Image result for fallen angel luciferMnogim ljudima je porijeklo zla i uzrok njegovog postojanja razlog velike zbunjenosti. Oni vide grijeh sa njegovim strašnim posljedicama bola i pustošenja i pitaju se kako sve ovo može postojati pod vladavinom Onoga koji je neizmjeran u svojoj mudrosti, sili i ljubavi. To je tajna koju oni ne mogu shvatiti. U svojoj neizvjesnosti i sumnji oni su slijepi za tako jasne i za spasenje važne istine koje su nam otkrivene u Božjoj Riječi. Ima ljudi koji se trude doznati u pogledu postojanja grijeha ono što Bog nije nikada otkrio, i zato ne mogu naći rješenje za svoje teškoće. A oni koji su skloni sumnji i kritiziranju uzimaju to kao opravdanje za odbacivanje Svetoga pisma. Drugi, opet, ne mogu naći rješenje ovog velikog problema jer je predaja i pogrešna tumačenja potamnjela biblijsku nauku o Božjem karakteru, o prirodi njegove vladavine i o načelima njegovog postupanja sa grijehom. Nemoguće je dati takvo objašnjenje o porijeklu grijeha kojim bi se moglo opravdati njegovo postojanje. Ali o porijeklu i konačnoj sudbini grijeha možemo ipak toliko razumjeti da nam bude jasna pravda i Božja dobrota u svem njegovom postupanju sa zlom. Sveto pismo jasno uči da Bog ni u kom pogledu nije odgovoran za pojavu grijeha, i nikakvo samovoljno uskraćivanje božanske milosti niti ikakva nesavršenost u božanskom vladanju nisu dali povoda stvaranju pobune. Grijeh je uljez za čije se postojanje ne može navesti razlog. On je tajanstven, neobjašnjiv i opravdavati ga značilo bi braniti ga. Kada bi se za nj moglo naći opravdanje ili razlog njegovog postojanja, onda bi on prestao biti grijeh. Naše jedino tumačenje grijeha je ono koje je dano u Božjoj Riječi: grijeh je »prijestup zakona«; on je utjelovljenje načela koje je u suprotnosti sa velikim zakonom ljubavi na kome se zasniva božanska vladavina. Prije nego što se pojavilo zlo, u cijelom svemiru je vladao mir i radost. Sve je bilo u potpunoj suglasnosti sa Stvoriteljevom voljom. Ljubav prema Bogu bila je iznad svega, a ljubav jednog prema drugome nepristrana. Krist, Riječ i jedinorođeni Božji Sin, bio je jedno sa vječnim Ocem – jedno po prirodi, karakteru i namjerama – jedino biće u cijelom svemiru koje je moglo znati sve Božje planove i odluke. Otac je preko Krista stvorio sva nebeska bića. »Jer kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i što je na zemlji, što se vidi i što se ne vidi, bili prijestoli ili poglavarstva ili gospodstva, ili vlasti.« Kološanima 1, 16. I Kristu, kao i Ocu, ukazivalo je cijelo nebo odanost. Pošto je zakon ljubavi temelj Božje vladavine, blaženstvo svih stvorenih bića ovisilo je od njihove potpune suglasnosti sa njegovim načelima pravde.

Bog očekuje od svih svojih stvorenja službu ljubavi, poštovanje koje se temelji na pravom razumijevanju Božjeg karaktera. On ne voli iznuđenu vjernost, zato daje svim bićima slobodnu volju da bi mu dragovoljno služili. Ali bio je jedan koji je odlučio da zloupotrebi slobodu. Grijeh se pojavio u onome koji je, pored Krista, bio najviše poštovan od Boga i koji je među nebeskim stanovnicima bio najviši po moći i časti. Prije svog pada Lucifer je bio anđeo kerubim zaklanjač, svet i čist. »Ovako veli Gospod Gospod: ti si pečat savršenstva, pun si mudrosti, i sasvim si lijep… Ti si bio kerubim, pomazan da zaklanjaš (zaklanja Božju veličanstvenu pojavu svojim krilima); i ja te postavih; ti bješe na svetoj gori Božjoj, hodaše posred kamenja ognjenoga. Savršen bijaše na putovima svojim od dana kad se rodi dokle se ne nađe bezakonje na tebi.« Ezekijel 28, 12. 15. Lucifer je mogao sačuvati Božju naklonost, mogao je biti voljen i poštovan od sve nebeske vojske, a sve svoje plemenite sposobnosti mogao je upotrijebiti na blagoslov i na proslavljanje svoga Stvoritelja. Ali, prorok veli: »Srce se tvoje ponese ljepotom tvojom, ti pokvari svoju svjetlošću svojom.« Ezekijel 28, 17. Lucifer je dozvolio da se postepeno razvija njegova sklonost za uzvišenjem samoga sebe. Bog ga je ukorio: »Što izjednačuješ srce svoje sa srcem Božjim.« Ezehijel 28, 6. »A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignut ću prijesto svoj, i sjest ću na gori zbornoj, na strani sjevernoj; izaći ću u visine nad oblake, izjednačit ću se s Višnjim.« Izaija 14, 13. 14. Umjesto da se trudio da iznad svega uzdigne Boga u mislima i srcima Božjih stvorenja, Lucifer je težio da njihovu službu i poštovanje pridobije za sebe. I pošto je poželio čast koju je neizmjerni Otac dao svome Sinu, ovaj knez anđela težio je za vlašću na koju je imao pravo samo Krist. Cijelo se nebo radovalo što odsjajuje Stvoriteljevu slavu i objavljuje njegovu pravdu. I dok je Bog na ovaj način bio poštovan, svuda su vladali mir i radost. Ali jedan ton nesklada poremetio je nebesku harmoniju. Uzdizanje samoga sebe i služba sebi, što je u suprotnosti sa Stvoriteljevim planom, probudio je mračne predosjećaje kod anđela kojima je proslavljanje Boga bila najviša dužnost. Nebeski savjet je raspravljao sa Luciferom. Božji Sin mu je ukazao na veličinu, dobrotu i pravednost Stvoriteljevu i na svetu i nepromjenjivu prirodu njegovog zakona. Sam Bog je utvrdio red na nebu, a Lucifer bi odstupanjem od njega prezreo svoga Stvoritelja i sam sebe strovalio u propast. Ali opomena, učinjena jedino iz neizmjerne ljubavi i milosrđa, izazvala je još više duh protivljenja. Lucifer je dopustio da njime zavlada zavist prema Kristu, i postajao je sve uporniji. Ponosan na svoju slavu, on je težio za prevlašću. Visoke časti koje su Luciferu bile ukazivane nije on cijenio kao Božji dar, i one nisu u njemu probudile zahvalnost prema Stvoritelju. On se hvalio svojom slavom i uzvišenim položajem, i težio je da se izjednači sa Bogom. Nebeske čete su ga voljele i poštovale. Anđeli su se radovali što su mogli izvršavati njegove naredbe, a on je više od svih bio obdaren mudrošću i slavom. Ipak, Božji Sin bio je priznat kao vladar neba, silom i vlašću jednak sa Ocem. Krist je učestvovao u svim savjetovanjima sa Ocem, dok Luciferu nije bilo dozvoljeno da bude upućen u sve Božje namjere. Ovaj moćni anđeo se pitao: zašto Krist ima vrhovnu vlast? Zašto da ga poštuje i Lucifer? Napustivši svoje mjesto u neposrednoj Božjoj blizini, Lucifer je otišao među anđele da sije duh nezadovoljstva. Vršeći svoj posao potajno, i krijući svoje prave namjere pod izgledom strahopoštovanja prema Bogu, trudio se da izazove nezadovoljstvo prema zakonima po kojima se upravljaju sva nebeska bića. Tvrdio je da su oni nepotrebno ograničenje. Sotona je dokazivao da anđeli, pošto su po prirodi sveti, treba da slušaju glas svoje vlastite volje. Težio je da u njima izazove sućut prema sebi, prikazujući sve tako da je Bog nepravedno postupao sa njime time što je Kristu ukazao najvišu čast. Tvrdio je da tražeći veću vlast i čast ne ide za uzvišenjem samoga sebe, nego hoće da osigura slobodu svim stanovnicima neba, da bi time mogli postići viši stupanj života.

Bog je u svom velikom milosrđu Lucifera dugo trpio. Nije ga odmah uklonio sa njegovog visokog položaja kada je počeo da izaziva duh nezadovoljstva, pa čak ni onda kada je počeo da širi svoje buntovničke zahtjeve među anđelima. Dugo mu je bilo dopušteno da ostane na nebu. Često mu je bilo nuđeno oproštenje pod uvjetom pokajanja i pokornosti. Učinjeni su takvi napori kakve je mogla zamisliti samo neizmjerna ljubav i mudrost da ga odvrati od njegovih zabluda. Nikada do tada na nebu nije se znalo za nezadovoljstvo. Lucifer nije ni sam u početku znao kuda ga vode njegove misli; nije razumio pravu prirodu svojih osjećanja. Ali kada je bilo dokazano da je njegovo nezadovoljstvo neopravdano, uvjerio se da nije bio u pravu, da su božanski zahtjevi pravedni, i da treba da ih kao takve prizna pred cijelim nebom. Da je to učinio, spasio bi ne samo sebe nego i mnoge anđele. U to vrijeme nije još sasvim pokazao svoju nevjernost prema Bogu. Iako se odrekao svog položaja kao anđeo zaklanjač, on bi ipak opet mogao biti postavljen u svoju službu da se vratio Bogu, priznavši Stvoriteljevu mudrost i zadovoljivši se da zauzima mjesto koje mu je po velikom Božjem planu bilo određeno. Ali oholost ga je sprječavala da se pokori. Tvrdoglavo je branio svoje postupke tvrdeći da mu nije potrebno pokajanje, i otvoreno je stupio u veliku borbu protiv svoga Stvoritelja. Upotrijebio je sve sile svoga jakog duha da obmanom zadobije simpatije anđela koji su bili pod njegovim zapovjedništvom. Čak je i činjenicu da ga je Krist opomenuo i savjetovao tako izopačio da bi mogla poslužiti njegovim izdajničkim namjerama. Onima sa kojima ga je vezivalo najsrdačnije povjerenje govorio je da je nepravedno osuđen, da se njegov položaj ne cijeni i da se radi na tome da mu se ograniči sloboda. Pošto nije bio zadovoljan samo iskrivljavanjem Kristovih riječi, počeo je da izvrće istine i da otvoreno širi laži, optužujući Božjeg Sina da hoće da ga ponizi pred stanovnicima neba. Pokušavao je također da lažno optuži anđele koji su ostali vjerni Bogu. Sve one koje nije mogao zavesti i pridobiti na svoju stanu optužio je da su ravnodušni prema interesima neba. Upravo za ona djela koja je sam činio optuživao je one koji su Bogu ostali vjerni. Da bi podupro svoje optužbe da je Bog nepravedan prema njemu, lažno je predstavljao Stvoriteljeve riječi i djela. Njegov cilj bio je da zbuni anđele vještim iskrivljavanjem Božjih namjera. Sve što je bilo jednostavno, uvio je u tajanstvenost, a vještim iskrivljavanjem činjenica izazvao je sumnju prema najjasnijim Gospodnjim izjavama. Njegov visoki položaj, u tako tijesnoj vezi sa božanskom vladavinom, dao je njegovom predstavljanju još veću snagu, i mnogi su bili zavedeni da mu se priključe u pobuni protiv nebeskog autoriteta. Bog u svojoj mudrosti dopustio je sotoni da nastavi svoje djelo dok se duh nezadovoljstva nije pretvorio u otvorenu bunu. Sotonine namjere trebalo je da se sasvim otkriju da bi svi mogli upoznati njihovu pravu prirodu i svrhu. Lucifer, kao pomazani kerubim, bio je jako uzvišen; nebeska bića su ga vrlo voljela, i on je imao veliki utjecaj na njih.

Božja vladavina obuhvaćala je ne samo stanovnike neba nego i sve druge svjetove koje je On stvorio. Sotona je mislio ako bude mogao uvući nebeske anđele u pobunu, onda će to moći i sa stanovnicima drugih svjetova. Sa velikom vještinom objasnio im je svoj stav, i upotrijebio je lukavstvo i laž da bi postigao svoj cilj. Njegova sila obmanjivanja bila je vrlo jaka, a ogrnuvši se plaštom laži imao je veći uspjeh. Ni vjerni anđeli nisu sasvim mogli prozreti njegov karakter i vidjeti kuda ih vodi njegovo djelo. Sotona je bio tako visoko cijenjen, a svi njegovi postupci su bili uvijeni u takvu tajanstvenost da je anđelima bilo teško da otkriju pravu prirodu njegovog rada. Sve dok se nije potpuno razvio, grijeh nije mogao izgledati tako opasan kao što je u stvari bio. Sve do tada grijeh nije imao mjesta u Božjem svemiru, a sveta bića nisu ništa znala o njegovoj prirodi i strahoti. Ona ne bi mogla razumjeti strašne posljedice koje bi nastupile uklanjanjem božanskog zakona. Sotona je u početku prikrivao svoje djelo priznajući prividno svoju vjernost Bogu. Tvrdio je da želi uzvisiti Božju čast, utvrditi postojanost njegovog carstva i unaprijediti blagostanje svih stanovnika neba. Izazivajući nezadovoljstvo kod anđela koji su mu bili potčinjeni, znao se vrlo vješto pretvarati kao da hoće ukloniti to nezadovoljstvo. Kada je zahtijevao da se učine promjene u zakonu i sistemu Božje vladavine, to je činio pod izgovorom da su ove potrebne da bi se sačuvalo jedinstvo neba. U svom postupanju sa grijehom, Bog se mogao poslužiti samo pravdom i istinom. Sotona je upotrebljavao ono što Bog nije mogao upotrijebiti – laskanje i prijevaru. Pokušavao je iskriviti Božju riječ, a plan Božje vladavine pogrešno je predstavljao anđelima, tvrdeći da Bog nije pravedan, jer stanovnicima neba postavlja zakone i propise, i hoće uzvisiti samoga sebe tražeći od njih pokornost i poslušnost. Zato se pred stanovnicima neba, kao i pred svim svjetovima, moralo dokazati da je Božja vladavina pravedna i njegov zakon savršen. Sotona je nastojao pokazati kao da on sâm želi unaprijediti blagostanje svemira. Pošto je trebalo da svi razumiju pravi karakter ovoga buntovnika i njegov pravi cilj, sotoni je moralo biti dano vrijeme da se potpuno otkrije kroz svoja bezbožna djela. Sotona je neslogu koju je izazvao svojim osobnim ponašanjem na nebu pripisivao Božjem zakonu i njegovoj vladavini. Tvrdio je da je njegov cilj usavršiti Božje uredbe. Zato je bilo potrebno da ima priliku pokazati prirodu svojih zahtjeva i praktični plod svojih predloženih promjena u božanskom zakonu. Sama njegova djela su ga trebala osuditi. Sotona je od početka tvrdio da on nije buntovnik. Zato je cijeli svemir trebao uvidjeti da je varalica raskrinkan. Čak kada je odlučeno da sotona ne može više ostati na nebu, neizmjerna Božja mudrost nije sotonu uništila. Pošto Bogu može biti ugodna samo služba iz ljubavi, vjernost njegovih stvorenja mora se temeljiti na osvjedočenju o njegovoj pravičnosti i dobroti. Stanovnici neba i drugih svjetova, pošto nisu bili pripremljeni da razumiju prirodu i posljedice grijeha, ne bi mogli razumjeti pravdu i Božje milosrđe ako bi sotona odmah bio uništen. Da je odmah bio uništen, oni bi služili Bogu više iz straha nego iz ljubavi. Utjecaj varalice ne bi bio sasvim uništen, niti bi duh pobune bio sasvim iskorijenjen. Moralo se dopustiti da zlo sazri. Za dobro cijelog svemira kroz sva vremena bilo je potrebno da sotona potpunije razvije svoja načela, da bi sva stvorenja mogla vidjeti u pravoj svjetlosti njegove optužbe protiv božanske vladavine, i da pravda, Božja milost i nepromjenjivost Božjeg zakona ne bi više nikada bili dovedeni u sumnju. Sotonina pobuna je trebala biti pouka cijelom svemiru kroz sva buduća vremena i vječno svjedočanstvo o prirodi i strašnim posljedicama grijeha. Sotonina načela i njihov utjecaj na ljude i anđele trebala su pokazati kakvi su plodovi uklanjanja božanskog autoriteta i posvjedočiti da je sa postojanjem božanske vladavine i njegovog zakona povezano blagostanje svih bića koja je On stvorio. Tako je povijest ove strašne pobune trebala biti stalna zaštita svim svetim bićima; da ih sačuva od pogrešnog razumijevanja o tome što znači prijestup i da ih zaštiti od grijeha i njegove kazne. Sve do samog svršetka pobune na nebu, veliki nasilnik se stalno opravdavao. Kada je objavljeno da sa svim svojim pristalicama mora biti izagnan iz stanova blaženstva, vođa zavjere je drsko pokazao svoj prezir prema Stvoriteljevom zakonu. Stalno je ponavljao da anđelima nije potreban nikakav nadzor, već da oni trebaju biti slobodni, da čine svoju vlastitu volju koja će ih uvijek ispravno voditi. Kritizirao je božanske zakone kao neko ograničenje njihove slobode, i izjavio je da je njegova namjera da ukine zakon da bi nebeska vojska, oslobođena ovog jarma, mogla dostići do uzvišenog i slavnijeg života. Jednodušno su sotona i njegove čete svalile svu odgovornost za svoju pobunu na Krista tvrdeći da se nikad ne bi pobunili da nisu bili ukoreni.

Pošto su bili uporni i prkosni u svome nevjerstvu i uzaludno pokušavali da sruše Božju vladavinu, predstavljajući se bogohulno kao nevine žrtve nasilničke vlasti, buntovnik i sve njegove pristalice bili su napokon prognani sa neba. Isti duh koji je otpočeo bunu na nebu još uvijek potiče bunu na zemlji. Sotona je nastavio da se kod ljudi služi istim sredstvima kao i kod anđela. Njegov duh vlada sada i u djeci nepokornosti. Kao on, tako i oni pokušavaju srušiti ograde Božjeg zakona i obećavaju ljudima slobodu prestupanjem njegovih propisa. Prijekor grijeha izaziva još uvijek duh mržnje i otpora. Kada Božje opomene utječu na savjest ljudi, sotona ih nagoni da se opravdavaju i da za svoj grešni život traže odobravanje drugih. Umjesto da napuste svoje zablude, izazivaju neraspoloženje prema onome koji ih kori, kao da je on jedini uzrok njihovih teškoća. Od dana pravednog Abela pa sve do našega vremena, ovaj se duh dizao protiv onih koji su se usudili da kore grijeh. Kao što se sotona na nebu poslužio lažnim predstavljanjem Božjeg karaktera, prikazujući Boga strogim i nasilnikom, tako je i na zemlji zaveo ljude na grijeh. A kada je u tome uspio, tvrdio je da su Božja nepravedna ograničenja dovela do čovjekovog pada, kao što su bila razlog i njegovoj pobuni. Ali Vječni je sam objavio svoj karakter: »Gospod, Bog milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom; koji čuva milost tisućama; prašta bezakonja i nepravde i grijehe; koji ne pravda krivoga.« (2. Mojsijeva 34, 6. 7.) Istjeravši sotonu s neba, Bog je pokazao svoju pravdu i potvrdio čast svoga prijestola. Ali kada je čovjek sagriješio, naveden prijevarama svog otpalog duha, Bog je svoju ljubav pokazao time što je dao da njegov jedinorođeni Sin umre za pali ljudski rod. U pomirenju se otkrio Božji karakter. Križ je moćan dokaz cijelom svemiru da se Luciferov put prijestupa ni na koji način ne može pripisati Božjoj vladavini. U borbi između Krista i sotone otkriven je za vrijeme Spasiteljevog rada na zemlji karakter velikog varalice. Ništa nije moglo tako potpuno odvojiti sotonu od ljubavi nebeskih anđela i cijelog vjernog svemira kao njegova okrutna borba protiv Otkupitelja svijeta. Drsko huljenje kojim se sotona usudio tražiti da mu se Krist pokloni; njegova drska smjelost kojom ga je odnio na visoku goru i na vrh hrama; podmukla namjera koja se vidjela u poticanju da skoči sa velike visine; njegova neumorna zloba koja ga je progonila od mjesta do mjesta i poticala srca naroda i svećenika da odbace Kristovu ljubav i napokon da viču: »Raspni ga! Raspni!« – Sve je to izazivalo čuđenje i gnušanje svemira. Sotona je nagnao svijet da odbaci Krista. Knez zla je upotrijebio svu svoju moć i lukavstvo da uništi Isusa, jer je vidio da Spasiteljeva ljubav i milosrđe, njegovo sažaljenje i nježnost otkrivaju svijetu Božji karakter. Sotona je pobijao sve što je Božji Sin tvrdio, i za svoja oruđa upotrijebio je ljude da bi Spasiteljev život ispunio nevoljama i brigama. Lukavstva i laži kojima je pokušavao spriječiti Isusovo djelo, mržnja koju su pokazivali sinovi neposlušnosti; njegove strašne optužbe protiv Onoga čiji je život bio besprimjerna služba dobrote – sve je to poticalo iz duboke želje za osvetom. Razbuktana vatra zavisti i zloće, mržnje i osvete plamsala je na Golgoti protiv Božjeg Sina dok je cijelo nebo u nijemom užasu gledalo na ovaj prizor. Pošto je prinio veliku žrtvu, Krist se uznio na nebo, ali nije htio da primi obožavanje anđela dok nije zamolio Oca: Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam i ja.« Ivan 17, 24. Tada je sa Božjeg prijestola došao odgovor sa neizmjernom ljubavlju i silom: »I da mu se poklone svi anđeli Božji.« Hebrejima 1, 6. Nikakva mrlja nije bila na Isusu Kristu. Pošto je podnio poniženja i žrtvu, dano mu je ime koje je iznad svakog imena. Sada je sotonina krivnja bila bez opravdanja.

On se pokazao onakav kakav je: varalica i ubica. Jasno je bilo da bi isti duh kojim je vladao nad sinovima čovječjim, koji su bili pod njegovom vlašću, otkrio i na nebu da mu je bilo dopušteno da vlada nad njegovim stanovnicima. On je tvrdio da će prijestup Božjeg zakona donijeti slobodu i napredak, a mjesto toga donio je ropstvo i poniženje. Sotonina lažna optuživanja protiv božanskog karaktera i njegove vladavine pokazala su se u svojoj pravoj svjetlosti. Optuživao je Boga da traženjem pokornosti i poslušnosti od svojih stvorenja hoće da se uzvisi, i izjavio je da Stvoritelj prisiljavajući sve druge na samoodricanje ne pokazuje sam samoodricanja niti prinosi ikakvu žrtvu. Sada se vidjelo da je za spasenje palog i grešnog čovjeka Vladar svemira dao najveću žrtvu, koju samo najveća ljubav može dati, »jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.« (2. Korinćanima 5, 19.) Dalje se vidjelo da je Lucifer, težeći za čašću i prevlašću, otvorio vrata grijehu, a Krist se, da bi uništio grijeh, ponizio i bio poslušan do same smrti. Bog je jasno pokazao svoje zgražanje prema načelima bune. Cijelo nebo je vidjelo u sotoninoj osudi i u spasenju čovjeka otkrivenje Božje pravednosti. Lucifer je tvrdio: ako je Božji zakon nepromjenjiv i njegova kazna neizbježna, onda svaki prijestupnik mora za uvijek da izgubi Božju naklonost. Tvrdio je da grešno čovječanstvo ne može biti spašeno i da je ono njegov zakoniti plijen. Ali Kristova smrt je bila neoborivi dokaz u prilog čovjeka. Kazna zakona pala je na Onoga koji je bio jednak Bogu, a čovjek je mogao da prihvati Kristovu pravdu, i da pokajanjem i poniznim životom pobijedi sotonu, kao što ga je pobijedio i Božji Sin. Tako je Bog pravedan i opravdava sve one koji vjeruju u Isusa. Ali Krist nije došao na ovu zemlju da strada i umre samo zato da bi spasio čovjeka. On je došao da »učini zakon velikim i slavnim.« Došao je ne samo da stanovnici ovoga svijeta poštuju zakon kao što treba nego da i svim svjetovima dokaže da je Božji zakon nepromjenjiv. Da se zakon mogao ukinuti, Božji Sin ne bi morao žrtvovati svoj život da bi opravdao prijestupnike zakona. Kristova smrt je dokaz o nepromjenjivosti zakona; žrtva koju je prinijela neizmjerna ljubav Oca i Sina da bi grešnici mogli biti spašeni – što je jedino ovaj plan spasenja mogao učiniti – pokazuje cijelom svemiru da su pravda i milosrđe temelj božanskog zakona i Božje vladavine. Na završetku suda vidjet će se da za grijeh nije postojao razlog. Kada Sudac cijele zemlje bude zapitao sotonu: »Zašto si se digao protiv mene i otimao podanike moga carstva?« Začetnik grijeha neće moći dati nikakvo opravdanje. – Sva će usta biti zatvorena, – buntovničke čete stajat će nijeme. Križ Golgote je dokaz da je zakon nepromjenjiv. On također svijetu objavljuje da je plata za grijeh smrt. U Spasiteljevom posljednjem uzviku: »Svršeno je!« odzvonilo je sotoni posmrtno zvono. Velika borba koja je tako dugo trajala bila je tada odlučena, i konačno je osigurano istrebljenje grijeha. Božji Sin je prošao kroz vrata groba« da smrću satre onoga koji je začetnik smrti, to jest đavola«. Hebrejima 2, 14. Luciferova težnja za samouzvišenjem navela ga je da kaže: »Podignut ću prijestol svoj više zvijezda Božjih… izjednačit ću se s Višnjim.« A Bog kaže: »Zato… obratit ću te u pepeo na zemlji… i neće te biti do vijeka.« Izaija 14, 13. 14; Ezekijel 28, 18. 19. »Jer, gle, ide dan, koji gori kao peć, i svi će ponositi i svi koji rade bezbožno biti kao strnjika, i upalit će ih dan koji ide, veli Gospod nad vojskama, i neće im ostaviti ni korijena ni grane.« Malahija 4, 1. Cijeli svemir će biti svjedok o prirodi i posljedicama grijeha. Uništenje palih anđela koje, da je bilo izvršeno odmah u početku, izazvalo bi nepovjerenje Božjih anđela i svih nebeskih bića prema Bogu, ovako ostvaren plan spasenja će opravdati njegovu ljubav i uzdignuti njegovu čast pred svim bićima svemira, kojima je najveća radost vršiti njegovu volju i u čijim je srcima upisan njegov zakon. Zlo se neće više nikada pojaviti. Božja riječ kaže: »Neće se dva puta podignuti pogibao.« Naum 1, 9. Božji zakon, koji je sotona prezirao kao jaram ropstva, bit će poštovan kao zakon slobode. Iskusna i okušana stvorenja neće više nikada otpasti od svoje podaničke vjernosti prema Onome čiji se karakter otkrio pred njima kao nedokučiva ljubav i beskrajna mudrost.