Uvodne teme:
Porijeklo zla i rat na nebu
Mašta u službi prijevare
“I vidjeh drugu zvijer, gdje izlazi iz zemlje, i imala je dva roga kao u janjeta, i govorila je kao zmaj.
I vrši svu vlast prve zvijeri pred njim; i učini da se zemlja i koji stanuju u njoj poklone prvoj zvijeri, kojoj se izliječila rana smrtna. I čini čudesa velika, da i oganj silazi s neba na zemlju pred ljudima. I zavodi one, koji stanuju na zemlji, znacima, koji su joj dani, da čini pred zvijeri, govoreći onima, što stanuju na zemlji, da načine sliku zvijeri, koja imade ranu od mača i ostade živa.
i bi joj dano, da udahne život slici zvijerinoj, da progovori slika zvijerina, i učini, da se poubijaju, koji se god ne poklone slici zvijerinoj. I učini, da se svima, malim i velikim, i bogatim i siromašnim, i slobodnim i neslobodnim dadne žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim; I da nitko ne može ni kupiti ni prodati, osim tko ima žig: “ime zvijeri ili broj imena njezina.” (Otkrivenje 13,11-17)
Većina “teoretičara zavjere” crpi inspiraciju iz ovih redaka u 13. poglavlju Otkrivenja (Apokalipse). Prije nego što se bilo tko upusti u tumačanje trebao bi znati nešto o prirodi tih duhovnih bića (palih anđela) koji su davno zbačeni s nebeske dimenzije i ograničeni na ovu našu planetu, koji zavode stanovnike zemlje i daju silu ovim zemaljskim silama opisanih kao Zvijer iz mora i Zvijer iz zemlje. Tko su Zvijer iz mora, Zvijer iz zemlje i Bludnica-Babilon veliki?
Biblija u nekoliko događaja otkriva kakva je ljepota, slava i moć anđela. Svi koji vjeruju da je Božja objava stvarna Božja objava a ne neka zbirka mitova i alegorija, znaju da su pali anđeli zbačeni na zemlju nakon što su uspjeli zavesti stanovnike zemlje. Nekad sveta bića koja su bila u službi Božijih stvorenja od tada kuju zavjere protiv čovječanstva. Oni su tu svuda oko nas, samo nas dijeli energetska opna koju nazivamo dimenzija. Oni imaju moć prelaska u našu dimenziju i moć preobrazbe, takvi primjeri se isto nalaze u Bibliji. Ono što je bitno razumijeti je kako pali anđeli koriste svoju moć. Biblija kaže da je Lucifer/Sotona (vojskovođa palih anđela) otac laži i da ide zemljom-riče kao lav tražeći koga da proždrje/uništi. Uništenje o kojem Biblija najviše govori je duhovno uništenje gdje je čovjek izgubljen za vječnost. Psiho-fizičko uništenje utječe na duhovno tako da Sotona kruži zemljom, radi zavjere svakakvih vrsta i koristi grešno stanje stanovnika zemlje da napravi konfuziju i nered u vjerskom i političkom smislu, koji je često objašnjen kao Hegelov dijalekt (tehnika manipulacije pomoću dva ekstrema iz kojih se dobiva sinteza tj. rješenje). Ono što malo tko razumije je da su pali anđeli intelektualno na puno višem nivou nego što si mi to možemo predočiti. Velika je njihova moć ali Biblija kaže da imaju ograničeno djelovanje, Bog im postavlja granicu, on šalje svoje svete anđele koji prave barijeru. Božji plan spasenja predviđa konačno vječno uništenje palih anđela, međutim prije toga imamo nešto što zovemo posljednje vrijeme ili vrijeme svršetka. To je posebno vrijeme gdje je palim anđelima dozvoljeno da se prikažu stanovnicima zemlje, da rade čuda a sam Sotona će imitirati Isusov dolazak. Samo ljudi koji su utemeljeni na Božjoj Riječi moći će odoljeti neodoljivoj prevari. Svi oni koji su tvrdili da je Biblija i Bog mit biti će prevareni čulnim iskustvom i osjećajima. Oni neće moći poreći da ne vide što vide i ne osjećaju što osjećaju. Neće moći poreći kada budu vidjeli svoje najmilije koji su davno umrli kao im se pojavljuju i obraćaju. Osjećaji i čulno iskustvo su temelji svake lažne religije. Istinska vjera se ne oslanja na čulna iskustva i osjećaje nego na princip – na dane upute kao načelo. Sotona je od početka radio plan da skrene pažnju s Božjeg plana spasenja i stvorio je kompleksan sistem religija, filozofija i vjerovanja u kojima je utkao nagovještaj o svom konačnom pojavljivanju kao Mesija svih religija. Pojam antikrist ne znači uvijek “protiv Krista”, već naprotiv, to je onaj koji dolazi “u ime Krista” kao njegova zamjena i predstavnik-namjesnik na zemlji. Pali anđeli su ograničeni ali zato imaju pravo na najbliže zemaljske suradnike – ljude koji će biti u njihovoj službi, koji će neposredno izvršavati njihove planove i prosljeđivati upute od vrha prema dnu “piramide”.
VRIJEME VELIKE NEVOLJE
»A u to će se vrijeme podignuti Mihailo, veliki knez, koji brani tvoj narod; i bit će žalosno vrijeme, kakvoga nije bilo od kako je naroda do tada; i u to će se vrijeme izbaviti tvoj narod, svaki koji se nađe zapisan u knjizi.« (Danijel 12, 1.) Kad se treća anđeoska vijest bude svima objavila, milost neće više posredovati za grešne zemaljske stanovnike. Božji narod je završio svoje djelo. On je primio »pozni dažd«, »osvježenje od lica Gospodnjega«, i spreman je za čas iskušenja koji dolazi. Anđeli na nebu žure amo tamo. Jedan anđeo, vrativši se sa zemlje objavljuje da je njegov djelo izvršeno. Posljednje kušanje je došlo na svijet, i svi koji su se pokazali vjerni Božjim propisima primili su »pečat Boga živoga.« Tada Isus prestaje sa svojom posredničkom službom u svetinji. On podiže svoje ruke i glasno izgovara: »Svršeno je!«, a sve anđeoske čete skidaju svoje krune dok Isus svečano objavljuje: »Tko čini nepravdu, neka još čini nepravdu, i tko je pogan, neka se pogani; i to je pravedan, neka još čini pravdu; i tko je svet, neka se još sveti.« Otkrivenje 22, 11. Svaki slučaj je odlučen, bilo za život ili za smrt. Krist je izvršio pomirenje za svoj narod io izbrisao sve njegove grijehe. Broj njegovih podanika ispunjen je; »carstvo i vlast i veličanstvo pod svim nebom« bit će dato nasljednicima spasenja, a Isus će vladati kao Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima. Kad Isus napusti svetinju, zemaljske stanovnike pokrit će tama. U to strašno vrijeme pravednici moraju da žive bez Posrednika pred svetim Bogom. Sila koja je do sada zadržavala zle je uklonjena, i sotona ima potpunu vlast nad grešnicima koji se nisu pokajali. Božje strpljenje je pri kraju. Svijet je odbacio njegovu milost, prezreo njegovu ljubav i pogazio njegov zakon. Zli su prekoračili granice vremena milosti koje im je bilo dato. Božji Duh kome su se tako uporno protivili napokon se povukao od njih. Nezaštićeni Božjom milošću, oni su bez zaštite pred nečastivim. Tada će sotona baciti zemaljske stanovnike u posljednju veliku nevolju.
Kad Božji anđeli prestanu zadržavati strašne oluje ljudskih strasti, svi elementi sukoba bit će odriješeni. Cio svijet će biti uvučen u propast koja će biti strašnija od one koja je nekada zadesila Jeruzalem. Jedan jedini anđeo pobio je sve prvence Misiraca i napunio zemlju jaukom. Kada je David zgriješio Bogu prebrojavši narod, jedan anđeo je prouzrokovao ono strašno opustošenje kojim je kažnjen njegov grijeh. Istu razornu moć koju su pokazali sveti anđeli kad je Bog to zapovijedio, pokazat će i zli anđeli kad On to dopusti. Te sile su sada spremne, i samo čekaju na božansko dopuštenje da svuda siju pustošenje. Oni koji poštuju Božji zakon bit će okrivljeni da su prouzrokovali kazne koje su se izlile na svijet, i bit će smatrani uzročnicima strašnih poremećaja u prirodi, svađa i krvoprolića među ljudima, što ispunjava zemlju jaukom. Sila koja je pratila posljednju opomenu razgnjevila je zle. Njihov gnjev se raspalio protiv svih koji su prihvatili vijest; i sotona će sa još većom žestinom raspirivati duh mržnje i progonstva. Kada se Božje prisustvo konačno povuklo od jevrejskog naroda, ni svećenici, ni narod to nisu znali. Iako pod sotoninom vlašću i prožeti najstrašnijim i najgorim strastima, oni su još uvijek sebe smatrali Božjim izabranicima. Služba u hramu se i dalje vršila. Na oskvrnjenim oltarima prinošene su žrtve, i božanski blagoslov je prizivan na narod koji je bio kriv za krv Božjeg dragog Sina i pokušavao da ubije njegove sluge i apostole. Tako kada bude izrečena neopoziva odluka u nebeskoj svetinji i sudbina svijeta zauvijek zapečaćena, zemaljski stanovnici neće o tome ništa znati. Narod koga je Duh Božji konačno napustio, nastavit će da održava vjerske formalnosti, a sotonska revnost kojom će ih knez zla oduševiti da izvrše njegove paklene namjere, bit će nalik na revnost za Božju stvar.
Pošto je subota u cijelom kršćanstvu postala naročiti predmet borbe, a svjetovne i crkvene vlasti su se udružile da prinude ljude na svetkovanje nedjelje, uporno protivljenje malog broja vjernih da popuste tom zahtjevu učinit će ih predmetom opće mržnje. Isticat će da ovaj malobrojni narod, koji se opire jednoj ustanovi crkve, i državnom zakonu, ne smije da trpi; da je bolje da on strada negoli da čitavi narodi budu bačeni u zbrku i nezakonitost. Istim dokazivanjem su se poslužile jevrejske starješine protiv Krista prije devetnaest vjekova. Lukavi Kaifa je rekao: »Nama je bolje da jedan čovjek umre za narod nego da sav narod propadne.« Ivan 11, 50. Ovakvo dokazivanje bit će odlučujuće; i napokon će protiv onih koji po četvrtoj zapovijesti svetkuju subotu biti izdat dekret, kojim će biti dopušteno narodu da ih poslije određenog vremena pobije. Katolcizam u Evropi i otpali protestantizam u Americi poduzet će podjednake mjere prema onima koji poštuju sve Božje propise. Tada će na Božji narod doći žalost i nevolja koje prorok opisuje kao vrijeme muke Jakovljeve: »Jer ovako veli Gospod: čusmo viku od prepadanja, straha, a mira nema… U svih se promijenila lica i poblijedila. Jaoh! Jer je veliki ovaj dan, nije bilo takvoga, i vrijeme je muke Jakovljeve, ipak će se izbaviti iz nje.« Jeremija 30, 5–7. Jakovljeva noć straha, kada se u molitvi borio za izbavljenje od Ezavove ruke (1. Mojsijeva 32, 24.30.), predstavlja iskustvo Božjeg naroda u vrijeme velike nevolje. Zbog prijevare koju je izvršio da bi dobio blagoslov svoga oca, koji je bio određen za Ezava, Jakov, uplašen smrtnim prijetnjama svoga brata, pobjegao je da bi spasio svoj život. Pošto je mnogo godina živio kao izgnanik, krenuo je po Božjoj zapovijesti na put da bi se sa svojim ženama, djecom i stadima vratio u svoj rodni kraj.
Došavši na granicu zemlje, strašno se uplašio kad je čuo da se Ezav približava sa četom ratnika, bez sumnje u namjeri da mu se osveti. Izgledalo je da će Jakovljeva nenaoružana i nezaštićena pratnja pasti kao bespomoćna žrtva nasilja i pokolja. Ovim brigama i strahovanju dodato je i teško breme saznanja o vlastitoj krivici, jer je njegov lični grijeh navukao ovu opasnost. Njegova jedina nada bila je u Božjoj milosti. Njegova jedina odbrana bila je molitva. Ipak, on sa svoje strane nije ništa propustio da popravi učinjenu nepravdu svome bratu i da odvrati opasnost koja mu je prijetila. Tako treba i Kristovi sljedbenici, dok se približavaju vremenu nevolje, sve da učine da bi se pred narodom pokazali u pravoj svjetlosti, da razoružaju predrasude i odvrate opasnost koja prijeti slobodi savjesti. Pošto je poslao svoju obitelj na drugu stranu potoka da ne vidi njegovu muku, Jakov ostaje sam da se moli Bogu. On ispovijeda svoje grijehe i priznaje sa zahvalnošću Božju milost prema sebi, pozivajući se u dubokoj poniznosti na zavjet učinjen sa njegovim očevima i na obećanje koje mu je dato one noći u utvari u Betelu i u zemlji progonstva. Došao je čas odluke u njegovom životu; sve je stajalo na kocki. U mraku i samoći on nastavlja da se moli i da se ponizuje pred Bogom. Iznenada netko spusti ruku na njegovo rame. On pomisli da neki neprijatelj hoće da mu oduzme život i svom očajničkom snagom poče da se bori sa napadačem. Kada je počelo da sviće, stranac je upotrebio svoju nadčovječansku snagu. Pri njegovom dodiru jaki čovjek izgledao je kao paraliziran, i plačući kao nemoćni molilac, pao je oko vrata svome tajanstvenom protivniku. Jakov je sada saznao da je onaj s kome se borio Anđeo zavjeta. Iako je bio nesposoban za borbu i trpio jake bolove, on nije napuštao svoju namjeru.
Dugo vremena je podnosio nemir, grižnju savjesti i bol zbog svog grijeha. Sada je morao da dobije uvjerenje da mu je oprošteno. Izgledalo je kao da nebeski posjetilac hoće da ode, ali Jakov ga je čvrsto držao moleći ga za blagoslov. Anđeo je navaljivao: »Pusti me, zora je.« Ali patrijarh je uzviknuo: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.« Kakvo pouzdanje, kakva odlučnost i istrajnost se ovdje otkrivaju! Da je to bio hvalisav i drski zahtjev, Jakov bi odmah bio uništen. Ali on je govorio sa takvom sigurnošću kakvu može da ima samo onaj koji priznaje svoju slabost i nedostojnost, a ipak se uzda u milost Boga koji drži svoj zavjet. »Bori se sa anđelom, i nadjača.« Ozej 12, 5. Poniznošću, pokajanjem i predanjem samoga sebe, ovaj grešni zabludjeli smrtnik pobijedio je Veličanstvo neba. On se dršćući oslonio na Božja obećanja, a srce neizmjerne Ljubavi nije moglo odbiti grešnikovu molbu. Kao dokaz njegove pobjede i za ohrabrenje drugih da se ugledaju na njegov primjer, njegovo ime, koje posjećalo na njegov grijeh, promijenjeno je u drugo, koje podsjeća na njegovu pobjedu. A činjenica da se Jakov borio sa Bogom i pobijedio bila je jamstvo da će i ljude pobijediti. On se više nije bojao gnjeva svoga brata, jer je Gospod bio njegova zaštita. Sotona je optužio Jakova pred Božjim anđelima, ističući da ima pravo da ga uništi zbog njegovog grijeha. On je utjecao na Ezava da pođe protiv njega; i dok se patrijarh borio cijelu noć, sotona je nastojao da pojača u njemu osjećanje krivice, da bi ga obeshrabrio i slomio njegovo pouzdanje u Boga. Jakov je bio doveden skoro do očajanja; znao je da bez pomoći s neba mora propasti. Iskreno se pokajao zbog svog velikog grijeha i pouzdao se u Božju milost. Nije dopustio da ga sotona odvrati od cilja, nego je čvrsto držao anđela i nastavio je da iznosi svoju molbu ozbiljno, sa bolnim vapajem, dok nije pobijedio.
Kao što je sotona utjecao na Ezava da pođe protiv Jakova, tako će on u vrijeme velike nevolje podstrekavati zle da unište Božji narod. I kao što je optužio Jakova, tako će optuživati i Božji narod. On smatra svijet svojim podanicima, ali mala grupa, koja drži Božje zapovijesti, protivi se njegovoj prevlasti. Kada bi je mogao zbrisati sa zemlje, njegova bi pobjeda bila potpuna. On vidi da ih sveti anđeli čuvaju, i razumiju da su njihovi grijesi oprošteni, ali ne zna da su njihovi slučajevi odlučeni u nebeskoj svetinji. On točno poznaje grijehe na koje ih je naveo i iznosi ih pred Boga u preuveličanoj svjetlosti tvrdeći da taj narod zaslužuje da bude lišen Božje naklonosti kao i on sam. On tvrdi da Gospod ne može u svojoj pravednosti da im oprosti grijehe, a njega i njegove anđele da uništi. On polaže pravo na njih kao na svoj plijen i zahtijeva da budu predani u njegove ruke da ih uništi. Dok sotona optužuje Božji narod zbog njegovih grijeha, Gospod mu dopušta da ih kuša do krajnosti. Njihovo pouzdanje u Boga, njihova vjera i odlučnost bit će teško okušani. Kada gledaju u prošlost, njihova nada klone, jer u cijelom svom životu mogu da vide malo dobra. Potpuno su svjesni svoje slabosti i nedostojnosti. Sotona se trudi da ih uplaši mišlju da je njihov slučaj beznadan, i da mrlje njegove nečistote ne može nikada oprati. Nada se da će toliko uništiti njihovu vjeru da će oni popustiti njegovim iskušenjima i da će se odreći svoje odanosti Bogu. Iako će Božji narod bit okružen neprijateljima koji će raditi o njegovoj propasti, ipak strah koji će on podnositi neće biti strah od progonstva zbog istine; on se boji da se nije pokajao za svaki grijeh i da zbog neke svoje greške neće doživjeti ispunjenje Spasiteljevog obećanja da će ga »sačuvati od časa iskušenja, koji će doći na sav vasioni svijet.
Kada bi pouzdano znali da su im grijesi oprošteni, ne bi se plašili od mučenja i smrti; ali ako budu nedostojni i izgube svoj život zbog neke greške u svom karakteru, onda će Gospodnje sveto ime biti osramoćeno. Svuda čuju urotnička dogovaranja i vide djelovanje pobune; i u njima se javlja jaka želja, ozbiljna težnja duše da se svrši taj veliki otpad i da se učini kraj zloći zlih. Ali dok se mole Bogu da spriječi djelo pobune, oni sami sebi prebacuju što nemaju sile da se usprotive moćnoj struji zla i da je zaustave. Osjećaju da su sve svoje sposobnosti bili upotrebili u Kristovoj službi i da su napredovali iz sile u silu, sotonine sile ne bi imale toliko moći da ih napadaju. Oni muče svoje duše pred Bogom ukazujući na ranije pokajanje za mnoge svoje grijehe i pozivajući se na Spasiteljevo obećanje: »Neka se uhvati za silu moju da učini mir sa mnom; učinit će mir sa mnom.« Izaija 27, 5. Njihova se vjera ne koleba što njihove molitve nisu odmah uslišene. Iako podnose najveći strah, užas i nevolju, ipak ne prestaju da se mole. Oni se hvataju za Božju silu kao što se Jakov čvrsto držao Anđela, a riječi njihove duše su: »Neću te pustiti, dokle god me ne blagosloviš.« Da se Jakov nije pokajao za svoj grijeh što je prijevarom zadobio prvenstvo, Bog ne bi uslišio njegovu molitvu i ne bi milostivo sačuvao njegov život. Tako bi i Božji narod u vrijeme velike nevolje bio pobijeđen kada bi imao nepokajanih grijehova iz prošlosti, koji bi izlazili pred njega za vrijeme dok ga muče strah i zebnja. Očajanje bi ugušilo njihovu vjeru, i oni ne bi imali pouzdanja da se sa Gospodom bore za izbavljenje. Ali, iako su duboko svjesni svoje nedostojnosti, ipak ne nalaze da otkriju nijedan sakriveni grijeh. Njihovi grijesi su već ranije bili iznijeti pred sud i izbrisani, zato ih se oni više i ne sjećaju.
Sotona navodi mnoge da vjeruju da Bog ne obraća pažnju na njihovo nevjerstvo u malim stvarima; ali Gospod pokazuje u svome postupanju sa Jakovom da On ni na koji način ne odobrava niti trpi zlo. Svi koji se trude da svoje grijehe opravdavaju ili prikrivaju, i dopuštaju da oni stoje u nebeskim knjigama nepriznati i neoprošteni bit će nadvladani od sotone. Što se smatraju pobožnijima i što je viši položaj koji zauzimaju, to je teži njihov slučaj u Božjim očima, i sigurnija pobjeda njihovog velikog neprijatelja. Onaj koji odgađa svoje pripremanje za Gospodnji dan, ne može to postići u vrijeme velike nevolje i ni u koje kasnije vrijeme. Njegov je slučaj beznadan. Kršćani po imenu, koji će ući nespremni u onu strašnu posljednju borbu, priznat će u svom očajanju svoje grijehe riječima velikog straha, dok će se zli radovati njihovoj muci. Ova priznanja su slična Ezavovim i Judinim. Oni koji ih čine plaču zbog posljedica prijestupa, a ne zbog svoje krivice. Oni ne osjećaju nikakvo pravo pokajanje niti odvratnost prema grijehu. Oni priznaju svoj grijeh iz straha od kazne, ali, kao faraon nekada oni bi se opet protivili Bogu kada ne bi kazne bile povučene. Jakovljev slučaj je također dokaz da Bog neće odbaciti one koji su bili prevareni, iskušani i navedeni na grijeh, ali su se obratili Bogu sa iskrenim kajanjem. Dok sotona pokušava da uništi ove ljude, bog šalje svoje anđele da ih tješe i zaštite u vrijeme opasnosti. Sotonini napadi su oštri i odlučni, i njegove obmane strašne, ali oko Gospodnje bdi nad njegovim narodom i njegove uši slušaju njihovu viku. Njihova nevolja je velika; plamen ognjenih peći izgleda da će ih progutati; ali Bog će ih provesti kroz oganj, kao što se skupocjeno zlato čisti u vatri. Božja ljubav prema njegovoj djeci za vrijeme njihovog najtežeg kušanja je isto tako snažna i nježna kao i u dane njihovog najvećeg blagostanja, ali je njih radi potrebno da prođu kroz ognjenu peć.
Sve što je zemaljsko u njima mora izgorjeti da bi mogli potpuno odsjajivati Kristov lik. Vrijeme nevolje i straha koje je pred nama iziskivat će vjeru koja može da podnosi muke, odricanja i glad – vjeru koja se neće pokolebati iako će biti teško iskušana. Vrijeme milosti daje se svima da bi se pripremili za ono vrijeme. Jakov je pobijedio jer je bio istrajan i odlučan. Njegova pobjeda je dokaz sile istrajne molitve. Svi koji se oslanjaju na Božja obećanja kao što se on oslanjao, i koji su ozbiljni i istrajni kao što je on bio, imat će uspjeha kao što je on imao. Onaj koji nije voljan da se odrekne samoga sebe, da se ponizi pred Bogom i da se dugo i ozbiljno moli za njegov blagoslov, neće ga primiti. Boriti se sa Bogom – kako malo njih znaju što je to! Kako je malo njih stajalo pred Bogom sa silnom čežnjom ulažući do krajnosti sve snage svoga bića. Kako se malo njih sa nepokolebljivom vjerom držalo Božjih obećanja kad su valovi očajanja, koje nijedan jezik ne može da opiše, navaljivali na onoga koji se molio! Oni koji sada imaju samo malo vjere nalaze se u najvećoj opasnosti da podlegnu sili sotonskih obmana i nasilja nad savješću. Pa čak ako izdrže iskušenja, ipak će u vrijeme velike nevolje trpjeti duboku žalost i strah, jer nisu navikli da se pouzdaju u Boga. Lekcije vjere koje su zanemarili morat će učiti pod strašnim pritiskom obeshrabrenja. Sada treba da se upoznamo sa Bogom i da okušamo njegova obećanja. Anđeli zapisuju svaku ozbiljnu i iskrenu molitvu. Radije treba da se odreknemo sebičnih zadovoljstava, nego da zanemarimo zajednicu sa Bogom. Najveće siromaštvo i samoodricanje sa Njime bolji su nego sva bogatstva, časti, udobnosti i prijateljstva bez Njega. Moramo naći vremena za molitvu. Ako dopustimo da svjetski interesi zaokupe naš duh, Bog će nam možda dati vremena time što će nam oduzeti naše idole koji se sastoje od zlata, kuće i plodne zemlje.
Omladina ne bi bila zavedena na grijeh ako bi odbila da pođe bilo kojim putem osim onim na kome može tražiti Božji blagoslov. Kad bi vjesnici koji svijetu objavljuju posljednju svečanu opomenu tražili Božji blagoslov – ne hladno, ravnodušno i nemarno, nego srdačno i sa vjerom kao Jakov – onda bi često imali priliku da kažu: »Boga vidjeh licem k licu, i duša se moja izbavi.« 1. Mojsijeva 32, 30. Nebo bi ih smatralo knezovima, jer bi imali sile da pobijede u svojoj borbi sa Bogom i sa ljudima. »Žalosno vrijeme, kakvo nikada nije bilo«, skoro će nastupiti, i nama će tada biti potrebno iskustvo koje sada nemamo, a koje mnogi zanemaruju da steknu. Često je slučaj da očekivanu nevolju smatramo većom nego je u stvari, ali to nije slučaj sa nevoljom koja je pred nama. Najživlja mašta ne može da zamisli koliko će teško biti iskušenje. U ono vrijeme iskušenja morat će svaka duša stajati za sebe pred Bogom. »Ako bi Noje, Danijel i Job bili u njoj (zemlji), tako ja bio živ, govori Gospod Gospod, neće izbaviti ni sina ni kćeri, nego će svoje duše izbaviti pravdom svojom.« Ezehijel 14, 20. Sada, dok naš Poglavar svećenički vrši pomirenje za nas, mi treba da nastojimo da budemo savršeni u Kristu. Čak ni jednom jedinom mišlju nije naš Spasitelj mogao da bude naveden da popusti iskušenju. Sotona nalazi u ljudskim srcima neko mjesto koje može da iskoristi kao svoje uporište. Poneka grešna naklonost se gaji, u kojoj njegova iskušenja pokazuju svoju silu. Ali Krist je rekao o sebi: »Jer ide knez ovoga svijeta, i u meni nema ništa njegovo.« Ivan 14, 30. Sotona nije mogao naći u Božjem Sinu ništa što bi mu omogućilo da izvojuje pobjedu nad njim. Isus je držao zapovijesti svoga oca, i u njemu nije bilo grijeha kojim bi se sotona mogao poslužiti u svoju korist. To je stanje u kojem se moraju naći svi oni koji žele da se održe u vrijeme velike nevolje.
Već u sadašnjem životu moramo vjerom u Kristovu krv pomirenja odstraniti od nas grijeh. Naš dragocjeni Spasitelj nas poziva da se s njime sjedinimo, da udružimo svoje slabosti s njegovom snagom, svoje neznanje s njegovom mudrošću, svoju nedostojnost sa njegovim zaslugama. Božje proviđenje je škola u kojoj moramo naučiti Kristovu krotost i poniznost. Gospod uvijek stavlja pred nas pravi životni cilj, a ne put koji bismo mi htjeli da izabremo, koji nam izgleda lakši i ugodniji. Naša je dužnost da surađujemo sa oruđima koja nam nebo stavlja na raspoloženje da bismo naš karakter izgradili prema Kristovom. Tko god ovo djelo zanemari ili odlaže, dovodi svoju dušu u strašnu opasnost. Apostol Ivan je čuo u utvari jedan glas na nebu koji je uzviknuo: »Teško vama koji živite na zemlji i moru, jer đavo siđe k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima.« Otkrivenje 12, 12. Strašni su prizori koji su izazvali ovaj uzvik. Sotonin gnjev sve više raste u koliko se njegovo vrijeme skraćuje, a njegovo djelo obmane i razaranja će doseći svoj vrhunac u vrijeme velike nevolje. Uskoro će se na nebu vidjeti strašne pojave natprirodnog karaktera, kao znak moći demona koji čine čuda. Duhovni đavolski će ići zemaljskim carevima i cijelome svijetu da ih obmanu i podstreknu da se udruže sa sotonom u njegovoj posljednjoj borbi protiv nebeske vladavine. Tako će pomoću ovih oruđa vladari i podanici biti prevareni. Podići će se ljudi koji će tvrditi da su Krist i tražiti čast i obožavanje koje pripada Spasitelju svijeta. Oni će izvršiti čudotvorna liječenja i tvrdit će da su sa neba dobili otkrivenja koja protivrječe svjedočanstvima Svetoga pisma. U završnom činu velike obmane sam sotona će se prikazivati kao Krist. Crkva je dugo tvrdila da čeka na Spasiteljev dolazak kao na ispunjenje svojih nada. Sada će veliki varalica stvoriti utisak kao da je Krist već došao.
U raznim krajevima svijeta sotona će se pojaviti među ljudima kao veličanstveno biće blistavog sjaja, koje će biti slično opisu Božjeg Sina u Ivanovom Otkrivenju. (Otkrivenje 1, 13–15.) Slava koja će ga okruživati nadmašivat će sve što je ikada vidjelo smrtno oko. Poklič pobjede će se prolamati zrakom: »Krist je došao! Krist je došao!« Narod će padati ničice pred njim, obožavajući ga, a on će podići ruke i blagoslovit će ih kao što je Krist blagosliljao svoje učenike kada je živio na zemlji. Njegov glas će biti mek i prigušen, ali melodičan. Blagim i saosjećajnim glasom iznosit će neke divne istine o kojima je Spasitelj govorio. Liječit će bolesti naroda i tvrdit će, gradeći se Kristom, da je subotu promijenio u nedjelju i svima zapovjedio da svetkuju dan koji je on blagoslovio. Reći će da oni koji su uporni u svetkovanju sedmoga dana obeščašćuju njegovo ime, jer odbijaju da slušaju njegove anđele koje je poslao k njima sa svjetlošću i istinom. Ovo će biti silna, skoro neodoljiva obmana. Kao Samarjani koje je prevario Simon vračar, narod će, od maloga do velikog, povjerovati ovoj prijevari i govoriti: »Ovo je velika sila Božja.« Djela 8, 10. Ali Božji narod neće biti zaveden. Nauke ovog lažnog Krista nisu u suglasnosti sa Svetim pismom. Njegov blagoslov će biti izrečen nad poštovaocima zvijeri i njene ikone – upravo nad onim ljudima o kojima Biblija kaže da će na njih biti izliven nepomiješani gnjev Božji. Međutim, sotoni neće biti dopušteno da imitira način Kristovog dolaska. Spasitelj je svoj narod opomenuo u ovom pogledu, i tačno opisao svoj dolazak: »Jer će izići lažni kristi i lažni proroci, i pokazat će znake velike i čudesa da bi prevarili ako bude moguće i izabrane… Ako vam dakle reku: evo ga u pustinji, ne izlazite; evo ga u sobama, ne vjerujte. Jer kao što munja izlazi od istoka i pokazuje se do zapada, takav će biti i dolazak sina čovječjega.« (Matej 24, 24–27. 31; 25, 31; Otkrivenje 1, 7; 1. Solunjanima 4, 16. 17.) Nemoguće je imitirati ovaj dolazak. On će biti sveopće poznat – svi će ga vidjeti. Samo oni koji revno istražuju Sveto pismo o koji imaju ljubav prema istini, bit će zaštićeni od velike prijevare, koja će zarobiti sav svijet. Pomoću svjedočanstva Svetoga pisma otkrit će oni prerušenog varalicu. Vrijeme probe će doći na sve. Pravi kršćani će se otkriti rešetanjem koje će izazvati ovo iskušenje. Da li je Božji narod danas tako čvrsto utemeljen na njegovoj Riječi da se neće osloniti na svoja čula? Da li će se u ovakvom času odluke oslanjati na Bibliju, samo na Bibliju? Sotona će pokušavati da ih spriječi da se pripreme da bi se mogli održati u onaj dan. On će sve tako udesiti da Božjoj djeci zatvori put, da ih zarobi zemaljskim blagom, natovari teškim u mučnim teretom, da bi srce pretovarili brigama ovoga života i da bi ih dan iskušenja zatekao kao lupež. Pošto će zakon, izdat od raznih kršćanskih vladara protiv onih koji drže Božje zapovijesti, uskratiti im zaštitu vlasti i prepustiti ih onima koji žele njihovu propast, Božji narod će napustiti gradove i sela, skupljat će se po grupama i stanovat će u usamljenim mjestima. Mnogi će naći utočište u brdima. Kao kršćani pijemontskih dolina, učinit će visoke gore svojim svetištima i zahvaljivat će Bogu za utočišta »na stijenama«. (Izaija 33, 16.) Ali mnogi iz svih naroda i svih staleža, veliki i mali, bogati i siromašni, crni i bijeli bit će bačeni u najnepravednije i najokrutnije ropstvo. Božji ljubimci će provoditi teške dane, vezani u lance, u zatvoru, osuđeni na smrt, a neki u mračnim i odvratnim ćelijama, prividno prepušteni smrti od gladi. Nijedno uho neće htjeti da čuje njihove vapaje, nijedna ljudska ruka neće biti spremna da im pomogne.
Hoće li Bog zaboraviti svoj narod u ovome času iskušenja? Da li je zaboravio vjernoga Noja kada je pretpotopni svijet bio pohođen kaznama? Da li je zaboravio Lota kada je oganj pao s neba da spali gradove u ravnici? Da li je zaboravio Josipa, okruženog neznabošcima u Egiptu? Da li je zaboravio Iliju kada mu je Jezabela zaprijetila sudbinom Balovih proroka? Je li zaboravio na Jeremiju u mračnoj i strašnoj jami? Je li zaboravio na tri hrabra mladića u ognjenoj peći? Ili na Danijela u lavovskoj jami? »Ali Sion reče: Ostavi me Gospod, i zabravi me Gospod. Može li žena zaboraviti porod svoj da se ne smiluje na čedo utrobe svoje? A da bi ga i zaboravila, ja neću zaboraviti tebe. Gle, na dlanovima sam te izrezao.« Izaija 49, 14–16. Gospod nad vojskama je rekao: »Jer tko tiče u vas, tiče u zjenicu oka njegova.« Zaharija 2, 8. Iako ih neprijatelji mogu baciti u tamnice, zidovi tamnice, ipak, ne mogu prekinuti vezu između njihovih duša i Krista. Jedan koji poznaje svaku njihovu slabost, koji je upoznat sa svim njihovim iskušenjima, viši je od svih zemaljskih sila; i anđeli će ih posjetiti u njihovim usamljenim ćelijama i donijet će im nebesku svjetlost i mir. Zatvor će biti kao palata jer tu će boraviti oni koji su bogati vjerom, i mračni zidovi će biti osvijetljeni nebeskom svjetlošću kao tada kad su se Pavao i Sila molili i pjevali pjesme hvale usred noći u tamnici u Filibi. Božji sudovi će pohoditi one koji budu pokušavali da tlače i unište njegov narod. Božje veliko trpljenje prema zlima osmjelilo je ljude da čine zlo, ali njihova kazna, iako tako dugo odgađana, neće zato biti manje sigurna i strašna. »Jer će Gospod ustati kao na gori Ferazimu, razgnjevit će se kao u dolu Gabaonskom, da učini djelo svoje, neobično djelo svoje, da svrši posao svoj, neobičan posao svoj.« Izaija 28, 21.
Našem milostivom Bogu je kažnjavanje nešto tuđe. »Tako bih ja bio živ, govori Gospod Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik.« Ezehijel 33, 11. Gospod je »milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom. On prašta »bezakonje i nepravde i grijehe.« Ipak on ne ostavlja krivca bez kazne. »Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca.« 2. Mojsijeva 34, 6. 7; Nahum 1, 3. Sa strašnom pravednošću će odbraniti autoritet svog pogaženog zakona. Stroga kazna koja čeka prijestupnike vidi se iz Gospodnjeg oklijevanja da izvrši sud. Narod sa kojim je imao toliko strpljenja, i kojega neće udariti dok on ne bude navršio mjeru nepravde pred Bogom, napokon će morati ispiti čašu gnjeva, nepomiješanog sa milošću. Kada Krist bude završio svoju posredničku službu u svetinji, izlit će se nepomiješani gnjev na one koji se klanjaju zvijeri i slici njenoj i koji su primili njen žig. (Otkrivenje 14, 9. 10.) Zla koja su se izlila na Misir, kada je Bog namjeravao da oslobodi Izrael, slična su po karakteru onim strašnijim i većim kaznama koje će snaći svijet upravo pred konačno oslobođenje Božjeg naroda. Pisac Otkrivenja veli, opisujući ove strašne kazne: »I postaše rane zle i ljute na ljudima koji imaju žig zvjerin i koji se klanjaju slici njezinoj.« More je postalo kao »krv od mrtvaca, i svaka duša živa umrije u moru…« Rijeke i izvori vodeni »postadoše krv.« Ma kako da su strašni ovi sudovi, ipak je Božja pravda potpuno opravdana. Božji anđeo kaže: »Pravedan si, Gospode,… što si ovo sudio; jer proliše krv svetih i proroka, i krv si im dao da piju, jer su zaslužili.« Otkrivenje 16, 2–6. Osuđujući Božji narod na smrt, navukli su na sebe krivicu za njihovu krv, kao da su je prolili svojim rukama. Na isti način Krist je proglasio Jevreje svoga vremena krivima za svu krv svetih, koja je prolivena od Abelovih dana, jer su imali isti duh kao i te ubice proroka i htjeli su da izvrše isto djelo.
U kazni koja slijedi, suncu će biti data sila, »da žeže ljude ognjem. I opališe se ljudi od velike vrućine.« Otkrivenje 16, 8. 9. Evo kako proroci opisuju stanje zemlje u to strašno vrijeme: »Opustje polje, tuži zemlja, jer je potrveno žito.« »Sva drveta poljska posahnuše, jer nesta radosti između sinova ljudskih.« »Sjeme istruhnu pod grudama svojim, puste su žitnice.« »Kako uzdiše stoka, kako su se smela goveda, jer nemaju paše… Usahnuše potoci vodeni, i oganj sažeže paše u pustinji.« »I pjesme će crkvene biti ridanje u onaj dan, govori Gospod, bit će mnoštvo mrtvih tjelesa, koja će se svuda šuteći pobacati.« Joel 1, 10–12. 17–20; Amos 8, 3. Ova zla neće biti sveopća, jer bi inače svi zemaljski stanovnici bili istrijebljeni. Ipak, ona će biti najstašniji bič koji je ikada bio poznat smrtnim ljudima. Sve kazne koje su snalazile ljude prije svršetka vremena milosti bile su pomiješane milošću. Kristova krv štitila je grešnike da ne prime punu mjeru kazne za svoje krivice. Ali na posljednjem sudu Božji gnjev će se izliti nepomiješan s milošću. U onaj dan mnogi će poželjeti zaštitu božanske milosti, koju su tako dugo prezirali. »Gle, idu dani, govori Gospod Gospod, kada ću pustiti glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, nego slušanja riječi Gospodnje. I potucat će se od mora do mora, i od sjevera i istoka trčat će tražeći riječ Gospodnju, i neće je naći.« Amos 8, 11. 12. Božji narod neće biti pošteđen od stradanja. Ali iako će biti progonjen i zlostavljen, iako će oskudijevati i stradati zbog nestašice hrane, ipak neće izginuti. Bog koji se postarao za Iliju neće mimoići ni jedno od svoje požrtvovne djece. Onaj koji je izbrojio kosu na njihovoj glavi brinut će se za njih, i za vrijeme gladi neće oskudijevati. Dok će zli umirati od gladi i kuge, anđeli će štititi pravedne i zadovoljavati sve njihove potrebe.
Onome »tko hodi u pravdi«, dato je obećanje: »Hljeb će mu se davati; voda njegova neće nikada presušiti.« »Siromahe i uboge, koji traže vode a nje nema, kojima se jezik osušio od žeđi, njih ću uslišiti ja Gospod, ja Bog Izraelov neću ih ostaviti.« Izaija 33, 15, 16; 41, 17. »Jer smokva neće cvasti, niti će biti roda na lozi vinovoj; rod će maslinov prevariti, i njive neće dati hrane, ovaca će nestati iz tora, i goveda neće biti u oboru. Ali ja ću radovati u Gospodu, veselit ću se u Bogu spasenje svojega.« Habakuk 3, 17. 18. »Gospodar je čuvar tvoj, Gospod je sjen tvoj, on ti je s desne strane. Danju te neće sunce ubiti ni mjesec noću. Gospod će te sačuvati od svakoga zla, sačuvat će dušu tvoju Gospod.« »On će te izbaviti iz zamke ptičareve i od ljutog pomora; perjem svojim osjenit će te, i krilima njegovim zaklonit ćeš se; istina je njegova štit i ograda. Nećeš se bojati strahote noćne, strijele koja leti danju, pomora, koji ide po mraku, bolesti, koja u podne mori. Past će pored tebe tisuća i deset tisuća s desne strane tebi, a tebe se neću dotaći. Samo ćeš gledati očima svojim i vidjet ćeš platu bezbožnicima. Jer si ti Godpode, pouzdanje moje. Višnjega si izabrao sebi za utočište. Neće te zlo zadesiti, i udarac neće dosegnuti do kolibe tvoje.« Psalam 121, 5–7; 91, 3–10. Ipak će po ljudskom shvaćanju izgledati da Božji narod mora uskoro zapečatiti svoje svjedočanstvo krvlju, kao što su to nekada učinili mučenici. Sam Božji narod počet će da se plaši da ga je Bog ostavio da padne u ruke neprijatelja. To je vrijeme užasnog duševnog straha. _Danju i noću vikat će Bogu za izbavljenje. Zli će likovati i prezrivo im dovikivati: »Gdje je sada vaša vjera? Zašto vas sada Bog ne oslobodi iz naših ruku ako ste stvarno njegov narod?«
Ali oni koji čekaju sjetiti će se kako su poglavari svećenički i starješine podrugljivo dovikivali Isusu kada je umirao na križu na Golgoti: »Drugima pomaže, a sebi ne može pomoći. Ako je car Izraelov, neka siđe sad s križa pa ćemo ga vjerovati.« Matej 27, 42. Kao Jakov, svi će se oni boriti sa Bogom. Njihova lica će izražavati unutrašnju borbu. Sva lica će poblijediti. Ali oni neće prestajati sa svojim ozbiljnim molitvama. Kad bi ljudi mogli gledati nebeskim pogledom vidjeli bi čete silnih anđela koji okružuju one koji su održali riječ Kristova trpljenja. Sa nježnošću punom saosjećanja gledaju anđeli njihove nevolje i slušaju njihove molitve. Oni čekaju na riječ svoga zapovjednika da ih istrgnu iz opasnosti. Ali treba da čekaju još malo. Božji narod mora da ispije čašu i da bude kršten korištenjem stradanja. Upravo ovo mučno odugovlačenje je najbolji odgovor na njihove molitve. Dok se trude da sa pouzdanjem čekaju na Gospoda da On radi, oni time jačaju svoju vjeru, nadu i trpljenje, što su u svom religioznom životu premalo činili. Ali izabranih radi, skratit će se vrijeme nevolje. »A kamoli Bog neće odbraniti izabranih svojih koji ga mole dan i noć? Kažem vam da će ih odbraniti brzo.« Luka 18, 7. 8. Kraj će doći brže nego što ga ljudi očekuju. Pšenica će se sabrati i vezati u snopove za Božje žitnice, a kukolj će biti prikupljen za oganj uništenja. Vjerni svojoj dužnosti, nebeski stražari i dalje traže. Iako je sveopćom naredbom utvrđeno vrijeme kada treba da se pobiju svi koji drže Božje zapovijesti, ipak će njihovi neprijatelji u nekim slučajevima i prije vremena pokušati da im oduzmu život. Ali nitko neće moći da prođe pored moćnih čuvara koji čuvaju svaku vjernu dušu. Neki će u svom bježanju iz gradova i sela biti napadnuti, ali mačevi koji se budu podignuli protiv njih slomit će se i past će na zemlju kao slamke. Druge će anđeli štititi u obliku ratnika.
Bog je u sva vremena pomagao svome narodu i oslobađao ga preko svojih svetih anđela. Nebeska bića su uvijek imala živo učešće u životu i radu ljudi. Anđeli su se pojavljivali u odijelima koja su blistala kao munja ili su dolazili obučeni kao putnici. Anđeli su se javljali u ljudskom obliku Božjim ljudima. U podne su se odmarali pod hrastovima kao da su umorni, prihvatali su gostoljubivost ljudskih domova. Noću su kao vodiči služili zakašnjelim putnicima. Svojim rukama su palili vatru na oltaru. Otvarali su tamnička vrata i izvodili na slobodu Božje sluge. Ogrnuti nebeskim sjajem, došli su da odvale kamen sa Spasiteljevog groba. Anđeli se često nalaze na skupovima pravednika u obliku ljudi, i posjećuju skupove zlih, kao što su otišli u Sodom da bi načinili izvještaj o njihovim djelima i utvrdili da li su prekoračili granicu Božjeg strpljenja. Gospod voli milost; i radi nekoliko njih koji mu zaista služe ukanja nesreću i produžuje mir mnoštvu. Koliko malo onih koji griješe protiv Boga znaju da za svoj život imaju da zahvale malom broju vjernih koje oni vole da ismijavaju i ugnjetavaju! Iako vladari ovoga svijeta to ne znaju, ipak na njihovim savjetovanjima anđeli su često vodili riječ. Ljudske su ih oči vidjele; ljudske uši su slušale njihove molbe; ljudska su se usta usprotivila njihovim prijedlozima i ismjehavala njihove savjete; ljudske su ih ruke vrijeđale i zlostavljale. U vjećnicama i sudnicama ovi nebeski vjesnici pokazivali su tačno poznanje ljudske historije; oni su bolje zastupali potlačene negoli njihovi najsposobniji i najrječitiji zastupnici. Oni su osujetili mnoge namjere i zadržavali zla koja bi mnogo ometala Božje djelo i prouzrokovala mnoga stradanja njegovom narodu. U trenutku opasnosti i nevolje, »anđeli Gospodnji stanuju oko onih koji se njega boje i izbavljuju ih.« (Psalam 34, 7.) Sa velikom čežnjom Božji narod očekuje znak dolaska svoga Cara.
Kad straže budu upitane: »Stražaru, koje je vrijeme noći?« dat će jasan odgovor: »Dolazi jutro, ali i noć!« Izaija 21, 11. 12. Na oblacima iznad vrhova gora bliješti svjetlost. Uskoro će se otkriti Njegova slava. Sunce pravde uskoro će sinuti. Jutro i noć su već tu – svitanje beskrajnog dana za pravedne i početak vječne noći za zle. Dok oni koji se bore šalju Bogu svoje molitve, zavjesa koja ih dijeli od nevidljivog svijeta izgleda da je skoro uklonjena. Nebesa plamte od svitanja vječnog dana i, slično melodiji anđeoskog zbora, do ušiju dopiru ove riječi: »Stojte čvrsto u svojoj vjernosti! Pomoć dolazi!« Krist, svemoćni Pobjednik, daje svojim umornim borcima krune neprolazne slave, a njegov glas odzvanja sa poluotvorenih vrata: »Gle, ja sam s vama! Ne bojte se! Ja poznajem sve vaše nevolje; nosio sam vaše brige. Vi se ne borite protiv nepobjedivih neprijatelja. Ja sam izvojevao pobjedu vas radi, i u moje ime vi ste više nego pobjednici!« Spasitelj će nam poslati pomoć upravo onda kad nam ona bude potrebna. Put u nebo posvećen je njegovim stopama. Svaki trn koji ranjava našu nogu, ranio je i njegovu. Svaki križ koji smo pozvani da nosimo, nosio je On prije nas. Gospod dopušta borbe da bi dušu pripremio za mir. Vrijeme velike nevolje je strašno ognjeno kušanje za Božji narod; ali to je vrijeme za svakog pravog vjernika da podigne pogled, i vjerom će vidjeti dugu obećanja koja je nad njim. »Tako oni koje iskupi Gospod neka se vrate i dođu u Sion pjevajući, i veselje vječno neka bude nad glavom njihovom; radost i veselje neka zadobiju, a žalost i uzdisanje neka bježi. Ja, ja sam utješitelj vaš; tko si ti da se bojiš čovjeka smrtnoga i sina čovječjega, koji je kao trava? I zaboravio si Boga, Tvorca svojega… i jednako se bojiš svaki dan gnjeva onoga koji te pritješnjuje kad se sprema da zatire? a gdje je gnjev onoga koji pritješnjuje?
Brzo će se oprostiti sužanj, neće umrijeti u jami, niti će biti bez hljeba. Jer sam ja Gospod Bog tvoj, koji raskidam more, da valovi njegovi buče: Gospod nad vojskama ime mi je. Ja ti metnuh u usta riječi svoje i sjenom ruke svoje zaklonih te…« »Zato, čuj ovo, nevoljni, i pijani, ne od vina. Ovako veli Gospod tvoj, Gospod i Bog tvoj, koji brani svoj narod: evo, uzimam iz tvoje ruke čašu strašnu, talog u čaši gnjeva svojega; nećeš više piti. Nego ću je dati u ruke onima koji te muče, koji govoraše duši tvojoj: sagni se da prijeđemo, i ti si im podmetao leđa svoja da budu kao zemlja i kao ulica onima koji prelaze.« Izaija 51, 11–16. 21–23. Božje oko, koje gleda kroz vjekove, bilo je upravljeno na čas odluke koji Božji narod mora da preživi, kad će se zemaljske sile ustremiti protiv njih. Slično prognanim zarobljenicima oni će se bojati smrti od gladi i nasilja. Ali Bog, koji je pred Izraelcima rastavio Crveno more, pokazat će i sada svoju moćnu silu i ukinuti njihovo ropstvo. »Ti će mi biti blago, veli Gospod nad vojskama, u onaj dan kad ja učinim, i bit ću im milostiv, kao što je otac milostiv svome sinu koji mu služi.« Malahija 3, 17. Kad bi krv vjernih Kristovih svjedoka bila prolivena u ovo vrijeme, ona ne bi mogla, kao krv mučenika nekada, biti sjeme koje je posijano da donosi rod za žetvu na Božju slavu. Njihova vjernost ne bi bila svjedočanstvo koje bi druge uvjerilo o istini, jer su se valovi milosti odbili od okorjelih srca da se više nikad ne povrate. Kad bi pravedni sada pali kao plijen svojih neprijatelja, to bi značilo pobjedu za kneza tame. Psalmista veli: »Jer bi me sakrio u kolibi u zlo doba; sklonio bi me pod krovom šatora svojega.« Psalam 27, 5. Krist je rekao: »Hajde, narode moj, uđi u klijeti svoje, i zaklučaj vrata svoje za sobom, prikrij se za čas, dokle prođe gnjev. Jer, gle, Gospod izlazi iz mjesta svojega da pohodi stanovnike zemaljske za bezakonja njihova.« Izaija 26, 20. 21. Slavno će biti oslobođenje onih koji su strpljivo čekali njegov dolazak i čija su imena zapisana u knjizi života!