Grešniku je potreban Krist

posted in: Blog tekst | 0

krist-samarjankaČovjeku su prilikom stvaranja bile darovane plemenite sposobnosti i dobro uravnotežen um. Bio je savršen kao biće, i u savršenom skladu s Bogom. Njegove su misli bile čiste, ciljevi sveti. Ali, neposlušnost je izopačila njegove sposobnosti, i umjesto ljubavi pojavila se sebičnost. Prijestup je tako oslabio njegovu prirodu da se svojom snagom više uopće nije mogao oduprijeti sili zla. Postao je Sotonin rob, i ostao bi to zauvijek da se sam Bog nije umiješao. Kušač je namjeravao da osujeti plan s kojim je Bog stvorio čovjeka i da Zemlju ispuni tugom i očajanjem. Htio je da sva ta zla predstavi kao posljedicu Božjeg djela stvaranja čovjeka.
U svom bezgrešnom stanju, čovjek je održavao radosnu vezu s Onim u kome je “sve blago premudrosti i razuma sakriveno”. (Kol 2, 3) Ali, nakon učinjenog grijeha, svetost mu više nije pričinjavala radost, i on se pokušao sakriti od Božje prisutnosti. Nepreporođeno srce se i sada nalazi u istom stanju. Ono nije u skladu s Bogom, niti nalazi radosti u zajednici s njime. Grešnik ne bi mogao biti sretan u Božjoj prisutnosti; njemu bi društvo svetih bića bilo neprijatno. Kad bi mu i bilo dopušteno da uđe u Nebo, ono mu ne bi pružilo nikakve radosti.
Duh nesebične ljubavi koji tamo vlada – svako srce sjedinjeno sa srcem Beskrajne ljubavi – ne bi našao odjeka u njegovoj duši. Njegove misli, njegovi interesi, njegove pobude, sve bi bilo strano onome što pokreće bezgrešne nebeske stanovnike. On bi bio neskladna nota u melodiji Neba. Nebo bi za njega bilo mjesto mučenja; on bi čeznuo da se sakrije od Onoga koji je svjetlost i središte radosti Neba. Bog nije samovoljno odlučio da zle isključi s Neba: oni se sami isključuju svojom nepodobnošću za zajednicu Neba. Božja slava bi za njih bila oganj koji spaljuje. Oni bi radosno pozdravili uništenje, samo da se sakriju od lica Onoga koji je umro da ih otkupi.
Nama je nemoguće da se sami izbavimo iz ponora grijeha u koji smo upali. Naša su srca zla, i mi ih ne možemo promijeniti. “Tko će čisto izvaditi iz nečista? Nitko!” “Jer tjelesno mudrovanje neprijateljstvo je Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božjem niti može!”(Job 14, 4; Rimlj 8, 7) Obrazovanje, kultura, služenje voljom, ljudski napori, sve to ima svoje područje djelovanja, ali ovdje je bespomoćno. Možda se time može postići formalna korektnost u ponašanju, ali se ne može promijeniti srce; ne mogu se očistiti izvori života. Mora postojati sila koja djeluje iznutra, novi život odozgor, da bi se čovjek mogao promijeniti, ostaviti grijeh i postati svet. Ta sila je Krist. Samo njegova milost može pokrenuti zamrle sposobnosti duše i privući ih Bogu, svetosti.
Spasitelj je rekao:” Ako se tko nanovo ne rodi”, ako ne primi novo srce, nove želje, namjere i pobude koje vode u novi život, “ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Iv 3, 3) Misao da je dovoljno razvijati samo ono dobro koje u čovjeku po prirodi postoji, sudbonosna je zabluda. “A tjelesni čovjek ne razumije što je od Duha Božjega; jer mu se čini ludost i ne može da razgleda.” “Ne čudi se što ti rekoh: valja vam se nanovo roditi.” (1 Kor 2, 14; Iv 3, 7) O Kristu je napisano: “U njoj bješe život, i život bješe vidjelo ljudima” – “jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mi mogli spasiti”.(Iv 1, 4; Dj 4, 12) Nije dovoljno osjetiti Božju blagost, vidjeti dobronamjernost i očinsku nježnost njegova karaktera. Nije dovoljno razaznati mudrost i pravednost njegova zakona, shvatiti da je utemeljen na vječnom načelu ljubavi. Apostol Pavao je sve to vidio kad je uskliknuo:
“Hvalim zakon da je dobar!” “Tako je dakle zakon svet i zapovijed sveta i pravedna i dobra!”
Ali dodaje, ispunjen gorčinom svoje duševne muke i očajanjem: “A ja sam tjelesan, prodan pod grijeh!” (Rim 7, 16. 12. 14) On je čeznuo za čistoćom, pravednošću, koju nije mogao postići svojom snagom, i uzvikuje: “Ja nesretni čovjek! Tko će me izbaviti od tijela smrti ove?” (Rim 7,24) Taj se isti krik otimao umornim srcima u svim zemljama i u sva vremena.
Ali, svima se može dati samo jedan jedini odgovor: “Gle, Janje Božje koje uze na se grijehe svijeta!” (Iv 1, 29)
Božji Duh je pokušavao da ovu istinu simbolički prikaže na mnogo načina i da je objasni dušama koje čeznu da se oslobode tereta krivice. Kad je bježao iz svog očinskog doma nakon što je zgriješio prevarivši Ezava, Jakov je bio opterećen osjećajem krivice.
Osamljen i prognan, odvojen od svega što mu je život činilo vrijednim, njegovu je dušu više od svega mučila pomisao, strah da ga je njegov grijeh odvojio od Boga, da ga je Nebo odbacilo. Obuzet žalošću, legao ja na golu zemlju da se odmori, okružen samotnim bregovima i zvjezdanim nebom iznad sebe. Dok je spavao, čudna je svjetlost prodrla u njegov san; i gle, s poljane na kojoj je ležao, nejasni obrisi beskrajnih ljestava kao da su se uzdizali sve do samih vrata Neba, punih Božjih anđela koji se penju i silaze, dok iz slavnih visina odjekuje božanski glas objavljujući vijest utjehe i nade. Tako je Jakov upoznao Onoga koji će zadovoljiti potrebe i čežnje njegove duše – Spasitelja. Ispunjen radošću i zahvalnošću, gledao je pokazani put kojim on, grešnik, može obnoviti zajednicu s Bogom. Tajanstvene ljestve iz njegova sna predstavljale su Isusa, jedinog posrednika između Boga i čovjeka.
Bio je to isti simbol na koji se Krist pozvao u razgovoru s Natanaelom: “Vidjet ćete nebo otvoreno i anđele Božje gdje se penju i silaze k Sinu čovječjemu.” (Iv 1, 51) Odmetnuvši se, čovjek se odvojio od Boga; Zemlja je bila odsječena od Neba. Preko provalije, koja ih je razdvajala, nije moglo biti zajednice. Ali, preko Krista Zemlja je ponovno povezana s Nebom.
Svojim zaslugama, Krist je premostio provaliju koju je grijeh načinio, tako da anđeoski pomoćnici mogu održavati vezu s ljudima. Krist je povezao grešnog čovjeka, slabog i bespomoćnog, s Izvorom beskrajne sile.
Ali uzalud svi ljudski snovi o napretku, uzalud svi napori da se čovječanstvo uzdigne, ako se zanemaruje jedini Izvor nade i pomoći grešnom rodu. “Svaki dobri dar i svaki poklon savršeni” (Jak 1, 17) dolazi od Boga. Bez njega nema pravog savršenstva karaktera. A jedini put Bogu je Krist! “Ja sam put, istina i život; nitko neće doći k Ocu do kroza me!” (Iv 14, 6) Božje srce čezne za svojom djecom na Zemlji ljubavlju koja je jača od smrti. Dajući svoga Sina, On nam je u tom jednom daru darovao cijelo Nebo. Spasiteljev život i smrt i posredovanje, služba anđela, molitve Duha, i iznad svega djelovanje Oca preko svih, neprekidno sudjelovanje nebeskih bića – sve je to stavljeno u službu čovjekovog otkupljenja.
O, razmišljajmo o čudesnoj žrtvi koja je bila prinesena za nas! Pokušajmo procijeniti trud i energiju koju Nebo ulaže da bi ponovno zadobilo izgubljene i vratilo ih u Očev dom!
Snažniji poticaji i moćnije sredstva se nikada ne bi mogla staviti u pokret; nepojmljiva nagrada onome koji čini dobro, radosti Neba, društvo anđela, zajednica i ljubav Boga i njegovog Sina, usavršavanje i razvijanje svih naših sposobnosti u toku vječnih vremena – zar to nisu dovoljno snažni poticaji i ohrabrenja da nas nagnaju da svoja srca predamo u dragovoljnu službu našem Stvoritelju i Otkupitelju?
A s druge strane, Božja Riječ nam iznosi osudu koju je Bog izrekao protiv grijeha, neizbježivu kaznu, propadanje našeg karaktera, i konačno uništenje, kao opomenu da ne služimo Sotoni.
Zar nećemo cijeniti Božju milost? Što bi On još mogao učiniti? Uspostavimo pravilan odnos s Onim koji nas je ljubio divnom ljubavlju. Poslužimo se sredstvima koja nam je stavio na raspolaganje da bismo se mogli preobraziti u njegovo obličje, ponovno uspostaviti zajednicu s anđelima koji nam služe, obnoviti sklad i vezu s Ocem i sa Sinom.