Pitanje ‘Tko je moj bližnji?’ danas, ovdje na ovom mjestu, u ovom okružju, u ovom trenutku… je jedno od najznačajnijih pitanja koje čovjek može postaviti. Jedan od indikatora naše duhovnosti je (ne) zanemarivanje ljudi na margini našeg života ili životne situacije. Zanemarivanje je najopakija bolest koja se može udomiti u našem srcu. To je doista bolest srca koja ne dozvoljava da se zahvalimo Bogu za sve što nam je pružio u životu i podjelimo djelić svoje sreće s onima kojima je naša pažnja najpotrebnija. Moguće je da brinemo više o prijateljima nego o članovima obitelji, moguće su i takve situacije, moguće je da bi htjeli biti veliki misionari u egzotičnim i opasnim zemaljskim bespućjima dok istovremeno zanemarujemo vapaj susjeda na 5. katu, moguće je da bi htjeli voditi humanitarnu organizaciju ali nemamo snage stupiti u kontakt s “čudnom” osobom koju smo upoznali na tečaju s kojom se nitko ne druži jer uglavnom samo šuti i gleda u pod. Nitko od nas ne traži da pomognemo cijelom svijetu, ono što za nas Bog želi je da mu otvorimo dio našeg srca u molitvi na početku dana pa će nam On odgovoriti tko je naš bližnji u toku tog istog dana. Ne tražimo velike nerealne ciljeve koji nas u konačnici paraliziraju ili učine od nas hladnog profesionalca, rađe dopustimo da nas Bog vodi u malim svakodnevnim iznenađenjima koja vesele te podižu duh onomu tko pomoć treba i onome tko pomoć pruža. Nakon što smo Boga pitali ‘Tko je naš bližnji?’ možemo Ga pitati i što je to pomoć i kako se sve može pomagati – On će nas naučiti što je potrebno za današnji dan:
| Matej 6,34 | “Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan; jer će se sutrašnji dan brinuti sam za se. Svaki dan ima dosta svojega vlastitog zla.” |