Otac ima Sina, Sin ima Oca. Obiteljski model koji uspostavlja i uzdiže odnos na najveću moguću razinu. Mnogi kršćani su na velikom gubitku jer metaforički shvaćaju obiteljski odnos dvije božanske osobe, shvaćaju ih kao dogovorene uloge za potrebu plana spasenja. Drugi pak uviđaju da su spomenute dvije božanske osobe u vječnom odnosu ali ipak ne mogu prihvatiti doslovnost Sina i Oca, oni razumijevaju da se Bog samo poslužio zemaljskom roditeljskim odnosom da bi nama dočarao veličinu svoje ljubavi kada je bio spreman žrtvovati vlastitog voljenog – iste božanske prirode, jedinstvenog i neponovljivog. Treći pak vjeruju da se Sin Božji odnosi na vrijeme nakon Isusovog rođenja, oni razumijevaju da je Isus Sin Božji jer je od Boga rođen na zemlji – oni pak nikako nemaju pojam o vječnom Božjem Sinu. Kada bi Božji narod imao jasnije razumijevanje što Bog Otac ima u svom doslovnom Sinu od vječnosti, tada bi i veličina rizika Kristove misije i veličina žrtve na križu izazvali potpunu otvorenost ljudskih srca za doslovnom promjenom karaktera.
Božji Sin je od vječnosti Očev Sin, iste prirode kao Bog Otac iste vječnosti kao Bog Otac
“Jer ono što Zakon nije mogao, budući da je bio oslabljen zbog tijela, učinio je Bog, poslavši svoga Sina u obličju grešnoga tijela te za grijeh osudio grijeh u tijelu” (Rimljanima 8,3)
“I znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum da upoznamo Istinitoga.” (1. Ivanova 5,20)
“I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina da bude Spasitelj svijeta.
Tko god ispovijedi da je Isus Sin Božji, Bog u njemu ostaje, i on u Bogu.” (1. Ivanova 4,15)
Božji Sin je postao Sinom čovječjim
Božja bit je savršeno otkrivena u Bogo-čovjeku Isusu Kristu, Božjem Sinu i Sinu čovječjem u isto vrijeme. I svemoć i vječnost kao božanski atributi su u drugom planu kada se Bog otkriva palom čovječanstvu u osobi Isusa Krista. Bog je sam sebe predao na način da se lišio božanskih atributa koji bi mu mogli pomoći da ga mimoiđe čaša iskušenja karaktera koju je morao piti svaki dan za života a najviše u svojoj posljednjoj sedmici života i smrti na križu. Iskušan u svemu, do krajnjih granica izašavši kao pobjednik, proslavio je Očev karakter činivši sve onako kako bi i sam Otac činio da je bio na njegovom mjestu. Ogoljeno božanstvo, sama bit Božja je hodala i živjela među nama, bezgrešan karakter koji je čista ljubav i smisao postojanja.
“On [Isus, janje Božje bez mane], božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio, uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato Ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade Mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da svaki jezik prizna na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.” (Filipljanima 2,6-11)
Mesija – Sin Boga živoga
Najveća ikad izrečena istina izašla iz usta jednog smrtnika, izašla je iz usta Isusovog učenika Petra i to ne njegovom spoznajom! Pažljivo pročitajte i razumite Isusov odgovor:
“Kad dođe Isus u okolinu Cezareje Filipove, upita učenike svoje: “Za koga drže ljudi Sina čovječjega?”
Oni odgovoriše: “Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, opet drugi za Jeremiju ili za kojega od proroka.”
On ih upita: “A vi, za koga me vi držite?” Simon Petar odgovori: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.
Tada mu reče Isus: “Blagoslovljen si ti, Simone, sine Jonin, jer tijelo i krv nijesu to tebi objavili, nego Otac moj, koji je na nebesima.” (Matej 16,13-17)
Petar je mogao razmišljati svojom ljudskom logikom i zaključiti, “pa da, tvrdi da je Mesija, poslan od Boga, nije s ovog svijeta, rođen u tijelu, može se reći da je Sin Božji!” Petar je ljudskom logikom mogao doći do istog zaključka i izreći “Sin Boga živoga” međutim Isus naglašava da pojam o Sinu Božjem nije došao kao plod Petrovog zemaljskog promišljanja već je došao kao otkrivenje nebeske istine, “Sin Boga živoga” izrečen od Boga Oca nema isto značenje kao “Sin Boga živoga” iz usta apostola Petra. Da je Sin Božji, samo Sin Božji tek od vremena utjelovljenja (Isusovog rođenja) Bog Otac ne bi intervenirao a Isus ne bi naglasio od koga je došla ta istina jer su svi apostoli bili u stanju zaključiti da je Isus “Sin Božji” jer nije od ovoga svijeta. Veličina Očeve intervencije je u tome da je Sin Božji – Sin Boga Oca od vječnosti. Njih dva nisu dogovoreni Otac i Sin za potrebu plana spasenja i Isus Krist nije Očev Sin tek od rođenja Isusa Krista.
Božanska i zemaljska obitelj
“I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“.” (Postanak 1,26)
Čemu bi čovjek trebao biti sličan ako ne samoj biti božanstva. Obiteljski model nije proizašao iz stvaranja čovječanstva, već je bio otkriven i poznat na nebu od vječnosti. Bog je samu bit odnosa prenio na čovjeka iz kojeg je načinio i ženu jer odnos je u množini. Onako kako Otac nije sam i ima Sina tako je kroz svoga Sina stvorio dva stvorenja koji imaju mogućnost ne samo voljeti se međusobno i uživati u svojoj zajednici već i imati potomke koji su njihovi istinski sinovi i kćeri, jednake prirode i jedinstvenog obiteljskog odnosa. Naravno, poimanje ovakve zajednice i odnosa moguće je samo kroz dar svjesnosti o životu i odnosu. Svijest o životu i obiteljski odnos, bezgrešan karakter i slobodna volja kao atributi ljubavi, sve to zajedno je odražavalo bit slave Božje.
Božji Sin utjelovljen u Isusa je obećani Krist (Mesija)
“Sve je meni predano od Oca mojega. Nitko ne pozna Sina, nego jedino Otac, i nitko ne pozna Oca, nego jedino Sin i onaj, kojemu to Sin hoće objaviti.” (Matej 11,27)
„Tko je inače lažljivac nego onaj, koji niječe, da je Isus Krist? Taj je antikrist, koji niječe Oca i Sina. Koji god niječe Sina, ni Oca nema, a koji priznaje Sina, priznaje i Oca. Što ste čuli od početka, neka ostane u vama! Ako u vama ostane, što ste čuli od početka, i vi ćete ostati u Sinu i u Ocu. I ovo je obećanje, koje nam on obeća, život vječni.“ (1. Ivanova 2,22-25)
Tko je taj tko negira da je Isus obećani Mesija (Krist)? Mesija znači pomazanik Božji, Onaj jedini dostojan misije, jedini koji može udovoljiti zahtjevu cijene otkupa palog čovječanstva.
Isti onaj kroz kojeg je sve stvoreno sada daje samog sebe da bi povratio izgubljeno za vječnost. Začetnik grijeha, otac laži i svake prijevare, pali anđeo Lucifer – sotona, još davno prije stvaranja zemlje, pred samim nebeskim prijestoljem prvi je posumnjao u porijeklo veličinu i značaj Božjeg Sina Bogu Ocu a isti duh sumnje je prenjeo na trećinu anđela i na svakog palog stanovnika zemlje.
“Tada Isusa odvede Duh u pustinju, da ga kuša đavao. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje. Onda pristupi k njemu kušač i reče: “Ako si Sin Božji, zapovjedi, da ovo kamenje postane kruh!” On mu odgovori: “Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, što dolazi iz usta Božjih.”
Tada ga uze đavao sobom u Sveti grad, postavi ga navrh hrama
i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima svojim naložio je za tebe. Oni će te nositi na rukama svojim, da ne zapneš za kamen nogom svojom.”
Isus mu reče: “Stoji i pisano: “Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!”
Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom i reče mu: “Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.”
Tada mu zapovjedi Isus: “Odstupi, sotono! Stoji pisano: “Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!”. Tada ga ostavi đavao, i gle, anđeli pristupiše, i služili su mu.” (Matej 4,1-11)
Kušačevo podlo pitanje „Ako si Sin Božji“ u prijevodu znači „Ako si Bogu Ocu doslovan božanski vječni Sin, onda će ti On bezuvjetno pomoći u nevolji“. Kušač je zadao najniži udarac pokušavši izazvati sumnju u Kristovog porijeklo i Očevu ljubav. Sotona je mogao i drugačije postaviti pitanje “Ako si obećani Mesija” ali nije, baš je izabrao “Ako si Sin Božji” ciljano. Kušnje nisu bile samo usmjerene na Božjeg Sina već i na Boga Oca i njegovu ljubav prema Sinu. Savršena ljubav ne podilazi nepotrebnim, manipulativnim pakosnim provjerama. Isti duh pakosti je pokazala masa ljudi oko križa, iste misli u svojoj slabosti imamo svi mi ponekad.
“I govorili: “Ti si htio hram porušiti i u tri ga dana opet sagraditi; spasi samoga sebe, Ako si Sin Božji, siđi s križa!”
Isto su se tako rugali i glavari svećenički s književnicima i starješinama i govorili: “
“Drugima je pomogao, sebi samomu ne može pomoći. Ako je kralj Izraelov, neka siđe sad s križa, i vjerovat ćemo u njega. On se je uzdao u Boga; neka ga sad izbavi, ako mu je po volji, jer je govorio: “Ja sam Sin Božji.”” (Matej 27,40-43)
“Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni.” (Ivan 3,16)
“Tko je utemeljio sve krajeve zemlji? Kako se on zove i kako se zove sin njegov? Znaš li?” (Mudre izreke 30,4)
“Odgovori i reče: eno, vidim četiri čovjeka odriješena gdje hode posred ognja i nije im ništa, i četvrti kao da je sin Božji.” (Daniel 3,25)
| 1247 [e] | לְבַר־ lə-ḇar- |
the Son | Prep-l | N-msc |
| 426 [e] | אֱלָהִֽין׃ ’ĕ-lā-hîn. |
of God |
U ovoj Ivanovoj izjavi se jasno očituje da je Sin Božji – Sin od vječnosti, onaj koji je jedini na nebu bio u stanju vidjeti Boga Oca i onaj koji ga je objavio svijetu:
“Boga niko nije vidio nikad: jedinorodni sin koji je u naručju očinom, on ga javi.” (Ivan 1,18)
Demoni su znali da je Isus Sin Božji: “Iz mnogih su izašli zli dusi, koji su vikali iza glasa: “Ti si Sin Božji!” A on im je prijetio i nije im dao reci, da znadu da je Krist.”
Ne može se poreći da ovakva izjava ostavlja dojam da je naziv Božji Sin nastao tek od utjelovljenja, tom analogijom Otac je postao ocem tek od tog trenutka i nazivi Otac i Sin kao da su termini Novog Zavjeta, ne i Starog Zavjeta:
“Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti doći će na tebe, i sila Svevišnjega osjenit će te. Zato će se i Sveto, što će se roditi od tebe, zvati Sin Božji.” (Luka 1,35)
Da li je ovo potvrda da je Sin Božji to tek po utjelovljenju kada uzmemo u obzir sve ostale tekstove i njihov kontekst u kojima nalazimo otkrivenje o Sinu Božjem?
Božji Sin – 1. dio – Bez sumnje
(dio teksta preuzet s https://utjesitelj.com/bozji-sin-1)
Bog koji nas je ljubio imao je Sina kojeg je poslao na svijet i dao ga nama. Promotrimo na koji je način Krist Božji Sin:
“Potpuna žrtva je učinjena; “Jer Bog tako ljubio svijet da je dao Sina svojega jedinorođenoga,”—ne sina stvaranjem, kao što su to bili anđeli, niti sina posvojenjem, kao što je grešnik kome je oprošteno, već Sina rođenog u savršenom obličju Očeve osobe, i u svoj sjajnosti Njegovog veličanstva i slave, jednakog Bogu po autoritetu, dostojanstvu i božanske savršenosti. U njemu je prebivala sva punina Božanstva tjelesno.” {E. G. White, Znaci Vremena, 30. svibnja 1895., pogl. 3}
“Vječni Otac, ne promjenjivi, dao je svog jedinorođenog Sina, otrgnutog iz Svojih grudi Onog koji je načinjen u savršenom obličju Njegove Osobe, i poslao ga dolje na zemlju da otkrije koliko mnogo voli ljudski rod.” {E. G. White, Pregled i Glasnik, 9. srpnja 1895., pogl. 13}
“Sotona je bio dobro upoznat sa pozicijom časti koju je Krist imao na nebesima kao Božji Sin, ljubljeni od Oca.” {E. G. White, Pregled i Glasnik, 3. ožujka 1874., pogl. 21}
“Christ was the only begotten Son of God, and Lucifer, that glorious angel, got up a warfare over the matter, until he had to be thrust down to the earth.” {Ms86-1910, Ellen White (August 21, 1910) par. 30}
“Angels were expelled from heaven because they would not work in harmony with God. They fell from their high estate because they wanted to be exalted. They had come to exalt themselves, and they forgot that their beauty of person and of character came from the Lord Jesus. This fact the [fallen] angels would obscure, that Christ was the only begotten Son of God, and they came to consider that they were not to consult Christ.” {TDG 128.2}
“Lo, I see four men loose, walking in the midst of the fire, and they have no hurt; and the form of the fourth is like the Son of God.” Daniel 3:25
“Jesus stood by their side in the fiery furnace, and the glory of his presence convinced the proud king of Babylon that it could be no other than the Son of God.” — (Ellen G. White, The Youth’s Instructor, 1904)
“Our redemption was wrought out, NOT BY THE SON OF GOD’S REMAINING IN HEAVEN, BUT BY THE SON OF GOD’S BECOMING INCARNATE—taking humanity upon Him and coming to this world. Thus eternal life was brought to us. That which authority, commands, and promises could not do, God did by coming to this world in the likeness of sinful flesh.” {Lt253-1903.29}
“O what a gift God has made to our world! The Word was made flesh and dwelt among us. God sent His own Son in the likeness of sinful flesh, liable to physical infirmities, tempted in all points like as we are. He was the Son of the living God. His personality did not begin with His incarnation in the flesh.” — (Ellen G. White, Lt77, August 3, 1894)
“Angels that were loyal and true sought to reconcile this mighty, rebellious angel to the will of his Creator. They justified the act of God in conferring honor upon Christ, and with forcible reasoning sought to convince Lucifer that no less honor was his now than before the Father had proclaimed the honor which He had conferred upon His Son. They CLEARLY SET FORTH THAT CHRIST WAS THE SON OF GOD, EXISTING WITH HIM BEFORE THE ANGELS WERE CREATED;” — (Ellen G. White, Story of Redemption, 15.2)
“There are many of us who have a nominal faith, but we do not bring that faith into our character. The statement is made that the devil believed and trembled. HE BELIEVED THAT CHRIST WAS THE SON OF GOD WHILE HE WAS IN HEAVEN; and when upon this earth he was in conflict with Him here on the field of battle, he believed on Christ; but could this save him? No, because he did not weave Christ into his life and character.” {Ms5-1886.10}
The ONLY BEGOTTEN SON OF GOD BECAME A HELPLESS BABE in Bethlehem. It was He who was now speaking to the Jewish people, but they knew Him not. From the mount He had spoken, saying, “I am the Lord thy God, which brought thee out of the land of Egypt, out of the house of bondage.” [Exodus 20:2.] He was now standing before them in His assumed humanity, giving them a lesson that they would never forget, whether they heeded it or disregarded it. {Ms117-1903.16}
It was to save us that the SON OF GOD BECAME A MAN OF SORROWS and acquainted with grief…. Let a sense of the infinite sacrifice made for our redemption be ever with you, and the ballroom will lose its attractions. {TMK 311.3}
“IT WAS THE ONLY BEGOTTEN SON OF GOD WHO STEPPED DOWN. He gave himself for us. Leaving his splendor, his majesty, his high command, and clothing his divinity with humanity, that humanity might touch humanity, and divinity lay hold upon divinity, he came to this earth, and in our behalf suffered the death of the cross.” {EGW, GCB April 23, 1901, Art. B, par. 3}