Bog ne bira za svoje predstavnike među ljudima anđele koji nikad nisu pali, već ljudska bića, ljude istih osobina kao oni koje žele spasiti. Da bi mogao doprijeti do ljudskog roda, Krist je uzeo ljudsku narav. Da donese spasenje svijetu, bio je potreban božansko-ljudski Spasitelj. Muškarcima i ženama povjeren je sveti posao da objave “neistraživo Kristovo bogatstvo”. (Efežanima 3,8)
Pogledajmo ovaj ganutljivi prizor. Gledajmo Veličanstvo Neba okruženo Dvanaestoricom koju je izabrao, koju je odvojio za posebno djelo. Preko ovih slabih oruđa, preko svoje Riječi i Duha, odlučio je staviti spasenje nadohvat ruke svim ljudima.
“Pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna.” Ovim je Bog pokazao koliko cijeni evanđeosku službu i svoju organiziranu crkvu. Anđeo nije dobio zadaću da Korneliju iznese priču o križu. O razapetom i uskrslom Spasitelju trebao
mu je govoriti čovjek koji je bio, kao i sâm stotnik, podložan ljudskim slabostima i kušnjama.
Anđeo poslan Filipu mogao je sam obaviti ovo djelo za Etiopljanina, ali to nije način na koji Bog djeluje. Njegova je nakana da ljudi rade za svoje bližnje.
“Ovo blago nosimo u zemljanim posudama”, nastavio je apostol, “da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.” Bog je svoju istinu mogao objaviti preko bezgrešnih anđela, ali to nije Njegov plan. On bira ljudska bića, ljude sputane slabostima, da budu oruđa koja će ostvariti Njegove namjere. Ovo neprocjenjivo blago stavljeno je u zemljane posude. Njegovi blagoslovi dolaze svijetu preko ljudi. Preko njih Njegova slava treba svijetliti u mraku grijeha. Službom ljubavi trebaju poći grešnima i potrebitima i povesti ih križu. A slavu, čast i hvalu trebaju u svojem svekolikom radu pripisati Onomu koji je iznad svih i nad svima.
Spasitelj je planirao da, kada se On uznese na Nebo i postane čovjekov posrednik, Njegovi sljedbenici nastave djelo koje je On započeo. Zar ljudski čimbenik neće pokazati posebno zanimanje u nošenju svjetla evanđeoske poruke onima koji sjede u mraku? Ima nekih koji su spremni otići na kraj Zemlje i ljudima odnijeti svjetlo istine, ali Bog zahtijeva da svaka duša koja poznaje istinu radi na zadobivanju drugih za ljubav prema istini. Ako nismo spremni podnijeti žrtvu da bismo spasili duše koje propadaju, kako se onda možemo smatrati vrijednima da uđemo u Božji grad?
U svojoj mudrosti Bog dovodi one koji traže istinu u dodir s njihovim bližnjima koji poznaju istinu. Nebeski je plan da oni koji su primili svjetlo to svjetlo prenesu onima koji su u mraku. Ljudski rod, crpeći djelotvornost iz velikog Izvora mudrosti, postaje oruđe, sredstvo rada kojim Evanđelje pokazuje svoju preobražavajuću silu na umu i srcu.
Bog bi mogao postići svoj cilj spašavanja grešnika bez naše pomoći; ali da bismo razvili karakter sličan Kristovom, moramo sudjelovati u Njegovom radu. Da bismo sudjelovali u Njegovoj radosti, moramo sudjelovati u Njegovim naporima za njihovo otkupljenje.
Kao svoje predstavnike među ljudima, Krist nije izabrao anđele koji nikada nisu pali, već ljudska bića, ljude s istim sklonostima kao i oni koje žele spasiti. Krist je uzeo na sebe ljudsku narav da bi se mogao približiti čovječanstvu. Božanskoj naravi bila je potrebna ljudska narav da bi između Boga i čovjeka mogla biti uspostavljena veza.
Gotovo s nestrpljivom željom anđeli očekuju našu suradnju; jer čovjek mora postati kanal za vezu s čovjekom. Kada s posvećenjem cijeloga srca predamo sebe Kristu, anđeli se raduju što mogu otkriti Božju ljubav preko naših glasova.
Moramo raditi zajedno s Bogom; jer Bog neće završiti svoje djelo bez ljudskih suradnika. Svakom je kršćaninu određen poseban posao.
Bog zahtijeva da svatko bude radnik u Njegovom vinogradu. Ti trebaš prihvatiti posao koji ti je povjeren i vjerno ga obavljaj.
Kada bi svatko od vas bio živi misionar, vijest za ovo vrijeme bila bi brzo objavljena u svim zemljama, svakom narodu, plemenu i jeziku.
Svaki pravi učenik rađa se za Božje kraljevstvo kao misionar. Onaj tko pije od vode postaje izvor života. Primatelj postaje davatelj. Kristova milost u duši je kao izvor u pustinji koji izvire da osvježi sve i učini one koji su blizu smrti željnima vode života.
Bog očekuje osobnu službu od svakoga komu je povjerio poznavanje istine za ovo vrijeme. Ne mogu svi otići kao misionari u strane zemlje, ali svi mogu biti misionari u domu, u svojoj obitelji i susjedstvu.
Krist je stajao samo nekoliko koraka od nebeskog prijestolja kada je svojim učenicima dao nalog. Uključujući kao misionare sve koji su vjerovali u Njegovo ime, On je rekao: “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju.” (Marko 16,15) Trebala ih je pratiti Božja sila.
Spašavanje duša treba biti životni posao svakome tko propovijeda Krista. Mi smo dužnici svijetu za milost koja nam je dana od Boga, za svjetlo koje sjaji na nas i za otkrivenu ljepotu i silu istine.
Ljudi svuda naginju k tomu da djelovanje organizacije uzmu kao zamjenu za individualno djelovanje. Ljudska mudrost naginje k ujedinjavanju, centralizaciji, k formiranju velikih Crkava i ustanova. Ljudi masovno prepuštaju institucijama i organizacijama djela dobročinstva; oni se povlače od dodira sa svijetom, i tako se njihova srca hlade.
Oni su zaokupljeni vlastitom osobnošću i postaju neosjetljivi. U njihovoj duši izumire ljubav za Boga i čovjeka.
Svojim sljedbenicima Krist povjerava djelo koje ne može obaviti njihov zastupnik, opunomoćenik. Služba bolesnima i siromašnima, objavljivanje evanđelja onima koji su izgubljeni — nešto je što se ne može prepustiti odborima ili organiziranim dobrotvornim društvima. Zahtjev djela evanđelja jest individualna odgovornost, individualni napori, osobna žrtva.
Svatko tko je primio božansko svjetlo, treba osvjetljavati put onima koji ne poznaju Svjetlo života.
Svakome je dodijeljen posao i nitko ne može zamijeniti drugoga. Svatko ima čudesnu zadaću, koju ne može zanemariti ili podcijeniti jer njezino ispunjenje donosi blagostanje nekoj duši, a zanemarivanje bol nekome za koga je Krist umro.
Svi trebamo biti Božji suradnici. On lijene ne priznaje za svoje sluge. Svaki vjernik crkve treba osjećati da život i napredak crkve ovisi o smjeru njegovog djelovanja.
Svaka duša koju je Krist izbavio pozvana je da radi u Njegovo ime na spasenju izgubljenih. To djelo bilo je zanemareno u Izraelu. Zar ga i danas ne zanemaruju upravo oni koji sebe smatraju Kristovim sljedbenicima?
Za svakoga postoji posao. Svaka duša koja vjeruje u istinu, treba stajati na svojem mjestu i reći: “Evo me, mene pošalji.” (Izaija 6,8)

Svatko treba tražiti viziju, nadahnuće od Boga, kako i na koji način da najbolje doprinese širenju istina koje je primio. Zabluda je da je širenje evanđelja povjereno samo profesionalnim propovjednicima. Njihova zadaća je osposobljavati i podržati vjernike da rade u osobnom aranžmanu i osobnoj viziji prema duhovnima darovima i nadahnuću. Zadaća organiziranosti nije kontrola nad vjernicima već podrška vjernika. Vjernik koji se osjeća slobodan radi, vjernik koji je sputan preorganiziranošću i polaganju računa ne radi. Mnogima koji žele raditi u svom aranžmanu i viziji treba dati povjerenje i prepustiti ih Božjem vodstvu. Ne možemo kočiti Božje djelo vlastitom uskogrudnošću i predrasudama o nečijem načinu djelovanja. Svatko može napredovati kroz rad i razmjenu iskustava, svatko je odgovoran za sebe pred Bogom.