Bez razumijevanja Božjeg rizika, ne može se u potpunosti sagledati veličina plana spasenja, s nepotpunom spoznajom o riziku ne može se doživjeti veličina Božje ljubavi.
Suvremena teologija predlaže da vjerujemo da su božanske osobe Otac i Sin podjelili uloge Oca i Sina u kontekstu plana spasenja da bi mi grešni ljudi lakše razumijeli odnos dvaju božanskih bića.
Mnogi teolozi i vjernici vjeruju da je Božji Sin postao Sinom tek nakon utjelovljenja, nakon rođenja na zemlji, nakon što je primio ljudsku prirodu. Mnogi od njih poučavaju da je Isus Krist imao bezgrešnu ljudsku prirodu koju je imao Adam prije pada u grijeh. Ove tri neistine čine veliku duhovnu štetu svakom kršćaninu.

 

Oni nisu dogovarali uloge

Božji Sin je iste božanske prirode kao i Bog Otac, vječan i jedno s Ocem po svojoj prirodi. On nije jedno biće s Ocem u metafizičkom smislu ali je doslovno jednak ili jedno s Ocem po svojoj prirodi. Nitko nikada nije vidio Boga Oca ali ga je Božji Sin objavio. Božji Sin je slika i prilika Nebeskog Oca.

“Boga niko nije vidio nikad: jedinorodni Sin koji je u naručju očinom, On ga objavi.” Ivan 1,18

Tko vidi Sina vidi Oca, tko prima Sina prima Oca. Otac i Sin su jedno, iste prirode. Oni nikada nisu podijelili uloge Oca i Sina za potrebu plana spasenja. Njihov odnos je od vječnosti obiteljski odnos i po tom odnosu ili modelu čovjek je sličan Bogu.

“Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.” Postanak 1,27

Obiteljski odnos dolazi od nebeskog Oca i Sina, taj odnos nije inovacija prilikom stvaranja čovjeka i žene.
Bog Otac, Sin i Sveti Duh nisu božanski entiteti bez osobnosti, koji zamjenjuju uloge po potrebi.
Bog Otac je jedan jedini, jedinstven, Sin je jedan jedini, samo jedan takve božanske prirode, neponovljivi Sin Božji. Otac nije stariji od Sina, oni su u odnosu od vječnosti, Sin nema uzroka i nije stvoren od Oca, on je božanske prirode jednak Ocu i od vječnosti nerazdvojan od Oca. Oni ne čine jedno božansko biće već su dva zasebna božanska bića istovremeno dvije zasebne božanske osobe koje su zajedno s Duhom Svetim, trećom božanskom osobom, jedno božanstvo. Nema drugih božanstva ili nekakvih polubožanstva to nam Otac i Sin, svojim Svetim Duhom poručuju kroz cijelu Bibliju.
Ta spoznaja o jedinom Bogu je utkana u prvu Božju zapovijed:

“Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te je izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
Neimaj drugih bogova uz mene!” Izlazak 20,2-3

Drugim riječima, ne izmišljaj druge Bogove, ne pravi svoje religije i prihvati stvarnost onakvom kakva je, realnost o Ocu i Sinu, objavljenu Svetim Duhom preko Božjih proroka i zapisanu kao Božja Riječ, Sveto Pismo – Biblija.
Drugim riječima, ne imaj drugih objava koje otkrivaju realnost o Bogu jer je ta realnost samo jednom otkrivena čovječanstvu, preko jednog naroda, preko jednog rodoslovlja, na jedinstven i neponovljiv način u povijesti.

Na nebu, prije stvaranja zemlje je nastala pobuna, bez uzroka, bez opravdanja. Trećina savršeno stvorenih nebeskih svetih bića, po svojoj službi najbliže Božjem prijestolju, izopačili su realnost, i krenuli putem bez povratka. Oni su zloupotrijebili slobodu misli i odlučivanja koja im je darovana stvaranjem i počeli su pronositi sumnju u Božji poredak stvari, u božanski ustroj svemira kao jedinu moguću realnost. Oni su promicali tvrdnje da postoji drugačiji, bolji ustroj koji nije zasnovan na ovisnosti stvorenja o Stvoritelju. Tim istim otrovom “veće spoznaje” su prevareni prvi ljudi na tek novonastaloj planeti Zemlji.

“Dapače zna Bog, da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo.” Postanak 3,5

Božja poruka svim stvorenjima je poruka o srcu, o karakteru, o odnosu, Luciferova poruka je bila poruka o višim spoznajama, drugačijem poredku stvari, o intelektu. “Svjetlonoša” je svojom “višom spoznajom” o stvarnosti donio tamu i prokletstvo na čovječanstvo dok je istovremeno prikazivao Božju vladavinu nepravednom i despotskom. Boga ljubavi i slobode je prikazivao kao Boga isključivosti  i ograničenja. Duh nebeske pobune se proširio na zemaljske naraštaje.

 

Božji Sin je to od vječnosti

I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“

Iako često citiramo biblijski redak u evanđelju po Ivanu: “Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni.” Ivan 3,16
pitanje je koliko smo svjesni veličine Božjeg Sina. Ako dozvoljavamo u životu na dnevnoj bazi, da nas zaokupljaju mnoge druge stvari, da nam skreću pozornost s najveličanstvenije od svih istina, da je Sin Božji pored nebeskog Oca jedini bio dostojan da ponese našu krivicu na sebe, onda nas plan spasenja neće potaknuti na promjenu životnog stila, navika i odnosa prema bližnjima. Nije nekakav božanski “entitet” predan za nas, već božanski, Očev vječni Sin:

“A zato i Bog njega povisi i darova mu ime, koje je nad svako ime, da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onih, koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom,
I svaki jezik da prizna, da je Gospodin Isus Krist na slavu Boga Oca.” Filipljanima 2,9-11

Božji Sin je bio jedinstveno božansko biće prije utjelovljenja, niti jedno stvoreno biće se nije moglo mjeriti s Božjim Sinom, taj unikat postao je još unikatniji primivši ljudsku prirodu. To što je božanska ljubav učinila nadmašuje svako poimanje stvorenih bića svih bezgrešnih svjetova univerzuma i svih nebeskih anđela. Po Sinu Božjemu je sve stvoreno, po Njemu je ovaj naš pali svijet otkupljen. Božansko biće je postalo čovjekom, sudionikom naše prirode! Da li možemo zastati na trenutak i pokušati razumijeti ovu veličinu? Potpuno novo biće, božanske i ljudske prirode stopljene u jedno. Da bi razumijeli što je LJUBAV riskirala moramo shvatiti jedinstvenost i značaj utjelovljenja Božjeg Sina.

 

Božji Sin je preuzeo grešnu ljudsku prirodu

“Povijest o Betlehemu je neiscrpna tema. U njoj je sakrivena “dubina bogastva, mudrosti i razuma Božjega”. Mi se čudimo pred žrtvom Spasitelja koji je zamijenio nebeski prijestol jaslima, društvo
anđela koji su ga obožavali sa društvom stoke u štali. Njegovo je prisustvo ukor našoj ljudskoj oholosti i taštini. Ali to je bio tek početak njegovog čudnovatog poniženja. Za Božjeg Sina bilo bi
veliko poniženje da je uzeo na sebe ljudsku prirodu čak i tada kada je Adam boravio u raju u svojoj nevinosti. Ali Isus je uzeo na sebe ljudsku prirodu kada je ona bila oslabljena grijehom od četiri tisuće
godina. Kao svaki sin Adamov, i on je uzeo na sebe posljedice neumoljivog zakona naslijeđa. Opterećen tim naslijeđem došao je on da dijeli naše bolove i naša iskušenja, i da nam da primjer bezgrešnog života. Sotona je mrzio Krista zbog njegovog položaja koji je zauzimao u nebeskim dvorovima. On je mrzio Krista još više kad je on napustio nebeski prijestol i zavjetovao se da će otkupiti grešnike. Ipak je Bog dopustio da sin Božji dođe na svijet, koga je sotona smatrao svojim vlasništvom, da se tu rodi kao malo, slabo dijete, podvrgnuto ljudskim slabostima. Dopustio je da susreće životne opasnosti kao svaki drugi čovjek, da se bori kao svako ljudsko biće koje može da doživi neuspjeh i vječan gubitak. Srce jednog zemaljskog oca strepi nad svojim sinom. On promatra lice svog djeteta i drhti pri pomisli na opasnosti koje ga čekaju u životu. On želi da zaštiti ovo drago biće od sotonske sile i da ga sačuva od iskušenja i borbi. Bog je dopustio da njegov Sin pođe u susret težoj borbi i strašnijoj opasnosti, i to zato da bi životna staza naše djece bila sigurna. To je ljubav. “Divite se, nebesa! Čudi se, zemljo!”  (Isusov život, str.10.)

 

Bog je riskirao postojanje svega stvorenog

“Da bi nas spasio, Isus je i živio, i trpio, i umro. Postao je »čovjek boli«, da bismo mi mogli uzeti udjela u vječnoj radosti. Bog je dopustio svom ljubljenom Sinu, punom milosti i istine, da iz svijeta neopisive slave dođe u svijet uprljan i pokvaren grijehom, zamračen sjenkom smrti i prokletstva. Dopustio mu je da ostavi naručje njegove ljubavi, da se odirekne obožavanja anđela i da trpi sramotu, poruge, poniženja, mržnju i smrt. »Kazna koja mir nam daje na njega pade, i ranom njegovom mi se iscijelismo.« (Izaija 53,5) Gledajte ga u pustinji, u Getsemaniji, na križu! Neokaljani Božji Sin je uzeo na sebe teret grijeha. On, koji je bio jedno s Bogom, osjetio je u svojoj duši strašnu razdvojenost između Boga i čovjeka, izazvanu grijehom. To je učinilo da se s njegovih usana otme očajni krik: »Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?«(Matej 27,46)
Teret grijeha, svijest o njegovoj strahovitoj veličini, o odvajanju duše od Boga — sve je to slomilo srce Božjeg Sina. Ali, ta velika žrtva nije bila prinesena da bi se u Očevom srcu probudila ljubav prema čovjeku, ili želja da ga spasi. Ne, ne! »Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!« (Ivan 3,16) Otac nas voli, ali ne zbog te velike žrtve pomirenja, već se On pobrinuo za žrtvu pomirenja zato što nas voli. Krist je bio  posrednik preko koga je On izlio svoju beskrajnu ljubav na grešni svijet. »Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.« (2. Korinćanima 5, 19) Bog je trpio sa svojim Sinom. Samrtna borba u Getsemaniji, smrt na Golgoti — to je bila cijena koju je srce Beskrajne ljubavi platilo za naše otkupljenje. (Put Kristu, str. 7-8)

Da bi mogao platiti cijenu naših prijestupa, naših grijeha i otvoriti put spasenja, božansko biće – Božji Sin je morao ispuniti ono što je i predao čovječanstvu preko Mojsija. Ako On kao Tvorac života i Zakonodavac nebi bio u stanju ispuniti Zakon ljubavi pod istim okolnostima života, s kojim pravom bi teretio čovječanstvo za njegove grijehe?

 

 

Isus Krist – obećani Mesija je bio dijete kao i svi mi, kad je postao svjestan sebe i života on je vjerom i iskustvom kroz molitvu i Riječ Božju trebao razumijeti tko je i koja mu je misija. Istina, roditelji su mu govorili što je njima otkriveno po anđelu, ali pravo povjerenje i otkrivenje je stekao osobnim iskustvom hodajući kroz život s Bogom. Njihova riječ, niti riječ anđela ili Ivana Krstitelja nije bila dovoljna, On je sam morao naći potvrdu od nebeskog Oca u molitvi i razumijevanju Božje Riječi. Sotonina najomiljenija verbalna kušnja Isusu bila je “Ako si Sin Božji…” i pratila ga je cijeli život, i na križu.
Isus je prošao križni put, ne da bi mi veličali njegove patnje, već da ispuni Očevu volju, da bude prokušan u svemu kao i svaki drugi čovjek na planeti zemlji pa i pred samu smrt, da niti u jednom trenutku života ne sagriješi, to može samo onaj tko ima stalni odnos s Bogom. Lažna pobožnost veliča patnje, stavlja u fokus mučeništvo bez istinskog predanja da potčini svoj život Božjoj volji, odnosu prema moralnom Zakonu u praksi. Da Isus Krist nije živio u stalnoj zajednici s Bogom, u svakodnevnom odnosu, po volji Božjoj, bez grijeha, Bog Otac ne bi mogao primiti njegovu smrt ma kako ona mučenički izgledala. Samo je janje bez mane moglo biti prineseno na žrtvu. Veličina Kristove žrtve se ogleda u veličini Njegovog života. LJUBAV je riskirala sve! Život u cijelom svemiru, ovaj grešni, svi bezgrešni svjetovi i anđeli, ovisili su o uspjehu Božjeg Sina. Da sam božanski Sin nije uspio ispuniti vlastiti zahtjev, s kojim pravom bi Bog Otac mogao zadržati Sina i sva stvorenja u svemiru?

 

Nasljednici i najamnici

Odnos – ogledalo duhovnosti

Četiri stupnja odnosa s Bogom – na kojem si ti?

Ljubav, pokretač svemira

Motivi i pobude – tajna istinske sreće

Ne čudi se što ti rekoh, valja vam se nanovo roditi!

Opravdanje isključivo vjerom