Naša snaga je u Bogu

Naša snaga je u Bogu

posted in: Blog tekst | 0

Ljudi dragi, ne znam kako vi, ali evo već netko vrijeme imam osjećaj ko da se borim s vjetrenječama, da vozim biciklić kojemu uporno među kotače ubacuju šipke, ili kako god želite to nazvati. Ima jedna teška riječ za to, jako ju je teško čuti, još teže izgovoriti, ali je opet tako divna, baš kao što je divna i istina – šta god bilo ono s čime se boriš, USTRAJ! Najozbilnije to mislim Ne odustaj! Zašto? Jer te radosnim ili žalosnim ne čine životne okolnosti, već stav koji si zauzeo naspram njih Ako i dalje misliš da nemaš pravo izbora nego si samo rob okolnosti, poslušaj malo ovo.

Uskoro mi se možda otvara prilika za poslić koji će uključivati dosta fizičke aktivnosti. Da razjasnim ironiju, bicikl mi već mjesecima čuči u dvorištu kod kuće, a zbog nedostatka vremena moji se treninzi svode na brzo hodanje stepenicama i trčanje gradom u pauzama između prakse i predavanja. Sutra je razgovor za posao i poslodavac se čini stvarno dovoljno lud da razmotri moju prijavu, pa rekoh, ajde da počnem s ozbilnijim pripremama. Hodam po maloj šumovitoj stazici, dok mi glava zuji od sto drugih borbi o kojima stvarno nema smisla tu pisati. Razmislim malo o svemu što me još čeka danas, i znajući da Bog čuje sve naše vapaje, pa i one neizrečene, spustim se na trkaću stazu.

Ubrzo me dostigao jedan stariji čovjek, negdje u šezdesetima; noga mu je bila povijena gazama, al trčao je i nije stajao. Njegov kolega mu s osmijehom dobacuje: Ajde, pojačaj tempo, vidiš da te djevojka prešišala, a čeka te piva nakon ovog! I trčimo mi tako jedan uz drugog, i pitam ga koliko dugo već trči. Kaže on: 2 sata i 40 minuta; još samo sat i 10 minuta pa sam gotov. Za slučaj da ste pomislili da se čovjek šalio – pokazao mi je na satu vrijeme kretanja i kilometražu!! Blago šokirana, pitam ga ja na koju foru on trčkara ovako veselo već satima, a ja umorna već nakon par krugova? I ispriča meni on: “Prije deset godina bio sam teško bolestan, i skoro sam odapnuo. Sve je počelo otkazivati. Znao sam da moram poduzeti nešto. I tako je krenulo, postupno sam počeo dizati kilometražu, 8 min trčim, 2 minute hodam, i došao sam na ovo. U svibnju ću otrčati svoj posljednji maraton.”

Njegove su me riječi probole kao mač, i nisam se ni snašla, a niz lice su mi krenule suze. Vidiš ti šta vjera i nada i upornost čine od čovjeka, nevjerojatno. Stala sam na trenutak, ali on, nastavljajući trčati, vikne: Ajde! Nema stajanja. Idemo još par krugova! I tako sam se, ljudi moji, još jednom podsjetila divnih riječi iz Pisma, koje vrijede u svakoj borbi, jer budite sigurni da je sa svakom od njih naš Bog već upoznat i prije nego što ga zamolite:

“Ti koga uzeh s krajeva zemlje i pozvah s rubova njezinih i rekoh ti: ‘Ti si moj sluga, tebe sam izabrao i nisam te odbacio. Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se, jer ja sam Bog tvoj. Ja ću te krijepiti i pomagat ću ti, i poduprijet ću te desnicom pravednosti svoje. Gle, postidjet će se i smesti svi koji su se na tebe žestili; bit će kao ništa i propast će ti koji su se s tobom parbili. Te koji se s tobom prepirahu, njih ćeš tražiti, ali ih nećeš naći; ti koji s tobom ratuju bit će kao ništa, kao ništavilo. Jer ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te držim za desnicu govoreć ti: ‘ Ne boj se, ja ću ti pomoći’. ..Zašto kažeš, Jakove, i ti, Izraele, govoriš: Put moj je sakriven Gospodu, i pravda je moja promakla Bogu mojemu? ‘Zar ne znaš, zar nisi čuo? Vječni Bog, Gospod, Stvoritelj krajeva zemaljskih, nije se umorio niti je iznemogao. Njegov je razbor nedokučiv. Umornomu snagu daje, a nejakima krjepkost uvećava. I momci se umore i smalakšu, i mladići sustaju. Ali koji čekaju na Gospoda, snaga im se obnavlja; podižu se na krilima kao orlovi, trče i ne malakšu, hode i ne umaraju se.” (Izaija 41:8-13; 40,27-31)