Vrijeme 21. stoljeća obiluje nizom svjetonazora koji zvanično nude odgovore na temeljna ljudska pitanja. Većina tih svjetonazora je isključiva naspram drugih tvrdeći imanje apsolutne istine koja odgovara realnosti života i njegovim potrebama. U tom moru svjetonazora, koji je taj svjetonazor koji odgovara na potrebe života i pomaže nam sagledavati stvarnost onakvom kakva je. Proučavajući biblijsku psihologiju, dolazi se do spoznaja koje raskrinkavaju ustaljene zablude u kršćanstvu, a koje mogu pomoći pojedincu u svakodnevnim iskušenjima kako bi vodio zdrav život. Kada čovjek pronađe smisao života u Bogu i posloži životne prioritete u skladu sa Svetim Pismom, on će biti u mogućnosti pobijediti svoje slabosti karaktera i biti osposobljen da ispuni smisao života, a to je živjeti za druge.
U POTRAZI ZA SMISLOM
Stanje i izazove čovjeka u današnjem postmodernističkom vremenu je opisao Martin Heidegger na sljedeći način. Po njegovoj filozofiji egzistencijalizma, čovjek je bačen u ovaj kaotičan svijet koji već ide svojim tokom te u trenutku kada postane svjestan sebe i da postoji u datom vremenu i okruženju, on počinje tragati za smislom. Tragajući za smislom, čovjek upisuje škole, zasniva obitelj, radi, bavi se hobijima sve dok ne nastupi smrt koji je konačan horizont svega, kraj postojanja. Nekoliko značajki postmodernizma su bunt protiv autoriteta, velik broj filozofskih pravaca, religija i pogleda na svijet. U cijelom tom košmaru, postavlja se pitanje što je istina i što je pouzdano, na što se možemo osloniti i na kojem temelju se isplati graditi svoj život. Današnji čovjek se suočava s tim velikim problemom i odlučuje sam kreirati svoj životni stil, svoju religiju i filozofiju. Po pitanju istine, on će reći da je ona relativna i subjektivna, odnosno ono što je za budistu istina, ne mora biti i za ateistu ili katolika itd. Ukratko, čovjek je sam svoj graditelj života, sreće i istine. Postmodernistički relativizam, koji dovodi u pitanje i generalno ne prihvaća objektivnu istinu, utječe na postojanje nebrojeno puno subjektivnih istina. Posljedica toga su brojni pogledi na koji način smo dovedeni u postojanje, koji je smisao života, što se događa nakon smrti itd. U intervjuu za njemački časopis „Der Spiegel“, Heidegger je kao ateistički filozof rekao da ovom svijetu ne može pomoći nikakva filozofija da se promjeni, već jedino Bog. Koliko je bio u pravu, vrijeme će prosuditi, no zastrašujuće je to da brojni statistički podaci predviđaju sudbinu svjetskog nemira i beznađa.
S Heideggerovim traganjem za smislom u zabavama, radu i ljubavnim vezama se suočio Lav Nikolajevič Tolstoj. Nakon 50 godina života provedenih u udobnostima raskošnog života, počeo je padati u stanje očaja zbog besmislenosti života kojim je okružen. U traganju za smislom života, susreo se sa Svetim Pismom koje mu je ukazalo da smisao života nije zadovoljavanje svojih osjetila i ega, već požrtvovna i bezuvjetna ljubav koja se jedino može naći u Bogu Isusu Kristu.
Svi ljudi i dalje pokušavaju dokučiti smisao života. Hedonistu će smisao života biti u zadovoljenju vlastitih nagona, tradicionalni vjernik u držanju religioznih pravila kako bi udovoljio Bogu, netko će pak tražiti smisao u fakultetskoj diplomi, društvenom statusu ili nečem sasvim drugom. Jedan kršćanin neće tražiti smisao u intelektualnom zadovoljstvu, ugodnim osjećajima i držanju religioznih pravila, već u Bogu Stvoritelju i njegovom Sinu Isusu Kristu „koji, premda u obličju Boga, nije se grabežom smatrao biti jednakim Bogu, nego se sam toga lišio i uzeo na sebe obličje sluge te postao sličan čovjeku. Našavši se u obličju kao čovjek, ponizio se i postao pokoran do smrti, i to smrti na križu.“ (Filipljanima 2,6-8) Božji Sinje postao čovjekom i time otkrio Božju ljubav i interes prema nama. Njegov život ljubavi bez kompromisa prema zlu, odveo ga je u smrt pošto je moralnim integritetom svakodnevno razotkrivao pokvarenosti i licemjernost političkih i religijskih vođa tadašnjeg vremena. Apostol Ivan piše o Isusu: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. On u početku bijaše s Bogom. Sve je po njemu nastalo, i nije bez njega postalo ništa što je postalo. I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrasmo slavu njegovu, slavu kao jedinorođenoga od Oca punog milosti i istine.“ (Ivan 1,1-3) Ivan u svojim spisima Krista naziva Logos. U starogrčkom jeziku Logos osim riječi znači i smisao, stoga u osobi Isusa Krista, utjelovljenom Logosu se nalazi smisao života.
REFORMA KARAKTERA
Svaki čovjek je po prirodi odgovoran za svoje postupke. On je biće koje ima sposobnost logičkog zaključivanja što mu omogućuje analiziranje složenih problema u cilju pronalaska rješenja. Upotrebom razuma, čovjek analizom svoje osobnosti,pokretačkih motiva svojeg djelovanja i ponašanja može vidjeti je li ono smisleno i odgovara li na realnost i potrebe života. Pismo nas upozorava: „ Lud vjeruje svašta, a pametan pazi na svoje korake“ i “Razum će te čuvati da te izbavi od zla puta“. (Izreke 14,15; 2,11)
Pojavom reformacije, ovi biblijski principi su ponovno zaživjeli nakon dugog perioda srednjeg vijeka u kojem je savijest pojedinca bila podređena crkvenim i zemaljskim vlastima. Martin Luther je učinio veliku stvar za slobodu savjesti pojedinca. On je izjavio: “Ne mogu svoju vjeru podčiniti ni papi ni koncilima, jer je kao dan jasno da su oni često griješili i međusobno proturječili. Stoga ako me dakle ne uvjere svjedočanstvom Svetoga pisma ili jasnim razumskim zaključivanjem, ako me ne osvjedoče tekstovima koje sam naveo i tako moju savjest vežu uz Božju riječ, ja se ne mogu i neću odreći, jer je za kršćanina opasno govoriti protivno svojoj savjesti. To je moj stav i drukčije ne mogu; neka mi Bog pomogne! Amen!”
Svijest o osobnoj odgovornosti te nužnosti pokajanja i pobjedi nad slabostima svojeg karaktera, utjecalo je na reformu karaktera ljudi i dovelo do velikog napretka u zemljama koje su prihvatile ove biblijske principe. „Nekada divlji i ratoborni narod, Nijemci su postali ljudi koji žive za korist svojih bližnjih“, „među Englezima je vladala opća jednakost izobilja, lord se svojom pojavom nije isticao ništa više nego zanatlija“, a u Švicarskoj Ženevi „preljubi, ubojstva, psovanje i poročan život su bili nepoznati, naprotiv tamo su vladali ljubav, mir i milosrđe.“ (Ljubomir Nenadović, Celokupna dela, Narodna kultura, Beograd, 1939., str. 682.; Nikolaj Mihailovič Karamzin, “Pisma ruskog putnika”, časopis Stvaranje, okt. nov. 01, Pobjeda, Podgorica; Philip Schaff: History of the Christian Church, str. 645) Zanimljivo je zapaziti da su danas to jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta. Isaac Newton, Michael Faraday, Louis Pasteur, Robert Boyle, Blaise Pascal i brojni drugi znanstvenici su bili izrazito posvećeni vjernici koji su postavili temelje znanosti kakvu poznajemo danas.
Ljudi koji su duhovno ispunjeni nemaju potrebe tražiti psihičko rasterećenje u porocima, već su sposobni svoje talente dati za blagoslov bližnjih i napredak društva. Poznavanjem Isusa, njegovog karaktera i onoga što je učinio u velikoj borbi za spasenje čovječanstva, ti ljudi su na njegovom primjeru vidjeli bezuvjetnu i požrtvovnu ljubav kao smisao života, princip te jedini ispravni pokretački motiv u našem svakodnevnom djelovanju.
VELIKI EGO
Nakon reformacije zapadna civilizacija je korak po korak počela padati u iskorištavanje stečenog blagostanja u svrhu osobnog zadovoljavanja. Kako je duh prosvjećenosti počeo jenjavati tako je postajalo učestalije iskorištavanje radne snage, bogaćenje pojedinaca na račun njima podređenih, stopa kriminala je rasla, a poroci su iznova počeli vladati ljudskim srcima. Neumjerenost koja je uzela maha tokom prošlog stoljeća i intenzivira se u ovom u kojem mi živimo, nekada se smatrala grijehom. Mnogi ljudi se nesvjesno više ne vode razumom, već istinu definiraju po željama svojeg srca. U postmoderno doba, hedonizam je postao smisao ljudskog života, a kriterij čovjekove subjektivne istine su njegovi osjećaji i sklonosti. „Srce je iznad svega prijevarno, i beznadno opako; tko će ga upoznati?“ (Jeremija 17,9)
Nakon osvjedočenja za nužnom reformom, čovjek ju neće sprovesti u životu. Njegova ponositost mu neće dozvoliti da se ponizi, bit će rob mišljenja drugih jer će ga biti strah diskriminacije, želja za uživanjem mu neće dati da se odrekne nezdravog načina života i uvijek će za svoje slabosti pronalaziti izgovore i krivce u drugima. „Bezumniku nije mio razum, nego da se javlja srce njegovo“. (Izreke 18,2) Zanimljivost je ta da će on svoj svjetonazor graditi tako da odgovara njegovim sklonostima, a ne na temelju uporabe razuma koji mu omogućuje otkriti je li ono što vjeruje smisleno ili ne. Po teoriji moralnog razvoja Lawrencea Kohlberga, zrela ličnost je ona koja može analizirati smisao svojih postupaka. Ljudi koji ne koriste razum već reagiraju nagonski na želje svoga velikog ega su po njemu na razini djeteta vrtićkog doba.
—
POGLED USMJEREN KA BOGU
Prosvjećujućem utjecaju reformacije dugujemo zahvalnost na brojnim blagoslovima i slobodama koje danas uživamo, što će potvrditi i ateisti koji su kritički pristupili ovoj tematici. Vjerujem da ponovnim oživljavanjem duha reformacije i podizanja svjesti ljudi o osobnoj odgovornosti za svoje postupke i o samokritičnom preispitivanju pokretačkih motiva ponašanja, može doći do promjena u društvu. Sve dok će ljudi tražiti krivca u nekome drugome i ostajati na razini malog djeteta, ne možemo se nadati nikakvoj promjeni.
Svatko je dužan krenuti od sebe i boriti se protiv svojih karakternih slabosti koje ga drže u ropstvu subjektivizma svojeg iskvarenog ega, te se na taj način osposobiti za jedan kvalitetan način življenja u kojem duhovno zadovoljeni poznanjem Boga i njegovog karaktera možemo biti na blagoslov ljudi oko sebe.
„Zakon ljudskog uma je da se gledanjem mijenja. Ljudi se neće uzdići više od svog koncepta istine, čistoće i svetosti. Ako se um nikada ne uzdigne iznad razine čovječanstva, ako ga vjera ne uzdigne da razmišlja o Bogu i njegovoj beskonačnoj mudrosti i ljubavi, čovjek će neprekidno tonuti sve dublje.“