Related image

 

“I vidjeh: drugi jedan anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku. Viče iza glasa: “Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova! I poklonite se njemu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore voda!” (Otkrivenje 14,6)

“Za njim eto drugog anđela koji govori: “Pade, pade Babilon, veliki koji vinom gnjeva i bluda svojega opi sve narode! ” (Otkrivenje 14,8)

 

“Za njima eto i trećeg anđela koji vikaše iza glasa: “Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku, pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove! I bit će udaren na muke u ognju i sumporu svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu. Dim muke njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim. U tom je postojanost svetih – onih što čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu.” (Otkrivenje 14,9-12)

 

Riječ je o proročkoj knjizi Otkrivenje koja je prepuna simbolike a ova tri anđela predstavljaju tri posljednje vijesti koje se propovijedaju pred Kristov dolazak. Poruka je sveobuhvatna i proširena po cijeloj zemlji. “anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku.” Poruka je i specifična jer spominje Sud, izlazak iz Babilona i klanjanje Zvijeri-primanje Žiga zvijeri. Sasvim je sigurno da simbolika ukazuje na Božji narod po cijeloj zemlji, na nas vjernike koji prenosimo ove istine koje su nam povjerene a ne na doslovne anđele.
Božja volja je da se Njegova vijest “vječno evanđelje” prenosi svijetom preko nas ljudi a ne preko anđela. Samo ako smo aktivno uključeni možemo razvijati karakter nalik Kristovom. To ne znači da nam Božji anđeli nisu na pomoć ali na mnogo mjesta u Bibliji se vidi da smo baš mi, grešni ljudi i žene, Božje oruđe u propovijedanju istine:

 

“Vi ste sol zemlji. Ako li sol obljutavi, čim će se onda osoliti? Ne valja više ni za što; izbacuje se i ljudi je pogaze. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Niti se užiže svijeća i meće pod sud, nego na svijećnjak. Tada svijetli svima u kući.Tako neka se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima.” (Matej 5,13.14)

“Ovo evanđelje o kraljevstvu navješćivat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svima narodima. Tada istom dolazi svršetak.” (Matej 24,14.)



Božja poruka za posljednje vrijeme

“I vidjeh: drugi jedan anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku. Viče iza glasa: “Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova! I poklonite se njemu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore voda!” (Otkrivenje 14,6)

Veliko vjersko buđenje izazvano objavljivanjem skorog Kristovog dolaska prorečeno je u proročanskoj vijesti prvog anđela u Otkrivenju 14. poglavlju. Ivan vidi anđela “gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”. On “jakim glasom” objavljuje vijest: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,6.7) Činjenica da jedan anđeo objavljuje ovo upozorenje veoma je značajna. Čistoćom, sjajem i moći nebeskog glasnika božanska je mudrost prikazala uzvišeni karakter djela što ga je ova vijest trebala izvršiti, kao i silu i slavu koja će je pratiti. A let anđela “u najvišem dijelu neba”, “jaki glas” kojim se upozorenje objavljuje i njezino proglašavanje svim “stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”, pokazuje brzinu širenja i rasprostranjenost pokreta. Sama vijest upućuje na vrijeme kada nastaje ovaj pokret. Ona je dio “neprolazne Radosne vijesti” i najavljuje početak suda. O vijesti spasenja propovijedalo se u svim vjekovima, ali je ova vijest dio Evanđelja koje se može objavljivati samo u posljednje dane, jer će samo tada biti istina da je došao čas suda. Proročanstva iznose niz događaja koji prethode početku suda. Ovo je posebno točno kad je riječ o Knjizi proroka Daniela. Ali Daniel je “do vremena svršetka” morao zatvoriti i zapečatiti dio svog proročanstva koje se odnosilo na posljednje dane.  Tek kada to vrijeme nastupi, moći ćemo objaviti vijest o sudu, zasnovanu na ispunjenju ovih proročanstava. Ali u vrijeme svršetka, kaže prorok, “mnogi će pretraživati i spoznaja će biti velika”. (Daniel 12,4 – Šarić) Apostol Pavao je upozorio Crkvu da u ono vrijeme ne očekuje Kristov dolazak. Dan Gospodnji neće doći dok “prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha – sin propasti”. (2. Solunjanima 2,3.4) Tek nakon velikog otpada i duge vladavine “Čovjeka grijeha” možemo očekivati dolazak našega Gospodina. “Čovjek grijeha”, koji je nazvan i “tajnom bezakonja”, “sin propasti” i “Bezbožnik”, predočuje papinstvo koje će, kako je prorečeno, zadržati prevlast 1260 godina. Ovo je razdoblje završilo 1798. godine. Krist nije mogao doći prije tog vremena. Svojim upozorenjem Pavao obuhvaća cijelu kršćansku eru do 1798. godine. Tek se nakon tog datuma trebala objavljivati vijest o Kristovom drugom dolasku. Takva vijest nije nikada objavljivana u prošlim vjekovima. Kao što smo vidjeli, Pavao je nije propovijedao; on je svoju braću upućivao na Gospodnji dolazak u tada dalekoj budućnosti. Reformatori je nisu objavljivali. Martin Luther je očekivao sud otprilike tristo godina nakon svoga vremena. Ali od 1798. godine otpečaćena je Danielova knjiga, razumijevanje proročanstva se uvećalo i mnogi su objavljivali svečanu vijest o blizini suda. Kao i velika reformacija u šesnaestom stoljeću, i adventni se pokret istodobno pojavio u različitim kršćanskim zemljama. U Europi i u Americi ljudi vjere i molitve bili su pokrenuti na proučavanje proročanstava i, ispitujući nadahnuti izvještaj, naišli su na uvjerljive dokaze da je svršetak svemu blizu. U različitim zemljama pojavile su se usamljene skupine kršćana koje su isključivo proučavanjem Svetoga pisma došle do uvjerenja da je Spasiteljev dolazak blizu. 1821. godine, tri godine nakon što je Miller zaključio da proročanstva upućuju na vrijeme suda, “misionar svijeta” dr. Joseph Wolff počeo je objavljivati skori Gospodnji dolazak. Wolff je bio rodom iz Njemačke, židovskog podrijetla, budući da mu je otac bio židovski rabin. Još u ranoj mladosti osvjedočio se u istinitost kršćanstva. Aktivnog i istraživačkog duha, bio je pažljivi slušatelj razgovora koji su se vodili u njegovoj roditeljskoj kući, u kojoj su se svakodnevno sastajali pobožni Židovi i potanko govorili o nadama i očekivanjima svog naroda, o slavi Mesije koji će doći i o obnovi Izraela. Kad je jednog dana čuo da su spomenuli Isusa iz Nazareta, dječak je upitao tko je to bio. “Vrlo darovit čovjek,” glasio je odgovor, “ali kako je tvrdio da je Mesija, židovski sud ga je osudio na smrt.” “Zašto,” pitao je dječak, “zašto je Jeruzalem razoren i zašto smo mi u ropstvu?” “Jao, nažalost!” odgovorio je njegov otac. “Zato što su Židovi ubijali proroke.” Dječaku je odjednom sinula misao: “Možda je Isus iz Nazareta bio prorok, pa su Židovi ubili nevina čovjeka.”Ovaj je osjećaj bio tako snažan da se unatoč zabrani da uđe u kršćansku crkvu često zadržavao u blizini kako bi čuo propovijed. Još kao sedmogodišnjak hvalio se postarijem susjedu, kršćaninu, budućom slavom Izraela kad dođe Mesija, na što mu je starac ljubazno rekao: “Dragi dječače, reći ću ti tko je bio pravi Mesija: bio je to Isus iz Nazareta… koga su tvoji preci razapeli na križ, kao što su to činili s prorocima. Pođi kući i pročitaj 53. poglavlje Knjige proroka Izaije i uvjerit ćeš se da je Isus Krist Božji Sin.”Odjednom je bio uvjeren da je to istina. Otišao je kući i pročitao taj biblijski ulomak, čudeći se kako se on savršeno ispunio u Isusu iz Nazareta. Je li ovaj kršćanin govorio istinu? Dječak je zamolio oca da mu protumači ovo proročanstvo, ali je naišao na tako strogu šutnju da se ovaj predmet nikada više nije usudio spomenuti. Međutim to je samo ojačalo njegovu želju da više sazna o kršćanstvu. U njegovom su židovskom domu od njega brižljivo skrivali znanje za kojim je težio, ali je sa samo jedanaest godina napustio očev dom i krenuo u svijet da stekne obrazovanje, izabere svoju religiju i svoje zanimanje. Neko je vrijeme našao dom kod svojih rođaka, no ovi su ga ubrzo otjerali kao otpadnika, pa se s‰m i bez sredstava morao probijati među strancima. Putovao je iz mjesta u mjesto, marljivo učeći i izdržavajući se podučavanjem hebrejskog jezika. Pod utjecajem jednog katoličkog učitelja prihvatio je katoličanstvo i postavio sebi cilj da postane misionar svog naroda. S ovim je ciljem nekoliko godina kasnije otišao na studije u Promidžbeno učilište u Rimu. Tamo je zbog svoje navike neovisnog razmišljanja i otvorenog govora bio lažno optužen kao heretik. Otvoreno je napadao zlouporabe Crkve i govorio o potrebi reforme. Premda je u početku naišao na posebnu naklonost papinskih dostojanstvenika, nakon ne kog je vremena ipak uklonjen iz Rima. Pod nadzorom Crkve išao je od mjesta do mjesta, dok nije postalo jasno da ga nikada neće navesti na pokornost rimokatoličkom ropstvu. Proglasili su ga nepopravljivim pa mu je ostavljeno na volju da ide kamo želi. Otišao je u Englesku i primanjem protestantske vjere pridružio se Anglikanskoj crkvi. Nakon dvogodišnjeg studiranja poslan je 1821. godine u misiju. Nakon što je Wolff prihvatio veliku istinu o prvom dolasku Krista kao Čovjeka boli, vičnog patnjama, shvatio je da proročanstva jednako jasno opisuju i Njegov drugi dolazak u sili i slavi. I dok je svoj narod nastojao dovesti Isusu iz Nazareta kao obećanom Mesiji, upućujući na Njegov prvi dolazak u poniženju kao na žrtvu za grijehe čovječanstva, on ih je istodobno poučavao o Njegovom drugom dolasku kao Kralja i Spasitelja. “Isus iz Nazareta, pravi Mesija,” govorio je, “čije su ruke i noge bile probodene, koji je vođen kao janje na klanje, koji je bio Čovjek boli, vičan patnjama, koji je došao prvi put nakon što je Judi oduzeto žezlo i palica vladalačka od njegovih nogu, taj će Isus doći po drugi put na nebeskim oblacima s trubom arkanđela”, “noge će mu… stajati na Gori Maslinskoj, a vlast nad stvorenjima, nekada dana Adamu koji ju je proigrao (Postanak 1,26; 3,17), bit će predana Isusu. On će biti Kralj svega svijeta. Prestat će uzdisanje i jadikovanje svih stvorenja, a odjeknut će pjesme slave i hvale… Kad Isus dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima, … najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. (Matej 16,27; 1. Solunjanima 4,16; 1. Korinćanima 15,23) To je ono što mi kršćani nazivamo prvim uskrsnućem. Tada će i životinjski svijet promijeniti svoju narav (Izaija 11,6-9) i pokoriti se Isusu (Psalam 8). Zavladat će sveopći mir.” “Gospodin će ponovno pogledati na obnovljenu zemlju i reći: “Gle, sve je veoma dobro!”” Wolff je vjerovao da je Gospodnji dolazak blizu, s tim što se njegovo tumačenje proročkih razdoblja razlikovalo za samo nekoliko godina od vremena na koje je Miller uputio. Onima koji su navodili biblijski tekst: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna” i isticali da ljudi neće ništa znati o blizini dolaska, Wolff je odgovarao: “Zar je naš Gospodin rekao da nikada neće biti poznat dan i čas? Nije li nam dao znakove vremena da bismo znali bar približavanje Njegova dolaska, kao što čovjek po smokvi kad potjera lišće može znati da je blizu  ljeto? (Matej 24,32) Zar nikada nećemo saznati za to razdoblje, premda nas poziva ne samo da čitamo proroka Daniela nego i da ga razumijemo? I u tom istom Danielu u kojemu stoji da te riječi trebaju biti zapečaćene do svršetka vremena (što je bio slučaj u njegovo vrijeme), također stoji da će mnogi istraživati (hebrejski izraz za razmatranje i razmišljanje o vremenu) i da će se znanje (o tom vremenu) umnožiti. (Daniel 12,4) Osim toga, naš Gospodin time nije želio reći da približavanje tog vremena neće biti poznato, nego da točan dan i čas nitko neće znati. Bit će dovoljno poznato, kaže, po znakovima vremena da bi nas potaklo na pripremu za Njegov dolazak, kao što je Noa pripremio korablju. Wolff je mnogo putovao: u Africi je posjetio Egipat i Abesiniju, u Aziji je proputovao Palestinu, Siriju, Perziju, Buharu i Indiju. Također je posjetio Sjedinjene Države i na putu za Ameriku propovijedao na otoku Sveta Helena. U kolovozu 1837. stigao je u New York i nakon što je govorio u tom gradu, propovijedao je u Philadelphiji i Baltimoreu, a na kraju je produžio u Washington. Ovdje je, kaže, “na prijedlog bivšeg predsjednika Johna Quincya Adamsa u jednom od domova Kongresa, Dom jednoglasno stavio na raspolaganje dvoranu Kongresa za predavanje koje sam održao jedne subote, počašćen posjetom svih članova Kongresa, kao i virdžinijskog biskupa te klera i građana Washingtona. Istu čast ukazali su mi članovi vlade New Jerseya i Pennsylvanije, pred kojima sam održao predavanja o svojim istraživanjima u Aziji kao i o osobnoj vladavini Isusa Krista.”Dr. Wolff je putovao po udaljenim zemljama bez zaštite ijedne europske vlasti, trpeći mnoge poteškoće i okružen bezbrojnim opasnostima. Bio je batinan po tabanima i izložen gladovanju, prodan kao rob i triput osuđen na smrt. Napadali su ga  razbojnici i višeput je gotovo umro od žeđi. Jednom su mu oteli sve što je imao i ostavili ga da pješice putuje stotine kilometara kroz planine, dok mu je snijeg udarao o lice a gole noge postale neosjetljive zbog hodanja po smrznutom tlu. Kad su mu savjetovali da ne ide nenaoružan među divlja i neprijateljska plemena, odgovorio je da je “naoružan dobrim oružjem” – “molitvom, revnošću za Krista i pouzdanjem u Njegovu pomoć”. “Ja sam”, rekao je, “naoružan ljubavlju prema Bogu i bližnjima u srcu, a u ruci imam Bibliju.” Kamo god pošao sa sobom je uvijek nosio Bibliju na hebrejskom i engleskom jeziku. O jednom svom kasnijem putovanju rekao je: “U svojoj ruci držao sam otvorenu Bibliju. Osjećao sam da je moja snaga u Knjizi i da će me njezina sila podržavati.”Tako je ustrajao u radu dok vijest o Sudu nije bila objavljena na velikom dijelu napučene zemaljske kugle. Među Židovima, Turcima, Parsima, Hindusima i mnogim drugim narodima i plemenima širio je Božju riječ na ovim različitim jezicima i svuda navješćivao približavanje Mesijine vladavine. Na svojim putovanjima u Buharu naišao je u zabiti i osami na narod koji je sačuvao učenje o Gospodnjem skorom dolasku. Jemenski Arapi, rekao je, “posjeduju knjigu koju nazivaju Seera, koja sadrži vijest o Kristovom drugom dolasku i Njegovoj vladavini u slavi; i oni očekuju da se 1840. godine dogode veliki događaji.””U Jemenu… sam proveo šest dana sa sinovima Rekabovim. Oni ne piju vina, ne sade lozu, ne siju sjemena, žive u šatorima i sjećaju se riječi Jonadaba, sina Rekabova. (Jeremija 25,6.7) Kod njih sam našao i sinove Izraelove iz Danova plemena… koji zajedno s Rekabovim sinovima očekuju skori dolazak Mesije na nebeskim oblacima.”Slično vjerovanje našao je i jedan drugi misionar u Tatarskoj. Jedan tatarski svećenik upitao je misionara kada će Krist doći po drugi put. Kad je misionar odgovorio da o tome ništa ne zna, svećenik je izgledao vrlo začuđen takvim neznanjem čovjeka koji tvrdi da je biblijski učitelj i iznio svoje vjerovanje, zasnovano na proroštvu, da će Krist doći oko 1844. godine. U Engleskoj se već 1826. godine počela propovijedati adventna vijest. Ovdje pokret nije dobio tako određen oblik kao u Americi; točno vrijeme dolaska se nije tako općenito propovijedalo, ali je naširoko objavljivana velika istina o Kristovom skorom dolasku u sili i slavi, i to ne samo među otpadnicima  i nekonformistima, onima koji nisu bili pripadnici anglikanske vjeroispovijesti. Mourant Brock, engleski pisac, tvrdi da je oko sedam stotina propovjednika Anglikanske crkve bilo zaokupljeno propovijedanjem ove “Radosne vijesti o kraljevstvu”. I u Velikoj Britaniji je objavljivana vijest koja je upućivala na 1844. godinu kao vrijeme Gospodnjega dolaska. Adventne publikacije iz Sjedinjenih Država bile su naširoko rasprostranjene. U Engleskoj su načinjeni pretisci knjiga i časopisa. A 1842. godine se Robert Winter, Englez po rođenju, koji je u Americi prihvatio adventnu nadu, vratio u svoju domovinu da naviješta Gospodnji dolazak. Mnogi su se u ovom djelovanju udružili s njime, i vijest o Sudu objavljena je u raznim dijelovima Engleske. U Južnoj Americi, usred neznanja i svećeničke prijevare, jedan Španjolac i isusovac, Lacunza, našao je put do Svetog pisma i tako prihvatio istinu o Kristovom skorom dolasku. Potaknut da objavi upozorenje, a u želji da izbjegne mjere što će ih poduzeti Rim, objavljivao je svoja gledišta pod imenom “Rabbi Ben-Ezra”, predstavljajući se kao obraćeni Židov. Lacunza je živio u osamnaestom stoljeću, ali je njegova knjiga oko 1825. godine, nakon što je dospjela u London, prevedena na engleski jezik. Njezino izdavanje pomoglo je da se u Engleskoj produbi već pobuđeno zanimanje za Kristov drugi dolazak. U Njemačkoj je ovo učenje u 18. stoljeću iznosio propovjednik Luteranske crkve i poznati biblijski znanstvenik i kritičar Bengel. Po završetku svog školovanja Bengel se “posvetio studiju teologije kojemu je bio prirodno naklonjen zahvaljujući svom ozbiljnom i pobožnom duhu, produbljenom u mladosti stečenim obrazovanjem i stegom. Kao i drugi misaoni mladi ljudi prije i nakon njega, morao se boriti sa sumnjama i poteškoćama vjerske naravi te s puno osjećaja aludira na “mnoge strijele koje su probole njegovo jadno srce i učinile njegovu mladost teško podnošljivom”.” Kad je postao članom konzistorija u WŸrttembergu, zastupao je vjersku slobodu. “Zadržavajući prava i prednosti Crkve, zastupao je slobodu u razumnim okvirima kako bi se onima koji se osjećaju vezanima pružila mogućnost da na osnovi savjesti mogu izići iz njezine zajednice.”Dobre posljedice ovoga postupka osjećaju se još danas u njegovom zavičaju. Tijekom pripreme jedne propovijedi iz Otkrivenja 21. poglavlja za adventnu nedjelju, Bengelov je um prosvijetlila svjetlost drugog Kristovog dolaska. Kao nikada ranije njegovom su se umu otvorila proročanstva iz Otkrivenja. Svladan osjećajem goleme važnosti i nezamislive slave prizora što ih je prorok prikazao, bio je prisiljen da neko vrijeme prekine proučavanje ovoga predmeta. Ali na propovjedaonici mu se ponovno javila ista slika u svoj svojoj jasnoći i sili. Od tog se vremena posvetio proučavanju proročanstava, osobito onih u Otkrivenju, i uskoro je došao do uvjerenja da ona pokazuju blizinu Kristova dolaska. Datum što ga je on ustanovio kao vrijeme drugog dolaska razlikovao se samo za nekoliko godina od onoga što ga je kasnije prihvatio Miller. Bengelovi su se spisi proširili cijelim kršćanskim svijetom. Njegova gledišta o proroštvu bila su uglavnom općenito prihvaćena u njegovoj zemlji, u WŸrttembergu, a donekle i u drugim dijelovima Njemačke. Pokret se nastavio širiti nakon njegove smrti, a adventna se vijest čula u Njemačkoj istodobno kad je privukla pozornost u drugim zemljama. Još ranije neki su vjernici otišli u Rusiju i tamo osnovali kolonije, i njemačke crkve u toj zemlji još uvijek njeguju vjeru u skori Kristov dolazak. Ova je svjetlost zasjala i u Francuskoj i Švicarskoj. U Ženevi, u kojoj su Farel i Calvin proširili istinu reformacije, vijest o drugom Kristovom dolasku propovijedao je Gaussen. Dok je još studirao, Gaussen je bio izložen duhu racionalizma koji je u drugoj polovici osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća zavladao cijelom Europom; kad je stupio u propovjedničku službu, ne samo što nije poznavao pravu vjeru nego je i naginjao sumnjičavosti. U mladosti se zainteresirao za proučavanje proroštva. Nakon čitanja Rollinove Povijesti starog vijeka, njegovu je pozornost privuklo drugo poglavlje Danielove knjige. Bio je iznenađen čudesnom točnošću kojom su se proročanstva ispunila, kako je to bilo vidljivo iz povjesničareva prikaza. Bilo je to svjedočanstvo o nadahnuću Svetoga pisma, koje mu je usred opasnosti kasnijih godina služilo kao sidro. Nije se mogao pomiriti s učenjem racionalizma, pa je proučavajući Bibliju i tražeći jasnije svjetlo nakon nekog vremena razvio pozitivnu vjeru. Nastavljajući istraživanje proročanstava, stekao je uvjerenje da je Gospodnji dolazak blizu. Duboko dirnut svečanošću i važnošću ove velike istine, želio ju je iznijeti narodu, ali popularno mišljenje da su Danielova proročanstva tajanstvena i da  se ne mogu razumjeti bilo je velika smetnja u ostvarenju njegove nakane. Na kraju je odlučio – kao što je Farel učinio prije njega kad je Ženevi objavio Evanđelje – otpočeti rad s djecom preko koje će, nadao se, zainteresirati roditelje. “Želim da to razumijete”, rekao je kasnije o cilju svog pothvata, “ne zato što bi to bilo manje važno, već naprotiv zato što je to vrlo značajno. Htio sam ovu istinu iznijeti na prisan način i stoga sam se obratio djeci. Htio sam da me čuju, a bojao sam se da me neće čuti ako se prvo obratim odraslima. … Stoga sam odlučio prići najmlađima. Okupio sam kao slušatelje djecu. Ako se njihov broj bude povećao, ako se bude vidjelo da slušaju, da im se sviđa, da ih zanima, da razumiju predmet i da ga mogu objasniti, sigurno ću uskoro imati još jedan krug slušatelja, pa će odrasli uvidjeti da se isplati sjesti i proučavati. Ako bude tako, uspjeh je osiguran.”Trud se isplatio. Kad se obratio djeci, došli su slušati i stariji. Galerije njegove crkve bile su pune pozornih slušatelja. Među njima bilo je uglednih i učenih ljudi, kao i stranaca koji su posjetili Ženevu; tako je vijest ponesena u druge krajeve. Ohrabren ovim uspjehom, Gaussen je objavio svoja predavanja u nadi da će u crkvama francuskog govornog područja potaknuti ljude na proučavanje proročkih knjiga. “Izdavanjem pouka upućenih djeci”, rekao je Gaussen, “znači reći odraslima, koji često zanemaruju takve knjige pod lažnim izgovorom da su nerazumljive: “Kako mogu biti nerazumljive kada ih vaša djeca razumiju?” … Velika mi je želja”, dodao je, “da poznavanje proročanstava, ako je moguće, učinim popularnim u svom stadu. … Čini mi se da nema proučavanja koje bi bolje odgovaralo potrebama našeg vremena. … Samo tako ćemo se pripremiti za predstojeću nevolju i bdjeti i čekati Isusa Krista.” Premda je bio jedan od najistaknutijih i najomiljenijih propovjednika koji su govorili francuski, Gaussen je poslije nekog vremena bio razriješen dužnosti, uz objašnjenje da je njegov najveći grijeh bio što je namjesto crkvenog katekizma, jednog nezanimljivog i racionalističkog priručnika, gotovo bez pozitivne vjere, mlade poučavao iz Biblije. Nakon toga je postao profesorom u jednoj teološkoj školi, dok je nedjeljom nastavio raditi kao katehet, obraćajući se djeci i poučavajući ih Svetom pismu. Njegova djela o proroštvu pobudila su veliko zanimanje. S profesorske katedre, tiskom i svojim omiljenim zvanjem  učitelja djece, nastavio je dugi niz godina širiti snažan utjecaj i bio sredstvom kojim je pozornost mnogih ljudi skrenuta na proučavanje proročanstava koja su pokazivala da je Gospodnji dolazak blizu. I u Skandinaviji se objavljivala adventna vijest i probudila veliko zanimanje. Mnoge je pokrenula iz njihove bezbrižne sigurnosti da priznaju i napuste svoje grijehe i da u Kristovo ime potraže oprost. Ali se kler državne Crkve usprotivio ovom pokretu i zahvaljujući njegovom utjecaju neki su propovjednici vijesti strpani u zatvor. U mnogim mjestima u kojima su tako ušutkani propovjednici skorog Gospodnjeg dolaska, Bogu je bilo ugodno da vijest objavi na neobičan način – preko male djece. Budući da su bila maloljetna, državni ih zakon nije mogao ograničiti te im je bilo dopušteno nesmetano govoriti. Pokret se uglavnom širio među nižim staležima i narod se okupljao u skromnim radničkim domovima da čuje opomene. Djeca-propovjednici i sama su potjecala uglavnom iz siromašnih slojeva. Neka od njih nisu bila starija od šest do osam godina, i premda je njihov život svjedočio da ljube Spasitelja i nastoje živjeti poslušni Božjim svetim propisima, ona su pokazivala inteligenciju i sposobnosti uobičajene za njihovu dječju dob. Međutim kad bi stala pred ljude, bilo je očito da ih pokreće utjecaj koji nadmašuje njihove prirodne sposobnosti. Njihov bi se glas i ponašanje promijenili i sa svečanom snagom upozoravali bi na sud, koristeći pritom doslovne riječi Svetoga pisma: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!” Korili su grijehe naroda, ne samo osuđujući razvrat i poroke, nego koreći svjetovnost i otpad, i pozivali svoje slušatelje da se požure pobjeći od gnjeva koji ide. Narod ih je slušao ispunjen strahom. Osvjedočujući Božji Duh govorio je njihovom srcu. Mnoge su pokrenuli da s novim i dubljim zanimanjem istražuju Sveta pisma; neumjereni i nemoralni ljudi otpočeli su nov život, a drugi su napustili svoje nečasne postupke, pa je izvršeno tako značajno djelo da su čak i propovjednici državne Crkve morali priznati djelovanje Božje ruke u ovom pokretu. Božja je volja bila da se vijest o Spasiteljevom dolasku objavi u skandinavskim zemljama, a kad je ušutkan glas Njegovih slugu, On je svojim Duhom potaknuo djecu kako bi se djelo dovršilo. Kad se Isus, praćen radosnim mnoštvom koje je pobjednički klicalo i mahalo palminim granama navješćujući Ga kao Sina Davidova, približio Jeruzalemu, ljubomorni farizeji su tražili da ih ušutka. Ali im je Isus odgovorio da je sve to ispunjenje proročanstva i da će, ako oni ušute, kamenje povikati. Kad je ušao na jeruzalemska vrata, narod je, zastrašen prijetnjama svećenika i knezova, prestao radosno klicati, ali su djeca u predvorju Hrama preuzela pjesmu i nastavila klicati i mahati palminim granama: “Hosana Sinu Davidovu!” (Matej 21,8-16) Kad su Mu se farizeji, silno nezadovoljni, obratili: “Čuješ li što ovi govore?” Isus im je odgovorio: “Da. – A zar niste nigdje čitali: “Ustima djece i nejačadi pribavio si sebi hvalu”?” Kao što je Bog djelovao preko djece u vrijeme prvog Kristovog dolaska, tako je djelovao preko djece navješćujući vijest o Njegovom drugom dolasku. Božje obećanje da će vijest o Spasiteljevom dolasku biti objavljena svakom narodu i plemenu, jeziku i puku mora se ispuniti. Williamu Milleru i njegovim suradnicima povjerena je zadaća da upozorenje objave u Americi. Ova je zemlja postala središtem velikog adventnog pokreta. U njoj se najizravnije ispunilo proročanstvo o vijesti prvog anđela. Millerovi su spisi i spisi njegovih suradnika odneseni u daleke zemlje. Gdje god su u svijetu došli misionari, objavljena je i radosna vijest o Kristovom skorom povratku. Nadaleko se širila poruka vječnog Evanđelja: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda.” Svjedočanstvo proročanstava koja su po svemu sudeći upućivala na Kristov dolazak u proljeće 1844. godine ostavila su dubok dojam na ljude onog vremena. Kako se širila iz države u državu, vijest je svuda budila veliko zanimanje. Mnogi su bili osvjedočeni da su argumenti iz proročkih razdoblja ispravni, i žrtvujući svoja osobna mišljenja, radosno su prihvaćali istinu. Neki su propovjednici odbacili svoje uskogrudne poglede i osjećaje, ostavili svoje plaće i crkve i ujedinili se u objavljivanju Isusova dolaska. Međutim, bilo je razmjerno malo propovjednika koji su prihvatili ovu vijest, stoga je ona uglavnom bila povjerena poniznim laicima. Poljodjelci su napuštali svoje njive, obrtnici svoj alat, trgovci svoju robu, namještenici svoje položaje, a ipak je broj djelatnika bio premalen u odnosu na posao koji je trebalo obaviti. Stanje u kome se nalazila bezbožna Crkva i svijet utonuo u zlo tištalo je duše vjernih stražara i oni  su dragovoljno podnosili patnje, oskudicu i nevolje kako bi ljude mogli pozvati na pokajanje zbog spasenja. Unatoč Sotoninu protivljenju djelo je stalno napredovalo i mnoge su tisuće prihvatile adventnu istinu. Na sve se strane moglo čuti prodorno svjedočanstvo koje je upozoravalo grešnike, i one u svijetu i one među vjernicima, da bježe od gnjeva koji dolazi. Slično Ivanu Krstitelju, Kristovom preteči, propovjednici su položili sjekiru na korijen drvetu, pozivajući sve da rode plodove pokajanja. Njihovi potresni pozivi bili su uočljiva suprotnost uvjeravanjima o miru i sigurnosti koja su se čula s propovjedaonica službenih Crkava, i gdje god je vijest objavljena, narod se pokrenuo. Jednostavno, izravno svjedočanstvo Svetoga pisma, utisnuto u srca snagom Svetoga Duha, izazvalo je osvjedočenje kome se malo njih moglo u cijelosti oduprijeti. Takozvani vjernici budili su se iz svoje lažne sigurnosti. Postali su svjesni svojeg otpada, svoje svjetovnosti i nevjerstva, svoje oholosti i sebičnosti. Mnogi su u pokajanju i poniznosti tražili Gospodina. Sada su ljubav, kojom su se tako dugo držali zemaljskih stvari, usmjerili k Nebu. Na njima je počivao Božji Duh i sa smekšanim i skrušenim srcima ujedinili su se u pokliču: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda.” Grešnici su plačući pitali: “Što moram učiniti da se spasim? ” Oni čiji je život bio obilježen nepoštenjem nastojali su izvršiti naknadu. Svi koji su u Kristu našli mir željeli su da i drugi uživaju ovaj blagoslov. Srca roditelja su se okretala djeci a srca djece roditeljima. Uklonjene su ograde oholosti i nepristupačnosti. Čula su se iskrena priznanja, a članovi obitelji trudili su se oko spasenja najbližih i najmilijih. Često su se čule ozbiljne molitve posredovanja za druge. Na sve su se strane duše u velikom strahu borile s Bogom. Mnogi su se cijele noći borili u molitvi za osvjedočenje da su im grijesi oprošteni ili za obraćenje svojih rođaka i susjeda. Ljudi svih slojeva hrlili su na adventističke skupove. Bogati i siromašni, veliki i mali težili su iz raznih uzroka s‡mi čuti učenje o drugom dolasku. Gospodin je obuzdavao duh otpora dok su Njegove sluge iznosile razloge svoje vjere. Često je to oruđe bilo slabo, ali je Božji Duh davao snagu svojoj istini. Na ovim se skupovima osjećala prisutnost svetih anđela i mnogi su se svakodnevno pridruživali vjernicima. Kad bi se  dokazi o skorom Kristovom dolasku ponavljali, mnoštvo je u tišini bez daha slušalo svečane riječi. Činilo se kao da su se Nebo i Zemlja približili. Božju silu osjećali su mladi i stari, i oni sredovječni. Ljudi su se vraćali domovima s pjesmom hvale na usnama i kroz tihu noć odzvanjali bi zvuci radosti. Tko god je prisustvovao ovim skupovima nije mogao zaboraviti ove prizore najdubljeg zanimanja. Objavljivanje određenog vremena Kristova dolaska izazvalo je veliko protivljenje mnogih iz svih društvenih slojeva, od propovjednika s propovjedaonice pa sve do najbezobzirnijeg i najdrskijeg grešnika. Ispunile su se riječi proročanstva: “Ovo prije svega znajte: na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: “Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.”” (2. Petrova 3,3.4) Mnogi koji su tvrdili da ljube Spasitelja izjavili su da se ne protive učenju o drugom dolasku; oni samo prigovaraju određivanju vremena. Ali Božje svevideće oko čitalo je njihova srca. Oni nisu željeli čuti za Krista koji će doći da pravedno sudi svijetu. Oni su bili nevjerne sluge, njihova djela ne bi mogla podnijeti Božji pogled koji ispituje srca i zato su se bojali sresti sa svojim Gospodinom. Kao Židovi u vrijeme Kristovog prvog dolaska, ni oni nisu bili spremni dočekati Isusa dobrodošlicom. Ne samo što nisu htjeli slušati jasne dokaze iz Biblije nego su ismijavali one koji su očekivali Gospodina. Sotona i njegovi demoni klicali su od veselja i otvoreno se rugali Kristu i svetim anđelima što Ga narod koji tvrdi da pripada Njemu tako malo voli da i ne želi Njegov dolazak. “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna”, glasio je najčešće isticani argument protivnika adventne vjere. Ovaj ulomak glasi: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna, ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac.” (Matej 24,36) Oni koji su čekali Gospodnji dolazak dali su jasno i skladno tumačenje ovog retka, tako da se jasno pokazalo pogrešno tumačenje njihovih protivnika. Krist je ove riječi izgovorio tijekom značajnog razgovora što ga je vodio sa svojim učenicima na Maslinskoj gori nakon što je posljednji put izišao iz Hrama. Učenici su postavili pitanje: “Koji je znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?” Isus im je nabrojao znakove i rekao: “Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu – na samim vratima.” (Matej  24,3.33) Ne smijemo jednu Spasiteljevu izjavu prikazati tako da pobija drugu. Premda nitko ne zna ni dan ni čas Njegova dolaska, ipak smo poučeni a i dužni znati kada se on približio. Osim toga, rečeno nam je da će preziranje Njegovog upozorenja i odbijanje ili zanemarivanje da saznamo kada se Njegov dolazak približio, biti za nas isto tako kobno kao što je bilo za one koji su živjeli u Noino doba i nisu naslućivali dolazak potopa. A prispodoba u istom poglavlju, koja ističe razliku između vjernog i nevjernog sluge te upozorava na sudbinu onoga koji kaže u svome srcu: “Moj gospodar neće doći zadugo”, pokazuje kako će Krist gledati i nagraditi one koje bude našao da bdiju i govore o Njegovom dolasku, i one koji ga poriču. “Dakle: bdijte! … Blago onomu sluzi koga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako čini.” (Matej 24,42.46) “Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi. ” (Otkrivenje 3,3) Pavao govori o onima koje će Gospodnji dolazak iznenaditi. “I sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći. Dok ljudi budu govorili: “Mir i sigurnost”, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast… i nipošto joj neće umaći.” Ali za one koji su obratili pozornost na Spasiteljevo upozorenje, dodaje: “Ali, vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.” (1. Solunjanima 5,2-6) Tako je pokazano da Biblija ne nalazi opravdanja za ljude koji ostaju u neznanju o blizini Kristova dolaska. Ali oni koji su samo tražili izgovor da bi odbacili istinu zatvorili su uši za ovo objašnjenje, pa su drski izrugivači i čak tobožnji Kristovi propovjednici nastavili ponavljati: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna.” Čim bi se ljudi probudili i počeli tražiti put spasenja, vjerski bi učitelji stali između njih i istine nastojeći umiriti njihov strah pogrešnim tumačenjem Božje riječi. Nevjerni stražari ujedinili su se u poslu s velikim varalicom, proglašavajući: mir, mir, premda Bog nije rekao: “Mir!” Kao farizeji u Kristove dane, mnogi su odbili sami ući u nebesko kraljevstvo, a priječili su onima koji su htjeli ući. Krv ovih duša tražit će se iz njihovih ruku. Najponizniji i najpobožniji vjernici u Crkvi obično su prvi prihvaćali vijest. Oni koji su osobno proučavali Bibliju nisu mogli a ne vidjeti nebiblijski karakter službenih gledišta o proroštvu, i tamo gdje ljudi nisu bili pod utjecajem svećenstva, gdje god su sami istraživali Božju riječ, bilo je dovoljno usporediti adventno učenje sa Svetim pismom da bi se vidjelo njegovo božansko podrijetlo. Mnogi su bili izloženi progonstvu svoje nevjerne braće. Da bi sačuvali svoj položaj u Crkvi, neki su odlučili šutjeti o svojoj nadi, ali su drugi osjećali da ih odanost Bogu priječi skrivati istine koje im je Bog povjerio. Nemalo ih je bilo izopćeno iz crkvene zajednice samo zato što su izrazili svoju vjeru u Kristov dolazak. Onima koji su podnijeli takvu kušnju svoje vjere bile su posebno dragocjene riječi proroka: “Govore braća vaša koja na vas mrze i odbacuju vas radi moga imena: “Neka se proslavi Jahve, pa da radost vašu vidimo.” Ali oni će biti postiđeni.” (Izaija 66,5) Božji anđeli su s najvećim zanimanjem pratili rezultate upozorenja. Kad su Crkve potpuno odbacile vijest, anđeli su se s tugom okrenuli od njih. Ipak je bilo još mnogo onih koji nisu bili ispitani u odnosu na adventnu istinu. Mnoge su zaveli bračni drugovi, roditelji ili djeca; bili su uvjereni kako je grijeh i slušati “hereze” kakve su adventisti naučavali. Anđelima je naređeno da brižno bdiju nad tim dušama, jer ih je trebalo obasjati još jedno svjetlo s Božjeg prijestolja. Svi koji su primili vijest s neizrecivom su čežnjom pazili na dolazak svog Spasitelja. Vrijeme u kojem su očekivali da Ga sretnu bilo je pred vratima. Ovom su se času približavali svečanim mirom. Počivali su u slatkoj zajednici s Bogom, predokusom mira koji će uživati u slavnoj budućnosti. Tko god je iskusio ovu nadu i povjerenje ne može zaboraviti one dragocjene sate čekanja. Nekoliko tjedana prije očekivanog vremena većina je odložila sve svjetovne poslove. Iskreni vjernici su brižljivo ispitivali svaku misao i osjećaj svog srca kao da se nalaze na samrtnoj postelji i za koji sat trebaju zaklopiti oči za sve na ovoj Zemlji. Svi osjećali potrebu za unutarnjim osvjedočenjem da su pripravni za susret sa Spasiteljem; njihova bijela odjeća bila je čisto ća duše, karakter očišćen od grijeha Kristovom krvlju pomirenja. O, kad bi kod onih koji tvrde da pripadaju Božjem narodu još uvijek bio isti duh ispitivanja srca, iste ozbiljne i odlučne vjere! Da su se i dalje tako ponizili pred Gospodinom i uporno slali svoje molbe prijestolju milosti, imali bi mnogo  bogatije iskustvo od ovoga danas. Premalo je molitava, premalo iskrenog osvjedočenja o grijehu, a nedostatak žive vjere ostavlja mnoge bez milosti koju je naš Otkupitelj tako bogato osigurao. Bog je namjeravao iskušati svoj narod. Njegova je ruka pokrila pogrešku u računanju proročkih razdoblja. Adventisti je nisu otkrili, a nisu je otkrili ni njihovi najučeniji protivnici. Ovi potonji su govorili: “Vaše računanje proročkih razdoblja je ispravno. Uskoro će se zbiti neki veliki događaj; ali ne onaj koji proriče Miller. Bit će to obraćenje svijeta, a ne drugi Kristov dolazak.” Očekivano je vrijeme prošlo, a Krist nije došao izbaviti svoj narod. Oni koji su iskrenom vjerom i ljubavlju očekivali svojega Spasitelja doživjeli su gorko razočaranje. Ali Božje su namjere bile ostvarene; On je ispitao srca onih koji su izjavili da očekuju Njegov dolazak. Među njima je bilo mnogo onih kojima je najviša pobuda bio strah. Njihovo ispovijedanje vjere nije utjecalo ni na njihova srca niti na njihov život. Kad se očekivani događaj nije ostvario, ovi su ljudi izjavili da nisu razočarani; oni nikada nisu vjerovali da će Krist doći. Oni su bili među prvima koji su ismijavali bol iskrenih vjernika. Ali su Isus i sva nebeska vojska s ljubavlju i sućuti gledali na iskušane vjerne koji su doživjeli razočaranje. Da se mogao povući zastor koji dijeli vidljivi svijet od nevidljivoga, vidjelo bi se kako se anđeli primiču ovim postojanim dušama i štite ih od Sotoninih strelica.

Zemaljsko svetište

Predmet Svetišta bio je ključ kojim je otključana tajna razočaranja 1844. godine. Ovaj je predmet razotkrio savršen sustav istine, povezan i usklađen, pokazujući da je Božja ruka upravljala velikim adventnim pokretom i otkrila sadašnju dužnost koja je rasvijetlila položaj i djelovanje Božjeg naroda. Kao što su se Isusovi učenici nakon strašne noći duševne boli i razočaranja obradovali “kad vidješe Gospodina”, tako su se sada radovali oni koji su u vjeri očekivali Njegov drugi dolazak. Oni su očekivali da će se On pojaviti u slavi i nagraditi svoje sluge. Kad su im se nade izjalovile, izgubili su iz vida Isusa, i poput Marije na grobu uzviknuli: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.” Sada su u Svetinji nad svetinjama ponovno gledali Njega, svog milostivog Velikog svećenika, koji će se kao njihov Kralj i Spasitelj uskoro pojaviti. Svjetlost iz Svetišta obasjala je prošlost, sadašnjost i budućnost. Znali su da ih je Bog vodio svojom nepogrešivom providnosti. Premda, kao prvi učenici, sami nisu razumjeli vijest koju su objavljivali, ona je u svakom pogledu bila pravilna. Objavljujući je, oni su ostvarili Božju namjeru i njihovo djelovanje u Gospodinu nije bio uzaludno. Ponovno rođeni “za živu nadu”, radovali su se “neizrecivom i proslavljenom radosti”. Oboje – proročanstvo u Danielu 8,14: “Još dvije tisuće i tri stotine jutara i večeri; tada će Svetište biti očišćeno”, i vijest prvog anđela: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda” – upućivali su na Kristovu službu u Svetinji nad svetinjama, na istražni sud, a ne na Kristov dolazak radi spasenja svog naroda i uništenja zlih. Pogreška nije bila u računanju  proročkih razdoblja, već u događaju koji se trebao zbiti na kraju 2300 dana. Zbog ove pogreške vjerni su doživjeli razočaranje, ali je ostvareno sve što je bilo prorečeno i sve što su po Pismu mogli očekivati. Upravo u vrijeme dok su jadikovali zbog neostvarenih nada zbio se događaj koji je bio prorečen u vijesti, a koji se morao zbiti prije no što će Gospodin doći da nagradi svoje sluge. Krist je došao, ali ne na Zemlju kako su očekivali, nego, kako je bilo prikazano u predslici, u Svetinju nad svetinjama Božjeg hrama na Nebu. Prorok Daniel Ga prikazuje kako u to vrijeme dolazi pred Pradavnoga: “Gledah u noćnim viđenjima, i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi” – ne Zemlji – već “Pradavnome, i dovedu ga k njemu.” (Daniel 7,13) Ovaj dolazak prorekao je i prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Jahve nad Vojskama.” (Malahija 3,1) Gospodin je u svoj hram došao iznenada, neočekivano za Njegov narod. Oni ga nisu tamo tražili. Očekivali su da će doći na Zemlju “u plamenom ognju”, da bi se osvetio “onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti”. (2. Solunjanima 1,8) Ali narod još nije bio spreman sresti svojega Gospodina. Još je za njega trebalo izvršiti djelo pripreme. Trebalo ga je obasjati svjetlo koje će njegove misli usmjeriti na Božji hram na Nebu; i ako budu u vjeri slijedili svojega Velikog svećenika u Njegovoj službi, bit će im otkrivene nove dužnosti. Crkvi je trebalo objaviti još jednu vijest opomene i upute.

Isus Krist i posrednička služba
u nebeskom svetištu – I

Isus Krist i posrednička služba
u nebeskom svetištu – II

 

Sveopći kršćanski otpad

“Poslije toga opazih nekoga drugog anđela gdje silazi s neba. Imao je veliku moć, i zemlja se rasvijetli od njegova sjaja. On povika jakim glasom: “Pade, pade veliki Babilon i postade boravištem demona i sklonište svih nečistih duhova, skloništem svih nečistih ptica.” … Uto čuh drugi glas s neba gdje govori: “Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala!”” (Otkrivenje 18,1.2.4)

Ovaj redak Svetog pisma upućuje na vrijeme kada drugi anđeo iz Otkrivenja 14. poglavlja (8. redak) treba ponoviti vijest o padu Babilona, uz dodatno spominjanje izopačenosti što, otkad je ova vijest prvi put objavljena u ljeto 1844. godine, ulazi u različite organizacije koje čine Babilon. Ovdje je opisano strašno stanje u vjerskom svijetu. Svakim odbacivanjem istine ljudski će umovi postati mračniji, njihova srca tvrđa, dok se ne budu ukopali u nepopustljivom nevjerstvu. Unatoč upozorenjima što ih je Bog uputio, oni će nastaviti gaziti jedan od propisa Dekaloga, dok ne budu navedeni da progone one koji ga drže svetim. Prijezirom prema Božjoj riječi i Njegovom narodu omalovažavaju Krista. Budući da su Crkve prihvatile učenje spiritizma, te su tako uklonjene ograde nametnute tjelesnom srcu, ispovijedanje religije postat će plaštem za prikrivanje najpodlijeg bezakonja. Vjera u spiritističke pojave otvara vrata zavodničkim duhovima i đavolskim učenjima, pa će se u Crkvama osjetiti utjecaj zlih anđela. U vrijeme naznačeno u ovom proročanstvu objavljeno je o Babilonu: “Jer, njezini su grijesi doprli do neba, i Bog se sjetio njezinih opačina.” (Otkrivenje 18,5) On je napunio mjeru svoje  krivnje, i sad ga čeka uništenje. Ali Bog još uvijek ima jedan narod u Babilonu i prije no što Babilon stignu Božje kazne, ove vjerne valja pozvati da iziđu iz njega, da ne postanu sudionicima u njegovim grijesima i da ne dijele njegovih zala. Stoga je pokret predočen anđelom koji silazi s Neba, koji rasvjetljuje Zemlju svojim sjajem i jakim glasom objavljuje grijehe Babilona. U vezi s njegovom porukom čuje se poziv: “Iziđite iz nje, moj narode!” Ujedinjeni s porukom trećeg anđela, ovi pozivi čine posljednje upozorenje koje će biti upućeno stanovnicima Zemlje. Zastrašujuće je stanje u kome će se svijet naći. Zemaljske snage, udružene u ratu protiv Božjih zapovijedi, objavit će da se “svi mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi” (Otkrivenje 13,16) moraju pokoriti crkvenim običajima svetkujući lažnu subotu. Tko se ne bude htio pokoriti, bit će izložen građanskim kaznama, a na kraju će biti objavljeno da zaslužuje smrt. S druge strane, Božji zakon koji nalaže poštovanje Stvoriteljeva dana odmora, zahtijeva poslušnost i prijeti srdžbom protiv svih koji krše njegove propise. Kad se ovo bude jasno iznijelo ljudima, tko god bude gazio Božji zakon da bi poslušao ljudske naredbe, primit će žig Zvijeri; znak odanosti sili koju je odlučio slušati namjesto Boga. Opomena s Neba glasi: “Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva.” (Otkrivenje 14,9.10) Ali nitko nije izložen Božjoj srdžbi dok njegov um i savjest ne shvate istinu pa je odbace. Mnogi nikada nisu imali priliku čuti posebne istine za ovo vrijeme. Nikada im obvezatnost četvrte zapovijedi nije bila prikazana u pravom svjetlu. Onaj koji čita svako srce i ispituje svaku pobudu, neće ostaviti nijednoga koji čezne za poznavanjem istine da bude prevaren u pogledu ishoda ovog sukoba. Naredba neće biti slijepo nametnuta ljudima. Svatko će imati dovoljno svjetlosti da razumno donese odluku. Subota će biti veliki ispit vjernosti, jer je točka istine posebno izložena napadima. Kad za ljude dođe posljednji ispit, onda će biti povučena granična crta između onih koji služe Bogu i onih koji Mu ne služe. Dok će svetkovanje lažne subote sukladno državnim zakonima, suprotno četvrtoj zapovijedi, biti  priznanje vjernosti sili koja se protivi Bogu, svetkovanje prave subote i poslušnosti Božjem zakonu dokaz je vjernosti Stvoritelju. Dok će jedni primanjem znaka pokornosti zemaljskim vlastima primiti žig Zvijeri, drugi će izborom znaka vjernosti božanskom autoritetu primiti Božji pečat. Dosad su navjestitelje istina poruke trećeg anđela često smatrali paničarima. Njihova proročanstva da će u Sjedinjenim Državama zavladati vjerska netrpeljivost, da će se Crkva i država udružiti u progonstvu onih koji vrše Božje zapovijedi, proglašena su za neutemeljena i apsurdna. Uvjerljivo se tvrdilo da ova zemlja nikada neće postati nešto drugo no ono što je bila: branitelj vjerske slobode. Ali dok se naširoko raspravlja o pitanju prisilnog svetkovanja nedjelje, zamjetno je primicanje događaja u čije se ostvarenje dugo nije vjerovalo i sumnjalo, pa će poruka trećeg anđela imati učinak koji ranije nije mogla imati. U svakom je naraštaju Bog slao svoje sluge da prekore za grijeh, i u svijetu i u Crkvi. Ali ljudi vole da im se govori što je ugodno i ne prihvaćaju čistu i neukaljanu istinu. Mnogi su reformatori u početku svog rada odlučili biti vrlo oprezni u žigosanju grijeha Crkve i nacije. Nadali su se da će primjerom čistog kršćanskog života vratiti ljude učenjima Biblije. Ali je na njih došao Božji Duh kao na Iliju, koji ga je pokrenuo da osudi grijehe bezbožnog kralja i otpalog naroda; i oni se nisu mogli uzdržati od naviještanja jasnih iskaza Biblije učenja koje su se ustezali iznijeti. Bili su potaknuti da gorljivo objave istinu i opasnost koja prijeti dušama. Riječi koje im je Gospodin dao iznosili su bez straha od posljedica i ljudi su bili prisiljeni čuti upozorenje. Tako će se objaviti poruka trećeg anđela. Kad nastupi vrijeme da se objavi najvećom silom, Gospodin će djelovati preko skromnih oruđa, upravljajući umom onih koji se budu posvetili Njegovoj službi. Djelatnici će biti osposobljeni više pomazanjem Njegova Duha nego školskim obrazovanjem. Ljudi vjere i molitve bit će pokrenuti da pođu u svetoj revnosti, objavljujući riječi koje im Bog daje. Grijesi Babilona bit će razotkriveni. Zastrašujuće posljedice nametanja crkvenih svetkovina što su ih provodile građanske vlasti, prodor spiritizma, potajno ali naglo jačanje papinske moći sve će to biti raskrinkano. Ova će svečana upozorenja probuditi narod. Tisuće i tisuće ljudi slušat će riječi kakve još nisu čuli. S iznenađenjem će čuti svjedočanstvo  da je Babilon Crkva koja je pala zbog svojih zabluda i grijeha, jer je odbacila istinu poslanu s Neba. Kad se narod bude obratio svojim bivšim svećenicima ozbiljnim pitanjem: Je li to tako?, svećenici će iznositi priče, proricati ono što im je ugodno, kako bi ublažili njihov strah i utišali njihovu probuđenu savjest. Budući da se mnogi neće zadovoljiti samo autoritetom ljudi i zahtijevat će jasno “Tako veli Gospodin”, popularne će svećenike i pastore, kad se njihov autoritet bude doveo u pitanje, poput drevnih farizeja u staro doba, obuzeti srdžba, pa će poruku proglasiti Sotoninom i potaknuti mnoštvo koje voli grijeh na mržnju i progonstvo onih koji je objavljuju. Kako se sukob bude proširio na nova područja, i misli ljudi budu usmjerene na pogaženi Božji zakon, Sotona će se uznemiriti. Sila koja prati poruku samo će razbjesniti one koji joj se protive. Kler će uložiti gotovo nadljudske napore da zakloni svjetlost kako ne bi obasjala njihovo stado. Svim raspoloživim sredstvima nastojat će spriječiti raspravu o ovim pitanjima od životne važnosti. Crkva će pozvati u pomoć jaku ruku građanske vlasti i u tomu će se papisti i protestanti ujediniti. Kad pokret za nametanje svetkovanja nedjelje postane smjeliji i odlučniji, bit će izglasan zakon protiv onih koji vrše Božje zapovijedi. Zaprijetit će im novčanim kaznama i zatvorom, a nekima će ponuditi utjecajne položaje, uz druge nagrade i prednosti, kako bi ih privoljeli da se odreknu svoje vjere. Ali njihov će odlučni odgovor glasiti: “Pokažite nam iz Božje riječi da smo u zabludi ” isti zahtjev što ga je Luther iznio u sličnim okolnostima. Oni koji budu dovedeni pred sudove, odlučno će braniti istinu i neki koji ih budu slušali bit će potaknuti na odluku da vrše sve Božje zapovijedi. Na ovaj će način svjetlost doći do tisuća drugih koji inače o ovim istinama ništa ne bi znali. Savjesna poslušnost Božjoj riječi smatrat će se pobunom. Zaslijepljen od Sotone, roditelj će grubo i okrutno postupati spram djeteta koje vjeruje; gospodar ili gospodarica će vršiti nasilje nad slugom koji vrši Božje zapovijedi. Ljubavi će nestati; djeca će biti razbaštinjena i otjerana od kuće. Doslovno će se ispuniti Pavlove riječi: “A i svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni.” (2. Timoteju 3,12) Budući da će branitelji istine odbiti da poštuju nedjelju, neki će od njih dopasti zatvora, neki će biti prognani, a s nekima će se postupati kao s robovima. Sve se ovo danas ljudskom razumu čini nemogućim, ali kad se obuzdavajući Božji Duh bude povukao od ljudi i oni dođu pod nadzor Sotone koji mrzi božanske propise, doći će do neobičnog razvitka događaja. Srce može biti vrlo okrutno kad u njemu nema Božjeg straha i ljubavi. Kad se oluja približi, veliki broj onih koji su tvrdili da vjeruju u poruku trećeg anđela, ali nisu bili posvećeni poslušnošću prema istini, napustit će svoje položaje i pridružiti se redovima protivnika. Budući da će se ujediniti sa svijetom i postati dionicima njegova duha, oni će promatrati stvari u gotovo istom svjetlu, a kad kušnja dođe, bit će spremni izabrati lakšu, popularniju stranu. Daroviti ljudi, ugodna govora, koji su se nekada radovali u istini, upotrijebit će svoje snage da prevare i zavedu duše. Oni će postati najogorčeniji neprijatelji svojoj negdašnjoj braći. Kad svetkovatelji subote budu izvedeni pred sudove da odgovaraju za svoju vjeru, ovi će otpadnici biti najdjelotvorniji Sotonini izaslanici da ih krivo predstave i optuže te da lažnim izvješćima i sumnjičenjima potaknu vlastodršce protiv njih. U to će se vrijeme progonstva ispitati vjera Gospodnjih slugu. Oni su vjerno objavili upozorenje, gledajući samo na Boga i Njegovu Riječ. Božji Duh, djelujući na njihovo srce, nagnao ih je da govore. Potaknuti svetom revnošću i snažnim božanskim djelovanjem, oni su pošli izvršiti svoje dužnosti bez razmišljanja o posljedicama kad ljudima budu izgovorili riječi koje im je Gospodin povjerio. Oni nisu gledali na ovozemaljske interese, niti su nastojali sačuvati svoj ugled ili život. Ali kad se na njih bude sručila oluja protivljenja i ruganja, neki će, ispunjeni zabrinutošću, biti gotovi uzviknuti: “Da smo mogli predvidjeti posljedice naših riječi, mi bismo šutjeli.” Bit će okruženi nevoljama. Sotona će ih napadati žestokim kušnjama. Učinit će im se da djelo što su ga preuzeli na sebe nadmašuje njihove sposobnosti. Zaprijetit će im uništenje. Nestalo je oduševljenja koje ih je pokretalo, ali povratka nema. Tada će, svjesni potpune bespomoćnosti, potražiti snagu kod Svemogućega. Sjetit će se da riječi što su ih izgovarali nisu bile njihove, nego Onoga koji im je naložio da objave upozorenje. Bog je stavio istinu u njihova srca i oni nisu mogli drukčije nego je objaviti. Iste kušnje doživjeli su Božji ljudi u prošlosti. Wycliffe, Hus, Luther, Tyndale, Baxter i Wesley svi su zahtijevali da se svako učenje ispita Biblijom i izjavili da će se odreći svega što ona osuđuje. Progonstvo je bjesnilo nesmiljenom žestinom protiv  ovih ljudi, ali oni nisu prestali objavljivati istinu. Svako od različitih razdoblja u povijesti Crkve bilo je obilježeno razvitkom neke posebne istine, prilagođene potrebama Božjeg naroda u ono vrijeme. Svaka se nova istina morala probijati kroz mržnju i protivljenje; oni koji su bili blagoslovljeni njezinom svjetlošću bili su izloženi kušnji i prokušani. Gospodin daje posebnu istinu narodu izloženom opasnosti. Tko se usuđuje da je ne objavi? On zapovijeda svojim slugama da svijetu upute posljednji milosrdni poziv. Oni ne mogu šutjeti, osim uz opasnost za svoju dušu. Kristovi veleposlanici nemaju ništa s posljedicama. Oni moraju izvršiti dužnost, a posljedice prepustiti Bogu. Kad protivljenje dosegne vrhunac žestine, Božje će se sluge ponovno zbuniti, jer će im se činiti da su sami izazvali ovu krizu. No savjest i Božja riječ uvjerit će ih da su na ispravnom putu; premda nevolje neće prestati, oni će biti osnaženi da ih mogu podnijeti. Borba će postati odlučnija i žešća, ali s opasnosti će rasti i njihova vjera i hrabrost. Njihovo će svjedočanstvo biti: “Ne usuđujemo se poigravati s Božjom riječju dijeleći Božji zakon, nazivajući jedan dio bitnim a drugi nebitnim da bismo stekli naklonost svijeta. Gospodin kojemu služimo može nas izbaviti. Krist je pobijedio zemaljske sile; hoćemo li se bojati svijeta koji je već pobijeđen?” Progonstvo u različitim oblicima jest razvitak načela koje će postojati dokle postoji Sotona i dokle kršćanstvo ima životnu snagu. Nijedan čovjek ne može služiti Bogu a da ne pokrene protiv sebe otpor sila tame. Zli anđeli oborit će se na njega, bojeći se da im on svojim utjecajem ne otme plijen iz ruku. Zli ljudi ukoreni njegovim primjerom udružit će se s njima, nastojeći ga primamljivim kušnjama odvojiti od Boga. Ako u tome ne uspiju, primijenit će prisilu da utječu na njegovu savjest. Dokle god Isus ostaje čovjekov posrednik u nebeskom Svetištu, vlastodršci i narod će osjetiti obuzdavajući utjecaj Svetoga Duha. On još uvijek u određenoj mjeri nadzire zemaljske zakone. Da nije njih, prilike u svijetu bi bile gore. Premda su mnogi naši vlastodršci Sotonini aktivni poslanici, Bog među vodećim ljudima nacije ima i svoje poslanike. Neprijatelj potiče svoje sluge da predlažu mjere koje bi itekako omele Božje djelo, ali državnike koji se boje Gospodina sveti anđeli potiču da se neoborivim argumentima usprotive takvim prijedlozima. Na ovaj  će način nekolicina zadržati moćnu struju zla. Protivljenje neprijatelja istine bit će obuzdano kako bi poruka trećeg anđela mogla obaviti svoju zadaću. Kad bude objavljeno posljednje upozorenje, ono će privući pozornost ovih vodećih ljudi preko kojih Gospodin danas radi, i neki će ga od njih prihvatiti te stati uz Božji narod u vrijeme nevolje. Anđeo koji se pridružuje objavi poruke trećeg anđela rasvijetlit će čitavu Zemlju svojim sjajem. Ovdje je prorečeno djelo svjetskih razmjera i neuobičajene sile. Adventni pokret od 1840. do 1844. godine bio je slavna objava Božje sile; poruka prvog anđela odnesena je u svaku misionarsku stanicu na svijetu, i u nekim se zemljama pojavilo najveće vjersko zanimanje, kakvoga nije bilo ni u jednoj zemlji od reformacije u šesnaestom stoljeću; ali silan pokret u vrijeme posljednjeg upozorenja trećeg anđela daleko će sve to nadmašiti. To će djelo biti slično onome na Duhove. Kao što je “rana kiša” bila dana izlijevanjem Svetoga Duha u početku objavljivanja Evanđelja da izazove klijanje dragocjenog sjemena, tako će “kasna kiša” biti dana pri njenom završetku za dozrijevanje žetve. “Težimo da upoznamo Jahvu: kao zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.” (Hošea 6,3) “Sinovi sionski, radujte se, u Jahvi se veselite, svojem Bogu; jer vam daje kišu jesensku u pravoj mjeri, izli na vas kišu kao nekoć.” (Joel 2,23) “U posljednje ću vrijeme veli Gospodin izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće. … Tko god tada zazove ime Gospodnje, bit će spašen.” (Djela 2,17.21) Veliko se djelo Evanđelja neće završiti manjom objavom Božje sile od one koja je pratila njegov početak. Proročanstva koja su se ispunila u izlijevanju rane kiše u samom početku propovijedanja Evanđelja, opet će se pri njegovu završetku ispuniti u kasnoj kiši. To je vrijeme “utjehe” kojemu se apostol Petar nadao kad je rekao: “Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi, tako da od Gospodnje prisutnosti mognu doći vremena utjehe i da on pošalje predodređenog vam Mesiju, Isusa.” (Djela 3,19.20) Božje sluge, ozarena lica svetim posvećenjem, žurit će iz mjesta u mjesto objaviti poruku s Neba. Tisuće će glasova, diljem čitave Zemlje, objaviti upozorenje. Činit će se čuda, bolesni će ozdravljati, a znakovi i čudesa pratit će vjerne. I Sotona  će djelovati lažnim čudesima, čak spuštajući vatru s neba naočigled ljudi. (Otkrivenje 13,13) Na ovaj će način stanovnici Zemlje biti navedeni na odluku. Vijest se neće toliko širiti dokazivanjem koliko dubokim osvjedočenjem Božjeg Duha. Dokazi su bili predočeni. Sjeme je bilo posijano, a sada će niknuti i donijeti plod. Publikacije što su ih razdijelili evanđeoski djelatnici izvršile su svoj utjecaj, ali su mnogi čiji su umovi njima bili dirnuti, dotad bili sprečavani shvatiti istinu u cijelosti i poslušati je. Zrake svjetlosti sada prodiru posvuda, istina se vidi u svoj svojoj jasnoći, a iskrena Božja djeca kidaju veze koje su ih dosad držale. Obiteljske i crkvene veze su nemoćne da ih zadrže. Istina im je dragocjenija od svega drugoga. Unatoč udruženim snagama što se protive istini, velik broj ljudi stat će na Gospodnju stranu.

 

Tko su Zvijer iz mora, Zvijer iz zemlje i Bludnica-Babilon veliki?


Nepromjenjivost Božjeg zakona

“Za njima eto i trećeg anđela koji vikaše iza glasa: “Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku, pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove! I bit će udaren na muke u ognju i sumporu svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu. Dim muke njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim. U tom je postojanost svetih – onih što čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu.” (Otkrivenje 14,9-12)

“U to se otvori hram Božji što se nalazi u nebu i pokaza se njegov Kovčeg saveza u njegovu hramu.” (Otkrivenje 11,19) Kovčeg Božjeg saveza se nalazi u Svetinji nad svetinjama, u drugom dijelu Svetišta. U službi zemaljskog Svetišta, koja je služila “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Hebrejima 8,5), ovaj se odjel otvarao samo na veliki Dan pomirenja da bi se Svetište očistilo. Stoga objava da se na Nebu otvorio Božji hram i da se u njemu vidio Njegov Kovčeg saveza upućuje na otvaranje Svetinje nad svetinjama u nebeskom Svetištu 1844. godine, u koju je Krist ušao da izvrši završno djelo pomirenja. Oni koji su vjerom slijedili svoga Velikog svećenika kad je ušao da služi u Svetinju nad svetinjama, vidjeli su Njegov Kovčeg saveza. Proučavanjem predmeta Svetišta razumjeli su da je Spasitelj promijenio službu i vidjeli kako se zahvaljujući svojoj krvi pred Božjim Kovčegom zauzima za grešnike. U Kovčegu zemaljskog Svetišta bile su dvije kamene ploče, ispisane propisima Božjeg zakona. Kovčeg nije bio ništa drugo do spremište za ploče Zakona, a prisutnost ovih božanskih propisa dala mu je vrijednost i svetost. Kad se na Nebu otvorio Božji hram, vidio se njegov Kovčeg saveza. Božanski je Zakon pohranjen u Svetinji nad svetinjama nebeskog Svetišta. To je Zakon što ga je s‰m Bog izgovorio usred gromova na Sinaju i napisao svojim prstom na kamene ploče. Božji zakon u nebeskom Svetištu je uzvišeni izvornik, a propisi napisani na kamenim pločama i po Mojsiju zabilježeni u Petoknjižju bili su vjeran prijepis. Oni koji su razumjeli ovu važnu istinu tako su uvidjeli da je božanski Zakon svet i nepromjenjiv. Kao nikada ranije osjetili su silu Spasiteljevih riječi: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 5,18) Božji zakon, budući da je otkrivenje Njegove volje i prijepis Njegova karaktera, mora biti vječan, “vjerni svjedok na nebu”. Nijedna zapovijed nije bila ukinuta; nijedna jota ili kovrčica nije bila promijenjena. Psalmist kaže: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa. … Stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena, dovijeka. ” (Psalam 119,89; 111,7.8) A u samom je srcu Dekaloga četvrta zapovijed, kako je bila objavljena u početku: “Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja živina, niti stranac koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” (Izlazak 20,8-11) Božji je Duh utjecao na srca onih koji su istraživali Njegovu riječ. Došli su do spoznaje da su u neznanju kršili ovaj propis jer nisu štovali Stvoriteljev dan odmora. Počeli su ispitivati razloge za svetkovanje prvog dana tjedna namjesto dana koji je Bog posvetio. U Svetom pismu nisu mogli naći nikakav dokaz da je četvrta zapovijed ukinuta ili da je subota promijenjena; blagoslov kojim je sedmi dan prvotno posvećen nikada nije ukinut. Iskreno su nastojali upoznati i vršiti Božju volju. Kad su uvidjeli da su prijestupnici Njegovog Zakona, srce im je ispunila žalost pa su svoju odanost Bogu pokazali svetkovanjem Njegove subote. Mnogi su ulagali velik napor da im sruše vjeru. Svatko je mogao vidjeti – ako je zemaljsko Svetište bila slika ili uzorak nebeskog, onda je i Zakon koji se čuvao u Kovčegu saveza na Zemlji bio vjeran prijepis Zakona u Kovčegu na Nebu. U tom je slučaju prihvaćanje istine o nebeskom Svetištu uključivalo i priznavanje zahtjeva Božjeg zakona i obvezu spram subote u četvrtoj zapovijedi. Ovdje je bila tajna ogorčenog i odlučnog protivljenja skladnom izlaganju Svetoga pisma koje je rasvijetlilo Kristovu službu u nebeskom Svetištu. Ljudi su silom nastojali zatvoriti vrata koja je Bog otvorio i otvoriti ona koja je Bog  zatvorio. Ali je Onaj “koji otvori, i nitko ne zatvori, koji zatvori, i nitko ne otvori”, rekao: “Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,7.8) Krist je otvorio vrata, odnosno službu u Svetinji nad svetinjama i svjetlost je sijala kroz otvorena vrata nebeskog Svetišta pa je bilo vidljivo da se u Zakonu koji je pohranjen u Kovčegu nalazi i četvrta zapovijed. Što je Bog uspostavio, nitko ne može srušiti. Oni koji su prihvatili svjetlost koja se odnosila na Kristovo posredovanje i na nepromjenjivost Božjeg zakona ustanovili su da su te istine iznesene u Otkrivenju 14. poglavlju. Poruke iz ovog poglavlja sadrže trostruko upozorenje (vidi Dodatak) koje treba stanovnike Zemlje pripremiti za Gospodnji drugi dolazak. Objava: “Jer je došao čas njegova Suda” upućuje na završno djelo Kristove službe za spasenje ljudi. Ona navješćuje istinu koja se treba objavljivati dok se Spasiteljevo posredovanje ne završi i On se vrati na Zemlju da uzme k sebi svoj narod. Djelo suda koji je započeo 1844. godine mora se nastaviti dok se svi slučajevi, i živih i mrtvih, ne riješe; stoga će ono trajati do svršetka vremena milosti za ljude. Da bi se mogli održati na sudu, poruka sadrži nalog: “Bojte se Boga i zahvalite mu… Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” Rezultat prihvaćanja ovih poruka sadrže riječi: “Na tom se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” Da bi se pripremili za sud, ljudi moraju vršiti Božji zakon. On će biti mjerilo karaktera na sudu. Apostol Pavao izjavljuje: “Svi koji budu pod Zakonom sagriješili, po Zakonu će biti suđeni… u dan u koji će Bog – prema mojem evanđelju – suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.” Dalje kaže da će “oni biti priznati pravednima koji vrše Zakon”. (Rimljanima 2,12-16) Da bi se vršio Božji zakon potrebna je vjera, jer “bez vjere nemoguće mu je ugoditi”. “A sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju grijeh je.” (Hebrejima 11,6; Rimljanima 14,23) Prvi anđeo poziva ljude da se boje Boga i da Mu zahvale; da Mu se poklone kao Stvoritelju neba i Zemlje. Da bi to činili, moraju biti poslušni Njegovom Zakonu. Propovjednik kaže: “Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.” (Propovjednik 12,13) Bez poslušnosti Njegovim zapovijedima nijedno bogoštovlje ne može biti ugodno Bogu. “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.” “Tko uklanja  uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.” (1. Ivanova 5,3; Izreke 28,9) Dužnost da se poklonimo Bogu temelji se na činjenici da je On Stvoritelj i da Mu sva stvorenja duguju život. Gdje god se u Bibliji ističe Njegovo veće pravo da Ga ljudi štuju i klanjaju Mu se no što ga imaju bogovi mnogobožaca, navode se dokazi Njegove stvaralačke moći. “Ništavni su svi bozi narod‰. Jahve stvori nebesa.” (Psalam 96,5) “S kim ćete me prispodobit, tko mi je ravan? kaže Svetac. Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? … Da, ovako govori Jahve, nebesa Stvoritelj – on je Bog – koji je oblikovao i sazdao zemlju… Ja sam Jahve i nema drugoga.” (Izaija 40,25; 45,18) Psalmist veli: “Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi. … Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori.” (Psalam 100,3; 95,6) I sveta Bića koja se na Nebu klanjaju Bogu, navode kao razlog svoga obožavanja: “Dostojan si, naš Gospodine i naš Bože, da primiš slavu, čast i moć, jer ti si stvorio sve.” (Otkrivenje 4,11) U Otkrivenju 14. poglavlju nalazimo poziv upućen ljudima da se poklone Stvoritelju, a proroštvo skreće pozornost na skupinu koja, kao posljedicu objavljivanja trostruke vijesti, vrši Božje zapovijedi. Jedna od njih upućuje izravno na Boga kao Stvoritelja. Četvrti propis glasi: “A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu… Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji. ” (Izlazak 20,10.11) O suboti Gospodin dalje kaže da je ona “znak… kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš”. (Ezekiel 20,20) A naveden je i razlog: “Ta Jahve je za šest dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo.” (Izlazak 31,17) “Važnost subote kao uspomene na stvaranje je u tome što ističe pravi razlog zbog kojeg je Bog dostojan obožavanja” – zato što je On Stvoritelj, a mi smo Njegova stvorenja. “Stoga je subota osnova svakog bogoštovlja jer ovu veliku istinu naučava na posebno dojmljiv način, što se ne može reći ni za jednu drugu ustanovu. Pravi razlog bogoštovlja, ne samo onoga u sedmi dan već svakoga općenito, nalazi se u razlici između Stvoritelja i Njegovih stvorenja. Ova velika činjenica ne može nikada zastarjeti i ne smije se nikada zaboraviti.”1 Da bi ovu istinu  zauvijek sačuvao u umovima ljudi, Bog je u Edenu ustanovio subotu i dokle god činjenica da je On naš Stvoritelj ostaje razlogom da Mu iskažemo štovanje, dotle će i subota biti znak i uspomena toga. Da su svi svetkovali subotu, čovjekove bi misli i osjećaji bili usmjereni na Stvoritelja kao predmet štovanja i obožavanja, pa nikada ne bi bilo ni idolopoklonika, ni ateista ni nevjernika. Svetkovanje subote je znak vjernosti pravom Bogu, koji je sazdao “nebo i zemlju, more i izvore vod‰”. Iz ovoga slijedi da će vijest koja ljudima zapovijeda da se poklone Bogu i vrše Njegove zapovijedi predstavljati naročiti poziv na vršenje četvrte zapovijedi. Nasuprot onima koji vrše Božje zapovijedi i imaju vjeru u Isusa, treći anđeo upozorava na još jednu skupinu, protiv čijih zabluda izgovara svečano i strašno upozorenje: “Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe.” (Otkrivenje 14,9.10) Za razumijevanje ove poruke potrebno je pravilno tumačenje upotrijebljenih simbola. Što je prikazano Zvijeri, kipom i žigom? Proroštvo koje sadrži ove simbole počinje u Otkrivenju 12. poglavlju sa Zmajem koji je nastojao ubiti tek rođenog Krista. Zmaj je Sotona (Otkrivenje 12,9); on je poticao Heroda da ubije Spasitelja. Sotonino glavno oruđe, kojim je u prvim stoljećima kršćanske ere ratovao protiv Krista i Njegova naroda, bio je Rimski Imperij u kome je poganstvo bilo vladajuća religija. Dok Zmaj ponajprije predstavlja Sotonu, on je, u drugom smislu, i simbol poganskog Rima. U Otkrivenju 13. poglavlju (redci 1-10) nalazimo opis druge Zvijeri, koja je sličila na leoparda, i kojoj Zmaj “predade svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast”. Ovim simbolom, kako je to vjerovala većina protestanata, predstavljeno je papinstvo, koje je naslijedilo moć, prijestolje i silu drevnog Rimskog Imperija. O Zvijeri sličnoj leopardu rečeno je: “I bila su joj dana usta koja su govorila ohole riječi i psovke… Tada ona otvori usta da izgovara uvrede protiv Boga i psuje njegovo ime, njegovo boravište i nebeske stanovnike. I bijaše joj dopušteno da povede rat protiv svetih i da ih pobijedi; dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom, jezikom i narodom.” Ovo proročanstvo, gotovo jednako opisu malog roga u Danielu 7, nesumnjivo upućuje na papinstvo.  “I vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca.” Zatim prorok kaže: “I vidio sam jednu od njezinih glava kao smrtonosno ranjenu. ” I nastavlja: “Tko je određen za ropstvo, ide u ropstvo; tko je određen da pogine od mača, od mača mora poginuti!” Četrdeset i dva mjeseca su isto što i “jedno vrijeme, dva vremena i polovinu vremena”, tri i pol godine ili 1260 dana iz Daniela 7. poglavlja – to jest vrijeme tijekom kojega će papinska vlast tlačiti Božji narod. Ovo razdoblje, kako je izneseno u prethodnim poglavljima, otpočelo je papinskom prevlašću 538. godine poslije Krista, a završilo 1798. Te je godine francuska vojska zarobila papu, papinska je vlast zadobila smrtonosnu ranu, a ispunilo se proročanstvo: “Tko je određen za ropstvo, ide u ropstvo.” U tom se poglavlju pojavljuje još jedan simbol. Prorok kaže: “Potom opazih drugu Zvijer gdje izlazi iz zemlje: imala je dva roga kao u janjeta.” (Otkrivenje 13,11) Pojava ove Zvijeri i način na koji nastaje pokazuju da je nacija koju ona predstavlja drukčija od onih koje su predočene ranijim simbolima. Velika kraljevstva koja su vladala svijetom prikazana su proroku Danielu kao nemani koje su se pojavile nakon što “četiri vjetra nebeska uzbibaše veliko more”. (Daniel 7,2) U Otkrivenju 17. poglavlju anđeo je objasnio da su vode “puci i mnoštva, narodi i jezici”. (Otkrivenje 17,15) Vjetrovi su simbol sukoba. Četiri nebeska vjetra koja su uzbibala veliko more predstavljaju strašne prizore osvajanja i prevrata kojima su kraljevstva došla do vlasti. Ali Zvijer s rogovima kao u janjeta izlazila je “iz zemlje”. Namjesto da uspostavom svoje vlasti ruši druge, ovako predstavljena nacija mora se pojaviti na dotada nenastanjenom području uz postupni i mirni razvoj. Prema tome nije se mogla pojaviti među pretrpanim i nemirnim nacijama Staroga svijeta – tim uzburkanim morem koje čine “puci i mnoštva, naroda i jezici”. Moramo je potražiti na zapadnom kontinentu. Koja se nacija 1798. godine u Novome svijetu počela pojavljivati kao sila, i nagovijestila buduću snagu i veličinu privlačeći pozornost svijeta? Ovaj simbol nije teško protumačiti. Samo jedna jedina nacija odgovara pojedinostima ovog proročanstva; ono neizbježno upućuje na Sjedinjene Američke Države. Govornici i povjesničari su se vrlo često nesvjesno koristili mislima, pa i doslovnim riječima svetog pisca, opisujući postanak i  razvoj ove nacije. Zvijer “izlazi iz zemlje” i prema prevoditeljima, ovdje upotrijebljena riječ izlazi doslovno znači “niknuti ili izrasti kao biljka”. Kao što smo vidjeli, ova se nacija mora pojaviti na dotada nenastanjenom području. Jedan ugledni pisac u opisu postanka Sjedinjenih Država govori o “tajni njihovog nastanka iz praznine” i dodaje: “Kao tiho sjeme narasli smo do države”. Jedan europski dnevnik pisao je 1850. godine o Sjedinjenim Državama kao o neobičnoj državi, koja “niče” i “u tišini zemlje svakodnevno jača u snazi i ponosu”. Edward Everett je u govoru o doseljenim osnivačima ove nacije rekao: “Jesu li tražili neko usamljeno mjesto, bezazleno zbog zabačenosti i sigurno zbog udaljenosti, gdje bi mala crkva iz Leydena mogla uživati slobodu savjesti? Promatrajte golema područja nad kojima su miroljubivim osvajanjem… razvili zastave križa!” “Imala je dva roga kao u janjeta.” Rogovi slični janjetovim upućuju na mladost, nedužnost i blagost, što dobro predstavlja karakter Sjedinjenih Država kako ih je prorok vidio da “izlaze” 1798. godine. Među kršćanskim prognanicima koji su među prvima pobjegli u Ameriku i potražili utočište od kraljevskog tlačenja i svećeničke nesnošljivosti bilo je mnogo onih koji su odlučili osnovati vlast zasnovanu na širokom temelju građanske i vjerske slobode. Njihovi su ideali uneseni u Deklaraciju o nezavisnosti, koja ističe veliku istinu da su “svi ljudi stvoreni jednaki” i obdareni neotuđivim pravom na “život, slobodu i stjecanje sreće”. Ustav jamči narodu pravo na samoupravljanje, uz uvjet da od naroda javno izabrani predstavnici izdaju i primjenjuju zakone. Također je bila zajamčena vjerska sloboda, s tim da je svakome bilo dopušteno služiti Bogu prema svojoj savjesti. Republikanizam i protestantizam postali su osnovnim načelima nacije. Ova su načela tajna njezine moći i napretka. Tlačeni i ugnjetavani širom kršćanskog svijeta okrenuli su se ovoj zemlji s očekivanjem i nadom. Milijuni su potražili njezine obale, pa su se Sjedinjene Države uzdigle u red najmoćnijih država na Zemlji. Ali Zvijer s rogovima kao u janjeta “govorila je kao Zmaj. … Svu vlast prve Zvijeri ona vrši u njezinoj službi i čini da se zemlja i njezini stanovnici klanjaju prvoj Zvijeri kojoj b” izliječena smrtonosna rana… svjetujući stanovnicima zemlje da naprave kip Zvijeri koja b” ranjena mačem, ali ostade na životu.” (Otkrivenje 13,11-14)  Rogovi kao u janjeta i govor Zmaja u ovom simbolu upućuju na upadljivu proturječnost između uvjeravanja i postupaka nacije koju predstavljaju. “Govor” nacije je djelovanje njene zakonodavne i sudske vlasti. Njihovim postupcima poricat će slobodoumna i miroljubiva načela koja je postavila kao temelj svoje politike. Proročanstvo da će govoriti “kao Zmaj” i vršiti “svu vlast prve Zvijeri” jasno proriče razvoj duha netolerancije i progonstva što su ga pokazali narodi predstavljeni Zmajem i Zvijeri sličnoj leopardu. A tvrdnja da Zvijer s dva roga čini da se “zemlja i njezini stanovnici klanjaju prvoj Zvijeri” pokazuje da će ovaj narod svoju vlast upotrijebiti da nametne držanje nečega što bi bilo čin iskazivanja poštovanja papinstvu. Ovakav postupak bio bi izravno suprotan načelima takve vlasti, duhu njenih slobodnih institucija, izravnom i svečanom jamstvu Deklaracije o nezavisnosti i Ustavu. Osnivači nacije mudro su nastojali na tome da spriječe Crkvu u upotrebi svjetovne vlasti, s neizbježnim posljedicama – nesnošljivošću i progonstvom. Ustav propisuje da “Kongres ne smije izdati zakon koji bi dao prednost nekoj religiji ili zabranio njezino slobodno ispovijedanje ” i da se “religija nikada neće tražiti kao uvjet za dobivanje ijedne javne službe u Sjedinjenim Državama”. Državna vlast može jedino očiglednim kršenjem ovih sigurnosnih mjera nacionalne slobode nametnuti poštivanje nekog vjerskog propisa. Ali nedosljednost ovakvog postupka nije veća no što je prikazana simbolom. Zvijer s rogovima kao u janjeta – po svojim uvjeravanjima čista, blaga i bezopasna – govori kao Zmaj. “Savjetujući stanovnicima Zemlje da oni naprave kip Zvijeri. ” Ovdje je jasno prikazan oblik državnog uređenja u kome je zakonodavna vlast u rukama naroda, što je dojmljiv dokaz da su Sjedinjene Države doista nacija označena u ovom proročanstvu. Ali što je “kip Zvjerin” i kako će on nastati? On je proizvod dvoroge Zvijeri i predstavlja kip prve Zvijeri. Da bismo doznali kako izgleda i kako je načinjen, moramo proučiti značajke s‡me Zvijeri – papinstva. Kad se prva Crkva pokvarila napuštanjem jednostavnosti Evanđelja i prihvaćanjem neznabožačkih obreda i običaja, izgubila je Duh i Božju silu. Da bi mogla nadzirati savjest ljudi, tražila je potporu svjetovne vlasti. Rezultat je bilo papinstvo, Crkva koja je nadzirala državnu vlast i upotrebljavala je za po stizanje svojih ciljeva, a posebno za kažnjavanje “krivovjerstva”. Da bi Sjedinjene Države mogle načiniti kip Zvijeri, vjerska sila mora tako nadzirati građansku vlast da se Crkva za postizanje svojih vlastitih ciljeva može služiti autoritetom države. Kad god je Crkva pribavila državnu vlast, ona se njome služila da bi kažnjavala neslaganje s njezinim učenjem. Protestantske Crkve koje su stvaranjem saveza sa svjetovnim silama slijedile stope Rima, pokazale su sličnu želju za ograničavanjem slobode savjesti. Primjer je Anglikanska crkva, koja je dugo vremena progonila one koji se nisu slagali s njezinim učenjem. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću tisuće propovjednika koji joj se nisu prilagodili bilo je prisiljeno pobjeći iz svojih crkava, a mnogi su pastori i vjernici bili izloženi novčanim kaznama, zatvoru, mučenju i mučeničkoj smrti. Otpad je naveo prvu Crkvu da potraži pomoć građanske vlasti, a to je pripravilo put razvitku papinstva, Zvijeri. Pavao je rekao da će doći otpad i da će se pojaviti “Čovjek grijeha”. (2. Solunjanima 2,3) Tako će otpad u Crkvi pripraviti put kipu Zvijeri. Biblija objavljuje da će prije Gospodnjeg dolaska postojati stanje vjerskog opadanja slično onome u prvim stoljećima. “Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile.” (2. Timoteju 3,1-5) “Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne lažne duhove i đavolske nauke.” (1. Timoteju 4,1) Sotona će djelovati “svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem”. A svi koji “nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili”, bit će ostavljeni da prihvate “djelotvornu zabludu da vjeruju laži”. (2. Solunjanima 2,9-11) Kad nastupi ovo stanje bezbožnosti, njemu će slijediti iste posljedice kao i u prvim stoljećima. Veliku raznolikost vjerovanja u protestantskim Crkvama mnogi smatraju odlučnim dokazom da nikada više neće biti moguće nastojati na prisilnom vjerskom jedinstvu. Pa ipak već godinama u protestantskim Crkvama jača i raste težnja za ujedinjenjem koje bi bilo zasnovano na zajedničkim točkama vjerskog nauka. Za postizanje takvog jedinstva mora se svakako izbjeći raspravljanje o predmetima u kojima se svi ne slažu, bez obzira koliko bili važni s biblijskog gledišta. Charles Beecher je u jednoj propovijedi 1846. godine rekao da propovjednici “evangeličkih protestantskih zajednica … ne samo što su od samog početka bili pod velikim pritiskom isključivo ljudskog straha, već žive, dišu i kreću se u izrazito pokvarenoj sredini koja neprekidno utječe na tjelesne nagone njihove naravi ne bi li prestali iznositi istinu i pokleknuli pred snagom otpada. Nije li tako bilo s Rimom? Ne doživljavamo li isto što je on doživio? I što to vidimo u budućnosti? Još jedan sveopći koncil! Svjetsku konvenciju! Evangeličku alijansu i opći kredo!” Kada dođe do toga, onda će, da bi se postiglo potpuno jedinstvo, ostati samo korak do primjene sile. Kad vodeće Crkve u Sjedinjenim Državama, ujedinjene u točkama učenja koje smatraju zajedničkima, budu utjecale na državu da nametne njihove propise i podupre njihove ustanove, tada će protestantska Amerika podići kip rimokatoličke hijerarhije, a neizbježna posljedica bit će određivanje građanskih kazni onima koji misle drukčije. Zvijer s dva roga “čini da svi – mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi – udare sebi žig na desnicu ili na čelo i da nitko ne može ni kupiti ni prodati ako nema udaren žig: ime Zvijeri ili broj njezina imena”. (Otkrivenje 13,16.17) Upozorenje trećeg anđela glasi: “Tko se god pokloni Zvijeri ili njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe.” “Zvijer” spomenuta u ovom retku, čije obožavanje silom nameće dvoroga zvijer, jest prva, leopardu slična zvijer iz Otkrivenja 13. poglavlja – papinstvo. “Kip Zvijeri” predstavlja oblik otpaloga protestantizma koji će se razviti kada protestantske Crkve budu tražile pomoć građanske vlasti za provođenje svog učenja. Još uvijek ostaje da opišemo “žig Zvijeri “. Poslije upozorenja da se ne klanjamo Zvijeri i njezinu kipu, proročanstvo objavljuje: “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” Budući da su oni koji čuvaju Božje zapovijedi stavljeni nasuprot onima koji se klanjaju Zvijeri i njenom kipu i primaju njezin žig, iz toga slijedi da će poštovanje Božjeg zakona s jedne strane, i njegovo prestupanje s druge strane, činiti razliku između onih koji štuju Boga i onih koji se klanjaju Zvijeri. Posebna značajka Zvijeri, a prema tome i njezinog kipa, jest kršenje Božjih zapovijedi. Daniel o malome rogu, odnosno papinstvu, kaže: “Pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon.” (Daniel 7,25) Istu je silu nazvao Pavao “Čovjekom grijeha” koji se oholo uzdiže iznad Boga. Prvo proročanstvo dopunjuje drugo. Samo se promjenom Božjeg zakona papinstvo moglo uzdići iznad Boga. Tko god svjesno vrši tako promijenjen Zakon, odaje vrhunsko poštovanje sili koja je tu promjenu izvršila. Takav čin poslušnosti papinskim zakonima predstavljao bi znak vjernosti papi namjesto Bogu. Papinstvo je pokušalo promijeniti Božji zakon. Druga zapovijed, koja zabranjuje obožavanje kipova i slika, izostavljena je iz Zakona, a četvrta je tako promijenjena da odobrava svetkovanje prvog umjesto sedmog dana, subote. Ali papisti kao razlog izostavljanja druge zapovijedi tvrde kako je ona uključena u prvu i da Zakon daju točno onako kako je Bog htio da se razumije. Međutim to ne može biti promjena koju je prorok prorekao. Ovdje je riječ o namjernoj i dobro promišljenoj promjeni: “Pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon.” Promjena četvrte zapovijedi točno je ispunjenje ovog proročanstva. Jedini autoritet kojim je ova promjena izvršena jest Crkva. Time se papinska vlast otvoreno postavlja iznad Božje. Budući da će se Božji štovatelji posebno prepoznavati po svom štovanju četvrte zapovijedi – jer je ona znak Božje stvaralačke moći i svjedok Njegova prava na čovjekovo obožavanje i klanjanje – štovatelji će se Zvijeri prepoznati po svom nastojanju da sruše uspomenu na Stvoritelja, kako bi uzvisili ono što je uspostavio Rim. Upravo je zastupajući nedjelju papinstvo prvi put istupilo sa svojim drskim zahtjevima i prvi se put poslužilo državnom vlasti da prisili na svetkovanje nedjelje kao “dana Gospodnjeg”. (Vidi Dodatak.) Ali Biblija smatra sedmi dan, a ne prvi, danom Gospodnjim. Krist je rekao: “Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.” Četvrta zapovijed objavljuje: “A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.” A preko proroka Izaije Gospodin ga naziva “sveti dan”. (Marko 2,28; Izaija 58,13) Tako često izricana tvrdnja da je Krist promijenio subotu opovrgnuta je Njegovim vlastitim riječima. U svojoj propovijedi  na Gori On je izjavio: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam: dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio biti velik u kraljevstvu nebeskom.” (Matej 5,17-19) Činjenica je, koju protestanti općenito priznaju, da u Svetom pismu nema odobrenja za promjenu subote. To je jasno naznačeno u izdanjima American Tract Society i American Sunday School Union. Jedno od ovih djela priznaje “potpunu šutnju Novog zavjeta što se tiče bilo kakve izričite zapovijedi za šabat (nedjelju, prvi dan tjedna) ili određene propise za njegovo svetkovanje “. U drugome stoji: “Do Kristove smrti nije učinjena promjena u danu”; i, “kako pokazuje izvještaj, oni (apostoli) nisu… dali nikakvu jasnu zapovijed koja bi odobrila napuštanje sedmoga dana subote i njezinog svetkovanja prvoga dana tjedna.” Rimokatolici priznaju da je njihova Crkva izvršila promjenu subote i tvrde da protestanti svetkovanjem nedjelje priznaju njezinu vlast. U Katoličkom katekizmu kršćanske vjere, na pitanje: Koji dan treba svetkovati u znak poslušnosti četvrtoj zapovijedi, iznesena je sljedeća tvrdnja: “U doba staroga zakona svetkovala se subota; ali je Crkva, poučena po Isusu Kristu i vođena Svetim Duhom zamijenila subotu nedjeljom. Stoga mi danas svetkujemo prvi a ne sedmi dan. Sada je nedjelja dan Gospodnji.” Kao znak autoriteta Katoličke crkve papistički pisci navode “s‰m čin promjene subote u nedjelju, koji odobravaju i protestanti; … svetkovanjem nedjelje oni priznaju vlast Crkve da određuje blagdane i da ih naređuje pod prijetnjom grijeha”. Prema tome, što je drugo promjena subote nego žig ili znak moći Rimske crkve – “žig Zvijeri”? Rimska crkva se nije odrekla svog zahtjeva za prevlašću, i kada svijet i protestantske Crkve prihvaćaju šabat koji je ona stvorila, a odbacuju biblijsku subotu, one zapravo priznaju ovu pretpostavku. One se za ovu promjenu mogu pozivati na autoritet predaje i crkvenih otaca, ali time poriču upravo ono načelo koje ih odvaja od Rima – da je “Biblija, i samo Biblija,  temelj vjere protestanata”. Svaki papist može vidjeti da varaju sami sebe, hotimice zatvarajući oči pred činjenicama. Kako pokret za provođenje zakona o nedjelji stječe naklonost, on se raduje uvjeren da će jednog dana cijeli protestantski svijet dovesti pod stijeg Rima. Rimokatolici izjavljuju da “protestanti i protiv svoje volje svetkovanjem nedjelje iskazuju štovanje autoriteta (katoličke) Crkve”. Prisiljavanje protestantskih Crkava da se svetkuje nedjelja jest prisiljavanje na štovanje papinstva – Zvijeri. Oni koji, svjesni zahtjeva četvrte zapovijedi, odluče svetkovati lažnu umjesto prave subote, time odaju štovanje onoj vlasti koja je jedina naredila ovu promjenu. Ali samim činom što svjetovna vlast prisiljava na vršenje vjerskih dužnosti, Crkve će same načiniti kip Zvijeri; stoga će prisiljavanje na svetkovanje nedjelje u Sjedinjenim Državama biti prisiljavanje na štovanje Zvijeri i njezinog kipa. Ali kršćani su u ranijim stoljećima svetkovali nedjelju, uvjereni da svetkuju biblijsku subotu. I danas u svakoj Crkvi, ne isključujući rimokatoličku, ima pravih kršćana koji iskreno vjeruju da je nedjelja božanski određen dan odmora. Bog prihvaća njihovu iskrenu namjeru i pošten postupak. Ali kad svetkovanje nedjelje bude nametnuto zakonom i svijetu bude jasna obveza prema pravoj suboti, onda će svi koji budu prestupali Božju zapovijed, da bi poslušali propis iza kojega nema većeg autoriteta no što je Rim, time štovati papinstvo više nego Boga. Takvi će se pokloniti Rimu i sili koja nameće ustanovu koju je uveo Rim. Oni se klanjaju Zvijeri i njezinom kipu. Kad budu odbacili ustanovu koju je Bog proglasio znakom svojega autoriteta i namjesto nje iskazivali poštovanje onoj koju je Rim izabrao kao znak svoje vrhovne vlasti, ljudi će time primiti znak odanosti Rimu – “žig Zvijeri”. I tek kad ovaj predmet bude jasno iznesen ljudima i oni dođu u položaj da biraju između Božjih i ljudskih zapovijedi, tada će oni koji nastave s prestupanjem primiti “žig Zvijeri”. Najstrašnija prijetnja ikada upućena smrtnom čovjeku sadržana je u vijesti trećeg anđela. Očito se radi o strašnom grijehu koji izaziva Božju srdžbu nepomiješanu s milosrđem. Ljudi ne smiju ostati u neznanju o ovom važnom predmetu; opomena protiv ovoga grijeha mora se objaviti svijetu prije no što ga pohode Božji sudovi kako bi svi znali zašto podliježu kazni i imali  je priliku izbjeći. Proročanstvo objavljuje da će se prvi anđeo obratiti “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”. Upozorenje trećeg anđela, koje čini dio iste trostruke vijesti, isto se tako mora objaviti cijelome svijetu. U proročanstvu je ono prikazano objavljivanjem “jakim glasom” jednog anđela koji leti u najvišem dijelu neba; ono će privući pozornost cijeloga svijeta. Po ovom će se pitanju cijeli kršćanski svijet podijeliti na dvije velike skupine – na one koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa, i one koji se klanjaju Zvijeri i njezinom kipu i primaju njezin žig. Premda će Crkva i država ujediniti svoju moć da “mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi” silom prime “žig Zvijeri” (Otkrivenje 13,16), Božji ga narod neće primiti. Prorok s Patmosa je vidio “pobjednike Zvijeri, njezina kipa i broja njezina imena, gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega i pjesmu Janjeta”. (Otkrivenje 15,2.3)

 

 

Vijest trojice anđela – video prezentacije