“Aaa, znam što želiš od mene izvući” reći ćeš: “Pa naravno, Isus je rekao da gradimo na čvrstoj stijeni kao temelj a ne na pijesku. Čvrsta stijena to je On sam, naš Gospod Bog, Isus Krist”.
Ali danas te ne pitam to, to nije moje pitanje, poslušaj do kraja što te želim pitati.
“Bila je jednom jedna obitelj kojoj je u posjet došao prosjak, dali su mu s kućnog praga novčić, nisu ga primili da bi s njim razgovarali kao čovjek s čovjekom jer je to neugodno i može biti potencijalno opasno. Ista ta obitelj je za vikend priredila gozbu za svoje utjecajne prijatelje. Nakon previše jela i pića nekom je pozlilo a neki su se otvorili do te mjere da je izbila svađa. Domaćini su doslovno izgurali nepoželjne raskalašene goste preko kućnog praga. Nakon petnaest godina življenja na toj adresi izbio je prvi sudski spor kojeg je pokrenuo susjed što je tvrdio da polaže pravo na vlasništvo dijela okućnice. Nakon što je susjed dobio sudsko pravo na taj dio zemljišta, obitelj je prekinula svaki kontakt i podigla zid od oko 3 metra između.”
Ponovit ću pitanje. Na čemu gradiš svoju kuću tj. na čijem vlasništvu gradiš svoju kuću? Tko je vlasnik terena na kome gradiš kuću? Da li se osjećaš zakonskim vlasnikom vlastitog posjeda? Ako si vlasnik onda ti određuješ pravila unutar svog posjeda. Sve što gradiš i sve što živiš je prožeto spoznajom o vlastitom identitetu kao vlasniku imanja.
Jednom rečenicom “Ti si vlasnik”. Velika stvar, jer ti upravljaš posjedom i tvoja riječ je često zadnja. Iz kratke priče je vidljivo da se obitelj ponašala u skladu s pravom na neotuđivo vlasništvo.
Sada bih htio da se pomaknemo s uvoda na nešto puno važnije od vlastitog posjeda. Kada bih rekao da je kuća, posjed tj. imanje bila samo metafora za tvoj karakter, za tebe samog, kako bi ti zvučalo ponovljeno pitanje: “Na čemu gradiš svoju kuću?” Da li zadržavaš pravo na neotuđivo vlasništvo nad samim sobom i svojim životom? Da li si ti vlasnik samoga sebe? Ako tvrdiš da polažeš pravo na vlastiti identitet, sliku o sebi ili imidž kojeg si gradio cijelog života na kakvom u biti temelju gradiš sve što jesi? Ako kažeš da želiš promjenu, kako se promjena može dogoditi ako ti polažeš pravo na sve što jesi? Naravno da po zakonu života imaš na to potpuno pravo ali pitanje glasi: “Ako želiš očigledniju promjenu vlastitog karaktera nalik karakteru našeg spasitelja Isusa Krista, tko bi trebao biti vlasnik terena na kojem karakter gradiš? Da li si predao vlasništvo?”.
Ako nisi predao vlasništvo nad sobom, ustvari nisi dozvolio da Bog vodi sve u vezi s tobom. Kada je Isus rekao bogatom mladiću da razdjeli sve svoje imanje siromasima i krene za Njim, što mu je u biti poručio? Mladić je cijeli život gradio svoj karakter s pravom na samoga sebe, nije predao Bogu vlasništvo nad samim sobom. Sve što je radio bilo je protkano pravom na vlasništvo identiteta. Fokus je uvijek bio na vlasničkom udjelu u životu. Bilo kakva čežnja za promjenom je u startu bila ograničena ustrajanjem u pravu nad vlasništvom.
To je u biti ono što mi činimo. Inzistiramo na pravo na vlasništvo samih sebe, kažemo: “Pravo na sebe je sve što imam od života, to je sve što jesam, pa zar se to pravo traži od nas, zar je to obećana sloboda?” Poruka evanđelja o predanju se upravo odnosi na pravo nad vlasništvom nas samih. Bog to pravo na vlasništvo ne uzima na silu, ono se treba dogoditi dragovoljno s punom sviješću i biti potpuno. Tek kada predamo vlasništvo nad sobom otvaramo širom vrata Božjem obećanju da će nam dati Silu koja je potrebna za promjenu karaktera.
Borba je usmjerena u svakodnevnom predanju prava na vlasništvo i gledanju na novog Vlasnika koji iz temelja ruši jučerašnje raspadljivo i preobražava u novo, neraspadljivo.
Sjeti se da ne pripadaš sebi, kupljen si skupo! “Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim – srebrom ili zlatom… nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta.” (1. Petrova 1,18. 19)