Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 4,1-11; Marku 1,12.13; Luki 4,1-13.

U trenucima najvećih životnih kušnji možemo doživjeti najveće pobjede ako se potpuno prepustimo Božjem vodstvu. Kraljevstvo nebesko je već tu na zemlji – rekao je Isus a s time je htio naglasiti da je dragocjeni materijal koji čini Kraljevstvo nebesko Kristov karakter u nama – već sada, ovdje na ovoj zemlji, za ovoga života. Na nebo nećemo ništa ponjeti s ove zemlje osim karaktera koji je nalik Kristovom. Danas postoje mnogi koji vjeruju, tvrde i poučavaju krivo i to čine jer sami nemaju vjeru u Božja obećanja. Pali anđeo nas želi zadržati u tami u pogledu tri velike istine koje nam Bog otkriva u svojoj Riječi a koje nam mogu biti na ohrabrenje u našoj osobnoj borbi vjere i iskustvu spasenja:

1) Božji Sin, Isus Krist je utjelovljenjem uzeo palu ljudsku narav, ne samo grešno tijelo.To nam je nada i utjeha jer je
zaista hodao u našim cipelama, bio potpuno u našoj koži i potpuno živio našu svakodnevnicu te izašao kao pobjednik
nad grijehom. Ipak mnogi vjeruju da je Krist imao ljudsku prirodu prije pada u grijeh, koja sama po sebi nije bila sklona grijehu – i u tom svom uvjerenju ostaju zakinuti za spoznaju veličine Božje ljubavi kroz rizik koji je bio spreman prihvatiti. “Jer nemamo velikoga svećenika, koji se ne bi mogao sažaliti s naših slaboća, nego koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.” (Hebrejima 4,15)

2) Kada je apostol Ivan pod nadahnućem napisao: “Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego da ima  život vječni.” (Ivan 3, 16) , poruka ukazuje na rizik u slučaju Kristovog neuspjeha s posljedicama za koje je samo Bog znao. Većina ima uvjerenje da je Isus bio u velikoj prednosti nad nama jer je izabrao ljudsku narav bez sklonosti ka grijehu ali to nije utemeljeno gledište. “predao” znači doslovno postao sudionik naše pale prirode i duhom i tijelom. Onako kako smo mi rođeni, tako je i on došao na svijet iz majčine utrobe, ali za razliku od nas, iako kušan svim životnim kušnjama kao i mi, nije pokleknuo niti pred jednim grijehom. Bez Njegove životne borbe koja je bila ravnopravna s našom i bez Njegove pobjede nad silom grijeha – mi ne bi mogli imati mogućnost spasenja, bili bi izgubljeni za vječnost.

3) Mi možemo u ovom životu iskusiti savršenstvo karaktera ako vjerujemo da je to Bogu moguće! Savršenstvo ne
uključuje samo oproštene grijehe već i očigledno djelovanje Svetog Duha nad našim srcem i umom koji više nemaju
grešne sklonosti, naprotiv, samo plodove ljubavi. Bog nije podnjeo rizik svih vremena i dao svojeg Sina za nas, da bi mi na posljedku mislili da su Njegova obećanja nerealna ili nedostižna. “Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Matej 5,48)

KusnjaPustinja“Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.” Markove su riječi još značajnije. On kaže: “Odmah poslije toga Duh ga natjera da ide u pustinju. I ostade u pustinji četrdeset dana, i sotona ga kušaše. Boravio je među divljim životinjama…” “Za to vrijeme nije ništa jeo.” Kad je Isus odveden u pustinju da bude iskušan, Njega je tamo odveo Božji Duh. On nije tražio kušnju. On je otišao u pustinju da bude s‰am, da razmišlja o svojoj misiji i radu. Postom i molitvom trebao je ojačati sebe za stazu poprskanu krvlju kojom je morao proći. Međutim, Sotona je znao da je Spasitelj otišao u pustinju i smatrao je da je to najbolje vrijeme da Mu se približi. Na kocku su stavljena pitanja od velike važnosti za svijet u sukobu između Kneza svjetlosti i upravitelja kraljevstva tame. Nakon čovjekova kušanja kojim ga je naveo na grijeh, Sotona je proglasio da je Zemlja njegova, nazivajući sebe knezom ovoga svijeta. Pošto je praoca i pramajku našeg ljudskog roda prilagodio svojoj naravi, mislio je ovdje zasnovati svoje carstvo. Izjavio je da su ga ljudi izabrali za svog vladara. Svojim upravljanjem ljudima održavao je svoju vladavinu nad svijetom. Krist je došao pobiti ovu Sotoninu tvrdnju. Kao Sin Čovječji, Krist će ostati odan Bogu. Tako će se pokazati da Sotona nije zadobio posvemašnju upravu nad ljudskim rodom i da je neosnovano njegovo polaganje prava na svijet. Svi koji su željeli oslobođenje od njegove sile bit će oslobođeni. Područje vlasti koju je Adam izgubio kroz grijeh vratit će se. Otkako je u edenskom vrtu rečeno zmiji “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina.” (Postanak 3,15), Sotona je znao da ne drži potpunu vlast nad svijetom. U ljudima se vidjela djelotvorna sila koja se odupirala njegovoj vlasti. S vrlo velikim zanimanjem promatrao je žrtve koje su prinosili Adam i njegovi sinovi. U ovim je obredima jasno raspoznavao znamenje veze između Zemlje i Neba. Odlučio je umiješati se u ovu vezu. Netočno je predstavljao Boga i pogrešno tumačio obrede koji su upućivali na Spasitelja. Ljudi su bili navedeni da se boje Boga kao Onoga koji uživa u njihovom uništenju. Žrtve koje su trebale ukazati na Božju ljubav prinosile su se samo da bi ublažile Njegov gnjev. Sotona je budio grješne strasti u ljudima, da bi utvrdio svoju vlast nad njima. Kad je dana Božja pisana Riječ, Sotona je proučavao proročanstva o Spasiteljevu dolasku. Iz naraštaja u naraštaj radio je da zaslijepi ljude za ova proročanstva, da bi odbacili Krista u vrijeme Njegova dolaska. Prigodom Kristova rođenja Sotona je znao da je došao Onaj koji ima božansku zadaću da ospori njegovu vlast. Drhtao je na anđeosku vijest koja je potvrđivala autoritet novorođenog Kralja. Sotona je dobro znao kakav je položaj Krist imao na Nebu kao ljubljeni od Oca. To što Božji Sin treba doći na ovaj svijet kao čovjek ispunjavalo ga je uznemirenošću i zebnjom. On nije mogao dokučiti tajnu ove velike žrtve. Njegova sebična duša nije mogla razumjeti takvu ljubav za prevareni rod. Slavu i mir Neba i radost zajedništva s Bogom ljudi su maglovito shvaćali, ali Luciferu, kerubu zaklanjaču, one su bile dobro poznate. Otkako je izgubio Nebo, odlučio je naći osvetu navodeći druge da podijele njegov pad. To će postići time što će ih navoditi da podcjenjuju nebeska dobra i uprave srca onome što je zemaljsko.

Zapovjednik Neba nije bez prepreka zadobivao duše ljudi za svoje kraljevstvo. Od vremena kad je bio novorođenče u Betlehemu, Zli Ga je stalno napadao. Lik Božji otkrivao se u Kristu, a na Sotoninim savjetima odlučeno je da Ga treba nadvladati. Nijedno ljudsko biće nije došlo na svijet i izbjeglo silu varalice. Sve udružene sile zla vješto su postavljene na Njegovu stazu da bi se uključile u borbu protiv Njega i, ako je moguće, nadvladale Ga. Prigodom Spasiteljeva krštenja Sotona se nalazio među svjedocima. On je vidio slavu kojom je Otac osjenio svog Sina. On je čuo glas Jahve kako svjedoči o Isusovu božanstvu. Od Adamova grijeha ljudski je rod izgubio neposrednu zajednicu s Bogom; veza između Neba i Zemlje održavala se kroz Krista; ali sada kad je Isus došao “u obličju grešnog tijela” (Rimljanima 8,3), sam je Otac progovorio. On je ranije održavao vezu s ljudima preko Krista; sada održava vezu s ljudskim rodom u Kristu. Sotona se nadao da će Božje gnušanje prema zlu donijeti vječno odvajanje između Neba i Zemlje. Međutim, sada se pokazalo da je veza između Boga i čovjeka obnovljena. Sotona je uvidio da mora ili pobijediti ili biti pobijeđen. Sporna pitanja ove borbe bila su previše značajna da bi bila povjerena njegovim udruženim anđelima. On osobno mora voditi ovaj rat. Sve otpadničke sile ponovno su se prestrojile protiv Božjeg Sina. Krist je postao meta svakog paklenog oružja. Mnogi smatraju da ova borba između Krista i Sotone nema neko posebno značenje za njihov život; za njih je ona nevažna. Međutim, u oblasti svakog ljudskog srca ova se borba ponavlja. Nikada čovjek ne napušta redove zla da bi služio Bogu a da se ne suoči sa Sotoninim napadima. Kušnje kojima se Krist odupro iste su kao i one za koje smatramo da im se teško odupiremo. One su se nametale Njemu u toliko većem stupnju u kolikom je Njegov karakter nadmoćniji od našeg. Sa strašnim teretom grijeha svijeta na sebi, Krist se odupro kušnji apetita, ljubavi prema svijetu, kao i ljubavi za razmetanjem koja vodi oholosti. To su bile kušnje koje su savladale Adama i Evu i koje tako lako pobjeđuju i nas. Sotona je upućivao na Adamov grijeh kao na dokaz da je Božji zakon nepravičan i da se ne može poslušati. U našoj ljudskoj prirodi Krist je morao otkupiti Adamov prijestup. Međutim, kad je kušač napao Adama, na njemu se nisu vidjele posljedice grijeha. On je stajao u snazi savršene muževnosti, savršeno krepka uma i tijela. Bio je okružen edenskom slavom i u svakodnevnoj zajednici s nebeskim bićima. Tako nije bilo s Isusom kad je ušao u pustinju da se suoči sa Sotonom. Tijekom četiri tisuće godina ljudski je rod opadao u svojoj tjelesnoj snazi, umnoj moći i moralnoj vrijednosti. Krist je uzeo na sebe nemoći grijehom oslabljenog ljudskog roda. Jedino tako mogao je spasiti čovjeka iz najvećih dubina njegova poniženja. Mnogi tvrde da kušnja nije mogla nadvladati Krista. Međutim, tada On ne bi mogao biti stavljen u Adamov položaj. On ne bi mogao izboriti pobjedu koju je Adam izgubio. Ako bismo u bilo kom smislu imali puno težu borbu nego Krist, On nam onda ne bi mogao pomoći. Međutim, naš je Spasitelj uzeo ljudsku prirodu sa svim njezinim sklonostima. Uzeo je ljudsku prirodu s mogućnošću da popusti u kušnji. Mi ne trebamo ništa nositi što On nije podnio. Kod Krista, kao i kod svetog para u Edenu, apetit je predstavljao osnovu prve i velike kušnje. Upravo tamo gdje je počeo pad mora otpočeti i djelo našeg otkupljenja. Kao što je Adam pao zbog popuštanja apetitu, tako i Krist mora pobijediti odricanjem želji. “Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju, ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.- Isus odvrati: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” Od Adamova pa do Kristova vremena, ugađanje sebi pojačalo je snagu želja i strasti, sve dok nisu gotovo neograničeno zavladale. Tako su ljudi postali moralno uniženi i bolesni i sami po sebi nisu mogli pobijediti. Krist je pobijedio umjesto čovjeka izdržavši najtežu kušnju. Radi nas je pokazao samosvladavanje koje je bilo jače od gladi ili smrti. U ovoj prvoj pobjedi bila su obuhvaćena i druga pitanja koja ulaze u sve naše borbe sa silama tame. Kad je Isus ušao u pustinju, bio je okružen Očevom slavom. Obuzet zajednicom s Bogom, bio je uzdignut iznad ljudskih slabosti. Ali slava Ga je napustila i On je bio ostavljen da se bori s kušnjom. Ona se obrušavala na Njega svakoga trenutka. Njegova ljudska priroda ustuknula je pred borbom koja Ga je očekivala.

Četrdeset dana postio je i molio se. Slab i izmršavio od gladi, iscrpljen i izmučen duševnim očajanjem, “tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka”. (Izaija 52,14) Sada je nastupila KusnjaPustinja2Sotonina prilika. Sada je pretpostavljao da može pobijediti Krista. Kao da je to odgovor na njegove molitve, ovdje je prišao Spasitelju netko u prilici nebeskog anđela. On je tvrdio da ima nalog od Boga da objavi kraj Kristova posta. Kao što je Bog poslao anđela da zadrži Abrahamovu ruku da ne žrtvuje Izaka, tako – zadovoljan Kristovom spremnošću da pođe stazom poprskanom krvlju – Otac je poslao anđela da Ga izbavi; to je bila vijest koja je stigla Isusu. Isus je bio klonuo od gladi, osjećao je snažnu želju za hranom, kad Mu je Sotona iznenada prišao. Pokazujući kamenje koje je bilo razbacano po pustinji i koje je imalo izgled kruha, kušač je rekao: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” Iako se pojavio kao anđeo svjetlosti, ove su prve riječi odale Sotonin karakter. “Ako si zaista Sin Božji.” Ovdje je nagovještaj nepovjerenja. Da je Isus učinio ono što je Sotona predlagao, to bi bilo prihvaćanje sumnje. Kušač namjerava svladati Krista istim sredstvima koja su bila tako uspješna nad ljudskim rodom u početku. Kako se vješto Sotona približio Evi u Edenu! “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Postanak 3,1) Dovde su kušačeve riječi bile istinite, ali u načinu njihova izgovaranja nalazilo se prikriveno omalovažavanje Božjih riječi. Bilo je prikrivenog poricanja, sumnje u božansku istinitost. Sotona je pokušao uliti u Evin um pomisao da Bog neće učiniti onako kako je rekao, da je uskraćivanje tako prekrasnog ploda u suprotnosti s Njegovom ljubavi i sućuti prema čovjeku. Tako i sada kušač teži da nadahne Krista svojim osobnim osjećajima. “Ako si zaista Sin Božji.” Ove riječi svojom gorčinom nanijele su Kristu bol. U tonu njegova glasa nalazi se izraz krajnje nevjerice. Hoće li Bog tako postupati sa svojim Sinom? Hoće li Ga ostaviti u pustinji s divljim životinjama, bez hrane, osamljenog, bez utjehe? On nagovješćuje da Bog nikada nije pomišljao da Njegov Sin bude u takvom stanju. “Ako si zaista Sin Božji”, pokaži svoju silu time što ćeš se osloboditi gladi koja te mori. Naredi da ovo kamenje postanu kruhovi. Riječi s Neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Matej 3,17) još su odzvanjale u Sotoninim ušima. Međutim, on je odlučio natjerati Krista da ne vjeruje u ovo svjedočanstvo. Božja je riječ bila dokaz Kristova božanskog poslanja. Došao je živjeti kao čovjek među ljudima, i ta je riječ objavila Njegovu vezu s Nebom. Sotonin cilj bio je da u Njemu izazove sumnju u tu riječ. Ako bi se Kristovo povjerenje u Boga moglo uzdrmati, Sotona je znao da bi pobjeda u cjelokupnoj borbi mogla biti njegova. Mogao bi nadvladati Isusa. Nadao se da će Krist pod pritiskom potištenosti i prevelike gladi izgubiti vjeru u svoga Oca i da će učiniti čudo u prilog sebi. Ako to bude učinio, plan spasenja bit će skršen. Kad su se Sotona i Božji Sin po prvi put sreli u borbi, Krist je bio zapovjednik nebeske vojske, a Sotona vođa pobune na Nebu, odakle je prognan. Sada je njihovo stanje očito obratno i Sotona koristi najviše od svoje prividne prednosti. Jedan od najmoćnijih anđela – kaže on – bio je prognan s Neba. Isusova pojava upućuje na to da je On taj, pali anđeo, zaboravljen od Boga, ostavljen od čovjeka. Božansko biće moglo bi potkrijepiti svoje tvrdnje nekim čudom; “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” Takav čin stvaralačke moći – govori Mu kušač – bio bi uvjerljiv dokaz božanske naravi. On bi završio borbu. Isus nije mogao slušati u miru, bez unutarnje borbe, najvećeg varalicu. Međutim, Božji Sin nije trebao dokazivati svoju božansku prirodu Sotoni ili objašnjavati razlog svoga poniženja. Udovoljavanjem zahtjevima pobunjenika ništa se neće postići za dobro čovjeka ili u slavu Boga. Da je Krist pristao na prijedlog neprijatelja, Sotona bi još mogao reći: Pokaži mi znak da Ti mogu povjerovati kako si Božji Sin. Dokaz ne bi mogao slomiti silu pobune u njegovom srcu.

Krist nije trebao upotrijebiti svoju božansku silu za osobnu korist. On je došao podnijeti kušnju kao što i mi to moramo činiti, ostavljajući nam primjer vjere i poniznosti. Ni ovdje ni u jednom kasnijem vremenu u svom zemaljskom životu, On nije učinio čudo u svoju korist. Sva Njegova veličanstvena djela učinjena su za dobro drugih. Iako je Isus prepoznao Sotonu od samog početka, On nije bio izazvan da uđe u borbu s njim. Ojačan sjećanjem na glas s Neba, počinuo je u ljubavi svog Oca. On nije htio pregovarati s kušnjom. Isus se suočio sa Sotonom riječima iz Pisma. “Pisano je”, rekao je On. U svakoj kušnji oružje Njegove borbe bila je Božja Riječ. Sotona je tražio od Krista neko čudo kao znak Njegove božanske prirode. Međutim, ono što je veće od svih čuda, čvrsto pouzdanje u “Ovako govori Jahve Gospod” bio je znak koji se nije mogao pobiti. Dokle god je Krist stajao na tom uporištu kušač nije mogao ostvariti prednost. U vrijeme svoje najveće slabosti Krist je bio izložen najžešćim kušnjama. Sotona je mislio da će tako nadvladati. Na taj je način izborio pobjedu nad čovjekom. Kad je snaga posustala i snaga volje oslabila, a vjera se prestala oslanjati na Boga, tada su oni koji su dugo i hrabro stajali za pravdu bili pobijeđeni. Mojsije se umorio četrdesetgodišnjim lutanjem Izraela, kad se njegova vjera za trenutak prestala oslanjati na beskonačnu silu. On je posustao na granicama Obećane zemlje. Tako je bilo i s Ilijom koji je neustrašivo stajao pred kraljem Ahabom, u sukobu s cijelim izraelskim narodom na čelu s četiri stotine i pedeset Baalovih svećenika. Nakon tog strašnog dana na Karmelu, kad su ubijeni lažni proroci i kad je narod objavio svoju odanost Bogu, Ilija je – da bi spasio svoj život, pobjegao pred prijetnjama idolopokloničke Izebele. Na taj je način Sotona stjecao prednost nad slabostima ljudskog roda. On će i dalje raditi na isti način. Kad god je čovjek obavijen oblacima, zbunjen prilikama, ili ucviljen siromaštvom i boli, Sotona je kraj njega da ga kuša i muči. On napada slabe točke našeg karaktera. Želi poljuljati naše povjerenje u Boga koji dopušta postojanje takvih okolnosti. Mi smo kušani kako bismo izgubili povjerenje u Boga, posumnjali u Njegovu ljubav. Često nam kušač prilazi kao što je prilazio Kristu, iznoseći pred nas naše slabosti i nedostatke. On se nada da će obeshrabriti dušu i slomiti naš oslonac u Bogu. Tada je siguran u svoju žrtvu. Kad bismo ga dočekali kao Isus, izbjegli bismo mnoge poraze. Pregovaranjem s neprijateljem mi mu dajemo prednost. Kad je Krist rekao kušaču: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”, On je ponovio riječi što ih je prije više od četrnaest stoljeća izgovorio Izraelu: “Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina… Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Ponovljeni zakon 8,2.3) Kad su u pustinji iznevjerila sva sredstva potpore, Bog je svom narodu poslao manu s neba i dao im je u dovoljnoj i stalnoj količini. Ovo ih je staranje trebalo poučiti da ih On, dok se uzdaju u Njega i idu Njegovim putovima, neće zaboraviti. Spasitelj je sada provodio u djelo pouku koju je dao Izraelu. Hebrejskom je narodu pružena potpora Božjom riječju i istom je tom riječju pružena i Isusu. On je očekivao Božje vrijeme koje će Mu donijeti olakšanje. Nalazio se u pustinji iz poslušnosti prema Bogu, i nije želio doći do hrane prihvaćajući Sotonine prijedloge. U prisutnosti svemira koji je svjedočio, On je dokazao da je manja nesreća patiti, bez obzira na to što nas zadesilo, nego se na bilo koji način udaljiti od Božje volje. “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Često Kristov sljedbenik dospijeva tamo gdje ne može služiti Bogu i nastaviti sa svojim svjetovnim pothvatima. Možda se čini da će poslušnost nekom jasnom Božjem zahtjevu lišiti čovjeka osnovnih sredstava. Sotona će ga navoditi da povjeruje kako mora žrtvovati osvjedočenja svoje savjesti. Međutim, jedino što postoji na ovom svijetu na što se možemo osloniti jest Božja Riječ. “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Matej 6,33) Čak i u ovom životu nije za naše dobro odvojiti se od volje našeg nebeskog Oca. Kad usvojimo silu Njegove Riječi, nećemo slijediti Sotonine prijedloge da bismo dobili hranu ili spasili svoje živote. Naše jedino pitanje bit će: Što je Božja zapovijed? I koja su Njegova obećanja?

Znajući ovo, mi ćemo poslušati prvo i imati povjerenja u drugo. U posljednjem velikom sukobu i borbi sa Sotonom, oni koji će biti odani Bogu vidjet će da im je uskraćena svaka zemaljska potpora. Zato što odbijaju kršiti Njegov Zakon da bi bili poslušni zemaljskim silama, njima će biti zabranjeno kupovati i prodavati. Na kraju će biti izdana naredba za njihovo uništenje. (Vidi: Otkrivenje 13,11-17) Međutim, poslušnima je dano obećanje: “On će prebivati u visinama, tvrđe na stijenama bit će mu utočište, imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati.” (Izaija 33,16) Božja djeca će živjeti od ovog obećanja. Oni će biti nahranjeni kad Zemlja bude opustošena glađu. “Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi.” (Psalam 37,19) Ovo vrijeme nevolje prorok Habakuk gledao je pred sobom i njegove riječi izražavaju vjeru Crkve: “Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.” (Habakuk 3,17.18) Od svih pouka što ih trebamo naučiti iz prvog velikog kušanja našeg Gospodina, nijedna nije važnija od one da vršimo nadzor nad željama i strastima. U sva vremena kušnje koje su imale vezu s tjelesnom prirodom imale su najviše uspjeha u izopačavanju i ponižavanju ljudskog roda. Image result for jesus temptation breadNeumjerenošću Sotona radi da uništi umne i moralne snage što ih je Bog dao čovjeku kao neprocjenjivi dar. Tako ljudima postaje nemoguće cijeniti ono što ima neprolaznu vrijednost. Kroz popuštanje osjetilnim zadovoljstvima Sotona pokušava iz duše izbrisati svaki trag sličnosti s Bogom. Neobuzdano popuštanje koje za posljedicu ima bolesti i degradaciju, koji su postojali u vrijeme prvog Kristovog dolaska, ponovit će se sa snažnije izraženim zlom prije Njegovog drugog dolaska. Krist objavljuje da će stanje svijeta biti kao u vrijeme prije potopa i kao u Sodomi i Gomori. Svaka pomisao srca bit će uvijek zla. Sada živimo na samome rubu tog strašnog vremena, stoga bismo trebali prihvatiti pouku iz Spasiteljeva posta. Samo neiskazanim patnjama što ih je Krist podnio možemo ocijeniti zlo neobuzdanog popuštanja. Njegov nam primjer govori da je naša jedina nada u vječni život moguća podčinjavanjem naših želja i strasti Božjoj volji. Mi se ne možemo svojom vlastitom snagom oduprijeti bučnom negodovanju naše pale naravi. Ovim će kanalom Sotona dovoditi kušnju na nas. Krist je znao da će neprijatelj doći svakom ljudskom biću, da iskoristi nasljedne slabosti i svojim lažnim nagovještajima uhvati u zamku sve one čije povjerenje ne počiva u Bogu.

Time što je prošao zemljom kojom čovjek mora proći, naš Gospodin nam je pripremio put pobjede. Nije Njegova volja da se nađemo u nepovoljnom položaju u sukobu sa Sotonom. On nas ne želi zastrašiti i obeshrabriti napadima zmije. “Ali, ohrabrite se,” govori On, “ja sam pobijedio svijet.” (Ivan 16,33) Neka onaj koji se bori protiv sile apetita gleda na Spasitelja u pustinji kušanja. Neka Ga promatra u Njegovoj samrtnoj muci na križu kako uzvikuje: “Žedan sam!” On je izdržao sve što i mi možemo podnijeti. Njegova je pobjeda naša. Isus se oslanjao na mudrost i silu svog nebeskog Oca. On objavljuje: “Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti… i znam da se neću postidjeti… Gle, Gospod mi Jahve pomaže, tko će me osuditi?” Ukazujući na svoj vlastiti primjer, On nam kaže: “Tko god se od vas Jahve boji… Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svog osloni.” (Izaija 50,7-10) “Jer se približuje knez ovoga svijeta,” kaže Isus, “on protiv mene ne može ništa.” (Ivan 14,30) U Njemu nije bilo ničega što bi odgovaralo Sotoninom vještom lukavstvu. On nije pristao na grijeh. Čak ni u mislima nije popuštao kušnji. Tako možemo i mi. Kristova je ljudska priroda bila sjedinjena s božanskom; bio je spreman za borbu Svetim Duhom koji je prebivao u Njemu. On je došao da nas učini dionicima božanske naravi. Dokle god smo vjerom sjedinjeni s Njim, grijeh više nema vlasti nad nama. Bog seže za rukom vjere u nama, kako bi je usmjerio da se čvrsto uhvati za Kristovo božanstvo, da bismo mogli ostvariti savršenstvo karaktera. Krist nam je pokazao kako se to ostvaruje. Kojim sredstvima je pobijedio u sukobu sa Sotonom? Božjom Riječju. Jedino se Riječju mogao oduprijeti kušnji. “Pisano je”, rekao je On. I mi smo obdareni “skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi”. (2. Petrova 1,4) Svako obećanje u Božjoj Riječi naša je svojina. Trebamo živjeti po “svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Kad navale kušnje, nemojmo gledati na prilike ili na osobnu slabost, već na silu Riječi. Sva njezina sila pripada vama. Psalmist kaže: “U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim.” (Psalam 119,11) “Po riječima usta tvojih čuvah putove Zakona.” (Psalam 17,4)