Nakon sveopćeg potopa, svaka nova generacija ljudi je sve više zaboravljala istinu o pravome Bogu, stoga je Bog u svojoj providnosti izabrao trenutak na povijesnom pravcu kada će predati čovječanstvu novu objavu o sebi i svojem naumu za ovu otuđenu planetu.
U odvojenosti od Boga – izvora života, ljudski životni vijek se sve više skraćivao, tijelo je degradiralo, a duh se izopačio. Ljudi su postali blijeda slika prvobitne slave stvaranja u fizičkom i moralnom smislu.
Bog mora po prvi put objaviti moralna načela u pisanom obliku stanovnicima zemlje, moralna načela o kojima ovisi život cijelog svemira.
Stvoritelj vlastitim prstom ispisuje deset načela života na kamene ploče koje su stavljene u kovčeg saveza. Kovčeg je bio najsvetije mjesto na planeti jer se nad njime nalazila vidljiva Božja prisutnost. Deset Božjih zapovjedi na kamenim pločama bile su neprolazni moralni zakon po kojem su živjeli svi stanovnici svih bezgrješnih svjetova. Svaka stavka zakona otkrivala je Božansku ljubav i težnju za uspostavljanje izgubljenog odnosa s čovjekom.

Nažalost, otuđeni ljudski um degradiran grijesima i dugi boravak Izraelaca u egipatskom ropstvu, učinili su narod nesposobnim da shvate odnos izvan koncepta autoritet-zapovjedi-naređenje.

„Kad vidje sav narod gromove, munje, glas trube i goru gdje se dimi, prepade se narod i zadrhta i ostade stojeći u daljini.
Oni rekoše Mojsiju: “Govori ti nama, i slušat ćemo! A Bog neka ne bi govorio s nama, da mi pomremo!” (Izlazak 28, 18-23)

Nakon što je Mojsije dobio zapovjedi narod je bio u velikom strahu zbog Božje strašne manifestacije u obliku elementarne nepogode.
Prisjetili su se zala koje je Bog pustio na Egipat dok ih je izbavljao iz ropstva pa su pomislili da bi se nešto od toga i njima moglo desiti gledajući zastrašujući prizor Božje objave.

„I Gospod zapovjedi Mojsiju: “Siđi dolje, opomeni narod, da se ne protisne do Gospoda, da ga vidi! Inače bi ih mnogo poginulo.“ (Izlazak 19,21)

Mojsije je u susretu s Bogom na gori vidio nešto sasvim drugo, proniknuo je u Božju pobudu i radosno narodu proglasio Božju nakanu:

Mojsije reče narodu: “Ne bojte se, jer Bog dođe samo, da vas stavi na kušnju i da strah pred njim uzdrži budan u vama, da ne griješite.” (Izlazak 28, 18-23)

Iz teksta vidimo da je Mojsije shvatio pozadinu Božjeg nauma. Zastrašivanje nije bilo samo sebi cilj, niti izgradnja autoriteta pred narodom već činjenica da grješan čovjek nije mogao ostati živ u prisutnosti slave Božje. Bog nije želio da netko iz naroda pogine približivši se iz znatiželje previše blizu zato ih je zaštitio strahom.
Kolika je bila jaka sila navika i uvjerenja stečenih u politeističkoj egipatskoj sredini vidljivo je iz rečenice gdje Bog opet mora naglasiti prvu i drugu zapovjed – zabranu štovanja izmišljenih božanstava i gradnju njihovih kipova.
Nakon tek izrečenih deset zapovjedi Bog ponovno ističe važnost prve i druge:

„Ne činite sebi uza me bogova srebrnih i ne pravite sebi bogova zlatnih!“ (Izlazak 28, 18-23)

Ovi događaji su bili početak duhovne obnove jer je Božji plan bio podići narod koji će po svijesti i stilu života biti uzor svim narodima. Istina o pravom, živom Bogu koji izbavlja iz ropstva, pruža zaštitu, daje uredbe, zakone i savjete za život trebala je doprijeti do najudaljenijeg kutka tada poznatog svijeta.
Božja želja je bila vratiti ljudima spoznaju o sebi, uspostaviti izgubljen odnos, moralno obnoviti jedan narod a najzad i cijelo čovječanstvo preko tog uzora.

 

Tjelesni i duhovni um, stari i novi savez

Izraelski narod je dobio smjernice za moralno življenje – deset zapovjedi.
Uz deset zapovijedi, postojao je još jedan sustav zakona, uveden radi posljedica grijeha. Taj sustav zakona, jednim imenom nazvan obrednim zakonom, ne bi trebao postojati da čovjek nije postao prijestupnik. Bog je ustanovio svetište, službu svećenstva i pravila službe u svetištu koja je bila sjena budućeg dobra koje će doći.

„Kad Mojsije napisa riječi ovoga Zakona u knjigu, tada naredi Levijevcima, koji su nosili Kovčeg saveza Jahvina: »Uzmite knjigu ovoga Zakona i položite je uz Kovčeg saveza Jahvina. Neka ondje bude svjedokom protiv tebe!“ (Ponovljeni zakon 31,24-26)

Ovaj obredni zakon nije imao vječno značenje već je bio samo slika stvarnosti koja će biti ispunjena u Isusu Kristu jer sva simbolika svetišta ukazuje na Njega i njegovu misiju za spasenje ovog svijeta, kao takav bio je stavljen pored kovčega zavjeta.
Slijedeći korak k obnovi vodio je kroz građanske propise i uredbe koje su prepoznate kao građanski zakon i potom obnova kroz zdravstvene uredbe opisane u Levitskom zakoniku.
Bog je želio izgraditi poseban odnos s jednim narodom na zemlji, a izabrao je, kako piše, najmanji, najslabiji i najneugledniji između svih naroda.
Božji narod izabran da bude na ugled svima narodima na zemlji dobio je zemlju, zakone, uredbe, sve smjernice za potpunu duhovnu i tjelesnu obnovu.
Ono što što je očigledno dok čitamo Bibliju je Božja želja za bliskom zajednicom – odnosom. Uspostava saveza ukazuje na odnos, izgradnja svetišta ukazuje na odnos, sve uredbe i zakoni ukazuju na odnos.
Kada raščlanimo deset zapovjedi vidimo da one zapravo ukazuju na odnos – prve četri uspostavljaju odnos čovjeka sa Stvoriteljem, Zakonodavcem – Bogom:

1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
2. Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.

ostalih šest uspostavljaju odnos čovjeka s čovjekom:


5. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.
6. Ne ubij!
7. Ne učini preljuba!
8. Ne ukradi!
9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

Sklopljeni savez-zavjet između čovjeka i Boga trebao je visoko uzdignuti svijest o vrijednosti života i zaživiti u ljudskim srcima u stalnom odnosu s Bogom i bližnjima, međutim narod je savez shvatio kao niz pisanih uredbi, zakona i zapovjedi, smijem – ne smijem, zabranjeno – dopušteno.

Cijela Božja objava – Biblija opisuje dvije vrste ljudi, tjelesne i duhovne. Duhovni ljudi imaju odnos dok tjelesni ljudi bježe od odnosa ili ga pokušavaju simulirati.
Duhovni ljudi imaju veću spoznaju i razumijevanje motiva dok su tjelesni ograničeni u spoznaji. Duhovni ljudi u zajednici s Bogom, oplemenjeni odnosom dobivaju preobrazbu karaktera i uma nalik na Božji, pun ljubavi i zanimanja za život oko sebe, dok tjelesni žive sebičnim, često ravnodušnim životom nastojeći iskoristiti sve oko sebe u svrhu spokoja, preživljavanja ili dominacije.
Duhovan čovjek je sposoban ići izvan okvira osnovnih moralnih smjernica dok tjelesan jedva da vrši ono minimalno potrebno da ne bude odbačen ili kažnjen. Duhovan i tjelesan um različito doživljavaju Božje zapovjedi.

Duhovan čovjek u četvrtoj zapovjedi ne vidi samo dan od odmora, nego poseban dan, posvećeno vrijeme za izgradnju odnosa. Šest dana je Bog stvarao a sedmi dan posvetio onome zbog čega je sve stvorio. Život, sva stvorena raznolikost trebala je biti proslavljena u zajednici, u susretu Tvorca i stvorenog. To je bio Božji motiv kada je u pitanju odsutnost svakodnevnih uobičajenih aktivnosti u posvećenom danu. Posvećeno vrijeme je trebalo biti vrhunac ciklusa životnih aktivnosti tokom tjedna i u njemu je trebalo proslavljati odnos u ljubavi između Tvorca i stvorenog. Ljubav je ta koja motivira na stvaranje, na kreaciju, na bliski odnos, ljubav je ta koja ne zanemaruje nego posvećuje vrijeme za susret. Bog je ljubav i četvrta zapovjed svjedoči o toj istini.
Četvrta zapovjed nam ukazuje na želju za bliskim odnosom a ljubav nam govori da odnos nije usmjeren samo na Boga nego i na naše bližnje. Iz toga je jasno da tko nema odnos s Bogom i bližnjima, može imati samo privid o ispunjavanju ove zapovjedi, na što je Isus Krist jasno ukazao ljudima svog vremena i svima nama koji učimo što je to ljubav i što je to odnos.
Tjelesan ljudski um je sveo zapovjedi na koncept što se smije i što se ne smije, što je potpuno pogrešno.
Isus je poučio ljude da se smije činiti dobro u danu od odmora dok su oni smatrali da je fizička aktivnost pomaganja
ljudima zabranjena u subotnji dan. Tjelesan um je doslovno shvaćao da se u dan od odmora ne smije obavljati
nikakva aktivnost pa čak ni u svrhu pomaganja unesrećenih. Krist, živi Bog na zemlji ponovo je otkrio ljudima da
griješe i da tjelesno sagledavaju stvari, jer dan od odmora proslavlja stvaranje-život. Posvećeno vrijeme i ljubav
prema životu nalažu da se ugrožen život spašava u dan od odmora.

„Dođe opet u sinagogu. Tu je bio čovjek sa suhom rukom.
Pazili su na njega, hoće li ga u subotu iscijeliti, da ga mognu optužiti.
Tada reče čovjeku sa suhom rukom: “Stani na sredinu!”
Onda ih upita: “Treba, li u subotu dobro činiti ili zlo? Život spasiti ili pustiti da propadne?” Šutjeli su.
Ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, pogleda srdito na njih unaokolo i reče čovjeku: “Pruži ruku svoju!” On je pruži, i ruka je njegova bila opet zdrava.
Smjesta izađoše farizeji i posvjetovaše se s pristašama Herodovim protiv njega, kako bi ga mogli upropastiti.“ (Marko 3,1-6)

U kontekstu plana spasenja subotnji odmor dobiva još veću dimenziju. Apostol Pavao u poslanici Heberejima 4,1-16 uspoređuje subotnji počinak s počinkom ljudskog duha obnovljenog u odnosu s Bogom – dvostrukim darodavcem života, prvi put po stvaranju, drugi put po otkupljenju ljudskog roda. Dakle tako sedmi dan u tjednu, dobiva još više na važnosti otkupljenjem (novim stvaranjem) i još je više kao takav znak između pravog Boga i njegovog stvorenja. Subota postaje pečatom, ona je vidljiva, posve praktična, očigledna tjedna manifestacija odnosa između čovjeka i Boga u proslavljanju novog života, obnovljenog odnosa kojeg je omogućio Bog Otac kroz ljubljenog Sina Isusa Krista.

Šesta zapovjed Ne ubij! je isto često površno shvaćena. Bog se spustio na zemlju i utjelovio u ljudsko obličje da nas pouči o tome da je izbjegavanje ubijanja-osvete minimalno od onog što ljubav očekuje. Isus Krist nam je otvorio oči da gledamo na šestu zapovjed kao na Oživljuj! drugim riječima oplemenjuj sve oko sebe, gradi odnose, praštaj, ne zanemaruj, ne šteti, ne zlostavljaj emocionalno, ne zlostavljaj fizički, lječi, iscjeljuj fizičke i duševne rane, povrati izgubljen odnos, oplemenjuj postojeći odnos.

„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“ (Matej 5,38.39)

U sedmoj zapovjedi Ne učini preljuba! dana nam je minimalna smjernica za moralan život ali ljubav koju primamo u odnosu s Bogom nam otkriva puno više: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu« (Mt 5, 28).
Božja ljubav nas želi poučiti još i više, tako da na ovu zapovjed možemo gledati i na ovaj način: Ljubi svoju ženu, gradi odnos s ljubavlju i pažnjom, ne zanemaruj i nećeš imati razloga niti potrebu poželjeti nešto što pruža samo iluziju o sreći. U svojoj ženi ćeš imati sve što ti duša želi a tvoje oči će biti tamo gdje je tvoje srce.

Osma zapovjed kaže: Ne ukradi! ali ljubav može više od fizičkog aspekta otuđivanja tuđe imovine i sredstava: u duhu novog saveza kojeg je uspostavio naš Gospodin Isus Krist, ova zapovijed zvuči ovako: Daruj! Daruj potrebne, nahrani gladne, pomaži, ne kradi tuđe vrijeme i ne troši ga uzalud već daruj onima u potrebi, živi za druge i usrećuj tuđe živote, ne kradi tuđu viziju, entuzijazam ili nadu već mu budi potpora, ne iskorištavaj već dolično nagradi.
Duhovan um je slobodan činiti dobro i oživiti svaku od zapovjedi, dok tjelesan um vidi samo pravila i zabrane te čini minimalno potrebno da se stvori iluzija odnosa, iluzija ispravnog. Duhovan um aktivno živi zakon ljubavi a tjelesni samo teoretizira, raspravlja i moralizira. Pokušaj vršenja zakona bez sile ljubavi koja dolazi iz odnosa s izvorom ljubavi je površan i prijetvoran. Tjelesni um misli da svojim pozitivnim nastojanjima i djelima daje doprinos vlastitom spasenju, on zadužuje Boga na spasenje kroz vlastite zasluge, hvali se vlastitom ispravnošću i dobrotom.
Duhovan um se u potpunosti oslanja na onoga tko ima silu izbaviti iz ponora grijeha i otuđenosti, ponora sebičnih motiva i pobuda, ponora svih oblika prijevare i destrukcije. Duhovan um u krotkosti i poniznosti duha sve zasluge za spasenje pripisuje samom izvoru ljubavi – Bogu.

Spasenje je pitanje kvalitete saveza – kvalitete odnosa, novi savez je novi odnos!

Spasenje se nalazi u odnosu sa Zakonodavcem koji je istovremeno i Spasitelj a kao posljedica je oprost, sila za život pun ljubavi i ispunjenje zakona. Pisana slova zakona su samo smjernice za život koje nemaju silu za promjenu ljudskog srca ali živa veza sa stvarnim Bogom čini ljudsko srce obnovljenim. Pisane zapovjedi na papiru samo su ogledala u skrivenoj sobi koja ističu naša grešna djela, krive pobude, motive, mržnju, zavist i svaku vrstu opačine. Živa veza sa Spasiteljem ukida tjelesni, iskvaren pristup zapovjedima, ukida stari savez bez odnosa i uspostavlja bolji, novi savez zasnovan na vjeri, povjerenju, živom odnosu i živoj sili ljubavi koja dolazi od izvora ljubavi, utjelovljenog Božjeg Sina Isusa Krista.
U takvom odnosu povjerenja čovjek prima spasenje na dar, jer spasenje je Bog, čovjek prima oprost jer je Bog milost, prima snagu za život jer je Bog svemoguć, čovjek ljubi jer je Bog ljubav.
Vjera je povjerenje dano unaprijed, vjera je iskorak na osnovu već stečenog dojma i minimalnog osvjedočenja. Vjeru primamo kao dar od Boga, dar koji se uvijek iznova umnožava i raste. Vjera (povjerenje) da je Bog ljubav je spasonosna, vjera nikako nije pretpostavka da je Bog ljubav, pretpostavka nema nikakvu silu i ne gradi nikakav odnos. Vjerom u tu ljubav čovjek biva spašen i to se često naziva opravdanje vjerom. Spasenje je iskorak u vjeri, spoznaja da je Bog savršeno obznanio svoju ljubav u životu i smrti Isusa Krista, spoznaja da je učinio sve što je moguće i stavio cijeli svemir i svoje postojanje pod najveći rizik radi spasenja izgubljenih ljudskih duša. Vjera da je Bog dao cijelog sebe za naše spasenje je spasonosna.
Spoznaja da je Bog ljubav privlači ljudsku dušu koja nalazi u Bogu oprost, mir i radost, spokoj i silu da ljubi sve oko sebe, da prašta i gradi odnose. Duša u bliskom odnosu s Bogom želi dobro i čini dobro jer je nova osoba jer ne može drugačije i to ne čini u svojoj sili, nego zna da to Božji Duh čini u njoj.

Bliski svakodnevni odnos sa Spasiteljem u molitvi i proučavanju njegove objave-Biblije, preobražava tjelesni um u duhovni. Mi primamo oprost i silu za obnovu našeg grešnog karaktera i rastemo u ljubavi.
Naš bliski odnos sa bližnjima u povjerenju i ljubavi je dokaz a ne sredstvo spasenja. Život kršćanina u zajednici i ljubavi je životni stil a ne prikupljanje pojedinačnih pluseva u spomenaru dobrih dijela. Spasenje grješnika je moguće jer je Bog otvorio put spasenja. On gleda na naš život kroz život svoga ljubljenog Sina Isusa Krista. On ne gleda na čovjekovo nesavršenstvo nego na savršenstvo Krista Spasitelja. On nije došao osudititi nego izbaviti. On s ljubavlju gleda na naš životni put, stalni napredak u vjeri i ljubavi – na odnos. Bog vidi kontekst u kojem je ljudska duša rasla, vidi skrivene stvari koje su utjecale na razvoj osobe, Bog tokom života nebrojeno puta poziva da duša izabere put ljubavi na svakom životnom križanju, a svaki dan je svoja vrsta križanja i izbora. Nevjernik dobiva prve poticaje duši i ako ih ne ugasi rađa se vjera i povjerenje da se izvan vidljivog života krije nešto veliko, nešto veličanstveno, nešto uzvišeno i vrijedno povjerenja. Grešnik najzad kreće putem vjere, čovjek više ne gleda na ono što nema, već na ono što ima u životu, ne brine o budućem nego živi u sadašnjosti.
Kada se Božja ljubav nastani u poniznom i otvorenom srcu, tada čovjek zna što treba činiti, tada je zakon zapisan u srcu i čovjek je ne samo sposoban ispuniti osnovne smjernice zapisane u zapovjedima već i mnogo više, jer Isus Krist nastanjen u srcu čini ono što srce nikad ne može zbog svoje sebične prirode. Zato je radosna vijest da u duhovnom smislu ne moramo trčati grliti hladne ploče Zakona kao ljudi Starog Saveza, nego trčimo svakodnevno grliti Zakonodavca koji je ispunjenje Zakona, koji je sam Zakon, jer sila za življenje po zakonu ljubavi nije u kamenim pločama već u osobi a ta osoba je utjelovljeni Božji Sin, Isus Krist. Promjena se prima kroz odnos, prisnost, druženje, zajednicu između dvoje osoba. Bog nije želio biti sam u svemiru, u prirodi ljubavi je da ne želi biti sama, ljubav daruje, prima, osjeća odnos. Zašto mislimo da Bog ne čezne da se susretne s nama dnevno više puta, svaki sat. Zašto mislimo da je molitva vrijeme gdje mi samo iznosimo naše potrebe ili želimo tu i tamo zatražiti oprost, zašto Boga ne doživljavamo kao osobu i jednostavno se ne družimo u molitvi bez zahtjeva, bez glume i bez straha. Zašto ne bi zahvaljivali umjesto da stalno nešto tražimo, zašto ne bi djelilli sretne i manje sretne trenutke bez zahtjeva. Zašto ga ne bi pitali da nam otkrije istinu o nama samima a ne da cijeli život nagađamo ili se pitamo što ljudi misle onama. Zašto mislimo da je vjera uvjek neopipljiva, Bog ne želi da vjerujemo bez dokaza o Njemu. Družimo se s Njim na dnevnoj bazi, povjeravajmo Mu se i djelimo radosti zahvaljiivanjem i spoznat ćemo da je On tu. Prepoznat ćemo Njegov glas, jer je Njegov glas drugačiji od ostalih u nama koji viču, vrište pa se ništa drugo ne može čuti. Vidjet ćemo da mir duše koji dobivamo u druženju nadilazi ovozemaljsko, ljudi, događaji i okolnosti se izmjenjuju ali ne više kao da lutamo kroz život. Sve manje je slučajnog kad se duša iskreno preda da Ljubav vodi njene puteve. “Iskušaj me”, to je Njegova poruka kroz cijelu pisanu objavu.

Novi savez u Kristu ne ukida zakon života već veliča novi odnos-savez

Mnogi kršćani žive u uvjerenju da je novi savez – zavjet kroz život i žrtvu Isusa Krista oslobodio čovječanstvo od dužnosti vršenja zapovjedi. Za opravdanje takvog stava citiraju se novozavjetni tekstovi koji govore o ukidanju zakona, međutim pažljivije sagledavanje otkriva nam da novi savez-zavjet u Isusu Kristu ukida stari iskvaren odnos prema zapovjedima, ukida iskvareno tjelesno sagledavanje zakona i koncept što se smije – što se ne smije. Ukinut je također tjelesni pristup da se ljudskim nastojanjem vršenja zapovjedi dolazi do spasenja, ukinuta je i starozavjetna svećenička služba prinošenja žrtvi (obredni zakon) jer se sva simbolika ispunila u životu i smrti Isusa Krista.
Božja pisana objava, zdrav razum i svakodnevnica nam kazuju da ne ubij, ne kradi, ne poželi, poštuj, ljubi Boga ne mogu biti ukinuti, a to važi i za ostale zapovjedi dekaloga.

”Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.”
(Matej 5,17)


„Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.“ (Jeremija 31:31-33)


„Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.“ (Rimljanima 3:31)