Otac ima Sina, Sin ima Oca. Obiteljski model koji uspostavlja i uzdiže odnos na najveću moguću razinu. Mnogi kršćani su na velikom gubitku jer metaforički shvaćaju obiteljski odnos dvije božanske osobe, shvaćaju ih kao dogovorene uloge za potrebu plana spasenja. Drugi pak uviđaju da su spomenute dvije božanske osobe u vječnom odnosu ali ipak ne mogu prihvatiti doslovnost Sina i Oca, oni razumijevaju da se Bog samo poslužio zemaljskom roditeljskim odnosom da bi nama dočarao veličinu svoje ljubavi kada je bio spreman žrtvovati vlastitog voljenog – iste božanske prirode, jedinstvenog i neponovljivog. Treći pak vjeruju da se Sin Božji odnosi na vrijeme nakon Isusovog rođenja, oni razumijevaju da je Isus Sin Božji jer je od Boga rođen na zemlji – oni pak nikako nemaju pojam o vječnom Božjem Sinu.


Božji Sin je od vječnosti Očev Sin, iste prirode kao Bog Otac iste vječnosti kao Bog Otac

“Jer ono što Zakon nije mogao, budući da je bio oslabljen zbog tijela, učinio je Bog, poslavši svoga Sina u obličju grešnoga tijela te za grijeh osudio grijeh u tijelu” (Rimljanima 8,3)

I znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum da upoznamo Istinitoga.(1. Ivanova 5,20)

“I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina da bude Spasitelj svijeta.
Tko god ispovijedi da je Isus Sin Božji, Bog u njemu ostaje, i on u Bogu.” 
(1. Ivanova 4,15)

 

Božji Sin je postao Sinom čovječjim

Božja bit je savršeno otkrivena u Bogo-čovjeku Isusu Kristu, Božjem Sinu i Sinu čovječjem u isto vrijeme. I svemoć i vječnost kao božanski atributi su u drugom planu kada se Bog otkriva palom čovječanstvu u osobi Isusa Krista. Bog je sam sebe predao na način da se lišio božanskih atributa koji bi mu mogli pomoći da ga mimoiđe čaša iskušenja karaktera koju je morao piti svaki dan za života a najviše u svojoj posljednjoj sedmici života i smrti na križu. Iskušan u svemu, do krajnjih granica izašavši kao pobjednik, proslavio je Očev karakter činivši sve onako kako bi i sam Otac činio da je bio na njegovom mjestu.  Ogoljeno božanstvo, sama bit Božja je hodala i živjela među nama, bezgrešan karakter koji je čista ljubav i smisao postojanja.

“On (Isus, janje Božje bez mane), božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio, uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato Ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade Mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da svaki jezik prizna na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.” (Filipljanima 2,6-11)


Božanska i zemaljska obitelj

“I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“.”  (Postanak 1,26)

Čemu bi čovjek trebao biti sličan ako ne samoj biti božanstva. Obiteljski model nije proizašao iz stvaranja čovječanstva, već je bio otkriven i poznat na nebu od vječnosti. Bog je samu bit odnosa prenio na čovjeka iz kojeg je načinio i ženu jer odnos je u množini. Onako kako Otac nije sam i ima Sina tako je kroz svoga Sina stvorio dva stvorenja koji imaju mogućnost ne samo voljeti se međusobno i uživati u svojoj zajednici već i imati potomke koji su njihovi istinski sinovi i kćeri, jednake prirode i jedinstvenog obiteljskog odnosa. Naravno, poimanje ovakve zajednice i odnosa moguće je samo kroz dar svjesnosti o životu i odnosu. Svijest o životu i obiteljski odnos, bezgrešan karakter i slobodna volja kao atributi ljubavi, sve to zajedno je odražavalo bit slave Božje.


Božji Sin utjelovljen u Isusa je obećani Krist (Mesija)

„Tko je inače lažljivac nego onaj, koji niječe, da je Isus Krist? Taj je antikrist, koji niječe Oca i Sina. Koji god niječe Sina, ni Oca nema, a koji priznaje Sina, priznaje i Oca. Što ste čuli od početka, neka ostane u vama! Ako u vama ostane, što ste čuli od početka, i vi ćete ostati u Sinu i u Ocu. I ovo je obećanje, koje nam on obeća, život vječni.“ (1. Ivanova 2,22-25)

Tko je taj tko negira da je Isus obećani Mesija (Krist)? Mesija znači pomazanik Božji, Onaj jedini dostojan misije, jedini koji može udovoljiti zahtjevu cijene otkupa palog čovječanstva.
Isti onaj kroz kojeg je sve stvoreno sada daje samog sebe da bi povratio izgubljeno za vječnost. Začetnik grijeha, otac laži i svake prijevare, pali anđeo Lucifer – sotona, još davno prije stvaranja zemlje, pred samim nebeskim prijestoljem prvi je posumnjao u porijeklo veličinu i značaj Božjeg Sina Bogu Ocu a isti duh sumnje je prenjeo na trećinu anđela i na svakog palog stanovnika zemlje.

“Tada Isusa odvede Duh u pustinju, da ga kuša đavao. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje. Onda pristupi k njemu kušač i reče: “Ako si Sin Božji, zapovjedi, da ovo kamenje postane kruh!” On mu odgovori: “Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, što dolazi iz usta Božjih.”

Tada ga uze đavao sobom u Sveti grad, postavi ga navrh hrama

i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima svojim naložio je za tebe. Oni će te nositi na rukama svojim, da ne zapneš za kamen nogom svojom.”

Isus mu reče: “Stoji i pisano: “Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!”

Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom i reče mu: “Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.”

Tada mu zapovjedi Isus: “Odstupi, sotono! Stoji pisano: “Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!”. Tada ga ostavi đavao, i gle, anđeli pristupiše, i služili su mu.” (Matej 4,1-11)

Kušačevo podlo pitanje „Ako si Sin Božji“ u prijevodu znači „Ako si Bogu Ocu stvarni Sin, onda će ti On bezuvjetno pomoći u nevolji“.  Kušač je zadao najniži udarac  pokušavši izazvati sumnju u Kristovog porijeklo i Očevu ljubav. Kušnje nisu bile samo usmjerene na Božjeg Sina već i na Boga Oca i njegovu ljubav prema Sinu. Savršena ljubav ne podilazi nepotrebnim, manipulativnim pakosnim provjerama. Isti duh pakosti je pokazala masa ljudi oko križa, iste misli u svojoj slabosti imamo svi mi ponekad.

“I govorili: “Ti si htio hram porušiti i u tri ga dana opet sagraditi; spasi samoga sebe, Ako si Sin Božji, siđi s križa!”
Isto su se tako rugali i glavari svećenički s književnicima i starješinama i govorili: “
“Drugima je pomogao, sebi samomu ne može pomoći. Ako je kralj Izraelov, neka siđe sad s križa, i vjerovat ćemo u njega. On se je uzdao u Boga; neka ga sad izbavi, ako mu je po volji, jer je govorio: “Ja sam Sin Božji.”” (Matej 27,40-43)

Kada bi Božji narod imao jasnije razumijevanje što Bog Otac ima u svom doslovnom Sinu, tada bi i veličina rizika Kristove misije i veličina žrtve na križu izazvali potpunu otvorenost ljudskih srca za doslovnom promjenom karaktera.

“Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni.” (Ivan 3,16)