegovu milost – posebno moraju čuvati. Prva, o kojoj je već bilo govora, jest gledanje na svoja djela, oslanjanje na ono što djela mogu učiniti da bi nas dovela u sklad s Bogom. Onaj tko pokušava postati svet svojim djelima, vršenjem Zakona – pokušava nemoguće. Sve što bi čovjek mogao učiniti bez Krista ukaljano je sebičnošću i grijehom. Samo nas Kristova milost preko vjere može učiniti svetima. Druga, ništa bezopasnija krajnost, jest zabluda da vjerovanje u Krista oslobađa čovjeka vršenja Zakona i da naša djela nemaju nikakva utjecaja na naše spasenje budući da samo vjerom dobivamo Kristovu milost. Međutim, obratimo pozornost na činjenicu da poslušnost nije samo neko formalno pokoravanje, već služenje iz ljubavi. Božji je Zakon izražaj Njegove prave naravi, on je utjelovljenje velikog načela ljubavi i, prema tome, temelj Njegove vladavine i na Nebu i na Zemlji. Ako su naša srca obnovljena na Božju sliku, ako je božanska ljubav usađena u našu dušu, neće li se onda i Božji Zakon ostvarivati u našemu životu? Ako je načelo ljubavi usađeno u srce, ako je čovjek obnovljen na sliku Onoga koji ga je stvorio, onda je ispunjeno i novozavjetno obećanje: “Stavit ću zakone svoje u srca njihova i upisat ću ih u pamet njihovu.” (Hebrejima 10,16) A ako je Zakon upisan u srce, neće li on oblikovati život? Poslu šnost – služenje i odanost iz ljubavi – pravi je znak da smo Njegovi učenici. Tako i Pismo kaže: “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.” (1. Ivanova 5,3) “Tko tvrdi: “Poznajem ga”, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.” (1. Ivanova 2,4) Umjesto da nas oslobodi poslušnosti, upravo nas vjera – i samo vjera – čini sudionicima Kristove milosti, što nas osposobljava da budemo poslušni. Mi ne zaslužujemo spasenje svojom poslušnošću; ono je Božji dar koji se prima vjerom. Međutim, poslušnost je plod vjere. “A znate da se on pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema. Tko god ostaje u njemu, ne ostaje u grijehu; tko god ostaje u grijehu, njega nije vidio i upoznao.” (1. Ivanova 3,5.6) Evo pravog dokaza! Ako budemo u Kristu, ako ljubav Božja bude u nama, naši osjećaji, naše misli, naše namjere, naši postupci – bit će u skladu s Božjom voljom koja je izražena u propisima Njegovog svetog Zakona. “Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao što je on pravedan.” (1. Ivanova 3,7) Pravednost je opisana mjerilom Božjeg svetog Zakona, koji je objavljen u Deset pravila sa Sinaja. Ona takozvana vjera u Krista, koja tvrdi da oslobađa čovjeka obveze poslušnosti Bogu, nije vjera, već drskost. “Da, milošću ste spašeni – po vjeri.” (Efežanima 2,8) Međutim, “tako je i s vjerom: ako nema djel‰, mrtva je u samoj sebi.” (Jakov 2,17) Isus je rekao o sebi prije no što je došao na Zemlju: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,9) A neposredno prije svojega ponovnog odlaska na Nebo objavio je “… kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.” (Ivan 15,10) Pismo kaže: “Ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo… Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1. Ivanova 2,3.6) “Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama. ” (1. Petrova 2,21) Uvjet za vječni život i danas je upravo onakav kakav je uvijek bio, upravo onakav kakav je bio u Raju prije pada naših praroditelja: savršena poslušnost Božjem Zakonu, savršena pravednost. Kad bi se vječni život mogao dobiti pod bilo kojim drugim uvjetom, sreća cijelog svemira bila bi dovedena u opasnost. Stvorila bi se mogućnost da grijeh, sa svim posljedicama nesreće i bijede, postane besmrtan. Adam je, prije pada u grijeh, poslušnošću Božjem Zakonu mogao oblikovati pravedan karakter. Ali on to nije uspio učiniti, i zbog njegovoga je grijeha i naša narav postala grješna te i mi ne možemo učiniti sebe pravednima. Budući da smo grješni, nesveti, mi ne možemo biti savršeno poslušni svetom Zakonu. Mi nemamo neke svoje pravednosti kojom bismo mogli zadovoljiti zahtjeve Božjeg Zakona. Međutim, Krist nam je omogućio rješenje problema. On je živio na Zemlji suočen s istim nevoljama i kušnjama s kojima se i mi suočavamo. Živio je bezgrješnim životom. Umro je za nas i sad se nudi da uzme naše grijehe i da nam daruje svoju pravednost. Ako se predate Njemu i prihvatite Ga za svojega Spasitelja, bit ćete zbog Njega proglašeni pravednima, bez obzira na svu grješnost u starom životu. Kristov će karakter stati na mjesto vašega karaktera, i vi ćete biti prihvaćeni pred Bogom kao da nikada niste griješili. I više od toga: Krist mijenja srce. On vjerom boravi u vašemu srcu. Vjerom i stalnim pokoravanjem svoje volje Kristu vi trebate održavati tu vezu s Njime; i dokle god to budete činili, On će djelovati u vama da želite i činite ono što Mu je ugodno. I tako možete reći: “Život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) Tako je Isus i rekao svojim učenicima: “Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” (Matej 10,20) I tada, kad Krist djeluje u vama, vi ćete pokazati isti duh i činiti ista djela – djela pravednosti i poslušnosti. Prema tome, mi nemamo u sebi ničega čime bismo se mogli hvaliti. Nemamo nikakvog razloga da sebe uzdižemo. Jedini temelj naše nade jest Kristova pravednost koja nam je darovana, i ono što Njegov Duh čini u nama i preko nas. Kad govorimo o vjeri, moramo znati i za jednu razliku. Postoji, naime, vjerovanje koje se potpuno razlikuje od vjere. Postojanje Boga, Njegova sila i istina Njegove Riječi – sve su to činjenice koje ni Sotona ni njegova vojska ne mogu ozbiljno poricati. Biblija kaže da “… i đavli to vjeruju i – dršću” (Jakov 2,19), ali to nije vjera. Tamo gdje se ne radi samo o vjerovanju u Božju Riječ, već i o pokoravanju volje Njemu, gdje se srce podredilo Njemu, osjećaji usmjerili prema Njemu – tamo je vjera, vjera koja kroz ljubav radi i očišćava dušu. Tom vjerom srce se obnavlja u Božje obličje. A srce, koje se u svojemu nepreporođenom stanju nije pokoravalo Božjem Zakonu, a nije ni moglo, sada uživa u njegovim svetim propisima i uzvikuje zajedno s psalmistom: “O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” (Psalam 119,97) I pravednost Zakona se ispunila u “… onima, koji su u Kristu Isusu (i ne hode po tijelu)”. (Rimljanima 8,1 – Šarić) Ima i takvih koji su upoznali Kristovu ljubav koja prašta, i koji doista žele biti Božja djeca, ali su svjesni nesavršenstva svojega karaktera i grješnosti svojega života, pa su spremni posumnjati da je Sveti Duh stvarno obnovio njihovo srce. Takvima preporučujem: nemojte se povla čiti, ne dopustite da vas obuzme očaj! često ćemo se morati bacati pred Isusove noge i plakati zbog svojih nedostataka i pogrešaka, ali se ne smijemo obeshrabriti! Ako nas je neprijatelj čak i nadvladao, Bog nas ne odbacuje, ne zaboravlja i ne odbija! Nipošto! Krist se nalazi s desne strane Bogu i osobno se zauzima za nas. Voljeni Ivan kaže: “Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo Zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. ” (1. Ivanova 2,1) Nemojte zaboraviti Kristove riječi: “Jer vas sam Otac ljubi…” (Ivan 16,27) On čezne da vas vrati k sebi, da gleda kako se Njegova čistoća i svetost odražavaju u vama. I ako se samo želite pokoriti Njemu, On, koji je započeo dobro djelo u vama, nastavit će ga sve do dana Isusa Krista. Molite se usrdnije, vjerujte potpunije! Kad budemo posumnjali u svoju snagu, oslonimo se na silu svojega Otkupitelja, i tada ćemo proslavljati Onoga koji je zdravlje naše duše. Što se više približavate Isusu, to ćete grješniji izgledati u svojim očima; pogled će vam biti jasniji pa ćete vidjeti oštru i jasnu razliku između svojega nesavršenstva i Njegove savršene naravi. To će biti dokaz da su Sotonine opsjene izgubile svoju snagu, i da oživljujući utjecaj Božjega Duha djeluje u vama. Nikakva duboko ukorijenjena ljubav prema Isusu ne može stanovati u srcu koje još nije shvatilo svoju grješnost. Duša koja je preobražena Kristovom milošću divit će se Njegovom božanskom karakteru, ali ako još ne vidimo svoju moralnu izopačenost, to je nepogrješiv dokaz da nismo spoznali Kristovu ljepotu i Njegovo savršenstvo. Što manje budemo cijenili sebe, to ćemo više cijeniti beskrajnu čistoću i krasotu našega Spasitelja. Pogled na našu grješnost vodi nas k Onome koji nam može oprostiti; i kad se duša, shvativši svoju bespomoćnost, prikloni Kristu, On će se otkriti u sili. Što nas svijest o vlastitoj nemoći bude više gonila k Njemu i Božjoj Riječi, to ćemo imati uzvišenije gledište o Njegovu karakteru i potpunije odražavati Njegov lik.”

 

Posljednji poziv iskrenim ali zavedenim dušama

Ujedninjenje zabludjelih kćerki sa “Majkom” svih crkva Biblija u Otkrivenju naziva Velikim Babilonom. To je upravo no što vidimo da se dešava posljednjih desetljeća a u ovo novije vrijeme kulminira. Protest reformatora se više ne čuje sa službenih mjesta, protest je pokopan mnogobrojnim ekumenskim sporazumima. Kao i uvijek kroz povijest, kada je Izraelski narod pao u otpad od istine i Boga onda su ga pogodili Božji sudovi. Pade, pade Babilon! Duhovni sveopći kršćanski otpad sada vodi glavnu riječ dok ga Bog ne zbriše s lica zemlje. Nitko više ne očekuje da se te crkve mijenjaju, one su se potpuno predale vodstvu sotone. One su odbacile Zakon Božji, one su odbacile Boga, bezakonici se ujedinjuju. Njihovo ujedinjenje u grijehu i bezakonju će uzrokovati zakonske proglase za diskriminaciju, progonstvo i smrt svih onih koji ne prihvaćaju Papski autoritet. Zato je Božji posljednji poziv upućen onim vjernicima koji su iskrena srca ali su zavedeni lažima izopačenih crkvenih autoriteta. Posljednji poziv je vijest trojice anđela iz Otkrivenja koji simbilički predstavljaju Božji narod koji ima zadatak obavijestiti svijet o Božjim posljednjim pozivu na pokajanje prije strašnih sudova. Bog ljubavi mora jednom zauvijek okončati stanje grijeha i mi živimo u tom posljednjem vremenu pred Kristov slavni dolazak.

Vijest trojice anđela

“Za njim eto drugog anđela koji govori: “Pade, pade Babilon, veliki koji vinom gnjeva i bluda svojega opi sve narode! ” (Otkrivenje 14,8)

 

“I začuh glas drugi s neba, koji je govorio: “Izađite iz nje, narode moj, da ne budete dionici grijeha njezinih, i da ne primite od zala njezinih!” (Otkrivenje 18, 4.)

Ovo nije samo poruka katolicima, već i pravoslavcima, reformatorima-protestantima – da istupe iz duhovnog Babilona, izađu iz svojih zajednica i udruže se u držanju 10 zapovjedi kako su napisane u Bibliji a ne katekizmu. Isto tako da se udruže oko toga da su spašeni živom zajednicom/odnosom s Isusom Kristom a ne sa posrednicima Isusa Krista, crkvenom strukturom, sakramentima, ritualima ili odlaskom u crkvu. Da, vi ljudi vjere ste crkva, stoga izađite iz duhovnog Babilona i udružite se u male aktivne molitvene skupine.
Ekumenizam je prevara duhovnog Babilona, izađite iz njega, on je napravljen da vrati sve zajednice Rimokatoličkoj crkvi, ne mojte se zavaravati, sveto nema što tražiti s ne svetim, posvećeno s ne posvećenim, istina i laž nemaju razlog biti zajedno!
Sjetite se da svetkujete dan subotnji (od petka na večer do subote na večer) kao Dan Gospodnji, a ne dan nedjeljni koji je žig/autoritet zvijeri. Imajte svoje kućno bogoslužje u dan subotnji. Razumite troanđeosku vijest iz Otkrivenja i nađite načine da to objasnite svima koji ne znaju, to vam je misija i vizija. Pomaganje potrebnima u fizičkom i materijalnom smislu je uvijek bilo, to je dokaz osobne zajednice s Bogom ali Bog ima posebnu vijest za ovaj posljednji naraštaj koju se mora propovijedati po cijelom svijetu do Kristovog dolaska! Duh Božji će vas povezat i već vas povezuje. Vi ste duhovno tijelo Kristovo i nemate što više šurovat s Babilonom, bilo je vrijeme kada niste znali, kada su vas vaši prevarili, zaveli…ali danas ste mogli spoznat istinu.

“I začuh glas drugi s neba, koji je govorio: “Izađite iz nje, narode moj, da ne budete dionici grijeha njezinih, i da ne primite od zala njezinih!” (Otkrivenje 18, 4.)