Prije točno 495 godina u ovo doba, uskomešani stanovnici malog grada u Saskoj promatrali su, a rijetki od njih i čitali 95 teza koje je Martin Luther 31. listopada 1517. pribio na crkvu u Wittenbergu. Zbog toga se taj datum slavi kao Dan Reformacije. Glavni povod Lutherovih teza bilo je naučavanje Crkve o kupovini oprosta grijeha s praksom prodaje oproštajnica. U ovom postu ćemo pregledati niz događaja koji su Luthera doveli do tog čina, kao i lavinu promjena koje je taj događaj potaknuo u religijskom, intelektualnom, kulturnom, društvenom i političkom svijetu.

Luther otkriva da postoji Biblija

Roditelji Martina Luthera bili su vrlo siromašni, ali su, uz mnogo štednje i marljivosti, činili sve što je bilo u njihovoj moći da svojoj djeci omoguće dobro obrazovanje. Luther je tako s 18 godina stupio na Sveučilište u Erfurtu, gdje su mu njegovo dobro pamćenje, snažna moć rasuđivanja i neumoran rad pribavili ugled među kolegama. Osim intelektualnih, privlačilo ga je i dosezanje moralnih ideala u životu. Jednog dana, u knjižnici Sveučilišta u Erfurtu naletio je na Bibliju na latinskom. Nije znao da postoji takva knjiga – sve što je znao bili su dijelovi evanđelja i poslanica koji su se čitali na misama i za koje je mislio da sačinjavaju cijelo Sveto pismo. Dok je čitao njezine ulomke, gorio je od želje da jednoga dana ima takvu knjigu.

Pokušaj pomirenja s Bogom kroz strogi asketski život

U želji za pomirenjem s Bogom, stupio je u samostan kao augustinski redovnik. Međutim, kroz sve to, Luther je Boga vidio kao okrutnog i neumoljivog suca, mučeći se u pokušajima da ga svojim djelima umilostivi i iskupi se za svoje grijehe. U isto vrijeme, svaki trenutak slobodan od dnevnih obveza u samostanu, koristio je za proučavanje i čitanje knjiga. Pronašao je jednu Bibliju i u samostanu, koja je bila zavezana lancem za zid, pa bi se često vraćao na to mjesto. A dok je razmišljao o sebi, svojim propustima i grijesima, Luther bi povećavao svoj trud u pokušajima da se iskupi za svoje grijehe strogim životom, postom, bdijenjem i bičevanjem, no olakšanje mu nije stizalo.

Staupitz usmjerava Luthera na Isusa kao žrtvu pomirnicu

A onda se Luther susreo s priorom Staupitzom, koji je bio drukčijih stavova od većine svojih kolega svećenika. Vidjevši da je Luther neuobičajeno utučen, Staupitz je započeo  razgovor s njim. Nakon što je saznao kako Luther gaji sliku nemilosrdnog Boga, otvarao mu je i citirao Bibliju, uputivši ga da odvrati pogled od sebe, da prestane mučiti sâm sebe zbog svojih grijeha, te da umjesto toga usmjeri pogled na Isusa kao svog Spasitelja: “Pouzdaj se u Njega, u pravednost Njegova života, u pomirenje kroz Njegovu smrt. … Poslušaj Božjeg Sina. On je postao čovjekom kako bi te uvjerio u božansku naklonost.” Luther mu je odgovorio: “Kako se mogu usuditi vjerovati u Božju naklonost kada nema obraćenja u meni? Moram se promijeniti prije nego što će me Bog prihvatiti.” Na to mu je Staupitz odgovorio:

“Nema istinskog pokajanja ako ono ne počne ljubavlju za Boga i pravednost. … Ako se želiš obratiti, nemoj se predavati ovim trapljenjima i pokušavati od sebe učiniti mučenika. Ljubi onoga koji je prvi ljubio tebe.” (1)

Nakon niza unutarnjih borbi s dugo njegovanim zabludama, Luther je prihvatio biblijsku istinu o spasenju Božjom milošću i nakon dugo vremena iskusio duševni mir.

Luther počinje predavati na sveučilištu i propovijedati iz Biblije

Luther je 1507. bio zaređen za svećenika, a godinu dana kasnije pozvan iz samostana da preuzme profesorsku katedru na Sveučilištu u Wittenbergu. Tamo se posvetio proučavanju Biblije na izvornim jezicima i, premda uz oklijevanje, na nagovor svog prijatelja Staupitza počeo je propovijedati iz nje. Nakon četiri godine, dodijeljena mu je titula doktora teologije, što mu je dalo priliku da još intenzivnije uroni u proučavanje Starog i Novog zavjeta. Kada je 1516. dominikanac Johann Tetzel došao u Njemačku prodavati oproštajnice, Martin Luther je već imao prilike pročitati i proučavati tekstove poput:

“O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite.” (Izaija 55,1)

“Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.” (1. Petrova 1,18)

“Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći!” (Djela 8,20)

i mnogih drugih, te je zato mogao brzo uočiti da se naučavanja Crkve o kupovanju oprosta suprote učenjima Biblije. Novac od prodaje oproštajnica koristio se za obnovu Bazilike sv. Petra u Rimu. Pošto se vjerovalo da u Rimu prebiva sama svetost, oni koji su kupovali oproštajnice smatrali su prednošću to što će njihov novac ići za tu svrhu i bili sigurni da će time ugoditi Bogu. No, Luther je pet godina ranije imao priliku posjetiti to sjedište crkvene i političke moći i iz prve ruke vidjeti stanje koje je tamo vladalo.

Neočekivano razočaranje Rimom i prihvaćanje opravdanja vjerom

Luther je došao u Rim s riječima: “Sveti Rime, pozdravljam te!” Međutim, nakon što je vidio ogromnu rastrošnost, raskalašenost i pokvarenost redovnika i građana, rekao je:

“Nitko ne može zamisliti kakvi se grijesi i bezbožna djela čine u Rimu. To treba vidjeti i čuti da bi se moglo vjerovati. Stoga su i navikli govoriti: ‘Ako ima pakla, Rim je sagrađen na njemu; to je bezdan iz kojega izlaze grijesi svake vrste.” (2)

Papa je u to vrijeme objavio dekret kojim je obećao oprost svima koji se na koljenima popnu ‘Pilatovim stubama’ kojima je, navodno, silazio sâm Isus Krist i koje su čudesno prenesene iz Jeruzalema u Rim. Dok se Luther pobožno penjao tim stubama, iznenada je čuo glas poput groma koji kao da je progovorio baš njemu: “Pravednik će živjeti od vjere” (Rimljanima 1,17). Skočio je i užasnut požurio s tog mjesta, shvativši jasnije no ikad uzaludnost pouzdanja u spasenje ljudskim djelima, i umjesto toga potrebu trajne vjere u Kristove zasluge. Oči su mu se otvorile za papinske zablude, i kad je napustio Rim fizički, napustio ga je i duhovno. Nije imao namjeru odvojiti se od Crkve, već je želio da se ona reformira, tj. vrati izvornim, biblijskim načelima, zbog čega je i pribio 95 teza u odgovoru na prodavanje oproštajnica, koje se temeljilo upravo na vjerovanju da se Boga dobrim djelima može potkupiti kako bi se zadobio oprost.

Lutherovo nepokolebljivo stajanje uz istinu – početak širenja slobode savjesti

Pribijanje 95 teza označilo je početak dugotrajne i teške borbe u kojoj je Luther išao po sudovima, bio pod prijetnjom smrti i prisiljavan da se odrekne svojih stavova. Međutim, ostao je čvrsto stajati za ono do čega je došao proučavanjem Biblije i razumskim zaključivanjem, te je stoga na  saboru u Wormsu izjavio:

“Ne mogu svoju vjeru podčiniti ni papi ni koncilima, jer je kao dan jasno da su oni često griješili i međusobno proturječili. Stoga ako me dakle ne uvjere svjedočanstvom Svetoga pisma ili jasnim razumskim zaključivanjem, ako me ne osvjedoče tekstovima koje sam naveo i tako moju savjest vežu uz Božju riječ, ja se ne mogu i neću odreći, jer je za kršćanina opasno govoriti protivno svojoj savjesti. To je moj stav i drukčije ne mogu; neka mi Bog pomogne! Amen!” (3)

Započinje Reformacija – pokret koji je do temelja izmijenio lice Europe i tijek ljudske povijesti

Bili su to počeci protestantske Reformacije, onoga što se u 14. stoljeću skromno naziralo kada je “zvijezda danica Reformacije” – oxfordski profesor John Wycliffe – po prvi put preveo Bibliju na engleski jezik, usprotivio se prodavanju oprosta koje su samovoljni prosjaci-redovnici nudili građanima, te pred parlamentom dokazivao da je papinsko prisvajanje autoriteta nad svjetovnim vladarima u suprotnosti i s razumom i s biblijskom objavom. Manje od pola stoljeća kasnije, dekan Filozofskog fakulteta i rektor Karlovog sveučilišta u Pragu – Jan Hus – preveo je Bibliju na češki, te na temelju Isusovog primjera osudio moralno razuzdani život klera i zahtijevao skromniju crkvu. Međutim, i jedan i drugi su završili na lomači, a husiti su se morali braniti od nekoliko križarskih pohoda koje je Rim poveo na Češku zbog Husovih učenja. Gusti oblaci rimske religijsko-političke hijerarhije, prekrili su ove dvije zvijezde i ponovno se nadvili na europski kontinent.

Međutim, stoljeće kasnije, “vrijeme za šutnju je prestalo, a vrijeme za govor je došlo”, kako je Luther rekao. Dok su skupine fanatika reformaciju izokretali u nasilnu političku revoluciju, Luther je ukazao na to da se promjena postiže potpuno drukčijim oružjem, rekavši: “Neka se umovi sukobljavaju, ali šake držite dolje.” S Biblijom umjesto mača, reformatori su izmijenili lice Europe i tijek ljudske povijesti. Nakon Luthera, pojavili su se hrabri pojedinci diljem Europe, poput Calvina, Zwinglija, Tyndalea, Knoxa, Bunyana, Wesleya i mnogih drugih koji su uvidjeli da Rimska crkva ne naučava kršćanstvo kako je ono izloženo u Bibliji. Zbog širenja biblijskih naučavanja, većina reformatora je bila pogubljena.

Početak uspostavljanja vjerskih i građanskih sloboda

No, umjesto da je uguše, lomače ovih intelektualno i moralno uzornih građana, koji na pogubljenjima nisu pokazivali ni duh straha ni mržnje i osvete, zapalile su vatru Reformacije koja se više nije mogla ugasiti. Unatoč upornim pokušajima da se širenje Biblije zabrani i prijevodi na narodne jezike unište, ona je, zahvaljujući Gutenbergovom tiskarskom stroju, nepokolebljivo krčila svoj put u ruke narodu. Samostalno proučavajući Bibliju, ljudi su iz prve ruke vidjeli da načela izložena u njoj nalažu da čovjek treba imati slobodu štovati Boga po svojoj savjesti, a crkva i država trebaju biti odvojene.

Sam naziv za protestante dolazi od protesta njemačkih knezova u Speyeru 1529. protiv dekreta cara Svetog Rimskog Carstva koji je na nagovor papista stavio zabranu na Lutherova djela i naučavanja. Nije bilo lako ustati protiv moćne, kontinentalno utvrđene crkveno-političke hijerarhije na čelu s papom, ali ovi pošteni državni upravitelji nisu se dali zastrašiti niti potkupiti i vjerovali su da će taj čin ohrabriti i druge da stanu za istinu i pravdu. Taj protest, po kojem je protestantizam dobio ime, iznesen je pred državni sabor, a njegove početne riječi glasile su ovako:

“Mi prisutni ovim prosvjedujemo pred Bogom, našim jedinim Stvoriteljem, Zaštitnikom, Otkupiteljem i Spasiteljem, koji će jednoga dana biti naš Sudac, kao i pred svim ljudima i svim stvorenjima, da se mi zbog sebe i svog naroda ni na kakav način ne slažemo s predloženim dekretom i ne prihvaćamo ga ni u čemu što se protivi Bogu, Njegovoj svetoj Riječi, našoj čistoj savjesti i spasenju naših duša.” (4)

Tako su reformatori širenjem biblijskih načela i knezovi svojim protestom postavili temelje vjerske i građanske slobode koju danas uživamo. Hugenoti, francuski protestanti, u svojim spisima su već u 17. st. teoretski razrađivali i zagovarali republičko uređenje države umjesto monarhije. (5) Ta svoja promišljanja temeljili su na načelima jednakosti svih ljudi, koja je izložio upravo Jean Calvin dok je zastupao egalitarizam umjesto hijerarhije. (6) Chris Berg iz istraživačkog Instituta za javnu upravu, inače po svjetonazoru ateist, dobro je sažeo povijesnu činjenicu da zaštitu ljudskih prava dugujemo ovim ljudima koji su je temeljili na Bibliji:

“Mnogi suvremeni aktivisti za ljudska prava vjeruju da su se ona pojavila potpuna i djevičanskog rođenja, u ugovorima Ujedinjenih naroda sredinom 20. stoljeća. Ništa ne može biti dalje od istine. Ideja ljudskih prava osnovana je stoljećima prije na kršćanskim postavkama, promicana na temelju biblijskih argumenata, i zastupana od strane teologa. Suvremeni pobornici ljudskih prava samo su preuzeli već dobro razrađene etičke i moralne argumente.” (7)

Masovno širenje pismenosti i obrazovanja običnog čovjeka

Već smo spomenuli kako su reformatori počeli masovno tiskati Bibliju na narodnim jezicima (u vrijeme Lutherove smrti 1546. godine, već je milijun primjeraka bilo u opticaju). Međutim, potrebno je sjetiti se stanja jezične i obrazovne kulture u to vrijeme. Kada je Luther prevodio Bibliju s izvornih jezika na njemački jezik – taj jezik zapravo još nije ni postojao. Luther ga je sâm morao oblikvati, vješto kombinirajući postojeće dijalekte kako bi prijevod mogli razumjeti svi stanovnici njegove zemlje. Nije imao samo zadatak prevođenja, već i standardizacije jezika.

Slično se dešavalo i u drugim zemljama – prijevodi Biblije i reformatorski spisi na narodnom jeziku oblikovali su jezik za buduće naraštaje. “Francuski prijevodi Calvinovih Instituta pomogli su u oblikovanju francuskog jezika za mnoge naraštaje, slično kao što je prijevod Biblije kralja Jamesa utjecao na engleski jezik” (8). I raniji reformator i rektor Karlovog sveučilišta u Pragu, Jan Hus, smatra se “tvorcem češkog književnog jezika” (9). Čak su i kod nas značajnu ulogu u razvoju i zaštiti hrvatskog jezika imali Zrinski i Frankopani, najrevniji zaštitnici Reformacije u Hrvatskoj (vidi posljednji podnaslov). “Opći protestantski naglasak na samostalnom čitanju i tumačenju Biblije njegovao je potrebu univerzalne pismenosti” (10). Sve to je pokrenulo lavinu opismenjavanja i obrazovanja običnog čovjeka, komunikacije i kulturne razmjene. O Bibliji i znanosti više nisu mogli raspravljati samo poznavatelji latinskog jezika, već svatko tko je bio upućen u tematiku.

Procvat znanstvenog istraživanja i promišljanja

To je prirodno rezultiralo povećanjem broja znanstvenika, a samim time i procvatom znanosti. Iako ne treba zaboraviti pokret humanizma u Italiji koji se pojavio tik prije Reformacije (iniciran uvelike dolaskom grčkih izbjeglica nakon pada Konstantinopola) i pružio platformu za bavljenje znanošću. Međutim, teško da bi znanost daleko dogurala bez slobode savjesti i uvjerenja, za koju su reformatori riskirali svoje živote, dok su mnogi humanisti, koji su inače pisali izvrsne i posve točne kritike postojećeg stanja (poput Erazma), gubili srčanost u takvim prilikama. Vrijedi spomenuti i da su mnogi reformatori, potaknuti proučavanjem Biblije, željeli steći i opće znanje koje je bilo dostupno, pa su ga primali i na humanističkim sveučilištima, kao npr. Philipp Melanchton, koji se oko 1519. godine aktivno pridružio pokretu Reformacije i postao najbliži Lutherov suradnik. S druge strane, zanimljivo je da su neki od utemeljitelja suvremene znanosti provodili više vremena baveći se Biblijom nego znanošću, kao npr. Isaac Newton, koji je posebno detaljno proučavao proročanstva iz Daniela i Otkrivenja, i izdavao knjige na tu temu. Čitajući Bibliju, reformatori su shvatili da Bog nikada nije zabranjivao istraživanje prirode, kozmološko i ontološko promišljanje. Naprotiv, vidjeli su da se ono nalazi i u samoj Bibliji. Slična opažanja za koja su Galileo i Kopernik bili pogubljeni, Jeremija je s oduševljenjem opjevao: “On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa” (Jeremija 10,12), a u najstarijoj biblijskoj knjizi, Job govori: “on drži zemlju o ništa obješenu“ (Job 26,7). Dok su znanstvena istraživanja od strane srednjovjekovne Crkve bila osuđivana kao pobuna protiv Boga, za protestantske kršćane, “ove svjetovne aktivnosti i znanstvena istraživanja prikazuju Božju slavu i donose čovjeku boljitak.” (11)

Jedan od zanemarenijih detalja povijesti reformacije je progon Hugenota (kalvinističkih protestanata) u Francuskoj, koji su zbog Bartolomejske noći, a zatim nakon ukidanja Nanteskog edikta o toleranciji, bili prisiljeni preobratiti se na katoličanstvo. Od preostale četvrtine Hugenota koji se nisu htjeli odreći svoje vjere, 200 000 je odselilo u Nizozemsku, Englesku, Irsku, Floridu i Južnu Afriku. Područja koja su naselili, doživjela su gospodarski napredak zbog njihove marljivosti i vještine u poslu, no s njima su dobili i mnogo intelektualne snage. Naime, od tih 200 000 Hugenota koji su doživjeli masovni egzodus iz Francuske, većina su bili postolari ili – znanstvenici. (12) Pierre Bayle, autor poznatog “Povijesnog i kritičkog rječnika” i profesor na Sveučilištu u Rotterdamu, bio je također iseljeni hugenot. Faktografski rigorozan pristup ovog rječnika izvršio je snažan utjecaj na razvoj prosvjetiteljstva i enciklopedista poput Diderota, Humea i Berkeleya. Egzodus francuskih hugenota jedan je od najmasovnijih odljeva mozgova u povijesti, a Francuska je, stavši na stranu papinske hijerarhije, nanijela sebi veliku štetu. Dok su Francuzi svoju slobodu od Ancien Régimea skupo platili krvavom revolucijom, “za nekoliko kratkih stoljeća Nijemci su čudesa učinili, pretvorili su u pravi raj svoju zemlju, o kojoj su Rimljani kao o nekom Sibiru govorili; podigli su industriju, reformirali rimsku vjeru, stvorili su škole, znanosti, zakone, slobodu, i pravom prosvjetom prosvjetlili su središte Europe”, pisao je prosvjetitelj Ljubomir Nenadović. (13)

Opći društveni, karakterni i moralni napredak

Iako su navedene informacije dobro oslikale opći društveni napredak, vrijedno je spomenuti promjene u svakodnevnom životu koje su se odvile u zemljama koje su prihvatile Reformaciju, jer one pokazuju kakav se karakter nalazio u pozadini svih velikih dostignuća kojima su reformatori obasuli europski kontinent. Ruski pisac, pjesnik, povjesničar i kritičar Nikolaj Karamzin putovao je po Europi, a kada je 1789. došao u Englesku, opisao je kulturu tadašnjeg Londona sljedećim riječima:

“Stigli smo u Englesku, u zemlju koja je po karakteru stanovništva i stupnju narodne prosvijećenosti, naravno, jedna od prvih zemalja Europe. Ovdje je sve drukčije: i kuće i ulice, i ljudi su drugačiji, i hrana je drukčija, ukratko rečeno, čini mi se da sam kročio u neki drugi svijet. … Poželio sam vidjeti englesku kuhinju. Kakva čistoća! Na podu ni jedne mrlje; lonci, zdjele, tacne, šalice – sve bijelo i blistavo, sve u nevjerojatnom redu. Kameni ugljen gori u svom ognjištu i ružičasta vatrica raduje ljudsko oko. Domaćica se prijateljski osmjehne, a ja rekoh: “Izgled francuske kuhinje vrlo često kvari apetit, izgled vaše kuhinje ga razbuktava.” Koliko ljudi! I kakva poslovnost! Uz sve to, kakav red! Sve odiše zadovoljstvom, i mada nema raskoši, postoji izobilje. Od Dovera do Londona, nema ničega što bi pomutilo taj utisak, što bi podsjećalo na ljudsko siromaštvo. … Ako se veličina i ljepota sastoje od ogromnih zdanja koje se, slično granitnim liticama, gordo uzdižu uvis ka nebu, onda London sigurno nije takav. Obišavši 20, 30 najboljih ulica, ja ne ugledah nikakve velebne palače, pa čak ni ogromne zgrade. Ali duge, široke, lijepo popločane ulice, krupnim kamenjem ukrašena pješačka zona, vrata kuća sačinjena od drveta crvene boje, namazana voskom, koja se blistave cakle kao ogledala, čitav niz fenjera s obje strane ulice, lijepi trgovi na kojima su ili statue ili neki drugi povijesni spomenici, zatim bogati izlozi u kojima se kroz staklo još s ulice vidi mnoštvo raznovrsne robe. Čistoća zavidna, urednost u odijevanju i onih najjednostavnijih žitelja, opće blagostanje svugdje i u svemu. Sve to čini sliku neopisivo ugodnu, i vi samo uzvikujete: “London je divan!” Kakva razlika od Pariza! Tamo je i veličina i ružnoća, a ovdje je jednostavnost sa zadivljujućom čistoćom. U Parizu je raskoš i siromaštvo, uvijek u vječnoj suprotnosti, a ovdje jednakost općeg izobilja; tamo su palače iz kojih izlaze blijedi ljudi, u ritama i dronjcima, a ovdje iz malih ciglenih kućica izlaze zdravi i zadovoljni ljudi s plemenitim i smirenim izgledom ― i lord i zanatlija čisto odijeveni i skoro bez ikakvih razlika; tamo se napudrani, nakinđureni ljudi voze u veličanstvenim fijakerima, a ovdje se svi voze u lijepim kočijama upregnutim sa dva stasita konja. Tamo je blato i tijesan mrak, a ovdje je suho i glatko svuda gdje je svijetli prostor bez obzira na gužve. … Onaj tko vam kaže: “Bučni London!” budite sigurni da ga nikad u životu nije ni vidio. Da, ima mnogo stanovnika, ali je zato začuđujuće tih grad, ne samo u usporedbi s Parizom, već čak i s Moskvom. … Žene u Londonu su vrlo lijepe, odijevaju se vrlo jednostavno i ljupko, sve su bez pudera i šminke, sa šeširima graciozno kreiranim.” (14)

Bernardino Occhino, talijanski protestant koji je našao utočište u Ženevi, sljedećim riječima je opisao tamošnju kulturu:

“Proklinjanje i psovanje, blud, svetogrđe, preljub i poročan život – zla koja prevladavaju u mnogim mjestima u kojima sam živio – ovdje su nepoznata. Nema podvodača i bludnica. Ljudi ne znaju što je rumenilo i svi se odijevaju na doličan način. Igre na sreću nisu uobičajene. Velikodušnost je tako velika da siromasi ne moraju prositi. Ljudi bratski opominju jedan drugoga, kako Krist propisuje. Sudske parnice su protjerane iz grada, i tu nema ni podmićivanja, ni ubojstava, ni stranačkog duha, već umjesto toga vlada mir i milosrđe. S druge strane, tu nema orgulja, nema zvuka zvona, niti bučnih pjesama, ni razgorjelih svijeća ili lampi, ni relikvija, slika, kipova, baldahina ili raskošnih haljina, niti lakrdija i hladnih ceremonija. Crkve su sasvim oslobođene od svake idolatrije.” (15)

Sličnim riječima, prosvjetitelj Ljubomir Nenadović je opisao karakter reformiranih Nijemaca:

“Svuda vidite sretnu i zadovoljnu djecu. Nigdje ne vidite pakosti i zavisti. Svatko se raduje tuđem dobru, svatko sažalijeva tuđu nesreću. Njemačka društva tako su uređena i podešena da vam se čini kako svatko živi samo na korist i zadovoljstvo svoga bližnjeg. Ovo je zemlja gdje se brinu da i stoka osjeti blagodati pitome civilizacije. Svaki čovjek obvezan je postupati čovječno i sa svojom stokom.” (16)

Utjecaj Reformacije na društvo i karakter nekoć ratobornih i međusobno zavađenih plemena Skandinavije nije potrebno ni spominjati jer je dobro poznat. Riječ “Viking” nekad je utjerivala strah svakom informiranom Europljaninu, a danas riječ “Skandinavija” doziva u um sliku jednog od najmiroljubivijeg i najrazvijenijeg područja svijeta.

Što je sa suvremenim Zapadom?

Međutim, nije potrebno dugo promatrati stanje suvremenog Zapada da bismo uvidjeli značajne razlike između gore navedenih opisa i današnjeg stanja. Nažalost, danas je većina stanovnika zapadnih zemalja i vjernika protestantskih crkava zaboravila svoje korijene, uzroke svog postojanja i prvotnog napretka, te se udaljila od načela Reformacije i počela ubrzano ubirati loše plodove takvog trenda. Od kapitala su načinili boga, zaboravivši pravog Boga koji ih je biblijskim naukom poučio i nadahnuo na odgovornost, poštenje i marljivost – osobine koje su im pribavile kapital. Ranije cilj nije bio sebični profit, nego opći napredak – i iza stečenog kapitala je stajala disciplinirana štednja i ustrajan rad. Sada je cilj konzumerizam, a zakon – ugoditi svakoj želji, makar to značilo i zadužiti se i raditi do iznemoglosti, na štetu fizičkog i duhovnog zdravlja. Zarađuju i troše, troše i zarađuju, da bi kupili novi gadget ili cipele ili još više uznijeli svoju korporaciju, dok čovjek pored njih ostaje bez krova i kruha. Da još uvijek čitaju Bibliju, vidjeli bi ukor za sebe: “Bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! … Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama” (Jakov 5,3.4). A neki pak žele trošiti i ništa ne raditi, pa sve glasnije od države zahtijevaju da postane svemoćna socijalna dadilja, zaboravljajući da netko stvaran prethodno mora proizvesti to što žele. I oni bi, da čitaju Bibliju, bili upozoreni: “Tko neće da radi, neka i ne jede!” (2. Solunjanima 3,10)

Amerikanci, pioniri najrazrađenijih ustavnih slobodâ, danas se tako lako okreću od tih istih načela u slučajevima poput PATRIOT Acta. Dok su se još početkom 19. st. čudili Englezima što su uveli policiju, danas SAD nije daleko od uvođenja policijske države, odričući se tako jedinstvenih republičkih slobodâ i načela koja su bila temelj i razlog napretka te zemlje – radi “sigurnosti od terorizma”. Taj strah od drugoga i njegovih mogućih zavjera, kao i potreba da se odgovornost za loše moralno stanje prebacuje na vanjske neprijatelje i unutarnje izdajnike dijametralno je suprotna reformacijskoj etici kritičkog samoispitivanja, gdje se uzrok za problem prvo tražio “u vlastitom vrtu”. “Same sebe ispitujte… Same sebe provjeravajte!” (2. Korinćanima 13,5) bilo je vodeće načelo reformatora. Danas se taj korak sve više preskače da bi se prvo ispitali svi mogući razlozi koji bi krivnju mogli prebaciti na drugoga ili pak na puke okolnosti.

Kao što mnogi suvremeni državnici republikâ nastalih zahvaljujući Reformaciji ubrzano odbacuju njezina zakonodavna načela koja su uspostavila temelje slobodnog građanskog društva, tako je i većina protestantskih crkava odlutala od reformacijskog žara i utonula u beživotni formalizam. Prevladava zanemarivanje marljivog osobnog proučavanja i napredovanja u spoznaji Biblije – upravo ono radi čega su reformatori ginuli. Još 1798. godine, poznati engleski abolicionist zaslužan za konačno ukidanje ropstva u Engleskom Carstvu i nekonformistički anglikanac, William Wilberforce, nije tajio svoje nezadovoljstvo žalosnim stanjem nepromišljenog tradicionalnog kršćanstva među vjernicima njegove Engleske Crkve:

“Pogledajte njihov način života i uobičajeno vladanje, a da ne govorimo o njihovoj općoj nezainteresiranosti za stvari religijske prirode. Upitajmo se možemo li uočiti crtu razdvajanja između njih i deklarativnih nevjernika? U vremenu kada se priznaje i jadikuje nad time što nevjerstvo prevladava, nalazimo li u njima bilo kakve značajne brige da upute svoju djecu u načela vjere koju ispovijedaju i da ih snabdijevaju argumentima za njezinu obranu? Oni bi se zacrvenjeli kada bi njihovo dijete izašlo u svijet manjkavo u bilo kojoj grani onog znanja i postignuća koje pripada njegovom stadiju života, pa stoga ta znanja gaje s primjerenom ustrajnošću. Ali ovo dijete je ostavljeno da prikuplja svoju religiju kako može; proučavanje kršćanstva nije sačinjavalo dio njegovog obrazovanja, a njegova povezanost s kršćanstvom (ako je uopće ima) prečesto nije odabir trijeznog razuma, već puka posljedica ranog usađivanja predrasuda i neutemeljenih stereotipa. Rođen je u kršćanskoj zemlji – naravno da je kršćanin; njegov otac je član Engleske Crkve, pa je tako i on član. Kada se nasljedna religija s naraštaja na naraštaj prenosi na ovakav način, ne iznenađuje činjenica da možemo vidjeti mladiće koji imaju razuma i duha kako počinju sumnjati u cjelokupnu istinitost sustava u kojem su odgojeni, te postaju spremni napustiti položaj koji ne mogu obraniti. Poznavajući kršćanstvo samo preko poteškoća koje sadrži i nemogućnosti koje mu se lažno pripisuju, upadaju možda u društvo nevjernika; i kao što se može očekivati, bivaju uzdrmani neozbiljnim primjedbama i neprosvjećenim cjepidlačenjem što bi, da su ovi mladići bili utvrđeni i utemeljeni na razumu i argumentu, prošlo pored njih ‘poput praznog vjetra’, čineći se jedva vrijednim ozbiljnog zapažanja.” (17)

Nije čudo da su se, uslijed takvog stanja, Englezi ubrzo pridružili kolonijalnom ugnjetavanju kakvo su već provodili Španjolci, Portugalci i Francuzi. Uzrok tome nisu bila protestantska načela, već odlazak od njih (premda su se nastavili deklarirati protestantima). Zato današnji tradicionalni protestanti i države nastale zahvaljujući Reformaciji imaju pred sobom zadatak ponavljanja gradiva, kako iz povijesti, tako i iz religije pod koju se deklarativno svrstavaju.

A što s Hrvatskom?

Hrvatska pak, treba tek učiti što se to dogodilo zapadnim zemljama tijekom Reformacije, jer je ona ovdje bila vrlo brzo ugušena isusovačkom protureformacijom (18), čiji način djelovanja je oslikan u Petranovićevom filmu Družba Isusova. Matija Bruman, zagrebački biskup (1557. – 1563.) bio je naklonjen protestantizmu i volio slušati evanđeoske propovijedi reformatorskih propovijednika koji su djelovali u području Zagreba i okolice. No, vrlo brzo je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao Juraj Drašković – imenovan i za zagrebačkog biskupa i hrvatskog bana – i odlučan da provede potpunu rekatolizaciju Hrvatske uz pomoć isusovaca. Jezuitska beskompromisna odanost papi i utvrđivanju njegove moći osigurala je prevlast Rimske Crkve u našoj zemlji, koja je preblizu Rimu da bi se tako lako otela njegovom nadzoru. Hrvatski Sabor je tako već 1604. godine donio zakonski akt koji je u hrvatskim zemljama zabranio bilo koju drugu vjeru osim katoličke.

Ipak, premda Hrvati slabo poznaju tu činjenicu, u svom smo okrilju imali reformatore velikog kalibra, kao što su Petar Pavao Vergerije mlađi, Matija Vlačić Ilirik, Stjepan Konzul Istranin ili Antun Dalmatin. Iako nisu bili priznati u Hrvatskoj, vodili su vrlo produktivan život i bili priznati u krugu vodećih protestantskih mislilaca 16. stoljeća. (19) Zbog progonstva, živjeli su izvan Hrvatske i većina njih je bila uključena u rad hrvatske protestantske tiskare u Urachu pod pokroviteljstvom bana Ungnada. Matija Vlačić Ilirik osobno je poznavao Martina Luthera i bio jedan od bliskih suradnika Philipa Melanchtona (najužeg Lutherovog suradnika i prijatelja), te je na njegov poziv predavao na Sveučilištu u Wittenbergu i Magdeburgu – centrima njemačke reformacije. A postao je protestant zahvaljujući svom ujku Baldi Lupetini, gvardijanu samostana u Veneciji, koji je uvidio biblijsku vrijednost Reformacije i potaknuo Vlačića da ide studirati u Njemačku. Bio je uhićen nakon što je propovijedao na Cresu i predan mletačkoj Inkviziciji koja ga je zatvorila u podrum u koji je svako malo nadirala plima. Nekoliko puta su ga osudili na smrt, pa ipak odustali od izvršenja kazne, a on je za to vrijeme – punih 14 godina – neslomljenim duhom propovijedao iz tamnice prolaznicima, a inkvizitorima govorio da je rođen da pjeva, a ne da otpjevava – odnosno da sâm zaključuje, a ne da prima tuđe zaključke. Veronski biskup Alvise Lippomano o Baldi je izjavio:

„On je najveći luteran na svijetu, sposoban da i u zatvoru pridobije pristalice.“

Usred žestoke protureformacijske klime kojoj je ovdje pogodovala prokatolička habsburška vlast, Reformacija je pronašla svoje zaštitnike u kneževskoj obitelji Zrinski i Frankopan. Još 1521. godine, Bernardin Frankopan, za kojeg su govorili “da i pod oružjem i mačem uvijek nešto piše i prevodi”, dao je prevesti cijelu Bibliju na hrvatski, s namjerom da ju pomoću Gutenbergovog  stroja tiska na glagoljici. Biblija je prevedena jer ju spominju kasniji prevoditelji kao predložak (20), ali nije se sačuvao niti jedan primjerak (lako je moguće da su primjerci uništeni na inicijativu Rimske Crkve koja se vjekovima borila protiv prijevodâ Biblije na narodni jezik, zbog čega su mnogi, poput Tyndalea, radi svojih prevoditeljskih djelatnosti bili i pogubljeni). Zrinski i Frankopani su pozivali reformatorske propovjednike na svoje posjede u području Međimurja, Zagreba, Gorske Hrvatske i Kvarnera i štitili novoosnivane protestantske crkve, a kada su se njihove dvije obitelji zbližile brakom Petra Zrinskog i Ane Katarine Frankopan, njihova udružena proreformacijska aktivnost je dodatno ojačala.

Sve nezadovoljniji habsburškim apsolutizmom koji je gušio i Reformaciju i hrvatski jezik i kulturu, Zrinski i Frankopani su čeznuli postići hrvatsku nezavisnost, radi čega su zajedno s ugarskim knezovima počeli kovati urotu, potajno pregovarajući s raznim europskim nacijama kao što su Poljska i Litva, Švedska i Francuska. Car Svetog Rimskog Carstva Leopold I. je saznao za urotu, i pozvao Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Beč radi navodnog pomirenja. No, čim su došli, uhitio ih je i dao složiti tako vještu optužnicu da je najstroža kazna bila osigurana. Oprošteno im je odsjecanje desne ruke, pa im je 30. travnja 1671. odrubljena ‘samo’ glava – na zaprepaštenje i zgražanje cijele Europe. Vlasništvo obiju obitelji je zaplijenjeno i predano habsburškom dvoru, a “njihovim nestankom s povijesne scene znatno se umanjila otpornost hrvatskog plemstva da se odupre centralističkim tendencijama bečkog dvora” (21), te su pod novom izravnom upravom bečkog dvora posebno trpjeli “hrvatski seljaci kojima su znatno pogoršani uvjeti života.” (22)

Područja Hrvatske koja su bila najviše pod utjecajem Reformacije i danas spadaju u najrazvijenije regije naše zemlje (Istra, Međimurje, Zagreb i okolica). Imamo li, dakle, mi u Hrvatskoj razlog za slavljenje Dana Reformacije? Trebamo tek početi istraživati te razloge, jer Hrvati koji su bili uključeni u pokret Reformacije, svojim djelovanjem su samo doprinosili razvoju hrvatskog jezika, pismenosti, sveopćeg obrazovanja, građanskih sloboda i hrvatske kulturne i političke nezavisnosti od bečkog i rimskog centralizma. Nažalost, hrvatski reformatori su bili progonjeni i prisiljeni djelovati izvan države, što je ograničilo njihov blagotvoran utjecaj našu zemlju. Međutim, Hrvatska, kao i većina suvremenog svijeta, dobila je blagoslove Reformacije posredno, preko zemalja koje su prihvatile i međunarodno proširile društvena načela i blagoslove Reformacije – sve one dobre sastavnice civilnog društva koje bi svakom zdravom čovjeku trebale biti drage. Koji su to blagoslovi radi kojih imamo razloga slaviti Reformaciju?

Ako nam je draga potraga za istinom – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je draga Biblija – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je drag Isus Krist – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je drag duševni mir – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je draga sloboda savjesti – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako su nam draga građanska prava – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je draga društvena pravda i jednakost – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je drag moralni napredak – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je draga pismenost i komunikacija – imamo razlog za slavljenje Reformacije.
Ako nam je drago obrazovanje i znanost  – imamo razlog za slavljenje Reformacije.

Jer svaka od ovih prednosti proširila se svijetom posredstvom Reformacije – pokreta nastalog otkrićem Biblije, vjekovima skrivenom od naroda. Reformacija je omogućila humanistički preporod Europe, ali i mnogo više od toga – obnovu znanja o pravom Božjem karakteru, čiju sliku je srednjovjekovna crkva stravično izopačila. Kada su reformatori otkrili da je Bog izvor svih ovih dobara (Jakov 1,17) jer je i On sâm dobar, toliko “da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni” (Ivan 3,16) – nisu mogli tu Radosnu vijest zadržati za sebe, makar i po cijenu života. Jer sada su imali čvrst temelj za nadu u bolju budućnost i vječni život (2. Kor 4,14) – znali su da, kao što je Fran Krsto Frankopan rekao:

“Navik on živi ki zgine pošteno.”

Što se mene tiče, ovo su i više nego dovoljno snažni razlozi da slavim Reformaciju – i više od toga – da proučavam ono što je nadahnulo takav plemeniti pokret.

Izvori:

(1) Luth. Ep. i, 115, ad Staupitzium, 30. svibnja 1518.

(2) J. H. Merle D’Aubigné: Histoire de la Réformation du seizième siècle, sv. II, pogl. 6

(3) isto, sv. VII, pogl. 8

(4) isto, sv. XIII, pogl. 6

(5) Martin van Gelderen & Quentin Skinner (2000.). “Introduction”, Republicanism: a Shared European Herihttps://cudesnaotkrica.wordpress.com/wp-admin/post.php?post=57&action=edittage. Cambridge University Press, str. 1

(6) http://en.wikipedia.org/wiki/Republic#Protestant_republics; usp. Post 1,27; Mt 20,20-25; Gal 3,28

(7) Chris Berg, Institute of Public Affairs; http://www.theage.com.au/opinion/politics/the-godless-delusion-20120414-1x0ee.html

(8) http://en.wikipedia.org/wiki/Institutes_of_the_Christian_Religion

(9) http://hr.wikipedia.org/wiki/Jan_Hus

(10) Gutek, G. (1995). A history of the western educational experience. Long Grove, IL: Waveland Press, Inc., str. 134

(11) Robert K. Merton (1970.). Science, Technology and Society in Seventeenth Century England. New York: Harper & Row, str. 85

(12) http://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Netherlands#Golden_Age

(13) vidi: Ljubomir Nenadović, Celokupna dela, Narodna kultura, Beograd, 1939., str. 682.

(14) Nikolaj Mihailovič Karamzin, “Pisma ruskog putnika”, časopis Stvaranje, okt. nov. 01, Pobjeda, Podgorica

(15) Philip Schaff: History of the Christian Church, str. 645.

(16) Ljubomir Nenadović, Celokupna dela, Narodna kultura, Beograd, 1939., str. 682.

(17) William Wilberforce, Esq. Member of Parliament for the County of York. (1798.). Praktičan pogled na prevladavajući vjerski sustav deklarativnih kršćana među višim i srednjim klasama u ovoj zemlji, u usporedbi sa stvarnim kršćanstvom. Dublin: Robert Dapper, str. 1

(18) fra Daniel Patafta: „Protureformacija u sjeverozapadnoj hrvatskoj“ u Podravina, Vol. 4, br. 8., str. 33–46, Koprivnica, 2005. (http://hrcak.srce.hr/78440)

(19) Više o Reformaciji na području Hrvatske potražite na stranici autorâ memorabijalne zbirke Matije Vlačića Ilirika Narodnog muzeja Labina: http://www.flacius.net/; vidi i članak: http://adventisti.hr/zrinski-i-frankopani-zastitnici-hrvatskog-identiteta-i-protestantske-reformacije/ ili predavanje na istu temu – „Zrinski i Frankopani i Reformacija u Hrvatskoj“ : http://youtu.be/EbfskQxb2uk

(20) http://www.modrus-kcs.hr/glagoljica_u_modrusu.php; vidi i: http://hr.wikipedia.org/wiki/Bernardin_Frankopan

(21) http://hr.wikipedia.org/wiki/Knezovi_Zrinski

(22) http://povijest.net/v5/hrvatska/hrvatska-u-novom-vijeku/2007/zrinsko-frankopanska-urota/

Dar povodom Dana Reformacije:

Kako bismo se prisjetili korijenâ slobodâ koje uživamo i opasnosti koje joj prijete danas, preveli smo za vas seriju predavanja Oživljavanje Reformacije profesora Waltera Veitha, doktora zoologije i nutricionističke fiziologije, jednog od pet znanstvenika koji su dobili počasnu subvenciju Londonskog društva za program obnove i razvoja (RDP) sa svrhom uspostavljanja istraživačke klime u post-apartheidskoj Južnoj Africi. Rođen u religijski miješanom braku, i odgajan u rimokatoličkoj školi, iz prve ruke je iskusio religijsku uskogrudnost i tvrdoglavo pristajanje uz zablude. Ljut na Boga kakvog je prikazivala takva religija, odbacio je vjeru u to da uopće postoji. Postao je ateist i započeo vrlo plodnu znanstvenu karijeru* kao istraživač, sveučilišni predavač, predstojnik katedre za zoologiju i odgovorni za razvoj laboratorijâ, kolegijâ i strukture postdiplomskih studija na tri južnoafrička sveučilišta. Uvodi polje komparativne ekofiziologije u svoju zemlju, te sudjeluje na brojnim međunarodnim konferencijama, istraživanjima i projektima u području očuvanja ugroženih vrsta, problema pretjeranog ribolova i opasnosti suvremene stočarske industrije. Usporedno sa svojom zaposlenom znanstvenom karijerom, nakon dugo godina ignoriranja bilo kakve religije, bio je naveden da pogleda sâm što to Biblija doista naučava. Skeptičan po prirodi, nakon mnogo proučavanja i skrupuloznog ispitivanja, na temelju biblijskih proročanstava je povjerovao u Boga, u isto vrijeme primjetivši da je većina kršćanskih religija daleko od izvornog biblijskog kršćanstva. Od tada, osim zdravstvenih i nutricionističkih predavanja, sa žarom održava i predavanja iz područja religije – njezine povijesti, filozofije i teologije.

* Znanstveni životopis prof. Veitha možete pročitati ovdje: http://pdf.amazingdiscoveries.org/Veith_Curriculum_Vitae.pdf

Pogledajte seriju predavanja Waltera Veitha – Oživljavanje Reformacije:

Prvo predavanje: Dva stupa Reformacije


M. K.

 

Izvor: Čudesna otkrića