7 temeljnih pitanja koja određuju nečiji svjetonazor

 

izazovsvjetonazora

“Svatko od nas tko želi biti potpuno intelektualno svjestan trebao bi moći ne samo ustanoviti svjetonazor drugih ljudi, već i biti svjestan vlastitog svjetonazora – zašto ga je prihvatio i zašto ga, u svjetlu tako brojnih mogućnosti, smatra istinitim.”

 

 

1. Što je prvobitna stvarnost-prava stvarnost?

Na to možemo odgovoriti: Bog, ili bogovi, ili materijalni svemir

2. Kakva je priroda vanjske stvarnosti, što znači svijeta oko nas?

Ovdje naši odgovori pokazuju vidimo li svijet kao stvoren ili samosvjestan, kaotičan ili uređen, materijalan ili duhovan, te naglašavamo li svoj subjektivan, osoban odnos prema svijetu, ili njegovu objektivnost odvojenu od nas.

3. Što je ljudsko biće?

Vrlo složen stroj, uspavan bog, osoba stvorena na Božju sliku, “najobičniji majmun”.

4. Što se događa kad netko umre?

Dokidanje osobe ili preobrazba ili preobrazba u viši stupanj, ili odlazak u duhovno postojanje na “drugoj strani”.

5. Zašto je uopće moguće bilo što znati?

Jer smo stvoreni na sliku sveznajućeg Boga ili jer su se svijest i razum razvili pod okolnostima opstanka u dugom procesu evolucije.

6. Kako razlikujemo dobro od zla?

Možda smo stvoreni na sliku Boga čija je priroda dobrota, ili su dobro i zlo određeni isključivo ljudskim odabirom, ili su to tek pojmovi koji su se jednostavno razvili na poticaj kulturnog ili fizičkog opstanka.

7. Kakvo je značenje ljudske povijesti?

 

SVJETONAZOR(I):

DEIZAM
TEIZAM
NATURALIZAM
NIHILIZAM
EGZISTENCIJALIZAM
ISTOČNJAČKI PANTEISTIČKI MONIZAM
NEW AGE/NOVO DOBA
POSTMODERNIZAM


Izvor: Marijana Kolednjak, prof.

mkolednjak@velv.hr

 


“Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, ali to je trska koja misli.”  Blaise Pascal (1623 – 1662)

 

Što je svjetonazor?


→zbir pretpostavki (koje mogu biti istinite, djelomične istinite ili potpuno neistinite)

→kojih se držimo (svjesno ili podsvjesno, dosljedno ili nedosljedno)

→o temeljnom ustrojstvu našeg svijeta


Sedam temeljnih pitanja kroz koje ćemo promatrati svaki navedeni svjetonazor:


•    Što je prvobitna /prava/ stvarnost?
•    Kakva je priroda vanjske stvarnosti /što znači svijet oko nas/?
•    Što je ljudsko biće?
•    Što se događa kad netko umre?
•    Zašto je uopće moguće nešto znati?
•    Kako razlikujemo dobro od zla?
•    Kakvo je značenje ljudske povijesti?


TEIZAM
vjerovanje u Boga kao najviše biće, stvoritelja svijeta koji se nalazi izvan njega i njime upravlja


DEIZAM
učenje prema kojem izvan spoznatljivoga svijeta postoji Bog koji je stvorio svijet po svojim zakonima, ali ne sudjeluje u razvoju i povijesti svog djela


NATURALIZAM
oznaka filozofskih pravaca koji ne priznaju postojanje nikakve stvarnosti osim prirode. Priroda se uzima kao osnova i bit svega držeći da ne postoji ništa izvan prirode i njezinih uzročno posljedičnih odnosa. Ne priznaje ostale zakone osim onih materijalnih (fizičkih).


MARKSIZAM
naziv za zajedničku nauku K. Marxa i F. Engelsa, kao i pokrete i misaone pravce koji se na njih pozivaju


NIHILIZAM
Radikalno odbijanje vrijednosti, smisla i želje.

Friedrich Nietzsce
(1844 – 1900)


EGZISTENCIJALIZAM
pojam se počinje koristiti oko godine 1930. kako bi se označio filozofski i kulturni pravac između dva svjetska rata;
središte zanimanja mu je ljudska egzistencija


ISTOČNJAČKI PANTEISTIČKI MONIZAM
Bog se zove Brahman, onaj, beskonačni, osobni, krajnja realnost koja se može identificirati s
svemirom. Bog je sve. Sve jest Bog. Ništa ne postoji a da nije Bog. Sve što se čini da postoji a da nije Bog je
iluzija ili maya.


PANTEIZAM
učenje u kojem se priroda promatra kao očitovanje božanstva jer je Bog sve što postoji


MONIZAM
stav koji sve pojave svodi na samo jedan jedinstveni duhovni ili materijalni princip


NEW AGE / NOVO DOBA
Duhovni i društveni pokret koji nema čvrsto određena stajališta ni programe, nema ni posebnu, jedinstvenu organizaciju ni vodstvo, ali njegove sljedbenike povezuje protivljenje vladajućem materijalističkom i utilitaristiškom svjetonazoru i dogmatskim religijskim shvaćanjima

POSTMODERNIZAM
duhovni i umjetnički pravac s kraja 20. st.; otpor ustanovljenim autoritetima avangarde i modernizma, otklon od njih; pravac koji objašnjava prilike i stanje u kojem nestaju ideje prosvjetiteljstva, idealizma i marksizma koji su nastojali dati jedinstveno tumačenje stvarnosti i provesti opću emancipaciju čovjeka


TEIZAM → KRŠĆANSKI TEIZAM
Bog je beskonačan i osoban (trojstven) i sveprisutan, sveznajuć, suveren i dobar


Bog je stvorio svemir ex nihilo
(iz ničega) kako bi djelovao jednoobraznošću prirodnih zakona u otvorenom sustavu.
Bog je ishodište svega drugog – Njegovom Riječju nastaje svemir (Post)

–    jednoobraznost prirodnih zakona znači da svemir nije stvoren da bude kaotičan (Iz 45, 18-19)

–    otvoreni sustav znači da nije programiran. Svaki postupak svakog od nas, svaka odluka o kretanju jednim
putem umjesto drugim mijenja odnosno „stvara“ našu budućnost. Ljudska bića stvorena su na sliku Božju pa
stoga posjeduju osobnost, inteligenciju, moralnost, društvena su i kreativna.
Smrt svake osobe je ili ulazak u život s Bogom i njegovim narodom ili ulazak u vječnu odvojenost od njega.
Ljudska bića mogu poznavati i svijet oko sebe i samoga Boga zato što je Bog u njih ugradio sposobnost za to i zato što On uzima aktivnu ulogu pri općenju s njima. Etika je transcendentna i temelji se na karakteru Boga kao dobroga (svetog i punog ljubavi). Stvoreni smo na Božju sliku i u biti smo moralna bića, no naš je osjećaj za moralno narušen padom.

ETIKA
filozofska disciplina čiji je objekt proučavanja ljudsko djelovanje i norme po kojima se usklađuje ili bi se moralo usklađivati. Pojam uvodi Aristotel. Uključuje sve ljudske odrednice i vrijednosti koje se mogu odnositi na ljudsku volju i djelovanje. U užem smislu etika je sinonim moralu.

TRANSCENDENTAN
oznaka za sve što nadilazi iskustvenu spoznaju, ono što se nalazi izvan osjetilnog spoznajnog svijeta;
natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno. Povijest je linearan, znakovit slijed događaja koji vode prema ispunjenju
Božje namjere za čovječanstvo.

–    to da je povijest linearna znači da su postupci ljudi – ma kako zbunjujuće i kaotično izgledali – svejedno dio znakovita niza koji ima početak, sredinu i kraj.

Počiva na poimanju Boga jer drži kako iz Boga sve proizlazi. On je Onaj Koji Jest.

→ Božja veličina središnje je načelo kršćanskog teizma. ←



DEIZAM
učenje prema kojem izvan spoznatljivoga svijeta postoji Bog koji je stvorio svijet po svojim zakonima, ali ne sudjeluje
u razvoju i povijesti svog djela niječe da se Boga može spoznati otkrivenjem kao i posebnim činima Božjeg
samoizražavanja (u Pismu ili Utjelovljenju).
Odbacuje Pismo kao autoritet i dopušta jedino primjenu ljudskog razuma.
Bog je trascendentna sila ili energija, Prvobitni Pokretač ili Prvi Uzrok. NE brine o svojem stvorenju; prema njemu nema nikakav “osoban” odnos. Bog je reduciran – počinje gubiti svoju osobnost iako ostaje Stvoritelj i prema tome odražavatelj svemira.
Svemir koji je Bog stvorio predodređen je zato što je stvoren kao zatvoren sustav uzročno-posljedičnih odnosa; nikakvo čudo nije moguće!!!

Sustav svemira zatvoren je u dva smisla:

1. zatvoren je tako da ga Bog ne može preurediti jer ga on više „ne zanima“.
2. svemir je zatvoren za preuređivanje čovjeka (poput satnog mehanizma).
Ljudska bića su dio satnog mehanizma svemira.
Ljudska su bića osobe.
Svaki od nas ima svijest o sebi i barem na prvi pogled sposobnost samoopredjeljenja.
Ljudska bića posjeduju inteligenciju (nedvojbeno naglašavaju ljudski razum), osjećaj za moral (veoma ih zanima etika),
sposobnost za druženje i kreativnost. Ali sve to nije utemeljeno u Božjem karakteru. Ima neku vrstu neovisne
prirode baš kao i svemir.
Ljudska bića izgubila su sposobnost da značajno djeluju!!!
↓↓
jedan od najvećih problema deizma:
Više mogućih odgovora o životu nakon smrti:
–    oni koji vjeruju u zagrobni život odnosno vjeruju da se životna energija čovjeka ne može uništiti
–    oni koji vjeruju da je smrt definitivan kraj čoveka
→ većina tvrdi da se nada životu poslije smrti

Etika: svemir je normalan pa prema tome otkriva što je dobro.
Bog, koji je svemoćni stvoritelj, postaje odgovoran za sve što je takvo kakvo jest.

→ Sve što postoji je dobro! ←


POPLAVE
RATOVANJE
GLAD
POŽARI
SUŠA

→ Ako je sve što postoji dobro onda zlo ne postoji! Dobro se ne može razlučiti od zla. Bez sposobnosti razlikovanja ne može biti ni dobrog, ni zla:
Etika nestaje!!! ←

Povijest je linearna jer je kretanje svemira određeno pri stvaranju.

Boga muškarci i žene uopće ne zanimaju.
Deizam je u povijesti vladao intelektualnim svijetom Francuske i Engleske od kasnog 17. do prve polovice 18. st. (kratko!). Prethodio mu je teizam, a naslijedio ga je…NATURALIZAM

NATURALIZAM
Bog potpuno prestaje postojati.
Materija je vječna i ona je sve što postoji. Bog ne postoji. Kozmos je sve što postoji, što je ikad postojalo i što će ikad postojati.
Postoji samo materija! Svemir postoji kao jednoobraznost uzročno-posljedičnih odnosa u zatvorenom sustavu.
Svemir nije otvoren za preuređivanje. Ljudska su bića složeni „strojevi“. Mi kao ljudska bića dio smo svemira.
Mi smo materija i samo materija! Zakoni koji se odnose na materiju odnose se i na nas.
Naglašavajući našu ljudskost (našu različitost od ostatka svemira) naturalist nalazi osnovicu za vrednovanje jer se smatra da inteligencija, kulturna profinjenost, osjećaj dobrog i lošeg nisu samo ljudska razlikovna obilježja već i ono što nas čini vrijednima.
Smrt je ugasnuće osobnosti i individualnosti. Kad se materija ugrađena u pojedinca smrću dezorganizira osoba nestane.
Povijest je linearan tok događaja povezanih uzročno-posljedičnom vezom, ali bez neke sveobuhvatne svrhe.
Etika se odnosi samo na ljudska bića. Vrijednosti je stvorio čovjek, a ne Bog!
Etika je NEOVISNA i OVISI O SITUACIJI! Svi ljudi imaju osjećaj za moralne vrijednosti. On dolazi od intuicije, od autoriteta
ili od konvencije.

NATURALIZAM U PRAKSI:

MARKSIZAM

Čovjek je najviše biće za čovjeka. Karl Marx (1818 – 1883)
Svi oblici marksizma potječu iz radova Karla Marxa, a on se najbolje može shvatiti kao neka vrsta humanista.
Teoretski marksizam bi trebao koristiti radnicima i omogućiti im da zadobiju ekonomsku kontrolu nad svojim životom.
A u stvarnosti je kruta birokracija života pod komunizmom dovela do ekonomske stagnacije i gubitka osobne slobode.
Marx svoj humanizam zahvaljuje susretu s dvojicom poznatih filozofa 19. st. Bili su to Georg Wilhelm Friedrich Hegel
(1770 – 1830) i  Ludwig Feuerbach (1804 – 1872).
→ Hegelova je filozofija bila jedan oblik idealizma koji je poučavao da Bog ili „apsolutni duh“ nije neko biće različito od svijeta već stvarnost koja se progresivno ostvaruje u svijetu oko nas. Taj je proces dijalektički – odvija se kroz sukobe pri čemu se iz sukoba javlja još više ostvarenje duha.

IDEALIZAM
životni stav po kojem čovjek svoje djelovanje usmjerava prema višim ciljevima etike, ideologije, nacije, religije

Ljudsko društvo je za Hegela bilo najveće sredstvo izraza duha. → Feuerbach je bio materijalist poznat po svojoj
tvrdnji da su ljudska bića „ono što jedu“, a da je religija ljudska izmišljotina.
Za Feuerbacha Bog je projekcija naših ljudskih potencijala, izraz naših neostvarenih ideala. Religija ima pogubno djelovanje jer tek što izmislimo Boga mi se posvećujemo tome da udovoljimo vlastitoj, zamišljenoj konstrukciji umjesto da radimo na prevladavanju nedostataka koji su, prije svega, i doveli do te izmišljotine.
Marx prihvaća Feuerbachovu kritiku religije pa je tako ateizam do danas ostao sastavnim dijelom većine varijanti marksizma.

ATEIZAM
odricanje od religije i vjerovanja koja iz nje proizlaze; objašnjavanje ukupnog materijalnog i duhovnog svijeta bez nadnaravnog bića

Marx sebe naziva materijalistom jer ne prihvaća ideju kako su ljudska bića ili svemir nadnaravnog podrijetla.
Privatno vlasništvo je nepoznato – vlada neka vrsta komunizma u kojem se pojedinci poistovjećuju sa zajednicom u cjelini.
Novo besklasno društvo koje će doći omogućit će pojam onoga što marksisti nazivaju „novim socijalističkim čovjekom“. Ljudi će, navodno, postati manje individualisti i suparnički raspoloženi, skloniji pronalaženju samoispunjenja u tome da rade za dobro drugih.
Marx je duboko shvaćao ljudsku potrebu za pravom zajednicom i za ispunjenjem u radu.
PROBLEM: Kako je teorija koja se čini tako odanom humanističkome oslobođenju mogla proizvesti takvu dehumanizaciju i tlačenje kao u staljinizmu?

(I) Ranjivost ovog svjetonazora je i Marxovom uvjerenje kako se ljudska povijest kreće prema savršenom društvu.

(II) Kao naturalist Marx moralnost smatra jednostavno proizvodom ljudske kulture. Nema transcendentnih vrijednosti koje bi se mogle uzeti kao temelj za kritičku procjenu kulture.

(III) Za Marxa ljudska su bića u osnovi samonastala – mi sami sebe stvaramo kroz rad. Lakomost, suparništvo i zavist javljaju se zbog društvenih podjela i siromaštva: savršeno će društvo biti bez tih zala!


→ Naturalizam pretpostavlja da ne postoje ni Bog, ni duh, ni život poslije smrti. On ljude vidi kao tvorce vrijednosti.

 

NIHILIZAM
Radikalno odbijanje vrijednosti, smisla i želje. Friedrich Nietzsce (1844 – 1900)
nijekanje filozofije, nijekanje mogućnosti spoznaje, nijekanje da je išta vrijedno.
Nijedna tvrdnja nema vrijednosti Ništa nema značenja!
Događaji se zbivaju u svemiru zato što su se i drugi zbivali. Drugim riječima, sadašnjost mora uzrokovati budućnost koja će zatim morati uzrokovati slijedeću budućnost itd.
Ljudska su bića svjesni strojevi bez sposobnosti da utječu na vlastitu sudbinu ili učine bilo što značajno. Prema tome, ljudska su bića (kao vrijedna bića) mrtva. Čovjek je nastao slučajno.
Čovjek nije slobodno odabrao svoje posebno genetičko ustrojstvo ili svoju prvobitnu obiteljsku okolinu.
Kad sam se upitao jesam li slobodan slobodno postupati već sam bio tako oblikovan prirodom i odgojem da je i sama činjenica što mi je to pitanje palo na pamet bila određena.
Ljudsko je biće običan stroj / igračka – složena, vrlo složena igračka – ali igračka!!!
→ završavamo u potpunom očaju jer nikad ne možemo vidjeti sebe, svijet i druge ljude kao značajne na bilo koji način ←
Nihilizam kod nihilista uzrokuje teške psihološke probleme. Ljudi s njim ne mogu živjeti jer on niječe samu srž onoga za čim žudi njihovo biće – značenje, vrijednosti, značaj, dostojanstvo, vrijednost čovjeka.

EGZISTENCIJALIZAM
→ Odgovor je na nihilizam!


Dva su osnovna oblika egzistencijalizma:
•    ATEISTIČKI EGZISTENCIJALIZAM – nadovezuje se na naturalizam
•    TEISTIČKI EGZISTENCIJALIZAM – vezan za teizam

ATEISTIČKI EGZISTENCIJALIZAM
Prihvaća sve tvrdnje naturalizma:
a. Materija postoji vječno; Bog ne postoji
b.Svemir postoji kao jednoobraznost prirodnih uzroka u zatvorenom sustavu
c.Povijest je linearni tijek događaja povezanih uzročno-posljedičnom svezom bez neke sveobuhvatne svrhe
d.Etika se odnosi samo na ljudska bića

Svemir se sastoji isključivo od materije, ali ljudskim se bićima stvarnost pojavljuje u dva oblika – subjektivnom i objektivnom

→ objektivan svijet – svijet materijalnog, nepromijenjivih zakona, uzročno-posljedičnih odnosa
→ subjektivan svijet – svijet uma, savjesti, svijesti, slobode i stabilnosti

Ljudska su bića jedina čije postojanje prethodi njihovoj biti, ljudi sebe čine onakvima kakvi jesu.
Svaki je čovjek potpuno slobodan glede svoje prirode i sudbine. Možemo misliti, zamišljati, sanjati, projicirati vizije, razmatrati, umovati, izmišljati. Svatko je od nas kralj u vlastitom subjektivnom svijetu.
Izvanredno načinje i strogo organiziran objektivan svijet stoji iznad i nasuprot ljudskih bića i čini se apsurdnim.
Dok stvaramo sebe oblikujući vlastitu subjektivnost objektivni nam se svijet čini apsurdnim. On nam ne odgovara.
Mi smo slobodni tako dugo dok smo subjekti. Kad umremo svatko od nas postaje samo objekt među drugim objektima.
Živimo iz napetosti između ljubavi prema životu i sigurnosti da ćemo umrijeti.
Shvaćajući potpuno apsurdnost objektivnog svijeta i suprotstavljena njemu autentična se osoba mora pobuniti i stvoriti vrijednost.
Osoba koja živi autentično postojanje je ona koja stalno održava svijest o apsurdnosti svemira, ali koja se buni protiv te apsurdnosti i stvara značenje.


ETIKA: dobar je postupak svaki svjesno odabran postupak.

J. P. Sartre kaže kako mi uvijek biramo dobro!
Dobrota je u subjektivnosti; ona se ne mjeri standardima izvan ljudskih dimenzija pojedinca
→ smještanje moralnosti u subjektivnost svakog pojedinca vodi nesposobnosti da se moralan postupak razlikuje od nemoralnoga
Ateistički egzistencijalizam završava u solipsizmu!

SOLIPSIZAM
učenje po kojem postoji jedino subjektivno ja, te se sve drugi i svi drugi nalaze u njemu i njegovoj svijesti


TEISTIČKI EGZISTENCIJALIZAM
Prihvaća pretpostavke teizma:


a.Bog je beskonačan i osoban (Trojedan)
b.Ljudska bića stvorena su na Božju sliku
c.Bog je stvorio svemir iz ničega
d.Za ljudska bića smrt je ili uzlazak u život s Bogom i njegovim narodom ili život zauvijek odvojen od Boga
e.Etika je transcendentna i zasnovana na Božjem karakteru

Ljudska bića osobna su ljudska bića koja se, kad dođu k punoj svijeti, nađu u otuđenom svemiru; postoji li Bog
ili ne teško je pitanje koje treba riješiti ne pomoću razuma već pomoću vjere. Teistički egzistencijalizam NE POČINJE
OD BOGA – to je njegova najveća značajna razlika u odnosu prema teizmu!
Teistički egzistencijalizam dolazi do istog zaključka, ali počinje drugdje: polazište je sigurnost u moje postojanje,
vlastita svijet, vlastita sposobnost samoopredjeljenja. Čovjekova osobnost je vrijedna.
Znanje je subjektivnost. Ljudski um je stvoren na sliku Božjeg uma pa prema tome, iako je naš um ograničen,
nije sposoban obuhvatiti cjelokupno znanje, no ipak može razabrati neke istine.
Povijest je kao zapis događaja nesigurna i nevažna, ali je ona kao model ili tip ili mit koji treba učiniti prisutnim i
živjeti je od najveće važnosti.
Teistički je egzistencijalizam proizašao od Kierkegaarda kao reakcija na mrtvi teizam, okrenuo se subjektivizmu, izdigao je religiju iz povijesti i usredotočio pozornost na unutrašnje značenje.

 

ATEISTIČKI EGZISTENCIJALIZAM
Ateistički je egzistencijalizam pritekao u pomoć s J. P. Sartreom i A. Camusom kao odgovor na nihilizam i svođenje ljudi na beznačajne zupčanike u svemirskome stroju.



ISTOČNJAČKI PANTEISTIČKI MONIZAM

PANTEISTIČKI MONIZAM
istočnjački svjetonazor koji je na Zapadu najpopularniji. Razlikuje se od drugih istočnjačkih svjetonazora po svojem
monizmu (shvaćanju da se stvarnost sastoji od jednog jedinog neosobnog elementa).
Atman je brahman što znači da je duša svakog čovjeka duša svemira. Svaka je osoba, u istočnjačkom smislu, Bog!
Bog je u panteističkom smislu jedan, beskonačan i neosoban.
ATMAN je besmrtno počelo osobe i treba ga spoznati za oslobođenje od smrtnost. Neke su stvari više jedno od drugih.

→ stvarnost je hijerarhija pojavnosti

→ čista i obična materija (kamen) je najmanje stvarna; zatim dolaze biljke, pa životinje i naposljetku ljudi

Mnogi (ako ne i svi) putovi vode u Jedno. Shvatiti jedinstvenost s Jednim nije pitanje vjerovanja nego tehnike, a čak
se i tehnike razlikuju (ponavljanje mantre, mandala, beskonačna molitva ili djela poslušnosti).
Atman, naše ja, ima četiri stanja:

1. budni život svijesti
2. sanjajući život svijesti
3. spavajući život tihe svijesti (dubok san; osoba nema ni želja, ni snova)
4. atman u čistome stanju: probuđeni život najviše svijesti

Spoznati svoju sjedinjenost sa svemirom znači nadići osobnost. Ljudska su bića u svojem najistinskijem, najpunijem
biću neosobna! Ostvariti sjedinjenost sa svemirom znači nadići znanje Drugim riječima, BITI znači ne znati!
Ostvariti jedinstvo sa svemirom znači vinuti se izvan okvira dobra i zla

→ svemir je savršen u svakom trenutku

Smrt je kraj pojedinačnoga osobnoga postojanja, ali ona ne mijenja ništa bitno u prirodi pojedinca
Smrt čovjeka označava kraj osobnog utjelovljenja atmana; ona znači kraj osobe.
Ali je duša, atman, neuništiva. Kad se atman ponovno inkarnira on postaje nova osoba.
U očima Istočnjaka osoban i pojedinačan život prividan je. Vrijedan je samo atman. Tako smrt nije strašna stvar
jer njome ne nestaje ništa vrijedno. Sve što je vrijedno je vječno!
Ostvariti sjedinjenost s Jednim znači vinuti se izvan vremena Vrijeme je nestvarno. Povijest je ciklička.
Vrijeme se kreće u krug – povijest je privid.


↓↓↓↓
stvarno je samo apsolutno i svenadilazeće
↑↑↑↑↑↑


NEW AGE / NOVO DOBA
Postao je popularan tijekom 80-ih godina 20.st., a javio se kao reakcija na sve veću duhovnu i moralnu krizu suvremene zapadne civilizacije. N. A. nema neku jasno definiranu i koherentnu filozofiju, no sljedbenike povezuje zajednički svjetonazor.
N. A. niječe postojanje transcendentnog Boga. Postoji samo zatvoren svemir. Uzima ponešto od svakog raširenijeg
svjetonazora. Promiče vjerovanje da je izvor svega postojanja neka kozmička, inteligentna i kreativna božanska
energija koju nije moguće jasno definirati, ni opisati Božanska iskra postoji, iako veoma različitog intenziteta,
u svim bićima i stvarima. Sva se čovjekova dobra i loša djela nagrađuju odnosno kažnjavaju tijekom slijedećih životnih ciklusa (reinkarnacija) ili u drugom, višem, duhovnom svijetu.
Zastupa uvjerenje u personalnu evoluciju i transformaciju, tj. u mogućnost da čovjek određenim metodama postigne više stanje svijesti. Proklamira da sve religije predstavljaju različite puteve koji vode istom cilju zbog čega sljedbenici N. A. predviđaju stvaranje, u budućnosti, jedne univerzalne religije. Pridaje se velika vrijednost pojedincu (jednako kao i teizam i naturalizam, a za razliku od istočnjačkog panteizma). Povezan je s animizmom.

ANIMIZAM
vjerovanje da sve stvari, biljke i životinje imaju dušu, da u prirodi djeluju duševne sile. Ma kakva bila priroda bića
(ideja ili materija, energija ili čestica) u središtu je osobnost – temeljna stvarnost. Promicatelji N. A. ne slažu se
oko toga što bi ta osobnost bila (ideja?, duh?, „psihomagnetsko polje“?…), no tvrde kako je osobnost svjesno
središte ljudskog bića – i središte svemira. Svemir, ujedinjen u sebi, manifestira se u dvije dimenzije: vidljivi svemir,
dostupan običnom sviješću i nevidljivi svemir (Oslobođeni um), dostupan izmijenjenim stanjima svijesti
Srž iskustva N. A. kozmička je svijest u kojoj uobičajene kategorije prostora, vrijednosti i moralnosti teže nestajanju
Tjelesna smrt nije kraj osobe; u iskustvu kozmičke svijesti strah od smrti nestaje. Prema N. A. mi nismo samo
naša fizička tijela – ljudska bića nadilaze tijelo N. A. je prepun unutrašnjih proturječnosti. U njemu se kategorije
dobra i zla, baš kao i kategorije vremena i prostora, privida i stvarnosti različito shvaćaju!
—-

POSTMODERNIZAM
Izraz postmodernizam koristi se u različitim oblicima kulturnog i intelektualnog života, te je značenje tog izraza često
mutno i nejasno. Pravac koji objašnjava prilike i stanje u kojem nestaju ideje prosvjetiteljstva, idealizma i marksizma
koji su nastojali dati jedinstveno tumačenje stvarnosti i provesti opću emancipaciju čovjeka. Prvo pitanje na koje
postmodernizam traži odgovor nije što postoji ili kako znamo da to postoji već kako funkcionira sam jezik da bi gradio
značenje.

Razlikuju se razdoblja:

(I) predmoderno
(II) modernističko
(III) postmodernističko

(I) predmoderno nastojanje za pravednim društvom utemeljenim na otkrivenju pravednoga Boga
(II) modernistički pokušaj čovjeka da se koristi univerzalnim razumom kao vodičem prema pravdi
(III) postmodernističko očajavanje nad svakim univerzalnim mjerilom pravde


Istina o samoj stvarnosti zauvijek nam je skrivena. Mi možemo samo pripovijedati priče.Prema postmodernizmu
ništa od onoga što mislimo da znamo ne može se provjeriti u odnosu prema stvarnosti kao takvoj.
Ljudska bića čine sebe onim što jesu konstruirajući jezik o sebi. Etika je, kao i znanje, lingvistički konstrukt.
Društveno dobro je ono što društvo smatra društvenim dobrom. Dobro je ono što ljudi koji imaju moć u društvu odluče odabrati za dobro.

 


ZAKLJUČAK
Svjetonazori se sastoje od odgovora na pitanja za koje postoji tek ograničen broj odgovora. Ma koji svjetonazor
usvojili – on će biti ograničen! Naša ograničenost kao ljudskih bića neće nam dopustiti ni apsolutnu točnost u
načinu na koji ćemo shvatiti i izraziti vlastiti svjetonazor, niti ga potpuno i do kraja sagledati.

 



LITERATURA
– BARUZZI Anto: Svjetonazor u filozofiji i ideologiji u: Filozofska istraživanja – 13(1993), 3(50), str. 501 – 504
– Hrvatski enciklopedijski rječnik [Anić i dr.],
Novi Liber, Zagreb 2002.
– JEŽIĆ Mislav i dr.: Istočne religije (skripta za studente), Katedra za indologiju – Filozofski fakultet Zagreb, Zagreb 2001.
– KUNZMANN Peter i dr.: Atlas filozofije, Golden marketing, Zagreb 2001.
– LASIĆ Hrvoje: Kršćanski svjetonazor: inspiracija i ozračje odgoja i slobode u: Obnovljeni život: časopis za religioznu kulturu – 48(1993), 6, str. 547 – 565
– MIŠIĆ Anto: Rječnik filozofskih pojmova, Split, Verbum 2000.
– SIRE James W.: Izazov svjetonazora, STEPress, Zagreb 2002.