Image result for menora sanctuaryNa koji način su povezani Titov slavoluk u Rimu, sedmokraki svijećnjak i Isus Krist?

Titov slavoluk (latinski: Arcus Titi, italijanski: Arco di Tito) je naziv za slavoluk u Rimu, podignut oko 82. godine od strane rimskog cara Domicijana na tadašnjoj Via Sacri nedugo nakon smrti njegovog brata i prethodnika Tita, a kako bi se proslavila Titova pobjeda nad hebrejskim pobunjenicima u Velikom ustanku i osvajanje Jeruzalema godine 70. Slavoluk se smatra jednim od najpoznatijih građevina rimske arhitekture te je poslužio kao model za brojne slične slavoluke u rimskom, ali i u kasnijim periodima.Image result for titus arch

Isus Krist nagoviješta razorenje Jeruzalema

“Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: »O kad bi i ti znao u ovaj tvoj dan što je za mir tvoj! Ali je sada sakriveno od očiju tvojih. Jer će doći dani na tebe, i okružit će te neprijatelji tvoji opkopima, i opkolit će te i potisnut će te sa svih strana; i razbit će tebe i djecu tvoju u tebi, i neće ostaviti u tebi kamena na kamenu, zato što nisi poznao vremena u kome si pohođen.«” (Luka 19, 41–44.)

 

Naš Spasitelj je izrekao dvojno proročanstvo pred svojim učenicima o skoroj propasti Jeruzalema zbog njegovih grijeha. Oko četrdeset godina kasnije (70. g.n.e) proročanstvo je doživjelo svoje prvo ispunjenje.

Related imageReljef sa Titovog slavoluka u Rimu, spomen na rimsku nadmoć i pobjedu nad židovskim narodom. Prikaz zaplijenjenog sedmokrakog svijećnjaka ima posebnu poruku budućim naraštajima, naime sedmokraki svijećnjak je bio neizostavni dio vjerske službe u hramu kao dio prve prostorije hrama koja se nazivala Svetinja pa je poruka prilično jasna. Rimski imperij je uništio srce vjerskog identiteta židova s time što je uništio hram i središte vjerskog života – Jeruzalem.

 

Razorenje Jeruzalema

Proročanstvo što ga je Isus Krist izrekao imalo je dvostruko značenje: dok je s jedne strane nagoviještalo razorenje Jeruzalema, s druge je unaprijed oslikavalo strahote posljednjeg velikog Dana. Isus je pozornim učenicima objavio sudove koji su trebali doći na otpali Izrael, a posebno osvetničku srdžbu koja će ih snaći zbog odbacivanja i raspeća Mesije. Strahovit kraj najavit će nedvojbeni znakovi. Strašan čas doći će iznenada i brzo. Stoga je Spasitelj upozorio svoje sljedbenike: “Kad dakle vidite grozu pustoši, o kojoj govori prorok Daniel, gdje stoji na svetom mjestu (tko čita, neka shvati!) tada neka bježe u gore koji budu u Judeji.” (Matej 24,1.15.16; Luka 21,20.21) Kad idolopoklonička znamenja Rimljana budu postavljena na svetom tlu koje se protezalo nekoliko stotina metara izvan gradskih zidina, tada Kristovi sljedbenici trebaju potražiti spas u bijegu. Kad primijete znak upozorenja, oni koji se žele spasiti ne smiju oklijevati. U cijeloj Judeji, kao i u Jeruzalemu, moraju odmah poslušati znak za bijeg. Onaj tko se zatekne na krovu ne smije sići u kuću, čak ni zato da spasi svoje najvrednije blago. Oni koji su radili u polju ili u vinogradu nisu smjeli trošiti vrijeme da se vrate po plašt što su ga odložili da bi mogli raditi na dnevnoj vrućini. Nisu smjeli ni trenutka oklijevati, da ih ne bi zahvatilo sveopće uništenje. Za Herodova kraljevanja Jeruzalem je ne samo bio uvelike uljepšan, već je podizanjem kula, zidina i utvrda što su ojačale njegov prirodni položaj postao naoko neosvojivim. Onaj tko bi u ono vrijeme prorekao njegovo razorenje bio bi poput Noe koji je u svoje doba proglašen poludjelim uzbunjivačem. Ali Krist je rekao: “Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.” (Matej 24,35) Na Jeruzalem je zbog njegovih grijeha bila zazvana srdžba i uporno nevjerstvo zapečatilo je njegovu sudbinu. Gospodin je po proroku Miheju objavio: “Čujte dakle ovo, glavari kuće Jakovljeve, suci doma Izraelova, vi kojima se pravda gadi te izvrćete sve što je ispravno! Vi koji gradite Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu! Glavari njegovi sude prema mitu, svećenici njegovi poučavaju radi zarade, proroci njegovi gataju za novac. A na Jahvu se oni pozivaju i govore: “Nije li Jahve u našoj sredini? Neće na nas zlo navaliti.”” (Mihej 3,9-11) Kako su ovim riječima točno opisani podmitljivi i samopravedni žitelji Jeruzalema! Dok su tvrdili da strogo poštuju propise Božjeg zakona, oni su se ogriješili o sva njegova načela. Mrzili su Krista zato što su Njegova čistoća i svetost otkrivali njihovu pokvarenost; optuživali su Ga da je uzrokom svih nevolja a one su ih snalazile kao posljedica njihovih grijeha. Premda su znali da je bezgrešan, izjavili su da je Njegova smrt nužna za sigurnost njihove nacije. “Ako ga pustimo da tako nastavi “, govorili su židovski poglavari, “svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod.” (Ivan 11,48) Kad bi Krist bio žrtvovan, mogli bi ponovo postati moćnim ujedinjenim narodom. Takvim umovanjem pristali su uz odluku velikog svećenika koji je tvrdio kako je bolje da umre jedan čovjek nego da propadne čitav narod. Na ovaj su način židovske vođe “gradile Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu” (Mihej 3,10). Dok su s jedne strane razapeli svojega Spasitelja zato što je kudio njihove grijehe, s druge su strane bili toliko uvjereni u svoju pravednost da su se smatrali Božjim omiljenim narodom i očekivali da ih Gospodin izbavi od njihovih neprijatelja. “Poradi vas i vaše krivnje”, nastavlja prorok, “Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a goru Doma pokrit će šuma.” (Mihej 3,12)

Tijekom četrdesetak godina, nakon što je sa‰m Krist navijestio propast Jeruzalema, Gospodin je odgađao svoje sudove nad gradom i narodom. Čudesna je bila Božja strpljivost prema onima koji su odbacili Njegovo Evanđelje i ubili Njegova Sina. Usporedba o neplodnoj voćki prikazuje Božje postupanje sa židovskim narodom. Zapovijed je glasila: “Posijeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?” (Luka 13,7), ali ju je božanska milost još zakratko poštedjela. Još je uvijek među židovima bilo mnogo onih kojima Kristov karakter i djelo nisu bili poznati. A ni djeca nisu imala prilike upoznati ili primiti svjetlost koju su njihovi roditelji omalovažili. Bog se pobrinuo da ih propovijedanjem apostola i njihovih pomagača obasja svjetlošću. Mogli su vidjeti kako su se ispunila proročanstva ne samo u Kristovu rođenju i životu, nego i u Njegovoj smrti i uskrsnuću. Djeca nisu bila osuđena zbog grijeha roditelja, ali su nakon što bi upoznala svjetlost danu njihovim roditeljima i odbila dodatnu svjetlost danu njima osobno postala sudionicima roditeljskih grijeha, napunivši svoju mjeru bezakonja. Božja strpljivost prema Jeruzalemu samo je učvrstila Židove u njihovom tvrdoglavom nepokajanju. U svojoj mržnji i okrutnosti spram Isusovih učenika odbacili su posljednju ponudu milosti. Tada je od njih Bog povukao svoju zaštitu i udaljio silu kojom je obuzdavao Sotonu i njegove anđele, pa je narod bio prepušten nadzoru vođe koga je izabrao. Izraelovi sinovi odbacili su Kristovu milost koja bi im dala snage da ukrote svoje zle nagone, pa su ovi sada njima zavladali. Sotona je u njima probudio najžešće i najniže strasti. Ljudi više nisu imali moć rasuđivanja; bili su onkraj razuma rukovođeni nagonima i slijepim bijesom. U svojoj okrutnosti postali su slični Sotoni. U obitelji, kao i unutar nacije, jednako među najvišim i najnižim slojevima, vladali su sumnjičavost, zavist, mržnja, sukobi, pobune i ubojstva. Nigdje nije bilo sigurnosti. Prijatelji i rođaci su se međusobno izdavali. Roditelji su ubijali svoju djecu, a djeca svoje roditelje. Narodni vladari nisu imali snage vladati sobom. Razularene strasti učinile su ih krvnicima. Židovi su prihvatili lažno svjedočenje da osude nevinog Božjeg Sina. Sada su lažne optužbe učinile njihove vlastite živote nesigurnima. Svojim postupcima odavno su govorili: “… Uklonite nam s očiju Sveca Izraelova!” (Izaija 30,11) Sada im se želja ispunila. Više ih nije uznemiravao Božji strah. Sotona je bio na čelu naroda, a najviše građanske i vjerske vlasti bile su pod njegovim utjecajem. Predvodnici suprotstavljenih stranaka katkad bi se ujedinili u pljačkanju i mučenju svoje jadne žrtve, da bi se ponovno okomili jedan na drugog te ubijali bez milosti. Čak ni svetost Hrama nije mogla obuzdati njihovo strahovito divljaštvo. Vjernici su ubijani ispred žrtvenika pa je svetište bilo oskvrnjeno tijelima pobijenih. Pa ipak su u svojoj slijepoj i bogohulnoj drskosti nositelji ovog paklenskog djelovanja javno izjavljivali kako nema bojazni da bi Jeruzalem mogao biti uništen jer je Božji grad. Da bi još više učvrstili svoju moć, podmićivali su lažne proroke da navješćuju, čak i dok su rimske legije opsjedale Hram, kako narod treba čekati spasenje od Boga. Do samoga kraja mnoštvo je čvrsto vjerovalo da će se Svevišnji uplesti i poraziti njihove neprijatelje. Ali Izrael je odbacio božansku zaštitu i sada je ostao bez obrane. Nesretni Jeruzalem, razdiran unutarnjom neslogom, dok je krv njegove djece koja su se međusobno ubijala obojila njegove ulice u crveno, a strana vojska rušila utvrde i ubijala njegove bojovnike!

Image result for titus archSva Kristova proročanstva o uništenju Jeruzalema ispunila su se do posljednjeg slova. Židovi su iskusili istinitost Njegovog upozorenja: “Kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. ” (Matej 7,2) Najavljujući nesreću i propast, pojavili su se znakovi i čudesa. Nad Hramom i žrtvenikom usred noći pojavila se nadnaravna svjetlost. Pri zalasku sunca, na oblacima su bila prikazana bojna kola i vojnici koji se pripremaju za bitku. Tajanstveni zvukovi zastrašivali su svećenike koji su noću služili u svetištu; zemlja se tresla i čulo se mnoštvo glasova što govore: “Bježimo odavde!” Velika istočna vrata, toliko teška da ih je dvadesetak ljudi s teškoćom zatvaralo, osigurana silnim željeznim šipkama učvršćenim duboko u tvrdu, kamenu podlogu, otvorila su se u ponoć sama od sebe. Tijekom sedam godina jedan je čovjek stalno hodao jeruzalemskim ulicama navješćujući nesreće koje će doći na grad. Noću i danju odzvanjala je njegova strašna naricaljka: “Glas s istoka! Glas sa zapada! Glas s četiriju krajeva! Glas protiv Jeruzalema i Hrama! Glas protiv mladoženje i nevjeste! Glas protiv cijeloga naroda!”Ovo su čudno biće utamničili i bičevali, ali preko njegovih usana nije prešla nikakva pritužba. Na uvrede i zlostavljanja samo je odgovarao: “Teško, teško Jeruzalemu; teško, teško žiteljima njegovim!” Njegov upozoravajući glas nije utihnuo sve dok ga nisu ubili za opsade koju je prorekao. Pri uništenju Jeruzalema nije poginuo nijedan kršćanin. Krist je upozorio svoje učenike i svi koji su vjerovali Njegovim riječima iščekivali su obećani znak. “A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom,” rekao je Isus, “onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore! Koji budu u Jeruzalemu, neka iziđu van! A koji budu na polju, neka se ne vraćaju u grad.” (Luka 21,20.21) Nakon što su pod Cestijem okružili grad, Rimljani su se iznenada povukli, upravo kad se sve činilo pogodnim za izravni napad. Lišeni nade u učinkovit otpor, opkoljeni su već bili gotovi za predaju, kad je rimski vojskovođa bez ikakvog vidljivog uzroka povukao svoje snage. Bog je milosrdnom providnošću upravljao događajima na dobro svog naroda. Kršćani koji su čekali vidjeli su obećani znak i sada se pružila prigoda svima koji su htjeli poslušati Spasiteljevo upozorenje. Događaji su se tako odvijali da ni Židovi ni Rimljani nisu mogli spriječiti bijeg kršćana. Nakon Cestijeva povlačenja Židovi su nagrnuli iz Jeruzalema i počeli progoniti njegovu vojsku. Dok su obje strane bile zaokupljene međusobnom borbom, kršćani su imali priliku napustiti grad. U to je vrijeme i okolina bila očišćena od neprijatelja koji bi ih mogli zadržati. Tijekom opsade Židovi su se okupili u Jeruzalemu da proslave blagdan Sjenica, pa su tako kršćani u cijeloj zemlji imali prigodu za neometani bijeg. Bez oklijevanja pobjegli su na sigurno mjesto u grad Pelu, u pokrajini Pereji, s onu stranu Jordana. židovske snage, goneći Cestija i njegovu vojsku, bacile su se takvom žestinom na njegovu zaštitnicu da se činilo kako će je potpuno uništiti. Rimljani su se tek s velikom mukom uspjeli povući. Židovi su uspjeli proći s neznatnim gubicima pa su se trijumfalno vratili u Jeruzalem, natovareni plijenom. Ali ovaj prividni uspjeh donio im je samo zlo. On je u njima izazvao duh upornog otpora Rimljanima, koji je ubrzo donio neizrecive patnje gradu osuđenom na propast. Strahovite su bile nesreće koje su se sručile na Jeruzalem kada je Tit nastavio opsadu. Grad je opsjednut u vrijeme Pashe, kad su se unutar njegovih zidina skupili milijuni židova. Njihova skladišta namirnica koja bi, da su brižno čuvana, još godinama bila dovoljna za opskrbu njegovih stanovnika, prije toga su bila uništena zbog zavisti i odmazde zavađenih stranaka pa su se žitelji sada našli izloženi užasima gladi. Mjera pšenice prodavala se za talenat. Muke od gladi bile su tolike da su ljudi žvakali kožu svojih pojaseva, sandala i prevlake na štitovima. Ljudi su se noću iskradali kako bi prikupili divlje biljke koje su rasle izvan gradskih zidina, premda su mnogi uhvaćeni i ubijani uz strašne muke; a često je onima koji su se uspjeli vratiti nakon izlaganja takvoj opasnosti oteto sve što su skupili. Moćnici su vršili neljudska nasilja kako bi od gladi pogođenim ljudima uzeli i posljednje oskudne zalihe koje su možda uspjeli skriti. Te okrutnosti nerijetko su vršili ljudi koji su sami bili dobro uhranjeni i čija je jedina želja bila nagomilati pričuve za budućnost. Tisuće su umrle od gladi i kuge. Činilo se da je posvema nestalo prirodne naklonosti. Muževi su potkradali svoje žene i žene svoje muževe. Mogli ste vidjeti djecu kako otimaju hranu iz usta svojih ostarjelih roditelja. Pitanje proroka: “Može li žena zaboravit svoje dojenče?” dobilo je odgovor unutar zidina ovog osuđenog grada: “žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti kćeri naroda moga.” (Izaija 49,15; Tužaljke 4,10)

Opet se ispunilo upozoravajuće proročanstvo izrečeno četrnaest stoljeća ranije: “I žena najnježnija i najmekša što bude u tebe toliko nježna i tankoćutna da se ne usuđuje spustiti stopala na zemlju zlobnim će okom gledati na muža u svome naručju, i na sina svoga, i na kćer svoju, i na posteljicu svoju što joj iziđe između nogu, i na djecu što ih ima roditi jer će ih potajno jesti, oskudna u svemu, zbog nevolje i jada kojim će te neprijatelj tvoj pritisnuti po svim gradovima tvojim. ” (Ponovljeni zakon 28,56.57) Rimske su vođe nastojale zastrašiti Židove i tako ih prisiliti na predaju. Židove koji bi se opirali zarobljavanju bičevali bi, mučili i razapinjali pred gradskim zidinama. Stotine su tako ubijane svakog dana i ovo užasno djelo nastavljeno je dok duž Jošafatove doline i na Golgoti nije bilo podignuto toliko križeva da se između njih jedva moglo proći. Tako je strahovito ispunjena grozna kletva izrečena pred Pilatovom sudačkom stolicom: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu! ” (Matej 27,25) Tit je bio spreman učiniti kraj tom strašnom prizoru i tako poštedjeti Jeruzalem pune mjere njegova suda. Obuzeo ga je užas kada je vidio mrtva tjelesa kako u gomilama leže po jamama. Kao začaran gledao je s vrha Maslinske gore na veličanstveni Hram te zapovjedio da se nijedan njegov kamen ne smije dirati. Prije no što je pokušao osvojiti tu utvrdu, uputio je ozbiljan poziv židovskim vođama da ga ne prisiljavaju da to sveto mjesto okalja krvlju. Ako bi izišli i borili se na kojem drugom mjestu, nijedan Rimljanin ne bi okaljao svetost Hrama. S‰m Josip Flavije vrlo rječito ih je pozivao na predaju kako bi spasili sebe, grad i mjesto svog bogoslužja. Na njegove riječi odgovorili su ogorčenim kletvama. Strijelama su osuli svog posljednjeg ljudskog posrednika dok je moleći ih stajao pred njima. Židovi su odbili usrdne molbe Božjeg Sina, i sada su ih uvjeravanja i molbe samo još više učvrstile u odluci da se odupru do kraja. Uzaludni su bili Titovi napori da sačuva Hram. Jedan veći od njega objavio je da u njemu neće ostati kamen na kamenu. Slijepa nepopustljivost židovskih vođa i odvratni zločini počinjeni u opkoljenome gradu izazvali su užasavanje i ogorčenost Rimljana pa je Tit na koncu odlučio Hram zauzeti na juriš. No on je čvrsto nakanio da ga, ako je ikako moguće, sačuva od uništenja. Ali su njegove zapovijedi zanemarene. Kad se jedne večeri povukao u svoj šator, Židovi su provalili iz Hrama i napali rimsku vojsku. U žestini borbe jedan je vojnik bacio baklju kroz otvor u predvorju i cedrovinom obložene prostorije oko svetog Doma smjesta su buknule u plamenu. Praćen generalima i legionarima, Tit je požurio na to mjesto te zapovjedio vojnicima da ugase vatru. Nitko se nije obazirao na njegove riječi. U svome bijesu vojnici su bacali upaljene baklje u prostorije koje su graničile s Hramom, a onda mačevima sasjekli veliki broj onih koji su tamo našli sklonište. Krv se slijevala hramskim stubama poput vode. Tisuće i tisuće židova je izginulo. Iznad bojne vreve čuli su se glasni uzvici: “Ikabod!” otišla je slava. “Tit je shvatio da je nemoguće smiriti bijes vojnika. Ušao je sa svojim časnicima i razgledao unutrašnjost svete građevine. Zapanjila ih je njezina ljepota i, dok vatra još nije zahvatila Svetinju, učinio je posljednji napor da je spasi. Skočio je i ponovno naredio vojnicima da zaustave širenje požara. Centurion Liberalis pokušao je svojim autoritetom nagnati ljude na poslušnost, ali ni imperatorov autoritet nije mogao spriječiti strašno neprijateljstvo protiv židova, divlju uzbuđenost izazvanu borbom i nezasitnu težnju za pljačkom. Vojnici su vidjeli kako sve oko njih blista u zlatu koje je zasljepljujućom svjetlošću bliještalo u divljem plamenu; bili su uvjereni da je u Svetištu pohranjeno neprocjenjivo blago. Jedan od vojnika je neprimjetno gurnuo baklju između vratnica i za nekoliko je trenutaka cijela zgrada bila u plamenu. Zaslijepljeni dimom i vatrom, časnici su se morali povući, a dragocjena je građevina bila prepuštena svojoj sudbini. Bio je to užasan prizor za Rimljane, a kamoli za Židove! Čitav vrh brežuljka koji se dizao nad gradom buktio je kao vulkan. Zgrade su se rušile jedna za drugom i uz strahoviti tresak nestajale u ognjenom bezdanu. Krovovi od cedrovine sličili su na vatreno more, pozlaćeni tornjići svijetlili su kao crveni klinovi, a s kula nad vratima dizali su se visoki stupovi plamena i dima. Obližnji su brežuljci bili osvijetljeni, a u mraku su tamne skupine ljudi s užasom i strahom promatrale širenje pustošenja. Zidine i uzvisine gornjega grada bile su prepune ljudi; neka lica bila su blijeda od strašnog očaja, a druga smrknuta od nemoćne želje za osvetom. Povici rimskih vojnika koji su jurili amo-tamo i urlici ustanika koji su nestajali u plamenu, miješali su se s hukom vatrene stihije i treskom urušenih greda. Jeka s brda ponavljala je ili vraćala vrisak naroda na uzvisinama; posvuda duž zidina odjekivali su krikovi i jauci. Ljudi upola mrtvi od gladi prikupljali su posljednju snagu da ispuste krik straha i očaja. Ubijanje u unutrašnjosti bilo je još strašnije od vanjskog prizora. Ljudi i žene, mlado i staro, ustanici i svećenici, oni koji su se borili i oni koji su tražili milost, bili su bez razlike sasječeni u krvoproliću. Broj pobijenih premašio je broj onih koji su ubijali. Legionari su se morali penjati preko gomila mrtvih da bi nastavili istrebljivati.” Nakon uništenja Hrama ubrzo je cijeli grad pao u ruke Rimljana. židovske vođe napustile su neosvojive kule i Tit ih je našao puste. Promatrao ih je s divljenjem i ustvrdio da mu ih je Bog predao u ruke, jer nikakva bojna oruđa, koliko god bila moćna, ne bi mogla svladati ove nevjerojatne zidine. Grad i Hram razoreni su do temelja, a zemlja na kojoj je stajao sveti Dom, bila je kao “polje preorano”. (Jeremija 26,18)

Tijekom opsade i pokolja koji je uslijedio poginulo je više od milijun ljudi; preživjeli su odvedeni kao zarobljenici, prodani u roblje, odvučeni u Rim da posluže osvajačevu trijumfu, bačeni pred divlje zvijeri u arenama ili rasijani kao beskućnici po cijeloj zemlji. Židovi su sami sebi iskovali okove; sami su za sebe napunili čašu odmazde. Njihovo posvemašnje uništenje kao nacije i sve nevolje koje su ih pratile nakon raspršenosti bile su žetva onoga što su sami posijali. Prorok kaže: “S‰am si sebe uništio, Izraele… jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo.” (Hošea 13,9; 14,1) Njihove su patnje često predočavane kao kazna što ih je zadesila po izravnoj Božjoj odluci. To je način na koji veliki varalica nastoji prikriti svoje vlastito djelo. Upornim odbijanjem božanske ljubavi i milosrđa Židovi su prouzročili povlačenje Božje zaštite i Sotoni je bilo dopušteno da njima vlada po svojoj volji. Strašne okrutnosti počinjene prigodom uništenja Jeruzalema dokaz su Sotonine osvetničke moći nad onima koji se prepuštaju njegovom nadzoru. Mi nismo svjesni koliko dugujemo Kristu za mir i zaštitu što ih uživamo. Božja obuzdavajuća moć sprečava da čovječanstvo u cijelosti prijeđe pod Sotoninu vlast. Neposlušni i nezahvalni imaju mnogo razloga da zahvale za Božje milosrđe i strpljivost, koje očituje obuzdavanjem okrutne i zloćudne sile Zloga. Ali kad ljudi prekorače granice božanske strpljivosti, to se obuzdavanje povlači. Bog se ne postavlja prema grešniku kao izvršitelj presude za prijestup, nego one koji odbacuju Njegovo milosrđe prepušta sebi samima, da požanju ono što su posijali. Svaka odbačena zraka svjetlosti, svako prezreno ili zanemareno upozorenje, svako udovoljavanje strasti, svaki prekršaj Božjeg zakona, posijano je sjeme koje će sigurno donijeti žetvu. Ako se grešnik uporno odupire Božjem Duhu, On se na kraju povlači od njega i tada nema sile koja bi mogla vladati zlim strastima duše pa nema zaštite od Sotonine zlobe i neprijateljstva. Uništenje Jeruzalema zastrašujuće je svečano upozorenje svima koji se neozbiljno odnose prema ponudi božanske milosti i opiru se pozivima božanskog milosrđa. Nikada nije odlučnije posvjedočeno o Božjoj mržnji prema grijehu i sigurnoj kazni koja će stići krivce. Spasiteljevo proročanstvo o sudovima koji će zadesiti Jeruzalem ima i drugo ispunjenje, prema kome je ovo pustošenje samo blijeda slika. U sudbini izabranog grada možemo vidjeti sudbinu čitavog svijeta koji je odbacio Božju milost i pogazio Njegov Zakon. Mračna su izvješća o ljudskoj bijedi o kojoj zemlja svjedoči tijekom dugih stoljeća zločina. Kad o tome razmišlja, srce drhti, a um gubi svijest. Strašne su bile posljedice odbacivanja nebeskog autoriteta. Ali budućnost otkriva još strašnije prizore. Izvješća iz prošlosti dugi niz nemira, sukoba i revolucija, “sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen” (Izaija 9,4) što je to kad se usporedi s užasima onog dana u koji će se Božji Duh koji obuzdava povući od zlih i više neće sprečavati provalu ljudskih strasti i Sotonin gnjev! Tada će svijet vidjeti, kao nikada prije, posljedice Sotonine vladavine. Ali toga dana, kao u doba uništenja Jeruzalema, Božji će se narod izbaviti, svatko tko se nađe zapisan. (Izaija 4,3) Krist je objavio da će po drugi put doći da s‰am skupi svoje vjerne: “Tada će se ukazati na nebesima znak Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga. ” (Matej 24,30.31) Tada će oni koji nisu poslušali Evanđelje biti uništeni duhom Njegovih usta i razoreni sjajem Njegova dolaska. (2. Solunjanima 2,8) Kao i stari Izrael, zli će sami sebe uništiti; past će kao žrtva svojega bezakonja. Svojim su se grešnim životom toliko udaljili od Boga, njihova se narav toliko iskvarila zlom, da će pojava Božje slave za njih biti oganj što proždire. Neka se ljudi čuvaju da ne zanemare pouke koje su im objavljene u Kristovim riječima! Kao što je upozorio svoje učenike na uništenje Jeruzalema, dajući im znak buduće propasti kako bi se mogli izbaviti, tako je upozorio svijet na dan konačnog uništenja i dao im znakove o njegovu približavanju, da bi svi koji žele mogli pobjeći od nadolazeće srdžbe. Isus je objavio: “Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti.” (Luka 21,25; Matej 24,29; Marko 13,24-26; Otkrivenje 6,12-17) Svi koji vide ove preteče Njegova dolaska trebaju znati “da je blizu na samim vratima “. (Matej 24,33) “Pazite zato”, Njegove su riječi upozorenja. (Marko 13,35) Oni koji budu poslušali upozorenje neće biti ostavljeni u tami da ih onaj dan iznenada zatekne. Ali za sve koji ne budu bdjeli, “Dan Gospodnji će doći kao lopov u noći” (1. Solunjanima 5,2).

 

Porijeklo sedmokrakog svijećnjaka

U isto vrijeme kada je dobio dvije ploče zakona – deset zapovjedi, Mojsije dobiva upute o izgradnji zemaljskog svetišta. Svetište je bilo izgrađeno po uzorku kojeg je Bog pokazao Mojsiju, uzorku koji je slika nebeske stvarnosti – svetišta na nebu. Između ostalih predmeta u svetištu Bog je Mojsiju dao upute za izradu sedmokrakog svijećnjaka koji je kao simbol nosio duboku poruku kao i ostali predmeti svetišta.

“Potom načinit ćeš jedan svijećnjak od čistog zlata. Svijećnjak će biti iskovan; njegovo postolje i šipka, njegove kupe, njegove čašice i njegovi cvjetovi bit će jedno tijelo s njim. Šest krakova izlazit će iz njegovih strana, tri kraka svijećnjaka na jednu stranu, tri kraka svijećnjaka na drugu stranu. Tri kupe u obliku badema s čašicom i cvijetom: isto za šest krakova koji izlaze iz svijećnjaka. Za svijećnjak sam, četiri kupe u obliku badema, s čašicama i cvjetovima: po jedna čašica pod dvama prvim kracima izišlim iz svijećnjaka, jedna čašica pod dva sljedeća kraka izišla iz svijećnjaka; tako dakle, za šest krakova koji izlaze iz svijećnjaka. Čašice i krakovi činit će jedno tijelo s njim, koji će u cijelosti biti iskovan iz jednog komada, od čistog zlata. Načinit ćeš mu lampe, sedam na broju; lampe će se zapaliti na takav način da obasjaju prostor pred njim. Njegove štipaljke i njegove plitice bit će od čistog zlata. Načinit će se od jednog talenta čistog zlata, on i sav njegov pribor. Gledaj dakle i načini prema planu koji ti je bio pokazan na planini.” (Izlazak 25,31-40)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Fizički izgled starozavjetnog svetišta:

StarozavjetnoSvetiste

Duhovno značenje prostorija i predmeta (predmeti kao simboli duhovne realnosti plana spasenja):

SvetisteTlocrt

Svetište je istovremeno bilo mjesto stalne Božje prisutnosti, mjesto bogoslužja i proročanstvo. Prinošenje životinjskih žrtava (pravila su određena u biblijskoj knjizi Levitski zakonik) bez mane predstavljalo je budući savršeni život i nepravednu smrt Isusa Krista koji je ostvario pobjedu nad vlasti grijeha i uklonio optužbe o Božjem karakteru. Starozavjetni vjernici su prinoseći žrtve vjerom gledali u budućnost i pobjedu dolazećeg Mesije-Krista, na taj način vjerom su bili opravdani i pomireni s Bogom. Sam čin žrtvovanja je proročanske naravi jer da bi žrtva ispunila smisao simbol mora postati stvarnost, on se mora obistiniti i ostvariti pobjedu. Tek kad je Kristova pobjeda ostvarena, On je uzdignut na nebo da otpočne s drugom fazom unutar cjelokupnog plana spasenja. Ta faza se naziva posrednička služba u nebeskom svetištu. Sama uloga svećenika u zemaljskoj kopiji svetišta je bila proročanske naravi. Služba svećenika u zemaljskom svetištu je predstavljala i nagoviještala buduću službu stvarnog prvosvećenika koji posreduje za svoj narod u stvarnom nebeskom svetištu. Svećenici i svi predmeti u zemaljskom svetištu su bili “zalog” buduće stvarnosti. Sva nada je bila u ispunjenju te prorečene stvarnosti i mi danas uživamo u radosnoj neprolaznoj vijesti da je naš Spasitelj, Otkupitelj, Božji Sin Isus Krist pobijedio i da posreduje za nas koji vjerom gledamo u nebesku stvarnost, koji vjerom primamo Njegovu pravednost dok Njegove zasluge padaju kao melem na naše rane, čiji Duh čini čudo iscjeljenja u našem umu i srcu da postajemo slični Njemu i poprimimo svu ljepotu Njegovog karaktera. U svetištu nema ničeg mističnog, sva simbolika je vrlo jednostavna i usmjerena na Božji plan spašavanja izgubljenog čovječanstva. Isto je i sa sedmokrakim svijećnjakom – Menorom, koji je kao predmet Svetišta svojom simbolikom imao svrhu opisati duhovnu stvarnost plana spasenja iz određene perspektive.

Kao što je već rečeno, Mojsije je zemaljsko Svetište izgradio prema uzorku koji mu je pokazan na gori. Bio je to “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme – prema kojem se prinose darovi i žrtve”; njegova su dva odjeljenja bila “slike nebeskih stvarnosti”, a Krist, Veliki svećenik, jest “službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Heb 9,9.23; 8,2). Kad je apostol Ivan u viđenju promatrao Božji Hram, on je tamo ugledao: “Pred prijestoljem gori sedam baklji.” Vidio je anđela kako “držeći zlatni kadionik, dođe i stade na žrtvenik. I bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.” (Otk 4,5; 8,3) Ovdje je proroku bilo dopušteno da promatra prvo odjeljenje Svetinje na Nebu i tamo je vidio “sedam baklji”, “zlatni žrtvenik” koji je u zemaljskoj Svetinji bio prikazan zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom. “Uto se otvori Hram Božji što se nalazi na nebu” (Otk 11,19) i on je pogledao iza zavjese, na Svetinju nad svetinjama. Tamo je ugledao “Kovčeg zavjeta” (Otk 11,19), koji je simbolizirao sveti kovčeg koji je Mojsije načinio za čuvanje Božjeg Zakona.
Mojsije je načinio zemaljsko Svetište “prema uzorku koji je vidio”. Pavao kaže da su “Šator i svi predmeti određeni za službu Božju” kad su završeni, bili “slike nebeskih stvarnosti” (Dj 7,44; Heb 9,21.23). Ivan kaže da je vidio Svetište na Nebu. To Svetište, u kojem Isus služi u našu korist, veliki je original, a Svetište koje je Mojsije izgradio njegov je preslik.
Nebeski Hram je prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje “tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim” (Dn 7,10), ispunjeno slavom vječnog prijestolja, gdje serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju svoje lice iz poštovanja, i nijedna zemaljska građevina ne može prikazati njegovu veličinu i slavu. Međutim, zemaljsko Svetište i njegovi obredi podučavali su važne istine u vezi s nebeskim Svetištem i velikim djelom otkupljenja koje se tamo obavljalo za čovjeka.
Nakon Spasiteljeva uzašašća, On je počeo služiti kao naš Veliki svećenik. Pavao kaže: “Krist, naime, nije ušao u Svetinju napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” (Heb 9,24) Kao što se Kristova služba trebala sastojati od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i zauzimao posebno mjesto u Svetištu, tako se i tipska služba sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo posvećeno jedno odjeljenje u Svetištu.
Kao što se Krist nakon svog uzašašća pojavio u Božjoj prisutnosti da prinese svoju krv za pokajane grješnike, tako je svećenik tijekom dnevne službe škropio krv žrtve u Svetinji u korist grješnika.
Kristova krv, premda je oslobađala pokajničkog grješnika od osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostajao zapisan u Svetištu sve do konačnog pomirenja, a tako se i tipskom krvlju žrtve za grijeh pokajani grješnik oslobađao grijeha, ali je on ostajao u Svetištu do Dana pomirenja.
Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti “suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otk 20,12). Onda će zaslugama Kristove pomirbene krvi grijesi grješnika koji su se istinski pokajali biti izbrisani iz nebeskih knjiga. Svetište će time biti oslobođeno, ili očišćeno od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog Svetišta, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji su ga oskvrnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh. Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga, da ih se više ne pamti ili priziva u sjećanje, tako su oni u tipskoj službi odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice. Budući da je Sotona začetnik grijeha, izravni začetnik svih grijeha koji su uzrokovali smrt Sina Božjeg, pravda zahtijeva da Sotona primi konačnu kaznu. Kristovo djelo otkupljenja čovjeka i očišćenje svemira od grijeha bit će okončano uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetišta i polaganjem na Sotonu koji će primiti konačnu kaznu. Tako se i u zemaljskoj službi godišnji ciklus obreda završavao čišćenjem Svetišta, priznavanjem grijeha na glavi Azazelovog jarca.
Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grješnika.

 

Sedmokraki svijećnjak  (viđenje proroka Zaharije)

“Tada anđeo, koji je govorio sa mnom, probudi me opet kao čovjeka, koji se budi oda sna.
Upita me: “Što vidiš?” Ja odgovorih: “Vidim svijećnjak, sav zlatan, i gore na njemu uljanicu. On ima sedam svjetionica, i sedam cijevi ide k svjetionicama, što su na njemu.
Dvije masline stoje uz njega, jedna s desne strane svijećnjaka, a jedna mu lijeve.”
Upitao sam anđela, koji je govorio sa mnom: “Što znači to, gospodaru moj?”
Anđeo, koji je govorio sa mnom, odgovori mi: “Zar ne znaš, što znači to?” Ja odgovorih: “Ne znam, gospodaru moj!”
Tada mi odgovori: “To je riječ Gospodnja Zerubabelu: ‘Ne vojnom moći, niti silom, nego duhom mojim’, veli Gospod nad vojskama. A tko si ti, goro velika? Pred Zerubabelom postat ćeš ravnica! On će iznijeti zaglavni kamen s radosnim poklikom: ‘Blago njemu, blago!'” Riječ Gospodnja dođe mi ovako govoreći:
“Ruke Zerubabelove postavile su temelj ovome hramu, ruke će ga njegove i dovršiti. Tada ćeš spoznati, da me je Gospod nad vojskama poslao k vama. Jer tko je god prezreo dan malih; početaka, vidjet će pun radosti završni kamen u ruci Zerubabelovoj. A ovo sedam svjetionica jesu oči Gospodnje, koje prelaze svu zemlju.”
Ja ga tada upitah: “Što znače one dvije masline s desne i s lijeve strane svijećnjaku?”
I još ga upitah: “Što znače one dvije grančice maslinove, što su uz cijevi zlatne, koje dovode odozgo zlatno ulje?”
On mi odgovori: “Zar ne znaš, što je to?” Ja rekoh: “Ne znam, gospodaru moj!”
Tada mi reče: “To su dva pomazanika što kao sluge stoje pred Gospodom sve zemlje.” ”   (Zaharija 4,1-14)   

Sedmokraki svijećnjak je trebao svijetliti, obasjavati unutrašnjost svetišta koji nije imao prozore. Od velike je važnosti primijetiti da je kao gorivo služilo maslinovo ulje. Svjetlo je simbol istine, svjetlost uklanja tamu kao što istina razotkriva laž. Svjetlost se ne može postići bez žižaka i ulja kao goriva. Žišci predstavljaju Božji narod a ulje djelovanje Božje milosti kroz Božjeg Svetog Duha kojeg je poslao sam Spasitelj Isus Krist Božji Sin. Nositelji istine na zemlji su u prisnom odnosu s Bogom kao što su žišci stopljeni s uljem. Svjetlost koja obasjava ovaj mračni svijet prepun zla je ljubav i istina koja dolazi s prijestolja milosti, od samog Boga, koja preobražava srca i umove muškaraca i žena. Bog izvodi čudo preobraženja grešnog, pokvarenog karaktera u savršeni karakter nalik Isusu Kristu. Takvi karakteri svijetle ovim mračnim svijetom i putokaz su svim zalutalima da i oni priđu prijestolju milosti i upoznaju Božju ljubav koja iscjeljuje i mijenja. Ona iz ničega stvara nešto, ne nešto obično nego nešto što svijetli za cijelu vječnost. Nema ničeg mističnog u sedmokrakom svijećnjaku. On je slika velike Božje ljubavi i povezanosti sa svojim narodom, kao takav izrađen je iz jednog komada i od jedinog materijala na zemlji koji je dostojan biti simbolom te ljubavi.

U viđenju, dva maslinova stabla koja su stajala pred Bogom prikazana su kako toče iz sebe zlatno ulje kroz zlatne cijevi u čašu svijećnjaka. Iz čaša su se napajali svijećnjaci u Svetištu, tako da su mogli širiti sjajno, stalno svjetlo. Tako se i od pomazanika koji stoje u Božjoj nazočnosti punina božanske svjetlosti, ljubavi i sile prenosi Njegovom narodu, da i njegovi pripadnici mogu drugima prenositi svjetlo, radost i osvježenje. Oni koji su se tako obogatili, trebaju obogaćivati i druge blagom Božje ljubavi.
Prilikom obnavljanja Gospodnjeg doma Zerubabel se suočavao s mnogostrukim teškoćama. Od samog početka, protivnici su “plašili ljude Judeje i smetali im u gradnji”, “te im oružanom snagom zabraniše radove” (lizra 4,4.23). Međutim, Gospodin se umiješao i stao na stranu graditelja, progovorio je preko svog proroka i rekao Zerubabelu: “Što si ti, goro velika? Pred Zerubabelom postaješ ravnica! On će izvući krunišni kamen uz poklike: ‘Hvala! Hvala za njega!’” (Zaharija 4,7)
U svekolikoj povijesti Božjeg naroda velike planine teškoća, naizgled neprelazne, uzdizale su se pred onima koji su nastojali izvršiti namjere Neba. Gospodin dopušta takve prepreke da bi se okušala naša vjera. Kad smo pritiješnjeni sa svih strana, tada je najbolje vrijeme da se pouzdamo u Boga i u snagu Njegova Duha. Čeličenje žive vjere dovodi do povećanja duhovne snage, razvija nepokolebljivo povjerenje. Na taj način duša stječe snagu za pobjedu. Pred jurišima vjere nestaju prepreke koje Sotona stavlja na put kršćanina jer mu i sile Neba dolaze u pomoć. “I ništa vam neće biti nemoguće.” (Matej I7,20)
U svijetu je običaj da se sve započinje uz veliku buku i hvalisavo. Bog želi da dan malih stvari bude početak slavne pobjede istine i pravednosti. On katkad čelici svoje radnike dopuštajući razočaranja i prividne neuspjehe. Njegova je namjera da nauče svladavati teškoće.
Ljudi su često u kušnji da pokleknu pred nevoljama i preprekama s kojima se suočavaju. Međutim, ako od samog početka pa sve do kraja održe svoje povjerenje, Bog će im prokrčiti put. Ako se budu borili protiv teškoća, uspjeh neće izostati. Pred neustrašivim duhom i nepokolebljivom vjerom Zerubabe-la velike planine teškoća pretvorit će se u ravnicu; i ruke Onoga koji je postavio temelj, “njegove će ruke” i dovršiti posao. “On će izvući krunišni kamen uz poklike: Hvala! Hvala za njega!’” (Zaharija 4,9.7)
Ljudska snaga i ljudska moć nisu osnovali Božju Crkvu, pa je neće ni razoriti. Crkva je bila utemeljena ne na stijeni ljudske snage, već na Isusu Kristu, Stijeni vjekova, “i Vrata pakla neće je nadvladati” (Matej 16,18). Božja nazočnost daje stabilnost Njegovu djelu. “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja!” – to je poruka koja nam je upućena (Psalam 146,3). “U smirenu uzdanju snaga je vaša.” (Izaija 30,15) Božje slavno djelo, utemeljeno na vječnim načelima pravednosti, nikad neće propasti. Ono će ići iz snage u snagu, ‘ne silom niti snagom, već duhom mojim! – riječ je Jahve nad Vojskama” (Zaharija 4,6).
Obećanje “Zerubabelove su ruke ovaj Dom utemeljile, njegove će ga ruke završiti” doslovno se ispunilo (Zaharija 4,9). “A židovske su starješine nastavile uspješno graditi po nadahnuću proroka Hagaja i Zaharije, sina Adonova. Dovršili su gradnju po naredbi Boga Izraelova i po naredbi Kira i Darija i Artak-serksa, kralja perzijskoga. Hram je završen dvadeset i trećeg dana mjeseca Adara. Bilo je to šeste godine vladavine kralja Darija.” (Hzra 6,14.15)
Kratko vrijeme nakon dovršenja, obnovljeni je Hram bio posvećen. “Izraelci — svećenici, leviti i ostatak povratnika iz sužanjstva – radosno posvetiše taj Dom Božji.” “… slavili su Pashu četrnaestog dana prvoga mjeseca.” (Ezra 6,16.17.19)
Drugi Hram nije bio ravan prvome po veličanstvenosti, niti je bio počašćen tako vidljivim dokazima božanske nazočnosti kao prvi. Nikakvo očitovanje nadnaravne snage nije obilježilo njegovo posvećenje. Nikakav oblak slave nije vidljivo ispunio novopodignuto svetište. Nikakav oganj s Neba nije se spustio da spali žrtvu na žrtveniku. Šekina nije više boravila između kerubina u Svetinji nad svetinjama; Kovčeg, prijestolje milosti, i ploče svjedočanstva nisu se nalazile u njemu. Nikakav znak s Neba nije svećeniku koji se molio otkrivao Gospodnju volju.
A ipak, to je bila građevina o kojoj je Bog izjavio preko proroka Hagaja: “Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga.” “Potrest ću sve narode, da dođe blago svih naroda, i slavom ću napuniti ovaj Dom — kaže Jahve nad Vojskama.” (Ha-gaj 2,9-7) Stoljećima su učeni ljudi pokušavali pokazati kako se ispunilo Božje obećanje, upućeno preko Hagaja; ipak, dolasku Isusa iz Nazareta, Čežnje svih naroda, koji je svojom nazočnošću posvetio prostorije toga Hrama, mnogi su odbijali priznati bilo kakvo posebno značenje. Oholost i nevjerovanje zaslijepili su njihov um za pravo značenje riječi proroka.
Drugi Hram je bio počašćen ne oblakom Gospodnje slave, već nazočnošću Onoga u kome “stanuje stvarno sva punina božanstva” — samoga Boga, “koji je tijelom očitovan” (Kološanima 2,9; 1. Timoteju 3,16). Počašćen osobnom nazočnošću Isusa Krista tijekom Njegove zemaljske službe, već je samim tim drugi Hram nadmašio prvi po slavi. “Čežnja svih naroda” doista je došao u svoj Hram kad je Čovjek iz Nazareta učio i liječio u njegovim svetim trijemovima.

 

KristovaPosrednickaSluzba-Svetiste2

 

Sedmokraki svijećnjak  (apostol Ivan i vizija na otoku Patmosu)

Tekst iz posljednje biblijske knjige Otkrivenje Isusa Krista (Apokalipsa):

“Ja, Ivan, brat vaš i dionik u nevolji i u kraljevstvu i strpljivosti u Kristu Isusu, bijah na otoku, koji se zove Patmos, zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva Isusova.
Tada se zanesoh u dan Gospodnji, i začuh za sobom glas veliki kao trube,
Kako govori: “Što vidiš, napiši u knjigu i pošlji onima sedam crkava u Aziji: “u Efez, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tijatiru, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodiceju.
I okrenuh se, da vidim glas, koji mi je govorio; i okrenuvši se vidjeh sedam svijećnjaka zlatnih,
I usred sedam zlatnih svijećnjaka kao Sina čovječjega, obučena u dugačku haljinu, i opasana po prsima pojasom zlatnim. A glava njegova i kosa bijela kao bijela vuna, kao snijeg; i oči njegove kao plamen ognjeni;
I noge njegove kao mjed, kad se rastopi u peći; i glas njegov kao šum voda mnogih;
I imao je u svojoj desnoj ruci sedam zvijezda, i iz usta njegovih izlazio mač oštar s obje strane; i lice njegovo kao što sunce sja u sili svojoj.
I kad Ka vidjeh, padoh k nogama njegovim kao mrtav. I metnu desnicu svoju na me govoreći: “Ne boj se, ja sam prvi i posljednji,I živi: i bio sam mrtav, i evo živim u vijeke vjekova, i imam ključeve od smrti i podzemlja.
Napiši dakle, što si vidio, i što jest, i što ima da se zbude po tom.
Tajnu sedam zvijezda, koje si vidio na desnici mojoj, i sedam svijećnjaka zlatnih. Sedam zvijezda jesu anđeli sedam crkava. I sedam svijećnjaka jesu sedam Crkava.”  (Otkrivenje 1,9-20)

http://www.10losttribes.com/uploads/5/4/1/1/5411038/5582183.jpgBog kroz viziju predanu apostolu Ivanu dodaje jednu novu dimenziju sedmokrakom svijećnjaku – vrijeme. Broj 7 je u Bibliji uvijek označavao tajanstveni Božji vremenski ciklus u kojem započinje i završava svoj naum. Božji narod je sudionik u Božjem planu spasenja za ovaj svijet. Božja crkva će u svojih sedam vremenskih faza postojanja svijetliti ovom svijetu kao sedam baklji ili žižaka koji svijetle ne u nekoj svojoj sili već silom Božjom, djelovanjem Svetog Duha. Dok Isus Krist naš Veliki Svećenik posreduje za ljudski rod u isto vrijeme daruje nam drugog utješitelja koji nas upoznaje sa svakom istinom, koji čini veliko čudo preobraženja karaktera i daje silu da se radosna neprolazna vijest o Božjoj ljubavi i planu spasenja propovijeda po cijelom svijetu do završetka službe u nebeskom svetištu i drugom Kristovom dolasku.

U vrijeme apostola kršćanski su vjernici bili ispunjeni ozbiljnošću i oduševljenjem. Tako su neumorno radili za svojeg Učitelja da je u razmjerno kratko vrijeme, bez obzira na ogorčeno protivljenje, Radosna vijest o kraljevstvu objavljena u svim nastanjenim dijelovima Zemlje. Gorljivost koju su u to vrijeme pokazivali Isusovi sljedbenici nadahnuto je pero zapisalo radi ohrabrenja vjernih u svim vremenima. Za crkvu u Efezu, koju je Gospodin Isus uzeo kao simbol cijele kršćanske Crkve u apostolsko doba, vjerni i istiniti Svjedok je izjavio:
“Poznam tvoja djela, tvoj trud i tvoju postojanost. Znam da ne možeš podnositi zlikovce: iskušao si one koji tvrde da su apostoli, a nisu, i ustanovio si da su lašci. Ustrajan si i neumorno si trpio za moje ime.” (Otkrivenje 2,2.3)
Isprva je crkvu u Efezu obilježavala djetinja jednostavnost
i gorljivost. Vjernici su ozbiljno nastojali poslušati svaku Božju riječ i njihov je život očitovao ozbiljnu, iskrenu ljubav prema Kristu. S radošću su vršili Božju volju jer je u njihovim srcima trajno nastavao Spasitelj. Budući da su bili ispunjeni ljubavlju prema svojem Otkupitelju, njihov je najvažniji cilj bio zadobiti duše za Njega. Nisu razmišljali o tome da gomilaju dragocjeno blago Kristove milosti. Osjećali su važnost svojeg poziva i pod teretom vijesti “Na zemlji mir ljudima dobre volje”, gorjeli su željom da odnesu Radosnu vijest o spasenju u najudaljenije krajeve Zemlje. I svijet je spoznao da su bili s Isusom. Zahvaljujući Božjem Sinu, grješni su ljudi, koji su se pokajali, dobili oprost, bili očišćeni i posvećeni, postali Božji suradnici.
Vjernici Crkve bili su ujedinjeni u mišljenju i postupcima. Ljubav prema Kristu bila je zlatni lanac koji ih je povezivao. Nastojali su sve više i potpunije upoznati Gospodina, i njihov je život objavljivao Kristovu radost i mir. Pomagali su sirotama i udovicama u njihovim nevoljama i same sebe čuvali čistima od ovog svijeta, uvjereni da bi bilo suprotno njihovom ispovijedanju i odricanje od njihova Otkupitelja kad tako ne bi činili.
Djelo je u svakom gradu napredovalo. Duše su se obraćale, a one su zauzvrat osjećale da moraju govoriti o neprocjenjivom blagu koje su primile. Nisu mogle počivati dok svjetlo, koje je rasvjetljavalo njihov um, ne obasja i druge. Mnoštvo nevjernika upoznalo je razloge za kršćansku nadu. Upućivani su topli, nadahnuti osobni pozivi zalutalima, odbačenima i onima koji su, tvrdeći da znaju istinu, bili više ljubitelji požude nego ljubitelji Boga.
Ali nakon nekog vremena gorljivost vjernika je počela opadati i njihova ljubav prema Bogu i jednog prema drugome je ohladnjela. Neki su zaboravili čudesan način na koji su primili istinu. Jedan po jedan od starih barjaktara pao je na svojem položaju. Neki mlađi radnici, koji su mogli dijeliti terete s ovim pionirima i tako se pripremiti za mudro vođenje, umorili su se od često ponavljanih istina. U želji za nečim novim i privlačnim, nastojali su u nauk unijeti nove elemente, dopadljivije mnogim umovima, ali koji nisu bili u skladu s temeljnim načelima Evanđelja. U svojoj samouvjerenosti i duhovnom sljepilu nisu prozreli da će ova lažna mudrovanja izazvati sumnju u prošla iskustva i tako izazvati zabunu i nevjeru.
Kad su se počela nametati ova lažna naučavanja, došlo je do podvajanja i oči mnogih su se odvratile od Isusa kao začetnika i dovršitelja naše vjere. Rasprave o nevažnim doktrinarnim točkama i razmatranje ugodno izmišljenih bajki uzimali su vrijeme koje je trebalo posvetiti naviještanju Evanđelja. Mnoštvo koje je bilo osvjedočeno i obraćeno vjernim iznošenjem istine, ostalo je neopomenuto. Pobožnost je naglo kopnjela; činilo se da će Sotona nadvladati one koji se smatraju Kristovim sljedbenicima.
Upravo je u to kritično vrijeme u povijesti Crkve Ivan bio osuđen na progonstvo. Crkvi je, kao nikada do sad, bio potreban njegov glas. Gotovo su svi njegovi bivši suradnici u propovjedničkoj službi umrli mučeničkom smrću. Ostali vjernici bili su izloženi ogorčenom protivljenju. Sve je izvana pokazivalo da nije
daleko dan kad će neprijatelji Kristove crkve trijumfirati. Ali Gospodnja ruka nevidljivo se kretala u tami. Prema Božjoj providnosti Ivan je došao tamo gdje mu je Krist mogao dati predivnu objavu samog sebe i božanske istine za prosvjetljenje crkava.
Neprijatelji istine nadali su se da će ušutkati glas Božjeg vjernog svjedoka ako ga prognaju; ali na Patmosu je učenik primio vijest čiji će utjecaj nastaviti jačati Crkvu do kraja vremena. Premda nisu bili oslobođeni odgovornosti za svoj postupak, oni koji su prognali Ivana postali su oruđa u Božjim rukama da ostvare nakane Neba, i upravo je nastojanje da ugase svjetlo donijelo istini nužno oslobođenje.
Bila je subota kad se Gospodin slave javio prognanom apostolu. Ivan je na Patmosu jednako sveto poštovao subotu kao dok je propovijedao narodu po selima i gradovima u Judeji. Pozvao se na dragocjena obećanja koja su bila povezana s tim danom. “Tada se zanesoh u dan Gospodnji “, piše Ivan, “i začuh za sobom glas veliki kao trube, kako govori: ‘Ja sam Alfa i Omega, Prvi i posljednji… I okrenuh se da vidim glas koji mi je govorio; i okrenuvši se vidjeh sedam svijećnjaka zlatnih, i usred sedam svijećnjaka kao Sina čovječjega.” (Otkrivenje 1,10-13 – SA)
Ljubljeni učenik bio je stvarno posebno povlašten. Vidio je svojeg Učitelja u Getsemaniju lica umrljanog kapima krvi od muke, “tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka” (Izaija 52,14). Vidio Ga je u rukama rimskih vojnika, obučena u grimiznu kabanicu i okrunjena vijencem od trnja. Vidio Ga je kako visi na golgotskom križu kao predmet okrutne poruge i zlostavljanja. Sada Ivan još jednom može gledati svoga Gospodina. Ali kako Mu je izgled drukčiji! To više nije Čovjek boli, preziran i ponižavan od ljudi. Obučen je u odjeću nebeskog sjaja. “Njegova glava s kosom” je “bijela poput bijele vune, poput snijega; njegove su oči… kao ognjeni plamen; njegove su noge” slične “mjedi kad se užari u peći”. (Otkrivenje 1,14.15.17) Njegov je glas sličan žuborenju mnogih voda. Njegovo lice sja kao sunce. U Njegovoj je ruci sedam zvijezda, a iz usta Mu izlazi oštar dvosjekli mač, oznaka snage Njegove Riječi. Patmos blista slavom uskrslog Gospodina.
“Kad ga opazih, padoh kao mrtav k njegovim nogama, a on stavi na me svoju desnicu i reče mi: ‘Nemoj se bojati.’”
Ojačan, Ivan je mogao opstati pred svojim proslavljenim Gospodinom. A onda se pred njegovim začuđenim očima otvorila slava Neba. Bilo mu je dopušteno da vidi Božje prijestolje i, gledajući iza sukoba na Zemlji, vidio je u bjelinu obučeno mnoštvo otkupljenih. Čuo je glazbu nebeskih anđela i trijumfalne pjesme onih koji su pobijedili Janjetovom krvlju i riječju svojeg svjedočanstva. U otkrivenju koje je dobio, prizor za prizorom redala su se potresna iskustva Božjeg naroda i pretkazana mu je povijest Crkve do samog svršetka vremena. Ivanu su u slikama i simbolima bili prikazani predmeti od najveće važnosti koje je trebao zapisati da bi Božji narod, koji je živio u njegovo vrijeme i u budućim razdobljima, mogao ispravno razumjeti predstojeće opasnosti i sukobe.
Ovo je otkrivenje dano radi vođenja i tješenja Crkve tijekom kršćanskog razdoblja. Ali vjerski su ga učitelji proglasili zapečaćenom knjigom i tvrdili da se njegove tajne ne mogu protumačiti. Zbog toga su se mnogi okrenuli od proročkog izvještaja i nisu htjeli odvojiti vrijeme za proučavanje njegovih tajni. No Bog ne želi da se Njegov narod tako odnosi prema toj knjizi. Ona je “otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi”. “Blago onomu koji čita”, izjavljuje Gospodin, “i onima koji slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer je vrijeme blizu!”  “Ja svakomu koji čuje proročanske riječi ove knjige izjavljujem: ‘Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi; a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi.’ Onaj koji ovo jamči izjavljuje: ‘Da, dolazim uskoro!’” (Otkrivenje 22,18-20)
U Otkrivenju su prikazane Božje duboke istine. Sam naziv nadahnutih stranica ove knjige – “otkrivenje” – protivi se tvrdnji da se radi o zapečaćenoj knjizi. Otkrivenje je nešto što je otkriveno. Sam Gospodin je svojem sluzi otkrio tajne sadržane u ovoj knjizi i Njegova je namjera da svima bude otvorena za proučavanje. Njezine su istine upućene onima što žive u posljednje dane povijesti Zemlje kao i onima koji su živjeli u Ivanovo vrijeme. Neki od prizora u ovom proroštvu zbili su se u prošlosti, a neki se zbivaju sada; neki prikazuju završetak velikog sukoba između sila tame i nebeskog Kneza, a neki otkrivaju trijumf i radost otkupljenih na obnovljenoj Zemlji.
Neka nitko ne misli da je beskorisno istraživati značenje istine koju sadrži ova knjiga samo zato sto ne može objasniti značenje svakog simbola u Otkrivenju. Onaj koji je ove tajne otkrio Ivanu, marljivom će istraživaču istine omogućiti da osjeti nebesko ozračje. Oni čija su srca otvorena za primanje istine,
bit će osposobljeni da razumiju njezin nauk, a oni “sto slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano”, primit će obećane blagoslove.
U Otkrivenju se susreću i završavaju sve biblijske knjige. Ono je dopuna Danielovoj knjizi. Jedna je proročanstvo, a druga otkrivenje. Knjiga koja je bila zapečaćena nije Otkrivenje, već dio Danielova proročanstva koje se odnosi na posljednje dane. Anđeo je zapovjedio: “A ti, Daniele, drži u tajnosti ove riječi i zapečati ovu knjigu do vremena svršetka.” (Daniel 12,4)
Image result for seven churches revelationSam je Krist tražio da apostol zapiše ono što mu je bilo otkriveno. “Što vidiš, napiši u knjigu”, zapovjedio je, “i pošalji sedmerim crkvama: u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju i Laodiceju!” “Ja sam… Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova… Sad napiši što si vidio: sadašnje stanje i ono što će se poslije ovoga dogoditi! Što se tiče tajanstvenog značenja sedam zvijezda koje si vidio u mojoj desnici i sedam zlatnih svijećnjaka: sedam zvijezda anđeli su sedam crkava, a sedam svijećnjaka sedam je crkava.” (Otkrivenje 1,11.18-20)
Imena sedam crkava simboliziraju Crkvu u različitim razdobljima kršćanske ere. Broj sedam ukazuje na cjelovitost i simbol je činjenice da se vijesti protežu do svršetka vremena, dok sami simboli otkrivaju stanje Crkve u različitim razdobljima povijesti svijeta.


Image result for adventist seven churches revelationKrist je prikazan kako hoda među zlatnim svijećnjacima. Time je prikazan Njegov odnos prema crkvama. On je u stalnoj vezi sa svojim narodom. On zna njegovo pravo stanje. On promatra njegov poredak, njegovu pobožnost, njegovu posvećenost. Premda je veliki svećenik i posrednik u nebeskom Svetištu, ipak je prikazan kako se kreće usred svojih crkava na Zemlji. Neumornom i neprekidnom budnošću pazi da svjetlo bilo kojeg od Njegovih stražara ne potamni ili se ugasi. Kad bi svijećnjaci bili povjereni ljudskoj brizi, treperavi bi se plamen ugasio; ali On je pravi stražar u Gospodnjem domu, pravi čuvar hramskih dvorova. Njegova stalna skrb i milostiva potpora izvor su života i svjetla. Krist je prikazan kako u svojoj desnici drži sedam zvijezda. To nam jamči da se nijedna crkva, ako je vjerna onome sto joj je povjereno, ne treba bojati propasti, jer nitko ne može iz Kristovih ruku iščupati zvijezdu koja je pod zaštitom Svemogućega.
“Ovo govori onaj koji drži sedam zvijezda u svojoj desnici.” (Otkrivenje 2,1) Ove su riječi upućene učiteljima u Crkvi – onima kojima je Bog povjerio ozbiljne odgovornosti. Slatki utjecaji koji trebaju obilovati u Crkvi povezani su s Božjim propovjednicima koji trebaju objaviti Kristovu ljubav. Nebeske su zvijezde pod Njegovim nadzorom. On ih ispunja svjetlom. On ih vodi i upravlja njihovim kretanjem. Kad to ne bi činio, postale bi pale zvijezde. Tako je i s Njegovim propovjednicima. Oni su samo oruđa u Njegovim rukama i sve dobro koje ostvaruju čine Njegovom silom. Oni trebaju odsjajivati Njegovo svjetlo. Njihova djelotvornost treba biti Spasitelj. Ako budu gledali u Njega kao što je On gledao u Oca, bit će osposobljeni da vrše Njegovo djelo. Kad se oslone na Boga, On će im dati svoj sjaj da ga odražavaju svijetu.
Zarana je u povijesti Crkve tajna bezakonja, koju je prorekao apostol Pavao, počela svoje zlokobno djelo; i kad su lažni učitelji, na koje je Petar upozorio vjernike, nametali svoja krivovjerja, mnogi su bili zavedeni lažnim naučavanjima. Neki su se, pritisnuti nevoljama, pokolebali i bili u kušnji da se odreknu vjere. U vrijeme kad je Ivan dobio ovo otkrivenje, mnogi su izgubili prvu ljubav prema evanđeoskoj istini. Ali Bog u svojem milosrđu nije pustio Crkvu da ostane u stanju otpada. U vijesti beskonačne nježnosti objavio im je svoju ljubav i želju da se priprave za vječnost. “Sjeti se”, molio je, “odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela!”
Crkva je bila manjkava i zaslužila je oštar ukor i kaznu; Ivan je dobio nalog da zapiše vijesti opomena, ukora i molbi upućenih onima koji će, gubeći iz vida temeljna načela Radosne vijesti, izložiti opasnosti svoju nadu u spasenje. No riječi ukora, za koje Bog smatra da ih je potrebno uputiti, uvijek se iznose s nježnom ljubavlju i obećanjem mira svakom vjerniku koji se kaje. “Evo stojim na vratima i kucam”, izjavljuje Gospodin. “Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,19.20)
A za one koji će usred sukoba sačuvati vjeru u Boga, proroku su bile dane riječi pohvale i obećanja: “Poznam tvoja djela. Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti jer si unatoč svojoj maloj snazi i sačuvao moju riječ i nisi se odrekao moga imena.” “Budući da si sačuvao moju poruku o postojanosti, i ja ću tebe sačuvati od časa kušnje koji će doći na sav svijet da podvrgne kušnji stanovnike zemlje.” Vjernici su bili upozoreni: “Budi uvijek budan i ojačaj ostatke koji već leže u smrti!” “Dolazim uskoro! Drži čvrsto što imaš, da ti nitko ne ugrabi vijenca!”
Preko onoga koji se sam predstavio kao “brat vaš i sudionik nevolje” (Otkrivenje 1,9), Krist je svojoj Crkvi objavio da mora trpjeti radi Njega. Promatrajući dugi niz stoljeća mraka i praznovjerja, ostarjeli prognanik je vidio mnoštvo koje zbog svoje ljubavi prema istini umire mučeničkom smrću. Ali isto je tako vidio da Onaj, koji je krijepio svoje prve svjedoke, neće zaboraviti vjerne sljedbenike u stoljećima progonstva koja moraju proći prije svršetka vremena. “Nemoj se bojati muka što te čekaju”, izjavio je Gospodin; “đavao će ubrzo neke od vas baciti u tamnicu, da budete podvrgnuti kušnji, i trpjet ćete… Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac – život!” (Otkrivenje 2,10) A za sve vjerne koji su se borili protiv zla Ivan je čuo obećanje: “Pobjedniku ću dati da jede od stabla života koje se nalazi u Božjem raju.” “Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću izbrisati iz knjige života; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima.” “Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju.” (Otkrivenje 2,7; 3,5.21)
Ivan je vidio kako se Božje milosrđe, nježnost i ljubav stapaju s Njegovom svetošću, pravednošću i silom. Vidio je kako grješnici dolaze k Ocu kojeg su se bojali zbog svojih grijeha. I gledajući u vrijeme nakon vrhunca velikog sukoba, promatrao je na Sionu “pobjednike… gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim” i “pjevaju pjesmu Mojsija” i Janjeta. (Otkrivenje 15,2.3) Spasitelj je Ivanu prikazan kao “Lav iz Judina plemena” i kao “Janje gdje stoji kao zaklano” (Otkrivenje 5,5.6). Ovi simboli prikazuju sjedinjenje svemoguće sile i samopožrtvovne ljubavi. Lav iz Judina plemena, tako strašan za one koji su odbacili Njegovu milost, bit će Janje Božje poslušnima i vjernima. Stup ognja
koji znači užas i srdžbu za prijestupnika Božjeg zakona, bit će jamstvo svjetla, milosrđa i izbavljenja za one koji su vršili Njegove zapovijedi. Ruka, snažna da uništi buntovnika, bit će jaka da izbavi odanog. Tko je god vjeran, bit će spašen. “I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od četiri vjetra, od jednog kraja nebesa do drugoga.” (Matej 24,31)

SevenChurchesU usporedbi s milijunima ljudi u svijetu, Božji će narod biti, kao što je uvijek bio, malo stado; ali ako bude čvrsto stajao za istinu kako je objavljena u Njegovoj Riječi, Bog će biti njegov zaklon. On će stajati pod širokim zaklonom Svemogućega. Bog je uvijek u većini. Kad zvuk posljednje trube prodre u tamnicu koja čuva mrtve, i kad pravednici ustanu uz pobjednički poklik: “Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?” (1. Korinćanima 15,55) – stojeći s Bogom, s Kristom, s anđelima i s odanima i vjernima svih vremena, Božja će djeca biti u velikoj većini.
Pravi učenici slijede Krista u teškim sukobima, trpe samoodricanje i doživljavaju gorka razočaranja, ali to ih uči krivnji i bijedi grijeha i navodi ih da na njega gledaju s gnušanjem. Budući da su dionici Kristovih patnji, pripremljeno im je da budu i dionici Njegove slave. U svetom viđenju prorok je vidio trijumf Božje crkve ostatka. On piše:
“Također spazih nešto kao stakleno more pomiješano s vatrom i pobjednike… gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega i pjesmu Janjeta.” (Otkrivenje 15,2.3)
“Potom sam imao ovo viđenje: Janje stoji na Sionskoj gori i s njim sto četrdeset i četiri tisuće osoba koje su imale napisano na svojim čelima njegovo ime i ime njegova Oca.” (Otkrivenje 14,1) U ovom je svijetu njihov um bio posvećen Bogu; oni su Mu služili razumom i srcem; a sada On na njihovo čelo stavlja svoje ime. “Oni će kraljevati u vijeke vjekova.” (Otkrivenje 22,5) Oni ne ulaze i izlaze kao oni koji mole mjesto. Oni pripadaju broju onih kojima Krist kaže: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!” On ih dočekuje kao svoju djecu riječima: “Uđi u veselje gospodara svoga!” (Matej 25,34.21)
“To su oni koji… prate Janje kud god ono ide. Oni su otkupljeni od ljudi kao prvenci Bogu i Janjetu.” (Otkrivenje 14,4)
Prorok ih u viđenju vidi kako stoje na Sionskoj gori, opasane za svetu službu, obučene u bijelo platno koje znači pravednost svetih. Ali svi koji slijede Janje na Nebu, moraju Ga prvo slijediti na Zemlji, ne zlovoljno ili prkosno, već s pouzdanom, ljubaznom i dragovoljnom poslušnošću, kao što stado slijedi pastira.
“A glas koji sam čuo podsjećao je na svirače što sviraju na svojim citrama. Pjevali su nešto slično novoj pjesmi pred prijestoljem… Nitko nije mogao naučiti te pjesme, osim onih sto četrdeset i četiri tisuće koji su otkupljeni sa zemlje… U njihovim se ustima ne nađe laž; oni su bez mane.”
“I opazih kako Sveti grad – novi Jeruzalem – silazi od Boga s neba, opremljen poput zaručnice koja je nakićena za svoga muža.” “Njegov sjaj bijaše sličan dragom kamenu, prozirnom kamenu jaspisu. Imao je velike, visoke zidine s dvanaesterim vratima, a na vratima dvanaest anđela i napisana imena: imena dvanaest plemena Izraelovih sinova.” “Dvanaest je vrata dvanaest bisera. Pojedina su vrata od jednog bisera. Gradski je trg od čistog zlata, nalik na prozirno staklo. Hrama ne vidjeh u njemu. Njegov hram, naime, jest Gospodin, Bog, Svemogući, i Janje.” (Otkrivenje 21,2.11.12.21.22)
U njemu “neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice. A njegovo će ime biti na njihovim čelima. Neće više biti noći; i neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla od sunca, jer će nad njima svijetliti Gospodin, Bog.” (Otkrivenje 22,3-5)
“Potom mi anđeo pokaza rijeku života, bistru kao prozirac: izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva. Posred gradskog trga, s obje strane rijeke stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima.” “Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!”  “Tada čuh jaki glas što dolazi od prijestolja kako viče: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima.’” (Otkrivenje 21,3)