Budući da nam je Bog temeljne istine ostavio u Svetom pismu ono treba biti temeljni izvor iz kojega ćemo razaznati što je istina. Na žalost mnogi kršćani svoja stajališta temelje na tradiciji i drugim izvorima koji su kontradiktorni i dijametralno suprotni od Biblije i biblijskih učenja te na taj način diskreditiraju Boga i njegovu riječ. Većina današnjeg kršćanskog svijeta smatra da će nepokajani ljudi nakon svoje smrti biti zauvijek mučeni u paklu. Ukoliko se malo detaljnije uđe u biblijski tekst jasno je da ova teza ne samo da ne drži vodu, nego je jedna opasna dogma koja je mnoge ljude okrenula od kršćanstva. Za razjasniti ovo pitanje treba prvo razjasniti što je duša i da li je ona besmrtna.
Što je duša?
“Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) Dakle; Tijelo + dah života = čovjek / živa duša. Ovdje vidimo da je zapravo čovjek u cjelini duša. To potvrđuju mnogi biblijski citati kao što su Otk 16,3, Post 3,19, Djela 27,37, Prop 12,17 (Bog uzima duh života), Otk 11,11 (Bog vraća duh života). Također u navedenom citatu iz Postanka u originalu za živu dušu piše “nephesh”. Riječ “nephesh” u Starom zavjetu spominje se preko 800 puta i označava cijelog čovjeka. Dakle čovjek nema dušu, čovjek je duša.
(Be)smrtnost duše
Učenje o besmrtnosti duše je pogansko i nema uporišta u Svetom pismu. Biblija jasno ukazuje da je Bog besmrtan (1. Tim 1,17), kao i činjenicu da je Bog jedini besmrtan (1. Tim 6,16). Teza o besmrtnosti duše je laž koja se proteže još od čovjekovog pada u grijeh i koja potječe od Sotone ( Postanak 3,4). Besmrtnost nije urođena ljudskom rodu, već je besmrtnost Božji dar.
“Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (Rimljanima 6,23). “Mi nismo stvoreni da umremo, čovek je stvoren da živi. Smrt ili zlo je jedan neprirodni entitet koji je ušao u ljudsku realnost, ali čovjek nikad sam u sebi neće imati besmrtnost. Čovjek ima uvjetnu besmrtnost, on može vječno živjeti ali samo pod jednim uvjetom, a to je da nikada ne raskida vezu sa Bogom.”
Nakon smrti nema nikakvog međuživota ili obitovanja ljudske duše u nekom međuprostoru, nakon smrti je potpuno stanje nepostojanja i čekanja uskrsnuća po drugom Kristovom dolasku.
“Evo vam govorim tajnu: Svi nećemo usnuti, ali svi ćemo se promijeniti;
Iznenada, u trenutku oka, u posljednjoj trubi; jer će zatrubiti, i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se promijeniti,
Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.
A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost, i ovo se smrtno obuče u besmrtnost, onda će se ispuniti riječ, što je napisana: “Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1. Korinćanima 15,51-55)
“Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” (1.Solunjanima 4,16.17)
Sudbina zlih
Jedna od najvećih zabluda u današnjem kršćanstvu jest zabluda o paklu gdje će nepokajani nakon svoje smrti biti zauvijek mučeni u paklu. Ovo učenje ne samo da odudara od cjelokupne poruke Biblije, nego je opasna prijevara koja iskrivljuje Božji karakter i Boga prikazuje kao tiranina i sadistu, a ne kao Boga ljubavi i pravde. Kao što smo imali prilike vidjeti nekoliko redaka iznad plaća za grijeh je smrt. U Bibliji piše da će zli biti “satrti” (Ps 37,9.34), da će izginuti (Ps 37,20; 68,2), da neće vječno živjeti u svjesnom stanju, već će biti spaljeni (Mal 4,1; Mt 13,30.40; 2 Pt 3,10). Oni će biti uništeni (Ps 145,20; 2 Sol 1,9; Heb 2,14), nestat će (Ps 104,35). Za bolje razumijevanje problema treba ući u izvorni Biblijski tekst. Razni prijevodi Biblije često upotrebljuju riječ pakao kao prijevod hebrejske riječi šeol i grčke riječi had. Ovi izrazi obično se odnose na grob u kome – i pravedni i zli – čekaju, u nesvjesnom stanju, uskrsnuće. Budući da se današnji pojam pakla u velikoj mjeri razlikuje od onoga što hebrejski i grčki izraz znači, stanovit broj suvremenih prijevoda izbjegava riječ pakao, jednostavno navodeći hebrejsku riječ šeol i grčku had.
Suprotno od ovoga, grčka riječ gehena, koju na primjer engleski prijevodi Novog zavjeta također prevode riječju pakao, označuje mjesto kažnjavanja vatrom onih koji se nisu pokajali. Prema tome u Svetom pismu pakao nema uvijek isto značenje – i propust u nezamjećivanju ove razlike često je dovodio do velike zabune i zbrke.
Gehena je izvedenica od hebrejske riječi Ge Hinom, ‘Dolina Hinom’ – jedan klanac južno od Jeruzalema. Ovdje su Izraelci vršili neznabožački obred spaljivanja – žrtvovanja djece Molohu (2 Ljet 28,3; 33,1.6). (U našem prijevodu dolina Enomova) prorok Jeremija je prorekao da će zbog ovoga grijeha Gospod učiniti da ova dolina bude “dolina krvna”, u kojoj će se leševi Izraelaca pokopavati sve dok ne bude bilo više mjesta za njih. Ostala tijela postat će “hrana pticama nebeskim.” (Jr 7,32.33; 19,6; Iz 30,33). Jeremijino je proročanstvo nesumnjivo navelo Izrael da Ge Hinom smatra mjestom suda nad zlim, mjestom užasa, kazne i srama. Kasnije ga rabinska predaja smatra mjestom za spaljivanje leševa i smeća.
Isus je plamen Enoma upotrebljavao da prikaže pakleni oganj (Mt 5,22; 18,9). Tako vatra Enoma predstavlja uništavajući oganj posljednjeg suda. On je tvrdio da to dolazi poslije smrti (Lk 12,5) i da će pakao uništiti i tijelo i dušu (Mt 10,28).” [2]
Kada se u Bibliji govori o kažnjavanju zlih, često se spominje “vječna kazna”. Ne postoji vatra koju je Bog zapalio na nekom mjestu imenom “pakao” koje je rezervirao za grešnike da bi nakon svoje smrti ondje trpjeli. Pakao je trenutak vremena u kojem će cijela zemlja biti pretvorena u divovsko goruće jezero (2. Petrova 3,9-13) u kojem će grešnici biti uništeni (svatko će dobiti kaznu sukladno svojim djelima), nakon kojega će zemlja biti obnovljena. Koristeći biblijsku analogiju pojam “oganj vječni” ne odnosi se na vatru koja će vječno gorjeti nego na njezine vječne posljedice, odnosno vječnu smrt, kao što npr za Sodomu i Gomoru piše da “ispaštaju kaznu u ognju vječnom”, međutim Sodoma i Gomora ne gore još uvijek nego su posljedice njihovog uništenja vječne.
Namjena ognjenog jezera se također može se vidjeti kroz plan spasenja. Kada je čovjek pao u grijeh Bog je dao obećanje da će doći na zemlju i “platiti” umjesto čovjeka. Naredio je ljudima da kada god zgriješe i počine nešto što je loše, žrtvuju svoje najbolje Janje bez fizičke mane. To Janje simbolizira Isusa Krista i njegovu žrtvu koju će učiniti za ljudski rod te služi kao podsjetnik ljudima na Božje obećanje. Svi mi ljudi smo griješni i već u startu smo osuđeni na smrt jer smo se odvojili od izvora života. Kada prihvatimo Krista dobijamo oprost i pomirenje s Bogom, Kristova smrt na križu je cijena otkupa i zamjena za našu vlastitu vječnu smrt.
Kome odgovara da ljudi vjeruju u umrle duše i da li postoji korist od takvog vjerovanja? Od najranijih vremena su ljudi prakticirali spiritizam, oklutizam uvjeravajući sebe i one kojima su naplaćivali usluge da komuniciraju s dušama umrlih.
Onome tko želi razumijeti Biblija daje odgovor. Nema umrlih duša, umrli su u stanju nepostojanja ali zato ima duhova pakosti ispod neba, palih anđela s predvodnikom Sotonom (palim Luciferom) koji komuniciraju preko medija da bi zaveli i odveli u vječnu propast. Kada je crkva u pitanju manipulacija zastrašivanjem vječnim paklom-vječnom patnjom, može proizvesti cijeli niz osjećaja kod vjernika, koji se mogu vrlo dobro iskoristiti. Isto tako nerješena pitanja duša u čistilištu se mogu lijepo naplatiti, od posredovanja za umrle duše u čistilištu su sagrađene cijele crkve a izgradnja crkvi je financijski vrlo zahtjevna stvar. Cijela struktura Crkve se bazira na posredovanju i manipulacijom posredovanja, svećenstvo se predstavilo kao nezaobilazno u duhovnom životu vjernika. Nauk o čistilištu je opasan iz još jednog razloga, naime pruža lažnu nadu da se nešto može izmijeniti nakon smrti, da se nešto može odložiti za kasnije, dok Biblija naučava da je ljudski život jednino moguće vrijeme za pitanje spasenja, posvećenja – odnosa s Bogom. U novije vrijeme nakon tehnološke revolucije spiritizam je procvjetao a na njega su se vješto nakalemili industrija zabave i pseudoznanost. Filmovi, časopisi, predstave, reklame, okultna medicina, koncerti…sve vrvi subliminarnim porukama o kontaktu s nad-bićima ili dušama s onog svijeta. Velik dio zarade zabavljačkoj industriji dolazi iz ljudskog neznanja, otuđenosti, znatiželje i lakomislenosti.
—
Besmrtnost, urođena ili darovana?
Utjecaj helenističke kulture na Judaizam i vjerovanje ljudi Isusovog vremena
U našim Biblijama prva stranica Novog zavjeta slijedi neposredno nakon posljednje stranice Starog zavjeta. Za neupućena čitatelja to može značiti da nema vremenskog razmaka između oba zavjeta. U stvarnosti ih razdvaja oko četiri stoljeća. Tijekom razdoblja između oba zavjeta židovski narod je bio izložen, kako u svojoj domovini tako i u inozemstvu u dijaspori, vrlo utjecajnoj helenističkoj (grčkoj) kulturi i filozofiji. Utjecaj helenizma na judaizam očit je u mnogim područjima, uključujući prihvaćanje grčkog dualizma, što je vidljivo u nekim židovskim književnim djelima onog vremena.
Židovska literatura nastala tijekom razdoblja između oba zavjeta općenito je poznata kao apokrifna i pseudoepigrafska.[1] Većina kršćana ne smatra ove ne-kanonske knjige božanski nadahnutima i autoritativnima kao knjige Biblije. To ne umanjuje njihovu povijesnu vrijednost, budući da su glavni izvor podataka o povijesnom i ideološkom razvitku onog vremena.
Kad je riječ o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti, tijekom razdoblja između dva zavjeta pojavile su sve dvije škole židovske filozofske misli. Prva je, palestinski judaizam, ostala vjerna starozavjetnom holističkom učenju o čovjekovoj naravi i predstavlja glavnu pozadinu potrebnu za razumijevanje Novog zavjeta. Palestinski judaizam je smrt smatrao besvjesnim snom cijele osobe i naglašavao potrebu konačnog uskrsnuća tijela. Važnost ovog gledišta za proučavanje Novog zavjeta možemo ilustrirati apokrifnom knjigom Baruhova apokalipsa (poznata kao 2. Baruhova), koju je neki palestinski Židov napisao u drugoj polovici prvog stoljeća kršćanske ere. Pisac uči da umrli “spavaju u zemlji” i da će, kad se Mesija vrati, “svi koji su zaspali s nadom u Njega, ponovno ustati”.[2] U tom će se trenutku okupiti svih pravednici, a zli će tugovati jer je došlo vrijeme njihovih muka.[3] Takvo gledište jako slično novozavjetnom učenju o uskrsnuću tijela, koje je dio niza ideja koje su Grcima bile “ludost” (1 Kor 1,23).
Druga filozofska škola je helenistički judaizam koji je bio pod snažnim utjecajem grčkog dualizma. Helenistički judaizam je naročito cvjetao u Aleksandriji, zavičaju Filona, poznatog židovskog filozofa koji je pokušao izraditi sintezu grčkih i hebrejskih ideja. U spisima helenističkih Židova nalazimo jasne iskaze o preživljavanju i besmrtnosti duše. Bestjelesno postojanje čini se da je vječna sudba spašenih. Na primjer, apokrifna Knjiga jubileja (nastala oko 135. godine prije Krista) uči da “kosti” počivaju u grobu dok “duhovi” žive neovisno: “I njihove će kosti počivati u zemlji, a njihovi duhovi će se silno radovati; oni će znati da je Gospodin koji vrši sud i pokazuje milosrđe… svima koji ga ljube.” (23,31)[4]
Na sličan način Knjiga Mudrosti, koju je napisao neki helenistički Židov između 50. i 30. godine prije Krista, kaže da su “duše pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva… oni su u miru… nada im je puna besmrtnosti.” (3,1.3.4)[5] Isto gledište nalazimo u 4. Makabejaca, filozofskoj raspravi koju je neki helenistički Židov napisao prije kršćanske ere. Umrli pravednici uzlaze odmah u vječno blaženstvo,[6] dok zli silaze na vječno mučenje, koje varira u snazi.[7]
Sažeto rečeno, za vrijeme razdoblja između oba zavjeta, kako je to prikladno izrazio Wheeler Robinson: “Dualističko tumačenje odnosa tijela i duše (ili duha) prisutno je u helenističkom pravcu judaizma (Mudrost 9,15), ali je strano palestinskom pravcu, koji izravno povezuje misao Starog zavjeta s mnogo toga u Novome.”[8]
U pristupu proučavanju novozavjetnog učenja o čovjekovoj naravi ne možemo zanemariti mogući utjecaj helenističkog judaizma na pisce novozavjetnih knjiga. Uostalom, s vjerojatnim izuzećem Mateja, sve su novozavjetne knjige pisane na grčkom i služe se četirima velikim grčkim antropološkim riječima: psyche-duša, pneuma-duh, soma-tijelo i sarx-meso (put). Ove su riječi obično rabljene u novozavjetna vremena s grčkim dualističkim značenjem. Duša i duh označuju nematerijalan i besmrtan dio čovjekove naravi, dok tijelo i meso opisuju materijalni i smrtni dio.
Pitanje je stoga: U kojoj se mjeri dualističko značenje ovih uvezenih grčkih riječi odražava u spisima Novog zavjeta? Iznenađuje, kako ćemo to vidjeti kasnije u ovom poglavlju, da dualističko značenje i uporaba ovih izraza nisu prisutni u Novom zavjetu. Čak i oni tekstovi koji su na prvi pogled dualistički u svojoj oprečnosti između mesa i duha, pomnijim ispitivanjem otkrivaju holističko rauzmijevanje čovjekove prirode. Meso i duh ne označavaju dva odvojena i oprečna dijela čovjekove naravi, već dvije različite vrste načina života: onog usmjerenog na sebe i onog usmjerenog na Boga.
Razlog za odsutnost dualističkog utjecaja u Novom zavjetu je što su njegovi pisci uporabili važne grčke riječi o čovjekovoj naravi sukladno njihovim istoznačnim pojmovima u Starom zavjetu odakle su potekle ideje, a ne prema provlađujućem mišljenju helenističkog društva.
Uvijek moramo držati na umu da je “karika između hebrejskog Starog zavjeta i grčkog Novog zavjeta velika Septuaginta, (grčki) prijevod Starog zavjeta urađen u Aleksandriji u trećem stoljeću prije Krista. Preveli su ga Židovi koji su svakako poznavali značenje hebrejskih riječi i i nastojali da im odgovaraju one na grčkom. Stoga Septuaginta slijedi hebrejski tekst, a Novi zavjet slijedi Septuagintu. Prijevod Septuaginte nije nadahnut, ali u Božjoj providnosti osigurao je vrijednu lingvističku kariku između Starog i Novog zavjeta.”[9]
Do uvođenja grčkog dualizma u kršćansku tradiciju došlo je nakon što je napisan Novi zavjet. J. Robinson daje nekoliko izvanrednih primjera kako je Pavao rabio grčke riječi prema značenju odgovarajućih hebrejskih riječi, a ne prema preovladavajućoj grčkoj upotrebi. Na primjer Pavlova fraza “tjelesna pamet” (Kol 2,18) nije imala smisla za grčki um, jer je um (nous) uvijek bio vezan uz dušu (psyche), a nikad uz tijelo. Isto je tako Pavlovo spominjanje duhovnog tijela (1 Kor 15,44.45) i tjelesne i duševne ljage (2 Kor 7,1) “bilo bi apsurdno za Grke”[10] , jer po njima tijelo nije bilo duhovno i duh se nije mogao okaljati. Ovakvi pokazatelji potvrđuju da je novozavjetno gledište na čovjekovu narav bilo odraz hebrejskog (starozavjetnog), a ne grčkog načina razmišljanja.
Naše proučavanje pokazuje da postoji jasan kontinuitet između Starog i Novog zavjeta u holističkom razumijevanju čovjekove naravi. Premda je u vrijeme pisanja Novog zavjeta bilo popularno vjerovati u bezuvjenost besmrtnosti duše, u njegovim spisima nema te ideje zato što su njegovi pisci bili vjerni učenju Starog zavjeta.
BEZUVJETNA BESMRTNOST ILI USKRSNUĆE PA BESMRTNOST?
Isusova prispodoba “bogataš i siromašni Lazar” (Luka 16,19-31)
Pošto se ova parabola često uzima kao dokaz postojanja pakla kao mjesta vječnih muka nepokajanih, sagledat ćemo nekoliko činjenica:
1) Nijedan teolog, bilo koje denominacije ne sumnja da je priča o “bogatašu i Lazaru” Isusova uobičajena prispodoba ili parabola – književna vrsta. Drugim riječima, ne može biti doslovno shvaćena već se iz priče treba razumijeti duhovna poruka.
2) Grčka riječ hades ušla je u biblijsku uporabu kad su je prevodioci Septuaginte izabrali umjesto hebrejske riječi šeol. Problem je u tome što je hades u grčkom svijetu rabljen na sasvim drukčiji način nego šeol. Dok je šeol u Starom zavjetu predio mrtvih, u kome su pokojnici u nesvijesnom stanju, had je u grčkoj mitologiji podzemni svijet u kojem su svjesne duše umrlih podijeljene u dva glavna područja, jedno je mjesto mučenja, a drugo mjesto blaženstva.
3) Ova Grčka predstava o hadu potakla je u razdoblju između dva zavjeta helenističke (utjecaj helenizma) Židove da prihvate vjerovanje u besmrtnost duše kao i ideju o prostornoj odvojenosti pravednih i bezbožnih u podzemnom svijetu. Duše pravednih su nakon smrti odlazile neposredno u nebesko blaženstvo i tamo čekale uskrsnuće, dok su duše bezbožnih odlazile na mjesto mučenja u hadu. Popularno prihvaćanje ovakve nauke vidljivo je u prispodobi o bogatašu i Lazaru, kojom Isus želi objasniti upravo suprotno od raširenog vjerovanja ljudi njegovog vremena. Poanta ove parabole je da onima koji se ne pouzdaju i ne temelje svoju vjeru kroz Božju objavu Sveto Pismo ili Bibliju – za ovog života, nikakvo čudo ni upozorenje neće pomoći pa i ako bi bilo moguće da upozorenje dođe sa mjesta kako su ga ti ljudi (kojima je Isus uputio poruku) zamišljali.
Trgovanje oprostom
Apsurd je išao tako daleko, da je proglašeno da tzv. “svete stube” u Rimu – koje su navodno one iste na kojima je Krist stajao pred Pilatom – donose neizmjernu dobit dušama u čistilištu. Postaje “križnog puta” također u Rimu bile su pune kompletnih oprosta i kršćanin je mogao skupiti i do stotinu godina oprosta u jednoj kalendarskoj godini. Kako su vremenom indulgencije rasle brojčano, tako je rasla i njihova duljina i apsurdnost. Čak su i najpobožniji počeli sumnjati u njihovu djelotvornost. Ali njihova ekstravagancija se i dalje nastavljala. Tako je papa Leon X. u godini 1513. darovao kapeli sv. Anunciate u Firenci povlasticu da svi koji ju posjećuju svake subote mogu steci tisuću godina oprosta. Čak i nakon sto je koncil u Tridentu odredio ograničenja takvom neumjerenom dijeljenju duhovnih povlastica, praksa se nastavljala i dalje. Djelomični oprosti, puni oprosti, za jednu godinu, tri, pet, deset, sto i više godina, oprosti Svetog Duha, oprosti Križnog puta, Pilatovih stuba, Apostolskih blagdana, nedjeljni, Božićni, Uskrsni, oprosti na crkvene blagdane… Lista bi bila predugačka za nabrajanje. Veličina i dimenzije blaga kojeg su tokom stoljeća indulgencije donijele Crkvi naprosto se ne mogu izračunati ni izmjeriti. Njihov uspjeh je bio veličanstven. Njihova uporaba, zlouporaba i uvredljivost služila je samo jednom cilju, a to je povećanje prihoda i blaga Crkve. Ne manje važno bilo je pokretanje, usmjeravanje i kontrola širokih masa. Dominantan faktor srednjovjekovne povijesti u Evropi bila je stalna borba papinstva sa svjetovnim vladarima za prevlast. U toj borbi svjetovna vlast je bila uskraćena za duhovna oružja koja su bila u rukama papa. Jedno od njih su bile i indulgencije. Osim toga, pape su mogli po volji proglasiti Križarski rat, pa su prinčevi, kraljevi i carevi morali dobro promisliti prije nego li se usprotive rimskom Pontifu. Osvajanja, istraživanja, pokrštavanja i dominacija nad poznatim i nepoznatim zemljama i rasama bila su znatno ubrzana duhovnim oružjem Crkve, među kojim su indulgencije bile vodeće. One su odigrale najveću ulogu u oblikovanju ključnih događaja u povijesti Evrope. Ako i jesu u vrlo rijetkim prilikama imale pozitivnu ulogu i djelovanje, ipak su najviše doprinijele ogromnoj pokvarenosti i izopačenosti Crkve. Njihova prodaja za novac postala je jedan od najvećih skandala u kršćanstvu. Više nego gramzivost samih papa, izopačenosti ove čisto profiterske prakse doprinijela je pokvarenost svećenstva i redovnika uvijek spremnih da se dokopaju novca na bilo koji način. Kako sv. Petar gleda na to korištenje svog imena za bogaćenje nije nam poznato. Ali nam je poznato što je veliki Apostol rekao čovjeku koji mu je ponudio novac za jednu duhovnu povlasticu: „A Petar mu reče:”Neka ide u propast tvoj novac zajedno s tobom, jer si vjerovao da dar Božji možeš dobiti za novac”. Djela Apostolska 8.20. A kako Svevišnji gleda na trgovinu Njegovom milošću, praštanjem i spasenjem? Vrlo strogo! To ćemo i saznati ako ne prije, a ono u veliki i strašni Dan Suda – Dan Gospodnji. Naravno da su kršćani desetljećima svugdje negodovali i mrgodili se protiv pokvarenosti svećenstva i njegovih nekršćanskih praksi. I onda konačno, došao je protest, otvoren i snažan. Kao što to često čini, Providnost je i ovaj puta za veliki zadatak izabrala malog čovjeka. Mali njemački uznemireni redovnik izrekao je glasno i jasno ono što ga je silno tištalo i ljutilo – “Rimska crkva je od Božje milosti načinila sramnu trgovinu!” On je tu praksu prodaje oprosta nazvao teološkom monstruoznošću. Taj redovnik, dr. Martin Luther 31. listopada 1517. godine prikucao je svojih čuvenih 95 Teza na vrata crkve u Wittenbergu i tako se usprotivio onome pred kojim su drhtale i okrunjene glave – rimskom papi. Bio je to sudbonosan dan za kršćanstvo. Papa Leon X. dao je nadbiskupu grada Mainza dozvolu iste te godine da prodaje indulgencije i tako namiri svoje dugove, što je tada u Njemačkoj bila uobičajena praksa. Dominikanski fratar J. Tetzel koji je bio ujedno i papin delegat, trgovao je indulgencijama u okolici Wittenberga. Rezultat Lutherovog gađenja nad tom praksom izazvao je konačno ono što je bila reformacija.
Dan svih svetih
Dakako, ima i onih koji ne iz vlastitog uvjerenja, već zbog toga “što će reći ljudi” podliježu istim pripremama. Bili vjernici ili ne, mnogi s uzbuđenjem očekuju Dan svih svetih, dan kada se na poseban način sjećaju preminulih osoba. U večer 31. listopada groblja, uobičajeno mračna i nemila mjesta, pretvaraju se u dojmljive prostore obasjane sjajem tisuća svijeća. Nije rijetkost vidjeti i znatiželjne građane i turiste koji, iako sami nisu ožalošćeni, odlaze prisustvovati nesvakidašnjem zadivljujućem izgledu groblja. Unatoč svoj idiličnosti prizora, ne može nam promaknuti zaključak o prolaznosti života. Nevjerniku ovi običaji i obredi mogu izgledati poput slavljenja prolaznosti. Ipak, iza svega toga postoje povijesni i teološki ili vjerski razlozi.
Povijesna pozadina Dana svih svetih
Prvi spomen održavanja sličnog blagdana nalazimo u dijelu istočnog kršćanstva, a povezano je s Efraimom (359.) i Ivanom Zlatoustim (411.), uz praznovanja u čast mučenicima koje su rimski imperatori pogubili zbog vjere. Spominju se dva datuma, 13. svibnja (Efraim) i prva nedjelja nakon Duhova (Zlatousti). Oba datuma pronalaze se i u dijelu zapadnog kršćanstva, u propovijedi Maksima Turinskog (nedjelja poslije Pedesetnice), te kod proslave predaje rimskog Panteona, kojega je papi Bonifaciju IV. darovao imperator Foka. Svečanost je održana 13. svibnja, a papa je Panteon nazvao Sveta Marija i Mučenici. Obljetnica te proslave počela se ponavljati iz godine u godinu.
Teško je odrediti stvarni začetak blagdana Svih svetih, no postoji nekoliko mogućnosti. Prva se povezuje s proslavljanjem mučenika, koje se uvođenjem kanonizacije (proglašavanjem svetaca) primjenjuje na poznate i nepoznate svece. Druga se povezuje s poganskim praznikom Lemuria (umirivanje duhova mrtvih1), koji se obilježavao 9., 11. i 13. svibnja. Iako postoji naznaka kako se promjena s 13. svibnja na 1. studenog dogodila još u 8. stoljeću, za vrijeme Grgura III., ipak ostaje potvrđeno da se promjena dogodila u 9. i 10. stoljeću, kad je 1. studeni ubrojen u Natale omnium sanctorum (Rođenje svih svetih). Po Sikardu od Cremone (1255), Grgur VII. (1073.—1085.) je zabranio praznovanje 13. svibnja te potvrdio 1. studenog kao Dan svih svetih. Ali 13. svibnja nestaje iz liturgisjkih knjiga tek u 12. stoljeću.
Promjena datuma tog blagdana ima dva moguća razloga. Prvi objašnjava kako je vrijeme svibnja bilo nepodobno za mnoštvo hodočasnika koji bi na blagdan dolazili u Rim, te se stoga promijenio na 1. studenoga. Drugo mišljenje pretpostavlja začetak blagdana u Irskoj, gdje se 1. studenoga smatrao podobnim datumom jer se tada obilježava početak keltske zime. Smith daje još jedan mogući razlog: kako je Dan svih svetih na 1. studenoga kršćanski odgovor na druidski blagdan mrtvih Samhain.
Povijest nam daje uvid u moguću teološku pozadinu za nastanak ovog praznika.
Teološka pozadina Dana svih svetih
Teološko objašnjenje ovog blagdana ovisi o tome koju ćemo pretpostavku o nastanku ovog blagdana prihvatiti. Ukoliko Danu svih svetih pridodamo pogansko zaleđe, možemo ustvrditi kako je taj dan samo kršćanski oblik poganskih blagdana (u prvom slučaju Lemuria, u drugom Samhain). Ovako shvaćen sinkretistički blagdana sa sobom nosi i teološke implikacije koje nam ukazuju na postojanje duhova, odnosno duša umrlih koje na neki način treba umilostiviti. Po tome nakon što umru, ljudi nastavljaju živjeti u obliku nematerijalnih bića, duhova.
Ukoliko prihvatimo drugu mogućnost nastanka Dana svih svetih, moramo se pozabaviti teologijom svetaca. Tko su sveci i kako ljudi postaju svecima?
Kanonizacija ili proglašavanje svetaca
Kanonizacija svetaca jest proces u kojem papa proglašava vjernika katolika “koji je u životu, smrti i nakon smrti uživao reputaciju svetosti živeći po svim kršćanskim vrlinama na herojski način; ili je uživao reputaciju mučenika jer je vrlo blisko slijedio Krista i žrtvovao svoj život u činu mučeništva.” Kanonizacija pod intervencijom rimskih papa dobila je strukturiranu i pravnu vrijednost tek za doba Grgura IX., 1234. godine. Kongregacija Obreda, koja je osnovana 1588. godine pod Sikstom V., doživjela je nekoliko reformi. Ona, započeta od strane Pavla VI. završena je za pontifikata Ivana Pavla II., 1983. godine, i današnji naziv obreda jest Sveta kongregacija za kauze svetaca. Kandidat za sveca također treba biti poznat kao onaj čijim su posredstvom vjerujući (u njegovoj okolini) naišli na Božju milost i naklonost. Tako proglašeni sveci nailaze na štovanje vjerujućih, jer se osnova za njihovo štovanje pronalazi u “prepoznavanju nadnaravne izvrsnosti tih članova Krista proglašenih od strane Crkve, koji se sada nalaze na nebu”. Sveci prema O’Neillu posreduju za žive, kao i za duše u čistilištu.
Implikacije ovakvog teološkog promišljanja vode nas do zaključka da uistinu, nakon što čovjek umre, duše umrlih nastavljaju živjeti, baš kao što su to sugerirali i poganski blagdani (Lemuria i Samhain). Jesu li pogani, prema tome, imali ispravno shvaćanje čovjekovog stanja nakon smrti? Da bismo se što više približili Kristovom učenju, pogledat ćemo što nam o stanju umrlih kaže Biblija.
Stari i Novi zavjet o stanju umrlih
Da bismo ispravno razumjeli što se događa s dušom nakon smrti, potrebno je ispravno razumjeti sam pojam i značenje duše. Potraga za tim vodi nas samom početku Biblije, izvještaju od stvaranju čovjeka. U Postanku 2,7 piše: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” U retku postoje tri bitna elementa: zemaljski prah, dah ili duh)života i živa duša. Kad bismo trebali načiniti formulu na temelju ovog retka, ona bi izgledala ovako: tijelo od praha zemaljskog + duh života = živa duša (biće). Biblijski pogled na konstituciju čovjeka odbacuje svaki dualizam, neovisni život duše od tijela, jer po njoj je duša živa produkt spajanja tijela (tvari ili materije) i duha života (neki to nazivaju životnom energijom). Kad duh života napusti tijelo, i tijelo i duša prestaju biti živima. Životni duh jest sila božanskog podrijetla. Duh se po smrti vraća Stvoritelju i Darovatelju života.
O tome nam svjedoči i izvještaj o smrti samog Isusa Krista. Evanđelist Ivan o tome piše sljedeće: “A kad je Isus uzeo ocat, reče: ‘Dovršeno je.’ Tada nakloni glavu i preda duh.” (Ivan 19,30) Iz znatiželje možemo zapitati što znači da je Isus predao svoj duh? Na ovo možemo odgovoriti pitanjem: Možemo li platiti (dati, predati) porez svom prijatelju na njegov privatni račun? Dakako, bilo bi začuđujuće i pomisliti učiniti takvo nešto. Zbog čega? Iz jednostavnog razloga što porez pripada državi u kojoj živimo, te ga samo njoj možemo predati. Isto je i sa duhom života. Jedino je Bog Darovatelj života, i jedino se Njemu može predati životni duh u nama. Isus je predao duh života Ocu, i ljudskom prirodom prestao je biti živim bićem. Tijelo se, budući da je načinjeno od zemaljskog praha, po smrti vraća odakle je i došlo. Ovo potvrđuje i Propovjednik: “I prah se vrati u zemlju onako kako je bio, i duh se vrati k Bogu koji ga je dao.” (Propovjednik 12,7) Kakvo je dakle, stanje mrtvih prema Bibliji?
Propovjednik nam i o tome progovara. “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6) Pisac dalje nastavlja: “I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u podzemlju (Šarić: ‘u carstvu mrtvih’) u koje ideš.” (Propovjednik 9,10)
Novi zavjet (kao i neki tekstovi Starog zavjeta) o smrti govori kao o snu. Kad se Isus suočio sa smrću kćeri predstojnika sinagoge i svojeg prijatelja Lazara, ustvrdio je kako oni “spavaju” (vidi Luka 8,49-56 i Ivan 11,11). Što se, dakle, događa umrlima? Po onome što Biblija uči, mrtvi nemaju svijest o ičemu što se zbiva oko njih. Tako se čini pogrešnim naukom vjerovanje u čistilište, raj i pakao, jer po takvom nauku duše nastavljaju živjeti. Ovakav nauk je u kršćanstvu nastao pod utjecajem platonističkog dualizma. Iako se kršćanstvo u početku borilo s gnostičkim dualizmom, čini se da se niti danas nije potpuno izborilo s njim.
Biblija uči: nema neposrednog života poslije smrti, niti u materijalnom, niti u nematerijalnom svijetu (svijetu duhova). No, čemu se onda nadati? Primijetite da nije rečeno “nema života poslije smrti”, već “nema neposrednog života poslije smrti”. Upravo nada u nešto bolje od ovoga što imamu u zemaljskom životu kršćane — kršćanima (barem bi tako trebalo biti). No, ne nada u neka izmišljena stanja umrlih, koja se vrlo lako mogu pretvoriti u manipulaciju, već u Kristovo obećanje: “Idem pripraviti vam mjesto. I kad odem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,2-3)
Na što je Isus mislio kad je rekao da će nas uzeti k sebi?
Iako mnogi tvrde kako je uskrsnuće učenje Novog zavjeta, zanimljivo je primijetiti kako već i najstarija biblijska knjiga, Knjiga o Jobu, ulijeva nadu da smrt nije završna točka na predmet čovjekove egzistencije. Job, poznat kao jedan od najvećih patnika u Bibliji, usred svoje patnje izjavljuje sljedeće: “Ali znam sigurno da moj Otkupitelj živi, i da će se onda dići nad prahom. Tada će ova moja koža opet biti oko mene, iz svojega vlastitog mesa gledat ću Boga. Jest, ja isti, ja ću ga gledati; moje vlastite oči vidjet će ga, ne kao kakav stranac; to je sva čežnja mojega srca.” (Job 19,25-27).
Još jasnije o ovoj nadi govori prorok Daniel: “Mnogi od onih koji spavaju u zemaljskom prahu, probudit će se: jedni na vječni život, drugi na vječnu sramotu i prijekor.” (Daniel 12,2) Dakle, nakon smrti, tog “sna u prahu”, doći će vrijeme kad će se svi probuditi (čitaj: oživjeti). Ponovno vraćanje iz smrti u život nazivamo uskrsnućem. U tome je moćna nada Kristovog uskrsnuća, jer i mi danas, kao i Job nekoliko tisuća godina ranije, možemo uzviknuti: “Znam sigurno da moj Otkupitelj živi.” Budući da je Isus Krist živ, znamo da je istinito obećanje da je otišao pripraviti nam mjesto i da će doći po nas. Tek po Kristovom povratku nastupit će “život nakon smrti”, ali ne u nekom drukčijem stanju, već uskrsnućem i tijela i duše. Pavao o tome piše: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su usnuli u Isusu dovesti s njime. … Jer će sam Gospodin na dani znak, na arkanđelov glas, na zvuk Božje trube sići s neba, i umrli u Kristu će najprije uskrsnuti. Onda ćemo mi koji živimo, koji smo ostali, biti zajedno s njima uzeti u oblake, ususret Gospodinu u visine, i tako ćemo svagda biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,14.16-17)
Budući da smo zaključili kako nema neposrednog života nakon smrti, kao što to pretpostavlja teologija Dana svih svetih, što bi to moglo značiti za naše razumijevanje svetaca?
Tko su sveci u Bibliji?
Postoje dvije osobe koje, kako Biblija navodi, nisu iskusile smrt već su Božjim djelovanjem postali dionici vječnog života. To su Henok i Ilija. Mojsije je doživio smrt, ali je uskrsnućem dobio vječni život. Po opisu njihovog života, svakako bi im odgovarao opis svetaca. No, niti u jednom od ovih slučajeva nije spomenuto da im se itko klanjao ili im se molio. Biblija ne spominje niti jedan slučaj da su vjerski poglavari izabranog izraelskog naroda proglasili nekoga svetim nakon njegove smrti, u smislu da treba postati osobom obožavanja. S druge strane, novozavjetni pisci svecima nazivaju žive osobe. Najjasniji tekst koji govori o tome nalazi se u Rimljanima 8,27: “A onaj koji ispituje srca, zna što je želja Duha, jer po Božjoj volji posreduje za svete.” U 26. retku Pavao piše kako “Duh posreduje” i “za nas”. Dakle, mi, živući vjernici, kao i takozvani sveci trebamo isto posredovanje Božjeg Duha. Ovaj redak svjedoči protiv učenja da su sveci oni koji trebaju posredovati za nas, kao što to uči teologija štovanja svetaca.
Kako onda razumjeti svetost? Najbliže ispravnom razumijevanju svetog jest smisao posvećnog, odnosno odvojenog za nešto posebno. Svete stvari u Svetištu nisu same po sebi imale nadnaravnu osobinu, već su one odvojene, namijenjene, posvećene za određenu svrhu ili simboliku. Time i sveci nemaju sami po sebi neku nadnaravnu osobinu nadtjelesnosti, već su sveti oni koji su odvojeni (posvećeni) za Krista. To svakako nisu samo ljudi koji se na papiru nazivaju kršćanima, već oni koji svojim životom nastoje dostojno posvjedočiti Krista. I mi možemo biti sveti ukoliko svoj život stavimo u službu Krista. Ali to ne znači da trebamo imati štovatelje. Klanjati se treba jedino Bogu (vidi Izlazak 20,2-6; Otkrivenje 19,10).
Budući nema dokaza da su dobri ljudi koje je Crkva proglasila svecima uskrsnuli na vječni život i budući su oni ista stvorenja kao i mi te da svi potrebujemo Kristovo zastupanje, nepotrebno je i besmisleno upućivati molitve i štovanja njima. Po Bibliji, oni “snom” čekaju dan uskrsnuća kada će Krist jedne pozvati u vječni život, a druge u vječnu smrt.
Stvarnost velike borbe
Čemu se onda možemo poučiti iz Dana svih svetih, kad smo zaključili da sveci još uvijek nisu dionici vječnog života (dakle nisu živi) i kad smo zaključili da duša čovjeka po smrti ne lebdi u nekoj međurealnosti, već i sama umire?
Iako prema ovim spoznajama svetkovanje Dana svih svetih gubi na legitimnosti i značaju, ipak se od njega nečemu možemo poučiti. Poruka se nalazi u onome što je prethodilo razmišljanju o svecima i kanonizaciji, a to je mučeništvo. Svi Kristovi apostoli, osim Jude (koji si je sam presudio) i Ivana (koji je umro prirodnom smrću u izgnanstvu) završili su život mučeničkom smrću. To nam ne govori ni o kakvoj idiličnoj slici kršćanstva. Ono nam govori o stvarnosti velike borbe između Dobra i Zla koja se vodi za svakoga od nas. Upravo ta spoznaja, da su mnogi, bez obzira na poteškoće i posljedice, bili spremni položiti svoj život zbog vjere, daje i nama razloga i poticaja da preispitamo svoje stavove i vidimo koliku ulogu vjera imam u našem životu. Bismo li i mi bili spremni umrijeti za svoju vjeru?
Krv mučenika bezbrojno je puta svjedočila o nepokolebljivom uvjerenju u Istinu. U tom smislu svakako treba odati priznanje mnogima koji su svojim životom i svojom smrću posvjedočili o snazi vjere. Ali upravo zbog njih, ali ništa manje i zbog nas, napisane su sljedeće riječi u Otkrivenju 21,4: “I obrisat će Bog svaku suzu s njihovih očiju, i više neće biti smrti, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe.” Svaka patnja i bol nestat će Kristovim povratkom i uništenjem zla. To je nada da ćemo susresti naše najbliže, kada ih Krist po uskrsnuću podigne u vječni život. U vječnom životu nećemo sresti sve nama bliske osobe jer još za života nisu izabrali put koji vodi u Život. U suprotnom, strahota grijeha i Zlog ne bi bila toliko jasna i bila bi relativna. No, u ovoj borbi nema relativnosti. Kao što će predstavnik zloće i grijeha, Sotona, time što je zaveo mnoge podanike, dijeliti s njima sudbinu vječne smrti; tako će i Krist, zadobivši svoje vjernike, dijeliti s njima vječni život. A za takav život se vrijedi boriti, čak i pod cijenu privremene smrti.
Neizbježna pitanja i jedini pravi odgovor
Značaj Dana svih svetih u našoj kulturi potiče nas da o tome razmišljamo i da postavljamo pitanja na koja kao kršćani, ali i kao ljudi, trebamo znati odgovor. A to su: odakle dolazimo i kamo idemo? Teologija Dana svih svetih, bez obzira koji začetak ovog praznika prihvatili (poganski ili kasno-katolički), vodi nas jednom zaključku, a to je da čovjekova duša neposredno nakon smrti nastavlja živjeti (te, ukoliko je vezana karakteristikama svetog života, nastavlja živjeti u raju posredujući za žive). U razvoju ove teologije vidimo utjecaj grčkog dualizma. Ovakvo tumačenje dovelo je do velikih manipulacija spasenjem tijekom Srednjeg vijeka, gdje su se samo bogati i povlašteni imali priliku otkupiti i biti otkupljeni. Biblija, baš suprotno, govori o prilici za spasenje, bez obzira na ikakve različitosti. Ona nam objašnjava da naše podrijetlo potječe od samog Boga, da neposredno nakon smrti naša duša ne nastavlja živjeti (ona “spava”), te da nakon smrti možemo očekivati vječni život uz pomoć uskrsnuća na dan povratka našeg Gospodina Isusa Krista.
Budući da podrijetlo tražimo u Bogu Stvoritelju, budućnost iščekujemo u Bogu Spasitelju, a tako i naša sadašnjost treba biti oruđe u rukama Boga Svedržitelja. Jedino se život posvećen Bogu, čak i pod cijenu privremene smrti, može nadati milini vječnog života s Kristom i spašenima.
1 http://www.catholic.org/saints/allsaints/
2 Smith C., “All Saints, Solemnity of,” u Gale Group, New Catholic Encyclopedia (Washington, D.C.: The Catholic University of America), sv. 1: 288—290
3 Congregation for the Causes of Saints, Sanctorum mater (2007., Rim), Art 4, § 1, http://www.vatican.va/roman_curia/ congregations/csaints/documents/rc_con_csaints_doc_20070517_sanctorum-mater_en.html#Preliminary_Elements
4 Molinari P. i O’Donnell G. B., “Canonization of Saints (History and Procedure)”, u Gale Group, New Catholic Encyclopedia (Washington, D.C.: The Catholic University of America), sv. 3, 61—66
5 O’Neill C., “Saints, Devotion to the” u Gale Group, New Catholic Encyclopedia (Washington, D.C.: The Catholic University of America), sv. 12, 596—597
6 Isto.
Bog ljubavi i vječna Božja kazna!?
Kad je Robert Ingersol slušao svojega oca gdje govori kako Bog navodno šalje malu djecu u pakao u kojemu se ona vječno muče, zauvijek je okrenuo leđa Bogu i rekao: “Ako Bog tako postupa, ja Ga mrzim.” Veliki američki pravnik, političar i filozof Robert Ingersol bio je jedan od najpoznatijih svjetskih nevjernika. On se doslovno rugao Bogu u svakoj prigodi koja mu se pružila.
Naš nebeski Otac je Bog milosti i milosrđa. “Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju.” (2. Petrova 3,9) Nebeski Otac ne namjerava vječno mučiti u paklenom ognju grešnike koji se nisu pokajali.
Sadrži li Biblija nauk o vječnim mukama u paklu? Ne, niti izdaleka! Biblija govori o “vječnoj kazni”, ali nigdje ne spominje “vječno kažnjavanje”. Biblija govori o konačnom uništenju grijeha i očišćenju Zemlje ognjem, ali nigdje ne spominje vječni život grešnika u vječitom ognju. Spašeni će primiti besmrtnost i nepropadljivost u posljednji dan: “U jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću.” (1. Korinćanima 15,52.53)
Gore li ljudi u paklu?
Dobra je vijest da danas nitko ne gori u paklu. Kako to možemo znati? Isus je ispričao usporedbu o pšenici i ljulju, ili kukolju. Na njivu je posijana pšenica, ali je neprijatelj posijao i kukolj. Isus nastavlja i objašnjava: “Sijač dobrog sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva. Ljulj su djeca Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli. Kao što se ljulj skuplja i baca u oganj, tako će biti i na svršetku svijeta.” (Matej 13,37-40)
Isus spominje oganj, ali samo uz svršetak svijeta! Tek na kraju će zli dospjeti u oganj. Biblija dakle govori da pakleni oganj danas ne postoji.
Ovu činjenicu dalje naglašava apostol Petar: “Gospodin može izbaviti prave štovatelje iz kušnje, a bezbožnike sačuvati za dan Suda da ih kazni.” (2. Petrova 2,9) “Dan Suda” ne znači “sada”, nego “na kraju svijeta”. Bit će to onda kad Isus dođe da odvoji pšenicu od kukolja, ili ovce od jaraca; to jest pravednike od nepravednika.
Sud će biti na kraju svijeta, i ne možemo zamisliti da Bog već prilikom smrti šalje nepravednike u pakao, da bi ih na kraju svijeta vratio na Sud. Ovo objašnjava prorok Daniel u svojoj knjizi, evanđelist Ivan u Otkrivenju i sâm Isus u Evanđelju po Ivanu, 5. i 6. poglavlju. “Ne čudite se tomu! Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti Njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće — na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće — na propast.” (Ivan 5,28.29) “Da, volja je Oca mog da svaki koji vidi Sina i vjeruje u nj dobije život vječni i da ga ja uskrisim u posljednji dan.” (Ivan 6,40) “Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim.” (Matej 16,27)
U Starom zavjetu nalazimo slikoviti opis onoga što se zbiva s čovjekom prilikom smrti: “A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu.” (Job 21,32)
Biblija jasno govori da će nepokajane grešnike stići pravedna kazna: “Jer je plaća grijeha smrt.” (Rimljanima 6,23) No, Bog je bogat milošću ne samo prema pravednima, nego i u kažnjavanju nepravednih. Svatko odlučuje sâm za sebe hoće li prihvatiti vječni život ili vječnu smrt. “Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući Njegov glas…” (Ponovljeni zakon 30,19) Oni koji odbijaju Kristovu ljubav što spašava i Njegovu žrtvu na Golgoti, ponijet će posljedice svojega vlastitog izbora.
Sotona je rekao Evi u Edenskom vrtu: “Ne, nećete umrijeti!” (Postanak 3,4) Od tada pa do danas on nastoji uvjeriti ljude u tu laž. Adam i Eva bi umrli tog istog dana da im Isus nije ponudio svoj život. Prava kazna za grešnike na kraju vremena bit će gubitak vječnog života. Oni će ostati bez vječnog života s Kristom, bez obnovljene Zemlje na kojoj će vladati ljubav, mir i blaženi sklad. Oni će primiti drugu smrt kao vječnu kaznu. Umrijet će i nestati zauvijek.
Govori li Biblija o vječnom ognju?
Biblija doista govori o vječnom ognju, ali što ona podrazumijeva pod tim pojmom? Neki tekstovi će nam pružiti odgovor: “Tada će reći i onima s lijeve strane: ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!’” (Matej 25,41) Isus se vratio na Nebo da pripremi mjesto za svoje sljedbenike. Međutim, oni koji preziru Njegovu ljubav i radije slijede Sotonu, morat će se pomiriti i sa Sotoninom sudbinom i sudbinom njegovih anđela.
Kad mi kažemo “vječni oganj”, to može značiti da će oganj vječno trajati; ili da će vječno trajati njegove posljedice. Obratimo pozornost na značenje koje ovome daje Biblija: “Kako ispaštajući kaznu — vječni oganj — stoje za primjer Sodoma i Gomora s okolnim gradovima koji su kao i oni bludno griješili i išli za drugovrsnim tijelom.” (Juda 7) Tekst u Postanku izvješćuje: “Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem…” (Postanak 19,24) Arheološki nalazi potvrđuju ovaj biblijski izvještaj.
Gore li ti gradovi u ognju još i danas? Apostol Juda je u vezi sa Sodomom i Gomorom spomenuo “vječni oganj”. Sodoma i Gomora ne gore danas, nego su vječne posljedice tog “vječnog ognja”. Apostol Petar najavljuje istu sudbinu onima koji odbace Krista: “Ako je osudio na propast gradove Sodomu i Gomoru, pretvorio ih u pepeo i postavio ih za primjer budućim bezbožnicima…” (2. Petrova 2,6) Posljedice ognja su vječne — gradovi i ljudi pretvoreni su u pepeo.
Ali Isus je govorio i o “neugasivom ognju”. Što to znači? “Ako te na grijeh navodi ruka tvoja, odsijeci je! Bolje ti je kljastu ući u život nego s dvjema rukama otići u pakao — u neugasivi oganj.” (Marko 9,43) To znači da se konačna vatra uništenja neće moći ugasiti dok sve ne izgori.
Isti je izraz upotrijebljen u proročanstvu o uništenju Jeruzalema do kojeg je tek trebalo doći u vrijeme Nabukodonozorovog osvajanja. “Ali ako me ne poslušate, te ne budete svetkovali dan subotni, i ako budete nosili bremena ulazeći na vrata jeruzalemska u dan subotni, tada ću potpaliti oganj na vratima njegovim: i plamen će proždrijeti dvore jeruzalemske, i neće se ugasiti.” (Jeremija 17,27) Svakako, kad je vatra osvajača uništila grad — ugasila se.
Prorok Malahija dodaje ovoj slici: “Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih — govori Jahve nad Vojskama — da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Malahija 4,1) Zatim zapazimo: “I gazit ćete bezbožnike kao prah pod nogama u dan koji spremam — govori Jahve nad Vojskama.” (Malahija 4,3) Ovo će biti konačno uništenje o kojemu je govorio Isus: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! Bojte se radije onog koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu.” (Matej 10,28)
Isus nas izbavlja od takvog uništenja ako Ga prihvatimo kao svojega Spasitelja i priznamo Mu svoje grijehe, kao što je to opisao prorok Izaija: “Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Izaija 55,7)
čovjek ima pravo na izbor. To je pravo koje mu je Bog dao. Svatko po svom vlastitom izboru donosi odluku da prihvati Krista ili da Ga ne prihvati. Budući da oni koji Ga ne prihvaćaju ne žele biti sretni s Kristom na ovoj Zemlji u ovom životu, ne bi bili sretni s Njim niti u budućem životu. Grijeh i grešnici morat će biti uništeni da ne bi i dalje grijehom kvarili sreću ljudi na novoj Zemlji i u svemiru.
Konačno uništenje će se dogoditi kad Isus dođe. Pročitajmo još jednom: “Ne čudite se tomu! Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće — na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće — na propast.” (Ivan 5,28.29)
Grešnici koji se ne pokaju i ne ostave grijeh bit će uništeni zajedno sa svojim grijesima. Bog će uništiti grijeh, pa će s njim biti uništeni i oni koji su pristali uz grijeh. No, budimo čvrsto uvjereni u to da je Božja želja da nas spasi! Isus je zbog našega spasenja napustio Nebo i došao na Zemlju. Svojom smrću osigurao nam je vječni život. Njegova nam je prolivena krv zalog i jamstvo vječnog života.
O konačnom uništenju govori se u Otkrivenju: “A njihov zavodnik, đavao, bî bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se također nalaze Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova. … Tada su Smrt i Podzemni svijet bili bačeni u ognjeno jezero — ognjeno jezero, to je druga smrt. I tko se god ne ‘nađe upisan u knjizi života’, bî bačen u ognjeno jezero.” (Otkrivenje 20,10.14.15)
Nakon toga Bog stvara novu Zemlju. Sve što je bilo, zaboravit će se. Budućnost će biti puna radosti. “On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.” (Otkrivenje 21,4)
Bit će to sretna i blagoslovljena vječnost. Razmislimo dobro i odlučimo još danas da nećemo izgubiti slavu koju je Isus pripremio onima koji Ga ljube!