Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 8,2-4; 9,1-8.32-34; Marku 1,40-45; 2,1-12; Luki 5,12-28.
“Zdrav čovjek ima tisuću želja – bolestan samo jednu.” Da bi mogao ozdraviti čovjek treba prvo shvatiti da je bolestan. Ima podmuklih bolesti koje po tiho razaraju organizam a mogu biti otkrivene samo redovitim pregledima. Svijest o težini stanja može uzrokovati da se nešto poduzme, da se zatraži pomoć. Da li se netko od nas koji nismo bolovali od teže bolesti možemo poistovjetiti s nekim tko neizrecivo pati? Teško da možemo. Upravo tu leži poanta ili bit Kristovih pouka koje nam otvaraju oči da vidimo strahotu koju je prouzročila najopakija od svih bolesti – grijeh ili grešna priroda. Većina ljudi nema osjećaj da nešto generalno nije u redu s njihovim stanjem uma i srca.
Možda smo na svom kršćanskom putu ponekad i dobili jače osvjedočenje ali u principu svaki poticaj da se vlastito stanje sagleda u punom svjetlu vrlo brzo iščezava i pada u zaborav. Događaj kada Isus ozdravlja slijepca od rođenja otkriva tajnu ljudske prirode u kojoj dominira neosjetljivost za stanje otuđenosti od svega što ljubav jest i od samog izvora ljubavi – Boga:
SLIJEPAC OD ROĐENJA: “Otkako je svijeta, nije se čulo, da je tko otvorio oči rođenom slijepcu.
Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa činiti.”
VJERSKI UČITELJI: Odgovoriše mu: “U grijesima si se rodio sav, i ti da nas učiš?” I izbaciše ga van.
Čuo je Isus, da ga izbaciše, i kad ga nađe, upita ga: “Vjeruješ li ti u Sina čovječjega?”
On odgovori: “Tko je, Gospodine, da vjerujem u njega!”
Isus mu reče: “l vidio si ga, i koji govori s tobom, on je taj.”
A on reče: “Vjerujem, Gospodine”, i baci se pred njega ničice.
Isus nastavi: “Ja dođoh na sud na ovaj svijet, da vide, koji ne vide, i koji vide, da postanu slijepi.”
To su čuli neki od farizeja (VJERSKI UČITELJI), koji su bili s njim, i upitaše ga: “Jesmo li i mi slijepi?”
Isus im odgovori: “Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha. A sad velite: ‘Vidimo’, zato vaš grijeh ostaje.” (Ivan 9,32-41)
Stanje koje je Isus opisao vjerskim učiteljima je stanje potpune zaslijepljenosti vlastitom veličinom umišljene moralnosti i duhovnosti. Vjerski učitelji i narod Isusovog vremena su vjerovali da je bolest Božja kazna onom čovjeku koji ima tajni grijeh a za ovog slijepca su tvrdili da se u grijesima i rodio pa je zato slijep od rođenja.
Pitanje “Jesmo li i mi slijepi?” koje je bilo upućeno Isusu je bilo usmjereno na dokazivanje vlastite ispravnosti i vrijednosti pred Bogom, međutim Isusov odgovor je razotkrio podlu nakanu “Božjih izabranika” i poručio da svatko tko ne misli da ima udjela u najstrašnijoj bolesti što je zadesila čovječanstvo – takav je uistinu slijep za svoje stanje i poginut će u svojoj pravednosti jer neće tražiti pomoć. “Vidjeti” bi značilo biti svjestan svega (kao što su vjerski učitelji tvrdili da su prosvijetljeni i pravedni-ispravni pred Bogom), međutim realnost je da “Vidjeti” najčešće znači biti slijep za stvarno stanje stvari.
“Čuvši to, Isus im reče: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.” (Marko 2,17)
Od svih bolesti poznatih na Istoku guba je bila najstrašnija. Njezina neizlječivost, zaraznost i užasne posljedice na žrtvama ispunjavali su strahom i najhrabrije. Među Hebrejima smatrala se osudom zbog grijeha, i otuda nazvana “bičem”, “prstom Božjim”. Duboko ukorijenjena, neuništiva, smrtonosna, smatrana je znamenjem grijeha. Obredni je zakon proglašavao gubavca nečistim. Kao već mrtav bio je izdvojen iz ljudskih boravišta. Sve što je dodirnuo bilo je nečisto. Zrak je bio okužen njegovim dahom. Onaj na koga se sumnjalo da se razbolio morao se pokazati svećenicima koji su ispitivali i odlučivali o njegovom slučaju. Ako je proglašen gubavcem, bio je izdvojen iz obitelji, odsječen od skupa Izraelova i osuđen na druženje samo s onima koji su bolovali od iste bolesti. Zakon je bio strog u svojim zahtjevima. Čak ni kraljevi i vladari nisu bili izuzetak. Vladar koji se razbolio od ove opake bolesti morao je odložiti žezlo i napustiti društvo. Daleko od svojih prijatelja i rođaka, gubavac je morao nositi prokletstvo svoje bolesti. Bio je primoran objavljivati svoju nesreću, razderati svoju odjeću i oglašavati uzbunu, opominjući sve da bježe iz njegove zarazne nazočnosti. Uzvik: “Nečist! Nečist!” koji se javljao plačnim glasom s osamljenih mjesta progonstva, bilo je upozorenje koje se slušalo sa strahom i jezom. U djelokrugu Kristove službe bilo je puno takvih patnika i vijesti o Njegovu radu dopirale su do njih, pobuđujući zračak nade. Međutim, od vremena proroka Elizeja nije bilo poznato tako nešto kao što je očišćenje čovjeka za koga se prilijepila ova bolest. Nisu se usuđivali od Isusa očekivati da za njih učini ono što nikada nije učinjeno ni za jednog čovjeka. Ali postojao je jedan u čijem se srcu probudila vjera. A ipak, nije znao kako doći do Isusa. Bez dodira sa svojim bližnjima, kako se može pojaviti pred Iscjeliteljem? Pitao se hoće li ga Krist htjeti iscijeliti. Hoće li se sagnuti da primijeti čovjeka za koga se vjerovalo da pati pod Božjim sudom? Neće li i On, kao farizeji, pa čak i liječnici, izreći prokletstvo nad njim i upozoriti ga da napusti boravište ljudi? Razmišljao je o svemu što mu je bilo rečeno o Isusu. Nijedan koji je tražio Njegovu pomoć nije bio odbijen. Jadnik je odlučio naći Spasitelja. Premda se morao kloniti gradova, možda će Ga moći sresti na nekoj sporednoj stazi duž planinskih putova ili Ga naći izvan gradova kako uči. Poteškoće su izgledale nepremostive, ali to je bila njegova jedina nada. Gubavac je poveden Spasitelju. Isus uči kraj jezera i narod je okupljen oko Njega. Stojeći izdaleka, gubavac razabire nekoliko riječi sa Spasiteljevih usana. Vidi Ga kako polaže svoje ruke na bolesnike. Vidi hrome, slijepe, oduzete i one koji su bili na umoru od različitih bolesti kako ustaju zdravi, hvaleći Boga za svoje oslobođenje. Vjera jača u njegovom srcu. On se sve više približava okupljenu mnoštvu. Ograničenja koja su mu nametnuta, sigurnost ljudi i strah s kojim su ga svi promatrali sve je zaboravio. On misli samo o blaženoj nadi u izlječenje. Njegova je pojava bila stravična. Bolest je strahovito poodmakla i njegovo tijelo u raspadanju bilo je užasno pogledati. Kad su ga spazili, ljudi su se u strahu povukli unazad. U svojoj želji da izbjegnu dodir s njim, gazili su jedni druge. Neki su ga pokušavali spriječiti da se približi Isusu, ali uzalud. On ih nije ni vidio ni čuo. Njihovi izrazi gađenja ne dopiru do njega. On vidi jedino Božjeg Sina. On čuje samo glas koji daje život onima koji umiru. Probijajući se do Isusa, baca se pred Njegove noge s uzvikom: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.” Isus je odgovorio: “Hoću. Ozdravi!” položivši ruku na njega. (Matej 8,3) Promjena je odmah zahvatila gubavca. Njegovo je tijelo postalo zdravo, njegovi živci osjetljivi, njegovi mišići čvrsti. Gruba ljuskasta površina, svojstvena gubi, iščezla je, a pojavila se meka, rumena koža kao u zdrava djeteta. Isus je naložio čovjeku da ne objavi učinjeno djelo, već da se sa žrtvom odmah pokaže u Hramu. Takva žrtva nije mogla biti primljena sve dok svećenici ne pregledaju čovjeka i proglase ga potpuno oslobođenim od bolesti. Koliko god nevoljko vršili ovu dužnost, nisu mogli izbjeći pregled i donošenje odluke u ovom slučaju. Riječi iz Pisma pokazuju s kakvom je odlučnošću Krist naložio čovjeku nužnu šutnju i brzo djelovanje. “Isus mu reče: Pazi, nikomu to ne kazuj! Već idi, pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije njima za svjedočanstvo.”
Da su svećenici bili upoznati s činjenicama o izlječenju gubavca, njihova bi ih mržnja prema Kristu mogla navesti da donesu nepoštenu odluku. Isus je želio da se čovjek pokaže u Hramu prije no što bilo kakvi glasovi o ovom čudu budu doprli do njih. Tako se mogla osigurati pravična odluka i izliječenom gubavcu dopustiti da se vrati svojoj obitelji i prijateljima. Postojali su i drugi ciljevi što ih je Krist držao u vidu kad je preporučio čovjeku da šuti. Spasitelj je znao da su Njegovi neprijatelji stalno željeli ograničiti Njegov rad i odvratiti narod od Njega. Znao je da bi objavljivanje izlječenja gubavog po okolini navelo druge bolesnike od ove strašne bolesti da se okupljaju oko Njega i da bi se podigao glas kako će se ljudi zaraziti dodirom s njima. Mnogi od gubavaca ne bi učinili dar zdravlja blagoslovom sebi ili drugima. Okupljanjem gubavaca pružao bi priliku za optužbu da krši ograničenja obrednog zakona. Na taj bi način Njegovo djelo propovijedanja Radosne vijesti bilo spriječeno. Događaj je opravdao Kristov predosjećaj. Mnogi ljudi bili su svjedoci izlječenja gubavca i željno su očekivali da saznaju za odluku svećenika. Kad se čovjek vratio svojim prijateljima, nastalo je veliko uzbuđenje. Unatoč Isusovom upozorenju, čovjek nije činio nikakav napor da zataji činjenicu o svom izlječenju. Premda bi je doista bilo nemoguće sakriti, gubavac ju je ipak objavljivao posvuda. Smatrajući da mu je samo Isusova skromnost stavila ovo ograničenje, išao je okolo objavljivajući moć ovog Velikog Iscjelitelja. Nije shvatio da svako takvo objavljivanje čini svećenike i starješine odlučnijima da unište Isusa. Iscijeljeni je osjetio da je blagodat zdravlja vrlo dragocjena. Radovao se svojoj punoj snazi, svom povratku obitelji i društvu i osjećao da je nemoguće uzdržati se od davanja slave Liječniku koji ga je iscijelio. Međutim, razglašavanje ovog događaja izazvalo je sprečavanje Spasiteljeva djela. To je pokrenulo ljude da se okupljaju oko Njega u prevelikom broju, što Ga je primoralo da za stanovito vrijeme prekine rad. Svaki je čin Kristove službe imao dalekosežni cilj. On je sadržavao više no što je samo djelo pokazivalo. Tako je to bilo i u slučaju s gubavcem. Dok je služio svima koji su dolazili k Njemu, Isus je čeznuo da blagoslovi i one koji Mu nisu dolazili. Dok je privlačio carinike, neznabošce i Samarijance, čeznuo je da dopre do svećenika i učitelja koji su bili zatvoreni predrasudama i predajom. Pokušao je sve da bi mogao doprijeti do njih. Slanjem izliječena gubavca svećenicima, pružio im je svjedočanstvo, smišljeno da razoruža njihove predrasude. Farizeji su tvrdili da je Kristovo učenje bilo u suprotnosti sa zakonom koji je Bog dao preko Mojsija, ali Njegova uputa dana izliječenom gubavcu da prinese dar po zakonu opovrgnula je ovu optužbu. To je bilo dovoljno svjedočanstvo za sve koji su bili spremni da budu osvjedočeni. Vođe u Jeruzalemu poslale su uhode da nađu neki povod kako bi Krista osudili na smrt. Odgovorio je pružanjem dokaza o svojoj ljubavi prema ljudskom rodu, poštovanjem zakona i svojom silom da oslobađa od grijeha i smrti. Na ovaj im je način pružao svjedočanstvo. “Uzvraćaju mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju.” (Psalam 109,5) On koji je na gori dao pravilo: “Ljubite svoje neprijatelje” i sam je primjerom potvrdio to načelo ne vraćajući “zlo za zlo, ni uvredu za uvredu”, nego nasuprot blagoslivljao. (Matej 5,44; 1. Petrova 3,9) Isti svećenici koji su osudili gubavca na progonstvo potvrdili su njegovo ozdravljenje. Ova odluka, javno izrečena i zabilježena, bila je trajno svjedočanstvo za Krista. A kad se iscijeljeni čovjek ponovno vratio u zbor Izraelov, nakon osobnog uvjerenja svećenika da na njemu nema više ni traga od bolesti, postao je živim svjedokom za svog Dobročinitelja. Radosno je prinio svoju žrtvu i veličao Isusovo ime. Svećenici su bili osvjedočeni u Spasiteljevu božansku silu. Pružena im je prilika da upoznaju istinu i iskoriste svjetlost. Odbačena, ona bi prošla da se nikad ne vrati. Svjetlost je odbačena od mnogih, a ipak nije uzaludno dana. Mnoga srca, koja u određenom razdoblju nisu pokazivala nikakav znak, bila su pokrenuta. Tijekom Spasiteljeva života činilo se da Njegova misija izaziva mali odaziv ljubavi kod svećenika i učitelja, ali nakon Njegova uzašašća “i mnogi su svećenici prihvaćali vjeru”. (Djela 6,7) Kristovo je djelo očišćenja ovog gubavca od strašne bolesti slika Njegova djela očišćenja duše od grijeha. Čovjek koji je došao Isusu bio je “sav gubav”. Njezin smrtonosni “otrov” prožeo je cijelo njegovo tijelo. Učenici su htjeli spriječiti svog Učitelja da ga dodirne, jer onaj koji se dotakne gubavca i sam postaje nečist. Međutim, polaganjem svoje ruke na gubavca, Isus se nije oskvrnuo. Njegov dodir prenio je životodavnu silu. Gubavac se očistio. Tako je i s gubom grijeha duboko ukorijenjenom, smrtonosnom, koju je nemoguće izliječiti ljudskom silom. “Sva je glava bolna, srce iznemoglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane.” (Izaija 1,5.6) Ali došavši da prebiva u ljudskom rodu, nije se oskvrnuo. Njegova nazočnost ima iscjeljujuću moć za grješnika. Tko god padne pred Njegove noge govoreći s vjerom: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti”, čut će odgovor: “Hoću. Ozdravi.” (Matej 8,2.3)
U nekim slučajevima izlječenja Isus nije odmah podario traženi blagoslov. Međutim, u slučaju gube izrečena molba odmah je ispunjena. Kad se molimo za zemaljske blagoslove, odgovor na našu molitvu može biti odložen ili nam Bog može dati nešto drugo što nismo tražili; ali tako neće biti kad tražimo oslobođenje od grijeha. Njegova je volja da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i osposobi da živimo svetim životom. Krist “je sam sebe predao za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjega pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Boga, Oca našega!” (Galaćanima 1,4) “Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo… znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (1. Ivanova 5,14.15) “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9) Izlječenjem oduzetog u Kafarnaumu Isus je opet dao pouku o istoj istini. Čudo je učinjeno da bi se otkrila Njegova sila da oprašta grijehe. Iscjeljenje oduzetog također slikovito prikazuje i druge dragocjene istine. Ono je puno nade i ohrabrenja, a farizejima koji su bili sitničavi ono je i pouka i opomena. Ovaj oduzeti je, kao i gubavac, izgubio svaku nadu u ozdravljenje. Njegova bolest bila je posljedica grješna života, a njegove su patnje bile zagorčene i grižom savjesti. Odavno se obraćao farizejima i učenim ljudima u nadi da će ublažiti umne patnje i tjelesnu bol. Međutim, oni su ga hladno proglasili neizlječivim i prepustili Božjoj srdžbi. Farizeji su patnje smatrali dokazom božanskog nezadovoljstva i držali su se podalje od bolesnih i nevoljnih. Međutim, često su ovi koji su sebe uzvisivali kao svete bili znatno grješniji od stradalnika koje su osuđivali. Oduzeti čovjek bio je sasvim bespomoćan i videći da nema izgleda za pomoć s bilo koje strane, zapao je u očajanje. Tada je čuo o Isusovim veličanstvenim djelima. Rekli su mu da su drugi koji su bili isto tako grješni i bespomoćni kao on, izliječeni; čak su se i gubavci očistili. Prijatelji koji su mu ovo prenijeli ohrabrili su ga da vjeruje kako i on može biti izliječen ako bude odnesen Isusu. Međutim, njegova je nada klonula kad se sjetio kako je bolest na njega došla. Bojao se da ga bezgrješni Liječnik neće podnijeti u svojoj nazočnosti. Ipak, nije toliko želio tjelesno ozdravljenje koliko oslobođenje od tereta grijeha. Ako bi mogao vidjeti Isusa i dobiti čvrsto obećanje o oprostu i pomirenju s Neba, bio bi zadovoljan da živi ili umre, u skladu s Božjom voljom. Uzvik samrtnika bio je: “O kad bih mogao doći pred Njega!” Nije bilo vremena za gubljenje; njegovo već upropašteno tijelo pokazivalo je znake raspadanja. Preklinjao je svoje prijatelje da ga na postelji odnesu Isusu i oni su s radošću prihvatili da to učine. Ali, mnoštvo koje se sakupilo u kući i oko kuće u kojoj se nalazio Spasitelj bilo je tako zbijeno da je bolesniku i njegovim prijateljima bilo nemoguće doprijeti do Njega, pa čak ni čuti Njegov glas. Isus je poučavao u Petrovoj kući. Po običaju, Njegovi su učenici sjedili odmah do Njega i “ondje su sjedili i farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jeruzalema”. Ovi su došli kao uhode tražeći kakvu optužbu protiv Isusa. Osim ovih uglednika steklo se i šaroliko mnoštvo revnih, poniznih, radoznalih i nevjernih. Zastupljene su bile razne narodnosti i svi društveni slojevi. “A njega je snaga Gospodnja gonila da ozdravlja.” Duh života nadnio se nad skupom, ali farizeji i učitelji nisu prepoznali njegovu prisutnost. Nisu osjećali nikakvu potrebu, pa izlječenja nije bilo za njih. “Gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku.” (Luka 1,53) Oni koji su nosili oduzetog pokušavali su prokrčiti put kroz mnoštvo, ali uzalud. Bolesnik je gledao unaokolo s neizrecivom patnjom. Kad je pomoć za kojom je čeznuo bila tako blizu, kako može napustiti nadu? Po njegovom prijedlogu prijatelji su ga odnijeli na krov kuće i, otvorivši krov, spustili ga kraj Isusovih nogu. Izlaganje je prekinuto. Spasitelj je promatrao bolnu pojavu i vidio oči koje su Ga molećivo promatrale. Razumio je slučaj; privukao je k sebi taj zbunjeni i sumnjičavi duh. Dok je oduzeti bio još u domu, Spasitelj je osvjedočio njegovu savjest. Kad se pokajao zbog svojih grijeha i povjerovao u Isusovu iscjeliteljsku moć, životodavna Spasiteljeva milost najprije je blagoslovila njegovo srce puno čežnje. Isus je promatrao prvi zračak vjere kako prerasta u čvrsto uvjerenje da je On jedini pomoćnik grješniku, i vidio kako jača sa svakim naporom da priđe u Njegovu blizinu. Riječima koje su kao glazba doprle do uha ovog patnika, Spasitelj je rekao: “Sinko, opraštaju ti se grijesi.” Teret beznađa skinut je s duše bolesnog čovjeka; mir oprosta počiva nad njegovim duhom i osvjetljuje njegovo lice. Nestalo je njegove tjelesne boli i cijelo je njegovo biće preobraženo. Bespomoćni oduzeti bolesnik je ozdravio! Grješniku je oprošteno! Jednostavnom vjerom primio je Isusove riječi kao sreću novoga života. Nije postavio nikakav novi zahtjev, već je ležao u blaženoj tišini, presretan da bi to iskazao riječima. Nebeska svjetlost ozarila je njegovo lice, a narod je promatrao ovaj prizor sa strahopoštovanjem.
Rabini su nespokojno očekivali da vide kako će Krist postupiti u ovom slučaju. Prisjećali su se kako im se ovaj čovjek obraćao za pomoć i kako su mu uskratili nadu i sućut. Nezadovoljni, izjavili su da on snosi Božje prokletstvo zbog svojih grijeha. Sve se to osvježilo u njihovom umu kad su pred sobom vidjeli bolesnog čovjeka. Primijetili su zanimanje kojim su svi promatrali ovaj prizor i osjećali užasan strah da ne izgube utjecaj nad narodom. Ovi dostojanstvenici nisu međusobno razmjenjivali riječi, već promatrajući lice jedan drugoga čitali na njima istu misao da je potrebno nešto učiniti da bi se zaustavila bujica osjećaja. Isus je izjavio da su grijesi oduzetog čovjeka oprošteni. Farizeji su se uhvatili za te riječi kao za bogohuljenje, predstavljajući sebi da to mogu prikazati kao grijeh koji zaslužuje smrt. Govorili su u svom srcu: “On vrijeđa Boga! Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga?” (Marko 2,7) Usmjerivši svoj pogled na njih, od koga su se zaklonili i ustuknuli, Isus je rekao: “Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše, uzetomu reći: “Opraštaju ti se grijesi”, ili reći: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!”? Ali neka znate da Sin čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji.” Rekao je, okrenuvši se uzetome: “Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!” Tada je onaj koga su donijeli Isusu na nosilima skočio na svoje noge s gipkošću i snagom mladića. Životodavna krv prostrujala je njegovim venama. Svaki organ njegovog tijela počeo je iznenada raditi. Rumenilo zdravlja smijenilo je bljedilo smrti koja se približavala. “On ustade, smjesta uze postelju i iziđe naočigled sviju. Svi se snebivali, slavili Boga i govorili: Takvo nešto još nigda ne vidjesmo!” O, čudesna Kristova ljubavi, koja si se nadvila da iscijeliš grješne i ucviljene! Božanstvo koje žali i ublažava nedaće čovje-čanstva koje trpi! O, čudesna silo koja se tako pokazuješ sinovima čovječjim! Tko može sumnjati u vijest o spasenju? Tko može podcijeniti milosrđe Otkupitelja punog sućuti? Ništa manje od stvaralačke sile bilo je potrebno da bi se povratilo zdravlje tom tijelu u raspadanju. Isti glas koji je donio život čovjeku načinjenom od praha zemaljskoga, dao je život i oduzetom na samrti. Ista sila koja je dala život tijelu obnovila je i srce. On koji prilikom stvaranja “reče i sve postade”, koji “naredi i sve stvori” (Psalam 33,9) riječju je dao život duši mrtvoj u prijestupima i grijesima. Izlječenje tijela bio je dokaz sile koja je obnovila srce. Krist je naredio oduzetom da ustane i hoda. “Neka znate”, rekao je On, “da Sin čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe”. Oduzeti je u Kristu našao izlječenje i za duh i za tijelo. Duhovno izlječenje bilo je praćeno obnovom tijela. Preko ove pouke ne smije se olako prijeći. Danas postoje tisuće koji pate od bolesti tijela i koji, kao i oduzeti, čeznu za viješću “Oprošteni su ti grijesi.” Teret grijeha sa svojim nemirom i nezadovoljenim željama osnova je njihove bolesti. Oni ne mogu naći olakšanje dok ne dođu Iscjelitelju duše. Mir koji samo On može dati pružit će snagu umu i zdravlje tijelu. Isus je došao da “uništi đavolska djela”. “U njoj bijaše Život” i On, Riječ, kaže: “Ja sam došao da … imaju život i da ga imaju u izobilju.” On je “životvorni duh”. (1. Ivanova 3,8; Ivan 1,4; 10,10; 1. Korinćanima 15,45) On još uvijek ima istu životodavnu silu kao onda kad je na Zemlji liječio bolesne i davao oprost grješnicima. On “ti otpušta sve grijehe”, On “iscjeljuje sve slabosti tvoje”. (Psalam 103,3) Izlječenje oduzetog djelovalo je na ljude kao da se Nebo otvorilo i otkrilo svu slavu boljega svijeta. Dok je čovjek koji je bio izliječen prolazio kroz mnoštvo, blagoslivljajući Boga na svakom koraku i noseći svoj teret koji mu je bio lak kao pero, ljudi su odstupali da bi mu napravili mjesta, s licima koja su odavala strahopoštovanje, i netremice ga gledali, tiho šapućući međusobno: “Danas vidjesmo čudesa!” Farizeji su bili nijemi od začuđenosti i savladani porazom. Vidjeli su da ne postoji prilika da njihova ljubomora razjari mnoštvo. Veličanstveno djelo učinjeno čovjeku koga su oni predali Božjoj srdžbi ostavilo je takav dojam na narod da su rabini na neko vrijeme bili zaboravljeni. Vidjeli su da Krist posjeduje silu koju su oni pripisivali samo Bogu; ali plemenito dostojanstvo Njegova držanja bilo je u uočljivoj suprotnosti s njihovim nadmenim ponašanjem. Bili su zbunjeni i posramljeni prepoznajući, ali ne priznajući nazočnost uzvišenijeg bića. Što je jači bio dokaz da Isus ima silu na Zemlji opraštati grijehe, to su se čvršće utvrdili u nevjerstvu. Iz Petrovog doma, u kome su vidjeli oduzetog kako je izliječen Njegovom riječju, otišli su stvarati nove planove za ušutkivanje Božjeg Sina. Tjelesna bolest, ma koliko zloćudna i duboko ukorijenjena, izliječena je Kristovom silom; ali bolest duha još jače je ovladala onima koji su svoje oči zatvorili pred svjetlošću. Guba i oduzetost nisu bile tako strašne kao fanatizam i nevjerstvo. U domu izliječenog oduzetog čovjeka nastala je velika radost kad se vratio svojoj obitelji, noseći s lakoćom ležaj na kome su ga prije kratkog vremena obazrivo iznijeli iz njihove sredine. Okupili su se oko njega sa suzama radosnicama, jedva se usuđujući povjerovati svojim očima. Stajao je pred njima u punoj snazi svoje muževnosti. Ruke koje su izgledale kao beživotne, sad su bile hitre poslušati njegovu volju. Tijelo koje je usahlo i imalo boju olova, sad je bilo svježe i rumeno. Hodao je čvrstim, slobodnim korakom. Radost i nada bili su ispisani na svakoj crti njegovog lica, a izraz čistoće i mira zauzeo je mjesto obilježja grijeha i patnji. Radosna zahvalnost uzdizala se iz tog doma i Bog se proslavio u svome Sinu, koji je vratio nadu beznadnom i snagu ranjenom. Ovaj čovjek i njegova obitelj bili su spremni da svoje živote polože za Isusa. Nikakva sumnja nije pomračila njihovu vjeru, nikakvo nevjerstvo nije spriječilo njihovu vjernost prema Onome koji je unio svjetlost u njihov mračni dom.