2. Samuelova 6. poglavlje
“Jednoga dana skupi David opet izabrane u Izraelu, trideset tisuća ljudi.
Tada se podiže David i otide sa svim vojnicima, što su bili s njim, od Baale u Judi, da odatle prenesu kovčeg Božji, koji nosi ime: “Ime Gospoda nad vojskama, koji vlada nad kerubinima”.
Metnuše kovčeg Božji na nova kola i povezoše ga iz kuće Abinadabove, koja je bila na brdu. Uza i Ahio, sinovi Abinadabovi, vodili su nova kola.
Tako odvezoše kovčeg Božji iz kuće Abinadabove, koja je bila na brdu. Ahio je išao pred kovčegom.
David i svi Izraelci igrali su puni revnosti pred Gospodom, i pjevale se pjesme uz pratnju citara, harfa, bubnjeva, zvončića i cimbala.
Kad dođoše do gumna Nakonova, prihvati Uza za kovčeg Božji i pridrža ga čvrsto, jer volovi potegoše na stranu.
Tada se raspali gnjev Gospodnji na Uzu, i udari ga Bog ondje radi njegove opačine. On umrije ondje uz kovčeg Božji.
David se vrlo ožalosti, što Gospod ubi Uzu. Zato se prozva ono mjesto Perez Uza do današnjega dana.
Jer se David u onaj dan uplaši pred Gospodom i pomisli: Kako će doći k meni kovčeg Gospodnji.
Ne dade David odvesti kovčeg Gospodnji u grad Davidov; nego ga skloni David u kuću Obed-Edoma iz Gata.
Tako ostade kovčeg Gospodnji tri mjeseca u kući Obed-Edoma iz Gata. Gospod blagoslovi Obed-Edoma i svu kuću njegovu.
Kad javiše kralju Davidu: “Gospod blagoslovi kuću Obed-Edomovu i sav posjed njegov radi kovčega Božjega”, otide David i pun radosti prenese kovčeg Božji, iz kuće Obed-Edomove u grad Davidov.
Kad su nosioci kovčega Gospodnjega bili učinili šest koraka, žrtvova on volove i tovnu telad.
Sam je David pun revnosti igrao pred Gospodom. Pritom je bio David ogrnut samo oplećkom lanenim.
Tako David sa svim Izraelcima uznese kovčeg Gospodnji kličući i trubeći u trube.
Kad je kovčeg Gospodnji ulazio u grad Davidov, gledala je Mikala, kći Saulova, kroz prozor i vidjela kralja Davida gdje skače i igra pred Gospodom. I prezre ga u srcu svojem.
Tada unesoše kovčeg Gospodnji, staviše ga na svoje mjesto u šatoru, što ga je bio David podigao za njega, i David prinese pred Gospodom žrtve paljenice i žrtve mirotvorne.
Kad prinese David žrtve paljenice i žrtve mirotvorne, blagoslovi narod u ime Gospoda nad vojskama.
On dade razdijeliti među sav narod, svemu mnoštvu Izraelaca, ljudima i ženama, svakome pojedincu po jedan kruh, komad mesa i kolač od grožđa. Tada ode sav narod kući.
Kad se vrati David, da pozdravi svoju obitelj, dođe Davidu u susret Mikala, kći Saulova, i reče: “Kako se je danas časno ponio kralj Izraelov, kad se je otkrio pred sluškinjama sluga svojih, kao što čine nitkovi!”
A David reče Mikali: “Pred Gospodom, koji me je izabrao pred ocem tvojim i cijelom kućom njegovom i odredio me za kneza nad narodom Gospodnjim, nad Izraelom, jest, pred Gospodom hoću igrati,
Pa makar se ja morao još više poniziti i još manji biti u očima svojim. Ali kod sluškinja, o kojima govoriš, kod njih ću se još časniji pokazati.”
A Mikala, kći Saulova, ne imade poroda sve do smrti svoje.”
“Sada kad se David učvrstio na prijestolju i oslobodio napada stranih neprijatelja, on se okrenuo k ostvarenju svoje namjere – donošenju Kovčega Božjega u Jeruzalem. Kovčeg je godinama ostao u Kirjat-Jearimu, udaljenom devet milja, a bilo je prikladno da glavni grad nacije bude počašćen znakom božanske prisutnosti.
David je sazvao trideset tisuća vodećih izraelskih ljudi, jer je njegova namjera bila da ovu priliku učini prizorom velike radosti i sjaja. Narod je radosno odgovorio na poziv. Veliki svećenik, sa svojom braćom u svetoj dužnosti, knezovima i vodećim plemenskim ljudima, okupili su se u Kirjat-Jearimu. David je blistao od svete revnosti. Kovčeg je iznesen iz Abinadabove kuće i stavljen na nova kola koja su vukli volovi, a pratila su ga dva Abinadabova sina.
Izraelci su ga slijedili kličući i radosno pjevajući, mnoštvo glasova se udružilo u pjesmi sa zvukom glazbenih instrumenata: “David i sav dom Izraelov igrahu pred Jahvom… uza zvuke citara, harfa, bubnjeva, udaraljki i cimbala.” Prošlo je dugo vremena otkada Izrael nije bio svjedok ovakvog pobjedničkog prizora. Ogromna povorka se sa svečanom radošću kretala između brda i dolina prema svetom gradu.
Ali, “kad su došli do Nakonova gumna, posegnu Uza rukom za Kovčegom Božjim da ga pridrži, jer ga volovi umalo ne pre-vrnuše. Ali se Jahve razgnjevio na Uzu: Bog ga na mjestu udari za taj prijestup, tako da je umro ondje, kraj Kovčega Božjeg.” Iznenadan strah je ušao u radosno mnoštvo. David je bio zaprepašten i uznemiren te je u srcu dovodio u pitanje Božju pravednost. On je nastojao odati čast Kovčegu kao simbolu božanske prisutnosti. Zašto je onda poslana ova strašna kazna da trenutke radosti pretvori u priliku za žalost i oplakivanja? Smatrajući da nije sigurno i dalje imati Kovčeg pored sebe, David je odlučio da ostane tamo gdje jest. Mjesto se našlo u blizini, u kući Obeda Edomca u Gatu.
Sudbina Uze je bila božanski sud zbog kršenja najizričitije zapovijedi. Gospod je preko Mojsija dao posebnu uputu u vezi s prenošenjem Kovčega. Nitko osim svećenika, Aronovih potomaka, nije ga smio dotaći ili pogledati dok je bio otkriven. Božanska je uputa glasila: “… neka dođu potomci Kehatovi da to ponesu. No svetih se predmeta ne smiju doticati, da ne poginu.” (Br 4,15) Svećenici su trebali pokrivati Kovčeg, a Kehatovci su ga trebali podignuti polugama koje su bile provučene kroz alke na svakoj strani Kovčega i nikada nisu uklanjane. Mojsije je Geršonovcima i Merarijevcima, koji su bili odgovorni za zavjese, daske i stupove svetišta, dao kola i volove za transport onoga što im je bilo povjereno. “Kehatovcima nije dao ništa, jer je njihova zadaća bila nositi posvećene predmete na ramenima.” (Br 7,9) Tako se nošenjem Kovčega iz Kirjat-Jearima izravno i bezrazložno obeščastila Gospodnja uputa.
David i njegov narod okupili su se da obave sveto djelo, i oni su se upustili u to radosna srca i s voljom, ali Gospod nije mogao prihvatiti njihovu službu jer nije bila obavljena u skladu s njegovim uputama. Filistejci, koji nisu poznavali Božji Zakon, stavili su Kovčeg na kola kad su ga vraćali Izraelu, i Gospod je prihvatio djelo koje su učinili. Ali Izraelci su u svojim rukama imali izjavu o Božjoj volji o svim ovim pitanjima, i njihovo je zanemarivanje ovih uputa bilo obeščašćivanje Boga. Na Uzi je počivala najveća krivica drskosti. Prekršaj Božjeg zakona je umanjio njegov osjećaj o njegovoj svetosti, i s nepriznatim grijehom na sebi, on se, usprkos božanskoj zabrani, drznuo i dodirnuo simbol Božje prisutnosti. Bog ne može prihvatiti djelomičnu poslušnost, ili opušten način postupanja s njegovim zapovijedima. Kaznom nad Uzom On je namjeravao u cijeli Izrael usaditi važnost strogog pridržavanja njegovih zahtjeva. Tako je smrću jednog čovjeka narod potaknut na pokajanje i tako je spriječena potreba da se kazne tisuće.
Smatrajući da njegovo srce nije u cijelosti pravo pred Gospodom, David se, videći Uzinu smrt, uplašio Kovčega, da neki grijeh ne bi na njega navukao kaznu. Ali Obed-Edom, premda se radovao s drhtanjem, dobrodošlicom je prihvatio sveti simbol kao obećanje Božje naklonosti poslušnima. Pozornost je cijelog Izraela bila na njemu i njegovoj kući. Svi su promatrali da vide kako će mu biti. “… i Jahve blagoslovi Obed-Edoma i svu njegovu obitelj.”
Božanski je ukor djelovao na Davida. On je potaknut da kao nikada ranije shvati svetost Božjeg Zakona i nužnost stroge poslušnosti. Naklonost pokazana prema domu Obed-Edoma navela je Davida da se ponovno nada da će Kovčeg donijeti blagoslove njemu i njegovu narodu.
Nakon tri mjeseca odlučio je još jednom pokušati donijeti Kovčeg, ali sada je revno pazio da u svakoj pojedinosti izvrši svaku Gospodnju uredbu. Ponovno su sazvani glavari naroda, a veliko se mnoštvo okupilo oko Obed-Edomova doma. Kovčeg je sa strahopoštovanjem i brigom stavljen na ramena božanski imenovanih ljudi (svećenicima zemaljskog svetišta), a mnoštvo je stajalo u redu i ustreptalih srca duga je povorka krenula.”
Kako to da je Uza u Božjim očima napravio prijestup? Kako to da je čovjek koji je brižno revnovao za Božji posvećeni i centralni predmet svetišta bio na mjestu osuđen?
Kako su ostali svjedoci događaja gledali na čovjeka koji revnuje za Božju stvar pokušavajući spasiti Kovčeg? Prije nego li su uspjeli dati hvalu čovjeku koji spašava posvećeni Božji predmet čovjeku je okončan život, kakav će Bog biti s ostalima ako je takav bio prema požrtvovnom Uzi? Kakav je to smisao za pravednost?
Kako to da su se nova kola s novim točkovima zanjihala? Gdje je bio Uzin pogled u trenutku kada je pridržao Kovčeg, možda na ljudima oko sebe? A što ako je Uza bio oportunist koji je samo od novonastale nezgode vidio priliku da sebi oda počast u očima drugih? A što ako je već prije primjetio kako se kola njišu tokom puta, prikrao se bliže i čekao sudbonosno naginjanje-nezgodu iz koje će on ispasti heroj, gdje nitko neće moći posumnjati u revnovanje za Božju stvar? A što ako je Uza tokom cijelog puta znao da način na koji prenose Kovčeg nije Bogu po volji, nije u skladu s onim kako je Bog zapovjedio da se Kovčeg prenosi? A što ako je Uza bio svećenikov sin (20 godina je Kovčeg bio čuvan u njihovom domu) pa je u tančine znao sve o Božjoj volji u vezi Svetišta, službe u svetištu, značenja simbolike i svrhe Svetišta i Kovčega u Svetištu? A što ako su isto znali svi svećenici koji su bili zaduženi za Kovčeg ali nisu mogli prigovorit silnome kralju Davidu koji je možda predložio da se Kovčeg mora prenesti u najboljem stilu – novim kolima, te su svjesno napravili kompromis? Zar je 9 milja bilo toliko daleko da se transport nije obavio onako kako je Bog zahtjevao objasnivši još davno preko Mojsija? Zar su nova kola bolja od četri posvećena čovjeka koji nose kovčeg sa polugama na ramenima i osam vještih nogu koje su spremne podnjeti sve neravnine i prepreke na putu? Zar su prečice, komfortizam i naprednije metode bolje od jednostavne poslušnosti i povjerenja prema Božjoj jasno izraženoj volji?
Ako su kola razlog, zašto se gnjev Božji onda nije raspalio na one Filistejce koji su dvadeset godina prije isto tako prenosili ukradeni Kovčeg kolima po svojoj zemlji i kolima su ga najzad i vratili nazad u Izrael? Da li su Filistejci koji su prenosili Kovčeg imali znanje o svetim stvarima koje je Bog povjerio Izraelskom narodu? Da li su oni vidjeli transport kolima kao najbolji mogući način da izraze poštovanje prema svetom predmetu tuđeg Boga pa im Bog nije uzeo za zlo?
A što ako sam Uza mogao biti ja? Da li razlikujem sveto od nesvetog, posvećeno od neposvećenog ili miješam jedno s drugim pa kako ispadne? Da li postoji mogućnost da sam ja taj koji koristi šansu da u svetom Božjem djelu koristim prilike za sebe, da sebi podignem status u očima drugih vjernika imajući “savršen” alibi – rad za Boga. Da li ja mogu biti taj koji je upućen u tajne Božjeg spasenja ali živim kao u polu snu opijen vlastitim idejama o životu, zanemarujući jasne Božje upute za život, pa onda u ključnim trenucima želim kompenzirati nedostatak odnosa sa živim Bogom tako što se “revnosno” hvatam svetih predmeta isključivo kad imam auditorij oko sebe?