U srednjem vijeku, pismenost ljudi je bila iznimno niska. Samo visoki sloj društva, svećenstvo i plemstvo, imao je privilegiju naučiti čitati i pisati. Svećenstvo je imalo monopol nad znanjem držeći obrazovne institucije u vrijeme prije reformacije. Božja riječ je tada bila zatvorena u jezike koje su samo poznavali učeni ljudi, izuzev Valdenžana, male grupe ljudi koja se skrivala u Alpama od surovih progonstava koja su pokretana protiv njih. Običan puk je u to vrijeme bio zarobljen u grijehu, zabludama i praznovjerju. Svećenici i pismoznanci su zaključali kraljevstvo nebesko pred ljudima onemogućivši mnogima da uđu u nj. No vrijeme tame se bližilo svome kraju i prve zrake zore su se počele pojavljivati u Europi.

U četrnaestom stoljeću se pojavio John Wycliffe, koji je još znan kao „jutarnja zvijezda reformacije“. Rođen je u Engleskoj 1320. godine. On je bio intelektualac koji je pohađao sveučilište Oxford. Vrijedan i marljiv, proučio je skolastičku filozofiju te crkveno i građansko pravo. Snaga njegova genija i temeljitost njegova znanja mu je osigurala divljenje prijatelja, ali i opozicije. Tijekom studija, posvetio se proučavanju Božje riječi i u Svetome pismu je vidio jednostavnost i ljepotu evanđelja. U Svetom pismu je uočio kristocentričnost koja je iščezla iz kršćanstva pod utjecajem tisućugodišnje ljudske tradicije. Istine koje su grijale njegovo srce, odlučio je podijeliti sa svima.

Wycliffe u početku nije slutio kamo će ga njegov rad odvesti. Njegov cilj nije bio usprotiviti se Rimu, već potaknuti svećenstvo na promjenu. Što je jasnije uočavao zablude crkvenih autoriteta, to je ozbiljnije iznosio učenje Svetog pisma. Nažalost, vodstvo crkve nije dobro prihvatilo njegove kritike. On ih je optužio da su uklonili Sveto Pismo i da se ono mora vratiti narodu na njegovom materinjem jeziku. Kao kraljevski kapelan, ustao je protiv plaćanja poreza koji je engleski narod slao u Rim. Tvrdio je da crkva nema vlast nad svjetovnim vladarima i da se ne može miješati u državne poslove. Engleski kralj i plemstvo su prestali plaćati porez papi i time je autoritet rimske crkve zadobio ozbiljan udarac.

Zlo protiv koje je Wycliffe ustao je bio red redovnika prosjaka. Redovnici su svoj život provodili u ljenčarenju i prosjačenju i time bili štetni utjecaj za engleski narod i njegovu mladež. Prosjačenje i sakupljanje milostinje je dovelo do toga da se na rad i marljivost gleda s prijezirom. Pod tim štetnim utjecajem mnogi mladi su odlazili u samostane i pristupali u redove protivno volji svojih roditelja. Tako su mnogi domovi ostajali pustima, a roditelji su izgubili kontakte sa svojom djecom.

Papa je svojim redovnicima dao pravo da ispovijedaju i dijele oproste. Ispovijed se pretvorio u unosan posao u kojem su zločinci svih vrsta bili spremni platiti kako bi umirili svoju savjest. Posljedica toga je bio porast kriminala i upražnjavanja najgorih poroka. Narod je bio naveden da vjeruje da im se sva vjerska dužnost sastoji u priznavanju vrhovne papinske vlasti, štovanju svetaca, davanju milostinje redovnicima i prisustvovanju misi koju nisu razumjeli. Dok je engleski narod bio u siromaštvu, redovnici su provodili vrijeme u raskoši i zadovoljstvima. Kako je vrijeme prolazilo, pojedinci su uočavali pohlepu i lakomost redovnika. Oni su govorili: „Redovnici i svećenici Rima nas izjedaju kao rak. Bog nas mora izbaviti, inače će narod propasti.“ Da bi opravdali svoju pohlepu, redovnici su tvrdili da slijede Spasiteljev  primjer, izjavljujući da su Isus i njegovi učenici isto živjeli od milostinje naroda.

Wycliffe je počeo pisati rasprave protiv redovnika, ne radi prepiranja, već da bi im svratio pogled na učenje Svetog pisma i potaknuo ih na promjenu. 1374. godine je otišao u Nizozemsku kao kraljev poslanik gdje je dvije godine proveo u pregovorima s papinim izaslanicima. Tamo je došao u doticaj sa svećenstvom iz raznih dijelova Europe te je imao priliku upoznati pravu narav i ciljeve crkvene hijerarhije. Vrativši se u Englesku, još je otvorenije i s većim žarom propovijedao svoje ranije učenje izjavljujući da su pohlepa, ponos i prijevara postali bogovi Rima. U jednoj od svojih rasprava on se ovako izražava o papi i njegovom sakupljanju poreza: »Oni odvlače iz naše zemlje sredstva namijenjena siromasima, godišnje odlazi na tisuće maraka kraljevskog novca za sakramente i duhovne stvari, a to nije ništa drugo nego krivovjerje-simonija, na koju oni navode cijelo kršćanstvo. I doista, kad bi naša zemlja imala veliko brdo zlata, i nitko od njega ne bi uzimao osim ubirača oholog i svjetskog pontifeksa, tijekom vremena bi nestalo tog brda; jer oni uzimaju iz naše zemlje svaki novac, a ne daju nam ništa drugo osim Božjeg prokletstva zbog simonije.«

Kralj je Wycliffa nakon povratka iz Nizozemske imenovao župnikom u Luttherworthu. Time je pokazao naklonost prema njemu i njegovu učenju. S druge strane, papinstvo je bilo bijesno na Wycliffovo djelovanje te je poslalo poslanice protiv Wycliffe. One su pozvale da se poduzmu hitne i odlučne mjere kako bi se učitelj krivovjerja ušutkao. Prije negoli su poslanice stigle, engleski biskupi su već pozvali Wycliffa na sud, no nekolicina knezova i narod su stali na stranu optuženika te okružili sudnicu i ušli u nju. U strahu od knezova i engleskog naroda, sudac je odgodio suđenje, a Wycliffe je u miru otišao.

Uskoro je kralj Eduard III. umro. Njegovom smrti, Wycliffe je izgubio zaštitu koju je dotada imao. Papine poslanice su se proširile Engleskom, a optužbe iz njih su vodile u sigurnu smrt na lomači. Činilo se da će Wycliffe pasti kao žrtva Rima, no smrt je zadesila pontifeksa koji je naredio njegovo uništenje a svećenici koji su vodili proces protiv Wycliffa, razišli su se. Nakon smrti pape Grgura IX., 1378. godine je nastupio takozvani papski raskol koji je trajao sve do 1417. U tom razdoblju su trojica biskupa tvrdila da im pripada titula pape. Između njih je eskalirao sukob koji je obilovao anatemama i optužbama i zbog kojeg je proliveno mnogo krvi. Zločini i skandali su preplavili crkvu. Wycliffe je u svom djelu „O raskolu papa“ pozvao narod da promisli nisu li svi pape u pravu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. Ovo stanje u vrhu rimske crkve je omogućilo Wycliffu da organizira skupine propovjednika koje su zatim obilazile Engleske gradove i sela navješćujući Radosnu vijest. Kao profesor teologije na Oxfordu, propovijedao je na sveučilištu. Pogođen starošću i bolestima, ipak je uspio dovršiti prvi prijevod Biblije na engleski jezik. Engleskom narodu je dano svjetlo koje može učiniti više na raskidanju neznanja i poroka negoli ijedna druga knjiga, zakonska reforma ili slavne pobjede na bojnom polju. Propovjednici su širili evanđelje a prepisivači su danonoćno radili na prijepisima Svetoga pisma kako bi radosna vijest našla put do engleskih domova.  Skoro polovica engleskog naroda je prihvatila „novu vjeru“.

Pojava Svetog pisma je izazvala očaj crkvenih vlasti jer su se odsada morali nositi s daleko jačim neprijateljem nego što je Wycliffe, Biblijom. Opasnost da će njihov lažni autoritet biti razotkriven, svećenici su svim silama nastojali ugušiti širenje Božje riječi i osuditi Wycliffa za krivovjerje. Wycliffe je išao od suda do suda slušajući optužbe bijesnih svećenika. Sada se našao na najvišem crkvenom sudu u državi koji će mu odrediti sudbinu. Ili će priznati grijeh krivovjerja ili će završiti na lomači. Dosljedan svome životnom djelu, on je izbezumio svećenike kada je odbacio njihove osude i optužio ih otkuda njima pravo da šire svoje zablude radi zarade i lagodnog života na račun drugih. Zapitao ih je na kraju: „Što mislite, protiv koga se borite? Protiv starca koji je jednom nogom već u grobu? Ne! Vi se borite protiv istine, istine koja je jača od vas i koja će vas pobijediti!“ Nakon ovih riječi povukao se iz dvorane, a nitko od njegovih protivnika nije ga se usudio zaustaviti.

Wycliffe je bio pozvan pred papinski sud u Rimu. Bolestan i star, nije mu se odazvao, ali je papi uputio pismo. »Zaista se radujem što mogu otkriti i objaviti svakome čovjeku, a osobito rimskom biskupu svoju vjeru, koju smatram zdravom i istinitom, i vjerujem da će on biti gotov da potvrdi vjeru koju iznosim, ili pak da je popravi ako je pogrešna. Prvo, ja vjerujem da Kristovo evanđelje obuhvaća sav Božji zakon.Smatram da je rimski biskup, ukoliko se smatra Kristovim zamjenikom na zemlji, više od svih ljudi vezan za ovaj zakon evanđelja. Jer se veličina Kristovih učenika nije sastojala u svjetskom dostojanstvu i časti, nego u tome da se potpuno i točno ugledaju na Kristov život i njegova djela… Za vrijeme svog boravka na zemlji, Isus je bio vrlo siromašan, i odbacio je i odbio svaku svjetsku vlast i čast… Nijedan vjernik ne treba da se ugleda na papu ili kojeg sveca, osim u onome u čemu se oni ugledaju na Gospoda Isusa Krista. Petar i Zebedejevi sinovi pogriješili su težeći za svjetskom čašću, jer nisu išli Kristovim tragom; a tu pogrešku ne treba da i mi činimo. Papa treba da svjetskoj vlasti prepusti svako zemaljsko bogatstvo i vlast, i cijelo svoje svećenstvo da upućuje na to, jer tako je činio Isus, a naročito preko svojih apostola. Ako sam u zabludi u nekoj od ovih to čaka, smjerno ću primiti ukor, pa čak i smrt ako je to potrebno. Kad bih mogao učiniti po svojoj volji i želji, sigurno bih osobno došao pred rimskog biskupa; ali Bog me je posjetio na drugi način i naučio me da se više pokoravam njemu nego ljudima… Molimo se Bogu da utječe na našeg papu Urbana VI, da bi se on, zajedno sa svojim svećenstvom, ugledao na Gospoda Isusa Krista u životu i karakteru; da bi dali narodu zdravu nauku i da bi svi zajedno vjerno išli njegovim stopama.«

Njegov život se ubrzo ugasio. Božjom milošću, umro je u svojoj postelji a ne od ruke neprijatelja. Veliki pokret koji je Wycliffe pokrenuo imao je svoje uporište u Bibliji, a cilj mu je bio osloboditi narod od grijeha i jarma koji mu je Rim nametnuo. Uzdigao je Sveto pismo i pokornost jedino Bogu iznad svih ljudskih autoriteta. On je bio jedan od najvećih reformatora, snažnog intelekta, jasnih misli, nepokoran, marljiv, pošten i dosljedan do samog kraja svog života. I sve to bez obzira na intelektualni mrak i moralnu izopačenost vremena u kojem je živio. Njegov karakter je bio primjer odgojne i preobražavajuće sile Svetog pisma. Proučavanje Svetog pisma je oplemenilo svaku njegovu misao, učinilo ga pronicljivim i mudrim, dalo mu je odlučnost i hrabrost unatoč žestini protivljenja te snagu da ostane vjeran do samog kraja.

Dok je bio živ, papisti nisu mogli ostvariti svoju nakanu s Wycliffom i oni nisu ostali mirni sve dok je njegovo tijelo mirno ležalo u grobu. Odlukom crkvenog sabora u Konstanzu, više od 40 godina nakon njegove smrti, Wycliffove kosti su iskopane i spaljene, a pepeo se prosuo u obližnji potok. Jedan pisac je u ovome vidio simboliku utjecaja koje je ostavilo Wycliffovo učenje nakon njegove smrti: „Ovaj potok je odnio njegov prah u Avon, a Avon u Severn, a Severn u priobalno more, a odatle u ocean. Tako je Wycliffov prah postao simbolom njegova učenja koje se raširilo po cijelome svijetu.“ Wycliffovi spisi su naveli Jana Husa da u Češkoj otpočne djelo reforme i odrekne se zabluda Rimske crkve. Iz Češke se djelo proširilo u druge zemlje i pozornost ljudi je bila usmjerena na davno zaboravljenu Božju riječ. Božanska ruka je pripremala put velikoj reformaciji.

 

Reformacija i protureformacija