SVETIŠTE

Angel Manuel Rodriguez

SAŽETAK

Svetište

Kristova smrt i uskrsnuće iz groba u samom su srcu plana spasenja. Golgota je bila konačni

Božji odgovor na ljudsku sudbinu. Kristova je žrtva opisana kao “jedanput zauvijek” (Heb

10,10), koja vrijedi “zauvijek” pa je prema tome neponovljiva (r. 12). Križu ne možemo dodati

ništa što bi nadopunilo njegovu moć pomirenja i okajanja. Isus, koji je u svojem životu

bio pobjednik nad kušačem (Mt 4,1-11; Heb 4,15), došao je uništiti đavolska djela (1 Iv 3,8).

Njegova pobjeda nad silama zla nama omogućuje pobjedu nad grijehom (Otk 12,11), kao

i konačno uklanjanje zla s našeg svijeta (Otk 20,9-15). Isticanje konačnosti Kristove smrti

pomirenja u Novome zavjetu navelo je neke na zaključak da je Njegovo djelovanje za naše

spasenje završilo s križem. Ovo zahtijeva podrobnije objašnjenje.

Nakon što je na Zemlji dovršio djelo zbog kojega je došao (Iv 17,4.5; 19,30), Krist “je uznesen

na nebo” (Dj 1,11) “da može zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer

uvijek živi da posreduje za njih” (Heb 7,25), sve do svojeg drugog dolaska kad će se pokazati

“bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje” (Heb

9,28). Između ova dva pola, križa i slavnog Gospodnjeg povratka, Krist je kraljevski svećenik,

“službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Heb

8,2), zagovornik (1 Iv 2,1) i posrednik za one koji vjeruju u Njega (Rim 8,34). Kao naš Veliki

svećenik, Krist služi zaslugama svoje žrtve onima koji Mu se približe, što je isto tako bitno

za naše spasenje kao Njegova posrednička smrt.

Svećenička služba našega nebeskog Velikog svećenika prikazana je u starozavjetnom žrtvenom

sustavu, posebno u hebrejskom Svetištu, načinjenom prema “uzorku” koji je Bog

pokazao Mojsiju (Izl 25,9), a ukazivao je na nebesko Svetište. Iz tog razloga proučavanje

Svetišta i službi u njemu ne samo što pojašnjava značenje izvedenih obreda, već osvjetljava

i Kristovu nebesku službu.

Ključne riječi: Izraelsko-svetište; žrtveni-sustav; žrtva; savez; svećenstvo; Dan-pomirenja

UDK: 232.3

Pregledni članak

Pripremljen u svibnju 2001.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

4

SADRŽAJ

  1. Starozavjetni žrtveni sustav
  2. Žrtveni sustav u doba patrijarha
  3. Podrijetlo žrtvenog sustava
  4. Opće karakteristike tog sustava
  5. Posebne žrtve
  6. Izraelski žrtveni sustav
  7. Izraelsko Svetište
  8. Svećenstvo
  9. Žrtve i prinosi
  10. Funkcioniranje starozavjetnog žrtvenog sustava
  11. Teološki elementi izraelskog Svetišta
  12. Svetište, Savez i narav grijeha/nečistoće
  13. Rješenje problema grijeha
  14. Kristovo svećeništvo u Novome zavjetu
  15. Ograničenja tipskog sustava
  16. Nadmoćnost novog reda
  17. Bolji Savez
  18. Bolje Svetište
  19. Bolje svećeništvo
  20. Bolja krv/žrtva

III. Kristova služba u nebeskom Svetištu

  1. Ustoličenje nebeskog Svetišta
  2. Daniel i ustoličenje nebeskog Svetišta
  3. Poslanica Hebrejima i ustoličenje nebeskog Svetišta
  4. Otkrivenje i ustoličenje nebeskog Svetišta
  5. Kristova posrednička služba: Svakidašnje službe
  6. Posredovanje i svakidašnje službe
  7. Specifi čni elementi Kristovog posredovanja
  8. Kristovo djelo suda: Dan pomirenja
  9. Dan pomirenja u Poslanici Hebrejima
  10. Dan pomirenja u Danielu
  11. Dan pomirenja u Otkrivenju
  12. Sažetak
  13. Značenje Kristove žrtve i svećeništva za život kršćanina
  14. Kristovo svećeništvo u povijesti
  15. Prva Crkva
  16. Srednji vijek i reformacija
  17. Naše vrijeme
  18. Adventističko razumijevanje
  19. Literatura

Dodatak A: Ta Hagia u Poslanici Hebrejima

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

5

  1. Hebrejima 8,1.2
  2. Hebrejima 9,1-10
  3. Hebrejima 9,11.12
  4. Hebrejima 9,24.25
  5. Hebrejima 10,19.20

Dodatak B: Hebrejima 6,19.20

  1. Starozavjetni žrtveni sustav

Pri istraživanju bogatstva i dubine biblijske doktrine o Kristovom svećeništvu, moramo

držati na umu svjedočenje i Staroga i Novoga zavjeta. Za kršćane oba zavjeta čine nedjeljivu

cjelinu božanske objave. Postoji samo jedan Autor Svetoga pisma koji se u prošlosti otkrio na

različite načine i koji nam je sada govorio po Sinu (Heb 1,1.2). Jedinstvo otkrivenja naviješteno

je naglašavanjem jednog Spasitelja. Sam Isus je objasnio da Pisma “svjedoče za me” (Iv

5,36) i da je Mojsije pisao o Njemu (r. 46). Na putu za Emaus Krist je dvojici učenika otvorio

Pismo i “poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u

svim Pismima” (Lk 24,27). Sveto pismo svjedoči o samo jednom vječnom Evanđelju o spasenju

(Otk 14,6) koje je objavljeno Izraelu kao i nama (Heb 4,2). U Starome zavjetu Bog je

svom narodu objavio Radosnu vijest preko mesijanskih proročanstava, simbola i uzoraka.

(Vidi Tumačenje, III. E. 3.) Stoga ćemo, u nastojanju da razumijemo djelo našega Gospodina,

obratiti pozornost na oba zavjeta; oni se međusobno osvjetljavaju.

  1. Žrtveni sustav u doba patrijarha

Žrtve spadaju u samu srž biblijske teologije i religije. Zanimljivo je da nigdje u Starome

zavjetu nije izričito objašnjeno podrijetlo žrtava. Kad su spomenute prvi put, za njih nije

naveden neki poseban razlog i nije spomenuto njihovo podrijetlo (Post 4,2-5). U kasnijim

izvještajima podrazumijeva se značenje žrtava, ali o njima nema otvorene rasprave.

  1. Podrijetlo žrtvenog sustava

Žrtveni sustav Staroga zavjeta nastao je neposredno nakon pada u grijeh. U Edenu se

sam Bog otkrio kao Otkupitelj ljudskog roda. Kazna vječne smrti nije odmah primijenjena

na Adama i Evu, jer je Gospodin osigurao sredstvo otkupljenja kojim će uništiti zmiju, đavla,

i njezina djela (Post 3,15; usp. Rim 16,20; Heb 2,14). Božji milosrdni čin, kad je Adamu i Evi

priskrbio odjeću od krzna, bio je zapravo obećanje o otkupljenju; kad tekst u Postanku 3,21

stavimo u njegov teološki kontekst, razumljiva smrt životinje postaje žrtveni čin. Nakon počinjenog

grijeha, Adam i Eva su trebali iskusiti konačnu smrt (Post 2,17). Iznenađuje što im

je život bio pošteđen. No upravo u situaciji kad im je život bio ugrožen, nastupila je smrt jedne

životinje. Smrtna kazna nije izvršena na njima, već na životinji. Smrt životinje osigurala je

sredstvo za obnovu njihove zajednice s Gospodinom. Iz smrti su proizišli nada i obnovljenje.

To što je Bog načinio njihovu odjeću i obukao prvi par, pokazuje da je On za njih učinio ono

što oni za sebe nisu mogli. Milostivo im je omogućio da Mu pristupe i žive u Njegovoj blizini.

Isti ovi koncepti nalaze se u teologiji Svetišta i službi u Svetištu u Starome zavjetu. Ono što

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

6

je u povojima i samo nagoviješteno u Postanku 3, postalo je cjelovito teološko tijelo ideja u

izraelskom žrtvenom sustavu. Adam i Eva su već imali blagoslova od Kristove žrtve.

  1. Opće karakteristike tog sustava

U izvještajima o patrijarsima bogoslužje i žrtva su nerazdvojivi. Mjesto bogoslužja prepoznavalo

se po žrtveniku (Post 8,20; 12,7; 26,25). U Postanku je spomenuto više žrtava i/ili žrtvenih

djela, ali se čini da je najuobičajenija bila žrtva paljenica (Post 8,20; 22,3.7). Međutim, u Postanku

35,14 spominje se i ljevanica. Izraz “svećenik” prvi put je uporabljen u Postanku 14,18 i odnosi se

na Melkisedeka, šalemskog kralja koji je štovao “Boga Svevišnjega”. Abraham ga je davanjem desetine

priznao zakonitim svećenikom. Kao svećenik, Melkisedek je primio desetinu i blagoslovio

patrijarha (rr. 18-20: vidi BP v. 11. 2003 – Upraviteljska služba, I. C. 3).

  1. Posebne žrtve
  2. Kajinova i Abelova žrtva. Većina žrtava u izvještaju o patrijarsima bila je krvna. Značajni

izuzetak čini žrtva koju je prinio Kajin (Post 4,3). Prema Hebrejima 11,4 Abel je svoju žrtvu prinio

vjerom i Bog ju je prihvatio. Kajinova žrtva nije bila izraz vjere, već osobnih osvjedočenja. Abelova

vjera u Kristovu žrtvu pomirenja pokazala se u neupitnoj poslušnosti. Žrtva koju je Abel prinio

osvjetljava značenje žrtve. Prinošenje žrtve zahtijevalo je kombinaciju odgovarajućeg unutarnjeg

stava i poslušnosti vanjskim ritualima. Kad god je Bog primio neku žrtvu, primao je i onoga koji

ju je prinosio. Zato je žrtva bila sredstvo kojim je čovjek održavao zajednicu s Bogom (Post 4,7).

  1. Noina žrtva. Sljedeći zapis o žrtvovanju nalazimo u Postanku 8,20. Nakon potopa Noa

je prinio Gospodinu žrtve paljenice. Kontekst pokazuje da su ove žrtve bile izraz zahvalnosti za

veliku Božju brigu o Noi i njegovoj obitelji. Čini se da je tu prisutna i ideja okajanja. Izvještaj kaže

da Bog “omirisa miris ugodni”; prihvatio je žrtvu i obećao da više neće uništiti sve živo (r. 21).

Prihvaćanjem žrtve Bog se obvezao da će obnoviti i sačuvati zajednicu s čovječanstvom.

  1. Abrahamova žrtva (Post 22). Bog je iskušao Abrahama kad je od njega zatražio da prinese

Izaka na žrtvu paljenicu (rr. 1.2). Tako je Abraham imao priliku pokazati pravu snagu svoje vjere.

Bog se umiješao i Izaku spasio život te time završio kušnju. No izvještaj ovdje ne završava. Bog

se pobrinuo za ovna kojega će žrtvovati umjesto Izaka. Da bi se sačuvao Izakov život i zajednica

između Boga i Abrahama, bila je potrebna smrt žrtve. Postanak 20 i 21 opisuje Abrahama kao čovjeka

koji nije uvijek hodio neporočno pred Gospodinom. Lagao je tvrdeći da mu Sara nije žena

(Post 12,10-20; 20,1-18) i nije čekao da Gospodin ispuni obećanje o sinu (Post 21,1-7). No Bog je

od njega tražio da se pomoli za kralja i preko Sare dao mu sina. Činilo se da Bog dopušta Abrahamov

grijeh. Nesuglasje između Boga koji osuđuje grijeh, a ipak se kao oruđem služi čovjekom

koji je prekršio savez, riješeno je u Postanku 22. Bog je bio spreman povući svoje obećanje patrijarhu;

time bi ga ostavio bez budućnosti i savezu bi bio kraj. No kad je Abraham svojom vjerom

pokazao da mu je stalo do obnove zavjetnog odnosa s Bogom, Gospodin se pobrinuo za žrtvu za

okajanje njegova grijeha i obnovu njegove budućnosti (Post 22,15-19). Poslije je na brdu Moriji,

gdje je žrtva bila prinesena, sagrađen hram. Brdo je simbolično nazvano “Jahve proviđa” (r. 14)

kao svjedočanstvo onoga što je Bog učinio za Abrahama. Biblijski pisac dodaje: “Zato se danas

veli: ‘Na brdu Jahvina proviđanja’”, što pokazuje da je narod Abahamovo iskustvo primijenio na

sebe. Kad god su uzlazili na to Jahvino brdo, i oni su vjerovali da će se Jahve pobrinuti za njihovu

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

7

zamjenu. Razumjeli su da spasenje dolazi od Gospodina koji donosi izbavljenje zamjeničkom

žrtvom (vidi Iz 53).

  1. Izraelski žrtveni sustav

Knjiga Izlaska upoznaje nas s izraelskim Svetištem kao središtem bogoslužja, posredovanja i

žrtve. U njoj je opisan sam Šator i namještaj ovog jedinstvenog mjesta. U knjizi također nalazimo

upute o posvećenju svećenika i ona sadrži neke od najvažnijih teoloških ideja vezanih uz Svetište.

Knjiga Levitski zakonik daje pojedinosti o žrtvenom sustavu, službama u Svetištu i blagdanima.

  1. Izraelsko Svetište

Arhitektonski nacrt ove građevine bio je jednostavan: prva prostorija je bila “Svetinja” (Izl

28,29 – DK; u drugim prijevodima neprikladno: “Svetište”), a druga “Svetište nad svetištima” (bolje:

“Svetinja nad svetinjama”). Dvorište Svetišta, koje je imalo ulaz s istočne strane, bilo je zaštićeno

zastorom. I ulaz u Svetište bio je zaštićen zastorom, obješenim na pet stupića od bagremova

drveta, obloženih zlatom i postavljenih na tučana podnožja (r. 37). Dva odjela u samom Svetištu

bila su podijeljena zavjesom s bogato izvezenim likovima kerubina, koja je visjela na četiri drvena

stupa obložena zlatom (rr. 31-33). Zidove Svetišta činili su drveni okviri presvučeni zlatom, postavljeni

na srebrna podnožja (rr. 15-30), a bili su zaštićeni s četiri šatorska pokrivača (rr. 1-14).

U dvorištu se nalazio žrtvenik s rogom na svakom uglu (Izl 27,1-8). U cijelom Starome zavjetu

ovaj je žrtvenik bio povezan s Gospodnjom prisutnošću; preko njega su Izraelci imali pristup Njemu

(Ps 43,4). Umivaonik između žrtvenika i ulaza u Svetinju (Izl 30,17-21) služio je svećenicima

za pranje nogu i ruku prije nego što će služiti kod žrtvenika ili ulaziti u Svetište (r. 20). Bio je to

odgovarajući simbol duhovnog čišćenja od grijeha (usp. Dj 22,16; Ef 5,26; 1 Kor 6,11).

U samoj Svetinji nalazio se stol (Izl 25,23-30). Na njemu je stajalo dvanaest pogača, vino i kad.

Ovi su predmeti podsjećali Izraelce da se Bog brine za njihov svagdašnji kruh i da će svakako osigurati

i “kruh života” (Iv 6,48-51). Nasuprot stolu, na južnoj strani nalazio se svijećnjak, načinjen

od čistoga zlata i ukrašen čašama u obliku bademova cvijeta. Njegov oblik sa središnjim krakom

i po tri kraka na svakoj strani (Izl 25,31-40), s cvjetnim motivima, ukazuje na stilizirano stablo

života. Zaharija povezuje svijećnjak s Božjom sveprisutnošću (Zah 4,11) i snagom Gospodnjeg

Duha (r. 6). U Novome zavjetu Krist je svjetlo svijetu (Iv 8,12). Kadioni žrtvenik, koji se nalazio

ispred zastora, imao je na svakom uglu po rog (Izl 30,1-10). Na njemu se dvaput dnevno prinosio

kad pred Gospodinom, što je prikazivalo uzdizanje molitava Bogu (usp. Ps 141,2). Prema Novome

zavjetu Kristove su zasluge miris koji naše molitve čini prihvatljivima pred Gospodinom (Ef

5,2; Otk 5,8; 8,3.4).

Kovčeg saveza, smješten u Svetinju nad svetinjama, bio je drveni sanduk izvana presvučen zlatom

(Izl 25,10-22). Bog je zapovjedio Mojsiju da u nj stavi ploče Deset zapovijedi (r. 16). Pokrivala

ga je tanka zlatna ploča, nazvana “Pomirilište” (kappōreṭ, “ono što pomiruje”). Na tom poklopcu

stajala su dva kerubina licem okrenuti jedan prema drugome. Između tih kerubina javljala se

Božja slava, jamčeći oprost grešnicima koji se kaju. Kovčeg je simbolizirao Božju prisutnost u

Njegovom narodu. Tu je Bog otkrivao svoju volju Izraelu (r. 22). Tu je pokazivao spremnost da

izvrši pomirenje za grijehe svog naroda. Tu je bila simbolizirana Božja prisutnost kao izraelskog

kralja i vođe, koji se brine i skrbi za svoj narod (1 Sam 4,3; Ps 80,2; 99,1).

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

8

  1. Svećenstvo

Bog je očito namjeravao da Mu u Svetištu služe predstavnici iz svih izraelskih plemena, ali u

događaju sa zlatnim teletom pod Sinajem samo je Levijevo pleme ostalo vjerno Gospodinu. Zato

su umjesto prvorođenaca u Izraelu za službu u Svetištu izabrani leviti (Izl 32,25-29; Br 3,11-13;

8,16-18). Svećeništvo je postalo nasljedno i pripadalo je isključivo Aronovoj obitelji (Br 18,6.7),

dok je ostatak Levijevog plemena služio u obavljanju ostalih poslova u Svetištu. Odgovornosti

svećenika bile su mnogostruke i različite, ali njihova glavna zadaća bila je vjerske naravi: da budu

posrednici između Boga i Njegovog naroda.

  1. Božji predstavnici pred narodom. Narod su podučavali torāh, Božje upute za narod (Pnz

33,10; Lev 10,11). Usko vezana uz ovo bila je svećenička dužnost da otkrivaju Božju volju onima

koji su tražili božansko vodstvo, posebno preko Urima i Tumima (Br 27,21), dva draga kamena

na oplećku velikog svećenika, preko kojih je Bog davao odgovore na pitanja. Svećenici su djelovali

i kao suci u Svetištu. Zapravo je vrhovni sud zemlje djelovao u središnjem Svetištu (Pnz 21,5;

17,8-13). Osim toga, svećenici su bili zaduženi za blagoslivljanje naroda u Božje ime (Br 6,22-27;

Pnz 10,8).

  1. Predstavnici naroda pred Bogom. Ovo je bilo simbolički prikazano dvama kamenovima

stavljenim na ramena oplećka velikog svećenika. Na svakom je kamenu bilo urezano po šest imena

izraelskih plemena (Izl 28,9-12). Istu funkciju imalo je i dvanaest dragih kamenova na svećenikovom

naprsniku (r. 29). Preko svećenika narod je mogao pristupiti Bogu. No posrednička uloga

svećenika dosezala je vrhunac u žrtvenom sustavu. Tijekom svakidašnjih službi (tāmid) svećenici

su obavljali nekoliko važnih obreda. Na žrtvenik za paljenice prinosili su jednu žrtvu ujutro, a

drugu uvečer (Lev 6,9.12.13; Br 28,3-8). Kao dio tāmida, veliki je svećenik ulazio u Svetinju gdje

je pred Gospodinom palio svjetiljke i tamjan (Izl 30,7.8). Svećenik je prinosio žrtve koje su Izraelci

donosili i za njih vršio pomirenje (Lev 1,5-9; 4,25.26). Veliki svećenik je služio kad se žrtvovalo

za cijelu zajednicu (rr.1-21). Kao predstavnik naroda pred Bogom, smio je jednom godišnje ući

u Svetinju nad svetinjama. Na Dan pomirenja vršio je posebne obrede kako bi očistio Svetište od

Izraelovih grijeha i nečistoća, čime je svakidašnje čišćenje učinio konačnim (Lev 16; 23,26-32).

Dužnosti svećenika i velikog svećenika simbolično su ukazivale na Krista kao našeg posrednika

pred Ocem.

Leviti su pomagali svećenicima (Br 18,1.5). Ujedno su čuvali Svetište (Br 1,53; 3,38). Njihova

je glavna zadaća bila rastavljanje, prijenos i sastavljanje Svetišta (Br 1,48-54). Međutim, oni nisu

obavljali svećeničke funkcije (Br 18,3).

  1. Žrtve i prinosi

Duhovne potrebe Izraelaca bile su zadovoljavane prvenstveno pomoću žrtvenog sustava preko

kojeg su iskazivali svoje posvećenje i štovanje, svoje najdublje osjećaje i potrebe. Svaka je žrtva

imala posebno značenje.

Žrtva paljenica (hebrejski ’ōlāh, “žrtva koja se uzdiže”) spaljivala se cijela na žrtveniku. Osoba

koja ju je prinosila položila bi ruku na glavu žrtve (Lev 1,4) i pripremila je za svećenika da izvrši

krvni obred i žrtvu stavi na žrtvenik. Ova je žrtva mogla biti zavjetna ili dragovoljni dar (Lev

22,17-19). Bila je također i žrtva pomirnica kojom je prinositelj bio prihvaćen pred Gospodinom;

u 1. Samuelovoj 13,12 žrtva paljenica je bila povezana s idejom o “ublaživanju Jahve”, a taj se

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

9

izraz često rabio kad se radilo o Božjoj srdžbi ili nezadovoljstvu (Izl 32,11; 1 Kr 13,6 – “umilostivi

Jahvu”). Zato se žrtva paljenica pojavljuje u kontekstu pomirenja. Ona je bila izraz štovanja, zahvalnosti,

zahvaljivanja, radosti i potpunog posvećenja žrtvovatelja. Budući da je pojedinac imao

stalnu potrebu za oprostom, ona je bila i sredstvo pomirenja.

Mirotvorna žrtva (šelāmim, “žrtva za mir i zdravlje”) bila je dragovoljna žrtva koja se prinosila

kao zahvalnica, zavjetnica ili od slobodne volje (Lev 7,11-18; “pričesnica” u KS nije najsretniji

izbor). Ta je žrtva bila prigoda za radost (vidi 1 Sam 11,14.15; 1 Kr 8,63) i služila je jačanju Saveza

zajedništvom s Bogom i drugim Izraelcima (Pnz 27,7). Veći dio mesa davao se prinositelju

žrtve koji ga je s obitelji i prijateljima jeo pred Gospodinom (Lev 7,15). Dio tog mesa pripadao

je svećeniku (33. 32-34). Polaganje ruku i krvni obred pokazuju da je i ova žrtva imala funkciju

pomirenja (Ez 45 15.17).

Žrtva za grijeh (žrtva okajnica) bila je žrtva za uklanjanje grijeha. Jedna vrsta prinosila se kad

su svećenik ili zajednica nenamjerno sagriješili (Lev 4,1-21), a druga kad je pojedinac iz naroda

nepromišljeno sagriješio (rr. 27-31). Postupak se nešto razlikovao. Kad je svećenik prinosio žrtvu,

trebalo je škropiti krvlju u Svetištu, a nešto krvi stavljano je na rogove kadionog žrtvenika. Ostatak

krvi trebalo je proliti podno žrtvenika za žrtve paljenice, a meso žrtve se spaljivalo izvan Svetišta.

U slučaju pojedinca iz naroda, nešto je krvi stavljano na rogove žrtvenika za žrtve paljenice, a

ostatak izliven podno žrtvenika. Nešto mesa jeo je svećenik. Ovo je bila žrtva za pomirenje u

slučaju nepromišljenog kršenja zakona Saveza.

Prema Levitskom zakoniku 5,1-6 ova je žrtva bila pomirnica i za namjerno kršenje Božje volje

jer su navedeni grijesi bili namjerni. Nepromišljeno učinjen grijeh nije bio isključen iz pomirničke

funkcije žrtvenog sustava. Samo se grijesi učinjeni hotimice nisu praštali jer se prijestupnik potpuno

odvojio od Gospodina (Br 15,30). Ukratko, žrtva za grijeh vršila je pomirenje za nepromišljene

grijehe koji su čovjeka okaljali moralno, etički i obredno. Ona se ticala i promišljenih grijeha

ako je pojedinac pokazao spremnost da otkrije loš postupak, neki grijeh ili stanje onečišćenja.

Ova je žrtva rješavala problem moralne i kultne nečistoće.

Žrtva za krivnju (u nekim prijevodima “naknadnica”) oslobađala je pojedinca od krivnje koja

je pred Gospodinom bila izazvana nehotičnim ogrešenjem o svete stvari i u slučaju da je pogriješio

ne znajući (Lev 5,15.17; Br 6,12). Gospodin je dopuštao grešniku da prinese žrtvu za krivnju

kako bi vratio mir duši. Bilo je potrebno prinijeti žrtvu za krivnju radi pomirenja promišljenog

grijeha kad bi tko oštetio ili prisvojio tuđe vlasništvo (Br 5,5-8), i u slučaju spolnog odnosa sa

zaručenom djevojkom (Lev 19,20-22). Kad god je bilo moguće, uz žrtvu se zahtijevao i povrat i

naknada. Postupak za ovu žrtvu bio je isti kao i za žrtvu zbog grijeha (Lev 7,7). Jedina je razlika

bila u tome što su se krvlju zapljusnule “sve strane žrtvenika” (r. 2), ali se nisu pomazivali rogovi.

Ovom je žrtvom vršen obred pomirenja za grešnika koji se kajao (Lev 5,18).

Žrtva prinosnica bila je nekrvna žrtva. Izraz minḥāh, znači “dar, prinos”. Ova je žrtva pratila

svaku žrtvu paljenicu i sastojala se od žitnog zrna ili brašna, ulja i tamjana (Br 15,3-11). Žrtva od

pića načinjenog od grožđa vjerojatno se izlijevala podno žrtvenika za žrtve paljenice. Kao žrtva

zemaljskih plodova, minḥāh je bila priznanje Božje milostive brige. Mogla je isto tako biti izraz

voljnosti pojedinca da sačuva zavjetni odnos s Gospodinom (Lev 2,13).

Različite vrste žrtava pokazuju da je žrtveni sustav obuhvaćao sve duhovne potrebe Izraela.

Neke su bile prvenstveno pomirbenog karaktera, kao što su žrtve za grijeh i za krivnju. Druge

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

10

nisu isticale pomirenje, premda su vršile pomirenje za pojedinca (npr. različite vrste mirotvornih

žrtava). Žrtvenim sustavom izražavano je štovanje, posvećenje, zahvaljivanje, radost, pobožnost,

zajedništvo, zajednica, odanost savezu, pomirenje i još mnogo toga. U svaku je žrtvu bio uključen

element pomirenja, što je kazivalo da bez njega Gospodin ne prihvaća nikakav dar što su ga ljudi

donijeli. Teološko bogatstvo izraelskog žrtvenog sustava simbolički je ukazivalo na beskonačnu

vrijednost i djelotvornost Kristove žrtvene smrti.

  1. Funkcioniranje starozavjetnog žrtvenog sustava

Da bismo bolje razumjeli tipološki značaj Svetišta i njegov doprinos razumijevanju Kristove

službe Velikog svećenika, moramo u pojedinosti proučiti različite funkcije Svetišta.

  1. Teološki elementi izraelskog Svetišta

Božji zahtjev za gradnju Svetišta među Izraelcima došao je nakon njihova izlaska iz Egipta i

Saveza koji su učinili s Bogom (Izl 25,8). To nagovještava da pristupu u Svetište prethodi otkupljenje,

jer samo otkupljeni koji su stupili u zavjetni odnos s Bogom, mogu u potpunosti uživati

zajednicu s Njim. Svetište je u izvjesnom smislu pokušaj obnove edenskog stanja prisne zajednice

s Bogom.

  1. Mjesto sastanka. Svetište je mjesto na kojem se sastaju Bog i ljudi. Njegovo ime, “Šator

sastanka”, pokazuje njegovu funkciju kao mjesta na kojem se Bog i Njegov narod mogu sastajati

(Izl 40,32). U Izlasku je važna misao o sastajanju s Bogom. Bog je preko Mojsija zakazao sastanak

s Izraelcima na Sinaju (Izl 3,12). Putovali su do te gore, pripremljeni za sastanak (Izl 19,10.11), i

treći su dan sreli Gospodina (r. 18). Sinaj je postao prvo izraelsko svetište (r. 12; 24,2-5.12). Prvo

Svetište bilo je nastavak događaja na Sinaju, mjesto na kojem se Bog sastaje sa svojim narodom

(Izl 29,43; Ps 68,18).

  1. Središte božanskog otkrivenja. Na Sinaju je Bog otkrio svoju slavu (Izl 24,16.17); ona će

poslije prebivati u Svetištu (Izl 40,34.35). Ova slava nije bila samo sjaj Njegove prisutnosti (Izl

24,17), već posebna tajna Njegove Osobe. Neprobojan sjaj Njegove slave svjedoči o Njegovoj imanentnosti

i trancedentnosti (Izl 33,18-23). Bog je iz Svetišta nastavio otkrivati svoju volju narodu.

Deset zapovijedi, što ih je objavio na Sinaju (Izl 20,1-17), sada su objavljivane iz Svetišta (Izl

25,22). Iz Svetišta je Bog također otkrivao svoju moć kao kralj i sudac; Njegova se vlast protezala

izvan izraelskih granica na čitav svijet (Izl 15,17.18; 23,23; Am 2,5). To što je bio prisutan u Svetištu,

nije Ga ni u čemu ograničavalo.

  1. Središte bogoslužja. Za Izraelce je sastajanje s Bogom u Svetištu bilo čin bogoštovlja (usp.

Ps 95,6). To se posebno odnosilo na blagdane kad su s radošću dolazili hvaliti Boga (Ps 68,25-27;

132,7). Izraelski narod dolazio je u Svetište i sa svojim brigama i potrebama, očekujući Božji zaklon

i utjehu (Ps 43,2.4.5). Ponekad su dolazili priznati svoj grijeh i tražiti od Gospodina oprost

da bi se mogli ubrojiti među pravedne (Ps 32,1.2.5.11). Tu su primali blagoslove i pravednost od

Gospodina (Ps 24,3-5).

  1. Mjesto pristupanja nebeskom Svetištu. Prema Izlasku 25,9, Svetište je bilo sagrađeno po

“uzorku” (tabnit) koji je Gospodin pokazao Mojsiju na gori Sinaju (usp. r. 40). Ovaj koncept zahtijeva

proučavanje jer osvjetljava pravu narav izraelskog Svetišta. Imenica tabnit izvedena je od

glagola bānāh, “sagraditi”. U Starome zavjetu tabnit se odnosi na strukturu (Ps 144,12), uzorak ili

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

11

model građevine (2 Kr 16,10; 1 Ljet 28,11-19), sliku nečega (Pnz 4,16.18; Ps 106,20; Iz 44,13; Ez

8,10; 10,8) ili repliku (Jš 22,28). Obično prikazuje trodimenzionalni predmet i u većini slučajeva

pretpostavlja postojanje originala.

Pitanje je, je li tabnit u Izlasku 25,9 model koji ukazuje na nebesko Svetište kao original. Ako

je moguće pokazati da je u izraelskoj vjeri postojala svijest o postojanju nebeskog Svetišta, uporaba

riječi tabnit u Izlasku ukazivala bi na original. Stari zavjet svjedoči da je iza zemaljskog Svetišta

postojala mnogo uzvišenija struktura, Božje prebivalište na nebesima. Ovo nebesko prebivalište

pokazano je Mojsiju i ono je služilo kao model za Svetište koje je trebao sagraditi. Tekstove o nebeskom

Svetištu nalazimo u Psalmima i proročkim knjigama. Psalmist potvrđuje da je Božje prijestolje

u Njegovom nebeskom Svetištu (Ps 11,4) i da iz svog nebeskog stana Gospodin promatra što

se zbiva na zemlji (Ps 33,13.14; 102,20; 113,5.6). Za Božje nebesko prebivalište uzima se različita

terminologija: “sveti Hram” (Mih 1,2; Hab 2,20), “Hram” (2 Sam 22,7; Ps 18,7), “Svetište” (Ps 60,8;

150,1), “mjesto” (Iz 18,4; Mih 1,3) i “Dom” (Ps 36,9). Budući da Bog prebiva na Nebu, nije neobično

da su “nebesa” (šāmayim) uzeta kao mjesto gdje se nalazi Njegovo nebesko “Svetište” (Ps 20,7;

102,20), mjesto “gdje prebivaš” (1 Kr 8,39.43.49). Čak je i Božje prijestolje uzeto kao metonim za

Njegovo nebesko Svetište (Ps 11,4; 93,2; Dn 7,9). Ova su dva Svetišta, nebesko i zemaljsko, usko

povezana. Zemaljsko označava mjesto na kojem se pristupa nebeskome (Iz 6,1-7). Djelotvornost

izraelskog Svetišta bila je određena njegovim odnosom s Božjim nebeskim Hramom. Salomon je

bio potpuno svjestan ove veze. Molio je da Bog čuje s Neba i djeluje kad god se tko zakune u jeruzalemskom

hramu (1 Kr 8,31.32); da čuje s Neba i oprosti grijehe kad god narod traži oprost (r.

34; usp. rr. 36.39.43). Djelotvornost obreda obavljenih u zemaljskom Svetištu ovisila je o onome

što se događalo u nebeskome.

Na ovu nebesku stvarnost upućuje izraz tabnit u Izlasku 25,9.40. Budući da je zemaljsko Svetište

bilo načinjeno prema nebeskom, moguće je ukazati na izvjesne sličnosti među njima. Prije

svega nagovještena je funkcionalna sličnost. Nebesko Svetište je mjesto u svemiru gdje se transcedentni

Bog sastaje sa svojim nebeskim stvorenjima. Salomon je pitao: “Zar će Bog doista boraviti

s ljudima na zemlji?” Njegov iznenađujući odgovor glasi: “Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne

mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio!” (1 Kr 8,27) Bog se ne može ograničiti

prostorom, a ipak je pristao prebivati među svojim stvorenjima, ući u njihovo sferu djelovanja,

prebivati na Zemlji i na Nebu da bi bio svima dostupan (usp. rr. 29.30).

Ovaj nebeski Hram, sastajalište Boga i Njegovih stvorenja, ujedno je i središte bogoštovlja.

U njemu Ga Božji anđeli, Njegove nebeske vojske i “sva djela njegova, na svakome mjestu vlasti

njegove” hvale kao Gospodina ustoličenog na nebesima (Ps 103,19-22). Tu im On otkriva i svoju

volju koju oni slušaju i izvršavaju (rr. 20.21). Nebeski zbor Ga veliča jer je neusporediv (Ps 89,6-8).

Iz nebeskog Svetišta Bog kontaktira sa svojim narodom na Zemlji, ne samo slušajući njegove molitve,

već i silazeći i izbavljajući ga od njegovih nevolja i tlačenja njegovih neprijatelja (Ps 18,7.15-

20; 20,3.7). Što je još važnije, iz svojeg prebivališta na Nebu Bog daje oprost svojem narodu (1 Kr

8,30.34.49.50) i uči ga valjanom putu (r. 36).

Ako je nebesko služilo kao model za zemaljsko, onda mora postojati neka vrsta strukturalne

veze između ovih dvaju Svetišta. Ovu sličnost ne treba defi nirati po veličini ili materijalu rabljenom

u gradnji zemaljskog Svetišta, već kao arhitektonski koncept građevine. Arhitektonski koncept

može biti različitih oblika i veličina, ali osnovni koncept ostaje neprimijenjen. Dvodijelna

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

12

struktura zemaljskog Svetišta ukazuje ne samo na dvodijelno nebesko Svetište, već i na dvije faze

Kristove službe na tome mjestu. Naravno, nebesko Svetište je beskrajno slavnije od zemaljskog. To

se i očekuje od mjesta u svemiru koje sjedinjuje konačno s beskonačnim, Stvoritelja s Njegovim

stvorenjima, Transcedentnoga s onim što je stvorio.

  1. Svetište, Savez i narav grijeha/nečistoće
  2. Savez i svetost. Božja narav je nezamislivo sveta (Lev 19,2). Njegova svetost određuje Ga

kao jedinstvenog i odvojenog od svijeta grijeha i smrti koju ljudi doživljavaju. Uspostaviti s Bogom

zavjetni odnos znači dobiti dopuštenje da sudjelujemo u Njegovoj svetosti (Izl 19,6). Kad je

Savez sklopljen, Mojsije je narodu pročitao Zakon i krvlju žrtve poškropio žrtvenik, što je bilo prikaz

prisutnosti Boga i naroda (Izl 24,5-8). Pozvao je narod na oponašanje Božje svetosti poslušnošću

Njegovom zavjetnom Zakonu (Lev 19,2; 20,7.8). Samo su grijeh i nečistoća mogli zaprijetiti

ovom Savezu ili ga raskinuti.

  1. Grijeh i Savez. Rječnik za grijeh u Starome je zavjetu vrlo bogat (Vidi Grijeh, II. A). U

odnosu na službe koje su se održavale u Svetištu, posebno su važna tri gledišta o grijehu. Prema

prvom, grijeh (h_ēt_, “grijeh, pogreška, promašaj cilja”) je neizvršavanje određene dužnosti, neposlušnost

zavjetnom Zakonu (Lev 4,2; Iz 42,24). Prema drugom, grijeh (‘āwon, “bezakonje, opačina”)

je opako ili zlo djelo, iskrivljavanje onoga što je pravo (npr. Job 33,27). Prema trećem, prava

narav grijeha izražena je riječju peša’ (zločin, pobuna). Ovim je izrazom opisano kršenje saveza

sklopljenog između dvaju naroda (2 Kr 1,1; 8,20.22). U teološkom smislu peša’ defi nira grijeh kao

pobunu protiv Saveza i Gospodara Saveza (Iz 1,2; Jr 3,13; Am 2,4.6-8). Peša’ pokazuje da ljudi po

svojoj naravi imaju duh koji se suprotstavlja Bogu. Budući da su se pobunili protiv Njega (Post 3),

grijeh je na tajanstven način utkan u ljudsku narav (Ps 51,7; 143,2). Problem se nalazi u ljudskom

srcu i odavde grijeh utječe na život (Jr 11,8; 17,9; 18,12). Ovakvo isticanje neovisnosti o Bogu

prekida zavjetni odnos.

  1. Nečistoća i Savez. Kultni propisi odnosili su se na suprotne polove svetosti i nečistoće. Svetost

je strana ljudima i stvorenju općenito; ona pripada isključivo Bogu. On posvećuje predmete,

mjesta i vrijeme, a na poseban način posvećuje svoj narod (Lev 22.9.26). Rezultat nedoličnog kontakta

između svetog i običnog je oskvrnjenje; kontakt između svetog/čistog i nečistog dovodi do

zagađivanja. Nečistoća praktički prijeti svemu: čak i čisto može doći pod njezinu vlast (Lev 11,39).

Teološki rečeno, “nečistoća” je metafora kojom je iskazana otuđenost Boga i ljudskih bića.

Nečista osoba nije smjela doći u doticaj s drugim ljudima i bila je udaljena iz Svetišta. Takva osoba

nije mogla održavati važne odnose i zbog toga je za društvo bila mrtva. Na ovaj je način Levitski

zakonik nečistoću povezivao sa smrću i bolešću (Br 6,6.7.11; Lev 13; 14).

Nečista osoba je zapravo ulazila u područje smrti. Lišena društvenog kontakta sa zavjetnom

zajednicom, kao i pristupa Gospodinu u Svetištu, postala je izopćenikom iz zavjetnog odnosa.

Ovakvo razumijevanje nečistoće daje slutiti da su grijeh i nečistoća u biti sinonimi. Oboje nehotičnim

ili hotimičnim kršenjem Zakona Saveza prekidaju zavjetni odnos.

  1. Božje reagiranje na grijeh/nečistoću. Bog nije ravnodušan prema kršenju Saveza od strane

svojeg naroda. Njegova želja da Mu budu odani zasniva se na činjenici da izvan zavjetnog

odnosa vlada smrt. Iskorak od Saveza znači ulazak u područje smrti, nečistoće i otuđenosti od

Boga. Onaj tko se odvaja od Boga, izvrgava se krivnji i sam nosi svoje bezakonje (Lev 4,3; 5,2-4).

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

13

Izraz “nosi krivnju na sebi” u Starome se zavjetu rabi u smislu “sam snosi posljedice” (Lev 5,1.17;

17,16; 19,17; 20,17.20) i zato podliježe kazni (Lev 7,20,21; 19,8). Kršenje Zakona Saveza izaziva

Božju srdžbu (Lev 26,28). Ova srdžba može imati oblik otkupiteljske kazne ili stegovne mjere (rr.

14-26), ali može dovesti i do raskida zavjetnog odnosa (rr. 27-33) i na kraju do smrti (usp. Lev

15,31; 18,24-28).

  1. Rješenje problema grijeha

Rješenje problema grijeha među Izraelcima u biti se nije razlikovalo od onoga koje je postojalo

u patrijarhalnom vjerskom sustavu. Bog je svojem narodu želio oprostiti grijehe i to je pokazao

žrtvenim sustavom. Svetište je osiguravalo oprost (Lev 4,20) i očišćenje (Lev 12,8) potrebno

grešniku koji se kajao. Da bi im bilo oprošteno, oni koji su nosili svoje grijehe, prinijeli su žrtvu

Gospodinu (Lev 5,5.6). Žrtveni sustav funkcionirao je u okviru otkupljenja i pravde, pri čemu

se ozbiljno pristupalo svakom kršenju Saveza. U tom je okviru oprost bio božanski dar, slavno

očitovanje Božje ljubavi. U biti je izraelski žrtveni sustav bio Božji dar ljubavi narodu Saveza. Bog

je Izraelcima dao mogućnost da krv žrtve uporabe kao sredstvo pomirenja (Lev 17,11). U svojoj

milosti dao je svećeništvo Aronu i njegovim sinovima (Br 18,7). Leviti, određeni da pomažu Aronu,

bili su Božji dar svećenicima (rr. 8.9).

Službe u Svetištu ilustrirale su način na koji Gospodin rješava problem grijeha. Ove su se službe

sastojale od dva dijela: dnevnih obreda i godišnje službe na Dan pomirenja. Njihovo istraživanje

pružit će bolje razumijevanje Božjeg plana konačnog rješenja problema grijeha preko Krista.

  1. Svakidašnje službe. Svećenici su za Božji narod svakog dana služili u predvorju i Svetinji

Svetišta. Dvaput dnevno prinošena je žrtva za sve (Izl 29,38-42). Osim toga, u Svetište su dolazili

grešnici koji su se kajali i donosili žrtve tražeći pomirenje posredovanjem svećenika. Pozornost

zaslužuju različiti elementi vezani uz ove žrtve.

(1) Polaganje ruku. Na svaku životinju koja je trebala biti prinesena polagane su ruke, ali je

samo u Levitskom zakoniku 16,21, gdje su grijeh i nečistoća prenošeni na jarca za Azazela, obred

vezan isključivo uz prenošenje grijeha. Polaganje ruku vršilo se i prigodom nekultnih zbivanja da

se izrazi misao prijenosa, u nekim slučajevima zamjene (Lev 24,14; Br 8,10; 27,18-23). Dnevnim

žrtvama grešnik koji se kajao prenosio je na žrtvu svoj grijeh/nečistoću. Ovaj je obred, čini se, bar

u nekim slučajevima bio popraćen priznavanjem grijeha od strane pokajnika (Lev 5,5.6; 16,21).

(2) Klanje životinje. Žrtvu je obično ubijao prijestupnik, premda je to ponekad činio i svećenik

(Lev 1,14.15; 5,8). Nemoguće je odvojiti grijeh i kaznu. Grijeh se prenosio na žrtvu kao i kazna.

(3) Obred jedenja mesa. Prema propisima u Levitskom zakoniku, dio mesa žrtve zbog grijeha

pripadao je svećeniku koji ga je trebao jesti na svetom mjestu (Lev 6,17.18.25.26; 7,6.7) Jedenjem

mesa od žrtve svećenik je ponio grijehe naroda i tako vršio pomirenje (Lev 10,17). Ovaj zastupnički

čin nije utjecao na njegovu svetost. Grešnik je došao u Svetište noseći grijeh, da bi ga prenio

na žrtvu. Na kraju je svećenik ponio taj grijeh i donio ga pred Gospodina te na taj način obavio

pomirenje za grešnika (Izl 28,38). Kad god je svećenik prinosio žrtvu za svoj grijeh, nije smio jesti

od njezina mesa. Nije mogao ponijeti svoj vlastiti grijeh a da ne umre (Lev 22,9).

(4) Obred s krvlju. Krv nekih žrtava svećenik je prenosio u Svetinju i sedam puta njome škropio

ispred zavjese (Lev 4,6). Škropljenje je moglo označavati posvećenje (Izl 29,21; Lev 8,11) ili

čišćenje (Lev 14,7.51; 16,19; Br 8,7). Kad god se meso nije jelo, krv se unosila u Svetinju, tako da su

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

14

se ova dva obreda obavljala naizmjenično. Značenje je bilo isto: grijeh se donosio pred Gospodina

i bio je prenošen u Svetinju.

U Levitskom zakoniku 17,11 čitamo: “Jer je život [nefeš] živoga bića u krvi. Tu krv ja sam

vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote [nefeš]. Jer krv je ono

što ispašta za život [nefeš].” Bog je krvi žrtve namijenio funkciju pomirenja za narod, prihvaćajući

je u zamjenu za ljudski život. Ovo tumačenje obreda s krvlju vrijedi za sve krvne žrtve (r. 8). Pomirbena

funkcija krvi kao života ograničena je u jedanaestom retku na uporabu na žrtveniku. Krv

pripada isključivo Bogu i vraćanjem žrtvine krvi Njemu na žrtvenik, grešnici su posredovanjem

svećenika svoje grijehe prenosili u Svetište. To je značilo da Svetište za neko vrijeme prihvaća njihov

grijeh i krivnju. Bog je prihvatio žrtvu kao zamjenu za grešnika. U očekivanju konačne žrtve

za grijeh, posrednička krv je vršila pomirenje i okajanje za onoga koji ju je prinosio.

(5) Pomirbena vrijednost svih žrtava. Sve su žrtve imale pomirbenu funkciju, ali je pomirbena

moć žrtve bila određena krvnim obredom i onim što se događalo s mesom žrtve. Krvni obred

žrtve za grijeh bio je složen jer je njegova primarna funkcija bila pomirenje grešnika. Krvlju žrtve

za krivnju trebalo je politi ili poprskati strane žrtvenika za žrtve paljenice, a svećenik je jeo meso.

U krvnom obredu tražila se i naknada. Krvlju žrtve paljenice – žrtve s više namjena – polivane

su strane žrtvenika, dok je na njemu cijela žrtva bila spaljena. Glavna funkcija mirotvorne žrtve

nije bila pomirenje, ali je polaganje ruku i polijevanje krvi po žrtveniku ukazivalo na element

pomirenja.

Budući da su sve žrtve uspostavljale ili jačale dobre odnose između Boga i pojedinca, svaka je

žrtva u nekoj mjeri imala pomirbenu funkciju. Levitski zakonik, više od ijedne druge knjige Staroga

zavjeta, pokazuje da su ljudi u biti nečisti i da nikad sami ne bi mogli pristupiti Bogu. Svaka

je krvna žrtva govorila o ovom egzistencijalnom problemu, čak i onda kad je primarna funkcija

žrtve bila nešto drugo, a ne pomirenje.

(6) Svakidašnja žrtva paljenica. Na žrtveniku je uvijek bila žrtva paljenica za izraelski narod

(Izl 29,38-42; Br 28,3-8), pokazujući da Bog, zahvaljujući žrtvovanju janjeta, svakodnevno prihvaća

narod. Kao narod, Izrael je ovisio o stalnoj pomirbenoj snazi ove žrtve.

(7) Prijenos i onečišćenje. Ima logike u činjenici da prijenos grijeha, povezan sa svakidašnjom

žrtvom, nije onečistio žrtvu, svećenika ni Svetište. Onečišćenje je bilo nezakonito

kršenje svetosti Svetišta, no u tom je slučaju grešnik morao umrijeti (usp. Lev 15,31; 20,2.3;

Br 19,13). Grijeh se prenosio na žrtvu, na svećenika i na Svetište, ali su svi i dalje ostali sveti.

Ovdje se susrećemo s paradoksom. Osoba koja je odnijela meso žrtve zbog grijeha izvan tabora

da je spali, morala je prije povratka u tabor oprati odjeću i okupati tijelo (Lev 16,27.28).

Tako je tijelo žrtve, opisano kao “presveto” (Lev 6,22), bilo izvor onečišćenja. Pepeo crvene

junice (Br 19,1-10) miješao se s vodom kojom se škropilo za čišćenje osobe koja je dotaknula

mrtvo tijelo (rr. 11-13). No onečistila se osoba koja je škropila (r. 21). U ovom su obredu bili

zajedno čistoća i nečistoća. Nešto slično događalo se i s krvlju: u nekim je slučajevima bila

izvor nečistoće (Lev 12,7), a u drugima sredstvo čišćenja.

U kontekstu pomirenja svetost i grijeh, život i smrt, čistoća i nečistoća povezani su nerazumljivim,

paradoksalnim odnosima. Gospodin ih spaja, a iz tog susreta pomirenje i oprost izlaze

kao pobjednici. Sveto je sredstvo došlo u dodir s nečistim i ostalo sveto, što znakovito prikazuje

buduću tajnu Kristove žrtve (2 Kor 5,21).

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

15

Svakidašnja služba pridonosila je rješenju problema grijeha osiguravajući svakodnevno pojedincu

i narodu sredstvo pomirenja. Žrtvom i posredovanjem svećenika grijeh pokajnika prenosio

se na žrtvu. Bog je Izraelcima dopustio da Mu krv vrate na žrtvenik, uz svećenikovo posredovanje,

kao zamjenu za grešnikov život. Bog je preuzeo odgovornost za grijeh u smislu da je preko

opraštanja bio voljan ponijeti bezakonje (‘āwon), prijestup (peša’) i grijeh (ḥēṭ’) svojeg naroda (Izl

34,7).

  1. Godišnja služba: Dan pomirenja. Jednom godišnje veliki je svećenik imao pristup u Svetinju

nad svetinjama (Lev 16). Tog je dana izraelska služba u Svetištu dosegnula vrhunac i konačni

cilj. Cilj Dana pomirenja obuhvaćao je više srodnih elemenata.

(1) Konačno čišćenje naroda. Svetište je trebalo očistiti “zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih

prijestupa i svih njihovih grijeha” (r. 16; usp. rr. 21,30.34). Nabrajanje ovih izraza za grijeh

ukazuje na svakovrsne grijehe, u značenju da grijesi za koje je vršeno pomirenje na Dan pomirenja

nisu bili ograničeni ni na koju kategoriju zla. Obredi na Dan pomirenja očistili su Svetište i

žrtvenike (Lev 16,16.18; Izl 30,10), ali su bili na blagoslov narodu zbog toga što je ovo čišćenje bilo

konačno. Ovo je nagoviješteno u Levitskom zakoniku 16,33: “On neka obavi obred pomirenja za

posvećeno Svetište, za Šator sastanka i za žrtvenik. Zatim neka izvrši obred pomirenja nad svećenicima

i nad svim narodom zajednice.” “Onečišćen” prostor bio je Svetište, a pomirenje je bilo

izvršeno za njegovo čišćenje. Budući da su u svakidašnjoj službi grijeh i nečistoća Izraelaca bili

prenošeni u Svetište, njihovo uklanjanje na Dan pomirenja učinilo je njihovo čišćenje konačnim.

(2) Bog sudi Izraelu. U Svetištu je Bog djelovao kao sudac svojem narodu. U Psalmima koji su

se koristili u službama u hramu, Bog se često hvali kao sudac svojem narodu i svijetu (Ps 9,20).

On je taj koji sudi Izraelu i pjesnik se ne boji Njegova suda (Ps 7,8.9). Kao sudac Bog ispituje um

i srce pravednih (r. 10; 139,1.23). Bog je taj koji na sudu opravdava pravednike (Ps 17,2; 26,1.2;

35,24; 43,1).

Dan pomirenja bio je sveti sabor, dan kad se narod trebao poniziti i postiti (Lev 23,27). Isti

glagol (‘’poniziti se’’) nalazimo u vezi s postom u Izaiji 58,3.5, ali poniziti se značilo je vjerojatno

više od posta (usp. Ps 35,13). Postom je pojedinac izražavao ovisnost i potrebu za Bogom. Na Dan

pomirenja Izraelci su osjećali i izražavali svoju ovisnost o Bogu i želju da sačuvaju zavjetni odnos

s Gospodinom jer je konačno očišćenje mogao izvršiti samo On.

Taj dan je bio i dan odmora, obredna subota u koju je bio zabranjen svaki rad (Lev 16,31). Svi

su se Izraelci trebali poniziti pred Gospodinom, potpuno ovisni o Bogu i suzdržati se od svih svjetovnih

poslova. Odmaranje naroda suprotno je aktivnosti velikog svećenika u Svetištu. Dok su se

oni odmarali, on je pred Bogom služio za njih. Konačno čišćenje nije se moglo ostvariti njihovim

djelovanjem, već ga je svećenik obavio umjesto njih.

Tog dana je Gospodin sudio Izraelcima. Ocjenjivao je jesu li se ponizili pred Njim, jesu li se

stvarno oslanjali na Njegovu moć očišćenja i opraštajuću milost (Lev 23,29). On je također procjenjivao

počivaju li doista u Njemu (r. 30). Oni koji se nisu ponizili niti odmarali u Gospodinu,

bili su krivi i više nisu mogli biti dio Božjeg naroda (r. 30). Pojedinac koji je ohološću i oslanjanjem

na sebe odbacio Božju pomirujuću milost, nije imao koristi od svakidašnje službe.

(3) Opravdanje Boga i Njegovog Svetišta. Pomoću svakidašnje žrtve priznati grijesi grešnika

koji su se pokajali bili su prenošeni u Božje Svetište. Grijehu i nečistoći bilo je dopušteno da dođe

pred samoga Boga samo da se za njih izvrši pomirenje. No ni grijesi za koje je izvršeno pomirenje

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

16

nisu beskonačno mogli ostati u Božjem svetom stanu. Dokle god su tu bili, rješenje problema

grijeha nije bilo konačno. Dan pomirenja objavio je da svetost i grijeh, čistoća i nečistoća, nemaju

ništa zajedničko. Grijeh i nečistoća bili su strani elementi koje je Bog privremeno pustio u svoju

blizinu da bi sačuvao one koje je ljubio. No u odgovarajućem trenutku Bog će iz svoje blizine

ukloniti njih i one koji su se odlučili poistovjetiti s grijehom/nečistoćom.

Na Dan pomirenja Bog je vratio grijeh/nečistoću njegovom pravom izvoru i začetniku. Drugi

jarac za narod bio je Azazel; to jest prikazivao je Azazela (Lev 16,8). Premda značenje tog imena

nije jasno, paralelizam između “za Gospodina” i “za Azazela” ukazuje na to da je Azazel bio biće,

vjerojatno demonsko. Azazel se pojavljuje nakon što Aron završava s čišćenjem Svetišta. Ovaj

jarac ne sudjeluje u pomirbenim obredima Dana pomirenja. On nosi sva bezakonja izraelskog

naroda (r. 22; nāśā’ ‘āwon). Ovaj izraz ne pokazuje da netko pobjedonosno nosi grijeh, jer samo na

ovom mjestu nakon izraza “odnijeti sve njihove krivnje” slijedi odredište, “u pusti kraj”. Ovaj izraz

ne sadrži pomirbene tonove. Obred posvećen Azazelu bio je obred uklanjanja grijeha/nečistoće,

a ne žrtveni čin.

Stavljanje grijeha/nečistoće na jarca koji predstavlja Azazela, ukazuje na demonsko podrijetlo

grijeha/nečistoće i vraćanje na mjesto njegova podrijetla. Ova demonska sila, koja nije nikakva

prijetnja za Gospodina, pod Njegovom je vlašću. Dok Izrael počiva, Gospodin otkriva svoju moć

nad zlom i svim demonskim snagama. Stoga je Dan pomirenja objava Božje suverenosti i nadmoći

svetosti nad grijehom/nečistoćom. Ovo nesumnjivo ukazuje na ostvarenje Božjeg plana otkupljenja

za ljudski rod po Kristu.

Svakidašnje i godišnje službe u izraelskom Svetištu bile su u Starom zavjetu tijesno povezane

s rješenjem problema grijeha. Umjesto da iz svoje nazočnosti ukloni grešnika, Gospodin ga je

očistio da bi sačuvao zavjetni odnos. U svakidašnjim službama grijeh/nečistoća pokajnika bio

je prenesen zamjeničkom žrtvom u Svetište i prinositelj je bio pomiren s Bogom. Jednom godišnje

došao je kraj svakidašnjem pomirenju uklanjanjem grijeha/nečistoće ispred Boga, tako da je

dnevno čišćenje postalo konačno. Na Dan pomirenja Bog je ispitivao čistoću i odanost svojeg

naroda. Oni koji su svakog dana održavali odnos vjere s Gospodinom, ostali su sačuvani; oni koji

su ga prekršili i odbacili, zauvijek su bili odvojeni od zajednice Saveza. Bog se pokazao kao Bog

pun ljubavi i moći, sposoban da spasi i nadvlada sile zla. Tako je Stari zavjet žrtvenim sustavom

prikazao sjene i slike plana izbavljenja usredotočenog na mesijanskog Otkupitelja koji treba doći.

  1. Kristovo svećeništvo u Novome zavjetu
  2. Ograničenja tipskog sustava

Ovo istraživanje tipološkog ispunjenja žrtvenog sustava u Kristu usredotočili smo na Poslanicu

Hebrejima i Otkrivenje. No budući da žrtveno tumačenje Kristove smrti nalazimo u čitavom

Novome zavjetu, istražit ćemo i druge tekstove. Tipski sustav ima ozbiljna ograničenja, a njihovo

prepoznavanje nije samo fenomen Novoga zavjeta. Psalmist je znao da se ljudi ne mogu sami

izbaviti ni platiti cijenu za svoj život (Ps 49,8). Samo je Bog mogao platiti otkup (r. 15 – Ru). Žrtva

je bila samo izraz skrušenog srca koje je tražilo oprost od Boga (Ps 51,18-21). Stari zavjet je

ukazivao na vrijeme kad će se ova ograničenja ukloniti savršenom žrtvom Sluge Gospodnjeg (Iz

52,3–53,12), opisanog kao savršeno Janje koje je umrlo pobjedonosno žrtvenom smrću (r. 11).

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

17

Novi zavjet nabraja ograničenja starog sustava da bi istaknuo veličinu novoga. Tako u Hebrejima

Savez s Izraelom vidi s vremenski ograničenom funkcijom (Heb 8,7-13). Izraelsko Svetište

bilo je samo sjena, tip, kopija izvornog Svetišta na Nebu, a ne pravo (rr. 33.2.5). Levitsko svećenstvo

nije bilo dovoljno jer nije moglo osigurati savršenstvo (Heb 7,11), nije moglo riješiti problem

grijeha. Slikovito rečeno, levitsko svećenstvo moglo je samo glumiti stvarnu svećeničku službu

Krista koji je svojom žrtvom i posredovanjem jedini “uništio grijeh” (Heb 9,26; 10,4).

  1. Nadmoćnost novog reda

Pastoralna briga u Poslanici Hebrejima izražena je tumačenjem i opominjanjem. Čini se da je

vjera onih kojima je bila upućena oslabjela tako da su se ponovno vratili na židovsku vjeru i način

života. Pisac Hebrejima poziva ih da ostanu vjerni onome što su jednoć prihvatili (Heb 3,13.14;

4,1; 12,12.13). U cijeloj Poslanici pisac ističe nadmoćnost Kristovog djela nad obrednim, žrtvenim

sustavom naglašavajući njegovu nemoć da očisti grijeh i potrebu za stalnim ponavljanjem njegovih

službi nasuprot jednom zauvijek prinesenoj Kristovoj žrtvi koja je “uništila grijeh” (Heb 9,26).

U Hebrejima je uspoređen stari i novi poredak da bismo vidjeli kako je u Kristu došlo do novog i

nadmoćnijeg izlaska. Postignuća novog izlaska bolja su od postignuća staroga, a ostvareno otkupljenje

je vječno i ne treba ga ponavljati jer su njegovi blagoslovi trajni.

  1. Bolji Savez

Novi sustav je zahvaljujući Kristu donio ostvarenje novog Saveza što ga je najavio Jeremija (Jr

31,31-34; Heb 8,8-12). Novi je Savez moćniji od staroga jer je njegov posrednik Sin Božji (Heb 8,6;

9,15). On, ljudskog (Heb 2,5-18) i božanskog podrijetla (Heb 1,1-4), u stanju je povezati Boga i

ljude u zajednicu Saveza. On je i žrtva čijom je krvlju Savez potvrđen (Heb 12,24; 9,15-18). Krist je

nazvan “jamcem boljega Saveza” (Heb 7,22) jer jamči trajnost novoga Saveza. Suprotnost između

dvaju Saveza navodi apostola na raspravu o Svetištima vezanima uz svaki od Saveza (Heb 8,9).

  1. Bolje Svetište
  2. Nebesko Svetište u Hebrejima. Pisac Poslanice Hebrejima slijedi uzorak iz knjige Izlaska:

otkupljenje, Savez i Svetište. Svetište novog Saveza bolje je jer je nebeskog podrijetla (Heb 8,12;

9,24). U tome se Poslanica Hebrejima oslanja na Izlazak 25,9.40, gdje se ukazuje na Božje istinsko

nebesko Svetište koje je starije od zemaljskog. Nebesko Svetište služilo je kao uzorak za zemaljsko,

pa bismo ga mogli nazvati antitipom, praslikom (Heb 9,24 – JB, grčki antitypos). Budući da je

Šator sastanka bio kopija originala, on je slabiji i za njega se veli da je “sjena” nebeskog Svetišta.

Kao kopija i sjena, zemaljsko Svetište ukazivalo je na nebesko i tako svjedočilo o svojoj prolaznosti

(r. 11).

U Hebrejima je nebesko Svetište stvarno; Krist je u njega ušao nakon svojeg uzašašća (Heb

4,14-16; 6,19.20; 9,24; 10,12) i u njemu vrši svećeničku službu (7,27). Krist je za apostola božansko

biće koje je na se uzelo ljudsku narav i postalo jedan od nas (2,14), patio je pod pritiskom kušnji

(5,7.8), umro na križu (12,2), uzašao na Nebo (4,14) i ušao u nebesku Svetinju (9,24 – JB). Za

pisca su sva ova događanja neupitna.

Slijedeći nauk Staroga zavjeta, Poslanica Hebrejima zastupa postojanje pravog Svetišta na

Nebu. Ulomci koji naizgled zahtijevaju metaforično tumačenje nebeskog Svetišta, ako se pomno

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

18

ispitaju, podupiru doslovno tumačenje. Imenica ta hagia (Svetište) u Hebrejima označava Svetište

kao cjelinu, a ne jedan od njezina dva dijela. Ovo je posebno vidljivo iz činjenice da se ta hagia

spominje paralelno sa “šatorom” (skēnē; 8,2), što je starozavjetni izraz za Svetište. Osim toga, kad

pisac Poslanice Hebrejima govori o Svetinji, rabi hagia bez člana; a kad govori o Svetinji nad svetinjama,

upotrebljava hagia hagiōn. Ovo isticanje zemaljskog Svetišta kao kopije nebeskoga, kao

i rasprava o dva odjela u zemaljskome (Heb 9,1-7), pokazuje da je pisac smatrao kako nebesko

Svetište ima dvodijelnu strukturu. Međutim, on dalje ne razvija ovu misao jer je glavni apostolov

cilj pojasniti da je nebesko Svetište, u kojemu služi Krist, nadmoćnije od zemaljskog. (Vidi Dodatak

A.)

  1. Nebesko Svetište u Otkrivenju. U Otkrivenju je višeput spomenuto nebesko Svetište.

U 14,17 naos (hram) je na Nebu; u 11,19 izrazi su mnogo određeniji: “Hram Božji koji se nalazi

na nebu.” U 15,5 “hram” i “Šator svjedočanstva” (skēnē) uzeti su kao sinonimi, a također

se nalazi “u nebu”. U ovoj dvodijelnoj strukturi nalazi se Svetinja s svjetiljkama (4,5) i kadioni

žrtvenik (8,3.4), a i Svetinja nad svetinjama s Kovčegom saveza (11,19). Božje prijestolje je

u Svetinji (4,2-8; 7,15). Tu se vrši spasenje (7,10) i posredovanje (8,2-4); zbog toga je hram

predmet napada zlih sila (13,6). Premda je nebesko Svetište opisano slikovitim jezikom i

nazivljem iz zemaljskog Svetišta, Otkrivenje 4 i 5 jasno pokazuje da je zemaljsko Svetište

bilo blijeda kopija daleko nadmoćnijeg i slavnijeg nebeskog. Na kraju knjige saznajemo da u

Novom Jeruzalemu nema hrama (21,22), cijeli je grad Božje Svetište, mjesto gdje On prebiva

sa svojim narodom (r. 3; usp. 7,15).

  1. Bolje svećeništvo

Srž poruke u Hebrejima jest da “imamo takva velikog svećenika koji sjede s desne strane prijestolja

Veličanstva na nebesima” (8.1). Na samom početku Poslanice najavljena je Kristova svećenička

služba (1,3); ona se spominje u svakom sljedećem poglavlju do punog tumačenja u 7,1-28.

  1. Kristovo i Aronovo svećeništvo. Poslanica Hebrejima pokazuje da je Isus osnovne zahtjeve

levitskoga svećeništva zadovoljio mnogo bolje od svećenika po Aronovoj lozi. Tipološko značenje

njihova svećeništva u Njemu je našlo antitipsko ispunjenje (ostvarenje).

Zahtjevi za visokog svećenika

Aronovo svećeništvo

  1. Mora biti čovjek (Heb 5,1).
  2. Mora biti imenovan od Boga (r. 4).
  3. Mora suosjećati s grešnicima vladajući sobom (r. 2; metriopatheō, “primjereno suosjećati”

– JB).

  1. Mora imati nešto što će prinositi: životinjsku krv (rr. 1.2).
  2. Mora služiti u Svetištu: zemaljskom (Heb 9,1-7).

Kristovo svećeništvo

  1. Krist je bio ljudskog (Heb 2,14), ali i božanskog podrijetla (1,1-3).
  2. Krista je imenovao Otac (5,5.6).
  3. Krist suosjeća (sympatheō) s grešnicima (4,15).
  4. Krist je prinio samoga sebe (7,27).
  5. Krist služi u nebeskom Svetištu (8,2).

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

19

  1. Kristovo i Melkisedekovo svećeništvo. Dok je Aronovo svećeništvo bilo predslika Kristove

svećeničke službe, Novi zavjet ne ostavlja sumnje da će novo svećeništvo ukloniti staro. Stari će

Savez biti nadomješten novim Savezom, tipske žrtve bit će nadomještene pravom žrtvom, a levitsko

će svećeništvo ustupiti mjesto Melkisedekovu redu (Heb 7,11.12.18.19; 8,13; 10,3-10). Kristovo

svećeništvo tako ne samo što je bilo antitip Aronova svećeništva, već i ispunjenje mesijanskog

proročanstva iz Psalma 110,4 u svjetlu kojega Poslanica Hebrejima istražuje Postanak 14,17-20. U

raspravi o Melkisedekovom svećeništvu prikazana je nadmoć Kristovog svećeništva (Heb 7,1-28).

Događaj opisan u Postanku 14 pruža podatke kojima pokazuje da je Melkisedekovo svećeništvo

nadmoćnije od Aronovog. Ovo je prvo prikazano činjenicom da je Abraham dao desetinu

Melkisedeku (Heb 7,2.4-6). Drugo, blagoslivljanjem Abrahama Melkisedek se pokazao većim od

njega (rr. 6.7). Treće, Melkisedekovo svećeništvo ostaje zauvijek (r. 3). U Poslanici Hebrejima Melkisedek

je predslika Kristova svećeništva (r. 3).

Proročanstvo o Isusovom svećeništvu po Melkisedekovu redu pokazuje da je Aronovo svećeništvo

bilo prolazno (rr. 11-14), a savršenstvo – odnosno spasenje od grijeha – nije bilo moguće

ostvariti po njegovom svećeništvu. To znači da je Bog kanio promijeniti svećenički zakon kako bi

omogućio nekome tko nije bio Aronov potomak da postane velikim svećenikom. Kad stigne novi

veliki svećenik po Melkisedekovu redu, tipsko će svećeništvo prestati (rr. 15-19). Krist je postao

svećenikom ne samo na osnovi rodoslovnih veza, već i božanskom objavom. Njegovo je svećeništvo

trajno jer je Njegov život neuništiv.

Isus Krist je jedini pravi svećenički posrednik između Boga i ljudskog roda. Aronovo i Melkisedekovo

svećeništvo služe samo kao modeli Kristove djelotvorne službe. “Jer jedan je Bog, jedan

je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju

– to što je u svoje vrijeme objavljeno.” (1 Tim 2,5.6)

Nadmoćnost Kristova svećeništva temelji se na božanskoj zakletvi. Ono je nadmoćno i zato

što je “neprolazno svećeništvo, jer ostaje zauvijek” (Heb 7,24). Zato je Njegovo svećeništvo nepromjenjivo.

Na kraju, Krist je nadmoćniji svećenik jer je bezgrešan i ne mora prinositi žrtve za svoje

vlastite grijehe (rr. 26.27). Svoju službu vrši u potpunosti za druge (r. 25).

  1. Bolja krv/žrtva

Ograničenja izraelskog sustava postala su najočitija na području djelotvornosti žrtvenog sustava.

Nijedna između svakidašnjih žrtava nije imala snagu ukloniti grijeh i nečistoću, kao ni žrtve

na Dan pomirenja (Heb 10,4). Kristova je krv nadmoćnija jer rješava pitanje čovjekove nečistoće

(grijeha) i otuđenosti od Boga čišćenjem savjesti (Heb 9,14) i usavršavanjem vjernika (10,14).

Ovo savršenstvo trebamo razumjeti kao uklanjanje svih prepreka koje čovjeku priječe pristup

Bogu. Isusova krv čisti od grijeha (1 Iv 1,7; Otk 1,5; 7,14) u žrtvi koja je prinesena jedanput zauvijek

(Heb 7,27; 10,12).

III. Kristova služba u nebeskom Svetištu

  1. Ustoličenje nebeskog Svetišta

Služenje Aronovog svećenstva u Svetinji svakog dana i u Svetinji nad svetinjama jednom

godišnje bilo je slika Kristove svećeničke službe, koja je prikazivala dva aspekta Kristovog po-

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

20

sredovanja u povijesti spasenja. Tekstove o započinjanju Kristove svećeničke službe u nebeskom

Svetištu nalazimo u Danielu, Poslanici Hebrejima i Otkrivenju.

  1. Daniel i ustoličenje nebeskog Svetišta

Mesijanska proročanstva zapisana u Danielu 9,24-27 odgovor su na Danielovu molitvu vezanu

uz njegov narod i grad Jeruzalem. Proroku je bilo rečeno da je Izraelu određeno sedamdeset

tjedana milosti. Ovo razdoblje, podijeljeno u sedam tjedana, šezdeset dva tjedna i jedan tjedan,

proročko je i, prema načelu proročkog tumačenja dan za godinu, iznosi četiri stotine i devedeset

godina. (Vidi Apokalipsa, II. D; Sud, III. B. 1. a.) U ovom proročanstvu najvažniji je dolazak

Mesije koji je pomazan nakon šezdeset dva tjedna i umire u sredini sedamdesetoga. Njegovom

smrću prijestupu je kraj, zahvaljujući pravednosti koju On uvodi. Kad se proročanstvo ostvari

(kad bude stavljen “pečat”), grijehu je kraj, jer je sada dostupan božanski oprost. Zadovoljeno je

za bezakonje i pomazana Svetinja nad svetinjama (r. 24; na hrvatskom nije najbolje prevedeno

“Sveti nad svetima”).

Izraz “sveto nad svetim” u Starome se zavjetu nikad ne odnosi na osobu. Kad se odnosi na

Svetinju nad svetinjama, uz sebe uvijek ima član, a to ovdje nije slučaj. Budući da člana nema,

izraz se odnosi na Svetinju i/ili predmete koji su s njom povezani. Ideja pomazanja “svetinje nad

svetinjama” odgovara pomazanju zemaljskog Svetišta (usp. Izl 30,26-29; 40,9-11). Daniel govori o

pomazanju ili posvećenju nebeskog Svetišta kad Krist otpočne svoju svećeničku službu.

Ovo nenadmašno mesijansko proročanstvo proriče posvećenje nebeskog Svetišta služeći

se terminologijom rabljenom kod posvećenja zemaljskog Svetišta. Osim toga sama kronologija

odvijanja proročanstva ukazuje na ovaj događaj. Ona počinje Mesijinim pomazanjem. Njegova

smrt, koja donosi oprost, čini kraj žrtvenom sustavu (Dn 9,27). Na kraju će biti pomazano nebesko

Svetište u kojem će Isus vršiti svoju svećeničku službu. Prema ovom proročanstvu sve će se to

dogoditi pri kraju sedamdeset proročkih tjedana.

  1. Poslanica Hebrejima i ustoličenje nebeskog Svetišta

Poslanica Hebrejima uspoređuje stari izlazak s novim i pokazuje posebno zanimanje za uspostavljanje

vjerskih institucija. Posebno je spomenuta uspostava starog Saveza (Heb 9,18-20) i

njegovog zemaljskog Svetišta (rr. 1-10.21). Pisac govori i o početku Kristove svećeničke službe u

nebeskom Svetištu koja je otvorila put k Bogu (10,20). Glagol enkainizō znači “posvetiti, uspostaviti,

obnoviti” i u retku 18 opisuje uspostavljanje prvog Saveza (Heb 9,18). Sljedeći tekst koji

govori o uspostavljanju Kristove službe u nebeskom Svetištu nalazimo u redcima 11 i 12, u kojima

nije uporabljen glagol “uspostaviti”, ali je s njim značenjski povezan. Ta hagia (Svetište) se ovdje

odnosi na čitavo Svetište, a ne samo na Svetinju nad svetinjama (vidi Dodatak A).

Ovdje je opisan Krist kako dolazi, prvi put nakon svojeg uzašašća, u nebesko Svetište nakon

što je pribavio vječni otkup. Grčka konstrukcija dvanaestog retka pokazuje da je Krist prvo osigurao

otkup, a onda ušao u Svetište. Krist je na križu pribavio otkup; u nebeskom Svetištu primjenjuje

blagoslove svojeg otkupiteljskog djela na one koji se za svoje grijehe kaju i vjeruju. Kao u

stara vremena, pristupu u Svetište prethodio je žrtveni čin otkupa. U dvanaestom retku Kristova

krv uspoređena je s krvlju “jaraca i junaca”, što se činilo prigodom ustoličenja zemaljskog Svetišta.

Kristova krv omogućuje početak Njegove velikosvećeničke službe.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

21

Budući da je nebesko Svetište postojalo prije zemaljskog, nije se toliko radilo o uspostavljanju

Svetišta, koliko o uspostavljanju Kristove službe. Bog je ranije praštao ljudima na osnovi buduće

Kristove smrti i svećeništva (Rim 3,25; Heb 9,15). Nakon Njegova uzašašća oprost se zasnivao na

dovršenoj žrtvi. Ovo ustanovljenje označilo je početak primjene Kristovih zasluga Njegovog već

prošlog života i pomirbene smrti.

  1. Otkrivenje i ustoličenje nebeskog Svetišta

Prizor opisan u Otkrivenju 4 i 5 događa se na Nebu (4,1); mjesto je nebesko Svetište. Tu je

Božje prijestolje (4,2) i svijećnjak sa sedam krakova (4,5); spomenute su posude pune kada (5,8)

i prisutno je Janje (5,6). Jedan od ciljeva ovog viđenja jest osvijetliti ustoličenje Krista kao Kralja

i Velikog svećenika u nebeskom Svetištu. U prvom viđenju uzvišenoga Gospodina (Otk 1,12-16)

Krist je opisan kao Veliki svećenik (r. 13; usp. Izl 28,4) koji hoda između sedam svijećnjaka. Opisan

je i kao Kralj koji sjedi s Ocem na prijestolju (3,21).

U Otkrivenju 5 Gospodin sjedi na svojem prijestolju sa svitkom u desnici, koji nitko ne može

otvoriti (rr. 1-4). Božje prijestolje okruženo je Njegovim nebeskim vijećem i anđeoskim vojskama.

Tada se pojavljuje “Lav iz Judina plemena, Davidov Izdanak” (r. 5; usp. Iz 11,1). On je ovdje opisan

kao zaklano janje, jer unatoč tome što je uzvišeni Gospodin, Njegova žrtva ostaje djelotvornom (r.

6). On je dostojan da preuzme položaj kralja i svećenika u nebeskom Svetištu jer je umro da plati

otkup za svijet (rr. 9.12). Okružen hvalospjevima nebeskih bića, Sin je ustoličen kao Kralj i Veliki

svećenik. Od tog trenutka u Otkrivenju je Janje poistovjećeno s Bogom na Njegovom prijestolju

(vidi 22,3).

  1. Kristova posrednička služba: Svakidašnje službe
  2. Posredovanje i svakidašnje službe

U Poslanici Hebrejima Krist sjedi zdesna Bogu (10,12.13), a Njegovo posredničko djelo opisano

je u okviru svakidašnjih službi u zemaljskom Svetištu (7,27; 10,11). On je ušao u nebesko

Svetište gdje služi u prilog svojem narodu (6,20; 9,24). Po svojem je uzašašću počeo vršiti tipičnu

funkciju svakidašnjih službi u zemaljskom Svetištu. Pavao je razumio da je to Kristovo svećeničko

djelo posredovanja (Rim 8,34; 1 Tim 2,5). Daniel je vidio Mesiju, Zapovjednika Vojske (usp. Još

5,13-15), kako vrši svakidašnju službu (tāmid) u nebeskom Svetištu (Dn 8,11.12).

U Otkrivenju svaki ciklus viđenja počinje prizorom Svetišta. Tri prizora zaslužuju da ih

ovdje spomenemo. Prvi je uvod u poruke upućene sedmerim crkvama (Otk 1,10-20). Ivanu

se uzvišeni Krist pokazuje kao Veliki svećenik što hoda između sedam svijećnjaka koji prikazuju

sedam crkava. Svojom službom za crkve Krist tješi i hrabri vjernike. Spominjanje svijećnjaka

ukazuje na službu u Svetinji. Drugi prizor Svetišta, o kojemu smo već govorili, uvod je

u ciklus od sedam pečata (4,5) i opisuje Kristovo ustoličenje kao Kralja i Velikog svećenika.

Treći prizor služi kao uvod u sedam truba (8,2-5). Ovdje Ivan vidi drugog anđela kako služi

pred kadionim žrtvenikom u Svetinji nebeskog Svetišta (r. 3). Ovaj je anđeo vjerojatno Krist

jer, prema Izlasku 30,7.8, odgovornost za prinošenje kada na žrtveniku pripada isključivo

velikom svećeniku. Pred kadionicom anđeo posreduje u prilog molitava svetih, miješajući

ih s kadom koji stavlja na žeravicu na žrtveniku (Otk 8,3). Ovo je opis Kristove stalne službe

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

22

u nebeskom Svetištu, kojom za pokajane grešnike prinosi svoj bezgrešni život i pomirbenu

smrt, simboliziranu slatkim mirisom kada.

  1. Specifi čni elementi Kristovog posredovanja

Kristovo djelo obuhvaća više nego samo Njegovu službu za ljudski rod. Svojom smrću On je

pomirio s Bogom “sve što je na zemlji ili na nebu” (Kol 1,20). Ovo će kozmičko pomirenje biti dovršeno

na kraju velike borbe, prije uništenja zlih sila, kad će svako stvorenje na Nebu i na Zemlji

“priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ na slavu Boga Oca” (Fil 2,10.11). U međuvremenu Bog po

Kristu čuva svemir i održava ga (Kol 1,17; Heb 1,3).

Bog se na jedinstven način otkrio u Kristu (Iv 1,14). On govori preko Božjeg Sina (Heb 1,2)

i otkriva svoju volju kršćanskoj zajednici (Heb 12,23). Njegove riječi uzimaju i oblik blagoslova.

Bog je blagoslovio vjernike “svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu” (Ef 1,3; usp.

Gal 3,14).

Zahvaljujući Kristovoj žrtvenoj smrti, ljudska bića dolaze k Bogu i imaju trajni pristup k Njemu

(Ef 2,18; 1 Pt 3,18). Krist se pojavio pred Bogom u nebeskom Svetištu kao naš preteča; stoga

slobodno pristupamo Bogu puni povjerenja (Ef 3,12; Heb 10,20).

U Kristu je Bog oprostio čovječanstvu (Ef 4,32). Zahvaljujući Kristu, pokajanje dopire do ljudskog

srca (Dj 5,31). Čak i nakon obraćenja grijeh muči kršćane tako da mogu pasti. U takvom

slučajevima postoji Zagovornik koji grešnike može zastupati pred Bogom i po kome čovjek može

dobiti oprost (1 Iv 2,1.2).

Nečistoća je prirodno stanje ljudskog srca. Da bi se zajednica između Boga i ljudskog roda

mogla obnoviti, potrebno je čišćenje. Ovo je čišćenje potrebno kad god vjernik sagriješi (Heb

9,14); ono je dostupno zahvaljujući Kristu (1 Iv 1,9). Vjernici su posvećeni Kristovom krvlju (Heb

10,29), ali Krist i dalje utvrđuje njihova srca u svetosti (1 Sol 3,13). Oni su, kao i stari Izrael, pozvani

da budu sveti jer je Bog svet (1 Pt 1,15.16). No ova svetost dolazi do kršćana preko Kristovog

djelovanja u nebeskom Svetištu.

Kršćanima je neprekidno potrebno milosrđe i milost (Heb 4,16). Upravo zbog Kristovog djelovanja

kao svećenika, vjernici mogu pristupati “s pouzdanjem k prijestolju milosti” da prime ove

blagoslove. Svećenici su pristupali k Bogu kad su vršili službu. Kršćani sada imaju istu prednost

po Kristu koji preko ovih blagoslova prenosi Božju ljubav.

Po Kristu Bog čisti one koji vjeruju, da bi Mu mogli služiti (Heb 9,14). Kao Veliki svećenik

Krist je uvijek spreman pružiti pomoć onima koji su u kušnji (Heb 2,18). Silu da nadvladaju

dobivaju preko Krista koji ih oprema svime što je potrebno da vrše Božju volju, djelujući u njima

da čine ono što je ugodno Bogu (Ef 2,10; Heb 13,20.21). Zahvaljujući Janjetovoj krvi, oni mogu

pobijediti zlo (Otk 12,11). Preko Krista Njegovi sljedbenici primaju Duha koji ih osposobljava da

budu pobjednici nad grešnom naravi i poslušni Božjem Zakonu (Rim 8,2-4.9.14).

Otkrivenje opisuje Krista kao posrednika koji molitve svetih iznosi pred Boga (8,2-4). Isus je

svojim učenicima rekao da svoje molitve iznose Bogu u Njegovo ime i potvrdio da će ih Bog čuti

i uslišati (Iv 16,23.24). Uzvišeni Gospodin jedina je komunikacija između Boga i vjernika. Svaki

element kršćaninova iskustva dobiva se Kristovim posredovanjem koji živi da posreduje za one

koji po Njemu pristupaju Bogu. Ovaj će aspekt Kristove službe trajati dotle dok zbog svojeg drugog

dolaska ne napusti nebesko Svetište.

Angel Manuel Rodriguez: Svetište – Biblijski pogledi, 10 (1-2), 3-42 (2002.)

23

  1. Kristovo djelo suda: Dan pomirenja
  2. Dan pomirenja u Poslanici Hebrejima

U Poslanici Hebrejima nalazimo jasne tekstove o izraelskom Danu pomirenja. U Hebrejima

9,25.26 i 10,1-10 Kristova je žrtva uspoređena sa žrtvama koje su se prinosile tog

dana. Tu je Kristova žrtva opisana kao neponovljiva, a Njegova krv nadmoćnija od žrtava

koje je veliki svećenik prinosio u zemaljskom Svetištu na Dan pomirenja. Krist se ne

mora mnogo puta prinositi (9,25), jer se prinio “jedanput zauvijek” (10,10.11). Ovdje pisac

ne uspoređuje službu velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama s Kristovim djelovanjem

u nebeskom Svetištu, već djelotvornost Kristove krvi i ograničenu funkciju životinjske krvi

u starom sustavu. Svrha tekstova o Danu pomirenja u Hebrejima jest pokazati nadmoćnost

žrtve našega Gospodina.

Hebrejima 9,23 značajan je tekst u raspravi o tipološkom značenju Dana pomirenja. Biblijski

su znanstvenici bili iznenađeni tvrdnjom da se nebeske stvarnosti trebaju očistiti. Međutim, nije

teško protumačiti ovaj ulomak kad shvatimo da se on odnosi na Dan pomirenja. Ovdje je jasno

naznačeno da Krist u nebeskom Svetištu obavlja djelo čišćenja koje je tipološki identično djelu

koje je veliki svećenik na Dan pomirenja obavljao u zemaljskom Svetištu. Ovaj tekst ne kaže da

to čišćenje nastupa neposredno nakon Kristova uzašašća, već da je i nebeskom Svetištu potrebno

čišćenje. Pisac ne razvija ovu tipologiju niti raspravlja o vremenskom čimbeniku. Pa ipak je tipološka

veza značajna jer priznaje da Kristovo djelo posredovanja obuhvaća teološki sadržaj godišnjih

službi u izraelskom Svetištu. Osim toga, kontekst pokazuje da je čišćenje nebeskog Svetišta

povezano s Kristovom smrću na križu kao nositelja grijeha (rr. 26.28) i s Njegovim djelovanjem

pred Ocem za svoj narod (r. 25).

 

Image result for jesus christ haven sanctuary ministry