1. Dan pomirenja u Danielu

Isticanjem čišćenja, suda i opravdanja, Danielova apokaliptička viđenja projiciraju sliku Dana

pomirenja na sam kraj zemaljske povijesti. Čišćenje je izravno povezano s nebeskim Svetištem

i djelovanjem Mesije kao kralja i svećenika. Viđenja spominju i vrijeme, pa je čitatelju moguće

odrediti poseban trenutak u povijesti spasenja kad će Mesija otpočeti svoje djelo konačnog čišćenja,

suda i opravdanja u Božjim nebeskim dvorovima.

  1. Daniel 8,13.14: Dan pomirenja. U Danielu 8,13.14 – dijelu viđenja koje počinje s

prvim retkom – prorok rabi jezik izraelskog Svetišta da opiše djelovanje maloga roga i djelo

Zapovjednika Vojske, Krista, u nebeskom Svetištu. Time je uspostavio lingvističku i teološku

vezu između ovog ulomka i Levitskog zakonika. Simboli kojima prikazuje političke sile jesu

ovan i jarac (rr. 20.21), čiste životinje koje su se prinosile na žrtvu. Riječ “rog” ima kultno

značenje (usp. Lev 4,7) kao i “istina” (Dn 8,12; usp. Mal 2,6) i “opačina” ili “prijestup” (Dn

8,12; Lev 16,16). Za Svetište pisac rabi nekoliko izraza: mākon (mjesto, Dn 8,11: odnosi se na

Božje zemaljsko [Iz 4,5] i nebesko Svetište [1 Kr 8,39]), miqdāš i qōdeš (Svetište, Dn 8,11.13).

U kontekstu Šatora sastanka riječ “vojska” odnosi se na levitsku stražu (Br 4,3.23). Glagol

“oduze” (Dn 8,11) rabljen je i u Levitskom zakoniku i označava uklanjanje dijelova žrtve koji

su pripadali Bogu (usp. Lev 4,10). Nebeska bića u Danielu 8,13 su “sveci”, što je još jedna veza

s terminologijom vezanom uz Svetište. Tāmid, “svagdašnja” (u našim je prijevodima suvišna

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

24

riječ “žrtva”), označava svakidašnje djelo koje je svećenik obavljao u Svetinji. Budući da je

“Zapovjednik Vojske” nebesko biće (usp. Jš 5,14), Svetište u Danielu 9-14 mora biti nebesko.

Ovo je viđenje prije svega zaokupljeno ponašanjem malog roga prema Svetištu i svećeničkom

djelovanju Zapovjednika (rr. 11.12; u drugim hrvatskim prijevodima “Knez”). On napada nebeske

vojske, pobjeđuje ih (r. 10) i cilj mu je obaranje Zapovjednika i Svetišta. Ovaj je duhovni napad

opisan vojnim terminima. Zapovjedniku oduzima tāmid i ruši i razara temelj/mjesto Svetišta. A

onda, u duhu pobune/prijestupa/opačine (r. 12) mali rog postavlja svoje snage da nadziru tāmid.

Ova protubožja sila zamračuje “istinu” povezanu sa Svetištem (usp Dn 7,25). Kultski jezik kojim

se Daniel služi jasno pokazuje da mali rog ne razara Svetište; napadom ga samo oskvrnjuje (usp.

Dn 11,31), ali ne uništava. Sila malog roga postupa prema Svetištu kao običnom mjestu. Mali

rog na neki način djeluje na Zapovjednikov tāmid ili stalno posredovanje u Svetinji. Ometanje

posredničkog djelovanja Zapovjednika u Svetinji nad svetinjama od strane malog roga obrađeno

je u Danielu 8,13.14. Ovdje nailazimo na dvije teškoće: na značenje riječi niṣdaq, o kojoj se puno

raspravlja, i dužini 2300 dana.

(1) Značenje riječi niṣdaq u Danielu 8,14. Glagol niṣdaq preveden je na više načina: Svetište će

biti “očišćeno”, “obnovljeno”, “ponovno posvećeno”, “vraćeno u prvotno stanje” ili “pokazati se pobjedonosnim”.

Dva elementa otežavaju odluku kako prevesti ovaj glagol: (a) Glagolski oblik koji

je Daniel uporabio ne nalazimo nigdje u Starome zavjetu; (b) ovaj glagol se samo na ovom mjestu

odnosi na materijalnu strukturu. Međutim, ovaj problem nije nerješiv. Primarno, korijen ṣādaq

ima pravno značenje i opisuje uspostavu legalnih prava osobe koja je lažno optužena za neki

zločin (Ps 7,9; 9,5; Iz 50,8.9). Pravedni su proglašeni nevinima, a tužitelji osuđeni (2 Ljet 6,23; Pnz

25,1). Ova pravna uporaba uključuje misao o spasenju. Božja pravednost je Njegovo spasiteljsko

djelovanje za svoj narod (Ps 98, 2-9; Iz 1,27.28). Pravednost kao spasenje podrazumijeva uništenje

tlačitelja i dovodi do obnove sklada i reda (vidi Ps 71,2-4; Iz 1,27.28).

Korijen ṣādaq tijesno je vezan uz službe u Svetištu. Prema Levitskom zakoniku, da bi se pristupilo

Svetištu, bila je potrebna “čistoća” ostvarena pomirenjem. U Psalmima se tražila “pravednost”

(edāqāh), primljena kao dar iz Svetišta (24,3-5). Pravedni su bili ne samo oni koji su

ostali vjerni Gospodinu (Ps 13,2-4), već i oni kojima su bili oprošteni grijesi (32,1.2.11). Riječ

“pravednost” opisuje vrata hrama (118,19), odjeću svećenika (132,9) i žrtve prinesene Gospodinu

(4,6; 51,21). Korijen ṣādaq rabi se i kao sinonim za čistoću (Job 4,17; 17,9; Ps 18,21). Ovo značenje

ilustrira tekst u Izaiji 53,11: “Sluga moj pravedni [Mesija] opravdat će mnoge [ṣādaq, proglasiti

pravednima] i krivicu njihovu na sebe uzeti.” Ovi mnogi proglašeni su pravednima ne zato što su

bili pravedni ili čisti, već zato što je Sluga uklonio njihov grijeh, njihovu nečistoću, sam je ponijevši.

Prema tome, biti proglašen pravednim od strane Boga isto je što i biti očišćen od grijeha.

Prema Danielu 8,14 uplitanje malog roga u svakidašnju Kristovu svećeničku službu u nebeskom

Svetištu završit će čišćenjem/opravdanjem Svetišta. Niṣdaq Svetišta odrazit će se na Svetištu

i Bogu i Njegovom narodu koji će tada biti opravdan. Samo tako bogat korijen kao što je ṣādaq

mogao je izraziti i čišćenje i opravdanje kombiniranjem pravnih i otkupiteljskih elemenata u konceptu

Svetišta i dovesti do rješenja problema grijeha.

Prema Danielu, u jednom trenutku tijekom tog eshatološkog dana pomirenja riješit će se

oskvrnjenje Mesijinog svećeničkog djela koje je počinio mali rog njegovim uništenjem. U Starom

se zavjetu oskvrnuće Svetišta rješavalo istrebljenjem grešnika, a ne pomirenjem preko žrtve (Jr

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

25

51,11; Ez 7,22; 25,3). Smrtna kazna bila je dosuđena svakom Izraelcu koji bi oskvrnuo Svetište

(Ez 23,39.46-49) ili žrtvu (Lev 19,8). Rješenje bi došlo, recimo to tako, smrću krivca. Daniel primjenjuje

isto pravno načelo na silu malog roga koja oskvrnjuje. Posljedice njegovih zlih djela bit

će poništene snažnim očitovanjem Božje svetosti i pravednosti na kraju eshatološkog dana pomirenja.

To dovodi do istrebljenja malog roga. No ovaj eshatološki dan pomirenja obuhvaća više od

uništenja ove zle sile.

(2) Dvije tisuće i tri stotine večeri-jutara: Vremenski okvir opravdanja nalazimo u izrazu “dvije

tisuće i tri stotine večeri i jutara”. Izrazom “večeri-jutara” u Postanku 1 opisani su dani tjedna stvaranja.

U službi u Svetištu za određene aktivnosti rečeno je da se obavljaju uvečer i ujutro, odnosno

svakog dana (Izl 27,20.21; Lev 24,2.3). Dvije tisuće i tri stotine večeri-jutara znače razdoblje od toliko

proročkih dana, koji prema načelu dan za godinu čine isto toliko godina, odnosno razdoblje

od dvije tisuće i tri stotine godina. (Vidi BP v. 12. 2004 – Sud, III. B. 1. 1; BP v. 13. 2005 – Ostatak/

Trojica anđela, V. B.)

Početak ovog proročkog razdoblja nagoviješten je u Danielu 8,13 i možemo ga prevesti ovako:

“Dokle ovo viđenje, svakidašnje/stalno, i prijestup koji užasava, Svetište i Vojsku čini predmetom

gaženja?” Ovaj doslovni prijevod odvaja imenicu “viđenje” od “svakidašnje”. U većini prijevoda

nalazi se izraz “viđenje o svakidašnjoj”, čime pitanje ograničava na razdoblje aktivnosti maloga

roga. No hebrejski to ne dopušta. Prva je imenica u stanju odvojenosti (ima član i duge suglasnike),

što ukazuje na to da iza nje treba staviti zarez. Izraz ḥāzôn u prvom i drugom retku odnosi se

na viđenje različitih životinja. Pitanje u trinaestom retku odnosi se na vrijeme dovršenja viđenja

iz redaka 1-12: naglasak je na kraju viđenja i onome što slijedi.

Budući da 2300 dana/godina počinje tijekom aktivnosti ovna, odnosno od vremena medijskog

i perzijskog kraljevstva (r. 20), viđenje će obuhvatiti vrijeme od tog razdoblja do početka

čišćenja nebeskog Svetišta. Određeniji datum početka 2300 godina pruža nam veza između Daniela

8 i 9. Između ova dva poglavlja postoje jasne terminološke veze. U 9,23 Gabriel kaže proroku:

“Razumij viđenje.” Izraz za “viđenje” (mar’eh) isti je onaj koji nalazimo u 8,26.27, a odnosi se na

“viđenje o večerima i jutrima”, dio ḥāzôna (viđenja) iz osmog poglavlja koje govori o tom vremenskom

razdoblju. Gabriel je Danielu protumačio viđenje, ali nije objasnio dio koji se tiče 2300

godina. Na kraju osmog poglavlja Daniel kaže da nije razumio mar’eh, “viđenje” o vremenskom

razdoblju. U oba poglavlja nalazimo glagol “razumjeti” (Dn 8,23-27; 9,22.23) i oba se tiču Svetišta.

U 9,24 Svetište je posvećeno i počinje njegova služba, dok se u 8,14 to isto Svetište čisti. Ovi

odnosi povezuju vrijeme proročanstva o sedamdeset tjedana s 2300 godina. Glagol “određeno” u

9,24 također znači “odsječeno”, kako je to vidljivo u hebrejskoj Mišni i u tekstovima nađenim u

Ugaritu (1300 pr. Kr.). Ovo pokazuje da je 490 godina “odsječeno” od 2300 godina. Četiri stotine

i devedeset godina počinju 457. pr. Kr. Artakserksovim proglasom da se izgradi Jeruzalem; ovaj

je proglas ujedno početna točka računanja 2300 godina. Kraj ovog razdoblja pada u jesen 1844.

Tada će se Svetište očistiti/opravdati. U to će određeno vrijeme unutar povijesti spasenja Krist

započeti drugu fazu svojeg posredovanja u nebeskom Svetištu, kako je opisano u Hebrejima 9,23.

  1. Daniel 7: Sud. Daniel 7 sadrži važan prizor suda koji je paralelan dijelu o Svetištu u 8,13.14.

U ovom prizoru nalazimo početak suđenja (rr. 9.10), njegov kraj (rr. 13.14) i kratko tumačenje (rr.

26.27; vidi BP v. 12. 2004 – Sud, III. B. 1. a).

Pravilno razumijevanje funkcije i svrhe ovog suda zahtijeva jasno određivanje njegovog

mjesta u redoslijedu događaja u ovom viđenju. Daniel je vidio četiri zvijeri: jednu sličnu lavu

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

26

(r. 4), drugu sličnu medvjedu (r. 5), treću sličnu risu (r. 6) i četvrtu, bezimenu, s deset rogova

(r. 7). Daniel je vidio još jedan rog koji se pojavio i iščupao tri od deset rogova. Ovaj mali rog

govorio je protiv Boga, progonio svece tri i pol vremena (360 x 3 = 1260 dana/godina) i promijenio

ili pokušao promijeniti zakon i blagdane (r. 25). Prizor suda prikazan je u trenutku

kad mali rog izgovara hule protiv Boga (rr. 11.25); njegovo proganjanje svetih već je trajalo tri

i pol vremena. Na suđenju mali rog gubi vlast i biva uništen. Nakon toga Sin Čovječji i sveti

primaju Božje vječno kraljevstvo (r. 27). Do suda opisanog u Danielu 7 dolazi ubrzo nakon

tri i pol vremena, ali prije uništenja malog roga i uspostavljanja vječnog Božjeg kraljevstva.

Prizor suda nesumnjivo se odvija na Nebu. U njemu sudjeluje Bog sa svojim vijećem. Prisutne

su i tisuće Njegovih vjesnika koji Mu služe i prisustvuju suđenju. Time je istaknuta kozmička

narav ovog suda.

Više elemenata u ovome viđenju ukazuje na to da je ovo suđenje istražno, a ne izvršno. Spominjanje

knjiga (r. 10) snažan je pokazatelj njegove istražne naravi. “Knjige” sadrže izvještaje o

životu onih kojima se sudi, koji osobno nisu prisutni, ali čiji su životni izvještaji dostupni. U Starome

zavjetu nalazimo više tekstova o nebeskim knjigama, a svi su povezani s Božjim narodom

(vidi Ps 69,29; Dn 12,1). Knjige u Danielovu prizoru suda (vidi Sud, III. B. 1. c) sadrže izvještaje o

životu Božjih slugu. Sud ih ispituje i odlučuje u njihovu korist (Dn 7,22). Sud ih opravdava pred

svemirom i oni sada mogu primiti kraljevstvo. Ovo tumačenje potvrđuje usporedni prizor suda

u Danielu 12,1.2, u kojem Mihael prima kraljevstvo nakon poraza i uništenja neprijatelja sa sjevera

(Dn 11,45). Nakon toga slijedi izbavljenje svetih i uskrsnuće. Uskrsnuli u vječni život imaju

imena zapisana “u Knjizi” (Dn 12,1), što je nagovještaj da istražni sud ispituje izvještaje onih koji

su umrli s pouzdanjem u Gospodina. Njihova su imena provjerena i zadržana u knjigama, jer su

im grijesi izbrisani iz izvještaja.

Suđenje u Danielu 7 ima i narav opravdanja; ono proglašava pravedne dostojnima da baštine

Božje kraljevstvo. S obzirom na to da ovo suđenje prate Božja razumna stvorenja, ono opravdava

Božju vladavinu, način na koji je postupao s grijehom i spasenjem i Njegove postupke pred

čitavim svemirom. Mali rog na suđenju ne prolazi blagonaklono kao sveti; on je osuđen. Prema

biblijskom razumijevanju sudskog postupka, nevina osoba, lažno optužena za zločin, odlazila je u

hram tražeći od Gospodina da joj presudi i da je opravda (Ps 7,9.10; 26,1.2). Opravdanje pravednika

potvrdilo je zloću pokvarenog tužitelja (Ps 35,1; Zah 3,1-4); da bi mu se vratila čast, trebalo

je onemogućiti, osuditi i lišiti vlasti onoga koji je uzrokovao poremećaj. Situacija malog roga u

Danielu 7 pokazuje ovaj slijed sudskog postupka.

  1. Značenje čišćenja/opravdanja Svetišta u Danielu. Postoji očita veza između sudskog

prizora u Danielu 7 i dijela koji se odnosi na nebesko Svetište u Danielu 8,13.14. Oba

ulomka paralelno opisuju povijest svijeta od prorokova vremena do vremena svršetka.

Svako poglavlje dodaje nove elemente, osvjetljavajući narav velike borbe i posebnih događaja

u okviru povijesti spasenja. Istražni sud i čišćenje Svetišta uzajamno se nadopunjuju,

obogaćujući naše razumijevanje Kristovog djela posredovanja u nebeskom Svetištu kratko

vrijeme prije drugog dolaska. Danielova knjiga usmjerena je na vrijeme konačnog spasenja

Božjeg naroda. Oni su već sveci Svevišnjeg, primili su blagoslove Kristove žrtvene smrti

(9,24-27), pa ih On zato može zastupati na nebeskom sudu (7,13.14.18). Opravdanje/

čišćenje Svetišta (8,14) čini opravdanje/čišćenje Božjeg naroda konačnim pred svemirom.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

27

Njihovi su grijesi izbrisani iz Božjeg prebivališta i oni nasljeđuju vječno Božje kraljevstvo.

Na Dan pomirenja Bog sudi svojem narodu. Opravdanje/čišćenje Svetišta u Danielu uključuje

i sud. Glagol kojim se Daniel služi kad govori o čišćenju Svetišta prvenstveno je pravne naravi,

ali je u svojem pravnom i obrednom smislu povezan tako da je svećeničko djelo Kneza moguće

protumačiti jurističko-otkupljeničkim izrazima. Ovaj sud prvenstveno želi opravdati Božji narod,

kako se to vidi u Danielu 7, gdje dosuđuje pravdu svecima. Božji narod i u najtežim prilikama

ostaje potpuno ovisan o Bogu. Sud ispituje izvještaje njihovog života i briše njihove grijehe; istodobno

iz knjiga uklanja imena lažnih vjernika (usp. Izl 34,33; Lev 23,29.30). Oni čija su imena

sačuvana u knjigama, uključujući i umrle svete, nasljeđuju kraljevstvo (Dn 7,22; 12,1.2). Tako je

Svetište očišćeno.

Zapovjednik ili Knez (Dn 8,11) obavlja službu svećenika za Božji narod. Čišćenje Svetišta (r.

14) pokazuje da je uključenje Svetišta djelotvoran način rješavanja problema grijeha i da prenošenje

grijeha u Svetište ni na koji način ne škodi Božjem karakteru. Kozmički sud u Danielu 7

ukazuje upravo na ovu dimenziju Božje brige za vlastiti ugled i za svetost Njegova prebivališta.

Do konačnog rješavanja problema grijeha dolazi pred Božjim stvorenjima kojima je dopušteno

da otvore i ispitaju knjige. Na svršetku ovog procesa sredstvo spasenja, Sin Čovječji biva proglašen

kraljem svemira (r. 14). Božji dodir s grijehom je završen; Svetište je očišćeno/opravdano.

  1. Dan pomirenja u Otkrivenju

Otkrivenje pokazuje napredovanje Kristovog djela u nebeskom Svetištu. U prvom dijelu knjige

nalazimo Isusa kako služi u Svetinji (8,3-5). No u Otkrivenju 11,19 Ivan biva prenesen u Svetinju

nad svetinjama nebeskog Svetišta, gdje vidi Kovčeg saveza. Ovo ukazuje na početak druge

faze Kristove posredničke službe, službe suda. U Otkrivenju 15,8 saznajemo da je ovo djelo suda

završeno: “A hram se napuni dimom od sjaja Božjega i njegove sile i nitko nije mogao ući u hram.”

(usp. Tuž 3,44) Pojava Kovčega ne samo što ukazuje na prijelaz iz jednog dijela u drugi, već čitatelja

podsjeća i na Božji zakon smješten u Kovčegu. Ovaj je Zakon mjerilo po kojemu Bog sudi (usp.

Jak 2,8-13). Ovdje se susrećemo s pratipskim danom pomirenja.

  1. Istražni sud. Prema Otkrivenju, Krist je uključen u istražni sud. On “ispituje bubrege i srca”

i plaća svakome prema njegovim djelima (Otk 2,23). Zato je važno da vjernici čvrsto drže ono

što imaju dok On ne dođe (2,25; 3,11). Ako pobijede, njihova imena neće biti izbrisana iz knjige

života i Krist će ih priznati pred Ocem i anđelima (3,5). Ovo pokazuje da će neka imena biti izbrisana

iz knjige života i da predanost i oslanjanje na Kristovu snagu određuje što će se dogoditi

s imenom pojedinca.

Otkrivenje posebnu pozornost posvećuje događajima koji se zbivaju na Zemlji u vrijeme dok

se u nebeskom Svetištu odvija čišćenje/opravdanje. Dok Bog na Nebu određuje čije će ime ostati

u knjigama, Gospodin na Zemlji objavom vijesti trojice anđela okuplja svoj ostatak (Otk 14,6-11;

vidi Trojica anđela, V, B–D). Otkrivenje 14 počinje opisom ostatka (144.000) koji stoji pred Bogom,

pobjednika nad zlim silama koje su prijetile njegovom životu (rr. 1-5). Drugi dio poglavlja

(rr. 6-11) prikazuje načine kojima se Bog poslužio da prikupi ostatak iz svih naroda i plemena,

jezika i pukova (r. 6). Božji vjesnici još jednom naviještaju Njegovo vječno Evanđelje pozivajući

ljude da se boje Boga i poklone Stvoritelju jer “je došao čas njegova Suda” (r. 7). Žurnost ove vijesti

zasnovana je na činjenici da u nebeskom Svetištu Bog sada donosi sudske odluke. On razdvaja

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

28

prave od lažnih štovatelja. Posljednji dio Otkrivenja 14 simbolom žetve opisuje drugi Kristov dolazak

(rr. 14-20), pokazujući da istražni sud završava neposredno pred sam dolazak.

Ista je misao iznesena u Otkrivenju 7. Ovdje je prikazan ostatak (144.000), koji je zapečaćen

prije izlijevanja Božje srdžbe, kako stoji pred Gospodinom o Njegovu dolasku. Pečaćenje je sudski

postupak kojim se identifi ciraju, procjenjuju i čuvaju pripadnici pravog ostatka. Ovu sliku nalazimo

i u Ezekielu 9,1-4. Nasuprot idolopoklonicima koji moraju biti uništeni, vjerni ostatak je

identifi ciran i obilježen da bi bio odvojen od nepokajanih prijestupnika Saveza. Otkrivenje 7,9-12

opisuje ovaj ostatak okupljen pred Božjim prijestoljem.

Prije spomenutog pobjedničkog prizora, ostatak, oni koji vrše Božje zapovijedi i ostaju vjerni

Božjem savezu, objavljuje suđenje u nebeskom Svetištu (Otk 12,17; 14,12). On poziva preostali

Božji narod da prije nego što Krist završi djelo posredovanja iziđe iz Babilona (Otk 18,1-4).

  1. Početak suda. Prema Otkrivenju, istražni sud počinje nakon isteka proročkih razdoblja

iz Daniela i Otkrivenja. U Otkrivenju 10,6 Ivan čuje kako moćni anđeo objavljuje: “Neće

više biti vremena.” (JB) Prijevod Kršćanske sadašnjosti riječ chronos pogrešno prevodi kao

“odlaganje”. Otkrivenje 10 poziva se na Daniela 12 u kojemu nalazimo nekoliko proročkih

vremenskih razdoblja. Vremenska razdoblja su veoma značajna u Danielu (7,25; 8,14; 9,24;

12,11.13) i Otkrivenju (9,15; 11,3; 12,6). Najduže je razdoblje od 2300 dana/godina iz Daniela

8,14 koje završava 1844. godine. Anđeo u Otkrivenju 10,6 tvrdi da su se sva ova proročka

razdoblja ispunila. Samo je još konačno ostvarenje spasenja budući događaj (r. 7). U ovom

je kontekstu Ivanu, kao predstavniku Božjeg ostatka, rečeno: “Treba ti ponovno proricati o

mnogim pucima, narodima, jezicima i kraljevima.” (r. 11) Ovo je ista zadaća kao i trojice

anđela u Otkrivenju 14,6-11.

Naviještanje vijesti trojice anđela djelo je izgradnje i obnove, kako to pokazuje Otkrivenje

11,1; tu je Ivanu rečeno da “izmjeri hram Božji, žrtvenik i klanjaoce u njemu”. Simbolizam ukazuje

na Dan pomirenja budući da se samo tog dana vršilo čišćenje hrama, žrtvenika i naroda

(Lev 16). No ovdje se mjere nakon čišćenja. Glagol “izmjeriti” ukazuje na postupak ocjenjivanja

(usp. Mt 7,2) i može imati značenje suđenja. Stoga Otkrivenje 11,1 pokazuje što se događa na

Nebu. Mjerenje može sadržavati i misao očuvanja (2 Sam 8,2) i obnove ili ponovnog zidanja (Ez

41,13.15; Zah 2,2-8). Ova druga mogućnost ukazivala bi na to da se Svetište koje se mjeri ili ocjenjuje

na Nebu istodobno obnavlja na Zemlji; time se uspostavlja veza između onoga što se zbiva

na Nebu i posljedica koje to ima po Zemlju. Ovo djelo obnove nagoviješteno je nalogom “treba ti

ponovno proricati” (Otk 10,11). Potrebna je obnova istine o Svetištu i Kristovoj službi na Zemlji

jer je “Zvijer” tijekom 1260 dana/godina napadala Božje Svetište (Otk 13,5.6; usp. Dn 7,25; 8,12).

Osim toga, Zmaj koji sebe predstavlja kao zakoniti predmet štovanja nasuprot Stvoritelju, namjerava

prevariti cijelu Zemlju.

  1. Posljedice istražnog suda. Istražni sud koji se odvija na Nebu i objavljuje u okviru Evanđelja,

ima više ciljeva, a svi su povezani s danom pomirenja. Ovaj sud opravdava Božji narod i bez

ikakve sumnje pokazuje da je opran u Janjetovoj krvi (Otk 7,14). Taj je narod sačuvao svog zavjetni

odnos sa Spasiteljem. Zato će ući u Božji hram na Nebu gdje će Mu služiti (r. 15). U isto vrijeme

opravdanje Božjeg naroda dovodi do osude Božjih neprijatelja. U Otkrivenju 18,20 zapisano je:

“Jer je Bog zaštitio vaše pravo osuđujući njega [Babilon]!” Opravdanje Božjeg naroda osuđuje zle

sile; to je vrijeme kad Bog sudi i osvećuje krv mučenika (Otk 6,10).

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

29

Prije svega, istražni sud opravdava samoga Boga. Ovaj sud analizira puno značenje križa i

zaključuje da je Bog milosrdan, pravedan i svet. Pokazalo se da su svi Njegovi sudski postupci

pravedni (Otk 15,4) i otkupljeni kliču: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi!” (r. 3) Stanovnici Neba

slave Gospodina riječima: “Aleluja! Spasenje, slava i moć pripadaju našem Bogu, jer su istiniti i

pravedni njegovi sudovi!” (Otk 19,1.2; vidi 11,16-18).

Na kraju recimo da istražni sud vodi do čišćenja svemira. Kada Krist dođe po drugi put, Božji

će narod uzići sa Zemlje i doći pred Boga na nebesima (Otk 7,9; 14,1), dok njegove neprijatelje

stiže propast (Otk 19,19-21). Ostao je samo Zmaj koji će tisuću godina lutati ovim opustošenim

planetom (Otk 20,1-3; vidi Milenij, I. C). Konačno je pravi Azazel prikazan u svoj svojoj zloći;

pravi je začetnik grijeha raskrinkan pred svemirom i proglašen odgovornim za grijeh. Tipski jarac

Azazel nalazi svoj antitip u Zmaju koji je ostavljen sam u divljini opustošenog planeta.

Nakon milenija dolazi izvršna faza suda. Sotona i zli, koji uskršavaju na kraju tisućljeća, dolaze

pred Boga da čuju svoju presudu (rr. 11.12). Još jednom se otvaraju knjige i analizira njihov život.

A onda grijeh i grešnici, zajedno sa začetnikom i poticateljem grijeha, bivaju uklonjeni iz svemira.

Čišćenje koje je otpočelo u Božjem Svetištu doseže kozmičke razmjere. (Vidi BP v. 12. 2004 Sud,

III. B. 3.)

  1. Sažetak

Kristovo posredničko djelo u nebeskom Svetištu bogato je dokumentiran biblijski nauk. Prigodom

svojeg uzašašća Krist je otpočeo svećeničku službu primjenjujući na vjernike zasluge svoje

posredničke smrti na križu. Kristovo je djelo imalo dva aspekta. Prvi je prikazan svakidašnjim

službama u zemaljskom Svetištu i otpočeo je uzašašćem. U njemu Krist posreduje u prenošenju

Božje velike milosti svojem narodu kojega zagovara pred Bogom. Drugi aspekt Kristova svećeništva

prikazan je djelovanjem velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama na Dan pomirenja. O

ovoj dimenziji Kristove službe govori Poslanica Hebrejima; Otkrivenje prikazuje Isusa kako vrši

službu u oba dijela, a Daniel smješta početak antitipskog dana pomirenja u poseban trenutak u

povijesti spasenja, na kraju 2300 dana/godina, u 1844. godinu. Ovaj aspekt Kristova rada znači

razvitak Njegove posredničke službe i nije kraj Njegove svakidašnje službe zagovaranja i posredovanja.

U ovoj drugoj fazi započelo je pravno-otkupiteljsko-eshatološko djelovanje, uz vršenje

velikosvećeničke službe.

Druga faza Kristove službe znači dovršetak Njegovog djela opravdanja, suda i čišćenja svemira

od grijeha, grešnika i Sotone. Bog u Kristu preuzima odgovornost za grijehe svojeg naroda.

Svaki priznati grijeh koji se nađe u nebeskom izvještaju pripisuje se Božjem Sinu. No ovaj proces

mora prestati ili problem grijeha neće nikad biti potpuno riješen. U jednom trenutku izvještaji

se moraju zaključiti. To uključuje djelo istraživanja i suđenja, koje rezultira opravdanjem Božjeg

naroda. Iz knjige života brišu se imena lažnih vjernika. Ponovno se potvrđuje opravdanje pravih

vjernika, njihova imena ostaju sačuvana u knjizi života, a njihovi se grijesi brišu iz izvještaja. Bog

se opravdava tako što svemiru pokazuje da su Njegove sudske odluke pravedne, da grijeh i svetost

nemaju ništa zajedničko i da je Bog milosrdan, pun ljubavi i pravedni Gospodin. Ovo otkrivenje

Božje svetosti, sile i milosti moguće je samo preko Janjeta koje pobjeđuje Zmaja tako što ga uklanja

iz Božjeg svemira.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

30

  1. Značenje Kristove žrtve i svećeništva za život kršćanina

Adventizam se pojavio kao povijesni pokret, razvio je svoj doktrinarni identitet i defi nirao

svoju misiju upravo zahvaljujući proučavanju službi u zemaljskom Svetištu i njihovog simboličkog

značenja, a polazna točka bio je Daniel 8,14. Ovdje se suočavamo s temeljnim i vitalnim

elementom adventističke misli. Ovakav je razvoj bio moguć samo zato što se u Danielu 8 nalazi

vremensko proročanstvo koje je godinu 1844. prepoznalo kao značajan datum u Božjem kalendaru,

kao i zato što osmo poglavlje i 9,23-27 ukazuju na Kristovo otkupljenje. Ova je spasiteljska

zadaća u ovim ulomcima povezana ne samo s križem, već i s Kristovim stalnim posredovanjem

u nebeskom Svetištu. Istraživanje službi u Svetištu i njihove simbolike dovelo je do adventističke

doktrine o Svetištu i iznjedrilo teološko razumijevanje koje je otvorilo biblijski sustav vjerovanja

od najvećeg značenja za Božji narod. Značajni elementi ovog sustava jesu:

  1. Nauk Staroga zavjeta o Svetištu pruža jedinstvenu perspektivu iz koje možemo proučavati

plan otkupljenja. On osvjetljava razvitak tog plana u povijesti, otkriva njegove ključne komponente

i, vezano uz Danielova proročanstva, čak pokazuje točno vrijeme njihovog ispunjenja. Ovaj tipski

sustav usmjerava pozornost na Kristovo djelo i donosi zaokružen pogled na Njegovu službu.

Jasno je vidljivo napredovanje Kristovog djela u Svetištu: On je Žrtva, Veliki svećenik, Posrednik,

Sudac, Zagovornik i Kralj.

  1. Istek 2300 godina 1844. podsjeća nas da je povijest spasenja još uvijek u tijeku i da nije

završila s Isusovom smrću na križu. Bog je razvio svoj plan kako je namislio i očekivao. On je još

uvijek aktivan u povijesti svijeta i vodi je do njezina cilja, uspostave svojeg kraljevstva na Zemlji.

Proročka razdoblja služe kao međaši u povijesti i navješćuju ostvarenje Božjeg plana otkupljenja.

  1. Daniel 8,14 i Svetište obavještavaju nas da se Krist sada nalazi u posljednjoj fazi svoga velikosvećeničkog

djela u nebeskom Svetištu. Antitipski dan pomirenja je u tijeku i Bog sudi svojem

narodu. Mi se približavamo samom kraju Božje milosti. Uskoro ćemo stajati pred posljednjim sukobom

između Božjih i i Sotoninih snaga. Nema sumnje da je eshatološka usmjerenost Kristove

svećeničke službe u Svetinji nad svetinjama utemeljena na križu. Dok se kod križa jasno vidio kraj

grijehu, konačno uništenje grijeha se sada, Kristovim posredovanjem, približava kraju.

  1. Kristovo djelo posredovanja i suda poziva nas ne samo da aktivno navješćujemo Božje

vječno Evanđelje u okviru poruka trojice anđela, već i da ispitamo svoju zajednicu s Kristom. Naš

vjerski život trebao bi biti obilježen poniznim oslanjanjem na Spasitelja. Dok se čisti Svetište, i naš

se duhovni život treba čistiti od grijeha. Ovo osobno čišćenje ostvarujemo pokajanjem i oprostom

u Kristu.

  1. Istražni sud, koji se sada odvija na Nebu, svjedoči da Bog i svemir vrlo ozbiljno uzimaju svako

ljudsko biće. Preko Kristove službe u Svetištu Bog postupa s ljudskim bićima kao pojedincima,

potvrđujući njihovo dostojanstvo i vrijednost u Kristu koji ih predstavlja kao njihov Zagovornik.

Otkupljeni će se nebeskoj obitelji pridružiti ne kao stranci, već kao dobro poznati članovi obitelji

koji vole i poštuju ostalu Božju obitelj.

  1. Istražni sud pokazuje da ljudske odluke i postupci imaju kozmičko značenje. Ono što

jesmo, što mislimo i činimo neizbrisivo je zapisano u nebeskim izvještajima. Umjesto da bude

uzrok bojazni i straha, ova činjenica treba biti uzrokom radosti. Ono što činimo i što jesmo, nije

izgubljeno u golemom prostranstvu vremena i prostora, već je sačuvano u Božjem Svetištu. Svaka

molitva, dobro djelo, riječ ohrabrenja ili izraz ljubavi sačuvan je kao svjedok mnogolike Božje

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

31

mudrosti koja je u stanju preobraziti grešna ljudska bića u nova i sveta stvorenja. Dok je tu zapisan

i grijeh – ljudska slabost, buntovnost, zablude i promašaji – za one koji pristupaju Bogu po Kristu,

vjernikovu Zagovorniku, stalno je dostupno oprost. Na istražnom se sudu ne računaju grijesi

onih koji ostaju u zavjetnom odnosu s Kristom, jer su uračunati Kristu na križu. Ovi se grijesi

brišu da im više nema spomena. Karakter vjernika sličan Kristovom utvrđuje se za vječnost.

  1. Čišćenje nebeskog Svetišta na poseban način ukazuje na moralnu narav Boga, moralnog

suca svemira koji Mu je odgovoran. Vjernik treba naći utjehu u spoznaji da svemirom vlada svemoćni

Bog pun ljubavi. Da bi se obnovio svemir i sačuvao njegov red, prijeko su potrebni sud i

odgovornost. Budući da se sud temelji na Božjem zakonu, Njegov je narod poznat po tome što

vrši Božje zapovijedi kao odgovor ljubavi na Njegovu opravdavajuću milost.

  1. Čišćenje Svetišta svjedoči o činjenici da zlo nije vječno. Njemu će doći kraj kad s povicima

radosti i hvale Bogu vjerna stvorenja shvate da su zahvaljujući božanskoj pravdi i ljubavi nestali

grijeh i zlo. Križ pokazuje da se Sin složio s Ocem u osudi grijeha i uzeo ga na sebe. U božanskom

planu Krist je za grešnike koji se kaju postao zamjena i jamstvo. Svetište u Starome zavjetu pokazuje

da se grijeh ne može jednostavno oprostiti olakim prelaženjem preko njega. Problem grijeha

može se potpuno riješiti samo kad se ispred Boga ukloni zlo i njegov pravi izvor prepozna i uništi.

Na kraju svoje službe u nebeskom Svetištu Krist će doći i izbaviti svoj narod od vlasti njegovih

neprijatelja, posebice smrti. Cijeli je svemir u Sotoni ili Azazelu prepoznao izvor i začetnika grijeha,

i njegovo je uništenje neizbježno. Nepravilno postupati s grijehom značilo bi produžiti mu

trajanje; stoga mora biti potpuno i zauvijek izbrisan. Tada će pobjeda Boga i Janjeta nad silama

koje su unijele nesklad biti konačna. Svetost i nečistoća bit će zauvijek razdvojeni, a sklad Božje

ljubavi vladat će izliječenim svemirom.

  1. Proučavanjem Kristovog svećeništva obogaćeno je spasiteljsko značenje križa. Premda je

križ bio najveće Božje otkrivenje svemiru, nužno za rješenje problema grijeha, ono nije potpuno

shvaćeno. Njegovi razmjeri koji će biti shvaćeni tek u budućnosti, zaokupljat će misli otkupljenih

kroz čitavu vječnost. Kristova svećenička služba u nebeskom Svetištu stalno otkriva bogatstvo

križa jer njegove zasluge čini dostupnima svakome tko dođe k Ocu po Kristu.

  1. Kristovo svećeništvo u povijesti
  2. Prva Crkva

Crkveni oci nisu istraživali pojedinosti Kristovog svećeničkog djelovanja na nebesima. Najviše

su naglašavali Kristovo svećeničko djelo na križu kad je sebe prinio kao žrtvu (Origen, Komentar

Ivana 1,40 [ANF, sv. 9, str. 318,319]). Atanazije je prepoznao kontinuitet između Kristove žrtve

na križu i Njegove svećeničke službe na Nebu, gdje Krist obavlja djelo pomirenja, otkupljenja,

posvećenja i suda (Protiv arijevaca, 1. 11. 41; 2. 14. 7 [NPNF-2, sv. 4, str. 330.351]), a to je učinio

i Augustin (oko 354.–430; Sermones, 8. 1; 87. 1; Homilija na tekstove iz Evanđelja po Ivanu, 22. 5

[NPNF-1, sv. 6, str. 284; sv. 7, str. 1461]). Međutim, Crkva je uvela i druge posrednike po kojima

je vjernicima bilo pružan oprost grijeha. Među najvažnijima su bili svećenici (Origen, Homilija o

knjizi Levitski zakonik, 2. 4; Homilija o 1. Korinćanima, 24). Tome su dodani posredovanje svetaca

i apostola na Nebu (Origen, Poziv na mučeništvo, 30; O molitvi, 11. 2; Homilija o Knjizi Brojeva,

  1. 2).

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

32

U patrističkoj literaturi stvarnost postojanja nebeskog Svetišta praktično je zanemarena. Čini

se da je grčki dualizam spriječio crkvene oce da prihvate stvarnost nebeskog Svetišta. Postojala je

tendencija da se mističnim ili alegorijskim pristupom nagađa o značenju izraelskog Svetišta. Čak

i oni koji su pisali o Poslanici Hebrejima, nebeske su elemente proglašavali duhovnima (Ivan Zlatousti,

Homilija o Poslanici Hebrejima, 14. 3 [NPNF-1, sv. 14, str. 433]), dok su ga drugi najčešće

poistovjećivali s crkvom (Augustin, Enchiridion, 56; Metodije [umro 311.], Gozba deset djevica, 5.

7 [ANF, sv. 6, str. 328]).

  1. Srednji vijek i reformacija

Crkveni oci položili su temelj tumačenju izraelskog Svetišta i Kristovog svećeničkog djelovanja

tijekom Srednjeg vijeka. Uvijek je bila priznata Kristova žrtvena smrt, ali je Njegovo posredničko

djelovanje kao Velikog svećenika i dalje bilo nadopunjavano djelima mnogih svetaca.

Tijekom tog razdoblja u Crkvi je popularizirana ideja o posredničkom djelovanju djevice Marije,

posrednice. Tumačenje da je nebesko Svetište kršćanska Crkva postalo je dominantno teološko

mišljenje. Časni Bede (oko 673.–735.) napisao je početkom Srednjeg vijeka utjecajno djelo

o izraelskom Svetištu. Bilo je to alegorijsko tumačenje Izlaska 24,12–30,21; u njemu je tvrdio,

slijedeći patrističke pisce, da je Šator sastanka bio simbol Crkve. Na poseban način tvrdio je da on

prikazuje sadašnju Crkvu i Salomonov hram, onaj budući. Stoljećima je prevladavalo ekleziološko

tumačenje Svetišta.

Tijekom Srednjega vijeka važan predmet rasprave postala je narav pomirenja. Najutjecajnije

djelo o ovom predmetu bilo je Cur deus homo? (Zašto je Bog postao čovjekom?) što ga je napisao

Anselmo (oko 1033.–1109.). To je djelo bilo najsnažnije izlaganje o Kristovoj žrtvenoj smrti kao

naše zamjene, kojom je potpuno zadovoljena Božja pravda. Druga izlaganja doktrine o pomirenju

nastala su kao reakcija na Anselma, između ostalih i teorija o moralnom utjecaju pomirenja Petra

Abelarda (oko 1079.–1142.).

U iskrenoj brizi za Crkvu reformatori su kršćane pozivali da se vrate Bibliji kao jedinom izvoru

vjere i života. Zbog toga je Martin Luther isticao potpunu dostatnost Krista kao naše žrtve

pomirnice i jedinog posrednika pred Ocem. Luther je rekao da je On “zdesna Bogu, ne zato da

tamo bude besposlen i trati vrijeme, već da nas spasi od grijeha, smrti i đavolje sile” (Propovijed 37

iz Ivana 3,23). Luther je potvrdio biblijski opis Krista kao svećenika i zaključio da možemo “biti

sigurni, da, savršeno sigurni, da se Krist pojavljuje kao naš Svećenik pred Bogom” (Propovijed iz

Poslanice Hebrejima 9,24). Jean Calvin je razvio koncept triju Kristovih službi – proroka, kralja i

svećenika – koje su postale tradicionalni elementi u protestantskoj teologiji. Kristovo svećeničko

djelovanje sastoji se od dva dijela: (1) Njegovog djela na križu i (2) posredovanja pred Ocem u

nebeskom Svetištu. Calvin je Kristovo posredovanje nazvao “stalnom primjenom Njegove smrti

za naše spasenje. To što nam Bog u tom slučaju ne uračunava naše grijehe, razlog je što ima obzira

prema Kristu kao posredniku.” (Komentar Ivana 2. 1). Calvin se u opisivanju nebeskog Svetišta

služio jezikom Poslanice Hebrejima, ali se čini da je Luther Svetinju izraelskog Svetišta smatrao

bojovnom Crkvom, a Svetinju nad svetinjama trijumfalnom Crkvom (Propovijed iz Poslanice Hebrejima

  1. 2).

Engleski puritanski teolozi pokazali su veliko zanimanje za Kristovu velikosvećeničku službu

u nebeskom Svetištu. U svojem djelu Expositions on Hebrews (1668.-1880.) puritanski teolog John

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

33

Owen naglašava važnost Kristove službe u nebeskom Svetištu: “Stvarno Kristovo posredovanje

na Nebu … temeljna je točka naše vjere i glavna utjeha crkve” (o Heb 7,23-25). On posebno

primjećuje da “milost i milosrđe koje nam se udjeljuje ovisi o Njegovom izlaženju pred Boga i

zagovaranju” (o Heb 9,24).

Puritanski pisci temeljili su svoje razumijevanje Kristovog svećeništva na Poslanici Hebrejima

i tipološkoj naravi izraelskih službi u Svetištu. “Postojanje nebeskog Svetišta bilo je standardna

teologija puritanskih teologa.” (Ball 109) Ovo nebesko Svetište bilo je model koji je pokazan Mojsiju.

Owen je zapisao da su izraelski žrtveni sustav i svećenstvo ocrtali i ukazali na cjelovitost

Kristovog djela spasenja (Expositions on Hebrew, 8. 5)

Kristovo svećeničko djelovanje osiguralo je vjerniku, uz sve ostalo, oprost grijeha, pristup

Bogu, sigurnost spasenja, duhovnu snagu i slavnu nadu. Njegova potpuno dostatna služba učinila

je nepotrebnom mnoge druge posrednike između Boga i vjernika; onaj koji pokušava dobiti pomoć

na drugom mjestu, prema Davidu Dicksonu, odriče se Krista (Ball 117). Proučavanje Dana

pomirenja navelo je neke da zamijete kako je ovaj obred dolazio nakon svakidašnje službe, dakle

okvir za obred bio je spasiteljski. Tako je i Krist otpočeo svoje svećeničko djelovanje nakon što je

sebe prinio kao spasiteljsku žrtvu. Puritanski pisci vjerovali su da Dan pomirenja ima pravno i

sudsko značenje. Tog dana narod nije samo primao blagoslove, nego mu je bilo i suđeno. Puritanski

teolozi nisu pravili kronološku razliku između tipološkog ispunjenja svakidašnje i godišnje

službe na Dan pomirenja (Ball 115).

  1. Naše vrijeme

Suvremeni znanstveni svijet odbacuje povijesni pristup tumačenju proročanstava u Danielu

i Otkrivenju. Konzervativni kršćani prihvaćaju pomirbeno značenje Kristove smrti, ali Njegovo

velikosvećeničko posredovanje i dalje ostaje zanemareno područje. Neki znanstvenici smatraju

da je stvarnost nebeskog Svetišta u Hebrejima slika kojom se opisuje Božja prisutnost, a ne mjesto

(Guthrie 196). Za druge je to jednostavno slikoviti, pjesnički jezik (Hagner 117) ili jezik koji opisuje

vjernika pojedinca u kojem prebiva Krist (Stedman 996-998).

  1. Adventističko razumijevanje

Tijekom devetnaestog stoljeća u Americi je zavladalo živo zanimanje za Kristov drugi dolazak.

Jedan od najutjecajnijih vođa ovog vjerskog buđenja bio je William Miller (1782.–1849.).

Proučavanje Danielovih proročanstava navelo ga je na zaključak da se “čišćenje Svetišta” u Danielu

8,14 odnosi na Gospodnji povratak (očišćenje Zemlje od grijeha) i da će 2300 godina završiti

1843./1844. Na kraju je sa svojim sljedbenicima zaključio da će se Isus vratiti 22. listopada 1844.

Neispunjenje ovako protumačenog proročanstva dovelo je do Velikog razočaranja.

Neki su mileriti tražili objašnjenje za razočaranje. Pomno su istražili računanje 2300 dana i

zaključili da je bilo ispravno, a da je greška u događaju. Hiram Edson je ustvrdio da je na kraju

2300 godina Krist ušao u Svetinju nad svetinjama gdje prije svojeg povratka na Zemlju obavlja

posebno djelo. Owen R. L. Crosier razvio je ovu ideju proučavanjem službi u izraelskom Svetištu

povezano s Poslanicom Hebrejima. Zaključio da su postojala dva svetišta: jedno zemaljsko, a drugo

nebesko. Smatrao je da Daniel 8,14 govori o nebeskom Svetištu i Kristovom djelu u njemu. U

pokušaju da preciznije defi nira Kristovo svećeničko djelovanje, ukazao je na njegove dvije faze:

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

34

jedna je počela Kristovim uzašašćem, i odgovara djelovanju u Svetinji; a druga, koja počinje 1844.

godine, odgovara Njegovom djelovanju u Svetinji nad svetinjama. To je bilo tipološko ispunjenje

djelovanja velikog svećenika u izraelskom Svetištu. Antitipski dan pomirenja bio je razdoblje

od 1844. do kraja milenija, kraja povijesti spasenja. Žrtva za grijeh prinesena je na križu; Krist

je svećeničkim posredovanjem, zahvaljujući zaslugama svoje krvi, izvršio pomirenje za grijehe

pokajanih grešnika. Izraelsko Svetište bilo je oskvrnjeno otvorenom pobunom i priznavanjem

grijeha. Oskvrnjenje Svetišta nastupalo je kad se grijeh priznanjem prenosio na žrtvu i, preko

krvi, u Svetište. Zaključeno je da je nebesko Svetište oskvrnjeno priznatim grijesima Božjih slugu.

Proučavanje Svetinje nad svetinjama navelo je adventističke vjernike na proučavanje Kovčega

saveza u kojem se nalazilo Deset zapovijedi. Pod utjecajem Hirama Edsona, E. G. White i O. R.

  1. Crosiera, uspostavljena je veza između obrednog sustava u Svetištu, Deset zapovijedi i subote.

Posljedica je bila nastanak adventističke skupine svetkovatelja subote. Proučavanje Svetišta pridonijelo

je i boljem razumijevanju posljednjeg suda. Joseph Bates je zaključio da se prizor suda

u Danielu 7 i čas Božjeg suda u Otkrivenju 14,6 odnose na Kristovo djelo nakon 1844. Ovu su

ideju zatim razradili drugi, posebice James White. Zaključeno je da čišćenje nebeskog Svetišta

obuhvaća istražno suđenje Božjem narodu nakon kojega slijedi suđenje zlima i konačno uništenje

Sotone, prikazanog u liku Azazela u Levitskom zakoniku 16 (Damsteegt 85-92; Maxwell

119-157). Povezanost Daniela 7 i 8 i Otkrivenja 14,6-12 potaknulo je prve adventiste na svjetsku

misiju, zadaću koja je proročki prikazana vijestima trojice anđela. No doktrina o Kristovom svećeništvu

imala je i iskustvenu dimenziju. Dok Krist obavlja čišćenje Svetišta na Nebu, Božji narod

na Zemlji treba uz pomoć djelovanja Duha očistiti svoj život od grijeha.

Proučavanje biblijskih podataka navelo je adventiste na zaključak da teološka defi nicija pomirenja

treba uključiti križ kao mjesto Kristove pomirbene smrti, ali i Njegovu svećeničku službu u

nebeskom Svetištu. Produbljivanjem razumijevanja istražnog suda, nazvanog i predadventni sud,

došlo se do zaključka da on ne informira Boga, nego otkriva Njegovu pravdu. “Bog se udostojao

pokazati svoju pravdu i pravednost u postupanju s grešnicima”, dok je istodobno “istražni sud

najbolje otkrivenje ljubavi i odanosti Bogu” (Heppenstall 209,216).

Adventističko razumijevanje Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu značajno se razlikuje

od razumijevanja drugih kršćana. U Crkvi je bilo i onih koji se u ovom predmetu nisu

slagali: Albion Fox Ballenger (1861.–1921.), W. W. Fletcher (1879.–1947.), Louis Richard Conradi

(1856.–1939.), E. B. Jones (djelovao 1919.–1949.) i Desmond Ford tijekom osamdesetih godina

prošlog stoljeća. Približno u isto vrijeme Generalna je konferencija osnovala Daniel and Revelation

Committee, odbor koji je trebao proučiti nauk u ovim knjigama i adventističko razumijevanje.

Kako je rad Odbora bio postavljen vrlo široko, obuhvatio je i pitanja koja je Ford postavio. Ona

su i dalje zanimljiva za vjernike Crkve, što se vidi iz izdavanja i prodaje popularnih knjiga o tom

predmetu. Neki pisci polažu veliku važnost na simbolizam svake pojedinosti obreda, dok se drugi

usredotočuju na tipološko značenje obrednih službi.

Doktrina o Kristovom svećeništvu, zajedno s proročkim tumačenjem Daniela 8,14, pruža

Crkvi adventista sedmoga dana povijesni identitet. Adventisti svoj pokret ne vide kao povijesnu

slučajnost, već kao rezultat Božje posebne umiješanosti u ljudske događaje. Ispunjenje Daniela

8,14 godine 1844. opravdava prisutnost adventista sedmog dana u svijetu, a posebno u kršćanskoj

zajednici. Kao što se početak Kristove nebeske službe poklopio s izlijevanjem Duha na nejaku Cr-

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

35

kvu (Dj 2,33), tako se i početak antitipskog dana pomirenja poklopio s rođenjem Crkve adventista

sedmoga dana.

  1. Literatura

Ball, Bryan W. Th e English Connection: Th e Puritan Roots of Seventh-day Adventist Belief.

Cambridge, Engleska, James Clarke, 1981.

Bede: On the Tabernacle. Prijevod Arthur G. Holder, Liverpool, University Press, 1994.

Damsteegt, P. Gerard. “Historical Background (Early Nineteenth Century),” “Among Sabbatarian

Adventists (1845.–1850.)” i “Continued Clarifi cation (1850.–1863.).” U Doctrine of Sanctuary:

A Historical Survey. Urednik Frank B. Holbrook, Silver Springs, Md., Biblical Research Institute,

1989., str. 1-118.

Ellingworth, Paul. Th e Epistle to the Hebrews: A Commentary on the Greek Text. Grand Rapids,

Eerdmans, 1993.

Feldman, Emanuel. Biblical and Post-Biblical Defi lement and Meaning. New York, KTAV, 1977.

Guthrie, Donald. Th e Letter to the Hebrews. Grand Rapids, Eerdmans, 1983.

Hagner, Donald A. Hebrew, New Internatioanl Bible Commentary. Peabody, Mass., Hendrickson,

1990.

Hasel, Gerhard F. “Studies in Biblical Atonement I: Continual Service, Defi lement /Cleansing

and Sanctuary.” U Th e Sanctuary and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard

Lesher. Washington, D.C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981., str. 87-114.

Heppenstall, Edward. Our High Priest. Washington, D.C., Review and Herald, 1972.

Holbrook, Frank B., urednik. Symposium on Daniel: Introductory and Exegetical Studies. Washington,

D.C., Biblical Research Institute, 1986.

Holbrook, Frank B., urednik. Th e Seventy Weeks, Leviticus, and the Nature of Prophecy. Washington,

D.C., Biblical Research Institute, 1986.

Holbrook, Frank B., urednik. Issues on the Book of Hebrews. Silver Spring, Md., Biblical Research

Institute, 1989.

Holbrook, Frank B., urednik. Th e Atoning Priesthood of Jesus Christ. Berrien Springs, Mich.,

Adventist Th eological Society Publications, 1996.

Johnsson, William G. In Absolute Confi dence. Nashville, Southern Pub. Assn., 1979.

Johnsson, William G. “Th e Signifi ance of the Day of Atonement Allusions in the Epistle of

Hebrew.” U Th e Sanctuary and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard

Lesher. Washington, D.C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981., str. 380-393.

Lane, William L. Hebrew 9-13. Dallas, Word, 1991.

Levine, Baruch A. In the Presence of the Lord. Leiden, E. J. Brill, 1974.

Maxwell, C. Mervyn. “Th e Investigative Judgment: Its Early Development.” U Docrtine of the

Sanctuary: A Historical Survey. Urednik Frank B. Holbrook, Silver Springs, Md., Biblical Research

Institute, 1989., str. 119-157.

Milgrom, Jacob. Leviticus 1-16. New York, Doubleday, 1991.

Olsen, V. Norskov. “Th e Atonement in Protestant Reformation Th ought.” U Th e Sanctuary

and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard Lesher. Washington, D. C.,

General Conference of Seventh-day Adventists, 1981., str. 452-463.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

36

Owen, John. An Exposition of Hebrews. 4 sveska. Evansville, Ill., Soverign Grace Publishers,

1960.

Rodriguez, Angel Manuel. “El santuario y sus servicios en la literatura patristica.” Th eologica

7 (1992), str. 22-79.

Seventh-day Adventists Answer Questions on Doctrine. Washington, D.C., Review and Herald,

1957.

Shea, William H. Selected Studies on Prophetic Interpretation. Silver Springs, Md., Biblical Research

Institute, 1992., prerađeno izdanje.

Stedman, Ray C. Hebrews. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1992.

Wallenkampf, Arnold V. i W. Richard Lesher, urednici. Th e Sanctuary and the Atonement.

Washington, D. C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981.

Dodatak A

Ta Hagia u Poslanici Hebrejima

  1. Hebrejima 8,1.2

U Hebrejima 8,2 nebesko se Svetište prvi put označava imenicom ta hagia. Ta hagia je plural

pridjeva s članom u značenju “sveta stvar” ili, zbirno, “svetinja”. Uporabljena je u grčkom prijevodu

Staroga zavjeta (LXX, Septuaginta) kad govori o izraelskom Svetištu. U Poslanici Hebrejima

Krist služi u ta hagia, koja je u nastavku defi nirana kao “pravi Šator koji podiže Gospodin, a ne čovjek”.

Izraz “šator”, skēnē, bez modifi katora, obično se u Septuaginti rabi za opis cijelog izraelskog

Šatora. U Hebrejima 8,2 obje se imenice odnose na nebesko Svetište; između njih je veznik “i”

(kai); on ovdje služi kao epegzegetički ili eksplikativni kai, koji dodaje drugu imenicu da preciznije

defi nira prvu. Prema tome, Krist služi u Svetištu (ta hagia), pravom, nebeskom Šatoru (skēnē).

Ovdje se ta hagia odnosi na nebesko Svetište u cjelini.

  1. Hebrejima 9,1-10

U Hebrejima 9,1 zemaljsko Svetište nazvano je hagion kosmikon, “zemaljsko sveto mjesto”.

Uporabljena je imenica u jednini s određenim članom (ta hagion) koja označava Svetište prvog

(prōtē) Saveza. Ovo je Svetište imalo dva dijela, ovdje nazvane “šatori” (skēnē). Prvi je nazvan hagia,

doslovce “svetinja”, bez određenog člana, jer ta hagia s članom označava Svetište kao cjelinu, a

ne samo jedan dio (usp. 8,2). Drugi je šator nazvan hagia hagiōn, doslovce “svetinja nad svetinjama”.

U šestom retku svećenici u svako vrijeme ulaze u prvi šator da obave svakidašnje dužnosti.

U sedmom retku, na godišnji Dan pomirenja, samo veliki svećenik ulazi u drugi šator. Ovdje je

nagoviještena razlika između svakidašnjeg pristupanja svećenika u Svetinju i godišnjeg ulaska

velikog svećenika u Svetinju nad svetinjama.

Nebesko Svetište pojavljuje se u osmom retku, koji je, čini se, uvod u ocjenu zemaljskog Svetišta.

Sveti Duh je vjerniku otkrio da “još nije otkriven put u Svetinju [ta hagia] dok još postoji prvi

Šator” (JB; u Ša stoji “prednji šator”, a grčki jasno kaže “prvi šator”). U redcima 2-6 “prvi šator”

je Svetinja u zemaljskom Svetištu. Kad bi tako bilo i u osmom retku, u tekstu bi stajalo da dokle

god se u Svetinji obavlja dnevna služba, dotle nema pristupa u Svetinju nad svetinjama (ta hagia)

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

37

zemaljskog Svetišta. Međutim, ovdje se ta hagia odnosi na nebesko Svetište. To bi značilo da dokle

god je funkcionirala Svetinja (prōtē skēnē) u zemaljskom Svetištu, dotle nije bio moguć pristup u

nebesko Svetište. Prema tome, osmi redak tvrdi da je pristup nebeskom Svetištu bio moguć samo

preko drugog šatora (Svetinje nad svetinjama) zemaljskog Svetišta. No, rekli bismo da to nije način

na koji Hebreji tumače izraelski Šator.

Drugo rješenje ovog egzegetskog problema jest uzeti prōtē skēnē kao oznaku za izraelsko Svetište

kao cjelinu. U tom slučaju uspoređeni su prvo Svetište, prōtē skēnē, i nebesko “Svetište”, ta

hagia. Ovo potkrepljuju sljedeća razmatranja.

  1. U Hebrejima 8 i 9 u pitanju su dva Saveza i njihova Svetišta. Stari je Savez nazvan prvim, a

novi drugim (8,7). Stari je Savez imao zemaljsko Svetište koje se sastojalo od dvije prostorije (9,1);

isto tako je i s drugim Savezom (redak 8). Ova su dva Svetišta uspoređena u osmom retku.

  1. Prema Poslanici Hebrejima ni Svetinja, ni Svetinja nad svetinjama nisu dopuštale slobodan

i stalan pristup Bogu. Ograničen pristup bio je jednom godišnje omogućen velikom svećeniku, ali

ne i narodu. Bilo je potrebno cijelo Svetište da bi se osigurao potpuni pristup Bogu bez prepreka.

Stoga prōtē skēnē u osmom retku ne treba ograničiti na Svetinju.

  1. Od osmog retka prelazi se s prostornih elemenata na vremenske, kako je to i prikazano

vremenskim prilogom eti, “dok još”. Ovdje je prikazana suprotnost između Svetišta u dva

različita doba: “Još nije otkriven put u Svetinju dok još postoji prvi Šator.” (JB) Prōtē skēnē

ovdje je stavljen u kontekst rasprave o vremenu, pa se ne odnosi na prostor ispred Svetinje

nad svetinjama, već na Šator prvog Saveza. Izraz skēnē odnosi se u tom slučaju na Svetište

kao cjelinu (usp. 8,2).

Prijelaz na raspravu o vremenu prikazan je i u redcima 9 i 10. Prema devetom retku problem

sa službom u prōtē skēnē bio je što darovi i žrtve prineseni u njemu nisu mogli usavršiti savjest.

Ovo ograničenje nije se odnosilo samo na dnevnu, već i na godišnju službu. Ovo pokazuje da se

uporaba izraza “prvi Šator” odnosi na cijelo Svetište. U desetom retku jasno je izražen element

vremena: službe u zemaljskom Svetištu trebale su trajati “do [mechri] časa [kairos] ispravka”, odnosno

do Kristovog dolaska (r. 10 – JB). Prijelaz s rasprave o prostoru na raspravu o vremenu još

je jasniji ako smatramo da rečenica “to je slika [parabolē, “ilustracija”] za sadašnje vrijeme [kairos]”

u devetom retku označava vrijeme kad je trajalo prōtē skēnē, zemaljsko Svetište. Onda bi to

značilo da je zemaljsko Svetište ilustriralo činjenicu da slobodan i konačan pristup Bogu još nije

bio stvarnost, a deseti bi redak ukazao na novo vrijeme kad će se ovaj nedostatak ukloniti. Tako

bismo imali dva Svetišta u dva različita razdoblja.

  1. Kad pisac Poslanice Hebrejima određuje razliku između zemaljskog i nebeskog Svetišta,

on, prirodno, uzima zemaljsko Svetište kao cjelinu. Na primjer, Svetište “napravljeno rukom” zemaljsko

je Svetište u njegovoj cjelini, koje se uspoređuje s nebeskim (9,24). U 8,2 Svetište koje

je načinio čovjek zemaljsko je Svetište sa svojom Svetinjom i Svetinjom nad svetinjama, i ono je

uspoređeno s nebeskim Svetištem (ta hagia). Zato bi bilo neobično da se u 9,8 zemaljska Svetinja

uspoređuje s nebeskim Svetištem. Uspoređivanje dvaju Svetišta nagoviješta da i nebesko ima dva

dijela.

Za kraj, osmi redak uspoređuje zemaljsko Svetište, nazvano “prvi Šator”, s nebeskim ta hagia.

Oba su Svetišta prikazana u cijelosti. Ta hagia je nebesko Svetište, a ne njegov dio. Apostol je,

prosvijetljen Duhom, zaključio da dok je funkcioniralo zemaljsko Svetište, put u nebesko još nije

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

38

bio otvoren; ovu činjenicu potvrđuje postojanje zemaljskog Svetišta. Kristova smrt, uskrsnuće i

uzašašće otvorili su put u nebesko Svetište (usp. 10,19.20).

  1. Hebrejima 9,11.12

Grčki je u ovoj dugačkoj rečenici sintaktički težak; međutim, neka su značenja jasna.

  1. Možemo odrediti glavnu rečenicu: “Krist … uđe jednom zauvijek u Svetinju [ta hagia].”

(JB) Ovdje, nasuprot starom sustavu, nalazimo prikaz novog Kristovog svećeničkog djela u nebeskom

Svetištu; “nego” je suprotni veznik. U glavnoj rečenici nema ničega što bi ukazivalo na to

da se ta hagia odnosi na Svetinju nad svetinjama u nebeskom Svetištu; ona ovdje znači isto što i u

8,2 i 9,8 – cijelo Svetište.

  1. U jedanaestom retku izraz “po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od

ovog stvorenja”, opisuje nebesko Svetište. U 8,2 već je “Šator” (skēnē) uzet da opiše nebesko Svetište.

Ovdje zapravo nailazimo na uspoređivanje nebeskog “Šatora” i “Šatora” koji je načinio Mojsije

(8,5). Zbog toga se nebeski Šator i ta hagia u dvanaestom retku odnose na isto, na nebesko

Svetište.

Dok nam je dosadašnja slika teksta jasna, odnos četiriju umetnutih rečenica je složen:

“Po [dia, “posredstvom, kroz”] većem i savršenijem Šatoru”

“Nerukotvorenu, koja nije od ovoga stvorenja”

“Ne [oude, “niti”] po [dia] krvi jaraca i junaca”

“Nego po [dia] svojoj”

Ove su četiri rečenice u tijesnoj vezi. Druga modifi cira prvu, objašnjavajući antitetičkim paralelizmom

narav “većeg i savršenijeg Šatora”. U svakom tumačenju ove dvije rečenice moraju ostati

zajedno. Treća počinje negacijom “ne [oude]”, koja je prilično neobična pa čak i neočekivana.

Oude se u grčkom nalazi u istovrsnim niječnim rečenicama. Premda je prethodna rečenica niječna,

nije istovrsna. Ovo ukazuje na stilističku promjenu, tako da prisutnost riječce “ne” postaje

podnošljivom. Uporabom prijedloga “po” (dia) pisac pokazuje da uvodi novi element ili misao.

Posljednja se rečenica očito odnosi na treću rečenicu i izravno je povezana s njome. To se vidi iz

suprotnog veznika de, “nego”, i još jednom uporabom dia. Paralelizam je antitetički.

Ove rečenice, koje su povezane jedna s drugom i ukazuju na prvu, teološki su važne za piščevu

nakanu. Na osnovi teološkog sadržaja, sve četiri rečenice mogu se grupirati u dvije. Prve dvije

potvrđuju nadmoćnost Svetišta novoga Saveza, uspoređujući ga sa zemaljskim Svetištem koje je

načinio čovjek i pripada ovom stvorenju. Posljednje dvije potvrđuju jedinstvenost nove žrtvene

krvi, uspoređujući je s krvlju životinja prinošenih u starome Savezu. Suprotnosti su izražene na

elegantan način kombinacijom potvrdnih i niječnih rečenica.

A Potvrdna

“po većem i savršenijem Šatoru”

B Niječna

“nerukotvorenu, koja nije od ovoga stvorenja”

B Niječna

“ne po krvi jaraca i junaca”

A Potvrdna

“nego po svojoj”

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

39

Putem ovih umetnutih rečenica uvelike je obogaćen teološki sadržaj glavne rečenice. Činjenici

da je Krist ušao u nebesko Svetište dodana je informacija da Svetište u kojemu Krist djeluje kao

svećenik daleko nadilazi zemaljsko i da je Njegova svećenička krv daleko superiornija.

Ovaj ulomak ne kaže da je Krist ušao u nebesko Svetište posredovanjem (ili “po”, dia) većeg i

savršenijeg Šatora. Premda dia u prvoj rečenici ostaje problematično, problem u tumačenju još je

veći ako ovu rečenicu vežemo uz glavni glagol (“uđe”). U prvoj umetnutoj rečenici dia treba povezati

s prvim dijelom glavne rečenice, “Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik”. Prijedlog dia, “po”,

može se odnositi na sredstvo kojim se služi u vršenju svojeg svećeničkog djela: “Krist se pak pojavi

kao Veliki svećenik po (služeći se) većem i savršenijem Šatoru.” Ista misao odnosi se na uporabu

prijedloga dia, koji uvodi motiv krvi u trećoj rečenici. Ideja ove duge rečenice jest da se Krist,

nakon što se pojavio kao Veliki svećenik, poslužio svojim svećeničkim djelom savršenijeg Svetišta

i svojom krvlju. Zatim je ušao u to Svetište nakon što je osigurao vječni otkup. Ovo se savršeno

slaže s onim što je rečeno na drugim mjestima u Poslanici Hebrejima. Prijevod NEB (engleski)

uspio je izraziti pravu nakanu pisca Poslanice Hebrejima: “No sada je došao Krist, veliki svećenik

već prisutnih dobara. Šator njegovog svećeništva veći je i savršeniji, nije načinjen ljudskim rukama,

to jest ne pripada ovom stvorenom svijetu; krv njegove žrtve njegova je vlastita krv, a ne krv

jaraca i junaca; stoga je u Svetište ušao jednom zauvijek.”

  1. Hebrejima 9,24.25

Ovaj ulomak, a posebice redak 24, tumačen je kao da je nebesko Svetište samo Nebo. Ovdje

izražena misao ista je kao i u 9,11.12: Krist je ušao u nebesko Svetište koje je služilo kao uzorak

zemaljskome. Budući da je original, ono je bolje. Prvi dio dvadeset četvrtog retka izražava niječnu

tvrdnju: Krist nije ušao u rukotvoreno Svetište. Imenica “Svetište”, hagia, bez određenog je člana.

Član nije potreban jer modifi katori čine imenicu određenom. Hagia se odnosi na Svetište kao

cjelinu bez spominjanja bilo kojeg njegovog dijela. Ponovno je Svetište izrađeno ljudskim rukama

uspoređeno sa stvarnošću nebeskog Svetišta (usp. 8,2).

Prema Hebrejima, Krist nije ušao u Svetište nižeg stupnja, “već u samo nebo” (JB). Ovdje

Svetište i Nebo nisu izjednačeni. U prvom dijelu dvadeset četvrtog retka hagia se odnosi na oba

Svetišta – na ono koje je “protulik” (kopija) i drugo koje je “istinsko”. Čini se da se pisac poslužio

riječju “nebo” iz stilističkih razloga. Da bi izbjegao ponavljanje riječi hagia i u nastojanju da

bude kratak i prijeđe na drugu točku svog argumenta, pisac namjerno izostavlja riječ “Svetište”.

Kontekst pomaže u utvrđivanju onoga što je izostavljeno. Krist je ušao “u [Svetište koje je] nebo”.

U Starome zavjetu “Nebo” je Božje nebesko prebivalište; budući da je Božje Svetište na Nebu,

moguće je uporabiti riječ “Nebo” a da se pritom Nebo ne smatra Božjim Svetištem. Ovo nije neko

neobično tumačenje ulomka, već ono što je pisac već prije ustvrdio. Također se slaže s razumijevanjem

nebeskog Svetišta kao “istinskog” u Poslanici Hebrejima. U dvadeset petom retku hagia

se odnosi na zemaljsko Svetište. U tekstu je riječ o Danu pomirenja i netko bi mogao zastupati

mišljenje da se imenica odnosi na Svetinju nad svetinjama. Međutim, tog je dana veliki svećenik

službovao u cijelom Svetištu, a ne samo u jednom njegovom dijelu. U ovom retku, dakle, ta hagia

se odnosi na zemaljsko Svetište u njegovoj cjelini. Da je pisac Poslanice Hebrejima želio naznačiti

Svetinju nad svetinjama, izabrao bi izraz koji je uporabio u 9,3.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

40

  1. Hebrejima 10,19.20

U devetnaestom retku stoji da vjernik s pouzdanjem i slobodom, snagom Kristove krvi može

ući u nebesko Svetište. Ta hagia ne ukazuje na neki određeni dio nebeskog Svetišta, već na samo

Svetište. Krist je u njega ušao i zahvaljujući zaslugama Njegove smrti, mi imamo u njega pristup.

U dvadesetom retku čini se da je hramski zastor izjednačen s Kristovim tijelom: “Taj novi i

životonosni put on nam je otvorio kroz zastor, to jest [tout’ estin] kroz svoje tijelo.” Izraz “to jest”

[tout’ estin] u Hebrejima se često rabi da objasni imenicu koja mu prethodi (vidi Heb 2,14; 7,5;

9,11). Ako je ovdje tako uzet, tout’ estin uspoređuje zastor s Kristovim tijelom. Takvo tumačenje

stvara probleme koji ga čine neprihvatljivim. Jedan bi problem bio da je Krist, kako je ušao u Svetište,

prošao kroz svoje vlastito tijelo (zastor). To se ne bi moglo primijeniti na ono što je doživio

na križu, jer zastor postoji samo u nebeskom okruženju. Osim toga, izraz “zastor” uporabljen je

na vrlo konkretan i određen način u ostatku Poslanice (6,19.20; 9,3). U 10,20 nema nagovještaja

da bi “zastor” bio uporabljen kao metafora ili simbol.

Stoga izraz tout’ estin u Hebrejima ukazuje na drugu imenicu, a ne onu koja mu je neposredno

prethodila (vidi 13,15). Ova dvosmislenost dopušta da se izraz tout’ estin primijeni na “put”, ovu

drugu imenicu u rečenici. U tom je slučaju put pristupa Bogu kroz zastor, Kristovo tijelo – Njegovo

utjelovljenje, smrt i uskrsnuće. Onda bi ovaj izraz “kroz svoje tijelo” bio povezana s “putem”:

“put… to jest kroz svoje tijelo”. Ovo tumačenje je gramatički i kontekstualno ispravno, a slaže se i

s razumijevanjem nebeskog Svetišta na konkretan i određen način kako je to prikazano u ostalom

dijelu Poslanice Hebrejima.

Dodatak B

Hebrejima 6,19.20

Ovi redci pripadaju poglavlju koje sadrži opomene o kršćanskoj nadi. Problematičan je izraz

“u prostor iza zastora”, kamo je Krist ušao. U grčkom on glasi: eis to esōteron tou katapetasmatos,

“u unutrašnjost zastora”. Ovaj je izraz sličan Levitskom zakoniku 16,2 u prijevodu Septuaginte: eis

to hagion tou katapetasmatos.

Sličnosti su očite; no istodobno postoje i razlike. Općenita narav ove izjave i neposredni kontekst

u Hebrejima pokazuje da apostol ni u kom slučaju nije kanio reći da je Krist neposredno

nakon svojeg uzašašća ušao u Svetinju nad svetinjama radi ostvarenja tipološkog značenja Dana

pomirenja. Za ovo tumačenje važni su sljedeći elementi:

  1. Izraz katapetasma je neodređen. U Septuaginti se odnosi na zastor na ulazu u predvorje

Svetišta (Br 3,26), na prvi zastor na ulazu u Svetinju (Izl 26,37) i na zastor ispred Svetinje nad

svetinjama (rr. 31.33). Ovaj izraz sam po sebi ne govori o kojem se zastoru radi. U Hebrejima 9,3

izraz je određen, “iza drugog zastora”. Nedostatak određenosti u 6,19 pokazuje da se ne radi o

drugom zastoru i da pisac nije defi nirao područje Svetišta u koje je Krist ušao.

  1. U Hebrejima 9,19 prijedlog “iza” (esōteron) rabi se na drugačiji način nego u Levitskom

zakoniku 16,2 gdje određuje mjesto u Svetištu koje je određeno imenicom “Svetište” (ta hagion)

koja mu prethodi. Drugim riječima, u Levitskom zakoniku 16,2 “iza zavjese” označava određeni

prostor unutar “Svetišta”. S druge strane, u Hebrejima 6,19 esōteron nema značenje prijedloga,

već imenice. Prethodi mu određeni član: “eis to”, “u prostor iza zastora”, a ne “kroz zastor” (JB). U

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

41

Hebrejima 6,19 nema spomena Svetišta; umjesto toga prijedložni izraz (eis to esōteron tou katapetasmatos)

ukazuje na Svetište kao cjelinu, a ne na bilo koji određeni dio unutar nebeskog Svetišta.

“Zastor” se može odnositi na zastor na ulazu u Svetište, koji je osiguravao pristup u samo Svetište.

  1. Da se izraz “u prostor iza zastora” ne odnosi na Svetinju nad svetinjama, vidi se iz usporedbe

6,19 sa 7,19. Ovdje je stari svećenički zakon, sa svojim ograničenjima, uklonjen uvođenjem “bolje

nade koja nas približuje Bogu”. Nakon “nade”, ovdje, kao i u 9,19, slijedi obredni koncept.

6,19 7,19

“Nade” (r. 18) Bolje nade

koja “prodire u prostor iza zastora” “koja nas približuje Bogu”

Hebrejima 7,19 razjašnjava značenje 6,19. Ulaženje iza zastora znači približiti se Bogu; taj

izraz u Starome zavjetu opisuje službu svećenika u Svetištu (Lev 21,21.23), ali se nikad ne odnosi

na službu velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama. Ovaj se izraz primjenjuje i na pojedinca

koji pristupa Bogu u štovanju i molitvi (Iz 29,13). Prema Hebrejima, nada u Krista osigurava

pristup nebeskom Svetištu. Tekst ne raspravlja o određenom mjestu u nebeskom Svetištu kamo

je Krist ušao nakon uzašašća. To što je Krist ušao u Svetište, znači da ima potpuni pristup Bogu.

  1. Kontekstualno razmatranje u Hebrejima 6,19 isključuje raspravu o antitipskom danu pomirenja,

dok je u Levitskom zakoniku 16,2 jasno naznačen Dan pomirenja. U Hebrejima 6,13-20

pisac raspravlja o sigurnosti Božjih obećanja danih Abrahamu. Budući da je Bog ispunio ova

obećanja dana patrijarhu, kršćani su pozvani da se čvrsto drže nade znajući da se mogu osloniti

na Božja obećanja. Ova nada donosi sigurnost zato što je usidrena u Božjoj prisutnosti, nebeskom

Svetištu, kamo je Krist ušao kao naš preteča.

Na kraju, paralelizam između 6,19 i 10,19-22 nagovještava da je u 9,19 pisac mogao držati na

umu Kristov ulazak u nebesko Svetište na početku Njegove službe Velikog svećenika.

6,19.20 10,19-22

Krist je ušao Krist je postavljen

zastor zastor

veliki svećenik veliki svećenik

prostor iza zastora pristupati

Osim toga, aorist u 6,20 – “uđe” (eisēlthen) – ukazuje na potpuno određeni trenutak u vremenu

kad je po prvi put ušao u nebesko Svetište, odnosno nakon svojeg uzašašća.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

42

SUMMARY

Th e Sanctuary

Christ’s death and resurrection from the |rave lie at the very heart of the plan of salvation.

Calvary was God’s fi nal answer to the human predicament. Christ’s sacrifi ce is de scribed as

“once for all” (Heb. 10:10), valid “for all time,” hence unrepeatable (verse 12). Nothing can

be added to the cross in order to supplement its atoning and expiatory power. Jesus, who

in His own life was victorious over the tempter (Matt. 4:1-11; Heb. 4:15), came to destroy

the works of the devil (1 John 3:8). His victory over the forces of evil makes pos sible our

own victory over sin (Rev. 12:11), as ell as the fi nal eradication of evil from our world

(Rev. 20:9-15). Th e NT’s emphasis on the fi nality of Christ’s atoning death has led some to

conclude that His work for our salvation came to an end at the cross. Th is calls for further

clarifi cation.

Having accomplished on earth the work for which He came (John 17:4, 5; 19:30), Christ was

“taken up … into heaven” (Acts 1:11) “to save those who draw near to God through him,

since he always lives to make intercession for them” (Heb. 7:25), till at His second coming

He will appear “not to deal with sin but to save those who are eagerly waiting for him” (Heb.

9:28). Between these two poles, the cross and the Lord’s glorious return, Christ func tions as

royal priest “in the sanctuary and the true tent which is set up not by man but by the Lord”

(Heb. 8:2), the advocate (1 John 2:1) and intercessor for those who believe in Him (Rom.

8:34). As our high priest, Christ is min istering the benefi ts of His sacrifi ce to those who

draw near to Him, a ministry as essential to our salvation as His atoning death.

Th e priestly ministry of our heavenly high priest was prefi gured in the OT sacrifi cial system,

especially as seen in the Hebrew sanctu ary, made according to a “pattern” shown by

God to Moses (Ex. 25:9) and pointing to the heavenly sanctuary. Th e sanctuary services

were a lesson book in salvation. For this rea son, the study of the sanctuary and its ser vices

not only clarifi es the meaning of the rituals followed, but it also sheds light on the heavenly

ministry of Christ.

Key words: Israelite Sanctuary; Sacrifi cial-System; Sacrifi ces; Covenant; Priesthood;

Day-of-Atonment

Izvornik: Angel Manuel Rodriguez. „Th e Sanctuary.“ U Handbook of Seventh-day Adventist

Th eology. Urednik, Raoul Dederen. Hagerstown, MD.: Review and Herald, 2000. Str. 375-

417.

Prijevod: Milan Šušljić

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)