- Dan pomirenja u Danielu
Isticanjem čišćenja, suda i opravdanja, Danielova apokaliptička viđenja projiciraju sliku Dana
pomirenja na sam kraj zemaljske povijesti. Čišćenje je izravno povezano s nebeskim Svetištem
i djelovanjem Mesije kao kralja i svećenika. Viđenja spominju i vrijeme, pa je čitatelju moguće
odrediti poseban trenutak u povijesti spasenja kad će Mesija otpočeti svoje djelo konačnog čišćenja,
suda i opravdanja u Božjim nebeskim dvorovima.
- Daniel 8,13.14: Dan pomirenja. U Danielu 8,13.14 – dijelu viđenja koje počinje s
prvim retkom – prorok rabi jezik izraelskog Svetišta da opiše djelovanje maloga roga i djelo
Zapovjednika Vojske, Krista, u nebeskom Svetištu. Time je uspostavio lingvističku i teološku
vezu između ovog ulomka i Levitskog zakonika. Simboli kojima prikazuje političke sile jesu
ovan i jarac (rr. 20.21), čiste životinje koje su se prinosile na žrtvu. Riječ “rog” ima kultno
značenje (usp. Lev 4,7) kao i “istina” (Dn 8,12; usp. Mal 2,6) i “opačina” ili “prijestup” (Dn
8,12; Lev 16,16). Za Svetište pisac rabi nekoliko izraza: mākon (mjesto, Dn 8,11: odnosi se na
Božje zemaljsko [Iz 4,5] i nebesko Svetište [1 Kr 8,39]), miqdāš i qōdeš (Svetište, Dn 8,11.13).
U kontekstu Šatora sastanka riječ “vojska” odnosi se na levitsku stražu (Br 4,3.23). Glagol
“oduze” (Dn 8,11) rabljen je i u Levitskom zakoniku i označava uklanjanje dijelova žrtve koji
su pripadali Bogu (usp. Lev 4,10). Nebeska bića u Danielu 8,13 su “sveci”, što je još jedna veza
s terminologijom vezanom uz Svetište. Tāmid, “svagdašnja” (u našim je prijevodima suvišna
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
24
riječ “žrtva”), označava svakidašnje djelo koje je svećenik obavljao u Svetinji. Budući da je
“Zapovjednik Vojske” nebesko biće (usp. Jš 5,14), Svetište u Danielu 9-14 mora biti nebesko.
Ovo je viđenje prije svega zaokupljeno ponašanjem malog roga prema Svetištu i svećeničkom
djelovanju Zapovjednika (rr. 11.12; u drugim hrvatskim prijevodima “Knez”). On napada nebeske
vojske, pobjeđuje ih (r. 10) i cilj mu je obaranje Zapovjednika i Svetišta. Ovaj je duhovni napad
opisan vojnim terminima. Zapovjedniku oduzima tāmid i ruši i razara temelj/mjesto Svetišta. A
onda, u duhu pobune/prijestupa/opačine (r. 12) mali rog postavlja svoje snage da nadziru tāmid.
Ova protubožja sila zamračuje “istinu” povezanu sa Svetištem (usp Dn 7,25). Kultski jezik kojim
se Daniel služi jasno pokazuje da mali rog ne razara Svetište; napadom ga samo oskvrnjuje (usp.
Dn 11,31), ali ne uništava. Sila malog roga postupa prema Svetištu kao običnom mjestu. Mali
rog na neki način djeluje na Zapovjednikov tāmid ili stalno posredovanje u Svetinji. Ometanje
posredničkog djelovanja Zapovjednika u Svetinji nad svetinjama od strane malog roga obrađeno
je u Danielu 8,13.14. Ovdje nailazimo na dvije teškoće: na značenje riječi niṣdaq, o kojoj se puno
raspravlja, i dužini 2300 dana.
(1) Značenje riječi niṣdaq u Danielu 8,14. Glagol niṣdaq preveden je na više načina: Svetište će
biti “očišćeno”, “obnovljeno”, “ponovno posvećeno”, “vraćeno u prvotno stanje” ili “pokazati se pobjedonosnim”.
Dva elementa otežavaju odluku kako prevesti ovaj glagol: (a) Glagolski oblik koji
je Daniel uporabio ne nalazimo nigdje u Starome zavjetu; (b) ovaj glagol se samo na ovom mjestu
odnosi na materijalnu strukturu. Međutim, ovaj problem nije nerješiv. Primarno, korijen ṣādaq
ima pravno značenje i opisuje uspostavu legalnih prava osobe koja je lažno optužena za neki
zločin (Ps 7,9; 9,5; Iz 50,8.9). Pravedni su proglašeni nevinima, a tužitelji osuđeni (2 Ljet 6,23; Pnz
25,1). Ova pravna uporaba uključuje misao o spasenju. Božja pravednost je Njegovo spasiteljsko
djelovanje za svoj narod (Ps 98, 2-9; Iz 1,27.28). Pravednost kao spasenje podrazumijeva uništenje
tlačitelja i dovodi do obnove sklada i reda (vidi Ps 71,2-4; Iz 1,27.28).
Korijen ṣādaq tijesno je vezan uz službe u Svetištu. Prema Levitskom zakoniku, da bi se pristupilo
Svetištu, bila je potrebna “čistoća” ostvarena pomirenjem. U Psalmima se tražila “pravednost”
(ṣedāqāh), primljena kao dar iz Svetišta (24,3-5). Pravedni su bili ne samo oni koji su
ostali vjerni Gospodinu (Ps 13,2-4), već i oni kojima su bili oprošteni grijesi (32,1.2.11). Riječ
“pravednost” opisuje vrata hrama (118,19), odjeću svećenika (132,9) i žrtve prinesene Gospodinu
(4,6; 51,21). Korijen ṣādaq rabi se i kao sinonim za čistoću (Job 4,17; 17,9; Ps 18,21). Ovo značenje
ilustrira tekst u Izaiji 53,11: “Sluga moj pravedni [Mesija] opravdat će mnoge [ṣādaq, proglasiti
pravednima] i krivicu njihovu na sebe uzeti.” Ovi mnogi proglašeni su pravednima ne zato što su
bili pravedni ili čisti, već zato što je Sluga uklonio njihov grijeh, njihovu nečistoću, sam je ponijevši.
Prema tome, biti proglašen pravednim od strane Boga isto je što i biti očišćen od grijeha.
Prema Danielu 8,14 uplitanje malog roga u svakidašnju Kristovu svećeničku službu u nebeskom
Svetištu završit će čišćenjem/opravdanjem Svetišta. Niṣdaq Svetišta odrazit će se na Svetištu
i Bogu i Njegovom narodu koji će tada biti opravdan. Samo tako bogat korijen kao što je ṣādaq
mogao je izraziti i čišćenje i opravdanje kombiniranjem pravnih i otkupiteljskih elemenata u konceptu
Svetišta i dovesti do rješenja problema grijeha.
Prema Danielu, u jednom trenutku tijekom tog eshatološkog dana pomirenja riješit će se
oskvrnjenje Mesijinog svećeničkog djela koje je počinio mali rog njegovim uništenjem. U Starom
se zavjetu oskvrnuće Svetišta rješavalo istrebljenjem grešnika, a ne pomirenjem preko žrtve (Jr
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
25
51,11; Ez 7,22; 25,3). Smrtna kazna bila je dosuđena svakom Izraelcu koji bi oskvrnuo Svetište
(Ez 23,39.46-49) ili žrtvu (Lev 19,8). Rješenje bi došlo, recimo to tako, smrću krivca. Daniel primjenjuje
isto pravno načelo na silu malog roga koja oskvrnjuje. Posljedice njegovih zlih djela bit
će poništene snažnim očitovanjem Božje svetosti i pravednosti na kraju eshatološkog dana pomirenja.
To dovodi do istrebljenja malog roga. No ovaj eshatološki dan pomirenja obuhvaća više od
uništenja ove zle sile.
(2) Dvije tisuće i tri stotine večeri-jutara: Vremenski okvir opravdanja nalazimo u izrazu “dvije
tisuće i tri stotine večeri i jutara”. Izrazom “večeri-jutara” u Postanku 1 opisani su dani tjedna stvaranja.
U službi u Svetištu za određene aktivnosti rečeno je da se obavljaju uvečer i ujutro, odnosno
svakog dana (Izl 27,20.21; Lev 24,2.3). Dvije tisuće i tri stotine večeri-jutara znače razdoblje od toliko
proročkih dana, koji prema načelu dan za godinu čine isto toliko godina, odnosno razdoblje
od dvije tisuće i tri stotine godina. (Vidi BP v. 12. 2004 – Sud, III. B. 1. 1; BP v. 13. 2005 – Ostatak/
Trojica anđela, V. B.)
Početak ovog proročkog razdoblja nagoviješten je u Danielu 8,13 i možemo ga prevesti ovako:
“Dokle ovo viđenje, svakidašnje/stalno, i prijestup koji užasava, Svetište i Vojsku čini predmetom
gaženja?” Ovaj doslovni prijevod odvaja imenicu “viđenje” od “svakidašnje”. U većini prijevoda
nalazi se izraz “viđenje o svakidašnjoj”, čime pitanje ograničava na razdoblje aktivnosti maloga
roga. No hebrejski to ne dopušta. Prva je imenica u stanju odvojenosti (ima član i duge suglasnike),
što ukazuje na to da iza nje treba staviti zarez. Izraz ḥāzôn u prvom i drugom retku odnosi se
na viđenje različitih životinja. Pitanje u trinaestom retku odnosi se na vrijeme dovršenja viđenja
iz redaka 1-12: naglasak je na kraju viđenja i onome što slijedi.
Budući da 2300 dana/godina počinje tijekom aktivnosti ovna, odnosno od vremena medijskog
i perzijskog kraljevstva (r. 20), viđenje će obuhvatiti vrijeme od tog razdoblja do početka
čišćenja nebeskog Svetišta. Određeniji datum početka 2300 godina pruža nam veza između Daniela
8 i 9. Između ova dva poglavlja postoje jasne terminološke veze. U 9,23 Gabriel kaže proroku:
“Razumij viđenje.” Izraz za “viđenje” (mar’eh) isti je onaj koji nalazimo u 8,26.27, a odnosi se na
“viđenje o večerima i jutrima”, dio ḥāzôna (viđenja) iz osmog poglavlja koje govori o tom vremenskom
razdoblju. Gabriel je Danielu protumačio viđenje, ali nije objasnio dio koji se tiče 2300
godina. Na kraju osmog poglavlja Daniel kaže da nije razumio mar’eh, “viđenje” o vremenskom
razdoblju. U oba poglavlja nalazimo glagol “razumjeti” (Dn 8,23-27; 9,22.23) i oba se tiču Svetišta.
U 9,24 Svetište je posvećeno i počinje njegova služba, dok se u 8,14 to isto Svetište čisti. Ovi
odnosi povezuju vrijeme proročanstva o sedamdeset tjedana s 2300 godina. Glagol “određeno” u
9,24 također znači “odsječeno”, kako je to vidljivo u hebrejskoj Mišni i u tekstovima nađenim u
Ugaritu (1300 pr. Kr.). Ovo pokazuje da je 490 godina “odsječeno” od 2300 godina. Četiri stotine
i devedeset godina počinju 457. pr. Kr. Artakserksovim proglasom da se izgradi Jeruzalem; ovaj
je proglas ujedno početna točka računanja 2300 godina. Kraj ovog razdoblja pada u jesen 1844.
Tada će se Svetište očistiti/opravdati. U to će određeno vrijeme unutar povijesti spasenja Krist
započeti drugu fazu svojeg posredovanja u nebeskom Svetištu, kako je opisano u Hebrejima 9,23.
- Daniel 7: Sud. Daniel 7 sadrži važan prizor suda koji je paralelan dijelu o Svetištu u 8,13.14.
U ovom prizoru nalazimo početak suđenja (rr. 9.10), njegov kraj (rr. 13.14) i kratko tumačenje (rr.
26.27; vidi BP v. 12. 2004 – Sud, III. B. 1. a).
Pravilno razumijevanje funkcije i svrhe ovog suda zahtijeva jasno određivanje njegovog
mjesta u redoslijedu događaja u ovom viđenju. Daniel je vidio četiri zvijeri: jednu sličnu lavu
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
26
(r. 4), drugu sličnu medvjedu (r. 5), treću sličnu risu (r. 6) i četvrtu, bezimenu, s deset rogova
(r. 7). Daniel je vidio još jedan rog koji se pojavio i iščupao tri od deset rogova. Ovaj mali rog
govorio je protiv Boga, progonio svece tri i pol vremena (360 x 3 = 1260 dana/godina) i promijenio
ili pokušao promijeniti zakon i blagdane (r. 25). Prizor suda prikazan je u trenutku
kad mali rog izgovara hule protiv Boga (rr. 11.25); njegovo proganjanje svetih već je trajalo tri
i pol vremena. Na suđenju mali rog gubi vlast i biva uništen. Nakon toga Sin Čovječji i sveti
primaju Božje vječno kraljevstvo (r. 27). Do suda opisanog u Danielu 7 dolazi ubrzo nakon
tri i pol vremena, ali prije uništenja malog roga i uspostavljanja vječnog Božjeg kraljevstva.
Prizor suda nesumnjivo se odvija na Nebu. U njemu sudjeluje Bog sa svojim vijećem. Prisutne
su i tisuće Njegovih vjesnika koji Mu služe i prisustvuju suđenju. Time je istaknuta kozmička
narav ovog suda.
Više elemenata u ovome viđenju ukazuje na to da je ovo suđenje istražno, a ne izvršno. Spominjanje
knjiga (r. 10) snažan je pokazatelj njegove istražne naravi. “Knjige” sadrže izvještaje o
životu onih kojima se sudi, koji osobno nisu prisutni, ali čiji su životni izvještaji dostupni. U Starome
zavjetu nalazimo više tekstova o nebeskim knjigama, a svi su povezani s Božjim narodom
(vidi Ps 69,29; Dn 12,1). Knjige u Danielovu prizoru suda (vidi Sud, III. B. 1. c) sadrže izvještaje o
životu Božjih slugu. Sud ih ispituje i odlučuje u njihovu korist (Dn 7,22). Sud ih opravdava pred
svemirom i oni sada mogu primiti kraljevstvo. Ovo tumačenje potvrđuje usporedni prizor suda
u Danielu 12,1.2, u kojem Mihael prima kraljevstvo nakon poraza i uništenja neprijatelja sa sjevera
(Dn 11,45). Nakon toga slijedi izbavljenje svetih i uskrsnuće. Uskrsnuli u vječni život imaju
imena zapisana “u Knjizi” (Dn 12,1), što je nagovještaj da istražni sud ispituje izvještaje onih koji
su umrli s pouzdanjem u Gospodina. Njihova su imena provjerena i zadržana u knjigama, jer su
im grijesi izbrisani iz izvještaja.
Suđenje u Danielu 7 ima i narav opravdanja; ono proglašava pravedne dostojnima da baštine
Božje kraljevstvo. S obzirom na to da ovo suđenje prate Božja razumna stvorenja, ono opravdava
Božju vladavinu, način na koji je postupao s grijehom i spasenjem i Njegove postupke pred
čitavim svemirom. Mali rog na suđenju ne prolazi blagonaklono kao sveti; on je osuđen. Prema
biblijskom razumijevanju sudskog postupka, nevina osoba, lažno optužena za zločin, odlazila je u
hram tražeći od Gospodina da joj presudi i da je opravda (Ps 7,9.10; 26,1.2). Opravdanje pravednika
potvrdilo je zloću pokvarenog tužitelja (Ps 35,1; Zah 3,1-4); da bi mu se vratila čast, trebalo
je onemogućiti, osuditi i lišiti vlasti onoga koji je uzrokovao poremećaj. Situacija malog roga u
Danielu 7 pokazuje ovaj slijed sudskog postupka.
- Značenje čišćenja/opravdanja Svetišta u Danielu. Postoji očita veza između sudskog
prizora u Danielu 7 i dijela koji se odnosi na nebesko Svetište u Danielu 8,13.14. Oba
ulomka paralelno opisuju povijest svijeta od prorokova vremena do vremena svršetka.
Svako poglavlje dodaje nove elemente, osvjetljavajući narav velike borbe i posebnih događaja
u okviru povijesti spasenja. Istražni sud i čišćenje Svetišta uzajamno se nadopunjuju,
obogaćujući naše razumijevanje Kristovog djela posredovanja u nebeskom Svetištu kratko
vrijeme prije drugog dolaska. Danielova knjiga usmjerena je na vrijeme konačnog spasenja
Božjeg naroda. Oni su već sveci Svevišnjeg, primili su blagoslove Kristove žrtvene smrti
(9,24-27), pa ih On zato može zastupati na nebeskom sudu (7,13.14.18). Opravdanje/
čišćenje Svetišta (8,14) čini opravdanje/čišćenje Božjeg naroda konačnim pred svemirom.
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
27
Njihovi su grijesi izbrisani iz Božjeg prebivališta i oni nasljeđuju vječno Božje kraljevstvo.
Na Dan pomirenja Bog sudi svojem narodu. Opravdanje/čišćenje Svetišta u Danielu uključuje
i sud. Glagol kojim se Daniel služi kad govori o čišćenju Svetišta prvenstveno je pravne naravi,
ali je u svojem pravnom i obrednom smislu povezan tako da je svećeničko djelo Kneza moguće
protumačiti jurističko-otkupljeničkim izrazima. Ovaj sud prvenstveno želi opravdati Božji narod,
kako se to vidi u Danielu 7, gdje dosuđuje pravdu svecima. Božji narod i u najtežim prilikama
ostaje potpuno ovisan o Bogu. Sud ispituje izvještaje njihovog života i briše njihove grijehe; istodobno
iz knjiga uklanja imena lažnih vjernika (usp. Izl 34,33; Lev 23,29.30). Oni čija su imena
sačuvana u knjigama, uključujući i umrle svete, nasljeđuju kraljevstvo (Dn 7,22; 12,1.2). Tako je
Svetište očišćeno.
Zapovjednik ili Knez (Dn 8,11) obavlja službu svećenika za Božji narod. Čišćenje Svetišta (r.
14) pokazuje da je uključenje Svetišta djelotvoran način rješavanja problema grijeha i da prenošenje
grijeha u Svetište ni na koji način ne škodi Božjem karakteru. Kozmički sud u Danielu 7
ukazuje upravo na ovu dimenziju Božje brige za vlastiti ugled i za svetost Njegova prebivališta.
Do konačnog rješavanja problema grijeha dolazi pred Božjim stvorenjima kojima je dopušteno
da otvore i ispitaju knjige. Na svršetku ovog procesa sredstvo spasenja, Sin Čovječji biva proglašen
kraljem svemira (r. 14). Božji dodir s grijehom je završen; Svetište je očišćeno/opravdano.
- Dan pomirenja u Otkrivenju
Otkrivenje pokazuje napredovanje Kristovog djela u nebeskom Svetištu. U prvom dijelu knjige
nalazimo Isusa kako služi u Svetinji (8,3-5). No u Otkrivenju 11,19 Ivan biva prenesen u Svetinju
nad svetinjama nebeskog Svetišta, gdje vidi Kovčeg saveza. Ovo ukazuje na početak druge
faze Kristove posredničke službe, službe suda. U Otkrivenju 15,8 saznajemo da je ovo djelo suda
završeno: “A hram se napuni dimom od sjaja Božjega i njegove sile i nitko nije mogao ući u hram.”
(usp. Tuž 3,44) Pojava Kovčega ne samo što ukazuje na prijelaz iz jednog dijela u drugi, već čitatelja
podsjeća i na Božji zakon smješten u Kovčegu. Ovaj je Zakon mjerilo po kojemu Bog sudi (usp.
Jak 2,8-13). Ovdje se susrećemo s pratipskim danom pomirenja.
- Istražni sud. Prema Otkrivenju, Krist je uključen u istražni sud. On “ispituje bubrege i srca”
i plaća svakome prema njegovim djelima (Otk 2,23). Zato je važno da vjernici čvrsto drže ono
što imaju dok On ne dođe (2,25; 3,11). Ako pobijede, njihova imena neće biti izbrisana iz knjige
života i Krist će ih priznati pred Ocem i anđelima (3,5). Ovo pokazuje da će neka imena biti izbrisana
iz knjige života i da predanost i oslanjanje na Kristovu snagu određuje što će se dogoditi
s imenom pojedinca.
Otkrivenje posebnu pozornost posvećuje događajima koji se zbivaju na Zemlji u vrijeme dok
se u nebeskom Svetištu odvija čišćenje/opravdanje. Dok Bog na Nebu određuje čije će ime ostati
u knjigama, Gospodin na Zemlji objavom vijesti trojice anđela okuplja svoj ostatak (Otk 14,6-11;
vidi Trojica anđela, V, B–D). Otkrivenje 14 počinje opisom ostatka (144.000) koji stoji pred Bogom,
pobjednika nad zlim silama koje su prijetile njegovom životu (rr. 1-5). Drugi dio poglavlja
(rr. 6-11) prikazuje načine kojima se Bog poslužio da prikupi ostatak iz svih naroda i plemena,
jezika i pukova (r. 6). Božji vjesnici još jednom naviještaju Njegovo vječno Evanđelje pozivajući
ljude da se boje Boga i poklone Stvoritelju jer “je došao čas njegova Suda” (r. 7). Žurnost ove vijesti
zasnovana je na činjenici da u nebeskom Svetištu Bog sada donosi sudske odluke. On razdvaja
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
28
prave od lažnih štovatelja. Posljednji dio Otkrivenja 14 simbolom žetve opisuje drugi Kristov dolazak
(rr. 14-20), pokazujući da istražni sud završava neposredno pred sam dolazak.
Ista je misao iznesena u Otkrivenju 7. Ovdje je prikazan ostatak (144.000), koji je zapečaćen
prije izlijevanja Božje srdžbe, kako stoji pred Gospodinom o Njegovu dolasku. Pečaćenje je sudski
postupak kojim se identifi ciraju, procjenjuju i čuvaju pripadnici pravog ostatka. Ovu sliku nalazimo
i u Ezekielu 9,1-4. Nasuprot idolopoklonicima koji moraju biti uništeni, vjerni ostatak je
identifi ciran i obilježen da bi bio odvojen od nepokajanih prijestupnika Saveza. Otkrivenje 7,9-12
opisuje ovaj ostatak okupljen pred Božjim prijestoljem.
Prije spomenutog pobjedničkog prizora, ostatak, oni koji vrše Božje zapovijedi i ostaju vjerni
Božjem savezu, objavljuje suđenje u nebeskom Svetištu (Otk 12,17; 14,12). On poziva preostali
Božji narod da prije nego što Krist završi djelo posredovanja iziđe iz Babilona (Otk 18,1-4).
- Početak suda. Prema Otkrivenju, istražni sud počinje nakon isteka proročkih razdoblja
iz Daniela i Otkrivenja. U Otkrivenju 10,6 Ivan čuje kako moćni anđeo objavljuje: “Neće
više biti vremena.” (JB) Prijevod Kršćanske sadašnjosti riječ chronos pogrešno prevodi kao
“odlaganje”. Otkrivenje 10 poziva se na Daniela 12 u kojemu nalazimo nekoliko proročkih
vremenskih razdoblja. Vremenska razdoblja su veoma značajna u Danielu (7,25; 8,14; 9,24;
12,11.13) i Otkrivenju (9,15; 11,3; 12,6). Najduže je razdoblje od 2300 dana/godina iz Daniela
8,14 koje završava 1844. godine. Anđeo u Otkrivenju 10,6 tvrdi da su se sva ova proročka
razdoblja ispunila. Samo je još konačno ostvarenje spasenja budući događaj (r. 7). U ovom
je kontekstu Ivanu, kao predstavniku Božjeg ostatka, rečeno: “Treba ti ponovno proricati o
mnogim pucima, narodima, jezicima i kraljevima.” (r. 11) Ovo je ista zadaća kao i trojice
anđela u Otkrivenju 14,6-11.
Naviještanje vijesti trojice anđela djelo je izgradnje i obnove, kako to pokazuje Otkrivenje
11,1; tu je Ivanu rečeno da “izmjeri hram Božji, žrtvenik i klanjaoce u njemu”. Simbolizam ukazuje
na Dan pomirenja budući da se samo tog dana vršilo čišćenje hrama, žrtvenika i naroda
(Lev 16). No ovdje se mjere nakon čišćenja. Glagol “izmjeriti” ukazuje na postupak ocjenjivanja
(usp. Mt 7,2) i može imati značenje suđenja. Stoga Otkrivenje 11,1 pokazuje što se događa na
Nebu. Mjerenje može sadržavati i misao očuvanja (2 Sam 8,2) i obnove ili ponovnog zidanja (Ez
41,13.15; Zah 2,2-8). Ova druga mogućnost ukazivala bi na to da se Svetište koje se mjeri ili ocjenjuje
na Nebu istodobno obnavlja na Zemlji; time se uspostavlja veza između onoga što se zbiva
na Nebu i posljedica koje to ima po Zemlju. Ovo djelo obnove nagoviješteno je nalogom “treba ti
ponovno proricati” (Otk 10,11). Potrebna je obnova istine o Svetištu i Kristovoj službi na Zemlji
jer je “Zvijer” tijekom 1260 dana/godina napadala Božje Svetište (Otk 13,5.6; usp. Dn 7,25; 8,12).
Osim toga, Zmaj koji sebe predstavlja kao zakoniti predmet štovanja nasuprot Stvoritelju, namjerava
prevariti cijelu Zemlju.
- Posljedice istražnog suda. Istražni sud koji se odvija na Nebu i objavljuje u okviru Evanđelja,
ima više ciljeva, a svi su povezani s danom pomirenja. Ovaj sud opravdava Božji narod i bez
ikakve sumnje pokazuje da je opran u Janjetovoj krvi (Otk 7,14). Taj je narod sačuvao svog zavjetni
odnos sa Spasiteljem. Zato će ući u Božji hram na Nebu gdje će Mu služiti (r. 15). U isto vrijeme
opravdanje Božjeg naroda dovodi do osude Božjih neprijatelja. U Otkrivenju 18,20 zapisano je:
“Jer je Bog zaštitio vaše pravo osuđujući njega [Babilon]!” Opravdanje Božjeg naroda osuđuje zle
sile; to je vrijeme kad Bog sudi i osvećuje krv mučenika (Otk 6,10).
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
29
Prije svega, istražni sud opravdava samoga Boga. Ovaj sud analizira puno značenje križa i
zaključuje da je Bog milosrdan, pravedan i svet. Pokazalo se da su svi Njegovi sudski postupci
pravedni (Otk 15,4) i otkupljeni kliču: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi!” (r. 3) Stanovnici Neba
slave Gospodina riječima: “Aleluja! Spasenje, slava i moć pripadaju našem Bogu, jer su istiniti i
pravedni njegovi sudovi!” (Otk 19,1.2; vidi 11,16-18).
Na kraju recimo da istražni sud vodi do čišćenja svemira. Kada Krist dođe po drugi put, Božji
će narod uzići sa Zemlje i doći pred Boga na nebesima (Otk 7,9; 14,1), dok njegove neprijatelje
stiže propast (Otk 19,19-21). Ostao je samo Zmaj koji će tisuću godina lutati ovim opustošenim
planetom (Otk 20,1-3; vidi Milenij, I. C). Konačno je pravi Azazel prikazan u svoj svojoj zloći;
pravi je začetnik grijeha raskrinkan pred svemirom i proglašen odgovornim za grijeh. Tipski jarac
Azazel nalazi svoj antitip u Zmaju koji je ostavljen sam u divljini opustošenog planeta.
Nakon milenija dolazi izvršna faza suda. Sotona i zli, koji uskršavaju na kraju tisućljeća, dolaze
pred Boga da čuju svoju presudu (rr. 11.12). Još jednom se otvaraju knjige i analizira njihov život.
A onda grijeh i grešnici, zajedno sa začetnikom i poticateljem grijeha, bivaju uklonjeni iz svemira.
Čišćenje koje je otpočelo u Božjem Svetištu doseže kozmičke razmjere. (Vidi BP v. 12. 2004 Sud,
III. B. 3.)
- Sažetak
Kristovo posredničko djelo u nebeskom Svetištu bogato je dokumentiran biblijski nauk. Prigodom
svojeg uzašašća Krist je otpočeo svećeničku službu primjenjujući na vjernike zasluge svoje
posredničke smrti na križu. Kristovo je djelo imalo dva aspekta. Prvi je prikazan svakidašnjim
službama u zemaljskom Svetištu i otpočeo je uzašašćem. U njemu Krist posreduje u prenošenju
Božje velike milosti svojem narodu kojega zagovara pred Bogom. Drugi aspekt Kristova svećeništva
prikazan je djelovanjem velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama na Dan pomirenja. O
ovoj dimenziji Kristove službe govori Poslanica Hebrejima; Otkrivenje prikazuje Isusa kako vrši
službu u oba dijela, a Daniel smješta početak antitipskog dana pomirenja u poseban trenutak u
povijesti spasenja, na kraju 2300 dana/godina, u 1844. godinu. Ovaj aspekt Kristova rada znači
razvitak Njegove posredničke službe i nije kraj Njegove svakidašnje službe zagovaranja i posredovanja.
U ovoj drugoj fazi započelo je pravno-otkupiteljsko-eshatološko djelovanje, uz vršenje
velikosvećeničke službe.
Druga faza Kristove službe znači dovršetak Njegovog djela opravdanja, suda i čišćenja svemira
od grijeha, grešnika i Sotone. Bog u Kristu preuzima odgovornost za grijehe svojeg naroda.
Svaki priznati grijeh koji se nađe u nebeskom izvještaju pripisuje se Božjem Sinu. No ovaj proces
mora prestati ili problem grijeha neće nikad biti potpuno riješen. U jednom trenutku izvještaji
se moraju zaključiti. To uključuje djelo istraživanja i suđenja, koje rezultira opravdanjem Božjeg
naroda. Iz knjige života brišu se imena lažnih vjernika. Ponovno se potvrđuje opravdanje pravih
vjernika, njihova imena ostaju sačuvana u knjizi života, a njihovi se grijesi brišu iz izvještaja. Bog
se opravdava tako što svemiru pokazuje da su Njegove sudske odluke pravedne, da grijeh i svetost
nemaju ništa zajedničko i da je Bog milosrdan, pun ljubavi i pravedni Gospodin. Ovo otkrivenje
Božje svetosti, sile i milosti moguće je samo preko Janjeta koje pobjeđuje Zmaja tako što ga uklanja
iz Božjeg svemira.
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
30
- Značenje Kristove žrtve i svećeništva za život kršćanina
Adventizam se pojavio kao povijesni pokret, razvio je svoj doktrinarni identitet i defi nirao
svoju misiju upravo zahvaljujući proučavanju službi u zemaljskom Svetištu i njihovog simboličkog
značenja, a polazna točka bio je Daniel 8,14. Ovdje se suočavamo s temeljnim i vitalnim
elementom adventističke misli. Ovakav je razvoj bio moguć samo zato što se u Danielu 8 nalazi
vremensko proročanstvo koje je godinu 1844. prepoznalo kao značajan datum u Božjem kalendaru,
kao i zato što osmo poglavlje i 9,23-27 ukazuju na Kristovo otkupljenje. Ova je spasiteljska
zadaća u ovim ulomcima povezana ne samo s križem, već i s Kristovim stalnim posredovanjem
u nebeskom Svetištu. Istraživanje službi u Svetištu i njihove simbolike dovelo je do adventističke
doktrine o Svetištu i iznjedrilo teološko razumijevanje koje je otvorilo biblijski sustav vjerovanja
od najvećeg značenja za Božji narod. Značajni elementi ovog sustava jesu:
- Nauk Staroga zavjeta o Svetištu pruža jedinstvenu perspektivu iz koje možemo proučavati
plan otkupljenja. On osvjetljava razvitak tog plana u povijesti, otkriva njegove ključne komponente
i, vezano uz Danielova proročanstva, čak pokazuje točno vrijeme njihovog ispunjenja. Ovaj tipski
sustav usmjerava pozornost na Kristovo djelo i donosi zaokružen pogled na Njegovu službu.
Jasno je vidljivo napredovanje Kristovog djela u Svetištu: On je Žrtva, Veliki svećenik, Posrednik,
Sudac, Zagovornik i Kralj.
- Istek 2300 godina 1844. podsjeća nas da je povijest spasenja još uvijek u tijeku i da nije
završila s Isusovom smrću na križu. Bog je razvio svoj plan kako je namislio i očekivao. On je još
uvijek aktivan u povijesti svijeta i vodi je do njezina cilja, uspostave svojeg kraljevstva na Zemlji.
Proročka razdoblja služe kao međaši u povijesti i navješćuju ostvarenje Božjeg plana otkupljenja.
- Daniel 8,14 i Svetište obavještavaju nas da se Krist sada nalazi u posljednjoj fazi svoga velikosvećeničkog
djela u nebeskom Svetištu. Antitipski dan pomirenja je u tijeku i Bog sudi svojem
narodu. Mi se približavamo samom kraju Božje milosti. Uskoro ćemo stajati pred posljednjim sukobom
između Božjih i i Sotoninih snaga. Nema sumnje da je eshatološka usmjerenost Kristove
svećeničke službe u Svetinji nad svetinjama utemeljena na križu. Dok se kod križa jasno vidio kraj
grijehu, konačno uništenje grijeha se sada, Kristovim posredovanjem, približava kraju.
- Kristovo djelo posredovanja i suda poziva nas ne samo da aktivno navješćujemo Božje
vječno Evanđelje u okviru poruka trojice anđela, već i da ispitamo svoju zajednicu s Kristom. Naš
vjerski život trebao bi biti obilježen poniznim oslanjanjem na Spasitelja. Dok se čisti Svetište, i naš
se duhovni život treba čistiti od grijeha. Ovo osobno čišćenje ostvarujemo pokajanjem i oprostom
u Kristu.
- Istražni sud, koji se sada odvija na Nebu, svjedoči da Bog i svemir vrlo ozbiljno uzimaju svako
ljudsko biće. Preko Kristove službe u Svetištu Bog postupa s ljudskim bićima kao pojedincima,
potvrđujući njihovo dostojanstvo i vrijednost u Kristu koji ih predstavlja kao njihov Zagovornik.
Otkupljeni će se nebeskoj obitelji pridružiti ne kao stranci, već kao dobro poznati članovi obitelji
koji vole i poštuju ostalu Božju obitelj.
- Istražni sud pokazuje da ljudske odluke i postupci imaju kozmičko značenje. Ono što
jesmo, što mislimo i činimo neizbrisivo je zapisano u nebeskim izvještajima. Umjesto da bude
uzrok bojazni i straha, ova činjenica treba biti uzrokom radosti. Ono što činimo i što jesmo, nije
izgubljeno u golemom prostranstvu vremena i prostora, već je sačuvano u Božjem Svetištu. Svaka
molitva, dobro djelo, riječ ohrabrenja ili izraz ljubavi sačuvan je kao svjedok mnogolike Božje
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
31
mudrosti koja je u stanju preobraziti grešna ljudska bića u nova i sveta stvorenja. Dok je tu zapisan
i grijeh – ljudska slabost, buntovnost, zablude i promašaji – za one koji pristupaju Bogu po Kristu,
vjernikovu Zagovorniku, stalno je dostupno oprost. Na istražnom se sudu ne računaju grijesi
onih koji ostaju u zavjetnom odnosu s Kristom, jer su uračunati Kristu na križu. Ovi se grijesi
brišu da im više nema spomena. Karakter vjernika sličan Kristovom utvrđuje se za vječnost.
- Čišćenje nebeskog Svetišta na poseban način ukazuje na moralnu narav Boga, moralnog
suca svemira koji Mu je odgovoran. Vjernik treba naći utjehu u spoznaji da svemirom vlada svemoćni
Bog pun ljubavi. Da bi se obnovio svemir i sačuvao njegov red, prijeko su potrebni sud i
odgovornost. Budući da se sud temelji na Božjem zakonu, Njegov je narod poznat po tome što
vrši Božje zapovijedi kao odgovor ljubavi na Njegovu opravdavajuću milost.
- Čišćenje Svetišta svjedoči o činjenici da zlo nije vječno. Njemu će doći kraj kad s povicima
radosti i hvale Bogu vjerna stvorenja shvate da su zahvaljujući božanskoj pravdi i ljubavi nestali
grijeh i zlo. Križ pokazuje da se Sin složio s Ocem u osudi grijeha i uzeo ga na sebe. U božanskom
planu Krist je za grešnike koji se kaju postao zamjena i jamstvo. Svetište u Starome zavjetu pokazuje
da se grijeh ne može jednostavno oprostiti olakim prelaženjem preko njega. Problem grijeha
može se potpuno riješiti samo kad se ispred Boga ukloni zlo i njegov pravi izvor prepozna i uništi.
Na kraju svoje službe u nebeskom Svetištu Krist će doći i izbaviti svoj narod od vlasti njegovih
neprijatelja, posebice smrti. Cijeli je svemir u Sotoni ili Azazelu prepoznao izvor i začetnika grijeha,
i njegovo je uništenje neizbježno. Nepravilno postupati s grijehom značilo bi produžiti mu
trajanje; stoga mora biti potpuno i zauvijek izbrisan. Tada će pobjeda Boga i Janjeta nad silama
koje su unijele nesklad biti konačna. Svetost i nečistoća bit će zauvijek razdvojeni, a sklad Božje
ljubavi vladat će izliječenim svemirom.
- Proučavanjem Kristovog svećeništva obogaćeno je spasiteljsko značenje križa. Premda je
križ bio najveće Božje otkrivenje svemiru, nužno za rješenje problema grijeha, ono nije potpuno
shvaćeno. Njegovi razmjeri koji će biti shvaćeni tek u budućnosti, zaokupljat će misli otkupljenih
kroz čitavu vječnost. Kristova svećenička služba u nebeskom Svetištu stalno otkriva bogatstvo
križa jer njegove zasluge čini dostupnima svakome tko dođe k Ocu po Kristu.
- Kristovo svećeništvo u povijesti
- Prva Crkva
Crkveni oci nisu istraživali pojedinosti Kristovog svećeničkog djelovanja na nebesima. Najviše
su naglašavali Kristovo svećeničko djelo na križu kad je sebe prinio kao žrtvu (Origen, Komentar
Ivana 1,40 [ANF, sv. 9, str. 318,319]). Atanazije je prepoznao kontinuitet između Kristove žrtve
na križu i Njegove svećeničke službe na Nebu, gdje Krist obavlja djelo pomirenja, otkupljenja,
posvećenja i suda (Protiv arijevaca, 1. 11. 41; 2. 14. 7 [NPNF-2, sv. 4, str. 330.351]), a to je učinio
i Augustin (oko 354.–430; Sermones, 8. 1; 87. 1; Homilija na tekstove iz Evanđelja po Ivanu, 22. 5
[NPNF-1, sv. 6, str. 284; sv. 7, str. 1461]). Međutim, Crkva je uvela i druge posrednike po kojimaje vjernicima bilo pružan oprost grijeha. Među najvažnijima su bili svećenici (Origen, Homilija o
knjizi Levitski zakonik, 2. 4; Homilija o 1. Korinćanima, 24). Tome su dodani posredovanje svetaca
i apostola na Nebu (Origen, Poziv na mučeništvo, 30; O molitvi, 11. 2; Homilija o Knjizi Brojeva,
- 2).
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
32
U patrističkoj literaturi stvarnost postojanja nebeskog Svetišta praktično je zanemarena. Čini
se da je grčki dualizam spriječio crkvene oce da prihvate stvarnost nebeskog Svetišta. Postojala je
tendencija da se mističnim ili alegorijskim pristupom nagađa o značenju izraelskog Svetišta. Čak
i oni koji su pisali o Poslanici Hebrejima, nebeske su elemente proglašavali duhovnima (Ivan Zlatousti,
Homilija o Poslanici Hebrejima, 14. 3 [NPNF-1, sv. 14, str. 433]), dok su ga drugi najčešće
poistovjećivali s crkvom (Augustin, Enchiridion, 56; Metodije [umro 311.], Gozba deset djevica, 5.
7 [ANF, sv. 6, str. 328]).
- Srednji vijek i reformacija
Crkveni oci položili su temelj tumačenju izraelskog Svetišta i Kristovog svećeničkog djelovanja
tijekom Srednjeg vijeka. Uvijek je bila priznata Kristova žrtvena smrt, ali je Njegovo posredničko
djelovanje kao Velikog svećenika i dalje bilo nadopunjavano djelima mnogih svetaca.
Tijekom tog razdoblja u Crkvi je popularizirana ideja o posredničkom djelovanju djevice Marije,
posrednice. Tumačenje da je nebesko Svetište kršćanska Crkva postalo je dominantno teološko
mišljenje. Časni Bede (oko 673.–735.) napisao je početkom Srednjeg vijeka utjecajno djelo
o izraelskom Svetištu. Bilo je to alegorijsko tumačenje Izlaska 24,12–30,21; u njemu je tvrdio,
slijedeći patrističke pisce, da je Šator sastanka bio simbol Crkve. Na poseban način tvrdio je da on
prikazuje sadašnju Crkvu i Salomonov hram, onaj budući. Stoljećima je prevladavalo ekleziološko
tumačenje Svetišta.
Tijekom Srednjega vijeka važan predmet rasprave postala je narav pomirenja. Najutjecajnije
djelo o ovom predmetu bilo je Cur deus homo? (Zašto je Bog postao čovjekom?) što ga je napisao
Anselmo (oko 1033.–1109.). To je djelo bilo najsnažnije izlaganje o Kristovoj žrtvenoj smrti kao
naše zamjene, kojom je potpuno zadovoljena Božja pravda. Druga izlaganja doktrine o pomirenju
nastala su kao reakcija na Anselma, između ostalih i teorija o moralnom utjecaju pomirenja Petra
Abelarda (oko 1079.–1142.).
U iskrenoj brizi za Crkvu reformatori su kršćane pozivali da se vrate Bibliji kao jedinom izvoru
vjere i života. Zbog toga je Martin Luther isticao potpunu dostatnost Krista kao naše žrtve
pomirnice i jedinog posrednika pred Ocem. Luther je rekao da je On “zdesna Bogu, ne zato da
tamo bude besposlen i trati vrijeme, već da nas spasi od grijeha, smrti i đavolje sile” (Propovijed 37
iz Ivana 3,23). Luther je potvrdio biblijski opis Krista kao svećenika i zaključio da možemo “biti
sigurni, da, savršeno sigurni, da se Krist pojavljuje kao naš Svećenik pred Bogom” (Propovijed iz
Poslanice Hebrejima 9,24). Jean Calvin je razvio koncept triju Kristovih službi – proroka, kralja i
svećenika – koje su postale tradicionalni elementi u protestantskoj teologiji. Kristovo svećeničko
djelovanje sastoji se od dva dijela: (1) Njegovog djela na križu i (2) posredovanja pred Ocem u
nebeskom Svetištu. Calvin je Kristovo posredovanje nazvao “stalnom primjenom Njegove smrti
za naše spasenje. To što nam Bog u tom slučaju ne uračunava naše grijehe, razlog je što ima obzira
prema Kristu kao posredniku.” (Komentar Ivana 2. 1). Calvin se u opisivanju nebeskog Svetišta
služio jezikom Poslanice Hebrejima, ali se čini da je Luther Svetinju izraelskog Svetišta smatrao
bojovnom Crkvom, a Svetinju nad svetinjama trijumfalnom Crkvom (Propovijed iz Poslanice Hebrejima
- 2).
Engleski puritanski teolozi pokazali su veliko zanimanje za Kristovu velikosvećeničku službu
u nebeskom Svetištu. U svojem djelu Expositions on Hebrews (1668.-1880.) puritanski teolog John
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
33
Owen naglašava važnost Kristove službe u nebeskom Svetištu: “Stvarno Kristovo posredovanje
na Nebu … temeljna je točka naše vjere i glavna utjeha crkve” (o Heb 7,23-25). On posebno
primjećuje da “milost i milosrđe koje nam se udjeljuje ovisi o Njegovom izlaženju pred Boga i
zagovaranju” (o Heb 9,24).
Puritanski pisci temeljili su svoje razumijevanje Kristovog svećeništva na Poslanici Hebrejima
i tipološkoj naravi izraelskih službi u Svetištu. “Postojanje nebeskog Svetišta bilo je standardna
teologija puritanskih teologa.” (Ball 109) Ovo nebesko Svetište bilo je model koji je pokazan Mojsiju.
Owen je zapisao da su izraelski žrtveni sustav i svećenstvo ocrtali i ukazali na cjelovitost
Kristovog djela spasenja (Expositions on Hebrew, 8. 5)
Kristovo svećeničko djelovanje osiguralo je vjerniku, uz sve ostalo, oprost grijeha, pristup
Bogu, sigurnost spasenja, duhovnu snagu i slavnu nadu. Njegova potpuno dostatna služba učinila
je nepotrebnom mnoge druge posrednike između Boga i vjernika; onaj koji pokušava dobiti pomoć
na drugom mjestu, prema Davidu Dicksonu, odriče se Krista (Ball 117). Proučavanje Dana
pomirenja navelo je neke da zamijete kako je ovaj obred dolazio nakon svakidašnje službe, dakle
okvir za obred bio je spasiteljski. Tako je i Krist otpočeo svoje svećeničko djelovanje nakon što je
sebe prinio kao spasiteljsku žrtvu. Puritanski pisci vjerovali su da Dan pomirenja ima pravno i
sudsko značenje. Tog dana narod nije samo primao blagoslove, nego mu je bilo i suđeno. Puritanski
teolozi nisu pravili kronološku razliku između tipološkog ispunjenja svakidašnje i godišnje
službe na Dan pomirenja (Ball 115).
- Naše vrijeme
Suvremeni znanstveni svijet odbacuje povijesni pristup tumačenju proročanstava u Danielu
i Otkrivenju. Konzervativni kršćani prihvaćaju pomirbeno značenje Kristove smrti, ali Njegovo
velikosvećeničko posredovanje i dalje ostaje zanemareno područje. Neki znanstvenici smatraju
da je stvarnost nebeskog Svetišta u Hebrejima slika kojom se opisuje Božja prisutnost, a ne mjesto
(Guthrie 196). Za druge je to jednostavno slikoviti, pjesnički jezik (Hagner 117) ili jezik koji opisuje
vjernika pojedinca u kojem prebiva Krist (Stedman 996-998).
- Adventističko razumijevanje
Tijekom devetnaestog stoljeća u Americi je zavladalo živo zanimanje za Kristov drugi dolazak.
Jedan od najutjecajnijih vođa ovog vjerskog buđenja bio je William Miller (1782.–1849.).
Proučavanje Danielovih proročanstava navelo ga je na zaključak da se “čišćenje Svetišta” u Danielu
8,14 odnosi na Gospodnji povratak (očišćenje Zemlje od grijeha) i da će 2300 godina završiti
1843./1844. Na kraju je sa svojim sljedbenicima zaključio da će se Isus vratiti 22. listopada 1844.
Neispunjenje ovako protumačenog proročanstva dovelo je do Velikog razočaranja.
Neki su mileriti tražili objašnjenje za razočaranje. Pomno su istražili računanje 2300 dana i
zaključili da je bilo ispravno, a da je greška u događaju. Hiram Edson je ustvrdio da je na kraju
2300 godina Krist ušao u Svetinju nad svetinjama gdje prije svojeg povratka na Zemlju obavlja
posebno djelo. Owen R. L. Crosier razvio je ovu ideju proučavanjem službi u izraelskom Svetištu
povezano s Poslanicom Hebrejima. Zaključio da su postojala dva svetišta: jedno zemaljsko, a drugo
nebesko. Smatrao je da Daniel 8,14 govori o nebeskom Svetištu i Kristovom djelu u njemu. U
pokušaju da preciznije defi nira Kristovo svećeničko djelovanje, ukazao je na njegove dvije faze:
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
34
jedna je počela Kristovim uzašašćem, i odgovara djelovanju u Svetinji; a druga, koja počinje 1844.
godine, odgovara Njegovom djelovanju u Svetinji nad svetinjama. To je bilo tipološko ispunjenje
djelovanja velikog svećenika u izraelskom Svetištu. Antitipski dan pomirenja bio je razdoblje
od 1844. do kraja milenija, kraja povijesti spasenja. Žrtva za grijeh prinesena je na križu; Krist
je svećeničkim posredovanjem, zahvaljujući zaslugama svoje krvi, izvršio pomirenje za grijehe
pokajanih grešnika. Izraelsko Svetište bilo je oskvrnjeno otvorenom pobunom i priznavanjem
grijeha. Oskvrnjenje Svetišta nastupalo je kad se grijeh priznanjem prenosio na žrtvu i, preko
krvi, u Svetište. Zaključeno je da je nebesko Svetište oskvrnjeno priznatim grijesima Božjih slugu.
Proučavanje Svetinje nad svetinjama navelo je adventističke vjernike na proučavanje Kovčega
saveza u kojem se nalazilo Deset zapovijedi. Pod utjecajem Hirama Edsona, E. G. White i O. R.
- Crosiera, uspostavljena je veza između obrednog sustava u Svetištu, Deset zapovijedi i subote.
Posljedica je bila nastanak adventističke skupine svetkovatelja subote. Proučavanje Svetišta pridonijelo
je i boljem razumijevanju posljednjeg suda. Joseph Bates je zaključio da se prizor suda
u Danielu 7 i čas Božjeg suda u Otkrivenju 14,6 odnose na Kristovo djelo nakon 1844. Ovu su
ideju zatim razradili drugi, posebice James White. Zaključeno je da čišćenje nebeskog Svetišta
obuhvaća istražno suđenje Božjem narodu nakon kojega slijedi suđenje zlima i konačno uništenje
Sotone, prikazanog u liku Azazela u Levitskom zakoniku 16 (Damsteegt 85-92; Maxwell
119-157). Povezanost Daniela 7 i 8 i Otkrivenja 14,6-12 potaknulo je prve adventiste na svjetsku
misiju, zadaću koja je proročki prikazana vijestima trojice anđela. No doktrina o Kristovom svećeništvu
imala je i iskustvenu dimenziju. Dok Krist obavlja čišćenje Svetišta na Nebu, Božji narod
na Zemlji treba uz pomoć djelovanja Duha očistiti svoj život od grijeha.
Proučavanje biblijskih podataka navelo je adventiste na zaključak da teološka defi nicija pomirenja
treba uključiti križ kao mjesto Kristove pomirbene smrti, ali i Njegovu svećeničku službu u
nebeskom Svetištu. Produbljivanjem razumijevanja istražnog suda, nazvanog i predadventni sud,
došlo se do zaključka da on ne informira Boga, nego otkriva Njegovu pravdu. “Bog se udostojao
pokazati svoju pravdu i pravednost u postupanju s grešnicima”, dok je istodobno “istražni sud
najbolje otkrivenje ljubavi i odanosti Bogu” (Heppenstall 209,216).
Adventističko razumijevanje Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu značajno se razlikuje
od razumijevanja drugih kršćana. U Crkvi je bilo i onih koji se u ovom predmetu nisu
slagali: Albion Fox Ballenger (1861.–1921.), W. W. Fletcher (1879.–1947.), Louis Richard Conradi
(1856.–1939.), E. B. Jones (djelovao 1919.–1949.) i Desmond Ford tijekom osamdesetih godina
prošlog stoljeća. Približno u isto vrijeme Generalna je konferencija osnovala Daniel and Revelation
Committee, odbor koji je trebao proučiti nauk u ovim knjigama i adventističko razumijevanje.
Kako je rad Odbora bio postavljen vrlo široko, obuhvatio je i pitanja koja je Ford postavio. Ona
su i dalje zanimljiva za vjernike Crkve, što se vidi iz izdavanja i prodaje popularnih knjiga o tom
predmetu. Neki pisci polažu veliku važnost na simbolizam svake pojedinosti obreda, dok se drugi
usredotočuju na tipološko značenje obrednih službi.
Doktrina o Kristovom svećeništvu, zajedno s proročkim tumačenjem Daniela 8,14, pruža
Crkvi adventista sedmoga dana povijesni identitet. Adventisti svoj pokret ne vide kao povijesnu
slučajnost, već kao rezultat Božje posebne umiješanosti u ljudske događaje. Ispunjenje Daniela
8,14 godine 1844. opravdava prisutnost adventista sedmog dana u svijetu, a posebno u kršćanskoj
zajednici. Kao što se početak Kristove nebeske službe poklopio s izlijevanjem Duha na nejaku Cr-
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
35
kvu (Dj 2,33), tako se i početak antitipskog dana pomirenja poklopio s rođenjem Crkve adventista
sedmoga dana.
- Literatura
Ball, Bryan W. Th e English Connection: Th e Puritan Roots of Seventh-day Adventist Belief.
Cambridge, Engleska, James Clarke, 1981.
Bede: On the Tabernacle. Prijevod Arthur G. Holder, Liverpool, University Press, 1994.
Damsteegt, P. Gerard. “Historical Background (Early Nineteenth Century),” “Among Sabbatarian
Adventists (1845.–1850.)” i “Continued Clarifi cation (1850.–1863.).” U Doctrine of Sanctuary:
A Historical Survey. Urednik Frank B. Holbrook, Silver Springs, Md., Biblical Research Institute,
1989., str. 1-118.
Ellingworth, Paul. Th e Epistle to the Hebrews: A Commentary on the Greek Text. Grand Rapids,
Eerdmans, 1993.
Feldman, Emanuel. Biblical and Post-Biblical Defi lement and Meaning. New York, KTAV, 1977.
Guthrie, Donald. Th e Letter to the Hebrews. Grand Rapids, Eerdmans, 1983.
Hagner, Donald A. Hebrew, New Internatioanl Bible Commentary. Peabody, Mass., Hendrickson,
1990.
Hasel, Gerhard F. “Studies in Biblical Atonement I: Continual Service, Defi lement /Cleansing
and Sanctuary.” U Th e Sanctuary and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard
Lesher. Washington, D.C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981., str. 87-114.
Heppenstall, Edward. Our High Priest. Washington, D.C., Review and Herald, 1972.
Holbrook, Frank B., urednik. Symposium on Daniel: Introductory and Exegetical Studies. Washington,
D.C., Biblical Research Institute, 1986.
Holbrook, Frank B., urednik. Th e Seventy Weeks, Leviticus, and the Nature of Prophecy. Washington,
D.C., Biblical Research Institute, 1986.
Holbrook, Frank B., urednik. Issues on the Book of Hebrews. Silver Spring, Md., Biblical Research
Institute, 1989.
Holbrook, Frank B., urednik. Th e Atoning Priesthood of Jesus Christ. Berrien Springs, Mich.,
Adventist Th eological Society Publications, 1996.
Johnsson, William G. In Absolute Confi dence. Nashville, Southern Pub. Assn., 1979.
Johnsson, William G. “Th e Signifi ance of the Day of Atonement Allusions in the Epistle of
Hebrew.” U Th e Sanctuary and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard
Lesher. Washington, D.C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981., str. 380-393.
Lane, William L. Hebrew 9-13. Dallas, Word, 1991.
Levine, Baruch A. In the Presence of the Lord. Leiden, E. J. Brill, 1974.
Maxwell, C. Mervyn. “Th e Investigative Judgment: Its Early Development.” U Docrtine of the
Sanctuary: A Historical Survey. Urednik Frank B. Holbrook, Silver Springs, Md., Biblical Research
Institute, 1989., str. 119-157.
Milgrom, Jacob. Leviticus 1-16. New York, Doubleday, 1991.
Olsen, V. Norskov. “Th e Atonement in Protestant Reformation Th ought.” U Th e Sanctuary
and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard Lesher. Washington, D. C.,
General Conference of Seventh-day Adventists, 1981., str. 452-463.
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
36
Owen, John. An Exposition of Hebrews. 4 sveska. Evansville, Ill., Soverign Grace Publishers,
1960.
Rodriguez, Angel Manuel. “El santuario y sus servicios en la literatura patristica.” Th eologica
7 (1992), str. 22-79.
Seventh-day Adventists Answer Questions on Doctrine. Washington, D.C., Review and Herald,
1957.
Shea, William H. Selected Studies on Prophetic Interpretation. Silver Springs, Md., Biblical Research
Institute, 1992., prerađeno izdanje.
Stedman, Ray C. Hebrews. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1992.
Wallenkampf, Arnold V. i W. Richard Lesher, urednici. Th e Sanctuary and the Atonement.
Washington, D. C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981.
Dodatak A
Ta Hagia u Poslanici Hebrejima
- Hebrejima 8,1.2
U Hebrejima 8,2 nebesko se Svetište prvi put označava imenicom ta hagia. Ta hagia je plural
pridjeva s članom u značenju “sveta stvar” ili, zbirno, “svetinja”. Uporabljena je u grčkom prijevodu
Staroga zavjeta (LXX, Septuaginta) kad govori o izraelskom Svetištu. U Poslanici Hebrejima
Krist služi u ta hagia, koja je u nastavku defi nirana kao “pravi Šator koji podiže Gospodin, a ne čovjek”.
Izraz “šator”, skēnē, bez modifi katora, obično se u Septuaginti rabi za opis cijelog izraelskog
Šatora. U Hebrejima 8,2 obje se imenice odnose na nebesko Svetište; između njih je veznik “i”
(kai); on ovdje služi kao epegzegetički ili eksplikativni kai, koji dodaje drugu imenicu da preciznije
defi nira prvu. Prema tome, Krist služi u Svetištu (ta hagia), pravom, nebeskom Šatoru (skēnē).
Ovdje se ta hagia odnosi na nebesko Svetište u cjelini.
- Hebrejima 9,1-10
U Hebrejima 9,1 zemaljsko Svetište nazvano je hagion kosmikon, “zemaljsko sveto mjesto”.
Uporabljena je imenica u jednini s određenim članom (ta hagion) koja označava Svetište prvog
(prōtē) Saveza. Ovo je Svetište imalo dva dijela, ovdje nazvane “šatori” (skēnē). Prvi je nazvan hagia,
doslovce “svetinja”, bez određenog člana, jer ta hagia s članom označava Svetište kao cjelinu, a
ne samo jedan dio (usp. 8,2). Drugi je šator nazvan hagia hagiōn, doslovce “svetinja nad svetinjama”.
U šestom retku svećenici u svako vrijeme ulaze u prvi šator da obave svakidašnje dužnosti.
U sedmom retku, na godišnji Dan pomirenja, samo veliki svećenik ulazi u drugi šator. Ovdje je
nagoviještena razlika između svakidašnjeg pristupanja svećenika u Svetinju i godišnjeg ulaska
velikog svećenika u Svetinju nad svetinjama.
Nebesko Svetište pojavljuje se u osmom retku, koji je, čini se, uvod u ocjenu zemaljskog Svetišta.
Sveti Duh je vjerniku otkrio da “još nije otkriven put u Svetinju [ta hagia] dok još postoji prvi
Šator” (JB; u Ša stoji “prednji šator”, a grčki jasno kaže “prvi šator”). U redcima 2-6 “prvi šator”
je Svetinja u zemaljskom Svetištu. Kad bi tako bilo i u osmom retku, u tekstu bi stajalo da dokle
god se u Svetinji obavlja dnevna služba, dotle nema pristupa u Svetinju nad svetinjama (ta hagia)
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
37
zemaljskog Svetišta. Međutim, ovdje se ta hagia odnosi na nebesko Svetište. To bi značilo da dokle
god je funkcionirala Svetinja (prōtē skēnē) u zemaljskom Svetištu, dotle nije bio moguć pristup u
nebesko Svetište. Prema tome, osmi redak tvrdi da je pristup nebeskom Svetištu bio moguć samo
preko drugog šatora (Svetinje nad svetinjama) zemaljskog Svetišta. No, rekli bismo da to nije način
na koji Hebreji tumače izraelski Šator.
Drugo rješenje ovog egzegetskog problema jest uzeti prōtē skēnē kao oznaku za izraelsko Svetište
kao cjelinu. U tom slučaju uspoređeni su prvo Svetište, prōtē skēnē, i nebesko “Svetište”, ta
hagia. Ovo potkrepljuju sljedeća razmatranja.
- U Hebrejima 8 i 9 u pitanju su dva Saveza i njihova Svetišta. Stari je Savez nazvan prvim, a
novi drugim (8,7). Stari je Savez imao zemaljsko Svetište koje se sastojalo od dvije prostorije (9,1);
isto tako je i s drugim Savezom (redak 8). Ova su dva Svetišta uspoređena u osmom retku.
- Prema Poslanici Hebrejima ni Svetinja, ni Svetinja nad svetinjama nisu dopuštale slobodan
i stalan pristup Bogu. Ograničen pristup bio je jednom godišnje omogućen velikom svećeniku, ali
ne i narodu. Bilo je potrebno cijelo Svetište da bi se osigurao potpuni pristup Bogu bez prepreka.
Stoga prōtē skēnē u osmom retku ne treba ograničiti na Svetinju.
- Od osmog retka prelazi se s prostornih elemenata na vremenske, kako je to i prikazano
vremenskim prilogom eti, “dok još”. Ovdje je prikazana suprotnost između Svetišta u dva
različita doba: “Još nije otkriven put u Svetinju dok još postoji prvi Šator.” (JB) Prōtē skēnē
ovdje je stavljen u kontekst rasprave o vremenu, pa se ne odnosi na prostor ispred Svetinje
nad svetinjama, već na Šator prvog Saveza. Izraz skēnē odnosi se u tom slučaju na Svetište
kao cjelinu (usp. 8,2).
Prijelaz na raspravu o vremenu prikazan je i u redcima 9 i 10. Prema devetom retku problem
sa službom u prōtē skēnē bio je što darovi i žrtve prineseni u njemu nisu mogli usavršiti savjest.
Ovo ograničenje nije se odnosilo samo na dnevnu, već i na godišnju službu. Ovo pokazuje da se
uporaba izraza “prvi Šator” odnosi na cijelo Svetište. U desetom retku jasno je izražen element
vremena: službe u zemaljskom Svetištu trebale su trajati “do [mechri] časa [kairos] ispravka”, odnosno
do Kristovog dolaska (r. 10 – JB). Prijelaz s rasprave o prostoru na raspravu o vremenu još
je jasniji ako smatramo da rečenica “to je slika [parabolē, “ilustracija”] za sadašnje vrijeme [kairos]”
u devetom retku označava vrijeme kad je trajalo prōtē skēnē, zemaljsko Svetište. Onda bi to
značilo da je zemaljsko Svetište ilustriralo činjenicu da slobodan i konačan pristup Bogu još nije
bio stvarnost, a deseti bi redak ukazao na novo vrijeme kad će se ovaj nedostatak ukloniti. Tako
bismo imali dva Svetišta u dva različita razdoblja.
- Kad pisac Poslanice Hebrejima određuje razliku između zemaljskog i nebeskog Svetišta,
on, prirodno, uzima zemaljsko Svetište kao cjelinu. Na primjer, Svetište “napravljeno rukom” zemaljsko
je Svetište u njegovoj cjelini, koje se uspoređuje s nebeskim (9,24). U 8,2 Svetište koje
je načinio čovjek zemaljsko je Svetište sa svojom Svetinjom i Svetinjom nad svetinjama, i ono je
uspoređeno s nebeskim Svetištem (ta hagia). Zato bi bilo neobično da se u 9,8 zemaljska Svetinja
uspoređuje s nebeskim Svetištem. Uspoređivanje dvaju Svetišta nagoviješta da i nebesko ima dva
dijela.
Za kraj, osmi redak uspoređuje zemaljsko Svetište, nazvano “prvi Šator”, s nebeskim ta hagia.
Oba su Svetišta prikazana u cijelosti. Ta hagia je nebesko Svetište, a ne njegov dio. Apostol je,
prosvijetljen Duhom, zaključio da dok je funkcioniralo zemaljsko Svetište, put u nebesko još nije
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
38
bio otvoren; ovu činjenicu potvrđuje postojanje zemaljskog Svetišta. Kristova smrt, uskrsnuće i
uzašašće otvorili su put u nebesko Svetište (usp. 10,19.20).
- Hebrejima 9,11.12
Grčki je u ovoj dugačkoj rečenici sintaktički težak; međutim, neka su značenja jasna.
- Možemo odrediti glavnu rečenicu: “Krist … uđe jednom zauvijek u Svetinju [ta hagia].”
(JB) Ovdje, nasuprot starom sustavu, nalazimo prikaz novog Kristovog svećeničkog djela u nebeskom
Svetištu; “nego” je suprotni veznik. U glavnoj rečenici nema ničega što bi ukazivalo na to
da se ta hagia odnosi na Svetinju nad svetinjama u nebeskom Svetištu; ona ovdje znači isto što i u
8,2 i 9,8 – cijelo Svetište.
- U jedanaestom retku izraz “po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od
ovog stvorenja”, opisuje nebesko Svetište. U 8,2 već je “Šator” (skēnē) uzet da opiše nebesko Svetište.
Ovdje zapravo nailazimo na uspoređivanje nebeskog “Šatora” i “Šatora” koji je načinio Mojsije
(8,5). Zbog toga se nebeski Šator i ta hagia u dvanaestom retku odnose na isto, na nebesko
Svetište.
Dok nam je dosadašnja slika teksta jasna, odnos četiriju umetnutih rečenica je složen:
“Po [dia, “posredstvom, kroz”] većem i savršenijem Šatoru”
“Nerukotvorenu, koja nije od ovoga stvorenja”
“Ne [oude, “niti”] po [dia] krvi jaraca i junaca”
“Nego po [dia] svojoj”
Ove su četiri rečenice u tijesnoj vezi. Druga modifi cira prvu, objašnjavajući antitetičkim paralelizmom
narav “većeg i savršenijeg Šatora”. U svakom tumačenju ove dvije rečenice moraju ostati
zajedno. Treća počinje negacijom “ne [oude]”, koja je prilično neobična pa čak i neočekivana.
Oude se u grčkom nalazi u istovrsnim niječnim rečenicama. Premda je prethodna rečenica niječna,
nije istovrsna. Ovo ukazuje na stilističku promjenu, tako da prisutnost riječce “ne” postaje
podnošljivom. Uporabom prijedloga “po” (dia) pisac pokazuje da uvodi novi element ili misao.
Posljednja se rečenica očito odnosi na treću rečenicu i izravno je povezana s njome. To se vidi iz
suprotnog veznika de, “nego”, i još jednom uporabom dia. Paralelizam je antitetički.
Ove rečenice, koje su povezane jedna s drugom i ukazuju na prvu, teološki su važne za piščevu
nakanu. Na osnovi teološkog sadržaja, sve četiri rečenice mogu se grupirati u dvije. Prve dvije
potvrđuju nadmoćnost Svetišta novoga Saveza, uspoređujući ga sa zemaljskim Svetištem koje je
načinio čovjek i pripada ovom stvorenju. Posljednje dvije potvrđuju jedinstvenost nove žrtvene
krvi, uspoređujući je s krvlju životinja prinošenih u starome Savezu. Suprotnosti su izražene na
elegantan način kombinacijom potvrdnih i niječnih rečenica.
A Potvrdna
“po većem i savršenijem Šatoru”
B Niječna
“nerukotvorenu, koja nije od ovoga stvorenja”
B Niječna
“ne po krvi jaraca i junaca”
A Potvrdna
“nego po svojoj”
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
39
Putem ovih umetnutih rečenica uvelike je obogaćen teološki sadržaj glavne rečenice. Činjenici
da je Krist ušao u nebesko Svetište dodana je informacija da Svetište u kojemu Krist djeluje kao
svećenik daleko nadilazi zemaljsko i da je Njegova svećenička krv daleko superiornija.
Ovaj ulomak ne kaže da je Krist ušao u nebesko Svetište posredovanjem (ili “po”, dia) većeg i
savršenijeg Šatora. Premda dia u prvoj rečenici ostaje problematično, problem u tumačenju još je
veći ako ovu rečenicu vežemo uz glavni glagol (“uđe”). U prvoj umetnutoj rečenici dia treba povezati
s prvim dijelom glavne rečenice, “Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik”. Prijedlog dia, “po”,
može se odnositi na sredstvo kojim se služi u vršenju svojeg svećeničkog djela: “Krist se pak pojavi
kao Veliki svećenik po (služeći se) većem i savršenijem Šatoru.” Ista misao odnosi se na uporabu
prijedloga dia, koji uvodi motiv krvi u trećoj rečenici. Ideja ove duge rečenice jest da se Krist,
nakon što se pojavio kao Veliki svećenik, poslužio svojim svećeničkim djelom savršenijeg Svetišta
i svojom krvlju. Zatim je ušao u to Svetište nakon što je osigurao vječni otkup. Ovo se savršeno
slaže s onim što je rečeno na drugim mjestima u Poslanici Hebrejima. Prijevod NEB (engleski)
uspio je izraziti pravu nakanu pisca Poslanice Hebrejima: “No sada je došao Krist, veliki svećenik
već prisutnih dobara. Šator njegovog svećeništva veći je i savršeniji, nije načinjen ljudskim rukama,
to jest ne pripada ovom stvorenom svijetu; krv njegove žrtve njegova je vlastita krv, a ne krv
jaraca i junaca; stoga je u Svetište ušao jednom zauvijek.”
- Hebrejima 9,24.25
Ovaj ulomak, a posebice redak 24, tumačen je kao da je nebesko Svetište samo Nebo. Ovdje
izražena misao ista je kao i u 9,11.12: Krist je ušao u nebesko Svetište koje je služilo kao uzorak
zemaljskome. Budući da je original, ono je bolje. Prvi dio dvadeset četvrtog retka izražava niječnu
tvrdnju: Krist nije ušao u rukotvoreno Svetište. Imenica “Svetište”, hagia, bez određenog je člana.
Član nije potreban jer modifi katori čine imenicu određenom. Hagia se odnosi na Svetište kao
cjelinu bez spominjanja bilo kojeg njegovog dijela. Ponovno je Svetište izrađeno ljudskim rukama
uspoređeno sa stvarnošću nebeskog Svetišta (usp. 8,2).
Prema Hebrejima, Krist nije ušao u Svetište nižeg stupnja, “već u samo nebo” (JB). Ovdje
Svetište i Nebo nisu izjednačeni. U prvom dijelu dvadeset četvrtog retka hagia se odnosi na oba
Svetišta – na ono koje je “protulik” (kopija) i drugo koje je “istinsko”. Čini se da se pisac poslužio
riječju “nebo” iz stilističkih razloga. Da bi izbjegao ponavljanje riječi hagia i u nastojanju da
bude kratak i prijeđe na drugu točku svog argumenta, pisac namjerno izostavlja riječ “Svetište”.
Kontekst pomaže u utvrđivanju onoga što je izostavljeno. Krist je ušao “u [Svetište koje je] nebo”.
U Starome zavjetu “Nebo” je Božje nebesko prebivalište; budući da je Božje Svetište na Nebu,
moguće je uporabiti riječ “Nebo” a da se pritom Nebo ne smatra Božjim Svetištem. Ovo nije neko
neobično tumačenje ulomka, već ono što je pisac već prije ustvrdio. Također se slaže s razumijevanjem
nebeskog Svetišta kao “istinskog” u Poslanici Hebrejima. U dvadeset petom retku hagia
se odnosi na zemaljsko Svetište. U tekstu je riječ o Danu pomirenja i netko bi mogao zastupati
mišljenje da se imenica odnosi na Svetinju nad svetinjama. Međutim, tog je dana veliki svećenik
službovao u cijelom Svetištu, a ne samo u jednom njegovom dijelu. U ovom retku, dakle, ta hagia
se odnosi na zemaljsko Svetište u njegovoj cjelini. Da je pisac Poslanice Hebrejima želio naznačiti
Svetinju nad svetinjama, izabrao bi izraz koji je uporabio u 9,3.
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
40
- Hebrejima 10,19.20
U devetnaestom retku stoji da vjernik s pouzdanjem i slobodom, snagom Kristove krvi može
ući u nebesko Svetište. Ta hagia ne ukazuje na neki određeni dio nebeskog Svetišta, već na samo
Svetište. Krist je u njega ušao i zahvaljujući zaslugama Njegove smrti, mi imamo u njega pristup.
U dvadesetom retku čini se da je hramski zastor izjednačen s Kristovim tijelom: “Taj novi i
životonosni put on nam je otvorio kroz zastor, to jest [tout’ estin] kroz svoje tijelo.” Izraz “to jest”
[tout’ estin] u Hebrejima se često rabi da objasni imenicu koja mu prethodi (vidi Heb 2,14; 7,5;9,11). Ako je ovdje tako uzet, tout’ estin uspoređuje zastor s Kristovim tijelom. Takvo tumačenje
stvara probleme koji ga čine neprihvatljivim. Jedan bi problem bio da je Krist, kako je ušao u Svetište,
prošao kroz svoje vlastito tijelo (zastor). To se ne bi moglo primijeniti na ono što je doživio
na križu, jer zastor postoji samo u nebeskom okruženju. Osim toga, izraz “zastor” uporabljen je
na vrlo konkretan i određen način u ostatku Poslanice (6,19.20; 9,3). U 10,20 nema nagovještaja
da bi “zastor” bio uporabljen kao metafora ili simbol.
Stoga izraz tout’ estin u Hebrejima ukazuje na drugu imenicu, a ne onu koja mu je neposredno
prethodila (vidi 13,15). Ova dvosmislenost dopušta da se izraz tout’ estin primijeni na “put”, ovu
drugu imenicu u rečenici. U tom je slučaju put pristupa Bogu kroz zastor, Kristovo tijelo – Njegovo
utjelovljenje, smrt i uskrsnuće. Onda bi ovaj izraz “kroz svoje tijelo” bio povezana s “putem”:
“put… to jest kroz svoje tijelo”. Ovo tumačenje je gramatički i kontekstualno ispravno, a slaže se i
s razumijevanjem nebeskog Svetišta na konkretan i određen način kako je to prikazano u ostalom
dijelu Poslanice Hebrejima.
Dodatak B
Hebrejima 6,19.20
Ovi redci pripadaju poglavlju koje sadrži opomene o kršćanskoj nadi. Problematičan je izraz
“u prostor iza zastora”, kamo je Krist ušao. U grčkom on glasi: eis to esōteron tou katapetasmatos,
“u unutrašnjost zastora”. Ovaj je izraz sličan Levitskom zakoniku 16,2 u prijevodu Septuaginte: eis
to hagion tou katapetasmatos.
Sličnosti su očite; no istodobno postoje i razlike. Općenita narav ove izjave i neposredni kontekst
u Hebrejima pokazuje da apostol ni u kom slučaju nije kanio reći da je Krist neposredno
nakon svojeg uzašašća ušao u Svetinju nad svetinjama radi ostvarenja tipološkog značenja Dana
pomirenja. Za ovo tumačenje važni su sljedeći elementi:
- Izraz katapetasma je neodređen. U Septuaginti se odnosi na zastor na ulazu u predvorje
Svetišta (Br 3,26), na prvi zastor na ulazu u Svetinju (Izl 26,37) i na zastor ispred Svetinje nad
svetinjama (rr. 31.33). Ovaj izraz sam po sebi ne govori o kojem se zastoru radi. U Hebrejima 9,3
izraz je određen, “iza drugog zastora”. Nedostatak određenosti u 6,19 pokazuje da se ne radi o
drugom zastoru i da pisac nije defi nirao područje Svetišta u koje je Krist ušao.
- U Hebrejima 9,19 prijedlog “iza” (esōteron) rabi se na drugačiji način nego u Levitskom
zakoniku 16,2 gdje određuje mjesto u Svetištu koje je određeno imenicom “Svetište” (ta hagion)
koja mu prethodi. Drugim riječima, u Levitskom zakoniku 16,2 “iza zavjese” označava određeni
prostor unutar “Svetišta”. S druge strane, u Hebrejima 6,19 esōteron nema značenje prijedloga,
već imenice. Prethodi mu određeni član: “eis to”, “u prostor iza zastora”, a ne “kroz zastor” (JB). U
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
41
Hebrejima 6,19 nema spomena Svetišta; umjesto toga prijedložni izraz (eis to esōteron tou katapetasmatos)
ukazuje na Svetište kao cjelinu, a ne na bilo koji određeni dio unutar nebeskog Svetišta.
“Zastor” se može odnositi na zastor na ulazu u Svetište, koji je osiguravao pristup u samo Svetište.
- Da se izraz “u prostor iza zastora” ne odnosi na Svetinju nad svetinjama, vidi se iz usporedbe
6,19 sa 7,19. Ovdje je stari svećenički zakon, sa svojim ograničenjima, uklonjen uvođenjem “bolje
nade koja nas približuje Bogu”. Nakon “nade”, ovdje, kao i u 9,19, slijedi obredni koncept.
6,19 7,19
“Nade” (r. 18) Bolje nade
koja “prodire u prostor iza zastora” “koja nas približuje Bogu”
Hebrejima 7,19 razjašnjava značenje 6,19. Ulaženje iza zastora znači približiti se Bogu; taj
izraz u Starome zavjetu opisuje službu svećenika u Svetištu (Lev 21,21.23), ali se nikad ne odnosi
na službu velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama. Ovaj se izraz primjenjuje i na pojedinca
koji pristupa Bogu u štovanju i molitvi (Iz 29,13). Prema Hebrejima, nada u Krista osigurava
pristup nebeskom Svetištu. Tekst ne raspravlja o određenom mjestu u nebeskom Svetištu kamo
je Krist ušao nakon uzašašća. To što je Krist ušao u Svetište, znači da ima potpuni pristup Bogu.
- Kontekstualno razmatranje u Hebrejima 6,19 isključuje raspravu o antitipskom danu pomirenja,
dok je u Levitskom zakoniku 16,2 jasno naznačen Dan pomirenja. U Hebrejima 6,13-20
pisac raspravlja o sigurnosti Božjih obećanja danih Abrahamu. Budući da je Bog ispunio ova
obećanja dana patrijarhu, kršćani su pozvani da se čvrsto drže nade znajući da se mogu osloniti
na Božja obećanja. Ova nada donosi sigurnost zato što je usidrena u Božjoj prisutnosti, nebeskom
Svetištu, kamo je Krist ušao kao naš preteča.
Na kraju, paralelizam između 6,19 i 10,19-22 nagovještava da je u 9,19 pisac mogao držati na
umu Kristov ulazak u nebesko Svetište na početku Njegove službe Velikog svećenika.
6,19.20 10,19-22
Krist je ušao Krist je postavljen
zastor zastor
veliki svećenik veliki svećenik
prostor iza zastora pristupati
Osim toga, aorist u 6,20 – “uđe” (eisēlthen) – ukazuje na potpuno određeni trenutak u vremenu
kad je po prvi put ušao u nebesko Svetište, odnosno nakon svojeg uzašašća.
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)
42
SUMMARY
Th e Sanctuary
Christ’s death and resurrection from the |rave lie at the very heart of the plan of salvation.
Calvary was God’s fi nal answer to the human predicament. Christ’s sacrifi ce is de scribed as
“once for all” (Heb. 10:10), valid “for all time,” hence unrepeatable (verse 12). Nothing can
be added to the cross in order to supplement its atoning and expiatory power. Jesus, who
in His own life was victorious over the tempter (Matt. 4:1-11; Heb. 4:15), came to destroy
the works of the devil (1 John 3:8). His victory over the forces of evil makes pos sible our
own victory over sin (Rev. 12:11), as • ell as the fi nal eradication of evil from our world
(Rev. 20:9-15). Th e NT’s emphasis on the fi nality of Christ’s atoning death has led some to
conclude that His work for our salvation came to an end at the cross. Th is calls for further
clarifi cation.
Having accomplished on earth the work for which He came (John 17:4, 5; 19:30), Christ was
“taken up … into heaven” (Acts 1:11) “to save those who draw near to God through him,
since he always lives to make intercession for them” (Heb. 7:25), till at His second coming
He will appear “not to deal with sin but to save those who are eagerly waiting for him” (Heb.
9:28). Between these two poles, the cross and the Lord’s glorious return, Christ func tions as
royal priest “in the sanctuary and the true tent which is set up not by man but by the Lord”
(Heb. 8:2), the advocate (1 John 2:1) and intercessor for those who believe in Him (Rom.
8:34). As our high priest, Christ is min istering the benefi ts of His sacrifi ce to those who
draw near to Him, a ministry as essential to our salvation as His atoning death.
Th e priestly ministry of our heavenly high priest was prefi gured in the OT sacrifi cial system,
especially as seen in the Hebrew sanctu ary, made according to a “pattern” shown by
God to Moses (Ex. 25:9) and pointing to the heavenly sanctuary. Th e sanctuary services
were a lesson book in salvation. For this rea son, the study of the sanctuary and its ser vices
not only clarifi es the meaning of the rituals followed, but it also sheds light on the heavenly
ministry of Christ.
Key words: Israelite Sanctuary; Sacrifi cial-System; Sacrifi ces; Covenant; Priesthood;
Day-of-Atonment
Izvornik: Angel Manuel Rodriguez. „Th e Sanctuary.“ U Handbook of Seventh-day Adventist
Th eology. Urednik, Raoul Dederen. Hagerstown, MD.: Review and Herald, 2000. Str. 375-
417.
Prijevod: Milan Šušljić
Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)