Misticizam, panteizam i okultizam u katoličkom obredu ‘Euharistija’

Prije svega bitno je objasniti da je onaj koji je uspostavio obred „Večere Gospodnje“ sam Gospodin Isus Krist, taj obred dolazi od samoga Boga, za razliku od „Svete mise“ koju su izmislili ljudi i koja nema veze sa biblijskom objavom.

Prije nego uđemo u dubinu „Svete mise“ i razjasnim zašto ona nema temelja u Svetom Pismu, objasniti ću što je to Večera Gospodnja.

Isus Krist, naš Gospodin i Spasitelj uspostavio je obred „Večere Gospodnje“. Apostol Pavao ovako govori o posljednjoj večeri:

„Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: “Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.” Tako i čašu po večeri govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.” Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ (1. Korinćanima 11, 23-26)

„Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.“ (1. Korinćanima 10, 16-17)

Naime Isus Krist, prije nego je umro za naše grijehe uspostavio je jedan obred. Isus je uspostavio taj obred da bi ukazao na buduće događaje koji će usljediti, prvo smrt na križu, a potom i Njegov slavni dolazak kada će suditi ovome svijetu.

Prilikom posljednje večere Isus je rekao ove riječi:

„I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen”. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Luka 22, 19-20)

Međutim bitno je shvatiti da se ovdje nije radilo o pretvorbi (transupstancijaciji), to prizanje i katolička teologija. U tom trenutku, Kristovo tijelo još se nije predalo za nas, niti je njegova krv bila prolivena.

Da bi smo shvatili smisao Njegove žrtve moramo se vratiti u Stari Zavjet i shvatiti analogiju.

U starozavjetnom Svetištu žrtve su se ponavljale jer “bez prolijevanja krvi nema praštanja” (Heb 9,22). Ova obredna parabola o otkupu ponavljala se iz godine u godinu. Mojsiju je na Sinaju pokazana „slika, kopija ili preslika nebeske svetinje“ (Izl 25.9-40), Sveto pismo naziva Svetište što ga je on načinio kao „slike nebeske stvarnosti“, a njenu svetinju kao „sliku prave“ (Heb 9.23-24). Suprotno tome, stvarno pomirenje, odnosno otkupiteljska smrt Isusa Krista zbila se na Golgoti “jedanput za sva vremena” (Hebrejima 9,26-28; 10,10-14). Na križu je potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh i udovoljeno je Božanskoj pravdi. Jer “Plaća grijeha je smrt” (Rimljanima 6,23), a “Krist je, suglasno pismima, umro za naše grijehe” (1. Korinčanima 15,3), “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne” (1. Petrova 3,18)

Naime, cijeli sustav starozavjetnog svećenstva skupa sa svojim žrtvovnim sustavom ukazivao je na Krista kao savršenu i potpunu žrtvu.

Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. Krist Veliki svećenik zamjenjuje stare svećenike I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha. A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene. Novi Savez dostaje bez žrtava… A gdje su grijesi oprošteni, ne treba više prinositi žrtve. (Hebrejima 10,8-18)

Krist je predao sebe na smrt, kako bi mi mogli biti pomireni sa Bogom on je ispunio pravedni zahtjev Zakona koji traži smrt prekršitelja. On je dakle umro umjesto nas i ponudio vječni život svima koji su spremni povjerovati u Njega, dostatnost Njegove žrtve kao zadovoljštine za njihove grijehe i pokajati se.

Naime u knjizi proroka Daniela 9,25.26 govori se o Pomazaniku, iz konteksta je očito da je taj Pomazanik Isus, jer samo par redaka dalje vidimo kakav će biti rezultat Njegove službe: “”bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe” i “prestat će žrtva i prinos” (stihovi 26.27). Dakako pogubljen je zbog nas, i Njegovom žrtvom starozavjetni sustav žrtvovanja i prinosa izgubio je svoj smisao.

To je ujedno pravi smisao „Večere Gospodnje“, uspostava Novog Saveza kojeg je sam Stvoritelj ratificirao, ne krvlju životinja, nego svojom vlastitom. Međutim katolička crkva je od te jednostavne istine napravila cijeli jedan sustav, preko kojeg je izvrnula Božju riječ i okrenula leđa jednostavnoj istini.

Sada ulazimo u cijeli misterij katoličke apologetike „Svete mise“, tj. transupstancijacije.

Katolička crkva ima par argumenata kojima pokušava potvrditi tu doktrinu

—————————-

„OVO JE MOJE TIJELO“ (Matej 26, 26-27; Marko 14, 22-24; Luka 22, 19-20)

Isus u evanđeljima prilikom posljednje večere uzima kruh i vino, međutim iz Njegovih riječi očito je da se radi o simbolima:

“Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” (Luka 22,19)

Naime, tijelo koje se predalo za nas bilo je Kristovo stvarno tijelo (Ivan 6,51), a ne hostija. Isus ovdje govori o svojoj budućoj žrtvi i obredu kojeg će oni činiti u spomen na to, zato im i govori „ovo činite meni u spomen“.

To je apostolima bilo savršeno jasno jer je Isus već ranije to objasnio u 6. poglavlju Ivanovog evanđelja:

Reče im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Rekoše mu nato: “Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.” Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. (Ivan 6, 32-35)

Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (Ivan 6, 50-51)

Ne daje nam vječni život hostija nego Isus Krist. Uskrslo tijelo našeg Spasitelja nalazi se na nebu, sa desne strane Bogu Ocu gdje i dan danas posreduje za nas, sve do svršetka vremena milosti, a ne u komadiću hostije.

——————————————

“Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Ivan 6,54)

Kako razumjeti ovaj stih? Jednostavno!

Isus je objasnio učenicima samo par trenutaka ranije da je

a) on sišao sa neba

b) da je on kruh života

c) te da će on dati svoje tijelo za život svijeta

Međutim i tada je bilo ljudi kojih su čudili Njegovim riječima

„Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: “Ja sam kruh koji je sišao s neba.” Govorahu: “Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba?'” (Ivan 6,41-42)

Na njihovo mrmljanje On im odgovara da ako ne jedu i piju Njegovo tijelo i Njegovu krv (tj. Ako nemaju zajedništvo sa njim), neće vidjeti vječnog života.

Kako znamo da se u Ivanu 6,54 ne radi o doslovnom jedenju Isusa i pijenju Njegove stvarne krvi. Odgovor je jednostavan, Biblija zabranjuje kanibalizam i konzuimaciju krvi (pogotovo ljudske). Međutim Židovi su doslovno shvatili te riječi, i počeli se čuditi… „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo” (6,52)?!

„Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.” (Ivan 6,63)

Kako možemo biti SIGURNI da Isus ovdje ne misli na to da doslovce trebamo jesti Njegovo Tijelo i piti Njegovu Krv? Pa jednostavno, NITKO nije pokušao zagristi Isusa ili mu se napiti krvi, očito je da Njegove riječi nisu imale takvo značenje niti je itko pokušao takvo što nakon što je on rekao te riječi.

——————————————-

To su ukratko svi katolički argumenti u prilog „pretvorbe“. Međutim potrebno je shvatiti kakve implikacije ima vjerovanje da se u hostiji uistinu nalazi Isus, tj. da se ne radi o simbolima, nego Njegovom stvarnom Tijelu i krvi u hostiji i kaležu?

a) vjerovanje da je obred mise žrtva (jer se lomi „tijelo“ i pije „krv“)

b) ne shvaćanje da je Kristova žrtva savršena i dovršena na križu Golgote

c) klanjanje hostiji (jer se u hostiji navodno nalazi Isus)

d) molitva vjernika da „tvoja (svećenikova) i naša žrtva bude ugodna Bogu Ocu“

e) vjerovanje da žrtva mise ima moć da oprašta grijehe

Takvo vjerovanje dovelo je mnoge ljude u zabludu zato jer je

1) žrtva na križu za razliku od starozavjetnog sustava žrtvovanja učinjena „jedanput za sva vremena“ i više je nema smisla ponavljati, ili moliti „Boga Oca“ da ju opet prihvati, da mu bude ugodna i sl.

2) klanjanje pred komadićem kruha (hostijom) idolopoklonstvo

3) samo Kristova žrtva na križu ona koja ima moć da oprosti grijehe

Kroz „Svetu Misu“, katolicima je zapravo skrenut pogled sa Krista koji se nalazi na nebesima s desna Bogu ocu i pomaknut na katoličke svećenike koji tvrde da mogu „utjeloviti“ samoga Boga, tj. da se na Njihove riječi hostija i vino pretvaraju u stvarno kristovo tijelo i krv.

Nauk o transupstancijaciji izmišljen je u 11. stoljeću da bi povećao ugled svećniku koji je mogao svojim besmislenim mrmljanjem navodno “pretvarati” običan kruh i vino u Božjeg Sina odnosna samoga Boga. Toma Akvinski dogradio je tu filozofiju tvrdnjom da hostija sadrži živce, kosti, mišiće itd…. Što je besmislica…

Toma Akvinski jednom se prilikom našao u nezgodnoj situaciji jer su ga znatiželji ljudi upitali sljedeće: “Ako dolazi do stvarne “pretvorbe” kruha i vina u stvarno tijelo i krv, jede li i miš stvarno Kristovo tijelo ako kojim slučajem dođe do “posvećene” hostije?” Ako uistinu dolazi do stvarne “pretvorbe”, miš bi uistinu jeo Kristovo tijelo, nadam se da sada shvaćate besmislenost tog nauka. Taj suludi nauk proglašen je dogmom 1215.g., s time da je već tada John Wycliffe tvrdio da ne dolazi do stvarne pretvorbe.

Da bi Isus Krist bio prisutan među nama nije nam potreban nauk o transupstancijaciji, “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20).

Praksa jedenja bogova postojala je u “Babilonskoj misterijskoj religiji”, a ne u apostolskoj crkvi. Mi ne možemo Boga pojesti ili popiti njegovu krv!

Vjerom u njega mi postajemo dio njegovog tijela odnosno nevidljive Crkve (zajednice spašenih), stoga nema potrebe da jedemo njega odnosno sami sebe, jer vjernici predstavljaju Kristovo tijelo, a Krist Glavu, odnosno poglavara Crkve – “Krist je i glava Crkvi, zato što je Crkva njegovo tijelo” (Kol 1,18).

—————————————————-

Nema sumnje, katolički obred “Euharistija” krije u sebi misticizam, panteizam i okultizam. Misticizam je sadržan u ideji da tjelesna tvar (pa bila ona i od Boga) unesena u naše tijelo utječe na spasenje. Euharistija kao obred zaobilazi  proces predanja slobodne volje u molitvi gdje se odvija stvarna pretvorba našeg karaktera (primanjem Kristovih zasluga djelovanjem Svetog Duha) i dodaje novu mističnu dimenziju koja je prisutna u poganskim religijama gdje posvećeni predmeti ili tvari imaju moć. Panteizam je sadržan u ideji da obična neposvećena zemaljska tvar posredovanjem svećenika postaje ‘pretvorbom’ božanska tvar. Korjen panteističke ideje je da je božansko doslovno fizički prisutno u svim tvarima bilo živim ili neživim.
Okultizam je sadržan u ideji da svećenik ima nebom danu moć da posreduje ili  čini “pretvorbu” koja stvara dodatnu podložnost/portebu vjernika koji prima sakrament, sličan odnos kao svećenik-sljedbenik nekog poganskog kulta. Isus Krist nije nikad naučavao da jedna rangirana osoba lomi i dijeli kruh i vino. Svaki vjernik bi trebao sam lomiti kruh i točiti vino, to bi bio simbol osobnog odnosa sa Spasiteljem kroz osobni cjeloviti udjel u simbolu obreda ‘Večere Gospodnje’.
Drugačije se kroz obred provlači ideja o posredništvu koja je pogubna za spasenje. Čini se da su mnogi protestantski propovjednici lako usvojili ideju da pastor (po uzoru na katoličkog svećenika) bude u centru pažnje, da daje blagoslov nad kruhom i vinom te da ga lomi i pritom posreduje za vjernike u obredu. Po toj logici pastor bi morao svim vjernicima oprati noge i na taj način imati udjela u posredništvu kao što je lomio kruh i nalio vino. Iako je protestantski obred ‘Večere Gospodnje’ biblijski utemeljen, ne može se ne odati dojmu da pastori koriste obred da bi izgradili ili potvrdili nebom dani autoritet nad vjernicima. Obred svakako gubi na smislu ako svaki vjernik osobno ne lomi kruh i ne uljeva vino, kao što ga kasnije osobno jede i pije. Dug je osoban, i otkup je osoban, spasenje je osobno i direktno između dužnika i Otkupitelja – znači bez ljudskih, nametnutih posrednika.

Forsiranje termina “Euharistija” kroz ekumenski pokret je uobičajena praksa rimokatoličke crkve gdje se pokušava poistovjetiti termin ‘Večera Gospodnja” s treminom “Euharistija”. Ekumenskim pokretom sve više reformnih, protestantskih, slobodnih crkava prihvaća termin “Euharistija” kao sinonim za “Večeru Gospodnju” a BEM je jedan od najznačajnijij dokumenata potpisanih u novije vrijeme. Riječ “euharistija” izvedena je od grčke riječi eucharistia, koja znači “zahvalnost; zahvaljivanje” i ima biblijsko porijeklo, međutim tumačenje rimokatoličke crkve o naravi Euharistije daje potpunu drugačiji smisao tom terminu – neprihvatljiv biblijskim kršćanima. U prošlosti je mnogo biblijskih kršćana ubijeno zbog ne prihvaćanja termina Euharistija. Katolička crkva dobro zna da je teško promijeniti vjerovanje biblijskih kršćana pa lukavo u prvoj fazi uvodi terminologiju a značenje će postupno mijenjat kako kršćani budu postajali sve ovisniji o potpisanim ekumenskim ugovorima. Slično kao što je bilo s terminom Trojstvo. Iako je definicija trojstva kod biblijskih kršćana drugačija od Rimokatoličkog, termin Trojstvo je sveopće prihvaćen. Katoličkoj crkvi treba samo stoljeće ili dva da potpuno promjeni i definiciju kod biblijskih kršćana tako da više uopće neće biti razlike.