Image result for sabbath to sunday“Crkva želi da se zakonom uvede neradna nedjelja”. Već smo dva desetljeća svjedoci ove aktualne teme po novinama dok je u mnogim drugim zemljama pitanje dana od odmora predmet rasprave više od 150 godina. Poznavatelji crkvene povijesti znaju da se rasprava zapravo proteže od vremena apostola pa sve do današnjih dana. Ironično, crkva se bori za krivi dan od odmora, nedjelju, prvi dan u tjednu dok je sedmi dan – subota skoro potpuno pao u zaborav. Samo Židovi i nekolicina kršćanskih denominacija još uvijek svetkuju sedmi dan, onako kako je Bog i odredio.

Budući da subota igra važnu ulogu u služenju Bogu kao Stvoritelju i Otkupitelju, ne treba nas iznenaditi što je Sotona poveo sveopći rat da uništi ovu svetu ustanovu.
Nigdje Sveto pismo nije odobrilo promjenu dana za službu Bogu. Subotu je Bog je ustanovio u Edenu, a Izraelu ju je ponovo objavio na brdu Sinaj. Kršćani, koji i sami svetkuju nedjelju, priznaju ovo. Katolički kardinal James Gibbons pisao je jednom prilikom: “Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja, i nećete naći ni jedan jedini redak koji odobrava svetkovanje nedjelje. Sveto pismo jedino podržava svetkovanje subote.”[1] A. T. Lincoln, protestant, slaže se da “se ne može dokazati kako sam Novi zavjet pruža potvrdu za vjerovanje da je od uskrsnuća Bog odredio da se prvi dan svetkuje kao odmor (subota)”. On potvrđuje: “Postati svetkovateljem sedmoga dana subote jedini je dosljedni postupak za svakoga tko drži da cio Dekalog obvezuje kao moralni Zakon.”
Ako ne postoji nikakav biblijski dokaz da su Krist ili Njegovi učenici promijenili dan službe Bogu sa sedmoga dana, kako je onda toliko mnogo kršćana prihvatilo nedjelju namjesto subote?

Podrijetlo svetkovanja nedjelje

Promjena svetkovanja sa subote na nedjelju nastala je postupno. Nema dokaza o kršćanskom svetkovanju tjedne nedjelje prije drugog stoljeća. Dokazi upućuju na to da su sredinom drugog stoljeća neki kršćani dobrovoljno svetkovali nedjelju kao dan službe Bogu, a ne kao dan odmora.
Rimska crkva, u velikoj mjeri sastavljena od vjernika iz mnogoboštva (Rim 11,13), težila je svetkovanju nedjelje. U Rimu, glavnom gradu Carstva, došlo je do snažnog antižidovskog pokreta koji je postajao sve snažniji kako je vrijeme odmicalo. Sve veća netrpeljivost neznabožačkog svijeta prema židovima s jedne strane, i sve veći prkos židova s druge, rezultirali su pobunama Izraelaca i razorenjem jeruzalemskog Hrama. Kršćani su se u Rimu htjeli razlikovati i udaljiti od Židova, stoga su odbacili neke običaje koji su ih spajali s njima i usmjerili se od svetkovanja subote k isključivom svetkovanju nedjelje.
Od drugog do petog stoljeća, dok je utjecaj nedjelje jačao, kršćani su nastavili svetkovati sedmi dan subotu gotovo posvuda u cijelom Rimskom Imperiju. Sokrat, povjesničar koji je živio u petom stoljeću, piše: “Gotovo sve crkve u cijelom svijetu svetkuju svete tajne u subotu svakoga tjedna, ali kršćani u Aleksandriji i Rimu prestali su to činiti na temelju neke stare predaje.”[2] U četvrtom i petom stoljeću mnogi su kršćani svetkovali i subotu i nedjelju. Sozomen, jedan drugi povjesničar iz tog vremena, pisao je: “Narod Carigrada i gotovo svuda, okuplja se subotom, kao i prvog dana tjedna, kakav se običaj nikada nije držao u Rimu ili Aleksandriji.”[3] Ovi podaci pokazuju vodeću ulogu Rima u odbacivanju svetkovanja subote.

Zašto su oni koji su odbacili subotu izabrali svetkovati prvi dan tjedna, a ne neki drugi? Glavni argument je bilo Kristovo uskrsnuće u nedjelju; ustvari, neosnovano se tvrdilo da je On dopustio svetkovanje tog dana. “Ali, ma koliko čudno to izgledalo, nijedan pisac iz drugog i trećeg stoljeća nikada nije naveo ni jedan jedini biblijski tekst kao punomoć da se svetkuje nedjelja namjesto subote. Ni Barnaba, ni Ignacije, ni Justin, ni Irenej, ni Tertulijan, ni Kliment Rimski, ni Kliment Aleksandrijski, ni Origen, ni Ciprijan, ni Viktorin, niti ijedan drugi pisac koji je živio blizu Isusovog vremena, nije znao za takav naputak od Isusa ili iz bilo kog dijela Biblije.”
Popularnost i utjecaj što ga je obožavanje Sunca poganskih Rimljana dalo nedjelji, nesumnjivo su pridonijeli njenom sve većem prihvaćanju kao dana službe Bogu. Obožavanje Sunca igralo je važnu ulogu tijekom cijelog starog vijeka. Ono je bilo jedan od najstarijih sastavnih dijelova rimske religije. Zbog istočnjačkih kultova Sunca “od početka drugog stoljeća poslije Krista, kult Sol Invictus prevladao je u Rimu i u drugim dijelovima Imperija”.
Ovo narodno vjerovanje vršilo je svoj utjecaj na ranu Crkvu preko novoobraćenika. “Kršćanske obraćenike iz mnogoboštva stalno je privlačilo obožavanje Sunca. To pokazuje ne samo česta osuda ove prakse što su je izricali crkveni oci, već i značajni odrazi obožavanja Sunca u kršćanskoj liturgiji.”

Četvrto je stoljeće doživjelo uvođenje nedjeljnih zakona. Prvo su bili izdani nedjeljni zakoni građanske naravi, a poslije njih su došli i nedjeljni zakoni vjerskog karaktera. Car Konstantin je izdao prvi građanski zakon o nedjelji 7. ožujka 321. godine poslije Krista. Držeći u vidu omiljenost nedjelje među neznabožačkim obožavateljima Sunca i visoko štovanje kojim su je mnogi kršćani uvažavali, Konstantin se nadao će proglasivši nedjelju blagdanom osigurati podršku svojoj vladavini ovih dvaju biračkih tijela.
Konstantinov zakon o nedjelji odražavao je svoju poleđinu kao zakon o obožavanju Sunca. On glasi: “Na sveti Dan Sunca /venerabili die Solis/ neka se suci i narod koji stanuje u gradovima odmaraju i neka sve radionice budu zatvorene. Na selu, međutim, lica koja se bave zemljoradnjom mogu slobodno i zakonito nastaviti svoje poslove.”[4] Nekoliko desetljeća kasnije Crkva je slijedila njegov primjer. Sabor u Laodiceji (364. pos. Kr.) koji nije bio sveopći sabor, već sabor rimske crkve, izdao je prvi crkveni zakon o nedjelji. U 29. članu vjere (kanonu) Crkva je utvrdila da kršćani trebaju štovati nedjelju i “ako je moguće, da ne rade na taj dan”, dok je optuživala običaj odmaranja subotom, nalažući da kršćani ne trebaju biti besposleni subotom (grčki sabbaton, “šabat”), već trebaju toga dana raditi.
Godine 538. poslije Krista, godine koja je označena kao početak 1260-godišnjeg proročanstva, rimokatolički Treći sabor u Orleansu izdao je mnogo stroži zakon od Konstantinovog. Dvadeset i osmi član vjere (kanon) ovoga sabora kaže da se u nedjelju čak i “poljodjelni radovi trebaju napustiti, kako ljudi ne bi bili spriječeni da idu u crkvu”.

Prorečena promjena

Sveto pismo otkriva da svetkovanje nedjelje kao kršćanske ustanove vodi svoje podrijetlo od “tajne bezakonja” (2 Sol 2,7), koja je već djelovala u Pavlovo vrijeme. Preko Danielovog proročanstva u 7. poglavlju, Bog je unaprijed otkrio svoje znanje o promjeni dana koji treba štovati.
Danielovo viđenje opisuje napad na Božji narod i Njegov Zakon. Sila koja napada, predočena malim rogom (i zvijeri iz Otkrivenja 13,1-10), prouzročit će veliki otpad unutar kršćanske Crkve. Uzdigavši se iz četvrte zvijeri, Rima, i postavši glavna sila koja progoni nakon pada Rima, mali rog će pokušati “promijeniti vremena i zakone”. (Dn 7,25). Ova otpala sila ima izuzetno mnogo uspjeha u obmani najvećeg dijela svijeta, ali će na kraju biti protiv nje izrečen sud (Dn 7,11.22.26). Za vrijeme posljednjeg stradanja Bog će posredovati za svoj narod i osloboditi ga (Dn 12,1-3).
Ovo se proročanstvo poklapa samo s jednom silom u kršćanstvu. Postoji samo jedna vjerska organizacija koja tvrdi da ima prednost mijenjati božanske zakone. Obratite pozornost što su tijekom cjelokupne povijesti tvrdile rimokatoličke vlasti:
Oko 1400. godine poslije Krista Petrus de Ancharano tvrdio je da “papa može promijeniti božanski Zakon, jer njegova sila nije ljudska, već božanska i on djeluje umjesto Boga na Zemlji u posvemašnjoj sili da sveže ili razdriješi svoje ovce”.
Naboj ove zapanjujuće tvrdnje pokazao se za vrijeme reformacije. Luther je tvrdio da je Sveto pismo, a ne crkvena predaja vodič u životu. Njegovo je geslo bilo: sola scriptura – ‘Biblija i samo Biblija’. John Eck, jedan od najznačajnijih branilaca rimokatoličke vjere, napao je Luthera u ovoj točki tvrdeći da je autoritet Crkve iznad Biblije. On je prigovarao Lutheru zbog svetkovanja nedjelje namjesto biblijske subote. Eck je rekao: “Sveto pismo uči: ‘Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu’, itd. Ipak, Crkva je promijenila subotu u nedjelju svojim autoritetom, za koju Vi (Luther) nemate nikakav biblijski tekst (Bibliju).”
Na Saboru u Trentu (1545-1563), što ga je sazvao papa da bi se suprotstavio protestantizmu, Gaspare de Fosso, nadbiskup iz Reggiija ponovo je započeo raspravu o ovom predmetu. “Autoritet Crkve”, rekao je, “ilustriran je, pak, najjasnije Svetim pismom; jer dok s jedne strane ona (Crkva) ga preporučuje, objavljuje ga da je božansko, (i) nudi ga nama na čitanje, … s druge strane, zakonska pravila u Svetom pismu koja je učio Gospod, prestala su važiti po istomu autoritetu (Crkvi). Subota, najslavniji dan u Zakonu, promijenjena je u Gospodnji dan … Ovo i slični predmeti nisu prestali putem Kristovog učenja (jer je On govorio da je došao ispuniti Zakon, a ne uništiti ga), nego su zamijenjeni autoritetom Crkve.”

Zadržava li Crkva još uvijek ovaj stav? Katekizam katoličkog nauka za obraćenike, izdanje iz 1977. godine, sadrži ovaj niz pitanja i odgovora:
“P.: Koji je dan odmora?
O.: Subota je dan odmora.
P.: Zašto svetkujemo nedjelju mjesto subote?
O.: Mi svetkujemo nedjelju mjesto subote zato što je Katolička crkva prenijela svetkovanje sa subote na nedjelju.”

U bestseleru Vjera milijuna (1974.) rimokatolički znanstvenik John A. O’Brien došao je do ovog prisilnog zaključka: “Budući da je subota, a ne nedjelja, imenom označena u Bibliji, zar nije neobično što ne-katolici koji tvrde da su preuzeli svoju vjeru neposredno iz Biblije, a ne od Crkve, svetkuju nedjelju namjesto subote? Da, svakako, to je nedosljedno. “Običaj svetkovanja nedjelje”, nastavio je, “počiva na autoritetu Katoličke crkve, a ne na nekom izričitom tekstu u Bibliji. Takvo svetkovanje ostaje kao uspomena na Majku Crkvu od koje su se nekatoličke sekte izgubile – kao dječak koji pobjegne od kuće, ali još uvijek u svome džepu nosi sliku svoje majke ili jedan uvojak njene kose.”
Polaganje prava na ove prednosti ispunjenje su proročanstva i pridonose prepoznavanju sile malog roga.

Obnova subote

U Knjizi proroka Izaije 56. i 58. poglavlju Bog poziva Izrael na reformu subote. Otkrivajući slavu budućeg okupljanja neznabožaca u Njegovom toru (Iz. 56,8), On povezuje uspjeh ove misije spasenja sa svetkovanjem subote (Iz 56,1.2.6.7).
On brižljivo ocrtava posebno djelo svog naroda. Premda njihova zadaća obuhvaća cio svijet, ipak je posebice usmjerena na jednu klasu ljudi koji tvrde da su vjernici ali su se ustvari udaljili od Njegovih naredaba (Iz 58,1.2). On objavljuje njihovu zadaću spram onih koji su tobožnji vjernici ovim riječima: “I ti ćeš graditi na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja. Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajući od puta, bavljenja poslom i pregovaranja – tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Jahvina su usta govorila.” (Iz 58,12-14).
Zadaća duhovnog Izraela usporedna je sa zadaćom starog Izraela. Božji je Zakon bio narušen kada je sila malog roga promijenila subotu. Isto kao što je pogažena subota trebala biti obnovljena u Izraelu, tako se i u moderno vrijeme božanska ustanova subote treba obnoviti i valja popraviti razvaline na zidu Božjeg Zakona.
Objavljivanje vijesti iz Otkrivenja 14,6-12 o vječnom evanđelju izvršuje ovo djelo obnove i uzdizanja Zakona. Objavljivanje ove vijesti zadaća je Božje Crkve u vrijeme drugog dolaska. Ova vijest treba probuditi svijet, pozivajući svakoga da se pripremi za sud.

Tekst opomene o obožavanju Tvorca, “Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda” (Otk 14,7) neposredno je pozivanje na četvrtu zapovijed iz Božjeg vječnog Zakona. Njegovo uključivanje u ovu posljednju opomenu potvrđuje Božju izrazitu brigu da se Njegova uvelike zaboravljena subota obnovi prije Drugog (Kristovog) dolaska.
Objavljivanje ove vijesti ubrzat će sukob koji će zahvatiti cijeli svijet. Središnji predmet rasprave bit će poslušnost Božjem Zakonu i svetkovanju subote. Sučeljen s ovim sukobom svatko će morati odlučiti hoće li držati Božje ili ljudske zapovijedi. Ova će vijest proizvesti ljude koji drže Božje zapovijedi i imaju vjeru Isusovu. Oni koji to odbiju, na kraju će primiti pečat Zvijeri (Otk 14,9.12).
Gospodar subote nas poziva da slijedimo Njegov primjer. Oni koji prihvaćaju Njegov poziv iskusit će subotu kao radost i duhovni blagoslov. Oni otkrivaju da je “Bog odredio subotu kako bi spriječio duhovno obeshrabrenje. Iz tjedna u tjedan sedmi dan bodri našu savjest, uvjeravajući nas da usprkos našem nesavršenom karakteru, stojimo savršeni u Kristu. Njegovo ostvarenje (postignuće) na Golgoti računa se kao naše pomirenje. Mi ulazimo u Njegov spokoj.“

1. James Gibbons: The Faith of Our Fathers, James Murphy Company, New York, 1917, str. 89
2. Socrates: Scholasticus Ecclesiastical History 5. 22
3. Sozomen Ecclesiastical History 7. 19
4. Codex Justinianus 3. 12.3, prev. u Philip Schaff , History of the Christian Church, 5. izd. (New York, 1902.)

 

Teme o sedmom danu posvećenom Bogu:

Zašto mi uskrs kao praznik nije neka sreća a događaj Kristovog uskrsnuća je?

Nedjeljni zakon, Božji pečat, žig zvjeri, posljednji događaji na planeti