Mi kao Božji narod premalo vjerujemo da je Bog ljubav, da je spasenje dar, da je svako oslobođenje od grešnih navika dar, da su plemenite misli dar, da je želja za molitvom dar, za proučavanjem dar, za suosjećanjem i svim plodovima Duha dar. Dar je dar, čovjek mu ne može doprinjeti, dar je darovan zbog – i iz ljubavi. Ono što možemo je vjerovati u tu ljubav i vjerom gledati kako se Božji darovi izljevaju u našem životu. Gledati u Krista znači vjerom primati od Njega darove a za najveći znamo kada je dao samog sebe za nas. Kako li onda neće dati i svaki dar da postanemo slični Njemu i spremni za vječnost. Baš smo malovjerni i skloni gledati svoj doprinos, staž u crkvi, aktivnost, poznavanje Biblije napamet, svetkovanje, koliko smo ljudi “obratili” i ostale hvalospjeve kojima se dičimo da bi se osjećali bolje. Prilazimo Bogu i kažemo mu “Evo ovoliko sam dobar, nisam skroz loš, bolji sam od većine ljudi iz svijeta…pa pozvao si me valjda to nešto govori o meni…pa ja čak i širim sadašnju istinu tu i tamo…šta se to ne računa Bože?” Prilazimo mu s našim plodovima kao i Kajin a Bog nam nudi samog sebe. Kako su blagoslovljeni oni koji Slavu daju Bogu, koji apsolutno predaju svoj slučaj Bogu, koji ne gledaju što čine ili ne čine, koji se ne uspoređuju s drugima ili sa Zakonom, već se brinu da vide Božje lice svaki dan i prime poklon, silu, dar koji je čudo, koji je obećan i potreban našoj duši da doživimo novo stvaranje. Kako je lijepo primati poklon, dar…ne moraš ništa činiti da bi ga zaslužio, samo uživaš vjerom u obećanju da ćeš ga primiti jer onaj tko daruje je nemjerljiva LJUBAV. Spašeni smo ljubavlju Božjom u imenu Njegova Sina Isusa Krista. Tko ide zagrijati svoju dušu grleći hladne ploče Zakona neka prestane s tim jalovim poslom, mi idemo u zagrljaj Nebeskog Oca i Sina da primimo svaki potreban dar. Spasenje primamo u toplom naručju Spasitelja Isusa Krista. Krist nas poziva u u zagrljaj pun Božanske ljubavi, to znači biti njegovim učenikom, njegovim sinom i kćeri, ići gdje god On krene. Naša misija nije uspoređivanje i fokusiranje na to koliko smo dobri ili loši (još manje na to koliko su drugi oko nas dobri ili loši) već primanje Božjih darova Duha koji prožimaju i preobražavaju našu dušu u savršen karakter.
Prisjetimo se događaja kada se bogati mladić susreo s Kristom, tada mu je Spasitelj postavio pitanje s razlogom, pitanje je pogađalo temelj mladićevog životnog samopouzdanja.
“I gle, neko pristupivši reče mu: učitelju blagi! kakovo ću dobro da učinim da imam život vječni?
A on reče mu: što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga. A ako želiš ući u život, drži zapovijesti.
Reče mu: koje? A Isus reče: da ne ubiješ; ne činiš preljube; ne ukradeš; ne svjedočiš lažno;
Poštuj oca i mater; i ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.
Reče mu mladić: sve sam ovo sačuvao od mladosti svoje; šta mi još treba?” (Matej 19,16-20)
Ovaj mladić je imao visoko mišljenje o svojoj pravdi. On nije mislio da mu što nedostaje, ali ipak nije bio zadovoljan u svojoj duši. Osjećao je potrebu za nečim, što nije imao. Zašto da Isus i njega ne blagoslovi, kao što je blagoslovio malu djecu, i da zadovolji potrebe njegove duše?
Isus mu odgovori: “Ako hoćeš biti savršen, idi prodaj što imaš, i daj utržak siromašnima, i imat ćeš blago na nebu. Onda dođi i idi za mnom!” (Matej 19,21)
Mladić je odmah shvatio, što znače Kristove riječi i postao je žalostan. Da je razumio vrijednost dara, koji mu je bio ponuđen, on ne bi oklijevao da stupi u red Kristovih učenika. On je bio član hebrejskog Sinedriona, što je bila visoka čast, i sotona ga je kušao laskavim izgledima budućnosti. Mladić je želio da dobije nebesko blago, ali je u isto vrijeme htio da ima i zemaljske blagodati, koje mu je donosilo njegovo bogatstvo. Žalio je, što mu se postavljaju takvi uvjeti, jer iako je želio vječni život, on nije bio spreman na žrtvu. Cijena vječnog života izgledala mu je previše visoka, i otišao je žalostan, “jer je bio vrlo bogat”.
Mladićevo pitanje “Učitelju blagi! kakvo dobro trebam učiniti da dobijem život vječni?” otkriva stanje njegovog duha. On nije bio duboko osvjedočen da je Isus – Krist, obećani Mesija a još manje da je Isus sam Božji Sin – Bog. Zato mu Krist postavlja pitanje svjestan prve sumnje: “A on reče mu: što me zoveš blagim? niko nije blag osim jednoga Boga.” Druga Isusova poruka pogađala je tamo gdje grešnog čovjeka najviše boli, a to je da se spasenje ne sastoji od fokusiranja na sebe i mjerkanju vlastitih postignuća, već na Spasitelja, zato mu Isus nije spomenuo prve četri zapovjedi koje se odnose na odnos prema Bogu. Da je mladić bio svjestan s kim razgovara i da je bio svjestan značaja Kristovog poziva odazvao bi se i učinio bi sve kako mu je Krist rekao, međutim on nije bio pripremljen, njegova duša je bila zatvorena za taj veličanstveni poziv jer je on svojom samopravednošću u životu zatvorio put Božjoj pravednosti koja je trebala istinski preporoditi njegovo srce. Životni blagoslovi, intelektualno i duhovno postignuće često dolaze kao prokletstvo na čovjeka koji svoj pogled samodopadno drži na sebi. Mi toga najčešće nismo svjesni ali Božja objava nam to otkriva na puno mjesta. To stanje se naziva duhovnom sljepoćom.
Mnogi vjernici istinu prihvaćaju samo teorijski; neki to čine pod silom dokaza; oni uviđaju ljepotu istine čiji su dijelovi skladno povezani u jedinstven lanac i čine savršeno usklađenu cjelinu; oni prihvaćaju načela istine, ali ona ipak još uvek ne ostvaruje u njima svoj posvećujući uticaj. Slijep vjernik misli da može držati Zakon, uvjeren je da ugađa Bogu površnom poslušnošću, živi pod staklenim zvonom u zoni komfora realno ne mareći previše za istinske potrebe bližnjih. Kao Lotova žena, mnogi od nas su vezani za uspjehe, časti i radosti ovoga svijeta, naš pogled u vrijeme posljednje krize bit će tamo gdje je i naše srce. Mladić nije prihvatio najveći dar čovječanstvu. Što nas čini drukčijim od njega? Možemo li se opravdati riječima da mi nemamo takvu priliku kao što je on imao? Možemo li reći da nama danas Krist ne nudi isti poziv samo zato jer ne hoda zemljom – poziv da primimo najveći mogući dar u životu. Gordo srce teži zaslužiti spasenje; ali naše pravo na Nebo i naša podobnost za njega temelji se na Kristovoj pravednosti. Gospodin ne može učiniti ništa za obnovu jednog čovjeka sve dok se on, osvjedočen u vlastitu slabost i oslobođen svake pomisli da je dovoljan sam sebi, ne podčini Božjoj upravi. Tada može primiti dar koji mu Bog želi podariti. Ništa nije uskraćeno duši koja osjeća svoju potrebu. Ona ima neograničeni pristup k Njemu u kome se nalazi sva punina. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15) Promjena se ne postiže, ona je dar. “Upoznati ćete istinu, i istina će vas osloboditi.” (Ivan 8,32)