Uvodna tema: Porijeklo zla i rat na nebu
Biblija se isto toliko naširoko bavi sudom kao i spasenjem. Sud i spasenje dva su predmeta blizanca koji se kao niti međusobno isprepliću od Postanka do Otkrivenja. To se događa zato što sud i spasenje odsjajuju milost i pravednost, dvije međusobno povezane značajke božanske naravi. Upravo zato se teme spasenja i suda, koje održavaju božansko milosrđe i pravednost, ne mogu i ne smiju razdvajati; u protivnom obje gube svoju puninu i uzajamnu nadopunjenost. Sud zaslužuje našu posebnu pozornost jer bez njega ne bismo mogli pravilno shvatiti važna pitanja kao što su: božanska pravednost u nepravednom svijetu (teodicija), odmazda za učinjeno zlo, patnje nevinih, rješenje sukoba između dobra i zla te kraj grijeha i patnji. Ali iznad svega, posljednji sud će opravdati Stvoritelja – Njegov karakter, Zakon i vladavinu – u umovima svih stvorenih bića, bilo odanih, bilo izgubljenih, i tako donijeti vječnu sigurnost i mir u svemiru. Upravo zato je sud u Bibliji opisan kao bitan dio “neprolazne radosne vijesti” (Otk 14,6.7).
Božanska pravda nije odvojena od božanske milosti i milosrđa. Adam i Eva su pravedno osuđeni, ali je božanska milost odgodila prijetnju smrtne kazne. Kajin je prognan, ali je na njega stavljen znak božanske milosti da bi ga zaštitio. Sveopći potop uništio je cjelokupni život na Zemlji, ali tek pošto je milosrdni Bog ponudio spasenje svim pokajanim ljudima (Noa je 120 godina pozivao na pokajanje radeći Arku).
Božanski sudovi nisu nasumični, hiroviti ili samovoljni. Božanska pravda primijenjena je na odgovarajući način i u ograničenoj mjeri. Milost i milosrđe stoje na raspolaganju onima koji ih žele.
Postoji nekoliko osnovnih uzoraka biblijskog razumijevanja suda:
(1) Sud treba pridonijeti ozdravljenju i obuzdati zlo. Bog zadržava kontrolu nad grijehom propisivanjem novog poretka, uspostavljanjem novih odnosa i obuzdavanjem širenja grijeha.
(2) Grijeh je nepovjerenje, neposlušnost Božjoj izričitoj naredbi koja je bila izrečena kako bi se prvi par spriječio da ne učini zlo i donese bijedu sebi i svijetu; prema tome, u grubo rečeno grijeh znači nepoštovanje božanske volje izražene u Božjem zakonu, preciznije grijeh je degradirano stanje duha usljed otuđenosti i gubitka prisne zajednice-odnosa s Bogom.
(3) Spasiteljski element suda (kad je prisutan) namijenjen je obnovi; cilj mu je da obuzda grijeh i ljudskom rodu osigura načine da ostane odan Stvoritelju-Otkupitelju.
(4) Božanski konačni sudovi (opisani u Starom Zavjetu) koji su izazvali potpuno uništenje primjer su konačnog suda prilikom Kristovog drugog dolaska kada Bog uništava zlo zauvijek i stvara novo nebo i novu zemlju. Potpuno uništenje dolazi tek kada zavlada nepovratno stanje pokvarenosti i odbijanja Božje pomoći.
Razlika između Božjeg osobnog vodstva u ratu i ljudskih ratova
Narod je bio potlačen. Neprestano se molio Bogu za izbavljenje, ali pomoći nije bilo — barem ne odmah. Tko je bio taj narod? Bili su to Izraelci, koji su u drevno doba bili Božji narod. Nalazili su se pod okrutnom vlašću moćnog Egipta (2. Mojsijeva 1:13, 14). Izraelci su godinama čekali da Bog stane na kraj tlačenju koje su doživljavali u Egiptu. Na koncu je došlo vrijeme kada ih je Bog pohodio (2. Mojsijeva 3:7-10). Biblija kaže da je on osobno ratovao protiv Egipćana. Nanio je Egiptu niz teških nevolja, a potom je uništio faraona i njegovu vojsku u Crvenom moru (Psalam 136:15). Bog je pokazao da je “hrabar ratnik” koji se bori za svoj narod (2. Mojsijeva 15:3, 4).
Budući da je sam Bog ratovao protiv Egipćana, očito je da on ne osuđuje sve ratove. U nekim je prilikama ovlastio svoj narod Izrael da ide u rat. Naprimjer, zapovjedio je Izraelcima da povedu rat protiv Kanaanaca, koji su bili izuzetno iskvareni (5. Mojsijeva 9:5; 20:17, 18). Naložio je izraelskom kralju Davidu da ratuje protiv Filistejaca, koji su tlačili Izraelce. Čak mu je rekao kojom se vojnom taktikom treba poslužiti kako bi izvojevao pobjedu (2. Samuelova 5:17-25).
Ti biblijski izvještaji pokazuju da je Bog dopuštao ratove kojima je cilj bio zaštititi njegov narod i sačuvati pravu religiju u situacijama kad je Izraelcima prijetilo nekakvo zlo ili kad ih je netko tlačio. No kad je riječ o ratovima koji su se vodili po Božjem nalogu, treba imati na umu tri važne stvari:
—
- Isključivo je Bog odlučivao tko će sudjelovati u ratu. Jednom prilikom Bog je rekao Izraelcima: “Nećete se vi boriti u ovome boju.” Zašto im je to rekao? Zato što se on namjeravao boriti za njih, htio im je dati do znanja da zasluge ne pripisuju sebi i da se ne ohole, u potpunosti su trebali shvatiti da ih Bog vodi i da o Njemu ovise. (2. Ljetopisa 20:17; 32:7, 8).
- Isključivo je Bog odlučivao o tome kad će se voditi rat. Božji sluge trebali su strpljivo čekati da im Bog objavi kada je vrijeme da krenu u rat kako bi prekinuli ugnjetavanje i uklonili zlo koje ih je okruživalo. Nisu smjeli započeti rat na svoju ruku. A kad su to ipak učinili, izgubili su Božju naklonost. Zapravo, kad su se drznuli krenuti u rat iako im Bog to nije odobrio, Biblija kaže da su se morali suočiti s posljedicama koje su često bile uistinu strašne. Iako je Bog ratovao protiv Kanaanaca, neke je od njih poštedio, na primjer Rahabu i njenu obitelj.
- Bogu nije drago kada ljudi umiru pa čak i kad su ogrezli u zlu. Bog je izvor života i naš Stvoritelj (Psalam 36:9). Stoga ne želi da ljudi umiru. Nažalost, ima opakih ljudi koji smišljaju kako nanijeti zlo drugima ili im čak oduzeti život (Psalam 37:12,14). Da bi to spriječio, Bog je u nekim situacijama zapovjedio da se povede rat protiv onih koji su činili zlo. Ipak, čak i u takvim ratovima Bog je bio “milosrdan i (…) spor na gnjev” prema izraelskim neprijateljima (Psalam 86:15). Na primjer, naložio je Izraelcima da najprije ponude mir gradu protiv kojeg su trebali krenuti u rat kako bi njegovi stanovnici imali priliku promijeniti svoje postupke i izbjeći krvoproliće ( Mojsijeva 20:10-13). Na taj je način pokazao da mu nije drago “da zlikovac umre”, nego da želi “da se zlikovac odvrati od puta svojega i da ostane na životu” (Ezekijel 33:11, 14-16).
Na temelju svega navedenog dolazimo do zaključka da je u drevno doba Bog smatrao kako je ratovanje opravdan način da se okonča ugnjetavanje i ukloni izopačenost. No samo je Bog, a ne ljudi, imao pravo odrediti kada će se voditi takvi ratovi i tko će u njima sudjelovati.
Grijeh, božanski sud i milost za Kajina
Izvještaj o Kajinu i Abelu opisuje kako je grijeh poprimio nove razmjere. Grijeh vodi do ubojstva brata zbog sukoba oko pravog bogoštovlja (Post 4,1-16). Bog se neposredno suočava s Kajinom postavljajući mu dva pitanja: “Što si ljut?” (r. 6) i “Gdje ti je brat Abel?” (r. 9). Bog izriče sud nad Kajinom (rr. 10-12) i on “ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena, i ondje se nastani” (r. 16). Redoslijed događaja u izvještaju o Kajinu i Abelu mogao bi se sažeti ovako: ljudski grijeh (rr. 3-8), božanska sudska intervencija (rr. 9-12), milostiva zaštita (rr. 13-15), kazna (r. 16). Značajno je što Bog preuzima odlučujuću ulogu ne samo u suđenju i kažnjavanju, već i u pružanju milostive zaštite od budućih prijetnji. Sud je, po svemu sudeći, po svojoj naravi istodobno kazneni (odmazda) i spasonosni; njime se obuzdava grijeh, ograničavaju rezultati kazne i ukazuje zaštita Kajinu od prijetnje zakona: oko za oko i zub za zub (Izl 21,23).
Grijeh, božanski sud – potop i milost za svijet
Izvještaj o “sinovima Božjim” (Setovci) koji su se ženili “kćerima ljudskim” (Kajinovci) u Postanku 6,1-4 objašnjava kako je došlo do izopačenja ljudske naravi, što je dovelo do sveopćeg potopa koji je označio kraj pretpotopnog svijeta (Post 6–9). U vrijeme pravednog Noe “vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća” (Post 6,5). “U Božjim očima zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila.” “I kad vidje Bog kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo…” Ova sveopća pokvarenost odnosila se na ljudske misli i djela, i pružila je Bogu moralni razlog da donese kaznenu presudu u obliku uništavajućeg potopa. Moralna motivacija Biblije jedinstvena je u antičkom svijetu. Nijedna od priča o potopu poznatih na Bliskom istoku, bilo sumerska ili akadska, ne pruža moralnu motivaciju božanskog suda. Izvanbiblijski izvještaji o potopu govore o hirovitim bogovima koji šalju potop bez ikakvog moralnog povoda koji bi opravdao tako okrutan postupak. U Epu o Atrahazisu priča se da su bogovi poslali potop zato što su ljudi svojim bučnim noćnim svetkovinama ometali bogove u zasluženom odmoru. Biblijski izvještaj, s druge strane, otkriva Boga koji izriče sud zbog nezamislivog širenja grijeha uzrokovanog krajnjom moralnom pokvarenošću čovječanstva. Božanski sud u izvještaju o potopu pokazuje da je sud bio odmazda (kazna) po svojoj naravi, da je krivcima odmjerio zasluženu kaznu na osnovi njihovih neumornih zlih djela. On također pokazuje da je sud imao ograničavajuću svrhu radi obuzdavanja grijeha. Premda je Bog najavio da će izbrisati život s lica Zemlje, on je milostivo otkrio svoju spasiteljsku namjeru za one koji će se Njemu obratiti. Božanska kazna u biblijskom izvještaju u Postanku vrši razliku i nije hirovita. I božanska milost je bila na djelu. Objavljeno je razdoblje od stotinu dvadeset godina vremena milosti tijekom kojeg je grešno čovječanstvo bilo pozivano da se obrati Bogu i bude spašeno. Milost se također pokazala otvaranjem puta spasenja za osuđeni svijet: za vjerni ostatak trebalo je izgraditi i pripremiti korablju spasenja. U izvještaju o potopu ponovno zapažamo određeni redoslijed: (1) umnožavanje grijeha, (2) božanska objava kazne za grijeh, (3) milost oprosta i spasenja i (4) izvršenje kazne, a vjerni ostatak biva spašen (Post 7,1–8,22).
Grijeh, božanski sud i milost za Sodomu i Gomoru
Izvještaj u Postanku 19 ponovno otkriva uzajamno djelovanje suda i spasenja. On ponovno pokazuje da Bog djeluje neposredno, ne služeći se nikakvom ljudskom silom, da izrekne i izvrši svoje kaznene sudove nad gradovima u ravnici. Dva glasnika (Božja anđela) došla su u grad i Lot ih je pozvao da provedu noć u njegovom domu. Neki muškarci u gradu naumili su strance izložiti seksualnom nasilju. Ovo odvratno ponašanje prelilo je čašu njihovog bezakonja i nebeski gosti obavještavaju Lota da zajedno s obitelji mora napustiti grad “da ne budeš zatrt kaznom grada”. Izvještaj završava zapisom da je Bog zatro “gradove u ravnici u kojima je Lot boravio”. Prema tekstu u Postanku 19,24, “Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem”. Jahve je bio izravni i neposredni izvršitelj uništenja pokvarenih gradova. On se poslužio prirodnim elementima da izvrši zaslužene kaznene sudove. Ovdje, kao i prilikom sveopćeg potopa, nema božanskog napuštanja gradova, nema prepuštanja ljudima da unište sami sebe. Sam Bog zaustavlja njihovu pokvarenost. On je sudac i zatirač zlih, dok je istodobno Spasitelj vjernog ostatka. Sud, milost i spasenje međusobno se dopunjuju. Sud opisan u Postanku postavlja uzor i model za međusobni odnos između spasenja i suda u ostalom dijelu Svetoga pisma. Savršeno djelo stvaranja stalno je izloženo utjecaju grijeha koji se stalno širi i poprima strahovite razmjere. Božanski sudovi bili su nužni u različitim prijelomnim trenucima ljudske povijesti. Na djelu je božanska milost s učestalim pozivima grešnicima da se pokaju i vrate dobrom Bogu punom ljubavi, čija je namjera da spasi sve koji žele. Od nedopuštenog jedenja ploda do ubojstva, do bezobzirnog ubijanja, do potpune pokvarenosti i nasilja s nesputanim spolnim nemoralom, Bog je odgovarao sudovima koji su bili primjereni svakom pojedinačnom slučaju. Božanski sudovi spasiteljski su po namjeri za pokajane grešnike, kazneni po naravi za one koji ostanu uporni i namijenjeni da ograniče širenje grijeha. Izvještaj također pokazuje da Bog ostaje konačni i jedinstveni sudac. On je istodobno pravedni i milosrdni sudac i Bog koji daje svoju milost. Božanska pravda nije odvojena od božanske milosti i milosrđa. Adam i Eva su pravedno osuđeni, ali je božanska milost odgodila prijetnju smrtne kazne. Kajin je prognan, ali je na njega stavljen znak božanske milosti da bi ga zaštitio. Sveopći potop uništio je cjelokupni život na Zemlji, ali tek pošto je milosrdni Bog ponudio spasenje svim pokajanim ljudima. Božanski sudovi nisu nasumični, hiroviti ili samovoljni. Božanska pravda primijenjena je na odgovarajući način i u ograničenoj mjeri. Milost i milosrđe stoje na raspolaganju onima koji ih žele.
Božanski sud i milost za Kanaance
U okviru Božjeg Saveza s Abrahamom, Gospodin je obećao da će se pobrinuti za zemlju u kojoj će živjeti Abrahamovi potomci (Post 12,7; 17,8).
Stanovnici koji su boravili u zemlji prije dolaska Izraelaca trebali su dobiti priliku da upoznaju pravoga Boga i da Ga slijede. Abrahamovi potomci postat će robovi i biti “tlačeni četiri stotine godina” (Post 15,13).
Nakon toga Bog će suditi “narodu kojem budu služili”. On je govorio o Egiptu kao tlačitelju Izraela. I tada, “za četvrtog naraštaja” (hebrejski dor, “životni vijek”), oni će se vratiti u Kanaan, “jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila”. Još im je bilo osigurano vrijeme milosti kako bi stanovnici prije dolaska Izraelaca mogli upoznati pravoga Boga i Njemu se obratiti. Čini se da se zajednički naziv “Amorejci” u Postanku 15,16 odnosi na sve narode i plemena koja su nešto poslije nabrojena u redcima 19-21. Ova ista plemena nalazimo i u popisu naroda koje je Izrael izgnao kad je zauzeo Kanaan (Izl 13,5; Jš 3,10).
Izvanbiblijski izvori o stanovnicima Kanaana, zajedno s biblijskim podacima, pokazuju kakav je bio karakter tih ljudi. Kanaanci su njegovali nemoralne običaje, posebno kao dio svojih bogoslužja. Kanaanska religija bila je politeistička, s tim što je El bio glavno božanstvo, a Baal najaktivniji među bogovima. Atira je bila žena boga Ela, a njezin kultni simbol bila je Ašera. Žena boga Baala bila je boginja Anat. Smrt boga Mota od ruke Anat opisana je najstrašnijim izrazima. Među žrtvama koje su Kanaanci prinosili svojim mnogobrojnim božanstvima bile su i ljudske, posebno dječje, prinošene bogu Moleku. Hramska prostitucija, praćena odvratnim nemoralnim običajima, bila je dio kulta plodnosti Kanaanaca. Razvijeno je bilo i vračanje. U Abrahamovo vrijeme Bog je rekao da se mjera zlodjela Amorejaca (Kanaanaca) još nije navršila (Post 15,16).
Još su uživali vrijeme milosti i kušnje, vrijeme dodatnog milosrđa. Imali su priliku da upoznaju pravog Boga i da se Njemu obrate. Abraham Izvještaj također pokazuje da Bog ostaje konačni i jedinstveni sudac. On je istodobno pravedni i milosrdni sudac i Bog koji daje svoju milost.
Božji ratovi i poseban narod na zemlji
Božji plan je bio načiniti jedan narod svojim prvencom između svih naroda, to će biti posvećen narod Bogu, očišćen od grijeha kojeg su činili ostali narodi, narod preko kojeg će svi ostali narodi spoznati da je samo jedan pravi istinski Bog koji izbavlja ljudski rod od njegove pokvarenosti. On daje vrijeme milosti narodima na području gdje će se nastaniti izabrani narod koji se nalazi u egipatskom ropstvu – oko 200 godina.
Bog poduzima ratove isključivo unutar teritorija obećane zemlje a za potpuno uništenje izdaje naredbu samo za nekoliko najbližih susjednih naroda ogrezlih u grijehu kojima je isteklo vrijeme milosti: Hetite i Amorejce, Kanaance i Perižane, Hivijce i Jebusejce.
Na udaljene gradove izvan područja ovih naroda uništenje je po zapovjedi smjelo biti samo djelomično. Bog je izdavao upute za osvajanje i odbranu zemlje. Pažljivo analiziranje navodi nas na zaključak da Božji ratovi nisu bili okupacijsko-osvajački kako su to inače prakticirali svi okolni narodi. Kada su god izraelci izvodili neki pohod na svoju ruku, bili su kažnjeni od Boga. Zemlja i život na njoj je Božje dobro po stvaranju, On ima pravo obećati zemlju narodu kojeg namjerava načiniti posebnim narodom preko kojeg će privući sve ostale narode k spoznaji o jednom istinskom pravome Bogu koji spašava čovječanstvo od konačnog suda, On ima pravo zapljeniti jer sve što postoji duguje njemu zahvalnost pa ipak On se ne razmeće svojim ovlastima kao Bog već to čini samo u strogo određenom kontekstu.
Grijeh i negativni utjecaj se širio poput zarazne bolesti, poput kuge i u praksi se najčešće događalo opisano biblijskim tekstom:
“Kad se je bilo to svršilo, pristupiše k meni predstojnici i rekoše: “Narod Izraelov, svećenici i Leviti nijesu se odvojili od naroda zemaljskih unatoč njihovim gadovima, naime od Kanaanaca, Hiteja, Perizeja, Jebuseja, Amonaca, Moabaca, Egipćana i Amoreja. Oni dapače uzeše kćeri njihove za žene sebi i sinovima svojim. Tako se pomiješa sveti rod sa stanovnicima zemlje. Knezovi i predstojnici bili su prvi u toj opačini.” (Ezra 9,1.2)
Nakon okupacije obećane zemlje Bog ne vodi izabrani narod u okupatorske ratove. Okupacija je bila potrebna jer je narod morao imati zemlju na kojoj će se nastaniti i biti izoliran od utjecaja okolnih naroda ogrezlih u grijehu. Stoga sve kasnije destrukcije, razaranja i rušenja koje Biblija spominje, imala su za cilj odbranu, izgradnju i spašavanje.
“U doba patrijaraha Jordanska dolina je bila “kao kakav vrt Jahvin”, jer je “dobro posvuda natapana”. Upravo je u toj lijepoj dolini Lot odlučio podići svoj dom, pa je “razapeo svoje šatore do Sodome” (Postanak 13,10.12). U vrijeme kad su gradovi u ravnici bili uništeni, područje oko njih se pretvorilo u pustoš, i otada je to bio dio Judejske pustinje.
Jedan dio prekrasne doline se održao, sa svojim životodavnim izvorima i tokovima, da bi veselio srce čovjeku. U toj dolini, prekrivenoj bogatim žitnim poljima i šumama datuljinih palmi i drugoga voća, taborovale su Izraelove čete poslije prelaska preko Jordana, i u njoj su prvi put uživale u rodovima obećane zemlje. Pred njima su se uzdizale zidine Jerihona, poganske tvrđave, sjedišta kulta Aštarte, najiskvarenijeg i najsramotnijeg oblika kanaanskog idolopoklonstva. Uskoro su njegove zidine bile oborene, a njegovi stanovnici pobijeni.
U vrijeme njegova pada bila je dana svečana izjava, u nazočnosti cijeloga Izraela: “Proklet bio pred licem Jahve čovjek koji pokuša ponovno graditi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu!” (Jošua 6,26)” Kanaanci su imali običaj ugrađivati djecu u temelje kuća, gradskih zidina da bi bili blagoslovljeni od svojih bogova.
Pad Jerihona
Abraham posreduje za Sodomu
“Ljudi ustanu i krenu put Sodome. Abraham pođe s njima da ih isprati. 17 Jahve pomisli: “Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti 18 kad će od Abrahama nastati velik i brojan narod te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati? 19 Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno, tako da Jahve mogne ostvariti što je Abrahamu obećao.” 20 Onda Jahve nastavi: “Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. 21 Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti.”
22 Odande ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom. 23 Nato se Abraham primače bliže i reče: “Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? 24 Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? 25 Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?” 26 “Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih”, odvrati Jahve, “zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto.”
27 “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu”, opet progovori Abraham. – “Ja, prah i pepeo! 28 Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?” “Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet”, odgovori. 29 “Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?” – opet će Abraham. “Neću to učiniti zbog četrdesetorice”, odgovori.
30 “Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?” – opet će on. “Neću to učiniti”, odgovori, “ako ih ondje nađem samo trideset.” 31 “Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu”, nastavi dalje. “Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?” “Neću ga uništiti”, odgovori, “zbog dvadesetorice.” 32 “Neka se Gospodin ne ljuti”, on će opet, “ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?” “Neću ga uništiti zbog njih deset”, odgovori. 33 Kad je Jahve završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto.
Nažalost osim Lota i njegove obitelji nitko se nije našao u Božjoj milosti, cijeli grad je bio u nepovratnom stanju grijeha. Bog je prihvatio Abrahamovu dobru volju koja je dolazila iz njegovog plemenitog srca da posreduje za ovaj grijehom razoreni grad, kojieg je čekalo još samo fizičko uništenje.
Jobove patnje
Biblija je zapanjujuće realistična kada je u pitanju problem pretrpljene patnje. Kao prvo, u Bibliji se nalazi cijela knjiga koja je posvećena tom problemu. Ova knjiga se odnosi na čovjeka po imenu Job. Ona započinje scenom na nebu koja pruža čitatelju pozadinu Jobove patnje. Job pati zbog toga što se Bog spori sa Sotonom. Spor se nije ticao samo Sotone već se radilo o jednom od brojnih pokušaja da se Božji karakter dovede u sumnju pred stanovnicima svih bezgrešnih svjetova cijelog svemira. Sotona, pali anđeo je znao da kada bi u tome uspjeo onda bi se našao nevin u svojim postupcima jer ako bi dokazao da Bog griješi a ne snosi posljedice zašto bi onda on morao snositi posljedice svoga „samo malo drugačijeg viđenja stvari“. Koliko nam je poznato, Job za ovo nikada nije saznao, kao ni njegovi prijatelji. Stoga ne čudi da se svi bore s time da objasne Jobovu patnju iz perspektive njihovog neznanja, sve dok konačno Jobu ne ostane ništa osim vjernosti Bogu i nade u Njegovo otkupljenje. Ni Job ni njegovi prijatelji u to vrijeme nisu razumjeli razloge za njegovu patnju. Ustvari, kada se Job konačno suočio s Gospodinom, Job je šutio. Jobova šutnja ni na koji način ne umanjuje strahovitu bol i gubitak koji je tako strpljivo podnosio. Umjesto toga, naglašava važnost pouzdanja u Božju svrhu usred patnje, čak i kada ne znamo koja je svrha. Patnjom, kao i svim ostalim ljudskim iskustvima, upravlja suverena Božja mudrost. Na kraju saznajemo da možda nikada nećemo saznati točan razlog naše patnje u ovom grešnom kontekstu, ali moramo se i tada kao i u dobru pouzdati u Boga. To je pravi odgovor na patnju. Nakon velike kušnje Bog je blagoslovio Joba s obitelji, imanjem i srećom u svakom pogledu.
Egipatska zla – Izlazak
Kad je kralju prvi put iznesen zahtjev za oslobođenje Izraela, on je upozoren i na najstrašnija zla. Mojsiju je naređeno da kaže faraonu: “Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorođenca.” (Izl 4,22.23) Premda su Egipćani prezirali Izraelce, Bog je svoj narod veoma cijenio time što su bili izabrani da budu čuvari njegova Zakona. Oni su u ovim naročitim blagoslovima i prednostima koje su im bile dane imali prvenstvo medu narodima kao prvo-rođeni sin medu svojom braćom.
Faraon je bio toliko pun sebe i tvrda srca da je popustio tek nakon deset Božjih sudova nad Egiptom. Nakon što ih je pustio da idu svojim putem koim ih je Bog vodio, progonio ih je sa svojom vojskom sve do Crvenog mora gdje je doživio potpuni poraz uz nebrojene žrtve.
Božja pravila za rat
1 »Kad izađeš na vojnu protiv svojih neprijatelja pa ugledaš konje i kola i puk brojniji od sebe, ne boj ih se; jer s tobom je Gospod, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske. 2 I dogodit će se, kako vam se boj bude primicao, da će svećenik pristupiti i govoriti puku. 3 I reći će im: ‘Čuj, Izraele! Danas vam se primiče boj protiv vaših neprijatelja. Neka vam srca ne klonu! Ne bojte se i ne uzmičite i ne strepite pred njima! 4 Jer Gospod, Bog vaš, onaj je koji ide s vama da se za vas bori protiv vaših neprijatelja kako bi vas spasio.’ 5 Potom neka nadglednici progovore puku govoreći: ‘Ima li koga da je sagradio novu kuću a još je nije posvetio? Neka ode i vrati se kući svojoj da ne pogine u boju pa je drugi čovjek posveti. 6 I ima li koga da je zasadio vinograd a još ga nije brao? Neka ode i vrati se kući svojoj da ne pogine u boju pa mu ga tko drugi obere. 7 I ima li koga da je isprosio ženu a još je nije oženio? Neka ode i vrati se kući svojoj da ne pogine u boju pa je tko drugi oženi.’ 8 I neka nadglednici nastave govoriti puku pa neka reknu: ‘Ima li koga tko se boji i tko je plaha srca? Neka ode i vrati se kući svojoj da ne trne srce braći njegovoj kao što njegovo srce trne. 9 I dogodit će se, kad nadglednici prestanu govoriti puku, da će postaviti zapovjednike vojski na čelo puka. 10 Kad priđeš kojemu gradu da navališ na nj, onda mu ponudi mir. 11 I dogodit će se, ako ti odgovori mirom i otvori ti, da će ti sav puk koji se nađe u njemu plaćati danak i služiti ti. 12 Ako pak ne sklopi mir s tobom, nego povede vojnu protiv tebe, onda ga opsjedni. 13 I kad ti ga Gospod, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštricom mača. 14 Dočim žene i nejačad i stoku i sve što bude u gradu, sav plijen, zadrži za se; i jedi plijen svojih neprijatelja što ti ga dade Gospod, Bog tvoj. 15 Tako čini sa svim gradovima koji budu veoma daleko od tebe, koji ne budu od gradova ovih naroda odavde. 16 Ali u gradovima ovih naroda što ti ih Gospod, Bog tvoj, daje u baštinu ne ostavljaj na životu ništa što diše, 17 nego ih zatri pomorom: Hetite i Amorejce, Kanaance i Perižane, Hivijce i Jebusejce; kako je zapovjedio Gospod, Bog tvoj, 18 da vas ne nauče činiti sve one svoje gnusobe što ih čine svojim bogovima te sagriješite Gospodu, Bogu svojemu. 19 Kad koji grad budeš opsjedao duže vrijeme navalivši na nj da ga zauzmeš, nemoj uništavati drveće njegovo obarajući ga sjekirom; jer s njega možeš jesti, zato ga nemoj posjeći. Zar je drvo poljsko čovjek, da bi pred tobom išlo u utvrdu? 20 Samo ono drveće za koje znaš da nije drveće za hranu, njega možeš uništiti i posjeći i od njega graditi utvrde oko grada koji je poveo vojnu protiv tebe, dok ne padne.«
Rat unutar države
Ratovi se nisu samo vodili protiv pogana, jer kad se zlo pojavilo u izabranom narodu, Bog je naredio napad i na nj, da se iskorijeni zlo. Kad su Izraelci upitali Jahvu moraju li krenuti u boj protiv sinova svog brata Benjamina, Bog im je odgovorio: “Pođite, jer ću ih sutra predati u vaše ruke” (Suci 20,28). Bog je, dakle, naredio bojni pohod na sinove Benjaminove da iskorijeni zlo (homoseksualnost i silovanja), te zaštiti narod od tih zlotvora. Sveto pismo ne smatra da je vrlina stajati po strani kad ti netko napada bližnjeg, nego jasno osuđuje takvo držanje: “Kloneš li u dan bijede, bijedna je tvoja snaga. Izbavi one koje vode u smrt; i spasavaj one koji posrćući idu na stratište. Ako kažeš: ‘Nismo za to znali’, ne razumije li onaj koji ispituje srca? I ne znade li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima?” (Izr 24,10-12). Pitanje, dakle, ne glasi je li svaki rat nepravedan – jer očito da nije – već koji je rat pravedan? Biblija nas ipak upućuje da su samo Božje direktne intervencije u vrijeme starozavjetnog Izraela bile pravedne, svaki ljudski rat je podložan pokvarenosti koja dolazi iz pokvarenosti ljudskih srca.
Jona – Niniva (Jona želi uništenje Ninive)
“Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.” (Jona 1,2)
Ipak, Niniva, iako je postala tako pokvarena, nije bila potpuno ogrezla u zlu. Onaj koji ““gleda sve sinove čovječje”“ (Psalam 33,13) … vidio je u tom gradu mnoge koji su težili za nečim boljim i uzvišenijim. … I tako im se u svojoj mudrosti Bog otkrio na očevidan način da bi ih, ako bude moguće, naveo na pokajanje.
Oruđe izabrano za ovo djelo bio je prorok Jona. … Da je prorok bez oklijevanja poslušao, uštedio bi sebi mnoga gorka iskustva i bio bi bogato blagoslovljen. Ipak, Gospodin nije odbacio Jonu u najtežim trenucima njegova života. U nizu nevolja i čudnih zbivanja, trebalo je biti obnovljeno prorokovo povjerenje u Boga i u Njegovu beskrajnu izbaviteljsku silu.
Još jednom je Božji sluga dobio zadatak da opomene Ninivu. … Ušavši u grad, Jona je odmah počeo ““propovijedati”“ protiv njega svoju vijest: ““Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena.”“ (Jona 3,4) Išao je iz ulice u ulicu, objavljujući kaznu. Poruka nije bila uzaludna. Uzvik koji je odjekivao ulicama bezbožnoga grada prenosio se od usta do usta, sve dok svi stanovnici nisu čuli strašnu objavu. Božji Duh utisnuo je poruku u svako srce i naveo mnoštvo da zadrhti zbog svojih grijeha i da se pokaje u dubokoj poniznosti. Kazna nad njima nije bila izvršena, Bog Izraelov je bio uzvišen i slavljen u cijelom neznabožačkom svijetu, a Njegov Zakon poštovan. Tek je mnogo godina kasnije Niniva pala kao plijen u ruke okolnim narodima zato što je zaboravila Boga i oholo se uzvisila.
Ova pouka namijenjena je Božjim vjesnicima današnjeg vremena, kad je gradovima i narodima isto tako potrebno da saznaju namjere i upoznaju osobine pravoga Boga kao i nekadašnjim stanovnicima Ninive. Jedini grad koji će ostati za vječnost jest onaj čiji je graditelj i tvorac Bog. Preko svojih izabranih slugu Gospodin Isus poziva ljude da gaje posvećenu težnju da sebi osiguraju besmrtnu baštinu.
Konačno uništenje zla
Božja konačna pobjeda počinje s Isusovim povratkom, uskrsnućem mrtvih koji su zaspali u Kristu i preobraženjem živih pravednika. Milenij će neoborivo dokazati prave pobude Kristovih neprijatelja i završiti uklanjanjem svakog zla. Apokaliptička viđenja završavaju stvaranjem novog neba i nove zemlje na kojoj će Božji narod zauvijek prebivati u Božjoj prisutnosti (vidi Otk 21,1-4).
Koji su to grijesi, gadosti što čine narodi pred Bogom?
Svaki grijeh se na kraju svodi na kršenje jedne od deset zapovjedi. Ovdje je popis nekih grijeha koji su prakticirali okolni narodi i izabrani narod u svom otpadu. Isto tako valja naglasiti da je od svih očitih grijeha naroda Isus najviše naglašavao onu vrstu grijeha koju su njegovali svećenici (samopravednost, oholost, autoritet bez ljubavi). Kada bi povukli paralelu s nama danas mogli bi se složiti da je sve ovo i danas prisutno te da su se Isusove riječi „Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega.“ (Matej 24,37) ispunile na našoj civilizaciji.
Problem čovjeka današnje civilizacije (pogotovo zapadne) je moralna otupjelost – civilizacijski stimulansi dirigiraju i manipuliraju našom savješću, naš živčani sistem je uvijek podražen, ne znamo biti sami u miru već kao programirani uvijek tražimo vanjski podražaj, na taj način ne dozvoljavamo Bogu trenutke da nam otkrije realno stanje našeg duha te težinu i narav prijestupa. Naša pravednost nam postaje standard pa smo ljuti na Božje ‘nerealne’ zahtjeve za moralnom čistoćom za koju mislimo da je apsurdna jer je jednostavno nedostižna. Božja riječ kaže da je dostižno ali ne u našoj sili kada se trudimo biti ispravni, pogotovo ne kada se trudimo biti ispravni radi drugih, već je to moguće jedino kroz toplinu odnosa dvaju osoba. U molitvi i promišljanju o Božjim porukama kroz čitanje Pisma i Njegovom karakteru stvara se odnos čovjeka s Bogom a u odnosu je sve. Molitva je ključ odosa, razgovor s Bogom je i trenutak iscjeljenja duha. Borba se vodi na dnevnoj bazi oko trenutaka mira kada duša može iskreno zavapiti za Božjom blizinom i blagoslovima iscjeljenja duše. Vječita ljutnja i nabijanje krivnje kako nema pomaka, ljenost za molitvom, to su nam glavni neprijatelji u životu.
1. Idolopoklonstvo – pravljenje figura, slika i štovanje izmišljenih bogova. Davanje krajnjeg povjerenja nećemu što daje sigurnost, ili davanje krajnje odanosti bilo stvorenom biću, bilo materijalnom, čovjeku, ili lažnom bogu. Pripisivanje jedinstvenih božanskih atributa stvorenim osobama, stvarima ili prirodi, isključivo pouzdanje u znanost ili novac može biti oblik idolopoklonsva; (Is 45:18 Pr 20. 3 Dt 5: 7 6., 5,14; 17: 2-7; 27:15, 21:25 Acts 1 Kor 05:11., 12, 2; 2 Kor 6:16; 1 Sol 1:.. 9; 1 Iv 5:21; Otkr. 2: 14,20; 09:20)
2. Bogohuljenje – nepoštovanje prema Bogu i Njegovom karakteru, riječju ili djelom. Uključuje optužbe prema Bogu, koji je jedini vječan, nepogrešiv, svemoćan i sveznajuć. (… Mk 07:22; Lv 24:16; 1Ki 21:10; Mt 00:31; Djela 26:11; Jakov 2: 7)
3. Izgovaranje Božjeg imena uzalud – nepotrebno, prečesto izgovaranje Božjeg imena ili prizivanje božanskog autoriteta za bilo koju svrhu, psovanje, lažno proricanje u ime Jahvino. (Lv 19. 8,12; Pnz 18:. 20a, 20. 7; Jr 20: 1-6; 28: 1,2,10-17; 29: 24-32)
4. Vulgarnost, ogovaranje, tračanje – nepoštovanje koje se očituje grubošću prema onome što je sveto, posvećeno, riječju ili djelom. (. Post 18:19; Ezra 2:62, 9: 2; Neh 13:. 23-29; Ez 23:26; Mal 2:… 11,15; Rim 11:16; 1 Kor 7,14)
5. Lažni Božji glasnici – onaj koji potiče druge da prakticiraju lažnu vjeru, da ide za drugim bogovima; otpad, ili koje uče suprotno biblijskim istinama. (Pnz 13:. 6-12; Mt 23:15; Djela 13:10; 2Cor 11. 13-15) skretanje ljudi od istine (Pnz 27:18;. Mt 15,14)
6. Vještičarenje, spiritizam – praksa vještica; okultna magija: Ouija ploče, astrologija, hiromantija, prizivanje duhova, vračanjem, uroci itd…; (Izl 22:18; Lv 19:31; 20:… 6,27; 1Sam 15:23)
7. Prinošenje ljudskih žrtava, štovanje idola, služenje lažnim bogovima. (Lv 18:21; 20:.. 2; Pnz 00:31; 18:10)
8. Bunt protiv roditelja – psovanje, nepoštovanje, zapostavljanje starijih, zanemarivanje (Pr 20:12; 21:15, 17; usp Lv 20. 9; Dt. . 21:18; 27:16)
9. Neposlušnost autoritetu – neposluh prema vlastima. Bog je dopustio vlasti.(Osim kad se izravno sukobljavaju s Božjim zapovjedima – prigovor savjesti)(. Pnz 17: 9,10a, 11, 12, Josh 1,18; Rim 13:. 1-7; 1Pet 2: 13,14).
10. Ubojstvo – namjerno ubijanje čovjeka u afektu ili s predumišljajem. (Ex 21: 12-14: Lv 24:17; Br 35:31; Pnz 19:….. 11,12; Iv 8:44; 1 Tim 1: 9; 1 Pt 4:15; 1.. Iv. 3:15) Uključuje planiranje ubojstva. (Mk. 07:21)
11. Ubojstvo iz nehata – smrt još uzrokovana vlastitom nepažnjom ili neodgovornošću. (Ex. 21:29)
12. Homoseksualnost – prakticiranje seksualne aktivnost između osoba istog spola; homoseksualni brakovi (Lv 18:22; 20:13; Rim 1:… 26,27; 1 Tim 1,10)
13. Transseksualnost – kad je osoba naizgled normalne tjelesne spolne diferencijacije uvjerena da pripada suprotnom spolu i u skladu s tim poduzima promjene. (1 Kor. 6, 9; usp Pnz 22: 5).
14. Sodomija – seksualni odnosi između ljudi i životinja. (Izl 22:19;.. Lv 18:23; 20:15;. Pnz 27:21)
15. Preljub – izvanbračni spolni odnosi u srcu ili akciji (uključuje čežnju za pornografijom). (Lv 20:10; Pnz 22:.. 23-25; Mk 7: 20-23; Iv 8:.. 3-5; Gal 5:19; 1 Kor 6:.. 9)
16. Blud – spolni odnos prije braka, preljub i duhovna nevjera. (Post 34; Mt 19:. 9; Mk 7:. 20-23; Djela 15:20; 21:25; Rim 1:29; 1 Kor 5:. 1,11; 6:. 13,19; 7 : 2; Gal 5:19; Efežanima 5:.. 3; Kološanima 3: 5.; 1Thes 4: 3; Otkrivenje 09:21; 14: 8; 17: 2,4; 18: 3; 19: 2 );
17. Seksualna nečistoća – sve neprirodno, sebične seksualne aktivnosti, u srcu ili djelom. (Mk 7:. 20-23; 2Cor 00:21; Gal 5:19; Efežanima 5:… 3; Kološanima 3: 5)
18. Prijevara, laganje – neiskrenost u svakom obliku; lažno svjedočenje (Pnz 19:15; Mk 07:22; 14: 1.; Dj 13,10; Rim 1:29; 1 Tim 1:10; 1Thes. 2: 3; 1Pet 2:.. 1,22; 3 : 10; Otkrivenje 2: 2; 14: 5; 21: 8)
19. Lažno predstavljanje, sebični motivi i pobude (Pnz. 22:20)
20. Razvratnost, pohota, nekontrolirana požuda, seksualna izopačenost bilo kakve vrste (Gal 5:19; Efežanima 4:19; 1Pet 4:… 3; Juda 1: 4)
21. Pohlepa, gramzivost – sebični užici (hrana, seks), imetak ili snaga / prestiž, želja za još većim statusom, autoritetom ili počastima. (Lk 00:15; Rim 1:29; 2 Kor 9:.. 5; Ef 4:19; 5:.. 3; Kološanima 3: 5; 1 Sol 2: 5; 2 Pet. 2:. 3, 14;. 1 Iv 2:16)
22. Krađa – otuđivanje materijalnih, intelektualnih vrijednosti, vremena, životne snage, entuzijazma, zasluga… (Ex 20:15;.. Lv 19:11;. Pnz 19,14; Pnz 27:17;.. Ez 22:29;. Mk 07:22; Iv. 12:.. 6; Ef 4:28; 1 Pt 4,15)
23. Nepravda – podcjenjivanje, ugnjetavanje, iskorištavanje ili zanemarivanje stranca, sirotih, nemoćnih, potlačenih. (Ex., 22: 22-24; Pnz 27:19).
24. Mržnja – gorka odbojnost, netrpeljivost, antagonizam, ciljana ljutnja. (Rim 1:29; Gal 5:20; Jakov 4:.. 4)
25. Protivljenje; ne priznavanje istine ili priznavanje samo u okviru sub-kulturološkog ili zakonskog autoriteta. (.. Rm 1:29; 1 Kor 3: 3; Gal 5:20; Tit 3:. 9; Pnz. 17: 8-13)
26. Simuliranje – gluma, manipulacija lažnim dojmomovima. (Brojevi 12;.. Gal 5:20;. Fil 2,14)
27. Gnjev – putenost, nasilne strasti, neobuzdana ljutnja, vrjeđanje, ponižavanje. (2 Kor 0:20; Gal 5:20; Kološanima 3:.. 8)
28. Svadljivost – isprazne rasprave; sebične tvrdnje, dokazivanje nadmoći. (Gal 5:20; Rim 1:29; 13:13; 1 Kor 1:11; 2 Kor 0:20; Fil 1:15; 02:24; 1Tim 6:….. 4, 3:. 9 . 1 Pt 5: 5)
29. Pobuna – revolt u suprotnosti sa zakonitom vlasti: fizički frakcijaški ustanak; (Brojevi 12, 16; Rim 16:. 7; 1 Kor 3:… 3; Gal 5,20)
30. Hereza – lažne tradicijske doktrine za razliku od utvrđenih temeljnih istina iz samog Pisma. (Gal 5:20; Tit 1:. 3)
31. Potkupljivanje – mito crkvenim službama ili vlastima. (Djela 8: 18-24)
32. Ljubomora – prohtjevi za tuđim dobrom ili blagoslovom. (Gal 5:21; Brojevi 16:.. 3,7; Mt 27:18; Mk 15:10; Rim 1:29; Fil 1:15; 1Tim 6:…. 4; Titu 3: 3; 1Pet. 2: 1)
33. Opijenost – bivanje pod utjecajem opojnih tvari koje utječu na osjetila, izmjenjeno stanje svijesti. Neumjereno izlaganje osjetilima sluha (glazba), vida (TV, filmovi, beletristika, filozofija, internet)…(Ga 05:21, Pnz 21:20; Lk 21:34; 1 Kor 05:11; 06:10; Ef 5:18; 1 Sol 5:7)
34. Hedonizam – bančenje, feštanje, tulumarenje, poticanje čulnih užitaka svake vrste. (Gal 5:21; Izl 32:.. 1-8; Rim 13:13; 1Pet. 4: 3).
35. Ponos – oholost; samoljublje; uobraženost, samodopadnost ona duhovna ili tjelesna. Isus je više upućivao ukore svećenicima nego puku. (Mk 07:22, Ps. 12:. 3; 101: 5; 119: 21; 123: 4; 138: 6., PRV 06:17, 15:25, 16: 5, 21: 4,24; 28 : 25; Prop 7:. 8; Je 02:12).
36. Ludost – neozbiljno ili neodgovorno ponašanje. (Mk 07:22; PRV 00:23; 22:15; 24:.. 9; 27: 2; Prop 7:25; 1 Pet 2:15.).
37. Iznuđivanje – novca, seksa, stvari, manipulacijom; prisilom. (1 Kor 05:11;. Mt 23:25; Lk 18:11. 07:15)
38. Nepraštanje – održavati neraspoloženje, isticati osobnu ogorčenost, poticati ogorčen duh protiv osoba zbog prošlih uvreda, osvetoljubivost (Lv 19:18; Mt 6:. 12-15; 18:. 23-35; Hebrejima 00:15)
39. Zle misli – sve zle misli, uključujući i neopravdane sumnje; maštanje o osveti; nedopuštene seks ili kave druge devijantne fantazije; planiranje osvete i zla. (Mk 07:21; Mt. 9:. 4; James 2: 4)
40. Ogorčenost na Boga, odbijanje, sprječavnje Gospodina Isusa Krista, Sina Boga živoga, jedinog koji nas može spasiti od svih naših grijeha. (Ivan. 03:18, 36 – Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko ne želi prihvatiti Sina, neće vidjeti života; već gnjev Božji ostaje na njemu.)