Ovo se poglavlje temelji na Luki 10,25-37.
Pitanje: “Tko je moj bližnji?” izazivalo je među Židovima beskrajne rasprave. Nije bilo nikakvih sumnji sto se tiče neznabožaca i Samarijanaca. Oni su bili stranci i neprijate lji. Ali kako da se postavi granica među pripadnicima nji hovog naroda i kako da se razvrstaju različite društvene klase? Koga treba svećenik, rabin ili starješina smatrati svojim bliž njim? Oni su cijeli život provodili obavljajući niz ceremo nija da bi se očistili. Dodir s neukim i nemarnim mnoštvom, tako su smatrali, čini čovjeka nečistim i potrebni su mu te gobni napori da bi se ponovo očistio. Zar bi trebalo i te “nečiste” smatrati svojim bližnjima?
Na ovo pitanje Krist je odgovorio usporedbom o milo srdnom Samarijancu. On je pokazao da biti nečiji bližnji ne znači samo biti pripadnik iste Crkve ili vjere. Biti bližnji ne odnosi se ni na rasu, boju kože ili društvenu klasu. Naš bližnji je svaka osoba kojoj je potrebna naša pomoć. Naš bližnji je svaka duša koju je ranio ili povrijedio naš zajednički pro tivnik. Naš bližnji je svako biće koje pripada Bogu.
Usporedba o milosrdnom Samarijancu ispričana je kao odgovor na pitanje koje je Kristu postavio neki učitelj Zako na. Dok je tako Spasitelj propovijedao, “ustade neki učitelj Zakona te ga zapita, u nakani da ga kuša: ‘Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?’” Farizeji su nagovorili učitelja Zakona da postavi ovo pitanje u nadi da će uhvatiti Krista u riječi, pa su napeto iščekivali Njegov odgovor. Međutim, Spa sitelj se nije upustio u raspravu. Zahtijevao je da sam učitelj Zakona odgovori. Upitao ga je: “Što stoji pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?” Židovi su stalno optuživali Isusa da se olako odnosi prema Zakonu koji je proglašen na Sinaju, međutim, On je pitanje spasenja povezao s držanjem Božjih zapovijedi.
Učitelj Zakona je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svo jom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!” Krist ga je pohvalio: “Pravo si odgovorio! To vrši pa ćeš živjeti!”
Učitelj Zakona nije bio zadovoljan mišljenjima i djelima farizeja. On je proučavao Pisma sa željom da shvati njihovo pravo značenje. Iskreno se zanimao za ovo pitanje, pa je ozbiljno upitao: “Što moram činiti da baštinim život vječ ni?” Odgovarajući na pitanje o zahtjevima Zakona, on je za obišao cijelo mnoštvo ceremonijalnih ili obrednih propisa. Smatrao ih je nevažnima, pa je istaknuo dva osnovna na čela na kojima počiva cijeli Zakon i svi Proroci. Spasitelj je pohvalio njegov odgovor i na taj način stekao odlučujuću prednost pred rabinima. Nisu Ga mogli osuditi što je potvr dio riječi koje je izgovorio priznati tumač Zakona.
Krist je nastavio: “To vrši pa ćeš živjeti!” U svojim pro povijedima On je uvijek prikazivao božanski Zakon kao bo žansku cjelinu tvrdeći da se ne može držati jedan propis, a kršiti drugi, jer isto načelo povezuje sve propise. Čovjekova sudbina odredit će se na temelju njegove poslušnosti cije lom Zakonu.
Krist je znao da nitko ne može vršiti Zakon svojom sna gom. On je želio navesti učitelja Zakona da jasnije i mnogo dublje istražuje Zakon kako bi mogao pronaći istinu. Jedi no ako prihvatimo Kristove zasluge i Njegovu milost, mi mo žemo održati Zakon. Vjerovanje u Kristovu službu pomirenja omogućuje grešnom čovjeku da ljubi Boga cijelim srcem i bližnjega svojega kao samoga sebe.
Učitelj Zakona je znao da nije održao ni prve četiri ni drugih šest zapovijedi. On je bio osvjedočen Kristovim pro dornim riječima, ali umjesto da prizna svoj grijeh, pokušao se opravdati. Umjesto da prizna istinu, pokušao je pokazati kako se teško mogu vršiti zapovijedi. Nadao se da će tako uspjeti ugušiti glas svojeg osvjedočenja i sebe obraniti u očima naroda. Spasiteljeve riječi pokazale su da je njegovo pitanje bilo nepotrebno budući da je i sam znao odgovor. Ipak je postavio još jedno pitanje: “Tko je onda moj bližnji?”
I ponovo se Krist nije dao uvući u raspravu. Odgovorio je na pitanje ispričavši događaj koji je još bio svjež u sjeća nju Njegovih slušatelja. Počeo je: “Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svu- ku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu.”
Putujući iz Jeruzalema u Jerihon, putnik mora proći kroz dio Judejske pustinje. Put ga vodi niz divlje, stjenovite tjes nace pune razbojnika, koji su često bili poprište nasilja. Upravo je tu putnik bio napadnut, bilo mu je oduzeto sve što je od vrijednosti imao pri sebi, te je polumrtav ostavljen kraj puta. Dok je tako ležao, prošao je neki svećenik; vidio je čovjeka kako leži ranjen i izudaran valjajući se u svojoj krvi; ali je prošao ne ukazavši mu bilo kakvu pomoć. Jedno stavno je otišao dalje prešavši na drugu stranu puta. Onda se pojavio i levit. Radoznao da vidi što se dogodilo, zausta vio se da pogleda ranjenika. Shvatio je što bi trebalo učini ti, ali zadatak mu se učinio neprihvatljiv. Pomislio je kako bi bilo najbolje da nikada nije ni prošao ovim putem i da nikada nije ni vidio ranjenika. Ipak, uvjerio je sebe da slučaj nije u njegovoj nadležnosti pa je i on prešao na drugu stra nu puta i otišao dalje.
Ali neki Samarijanac, putujući istim putem, ugleda stra dalnika i obavi djelo koje prethodnici nisu htjeli. Nježno i ljubazno, pobrinuo se za ranjenika. “Neki putnik Samarija- nac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za nj — reče mu — pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.’” I svećenik i levit uzdizali su svoju pobožnost, ali je samo Samarijanac pokazao da je istinski obraćen Bogu. Ni njemu nije bilo ništa lakše nego svećeniku ili levitu da se pobrine za ranjenika, ali je on, svojim duhom i svojim djelima, dokazao da živi u skladu s Božjom voljom.
Iznoseći ovu usporedbu, Krist je načela Zakona pred stavio neposredno, snažnim riječima, pokazujući tako svo jim slušateljima da ih nisu unijeli u svoj svakidašnji život. Njegove su riječi bile tako određene, tako potkrijepljene do kazima da Njegovi slušatelji nisu imali prilike prepirati se. Ni učitelj Zakona nije se osjetio ponukanim da bilo što kri tizira. Nestalo je njegovih predrasuda prema Kristu. Među tim, nije uspio svladati svoje nacionalne predrasude prema Samarijancu u tolikoj mjeri da bi Mu neposredno uputio pohvalu. Kad je Krist upitao: “Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?” — on je odgovorio: “Onaj koji mu iskaza milo srđe.”
“‘Idi pa i ti čini tako!’ reče mu Isus.” Pokaži istu takvu nježnu ljubaznost prema ljudima u nevolji. Tako ćeš pružiti dokaz da vršiš cijeli Zakon.
Židove i Samarijance najviše je dijelilo različito shvaća nje vjerskih pitanja; posebno o izgledu pravog bogoslužja. Farizeji nisu imali nijednu dobru riječ za Samarijance, već su ih obasipali najoštrijim kletvama. Netrpeljivost između Ži dova i Samarijanaca bila je tako jaka da je ženi Samarijanki bilo čudno što Isus od nje traži vode da pije. Upitala ga je: “Kako ti, Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke, da se napiješ?” Sam evanđelist dodaje: “Židovi se, naime, ne druže sa Samarijancima.” (Ivan 4,9) Kad su se Židovi toliko napu nili krvožedne mržnje protiv Krista da su u Hramu ustali da Ga kamenuju, svoju mržnju nisu znali izraziti težim rije čima od ovih: “Ne velimo li pravo da si Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom?” (Ivan 8,48) A ipak su svećenik i levit zanemarili djelo koje im je sam Gospodin dao i prepu stili omrznutom i prezrenom Samarijancu da posluži jednom od njihovih sunarodnjaka.
Samarijanac je ispunio zapovijed “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Pokazao je time da je pravedniji od onih koji su ga prezirali. Stavljajući na kocku svoj život, ponašao se prema ranjeniku kao prema svojem bratu. Taj Samarijanac prikazuje Krista. Naš Spasitelj pokazao je prema nama ljubav kojoj se ljudska ljubav nikad ne može ni približiti. Kad smo bili izbijeni i na samrti, On se sažalio nad nama. Nije nas zaobišao, nije prešao na drugu stranu puta, nije nas ostavio da propadnemo bespomoćni i bez nade. Nije ostao u svojem svetom, sretnom domu u kojemu je uživao ljubav svih nebeskih vojski. On je shvatio naše gorke potrebe, preuzeo je naš slučaj, svoj probitak izjednačio je s probici- ma čovječanstva. Umro je da spasi svoje neprijatelje. Molio se za svoje ubojice. Pozivao se na svoj primjer kad je rekao svojim sljedbenicima: “Ovo vam zapovijedam da ljubite je dan drugoga!” “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan dru goga; kao sto sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (Ivan 15,17; 13,34)
Svećenik i levit vraćali su se iz Hrama, s bogoslužja koje je uspostavio sam Bog. Sudjelovanje u tim službama bila je velika i uzvišena prednost, pa su svećenik i levit, uživajući takvu čast, pomislili da im dostojanstvo ne dopušta da po mognu nepoznatom patniku pokraj puta. I tako su propu stili iskoristiti posebnu priliku koju im je Bog pružio da kao Njegovi predstavnici pomognu bližnjemu.
I danas mnogi čine sličnu pogrešku. Oni svoje dužnosti dijele u dvije različite, potpuno odvojene skupine. Po njima, jednu čine takozvane velike dužnosti koje se moraju obav ljati u skladu s Božjim zakonom; a drugu takozvane male dužnosti, na koje se zapovijed “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” navodno ne odnosi. To područje rada po nji ma je prepušteno osobnim hirovima, u njemu se čovjek može upravljati po svojim sklonostima ili vlastitim pobudama. Pobornici ovog mišljenja kvare na taj način svoj karakter i pogrešno prikazuju Kristovu vjeru.
Ima i takvih koji misle da će umanjiti svoje dostojan stvo ukoliko budu služili napaćenom čovječanstvu. Mnogi ravnodušno i čak prezrivo gledaju na one koji su hram svo je duše pretvorili u ruševine. Drugi odbacuju siromašne iz sasvim drugih pobuda. Takvi vjeruju da rade Kristov posao, da sudjeluju u vrlo plemenitom pothvatu. Misle da obavlja ju tako veliko djelo da se nemaju vremena zaustaviti i zapa ziti potrebe siromašnih i ožalošćenih. Prilikom obavljanja svo jeg navodno uzvišenog djela uzimaju sebi čak i pravo da tlače siromašne. Oni ih dovode u teške i mučne okolnosti, uskra ćuju im njihova prava ili zanemaruju njihove potrebe sma trajući da je sve to opravdano, jer se na taj način, po njihovom mišljenju, unapređuje Kristovo djelo.
Mnogi će dopustiti da se njihov brat ili susjed bez ičije pomoći bori s teškim okolnostima. Budući da sebe progla šavaju kršćanima, on će biti u kušnji pomisliti da oni svo jom hladnom sebičnošću doista predstavljaju Krista. Budući da ovi samozvani Gospodnji sluge ne surađuju s Njim, Bož ja ljubav, koja bi se preko njih morala izlijevati na druge, u velikoj je mjeri uskraćena njihovim bližnjima. Osim toga, mnogobrojni izrazi hvale i zahvaljivanja iz ljudskih srca i s ljudskih usana ne uspijevaju se uzdići prema Nebu. Bogu je tako uskraćena slava koja pripada Njegovom svetom imenu. Njemu su ukradene i duše za koje je Krist umro, duše koje je On želio dovesti u svoje kraljevstvo da borave u Njego voj prisutnosti tijekom beskrajnih vjekova vječnosti.
Božanska istina ima malo utjecaja u svijetu, iako bi preko našeg ponašanja mogla utjecati daleko više. Ima mnogo kršćanstva na riječima, ali ono ima malu težinu. Mi može mo tvrditi da slijedimo Krista, možemo govoriti da vjeruje mo u svaku istinu Božje riječi; ali to našim bližnjima neće donijeti nikakvog dobra ukoliko naše vjerovanje nije unese no u naš svakidašnji život. Naše ispovijedanje vjere može biti visoko kao nebo, ali neće spasiti ni nas ni naše bližnje ukoliko nismo kršćani. Pravi primjer donijet će mnogo više blagoslova svijetu od svih naših riječi.
Nikakvo sebično ponašanje ne može poslužiti na korist Kristovom djelu. Njegovo djelo je djelo potlačenih i siromašnih. Srcima Njegovih samozvanih sljedbenika nedostaje nje žno Kristovo suosjećanje — nedostaje dublja ljubav prema onima koje je On toliko cijenio da je svoj život položio za njihovo spasenje. Te su duše dragocjenije, beskrajno drago cjenije od bilo koje žrtve koju mi možemo prinijeti Bogu. Mi Bogu ne možemo ugoditi niti dobiti Njegovo odobrava nje čak i da svu svoju energiju uložimo u neko naizgled ve liko djelo, ako istodobno zanemarimo potrebe siromašnih ili uskratimo strancima njihova prava.
Posvećenje duše djelovanjem Svetoga Duha zapravo je usađivanje Kristove naravi u ljudsku narav. Evanđeoska Kri stova vjera je život — živo, aktivno načelo. To je Kristova milost objavljena u karakteru i izražena dobrim djelima. Na čela Evanđelja ne mogu se odvojiti od bilo kojeg dijela prak tičnog života. Svako područje kršćanskog iskustva i rada mora biti slika Kristovog života.
Ljubav je temelj pobožnosti. Što god tko govorio, nema čiste ljubavi prema Bogu ukoliko nema nesebične ljubavi prema svojem bratu. Međutim, mi nikada nećemo steći to ga duha ukoliko se samo budemo trudili voljeti bližnje. Na ma je potrebno da se Kristova ljubav useli u naše srce. Kad se naše ja stopi s Kristom, ljubav će se spontano pojaviti. Savršenost kršćanskog karaktera dostići ćemo kad se u na šem srcu bude neprestano javljala želja da pomognemo bližnjima i da im donesemo blagoslov — kad nebesko sun čevo svjetlo ispuni naše srce i pokaže se na našem licu.
Srce u kojemu živi Krist ne može biti lišeno Njegove ljubavi. Ako budemo ljubili Boga zato što je On prvi ljubio nas, mi ćemo voljeti i sve one za koje je Krist umro. Mi se ne možemo povezati s Božanstvom ukoliko se istodobno ne povežemo s čovječanstvom jer se u Onome koji sjedi na pri jestolju svemira sjedinilo ljudsko s božanskim. Povezani s Kristom, bit ćemo povezani i sa svojim bližnjima zlatnim karikama lanca ljubavi. Tada će se i sućut i sažaljenje koje je Krist pokazivao pokazati i u našem životu. Mi nećemo čekati da siromašni i unesrećeni dođu k nama. Neće biti potrebno da nas netko preklinje da bismo počeli suosjećati s patnjama drugih. Bit će nam isto tako prirodno da pri skočimo u pomoć siromašnima i napaćenima kao što je Kristu bilo prirodno da ide i čini dobro.
—
“Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu … On je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj… s na kanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipa li i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas.” (Djela 17,24-27) “Poslije toga se, najedanput, pojavi pred mojim očima veliko mnoštvo, koje ni tko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i ple mena, puka i jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s pal mama u rukama.” (Otkrivenje 7,9)
—
Gdje god se pokazuje ljubav i suosjećanje, gdje god se srce trudi da pomogne bližnjima i da ih podigne, tu se ot kriva djelovanje Božjega Svetog Duha. U najdubljem pogan stvu, ljudi koji nisu imali nikakvog znanja o Božjem pisanom zakonu, koji čak nikad nisu ni čuli za Kristovo ime, bili su ljubazni prema Njegovim slugama, štitili su ih stavljajući na kocku svoj život. Njihova djela pokazuju da je na njih djelovala božanska sila. Sveti Duh je Kristovu milost usadio u srca tih ljudi, pobudio je u njima suosjećanje suprotno njihovoj naravi, suprotno njihovom odgoju. “Svjetlo istini to, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.” (Ivan 1,9) Ono je rasvijetlilo i njihovu dušu i ono će, ukoli ko ga budu slijedili, povesti njihove noge prema Božjem kra ljevstvu.
Slava Neba podiže pale i tješi ožalošćene. Gdje god Krist bude prebivao u ljudskim srcima, otkrivat će se na isti na čin. Gdje god se Kristova vjera pokaže na djelu, donosit će blagoslov. Gdje god ona djeluje, pojavljuje se svjetlo.
Bog ne priznaje nikakve razlike po nacionalnosti, rasi ili društvenom sloju. On je Stvoritelj cijelog čovječanstva. Svi su ljudi stvaranjem pripadnici iste obitelji, svi su sjedi njeni otkupljenjem. Krist je došao da sruši svaki zid raz dvajanja, da otvori svaki odjel Hrama, da svaka duša do bije slobodan pristup Bogu. Njegova je ljubav tako široka, tako duboka i tako sveobuhvatna da svugdje prodire. Ona izvlači iz kruga Sotoninog utjecaja jadne duše koje su bile zavedene njegovim prijevarama. Ona ih stavlja u blizinu Bož jeg prijestolja, prijestolja koje je okruženo dugom obeća nja.
U Kristu nema ni Židova ni Grka, roba ni slobodnjaka. Svi su oni sjedinjeni Njegovom dragocjenom krvlju (Galaćanima 3,28; Efežanima 2,13).
Bez obzira na razlike u vjerovanjima koje nas dijele, mi moramo čuti svaki poziv napaćenih ljudi, na svaki se mora mo odazvati. Kad se zbog razlike u vjerovanjima u srcima ljudi pojave gorki osjećaji, svojim osobnim zalaganjem mi možemo učiniti mnogo dobra. Služba ljubavi može ukloniti predrasude i zadobiti duše za Boga.
Mi moramo pomoći drugima u njihovoj tuzi, teškoća ma i nevoljama. Moramo dijeliti radosti i brige uglednih i prezrenih, bogatih i siromašnih. Krist je rekao: “Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,8) Svugdje oko nas su ja dne, napaćene duše kojima su potrebne suosjećajne riječi i ruka pomoćnica. Ima udovica kojima je potrebno naše suo sjećanje i naša pomoć. Ima siročića koje je Krist preporu čio svojim sljedbenicima kao svoje štićenike. Mi ih vrlo često zanemarujemo. Oni mogu biti poderani, neuredni, na svaki način neprivlačni, ali ipak su Božje vlasništvo. I oni su kupljeni i isto su toliko dragocjeni u Njegovim očima kao i mi. Oni su pripadnici Božje velike obitelji i kršćani, kao Božji upra vitelji, odgovorni su za njih. On kaže: “Duše ću njihove tra žiti iz vaših ruku!”
Grijeh je najveće od svih zala i naša je dužnost da suos jećamo s grešnicima i da im pomognemo. Međutim, ne mo žemo se svima približiti na isti način. Mnogi skrivaju glad svoje duše. Takvima bi se mnogo moglo pomoći blagom riječju ili nekim znakom ljubaznosti. Ima drugih koji se na laze u velikoj nevolji, a nisu toga svjesni. Oni još ne shva ćaju užasnu bijedu svoje duše. Mnoštvo ljudi je tako duboko potonulo u grijeh da je izgubilo svaku svijest o vječnim stvar nostima, izgubilo je svaku sličnost s Bogom tako da više i ne znaju je li im potrebno spasenje. Nemaju više ni vjere u Boga ni povjerenja u ljude. Mnogima od njih možemo se približiti jedino djelima nesebične ljubaznosti. Prvo se mo ramo pobrinuti za njihove tjelesne potrebe. Moramo ih na hraniti, okupati i pristojno odjenuti. Kad vide dokaze vaše nesebične ljubavi, bit će im lakše povjerovati i u Kristovu ljubav.
Mnogi se nalaze na pogrešnom putu i svjesni su svoje sramote i ludosti. Sjećaju se svojih pogrešaka i zabluda sve dok ih ne zahvati očaj. Ni te duše ne smijemo zanemariti. Kad netko mora zaplivati protiv matice, tada ga snaga vode gura unazad. Neka mu se pruži ruka pomoćnica kao što se ruka starijeg Brata ispružila da uhvati Petra koji se davio. Uputite mu riječi pune nade, riječi koje će probuditi njego vo povjerenje i rasplamsati njegovu ljubav.
Ti si potreban svojem bratu bolesna duha, kao što je i tebi bila potrebna bratska ljubav. Njemu je potrebno isku stvo nekoga tko je bio isto tako slab kao što je on sada, nekoga tko će suosjećati s njim i pomoći mu. Sjećanje na naše slabosti treba nas pokrenuti da pomognemo drugima u njihovoj krajnjoj potrebi. Nikad ne smijemo zaobići nijednu napaćenu dušu, nikada ne smijemo propustiti da je utje šimo utjehom kojom je nas utješio Bog.
Upravo zajedništvo s Kristom, osobni dodir sa živim Spa siteljem osposobljava um, srce i dušu da postignu pobjedu nad svojom nižom naravi. Govorite odlutalome o moćnoj ruci koja će ga primiti, o beskrajnom sažaljenju koje Krist kao čovjek osjeća prema njemu. Nije njemu dovoljno da vjeruje jedino u zakon i red, u ustanove koje nemaju sažaljenja i koje nikada ne čuju poziv u pomoć. Njemu je potrebno da se uhvati za toplu ruku, da se osloni na srce puno nježno sti. Govorite mu neprestano da je Bog uvijek pokraj njega, da ga uvijek prati svojom ljubavlju punom sažaljenja. Pomozite mu da misli o Očevom srcu koje je žalosno zbog grijeha, Očevoj ruci koja je stalno ispružena, o Očevom glasu ko ji govori: “U moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Izaija 27,5)
Kad se budete bavili tim radom, imat ćete pratioce, ne vidljive za ljudske oči. Nebeski anđeli su bili uz Samarijanca dok se brinuo o ranjenom neznancu. Anđeli iz nebeskih dvorova stoje uza sve one koji obavljaju Božju službu po maganja svojim bližnjima. I sam Krist surađuje s vama. On je Obnovitelj, i dok budete radili pod Njegovim nadzorom, postizat ćete velike uspjehe.
Od vaše vjernosti u ovom djelu zavisi ne samo blagostanje drugih, već i vaša vlastita vječna sudbina. Krist želi uzdići svakoga komu je stalo do zajedništva s Njim, kako bismo i mi bili jedno s Njim kao što je On jedno sa svojim Ocem. On nam dopušta da dođemo u dodir s napaćenima i nastra- dalima da bi nas izvukao iz naše sebičnosti; On se trudi da u nama razvije osobine svojeg karaktera — sažaljenje, njež nost i ljubav. Prihvaćajući ovo djelo službe, mi ulazimo u Njegovu školu da se pripravimo za nebeske dvorove. Od bijajući ga, mi odbacujemo Njegove upute i svojevoljno se zauvijek odvajamo od Njegove prisutnosti.
Gospodin objavljuje: “Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba, ti ćeš biti upravitelj u Do mu mojemu… i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje” — među anđele koji okružuju Njegovo prijestolje (Zaharija 3,7). Surađujući s nebeskim bićima u njihovom djelu na Zemlji, mi se pripravljamo za druženje s njima na nebesi ma. “Svi (anđeli) službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje” (Hebrejima 1,14), pozdravit će na Nebu one koji nisu živjeli na Zemlji “da im se služi, nego da služe” (Matej 20,28). U tom blagoslovlje nom društvu mi ćemo naučiti, na svoje vječno veselje, sve što je obuhvaćeno pitanjem: “Tko je moj bližnji?”