“Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju ili ris šare svoje? možete li vi činiti dobro naučivši se činiti zlo?” (Jeremija 13,23)
Bio sam tinejdžer kada sam se jedne večeri zapitao zureći u plafon sobe: “A što ako postojiš?”. Dozvao sam Ga u neizrečenoj molitvi, u mislima punim čežnje za nečim većim a On mi se od tada počeo otkrivati u svim narednim godinama. Njegova ljubav me vodila i dovela do trenutka kada sam shvatio veličinu i ljepotu darovanog života.
U tom procesu duhovnog sazrijevanja, rasta u vjeri i ljubavi čovjek isto tako shvati veličinu velike borbe koja se odvija u njegovom umu i srcu. Borba je toliko stvarna da je opipljivo proživljavamo u trenucima sreće uživajući oprost i Božju milost, isto tako je stvarna u trenucima teškog očajanja kad svako toliko shvatimo da je Božji karakter nedostižan cilj a mi se osjećamo izgubljenim za vječnost.
Zamislite dan u kojem niste imali sklonost ka bilo čemu grešnom, samo rodovi Duha, plodovi Ljubavi. Zamislite jedan dan. Tko od nas ima takvo iskustvo? Zar se čovjek ne preobražava u onu drugu osobu s kojom je u stalnom odnosu? Gdje nam je sveti karakter sličan nebeskom Ocu i Isusu Kristu Sinu Božjem? Čime smo se to zadovoljili i s kim se mi to uspoređujemo, s dobrim ljudima oko nas? Da li nas tješi kad mislimo da ima gorih osoba od nas?
Gdje je dokaz da smo u odnosu s Bogom ako od njega odlazimo isti kao kad smo Mu prišli? Zar nismo mi trebali biti dokaz Božjeg obećanja o milosti, oprostu i promjeni karaktera. Gdje bi se to trebalo i kome drugome događati? Nekim herojima vjere iz biblijskih vremena? Nekom velikanu vjere u prošlom stoljeću?
Valja nam se nanovo roditi…
“Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti.
Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smjeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojijem.
Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako.” (Matej 11,30)
Novorođenje uključuje i radikalnu promjenu u razumijevanju kako se to u stvari treba dogoditi i kako se događa. Tko je inicijator rođenja i tko je taj koji želi umrijeti današnjem JA? Tko je današnji novorođeni? To je onaj koji je to iskreno poželio slično kao i onaj koji je bio nevjernik pa je postao vjernikom. Iz skoro ničeg nastaje nešto veliko, kad imamo želju malenu kao iskrica, kao zrno gorušičino, Bog s njom može planine pomicati a nema većih planina od bezvoljnih nezainteresiranih srca koja ne čeznu za ničim uzvišenijim i jedva čekaju da završi molitva koja još nije ni ozbiljno započela. Kad nema molitve nema obećane sile a ta je sila stvorila svemir iz ničega i donijela pobjedu nad grijesima čovječanstva i smrti. Ako nam se ne ide na molitvu primiti taj dar to je zato što baš i ne vjerujemo jako ozbiljno. Naša vjera tada nije malena niti kao iskrica a bez iskrice i svemogućem Bogu su ruke vezane jer poštuje zakon slobode izbora – slobodne volje. Ne radi se o tome da mi nemamo iskustva u odnosu s Bogom, radi se o tome da nemamo veća obećana iskustva u svakom pogledu. Nebeski ustavi se ne mogu izliti na one koji ih ne traže. Ako želiš biti novorođena osoba, osoba bez sklonosti ka grijehu, osoba s Kristovim karakterom, sveta kao Otac nebeski – ti to možeš postati vjerom u Božje obećanje da On to može učiniti u tebi!
“Dat ću im drugo srce i novi duh metnut ću u nutrinu njihovu. Izvadit ću iz tijela njihova kameno srce i dat ću im srce od mesa” (Ezekiel 11,19)
Problem je što mi razmišljamo u pravcu da On to može učiniti nekom drugome a ne nama i s tim pokazujemo svakodnevnu dozu nevjere. Tako možemo životariti godinama, desetljećima. Možemo kukati o svom duhovnom stanju i bacati u očajanje sebe i druge oko nas a možemo i drugačije – u tri kratke molitve dnevno možemo podići pogled prema Kristu, pozvati se na Njegovo obećanje da je to nemoguće moguće, izraziti Mu zahvalnost unaprijed i čekati u vjeri. Ništa drugo nije do nas, nikakvo znojenje oko toga što i kako pravilno učiniti tijekom dana, kako biti bolji čovjek i sve ostale legalističke brige, uspoređivanja i procjene.
“Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: `Obrani me od mog tužitelja!`
No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: `Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak,
jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.`Nato reče Gospodin: “Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?
Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”” (Luka 18,1-8)
Nema se snage za dužu molitvu? Nema problema, Božja ljubav ima rješenje – skoro iz ničeg nastaje nešto veliko! Uputi samo jednu malu iskricu vjere dnevno, onu najslabašniju što imaš i zamoli da se umnoži! Budi ustrajan i neka postane dobra navika uputiti tri iskrice vjere dnevno, budi dosadan kao ona žena koja je na kraju bila uslišena zbog svog dosađivanja. Božja sila radi za nas u pozadini jer smo joj odškrinuli vrata, mala iskrica vjere koja se uhvatila za Božja obećanja pokreće planine u našem umu i srcu. To je istina koju smo trebali upoznati, istina koja izbavlja! Skoro iz ničeg Bog čini nešto veliko i trajno za vječnost! Kad imamo Kristov karakter imamo Kristove želje za naš život, Kristove prioritete za našu svakodnevicu i Kristove odluke i reakcije na sve što nas okružuje – jer Krist sada živi u nama a ne stari MI! Slava Bogu Ocu svemogućem i spasitelju našem Sinu Božjem Isusu Kristu za novorođenje – danas!
Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 3,1-17.
“Nikodem je zauzimao visok i povjerljiv položaj u hebrejskom narodu. Bio je visoko obrazovan, izrazito obdaren i uvažen član narodnog Savjeta. Kao i drugi, i on je bio pokrenut Isusovim učenjem. Premda bogat, obrazovan i cijenjen, njega je neobično privlačio skromni Nazarećanin. Pouke koje su dolazile sa Spasiteljevih usana ostavljale su na njega dubok dojam te je zaželio saznati više o ovim veličanstvenim istinama. Kristov autoritet izražen u čišćenju Hrama izazvao je veliku mržnju svećenika i poglavara. Bojali su se sile ovoga stranca. Takvu hrabrost nepoznatog Galilejca nisu željeli podnositi. Odlučili su učiniti kraj Njegovu djelovanju. Međutim, nisu se slagali s ovom namjerom. Bilo je nekih koji su se bojali stati nasuprot Onome koga je tako očito pokretao Božji Duh. Sjećali su se kako su proroci bili ubijani jer su osuđivali grijehe izraelskih vođa. Znali su da je robovanje Hebreja nekom neznabožačkom narodu rezultat njihove upornosti u odbacivanju Božjih ukora. Bojali su se da će svećenici i poglavari, kujući zavjeru protiv Isusa, slijediti stope svojih otaca i navući nove nesreće na narod. Nikodem je dijelio ove osjećaje. Na jednom savjetovanju Velikog vijeća, kad se razmatralo kakav stav treba zauzeti prema Isusu, Nikodem se zalagao za obazrivost i umjerenost. Uporno je isticao da bi bilo opasno odbaciti Njegove opomene, ako je Isus doista imao vlast od Boga. Svećenici se nisu usuđivali oglušiti o ovaj savjet i za neko vrijeme nisu ništa poduzimali protiv Spasitelja. Otkako je čuo Isusa, Nikodem je pozorno proučavao proročanstva o Mesiji, i što je više istraživao, utoliko je jače bilo njegovo uvjerenje da je On taj koji treba doći. Zajedno s mnogima u Izraelu, bio je duboko ožalošćen oskvrnućem Hrama. Bio je svjedok prizora kad je Isus istjerao kupce i prodavače. Vidio je veličanstveno otkrivenje božanske sile; vidio je Spasitelja kako prihvaća siromašne i liječi bolesne; vidio je njihove radosne poglede i čuo njihove riječi hvale; nije sumnjao da je Isus iz Nazareta Poslani od Boga. Žarko je želio razgovarati s Isusom, ali Ga iz straha nije htio javno potražiti. Za hebrejskog poglavara bilo bi preveliko poniženje da javno prizna svoju naklonost jednom zasad tako malo poznatom učitelju. Ako Veliko vijeće dozna za ovaj posjet, navući će na sebe njihov prijezir i prijekor. Odlučio se za tajni razgovor, opravdavajući se time što bi, kad bi javno otišao, drugi možda slijedili njegov primjer. Pošto se podrobno raspitao o Spasiteljevu mjestu počinka na Maslinskoj gori, pričekao je dok grad utone u san, pa Ga je onda potražio.
U Kristovoj je nazočnosti Nikodem osjećao neku čudnu bojažljivost, koju je pokušao prikriti plaštem staložena i dostojanstvena držanja. “Rabbi,” rekao je, “znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim.” Govoreći o osobitim darovima što ih je Krist imao kao učitelj, i o Njegovoj neobičnoj sili kojom je činio čuda, nadao se da će pripremiti put za ovaj razgovor. Ovim riječima želio je smišljeno izraziti i izazvati povjerenje, ali su one, zapravo, pokazivale nevjerstvo. On nije priznavao Isusa za Mesiju, već samo za učitelja poslanog od Boga. Umjesto da prihvati ovakav pozdrav, Isus je upravio svoj pogled na govornika kao da proniče u dubinu njegove duše. U svojoj beskonačnoj mudrosti On je gledao čovjeka koji traži istinu. Znao je njegov cilj i želeći probuditi uvjerenje što je već postojalo u umu njegova slušatelja, neposredno, ali svečano i ljubazno, istaknuo je najvažnije: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3,3) Nikodem je došao Gospodinu u želji da s Njim razmijeni gledišta, ali Isus mu je otkrio temeljna načela istine. Rekao je Nikodemu: Ono što ti je potrebno nije teorijsko znanje, već duhovna obnova. Nije ti potrebno da zadovoljiš svoju radoznalost, već da imaš novo srce. Moraš primiti novi život odozgo, prije no što postaneš spreman da cijeniš nebeske vrijednosti. Dok ne nastupi ova promjena, koja sve obnavlja, razgovor o mom autoritetu i mojoj misiji neće za tebe imati spasonosno značenje. Nikodem je slušao propovijedi Ivana Krstitelja, o pokajanju i krštenju, kojima je Ivan upućivao narod na Onoga koji će krštavati Svetim Duhom. On je i sm smatrao da Hebrejima nedostaje duhovnosti i da njima u velikoj mjeri upravljaju licemjerje i žudnja za svjetovnom slavom. Nadao se da će prigodom Mesijina dolaska nastati bolje stanje. Ipak, vijest Ivana Krstitelja koja je pokretala ljude da ispituju svoje srce nije ga uspjela osvjedočiti o vlastitom grijehu. On je bio strogi farizej i ponosio se svojim dobrim djelima. Bio je nadaleko poštovan zbog svoje darežljivosti i velikodušnosti u podupiranju službe u Hramu, osjećajući sigurnost u vjerovanju da je zadobio Božju naklonost. Uznemirila ga je misao o kraljevstvu koje je tako čisto da ga on u svom sadašnjem stanju ne može naslijediti. Isusov slikoviti prikaz novorođenja nije bio sasvim nepoznat Nikodemu. Obraćenici iz neznaboštva koji su prihvatili izraelsku vjeru često su uspoređivani s tek rođenom djecom. Morao je shvatiti da Kristove riječi nije trebalo doslovno tumačiti. Međutim, na osnovi svog izraelskog podrijetla smatrao je da mu je zajamčeno jedno mjesto u Božjem kraljevstvu. Smatrao je da mu nije potrebna nikakva promjena i stoga su ga iznenadile Spasiteljeve riječi. Bio je pogođen njihovom neposrednom primjenom na njega. Farizejska gordost borila se protiv iskrene želje čovjeka koji je tražio istinu. Čudio se što Krist razgovara s njim ne poštujući njegov položaj poglavara u Izraelu. Iznenađen i ne vladajući sobom, odgovorio je Kristu riječima punim ironije: “Kako se može čovjek, kad je već star, roditi? ” Kao i mnogi drugi, kad britka istina dopre do savjesti, i on je otkrio činjenicu da tjelesan čovjek ne prima ono što je od Božjega Duha. U njemu ne postoji ništa što odgovara duhovnim stvarima, jer se duhovne stvari duhovno razgledaju. Međutim, Spasitelj nije na dokaz odgovarao dokazom. Podi žući svoju ruku u svečanom i tihom dostojanstvu, s još je većom sigurnošću istaknuo istinu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko.” Nikodem je znao da Krist govori o krštenju vodom i obnovi srca Božjim Duhom. Bio je uvjeren da se nalazi u prisutnosti Onoga koga je Ivan Krstitelj prorekao. Isus je nastavio: “Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.” Po prirodi srce je zlo i “Tko će čisto izvući iz nečista? Nitko!” (Job 14,4) Nikakav ljudski izum ne može pronaći lijek za grješnu dušu. “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” “Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.” (Rimljanima 8,7; Matej 15,19) Izvor u srcu mora biti očišćen, da bi i potok postao čist. Onaj koji pokušava dosegnuti Nebo svojim vlastitim djelima, držanjem Zakona, pokušava nemoguće.
Nema sigurnosti za onoga koji posjeduje samo legalističku religiju, obličje pobožnosti. Kršćanski život nije preinačavanje ili poboljšavanje staroga, već preobražaj naravi. To znači umiranje svome “ja” i grijehu i potpuno novi život. Ova se promjena može provesti samo uspješnim djelovanjem Svetoga Duha. Nikodem je još bio zbunjen, pa je Isus upotrijebio sliku vjetra da bi prikazao svoju misao: “Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” Vjetar se čuje u granama drveća, izazivajući šuštanje lišća i cvjetova; ali ipak nevidljiv je i nitko ne zna otkuda dolazi i kuda ide. Tako je i s radom Svetoga Duha u srcu. Novorođenje se ne može bolje objasniti no što se može objasniti kretanje vjetra. Netko možda ne može točno odrediti vrijeme i mjesto ili utvrditi sve okolnosti svog obraćenja, ali to nije dokaz da je on neobraćen. Silom koja je isto tako nevidljiva kao i vjetar, Krist neprekidno radi na srcu. Malo-pomalo, možda nesvjesno za onoga koji ih prima, nastaju dojmovi koji privlače dušu Kristu. Oni se mogu primiti razmišljanjem o Njemu, čitanjem Svetog pisma ili slušanjem riječi živog propovjednika. A onda odjednom, kada Duh uputi neposredniji poziv, duša se radosno predaje Isusu. Mnogi ovo nazivaju iznenadnim obraćenjem, ali to je rezultat poziva Božjeg Duha – strpljivog, dugotrajnog procesa. Premda nevidljivo, djelovanje vjetra vidi se i osjeća. Tako će se rad Duha na duši pokazati u svakom djelu onoga koji je osjetio njegovu spasonosnu silu. Kad Božji Duh osvoji srce, On preobražava i život. Grješne misli se odbacuju, zla djela se napuštaju; ljubav, poniznost i mir zauzimaju mjesto srdžbe, zavisti i svađe. Radost zauzima mjesto žalosti i lice odsjajuje nebeskom svjetlošću. Nitko ne vidi ruku koja podiže teret ili zamjećuje svjetlost koja silazi iz nebeskih dvorova. Blagoslov dolazi onda kad se duša vjerom pokorava Bogu. Tada sila nevidljiva za ljudsko oko stvara novo stvorenje po Božjem obličju. Ograničenim umovima nemoguće je shvatiti djelo otkupljenja. Njegova tajna nadmašuje ljudsku spoznaju; ipak onaj koji prelazi iz smrti u život razumije da je to božanska stvarnost. Početak otkupljenja ovdje možemo spoznati osobnim iskustvom. Njegov rezultat doseže do vječnih vremena. Dok je Isus govorio, zrake istine djelomično su obasjale um ovog poglavara. Utjecaj Svetoga Duha koji omekšava i pokorava djelovao je na njegovo srce. Ipak, nije u cijelosti razumio Spasiteljeve riječi. On nije toliko bio obuzet potrebom za novim rođenjem koliko načinom kako se ono postiže. S čuđenjem je rekao: “Kako to može biti?” “Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to li ne razumiješ?” upitao je Isus. Svakako, čovjeku kome je povjereno vjersko poučavanje naroda ne bi smjele biti nepoznate tako važne istine. Tim riječima Isus je Nikodemu uputio pouku da bi, umjesto osjećaja povrijeđenosti jednostavnim riječima istine, trebao imati skromno mišljenje o sebi, zbog svog duhovnog neznanja. Ipak, Krist je govorio tako svečanim dostojanstvom, a pogled i boja glasa izražavali su tako ozbiljnu ljubav, da se Nikodem nije uvrijedio kad je shvatio svoje ponižavajuće stanje. Međutim, kad je Isus objasnio da je Njegova zadaća na Zemlji da uspostavi duhovno, a ne privremeno kraljevstvo, Njegov se slušatelj uznemirio. Videći to, Isus je dodao: “Ako mi ne vjerujete kad vam rekoh zemaljske stvari, kako ćete mi vjerovati ako vam budem govorio nebeske?” Ako Nikodem nije mogao prihvatiti Kristovo učenje koje prikazuje djelo milosti na srcu, kako će shvatiti narav Njegovog slavnog nebeskog kraljevstva? Bez razumijevanja naravi Kristova djela na Zemlji, on neće moći razumjeti Njegovo djelo na Nebu. Hebreji koje je Isus istjerao iz Hrama smatrali su se Abrahamovom djecom, ali su pobjegli od Spasiteljeve nazočnosti jer nisu mogli podnijeti Božju slavu koja se pokazivala u Njemu. Tako su dokazivali da Božjom milošću nisu bili pripremljeni da sudjeluju u svetim službama u Hramu. Revno su održavali izgled svetosti, ali su zanemarili svetost srca. Dok su bili pobornici slova Zakona, neprekidno su kršili njegov duh. Njihova velika potreba bila je ta ista promjena koju je Krist objasnio Nikodemu – novo moralno rođenje, očišćenje od grijeha i obnova znanja i svetosti. Nije postojalo nikakvo opravdanje za sljepoću Izraela u pogledu obnove. Nadahnut Svetim Duhom Izaija je napisao: “Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane.” David se molio: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” A preko Ezekiela dano je obećanje: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima…” (Izaija 64,5; Psalam 51,12; Ezekiel 36,26.27) Nikodem je sa zamagljenim umom čitao ove dijelove Pisma, ali sad je počeo razumijevati njihovo značenje. Uvidio je da najstroža poslušnost samo slovu Zakona, primjenjivanog u izvanjskom životu, nijednom čovjeku ne daje pravo na ulazak u nebesko kraljevstvo. Po ljudskoj procjeni, njegov je život bio pravedan i častan, ali u Kristovoj je nazočnosti osjećao da je njegovo srce nečisto a njegov život nesvet. Krist je privukao Nikodema. Dok mu je Spasitelj objašnjavao novorođenje, čeznuo je da se ova promjena izvrši i u njemu. Kojim bi se sredstvima to moglo postići? Isus je odgovorio na neizgovoreno pitanje: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” To je bilo područje koje je Nikodem poznavao.
Znamenje podignute zmije objasnilo mu je Spasiteljevu misiju. Kad je izraelski narod umirao od ugriza otrovnih zmija, Bog je naredio Mojsiju da načini zmiju od mjedi i da je postavi visoko usred zbora. Tada je po cijelom logoru oglašeno da će svi koji pogledaju zmiju živjeti. Narod je dobro znao da zmija u sebi nema nikakve sile da im pomogne. Ona je bila simbol Krista. Kao što je kip načinjen u obliku smrtonosne zmije podignut radi njihova izlječenja, tako je i Onaj “u obličju grešnog tijela” trebao biti njihov Otkupitelj. (Rimljanima 8,3) Mnogi su Izraelci smatrali da ih žrtvena služba može osloboditi grijeha. Bog ih je želio poučiti da ona nema veću vrijednost od mjedene zmije. Ona je trebala njihove misli usmjeriti ka Spasitelju. Oni nisu mogli učiniti ništa za sebe, ni za izlječenje svojih rana ni za oprost grijeha, već samo pokazati svoju vjeru u Dar Božji. Njihovo je bilo da gledaju i žive. Oni koje su zmije ugrizle, mogli su odgoditi svoj pogled na mjedeni simbol. Mogli su zapitati kakva djelotvornost postoji u tom simbolu. Možda su mogli potražiti znanstveno objašnjenje. Međutim, nije bilo vremena ni za kakvo objašnjenje. Morali su prihvatiti Božju riječ upućenu preko Mojsija. Ne pogledati značilo je poginuti. Raspravljanjem i razgovorima um se ne prosvjetljuje. Mi moramo gledati i živjeti. Nikodem je primio pouku i prihvatio je. Istraživao je Sveto pismo na nov način, ne radi teorijskih rasprava, već da bi primio život za svoju dušu. Počeo je gledati nebesko kraljevstvo kad se pokorio vodstvu Svetoga Duha. Danas postoje tisuće koje trebaju upoznati istu istinu koju je Nikodem naučio iz događaja s podignutom zmijom. Oni se oslanjaju na svoju poslušnost Božjem Zakonu da bi ih ona preporučila Njegovoj naklonosti. Kad su pozvani da gledaju na Isusa i povjeruju da ih On svojom milošću spašava, uzvikuju: “Kako to može biti?” Kao i Nikodem, i mi moramo biti spremni da uđemo u život na isti način kao i najveći grješnici. Osim Isusa “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. (Djela 4,12) Vjerom primamo Božju milost, ali vjera nije naš Spasitelj, njom se ne stječe ništa. Ona je ruka kojom se hvatamo za Krista i prisvajamo Njegove zasluge – lijek za grijeh. Mi se ne možemo čak ni pokajati bez pomoći Božjega Duha. Sveto pismo kaže o Kristu: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.” (Djela 5,31) Pokajanje dolazi od Krista isto tako stvarno kao i oprost. Kako ćemo se onda spasiti? “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako će se podignuti Sin Čovječji da svaki koji je prevaren ili ugrizen od zmije može pogledati i živjeti. “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Svjetlost koja svijetli s križa otkriva Božju ljubav. Njegova nas ljubav privlači k Njemu. Ako se ne odupremo ovom privlačenju, bit ćemo dovedeni do podnožja križa u pokajanju za grijehe koji su raspeli Spasitelja. Tada Božji Duh kroz vjeru stvara novi život u duši. Misli i želje postaju poslušne Kristovoj volji. Srce i um obnavljaju se prema obličju Onoga koji djeluje u nama da bi sve pokorio sebi. Tada je Božji Zakon napisan u umu i srcu i mi s Kristom možemo reći: “Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju.” (Psalam 40,8) U razgovoru s Nikodemom, Isus je otkrio plan spasenja i svoju misiju za svijet. Ni u jednom razgovoru On više nije tako cjelovito objasnio, korak po korak, djelo koje se mora ostvariti u srcima svih koji će naslijediti nebesko kraljevstvo. Na samom početku svoje službe otkrio je istinu jednom članu Velikog vije ća, umu koji je bio najprijemčiviji i istaknutom učitelju naroda. Međutim vođe Izraela nisu rado primile ovu svjetlost. Nikodem je sakrio istinu u svom srcu i za tri godine bilo je malo vidljiva roda. Isus je dobro poznavao tlo na koje je bacio sjeme. Riječi izgovorene noću na osamljenom brdu jednom slušatelju nisu bile izgubljene. Izvjesno vrijeme Nikodem nije javno priznavao Krista, već je promatrao Njegov život i razmišljao o Njegovim učenjima. Na savjetima Velikog vijeća u više navrata spriječio je planove svećenika da Ga unište. Kad je Isus najposlije bio podignut na križ, Nikodem se sjetio učenja s Maslinske gore: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” Svjetlost tog tajnog razgovora obasjala je križ na Golgoti i Nikodem je u Isusu prepoznao Otkupitelja svijeta. Nakon Gospodnjeg uzašašća, kad su se učenici rasijali zbog progonstva, Nikodem je važno istupio naprijed. Upotrijebio je svoje bogatstvo podupirući mladu Crkvu za koju su Hebreji očekivali da će biti uništena Kristovom smrću. U vrijeme opasnosti on, koji je bio tako obazriv i sumnjičav, bio je čvrst kao stijena, hrabreći vjeru učenika i dajući novčana sredstva za napredak djela evanđelja. Oni koji su ga ranije poštovali, sad su mu se rugali i progonili ga. Postao je siromašan u zemaljskim dobrima, ali se nije pokolebao u vjeri koja se u njemu rodila za noćnog razgovora s Isusom. Nikodem je prenio Ivanu izvještaj o ovom razgovoru i njegovim perom on je zabilježen za pouku milijunima. Istine koje su tada iznijete i danas su isto tako važne kao što su bile one svečane noći na tamnom brdu, kad se hebrejski glavar došao raspitati o putu života kod skromnog Učitelja iz Galileje.”