Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 16,13-28; Marku 8,27-38; Luki 9,18-27.
Kristov se rad na Zemlji brzo primicao kraju. Pred Njim su se u živom prikazu otkrivali prizori ka kojima su vodili Njegovi koraci. Čak i prije no što je na sebe uzeo ljudsku prirodu, vidio je cijelu duljinu staze kojom je morao proći da bi spasio ono što je izgubljeno. Svaku bol koja je kidala Njegovo srce, svaku tešku uvredu koja se sručila na Njegovu glavu, svaku oskudicu koju je morao podnijeti, jasno je vidio prije no što je odložio svoju krunu i kraljevsku odjeću i sišao s prijestolja da bi svoje Božanstvo zaodjenuo ljudskom prirodom. Pred Njegovim se očima pružala cijela staza od jasala do Golgote. Poznavao je patnju koja će doći na Njega. Sve je to On znao, a ipak je rekao: “Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8.9) Pred očima je stalno držao ishod svojega poslanja. Njegov zemaljski život, prepun napornog rada i samopožrtvovnosti, bio je ispunjen radošću u nadi da sav trud neće biti uzaludan. Daju ći svoj život za život ljudi, On će vratiti svijet odanosti Bogu. Premda je prvo morao primiti krštenje krvlju, premda su grijesi svijeta teško pritiskivali Njegovu nevinu dušu, premda je na Njemu ležala sjenka neizrecive boli, On je, ipak, zbog radosti koja Mu je izložena, izabrao križ i sramotu. Prizori koji su se nalazili pred Njim bili su još skriveni od izabranih suradnika u Njegovoj službi, ali vrijeme kada će morati promatrati Njegove samrtne muke bilo je blizu. Morat će gledati Njega, koga su voljeli i u koga su imali povjerenja, kako će biti predan neprijateljima i prikovan na golgotskom križu. Uskoro će ih morati ostaviti da se bez utjehe Njegove nazočnosti suoče sa svijetom. Znao je da će ih proganjati žestoka mržnja i nevjerstvo i želio ih je pripremiti za te kušnje. Isus i Njegovi učenici stigli su sada u jedan od gradića oko Cezareje Filipove. Bili su izvan granica Galileje, u području u kojem je prevladavalo idolopoklonstvo. Ovdje su učenici bili odvojeni od judaističkog utjecaja i dovedeni u bliži dodir s poganskim bogoštovljem. Oko njih su bili zastupljeni oblici praznovjerja koji su postojali u svim dijelovima svijeta. Isus je želio da upoznavanje s ovim probudi njihovu odgovornost prema neznabošcima. Za svog boravka u ovom kraju nastojao je manje poučavati narod a potpunije se posvetiti svojim učenicima. Namjeravao im je govoriti o patnjama koje Ga očekuju. Međutim, prvo je otišao nasamo i molio se da njihova srca budu spremna primiti Njegove riječi. Kad im se pridružio, nije odmah izrekao ono što im je želio reći. Prije no što će ovo učiniti pružio im je priliku da pokažu svoju vjeru u Njega kako bi se osnažili za kušnju koja će doći. Upitao je: “Za koga drže ljudi Sina čovječjega?” Učenici su sa žalošću morali priznati da Izrael nije u Njemu prepoznao Mesiju. Neki su Ga, istina, proglasili Davidovim sinom kad su vidjeli Njegova čuda. Mnoštvo što je bilo nahranjeno kod Betsaide željelo Ga je proglasiti kraljem Izraelovim. Mnogi su Ga bili spremni prihvatiti kao proroka; ali nisu vjerovali da je Mesija. Isus je sada postavio drugo pitanje, koje se odnosilo samo na učenike: “A za koga me vi držite?” Petar je odgovorio: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!”. Petar je od početka vjerovao da je Isus Mesija. Mnogi drugi, koji su bili osvjedočeni propovijedanjem Ivana Krstitelja i prihvatili Krista, počeli su sumnjati u Ivanovo poslanje kad je bačen u tamnicu i ubijen; oni su sada sumnjali da je Isus Mesija kojega su tako dugo očekivali. Mnogi od učenika koji su oduševljeno očekivali da Isus zauzme svoje mjesto na Davidovom prijestolju napustili su Ga kad su prozreli da nema takvu namjeru. Međutim, Petar i njegovi sudrugovi nisu se pokolebali u svojoj odanosti Njemu. Nepostojanost onih koji su Ga jučer slavili a danas osuđivali nije uništila vjeru pravih Spasiteljevih sljedbenika. Petar je izjavio: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” On nije očekivao da kraljevske počasti okrune njegovog Gospodina, već Ga je prihvatio u Njegovu poniženju. Petar je iskazao vjeru dvanaestorice.
Pa ipak, učenici su još uvijek bili daleko od razumijevanja Kristove misije. Protivljenje svećenika i poglavara i njihovo netočno predočavanje nisu ih mogli odvojiti od Krista, ali su ih još uvijek vrlo zbunjivali. Oni nisu jasno vidjeli svoj put. Utjecaj njihovog ranog odgoja, učenje rabina i moć predaje još uvijek su zaklanjali pogled na istinu. S vremena na vrijeme obasjavale su ih dragocjene zrake svjetlosti od Isusa, no ipak, često su bili kao ljudi koji posrću u tami. Međutim, ovog dana, prije no što su se suočili s velikom kušnjom svoje vjere, Sveti Duh je u sili počinuo na njima. Za neko su se vrijeme njihove oči odvojile od onoga što je “vidljivo ” da bi gledale “na nevidljivo”. (2. Korinćanima 4,18) Pod ljudskim obličjem prepoznali su slavu Božjeg Sina. Isus je odgovorio Petru: “Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!” Istina koju je Petar priznao jest temelj vjere kršćanina. To je ono što sm Krist objavljuje da je vječni život. Međutim, posjedovanje ove spoznaje nije bio razlog za samouzvišenje. Ovo nije otkriveno Petru ni njegovom mudrošću ni njegovom dobrotom. Ljudski rod sam od sebe nikada ne može dostići poznavanje božanskog. “Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?” (Job 11,8) Jedino duh posinaštva može nam otkriti duboka Božja djela – “ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo “. “A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.” (1. Korinćanima 2,9.10) “Prisan je Jahve s onima koji ga se boje”, a Petrovo prepoznavanje Kristove slave dokaz je da je bio “učenik Božji”. (Psalam 25,14; Ivan 6,45) Doista, “Blago tebi Šimune Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski”. Isus je nastavio: “A ja tebi kažem: ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i Vrata pakla neće je nadvladati. ” Riječ Petar znači kamen – kamen koji se kotrlja. Petar nije bio stijena na kojoj je utemeljena Crkva. Vrata paklena nadvladala su ga kad se s kletvom odrekao svoga Gospodina. Crkva je sazidana na Onome koga ne mogu nadvladati paklena vrata. Vjekovima prije Spasiteljeva dolaska Mojsije je pokazao na Stijenu Izraelova spasenja.* Psalmist je pjevao o “utvrdi”. Izaija je napisao: “Stog ovako govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.” (Ponovljeni zakon 32,4; Psalam 62,7; Izaija 28,16) Sam Petar nadahnuto pišući, primjenjuje ovo proročanstvo na Isusa. On kaže: “… ako ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin. Pristupite k njemu, živomu kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća.” (1. Petrova 2,3-5) “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.” (1. Korinćanima 3,11) “Na toj stijeni”, rekao je Isus, “sagradit ću Crkvu svoju.” U prisutnosti svih nebeskih duhovnih bića, u prisutnosti nevidljive paklene vojske, Krist je osnovao svoju Crkvu na živoj Stijeni. Ta Stijena je On sam – Njegovo tijelo za nas slomljeno i ranjeno. Crkvu koja je sazidana na ovom temelju vrata paklena neće nadvladati. Kako je slaba izgledala Crkva kad je Krist izgovorio ove riječi! Postojala je samo šačica vjernika, protiv kojih će biti usmjerena sva sila zlih duhova i zlih ljudi, ali se ipak Kristovi sljedbenici nisu trebali bojati. Sazidani na Stijeni njihove snage, oni ne mogu biti srušeni. Šest tisuća godina vjera je zidana na Kristu. Šest tisuća godina vihori i bure sotonskog bijesa udaraju o Stijenu našeg spasenja; ali ona nepomično stoji. Petar je izrazio istinu koja je sam temelj vjere Crkve, i Isus ga je počastio kao predstavnika cijeloga tijela sastavljenog od vjernika. On je rekao: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima. ” “Ključeve kraljevstva nebeskog” Kristove su riječi. Sve riječi Svetoga pisma Njegove su i ovim su obuhvaćene. Ove riječi imaju silu da otvore i zatvore Nebo. One objavljuju uvjete uz koje se ljudi primaju ili odbacuju. Tako je djelo onih koji propovijedaju Božju Riječ miris životni za život ili miris smrtni za smrt. Njihovo se poslanje mjeri vječnim učincima. Spasitelj nije povjerio djelo evanđelja samo osobno Petru.
Kasnije, ponavljajući riječi koje su izgovorene Petru, primjenjuje ih neposredno na Crkvu. U biti to isto bilo je izgovoreno i dvanaestorici kao predstavnicima vjerničkog tijela. Da je Isus dao neki poseban autoritet jednom od učenika nad ostalima, ne bismo tako često nalazili kako se prepiru oko toga tko je najveći. Oni bi se podčinili želji svog Učitelja i poštovali onoga koga je On izabrao. Umjesto da je imenovao jednoga koji će biti njihov vođa, Krist je rekao učenicima: “Ne dopustite da vas nazivaju rabbi “; “Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” (Matej 23,8.10) “… Krist glava svakome čovjeku.” Bog koji je sve položio pod Spasiteljeve noge, “a njega dade za glavu nad svima Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunjava sve u svima “. (1. Korinćanima 11,3: Efežanima 1,22.23) Crkva je sazidana na Kristu kao svom temelju i ona sluša Krista kao svoju Glavu. Ona ne smije ovisiti o čovjeku, ili da njom čovjek vlada. Mnogi tvrde da im položaj povjerenja u Crkvi daje vlast da naređuju što drugi trebaju vjerovati i činiti. Bog ne odobrava takvo pravo. Spasitelj izjavljuje: “Ta vi ste braća.” Svi su izloženi kušnji i podložni pogreškama. Ni na jedno se smrtno biće ne možemo osloniti da nas vodi. Stijena vjere je živa prisutnost Krista u Crkvi. Na nju se može osloniti i najslabiji, a oni koji sebe smatraju najjačima pokazat će se najslabijima ako Krista ne učine svojom silom. “Proklet čovjek koji se pouzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom.” Gospodin je stijena i “djelo mu je savršeno”. “Blago svima koji se njemu utječu!” (Jeremija 17,5; Ponovljeni zakon 32,4: Psalam 2,12) Nakon Petrova priznanja Isus je naložio učenicima da nikome ne kažu da je On Krist. Ovaj nalog On im je dao zbog odlučna otpora književnika i farizeja. A i više od toga, narod – pa čak i apostoli – imali su tako pogrešnu predodžbu o Mesiji da pravi pojam o Njegovom karakteru ili djelu ne bi stekli ni kad bi Ga javno proglasili njime. Međutim, iz dana u dan On im se otkrivao kao Spasitelj, želeći tako pružiti pravi pojam o sebi kao Mesiji. Učenici su još uvijek očekivali da Krist zavlada kao zemaljski vladar. Premda je tako dugo krio svoje namjere, vjerovali su da On neće uvijek ostati u siromaštvu i povučenosti; da je blizu vrijeme kad će zasnovati svoje kraljevstvo. Da mržnja svećenika i rabina neće nikada biti pobijeđena, da će Krist biti odbačen od svog naroda, da će biti osuđen kao varalica i razapet kao zločinac – takvu misao apostoli nikada nisu gajili. Međutim, približavao se čas sila tame, pa je Isus morao svojim učenicima otkriti sukob koji je pred njima. Bio je žalostan jer je unaprijed vidio kušnju. Do ovog trenutka uzdržao se da im objavi bilo što o svom stradanju i smrti. U svom razgovoru s Nikodemom rekao je: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Međutim, učenici to nisu čuli, a i da su čuli, ne bi razumjeli. Međutim, sad su bili s Isusom, slušajući Njegove riječi, promatrajući Njegova djela, dok se, bez obzira na skromnost Njegovih okolnosti i protivljenja svećenika i naroda, mogu pridružiti Petrovom svjedočanstvu: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” Sada je došlo vrijeme da se skine koprena koja je skrivala budućnost. “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” Učenici su slušali nijemi od tuge i čuđenja. Krist je prihvatio Petrovu izjavu kojom Ga je priznao kao Božjeg Sina; pa su im sada Njegove riječi kojima je navijestio svoje patnje i smrt bile neshvatljive. Petar nije mogao šutjeti. Zgrabio je svoga Učitelja, kao da Ga je želio udaljiti od zle kobi koja se ispriječila, i uzviknuo: “Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!” Petar je volio svoga Gospodina, ali Isus ga nije pohvalio što je pokazao želju da Ga zaštiti od patnje. Takve Petrove riječi nisu mogle biti pomoć i okrjepa Isusu u velikoj kušnji koja Ga je očekivala. One nisu bile u skladu s Božjim ciljem milosti izgubljenom svijetu, ni s poukom o samopožrtvovnosti koju je Krist došao pružiti svojim osobnim primjerom. Petar nije želio vidjeti križ u Kristovom radu. Dojam koji su izazvale Petrove riječi bio je u potpunoj suprotnosti s onim koji je Krist želio ostaviti na um svojih sljedbenika, pa je Spasitelj bio pokrenut da izgovori jedan od najozbiljnijih prijekora koji je ikada prešao preko Njegovih usana: “Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske.” Sotona je pokušavao obeshrabriti Isusa i odvratiti Ga od Njegove misije, a Petar je u svojoj slijepoj ljubavi dao glas kušnji. Knez zla bio je začetnik ove misli. Njegovo je poticanje bilo iza ovog prenagljenog uzvika. Sotona je u pustinji ponudio Kristu vladavinu svijetom uz uvjet da se odrekne staze poniženja i žrtve. Sad je iznio istu kušnju Kristovom učeniku. Želio je da Petrov pogled zadrži na zemaljskoj slavi kako ne bi mogao vidjeti križ ka kojemu je Krist želio usmjeriti njegove oči. Preko Petra Sotona je opet sručio kušnju na Isusa. Međutim, On se na to nije osvrtao; On je mislio na svog učenika. Sotona se postavio između Petra i njegovog Učitelja da učenikovo srce ne bi bilo dirnuto prizorom Kristova poniženja za njega. Kristove riječi nisu izgovorene Petru, već onome koji ga je pokušao odvojiti od njegovog Otkupitelja. “Sotono, idi mi s očiju! Nemoj se više postavljati između mene i mog zabludjelog sluge. Dopusti mi da budem s Petrom licem k licu, da bih mu mogao otkriti tajnu svoje ljubavi.” Za Petra je to bila gorka pouka, koju je on sporo učio, da Kristova staza na Zemlji vodi kroz duboke duševne patnje i poniženja. Učenik je ustuknuo od sudjelovanja u patnji sa svojim Gospodinom. Međutim, u ognju peći za prečišćavanja morao je upoznati njezin blagoslov. Mnogo kasnije, kad je njegova živahna pojava već bila povijena pod teretom godina i truda, pisao je: “Prestanite se čuditi, ljubljeni – kao da vam se što neobično događa – požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!” (1. Petrova 4,12.13) Isus je sad objasnio svojim učenicima da je Njegov život samoodricanja primjer kakav treba biti njihov život. Pozivajući oko sebe s učenicima i narod koji se našao u blizini, On je rekao: “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!”
Križ je bio povezan sa silom Rima. On je bio sredstvo najsvirepijeg i najuvredljivijeg oblika smrti. Od najgorih zločinaca zahtijevalo se da nose križ do mjesta izvršenja smrtne kazne, i često, kad su ga postavljali na njihova pleća, oni su se očajničkom snagom opirali sve dok nisu bili svladani, a oruđe za mučenje privezano za njih. Međutim, Isus je svojim sljedbenicima zapovjedio da uzmu križ i da ga nose idući za Njim. Njegove riječi, premda nejasno shvaćene, ukazivale su učenicima na njihovo prihvaćanje najtežeg poniženja do same smrti radi Krista. Spasiteljeve riječi nisu mogle opisati potpunije samopredanje. Međutim, On je sve to prihvatio zbog njih. Isus nije smatrao Nebo mjestom koje bi poželio, a da mi budemo izgubljeni. On je napustio nebeske dvorove za život poruge, uvreda i ponižavajuće smrti. On, koji je imao neprocjenjivo blago Neba, postao je siromašnim, da se Njegovim siromaštvom mi obogatimo. Mi trebamo ići stazom kojom je On išao. Ljubav prema dušama za koje je Krist umro predstavlja raspinjanje svoga ja. Svako Božje dijete treba odsad sebe smatrati karikom u lancu spuštenom da se spasi svijet, ujedinjenim s Kristom u Njegovom planu milosti, i ići s Njim da traži i spasi izgubljene. Kršćanin treba stalno držati na umu svoje posvećenje Bogu i obvezu da karakterom otkrije Krista svijetu. Samopožrtvovnost, sućut, ljubav iskazana u Kristovom životu trebaju se ponovno pokazati u životu onih koji rade za Boga. “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” Sebičnost je smrt. Nijedan organ u tijelu ne bi mogao živjeti ako bi ograničio svoj rad samo za sebe. Srce, zanemarujući da šalje životvornu krv ruci ili glavi, brzo bi izgubilo svoju snagu. Kao naša životvorna krv, tako se i Kristova ljubav širi u svaki dio Njegovog duhovnog tijela. Mi smo udovi jedan drugome i duša koja ne daje umrijet će. “Što koristi čovjeku”, rekao je Isus, “ako dobije sav svijet a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?” Iza siromaštva i poniženja u kojemu se nalazio, On je ukazao učenicima na svoj dolazak u slavi, ne u sjaju nekog zemaljskog prijestolja, već u slavi Boga i nebeske vojske. “Te će tada”, rekao je, “platiti svakomu prema djelima njegovim.” Za njihovo je ohrabrenje izrekao ovo obećanje: “Zaista vam kažem, ima nekih koji neće umrijeti dok ne vide Sina čovječjega gdje dolazi sa svojom kraljevskom vlasti.” Ali, učenici nisu razumjeli Njegove riječi. Slava im je izgledala daleko. Njihove su oči bile prikovane za ono što su bliže vidjeli, za zemaljski život neimaštine, poniženja i patnje. Moraju li napustiti žarko očekivanje Mesijina kraljevstva? Zar svojega Gospodina neće vidjeti kako se podiže na Davidovo prijestolje? Zar je moguće da je Krist trebao živjeti životom poniznog lutalice bez doma, biti prezren, odbačen i pogubljen? Žalost je tištala njihova srca, jer su voljeli svojega Gospodina. Sumnja je, također, mučila njihove duše, jer nisu mogli razumjeti da će Božji Sin biti podvrgnut tako okrutnom poniženju. Pitali su se zašto treba dobrovoljno poći u Jeruzalem i doživjeti takvo postupanje kakvo im je rekao da će tamo podnijeti. Kako se može pokoriti takvoj sudbini i ostaviti ih u većoj tami od one u kojoj su tražili put prije no što im se On sam otkrio? U području Cezareje Filipove Krist je bio izvan Herodova i Kaifina domašaja, razmišljali su učenici. Nije se morao bojati hebrejske mržnje ili rimske sile. Zašto da ne radi ovdje daleko od farizeja? Zašto se treba predati na smrt? Ako treba umrijeti, kako će onda osnovati svoje kraljevstvo, tako čvrsto da ga ni vrata pakla neće moći nadvladati? Za učenike je to doista bila tajna. Oni su sad upravo putovali obalama Galilejskog mora, prema gradu u kojem će se ugasiti sve njihove nade. Nisu se usuđivali išta progovoriti s Kristom, već su tihim i žalosnim glasom razgovarali o tome kakva će biti budućnost. Unatoč svojim pitanjima, prionuli su za misao da će neka nepredviđena okolnost možda otkloniti nesreću koja je, čini se, očekivala njihovog Gospodina. Tako su šest dugih, tužnih dana žalili i dvojili, nadali se i strahovali.