Tijekom svoje službe, Isus je svojim učenicima u više navrata uputio sljedeće riječi: „Sin čovječji će biti predan u ruke ljudima, i oni će ga ubiti no treći dan će uskrsnuti.“ Učenici su jednom prigodom bili žalosni što su to čuli, jednom ga je Petar odvraćao od tih riječi, a jednom su, prije negoli su ušli u Jeruzalem, bili okupirani time tko će sjediti do Krista na prijestolju kada uspostavi svoje kraljevstvo te Kristovo upozorenje nije doprlo do njihovih srca. Nekoliko dana kasnije, Isus je sa svojim učenicima ušao u Jeruzalem, a čitavo mnoštvo ljudi ga je dočekalo kao kralja. U svojim pogrešnim očekivanjima učenici i narod nisu mogli ni sanjati da će onaj tko je dočekan na ovako veličanstven način i za koga su smatrali da je Mesija koji će slomiti jaram Rima i obnoviti Izraelsko carstvo, biti za koji dan mučen i razapet. Nažalost, imali su pogrešna shvaćanja i krivo poznavanje misije koju je Mesija trebao izvršiti. Ova kriva očekivanja su bila prepreka za djelovanje Duha Svetoga na srca ljudi jer su bila pokrenuta tjelesnim rasuđivanjem duhovnih stvari i pogrešnim motivima srca. Judu je upropastila želja za bogatstvom, učenici su živjeli s mišlju da će zauzimati visoke i počasne pozicije u novom kraljevstvu, a narod se nadao da će pod novim vladarom doći do ustanka i sloma rimske vlasti nad Izraelom.
Na posljednjoj večeri, Isus je svojim učenicima rekao da će otići. „»Malo, i nećete me vidjeti, i opet malo, pa ćete me vidjeti — jer ja idem k Ocu.« Nato neki od njegovih učenika rekoše jedan drugomu: »Što je to što nam kaže: ‘Malo, i nećete me vidjeti, i opet malo, pa ćete me vidjeti’ i: ‘Jer ja idem k Ocu’?« Govorahu dakle: »Što je to što kaže: ‘Malo’? Ne znamo što govori.« Tada Isus dozna da su ga htjeli pitati pa im reče: »Raspitujete se među sobom o tome što rekoh: ‘Malo, i nećete me vidjeti, i opet malo, pa ćete me vidjeti’? Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se radovati; i vi ćete se žalostiti, ali će se žalost vaša prometnuti u radost.“ (Ivan 16,16-22)
Učenici su bili zatečeni njegovim riječima. Čak i kada im je rekao da će se razbježati poput ovaca kada ostanu bez pastira i da će se sablazniti radi svoga učitelja, odbili su to prihvatiti. Unatoč tome, Krist im je uputio riječi utjehe i nade koje im toga trenutka, a ni onda kada je Isus bio uhićen, razapet i mrtav ležao u grobu, nisu značile mnogo. Obećao im je da neće ostati biti ostavljeni samima, već da će Duh Sveti doći kao onaj tko će ih utješiti. Rekao im je u više navrata da će uskrsnuti treći dan, no te riječi tada nisu ostavile dublji trag na njihovim srcima.
„I ja ću moliti Oca pa će vam dati drugog Utješitelja da ostane s vama dovijeka: Duha istine, kojega svijet ne može primiti jer niti ga vidi niti ga poznaje. A vi ga poznajete jer boravi kod vas i jer će biti u vama. Neću vas ostaviti kao siročad, doći ću k vama.“ (Ivan 14,16-18)
„Ako me tko ljubi, držat će moju riječ pa će ga ljubiti Otac moj. I k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne drži. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio boraveći kod vas. A Utješitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje ime, on će vas poučavati o svemu i podsjetiti vas na sve što vam rekoh.“ (Ivan 14,23-26)
Nakon Kristove smrti učenici su bili svladani obeshrabrenjem. Njihov je Učitelj bio odbačen, osuđen i razapet. Svećenici i starješine prezrivo su objavili: “Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega!” (Matej 27,42) Sunce nade za učenike je zašlo i na njihova se srca spustila noć. Često su ponavljali riječi: “A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela.” (Luka 24,21) Usamljeni i nesretna srca, sjećali su se Njegovih riječi: “Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?” (Luka 23,31)
Isus je nekoliko puta pokušavao svojim učenicima otvoriti oči za budućnost, ali oni nisu marili za ono što je rekao. Zato ih je Njegova smrt iznenadila; a nakon nje, kad su razmišljali o prošlosti i vidjeli posljedice svoje nevjere, bili su shrvani tugom. Kad je Krist bio razapet, oni nisu vjerovali da će uskrsnuti. A jasno im je rekao da će treći dan uskrsnuti, no bili su previše zbunjeni da bi znali što je time mislio reći. Zbog ovog nedostatka shvaćanja ostali su u vrijeme Njegove smrti potpuno bez nade. Bili su gorko razočarani. Njihova vjera nije prodrla kroz sjenu koju je Sotona bacio na njihov obzor. Sve im je izgledalo maglovito i tajanstveno. Da su vjerovali Spasiteljevim riječima, kolike bi žalosti bili pošteđeni!
Shrvani neraspoloženjem, tugom i očajem, učenici su se okupili u gornjoj sobi, zatvorili i zakračunali vrata bojeći se da bi ih mogla snaći sudbina njihovog voljenog Učitelja. Upravo tu im se, nakon uskrsnuća, Spasitelj ukazao.
Krist je još četrdeset dana ostao na Zemlji pripremajući učenike za posao koji ih je očekivao i objašnjavajući im ono što dotad nisu mogli razumjeti. Govorio je o proročanstvima koja su najavila Njegov dolazak, da će Ga Židovi odbaciti i da će umrijeti, pokazujući da se svaka pojedinost ovih proročanstava ispunila. Govorio im je kako ispunjenje ovih proročanstava trebaju smatrati jamstvom sile koja će pratiti njihov budući rad. “Tada im prosvijetli razum”, čitamo, “da razumiju Pisma, te im reče: ‘Tako stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema.’” Zatim je dodao: “Vi ste svjedoci toga.” (Luka 24,45-48)
Nakon što je Isus uzašao na nebu, „tada se s gore zvane Maslinska, koja je blizu Jeruzalema, jednu subotnju hodnju, vratiše u Jeruzalem. I kad uđoše u grad, uzađoše u gornju sobu gdje su boravili i Petar i Jakov i Ivan i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov, sin Alfejev, i Šimun Revnitelj, i Juda, brat Jakovljev. Svi ovi bijahu jednodušno postojani u molitvama i molbama, zajedno sa ženama i Marijom, majkom Isusovom, i s braćom njegovom.“ (Djela 2,12-14)
Sada su se skupili u Jeruzalemu, u gornjoj sobi, iščekivali su Kristovo obećanje o primanju Svetoga Duha: „Nego ćete primiti silu kada Duh Sveti dođe na vas; i bit ćete mi svjedoci i u Jeruzalemu, i po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.“ (Djela 1,8) „Ali ja vam kažem istinu: bolje je za vas da ja odem, jer ako ne odem, Utješitelj neće doći k vama. Ako pak odem, poslat ću ga k vama. I kad dođe, on će ukoriti svijet zbog grijeha, i zbog pravednosti, i zbog suda: zbog grijeha — jer ne vjeruju u mene; a zbog pravednosti — jer idem k Ocu svojemu i više me nećete vidjeti; a zbog suda — jer je vladar ovoga svijeta osuđen. Još vam mnogo imam kazati, ali to sada ne možete nositi. No kada dođe on, Duh istine, upućivat će vas u svu istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što god čuje i objavljivati vam ono što dolazi.“(Ivan 16,7-13) Primanje sile Svetoga Duha treba dovesti sve Kristove sljedbenike do ispitivanja vlastitih srca, priznavanja grijeha i propusta kako bi mogli biti Kristovi svjedoci pred svim stanovnicima zemlje.
Unatoč tome što su učenici proživjeli gorko iskustvo ispunjeno tugom, strahom i očajem iako su mogli biti utješeni u vrijeme Kristove smrti, ovih 40 dana koje su proveli sa svojim Učiteljem je dovelo do pokajanja i obraćenja kakvi se još nisu mogli vidjeti. Krist im je ukazao na velike istine Pisma koje su promijenile živote i poglede učenika na Njega i njegovu službu. Isto tako, ovo iskustvo s Isusom je dovelo do preispitivanja vlastitih života i onoga što su proživjeli s njim. Učenici su bili pogođeni činjenicom da su zbog svoje nevjere i svojih preduvjerenja o Mesiji uspjeli propustiti toliko nebeskih blagoslova. Osjećali su se posramljenima kada su shvatili da su se prepirali oko položaja u kraljevstvu, oko toga tko će sjediti na tronu do Isusa. Toliko puta im je Isus bio potpora, a oni nisu mogli biti u molitvi sa svojim Učiteljem kada je to bilo najpotrebnije, u Getsemanskom vrtu kada su kušnje za Isusa bile najveće. Petar je vidio koliko ga je samouvjerenost i impulzivnost prevarila o svom vlastitom duhovnom stanju. Toliko je bio uvjeren u svoju lojalnost učitelju, da bi ga na kraju tri puta zanijekao. Shvatili su koliko je ustvari Isus bio usamljen u svojoj službi od tri i pol godine i koliko su mu svojim nevjerovanjem i ponašanjem otežavali život. Preostalo je još nekoliko dana do izlijevanja Duha, a Isusovi učenici su učinili sve kako bi uvidjeli vlastite grijehe i propuste. Danonoćno su bili u molitvi i pripremi za veličanstveni događaj.
Na Dan pedesetnice se zbilo izlijevanje Svetoga Duha i Kristovi su učenici ispunjeni Duhom Svetim išli u svijet ispunjavajući sljedeće Kristove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i zemlji. Pođite stoga, i poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga učeći ih držati sve što sam vam zapovjedio. Evo ja sam s vama u sve dane, sve do svršetka svijeta.“ (Matej 28,18-20)
Tako u Djelima apostolskim možemo čitati o velikim stvarima koja su učenici činili ispunjeni Duhom. „I kada dođe dan Pedesetnice, svi bijahu jednodušno na istome mjestu. I odjednom nasta huka s neba, kao kad se digne silan vjetar, i ispuni svu kuću gdje bijahu sjedili. I ukažu im se razdijeljeni jezici, kao od ognja, te siđe po jedan na svakoga od njih.I svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“ (Djela 2,1-4)
„I sada, Gospodine, pogledaj na prijetnje njihove i daj slugama svojim da sa svom smjelošću govore riječ tvoju time što ćeš pružiti ruku svoju na iscjeljenje i što će se znaci i čudesa događati po imenu svetoga sluge tvojega Isusa“I pošto se pomoliše, mjesto se na kojem bijahu sabrani potrese i svi se napuniše Duha Svetoga te sa smjelošću govorahu riječ Božju. (Djela 4,29-31)
„A u te dane siđoše iz Jeruzalema proroci u Antiohiju. A jedan od njih, imenom Agab, usta i po Duhu pretkaza veliku glad koja ima doći na sav svijet, a koja i nasta za cara Klaudija.“ (Djela 11,27-28)
A dogodi se, dok je Apolon bio u Korintu, da je Pavao, pošto je prošao gornje predjele, došao u Efez. I našavši neke učenike, reče im: »Jeste li primili Duha Svetoga kad ste uzvjerovali?« A oni mu rekoše: »Pa nismo ni čuli da postoji Duh Sveti.« I reče im: »U što ste onda kršteni?« Oni pak rekoše: »U krštenje Ivanovo.« Tada Pavao reče: »Ivan je krstio krštenjem pokajanja govoreći puku neka uzvjeruje u onoga koji dolazi poslije njega, to jest u Krista Isusa.« A kad to čuše, krstiše se u ime Gospodina Isusa. I kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te počeše govoriti drugim jezicima i prorokovati. A bijaše svega dvanaestak ljudi.“ (Djela 19,1-7)
Mi se danas nalazimo u vrijeme iščekivanja skorog Kristovog drugog dolaska. Nama predstoji ispunjenje sljedećeg proroštva: „Radujte se dakle sinovi sionski, i veselite se u Gospodu, Bogu svojemu; jer on vam daje rani dažd u pravoj mjeri i izlijeva na vas kišu, ranu i kasnu, kao nekoć… I dogodit će se poslije ovoga da ću izliti Duha svojega na svako tijelo; i prorokovat će sinovi vaši i kćeri vaše, vaši će starci sanjati sne, mladići vaši gledat će viđenja. Štoviše, i na sluge i sluškinje u one ću dane izliti Duha svojega. I izvest ću čudesa na nebu i na zemlji, krv i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnuti u tminu a mjesec u krv, prije nego dođe dan Gospodnji, velik i strašan. I dogodit će se da će spašen biti svaki koji zazove ime Gospodnje; jer će na gori Sionu i u Jeruzalemu biti spasenje, kao što Gospod reče, i među ostatkom koji Gospod pozove.“ (Joel 2,23.28-32) Rana kiša je pala. Vijest o dolasku Mesije se proširila svijetom u doba apostola djelovanjem Svetoga Duha koji se obilno izlio nad iskrene i ozbiljne Kristove učenike koji su izvršili Božji nalog. Sličan događaj predstoji pred nama. Tada će se evanđeoska vijest uputiti posljednjoj generaciji koja će biti živa za vrijeme Kristovog dolaska. Posljednje svjedočanstvo Kristovih učenika upućeno svijetu će biti pod djelovanjem kasne kiše. Tada će se sila Svetoga Duha u većoj sili izliti negoli na pedesetnicu. Mi živimo u vrijeme kada kasna kiša počinje padati, i o nama ovisi želimo li je primiti kada će se ona u punini izliti na vjerne.
Poučeni primjerom apostola, možemo vidjeti prave znakove izlijevanja Svetog Duha. Izlijevanje Svetog Duha dovodi do preispitivanja vlastitih karaktera, priznavanja i odbacivanja grijeha te promjene smjera kojim idemo u životu. Najvažnije od svega, ono nas mora voditi u češću i ozbiljniju molitvu. Molitva je najjače oružje svakog čovjeka. Kroz nju komuniciramo s nebom i o njoj ovisi naš duhovni život, hoćemo li prepoznati Božji utjecaj u našem životu i biti otvoreni i spremni primiti Božjeg Duha ili ne. Pravo izlijevanje Duha Svetoga vodi u posvećen život i rađa plodovima Duha u životu vjernika. „A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjera, krotkost, uzdržljivost. Protiv ovih nema zakona. A koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo u Duhu, u Duhu i hodimo.“ (Galaćanima 5,22-25) „Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu, koji ne hode po tijelu, nego po Duhu. Jer zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me od zakona grijeha i smrti. Jer što je bilo nemoguće Zakonu, u čemu je po tijelu bio nemoćan, Bog je učinio poslavši Sina svojega u obličju grješnoga tijela, te za grijeh osudio grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu. Jer oni koji su po tijelu teže za onim što je od tijela, a oni po Duhu za onim što je od Duha.“ (Rimljanima 8,1-4) „Nikomu ništa ne dugujte, osim da ljubite jedni druge. Jer tko ljubi drugoga, ispunio je Zakon. Jer: Ne počini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne posvjedoči lažno! Ne poželi! — i ako ima koja druga zapovijed, obuhvaćena je ovom riječju, to jest: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav. (Rimljanima 13,8-10) Kao što možemo vidjeti, život ispunjen Duhom Svetim je stvar praktične naravi, a ne našeg trenutnog emocionalnog stanja i subjektivnog osjećaja posvećenosti. Duh Sveti će nas poticati da mijenjamo svoje živote u svim aspektima. Vođeni Duhom pazit ćemo što unosimo u sebe, što jedemo i pijemo. Svoj posao ćemo raditi predano i temeljito, a ne lijeno i površno. Drugačije ćemo tretirati ljude oko sebe, produbit ćemo odnose i izgladiti razmirice. Pazit ćemo na što trošimo vrijeme svojeg Bogom danog života. Umjesto da se bavimo besplodnim i ispraznim stvarima kojima smo svakodnevno bombardirani putem televizije, interneta, svjetovnih knjiga, bavimo se nebeskim temama, proučavajmo stručnu literaturu koju možemo primijeniti svakodnevno u praksi i tako budimo primjer i inspiracija drugima. Mi možemo pasti u opasnost da se bavimo duhovnim temama, da čitamo i promišljamo o njima, razgovaramo s drugim ljudima o Bogu, ali ako nema gore navedenih stvari, ako nismo dobri upravitelji i zanemarujemo naizgled male stvari u životu, nažalost zavaravamo sami sebe da smo vođeni Duhom. Zanemarivanjem malih stvari u životu, lišavamo se utjecaja i promjene koje Bog može učiniti u našim životima. Ako se pokažemo dobrim upraviteljima u naizgled malim i osnovnim stvarima u životu, Bog će nam dati povjerenje i voditi nas kroz velike stvari. Nebo čeka i željno je izliti kišu blagoslova i duhovnih darova, a na nama je hoćemo li otvoriti svoja srca i primiti obećani dar, Svetog Duha.
„Duh fanatizma zavladao je izvjesnom grupom kršćana. Oni su malo pili s izvora istine i ne poznaju duh evanđelja. Ništa se ne može učiniti za takve ljude dok ne isprave svoja fanatička gledišta. Neki od ovih imaju nešto što nazivaju darovima Duha i kažu da ih je Bog postavio u crkvi. Oni izgovaraju nerazumljive riječi koje nazivaju stranim jezikom, koji je uistinu nerazumljiv ne samo ljudima, već i Bogu i anđelima. Takvi darovi su produkt ljudi i žena, a u tome im pomaže veliki varalica. Fanatizam, lažno uzbuđenje, lažno govorenje jezicima i druga buka smatraju se darovima koje je Bog stavio u crkvu. Neki su se dali prevariti ovim. I plod svega toga nije dobar. “Po rodovima njihovim poznat ćete ih.” Fanatizam i buka smatraju se naročitim dokazom vjere.
Ima ljudi koji nisu zadovoljni bogoslužjem ako ne dožive neki naročit osjećaj sile i sreće. Oni se trude da to postignu i umjetno se uzbuđuju. Ali utjecaj ovakvih sastanaka nije blagotvoran. Kad nestane tog osjećaja sreće, oni padaju još dublje nego što su bili prije sastanka, jer njihova sreća nije potjecala iz pravog izvora. Najkorisniji sastanci za duhovno uzdizanje su oni na kojima vlada svečano raspoloženje, i duboko ispitivanje srca, gdje svatko nastoji upoznati sebe i da se ponizno i smjerno uči od Krista.
Ima mnogo nemirnih duhova koji se neće podvrgnuti disciplini i redu. Oni misle da bi njihova sloboda bila smanjena ako bi napustili svoje gledište i prihvatili mišljenje onih koji su iskusniji od njih. Djelo Božje ne će napredovati dok ljudi ne budu spremni da se podvrgnu redu i odbace iz svojih sastanaka duh fanatizma, bezobzirnosti i nereda. Utisci i osjećaji nisu dokaz da neku osobu vodi Bog. I sotona može izazvati u nama takve osjećaje i utiske ako nismo na oprezu. Ovo nisu pouzdani vodiči.
Svi bi se trebali upoznati s dokazima vjere i proučavati kako da ukrase svoje zvanje kao kršćani i donesu plod Duha na slavu Bogu. Nitko ne bi trebalo živjeti i postupati tako da bi izazvao gnušanje kod onih koji ne vjeruju. Treba da smo čedni, skromni, plemeniti u svom govoru i besprijekorni u životu. Treba da odbacimo neozbiljnost, podrugivanje i nemarnost. Nije to nikakav dokaz da je milost Božja u srcu onih koji na sastanku lijepo govore i rječito se mole, a kad izađu iz crkve grubi su i lakomisleni u govoru i ponašanju. Takvi su bijedni predstavnici kršćanske vjere i sramote djelo Božje.
Ima i lutajućih zvijezda koje se smatraju da su od Boga poslati svećenici i propovijedaju evanđelje od mjesta do mjesta, ali kod njih je istina pomiješana s lažju. Oni unose u narod mnoštvo suprotnih mišljenja. Njih šalje sotona da bi obeshrabrio razumne i osjetljive nevjernike koji ih dolaze slušati. Neki od ovih propovjednika mnogo govore o darovima Duha i često ih na osobit način manifestiraju. Oni se predaju nekim divljim, neobuzdanim osjećanjima i izgovaraju neke nerazumljive glasove koje nazivaju darovima jezika, i izvjesna grupa ljudi se oduševljava ovim čudnim pojavama. Čudnovat duh vlada kod ovih ljudi koji su spremni da napadnu na svakoga koji bi ih ukorio. Božji Duh nije u ovom radu i ne pomaže ovim radnicima. Oni imaju drugi duh. Ipak, takvi propovjednici imaju uspjeh kod nekih ljudi. Ali sve to će iziskivati velike napore onih slugu koje će Bog poslati i koji će biti osposobljeni da iznesu pred narod istine u njihovoj pravoj svjetlosti. Utjecaj i primjer ovakvih propovjednika može služiti drugima na ugled.“