Image result for ten lepers paintingOd samog početka službe, Gospodin naš Isus Krist privlačio je mnoštvo bolesnih ljudi, koji su se nadali da će biti dotaknuti Njegovom čudotvornom iscjeliteljskom silom. Sva četiri Evanđelja opisuju slučajeve kada su slijepi progledali, hromi prohodali, gubavci se iscijelili i gluhi pročuli… Osim što služe kao dokaz Kristove božanske prirode, ti slučajevi fizičkog iscjeljenja sadrže važnu pouku za Kršćane svih vremena. Ovaj istiniti događaj o desetorici gubavaca, zabilježio je evanđelist Luka.

Guba je drevna bolest. Bila je poznata još u Egiptu, 3000 godina prije Krista, i od tuda se proširila na Svetu Zemlju. Nakon sto su je križari prenijeli u Europu, postala je jedna od najstrašnijih pošasti u povijesti medicine. Pored toga sto je bila zarazna i neizlječiva, uzrokovala je izumiranje tkiva, što je dovodilo do gubitka dijelova tijela (prstiju, ušiju, nosa, čak i cijelih udova, nogu ili ruku) i užasno unakazilo svoje žrtve. Prema Luki, mnogi su bili gubavi u Izraelu u vrijeme proroka Elizeja (oko 875 prije Krista). Koliku su važnost Izraelci davali gubi može se vidjeti iz činjenice da su cijela dva poglavlja u knjizi ‘Levitski zakonik’ posvećena “zakonu o gubavcima”. Svi koji su imali i najmanje simptome bolesti (perutanje kože, čir i upale) bili su obavezni javiti se svećeniku. Ako bi se ustanovilo da je netko obolio od lepre, on bi bio protjeran iz zajednice; njegova odjeća je spaljivana, glava obnažena, morao je pokriti usta i iz daljine vikati: “Nečist, nečist” …”Neka živi sam, izvan tabora neka mu bude stan”. (Lev. 13, 45-46) Pogrešne dijagnoze nisu bile rijetke, a od onoga koji se oporavio od “gube” zahtijevano je da to potvrdi svećenik, koji bi obavio sedmični, do potankosti razrađen obred očišćenja; nakon toga je izliječeni ponovo bio primljen u zajednicu. Možemo onda razumjeti zašto se u Evanđelju poklanja tolika pažnja iscjeljenju gubavaca.

Događaj s desetoricom gubavaca dogodio se pri kraju Isusove službe na zemlji. On je išao iz Galileje prema Jeruzalemu, na putu prema svome stradanju, kada su desetorica gubavaca, stojeći na udaljenosti, van sela, jer se ni blizu nisu smjeli približiti zdravim ljudima, zavikali: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Znali su da je On izliječio mnoge druge gubavce i bili su sigurni da i njih može izliječiti, samo ako uspiju privući Njegovu pozornost. Gospodin ih je primijetio, ali umjesto da ih dotakne i kaže: očisti se!, kao što je učinio drugima (Mk. 1, 40-41), nije im dozvolio da Mu se približe, nego ih je poslao pravo hebrejskim svećenicima. Gubavci su znali da je jedini razlog zbog kojeg su morali ići svećeniku u slučaju da su već iscijeljeni – da ih svećenik primi natrag u zajednicu. Toliko je jaka bila njihova vjera da nisu stali da raspravljaju ili da čekaju potvrdu svog iscjeljenja. Nadahnuti vjerom, poslušno su i bez riječi krenuli kao što im je Gospodin rekao. Njihova vjera je bila nagrađena: dok su odlazili, bijahu iscijeljeni.

Možemo samo zamisliti sreću koju su osjetili vrativši se u život; bili su van sebe od radosti. Ali, nažalost, zaboravili su na Izvor te svoje radosti, na Onoga Koji je, samo trenutak ranije, bio ispred svega u njihovom umu. Tek što se ostvario njihov najveći san, tek što je njihova nevolja prestala, potpuno su zaboravili na svoga Dobročinitelja. Njihova svijest je odjednom bila prožeta drugim mislima.

Samo se jedan od njih, shvaćajući da je izliječen, vratio i iz sveg glasa počeo proslavljati Boga; i pade pred Njega, iskazujući Mu svoju zahvalnost. I taj bijaše Samarićanin (Lk. 17, 15-16).

Samarićani su bili kao stranci (mješanci); bili su prezreni od Hebreja, koji su sebe uzvisivali kao “izabrani narod” Božji. Evo primjera kako netko tko je u određenom smislu smatran manje vrijednim može se na kraju pokazati duhovno uzvišenijim. Ali tu postoji još jedna, mnogo važnija pouka. Na svemu zahvaljujte, jer je ovo volja Božja (1. Sol. 5,18).

Nakon što se Samarićanin zahvalio, Isus se okrenuo najbližima i upitao: “Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su devetorica?”

Krist nije izliječio gubavce da bi ih učinio svojim dužnicima ili da bi stekao njihovu zahvalnost; On ih je iscijelio iz ljubavi. Zbog čega je onda bio ožalošćen što se samo jedan vratio zahvaliti? Iako je poznavao svu strahotu koju je grijeh prouzročio ljudskome duhu Spasitelj se nije mogao pomiriti s takvim stanjem, njegova duša je plakala nad svakom izgubljenom dušom.

Gospodin se neprestano brine za naše najveće dobro, da uživamo blaženstvo vječnog života s Njim, u Kojem su istinska sreća i radost. Sve do sada, Bog se koristi svakom prilikom da nas dovede u duhovnu vezu sa Sobom. Nagonski se okrećemo Bogu onda kada nam je najteže, u očajanju, bolesti ili kakvoj drugoj neprilici, osjećamo se u tim trenucima najbliže zajednici s Njim. To ne znači da nam u patnji mora proteći cijeli život da bi bili blizu Bogu. Ta blizina se treba razviti i iz osjećaja duboke zahvalnosti Bogu za bezbrojna i nezaslužena dobročinstva kojima nas daruje. Propustivši da se zahvale, devetorica gubavaca ne samo da su pokazali svoju nezahvalnost; još gore od toga, oni su presjekli svoju vezu s Bogom koju su imali dok su osjećali potrebu za Njegovom pomoći, dok su u Njemu vidjeli jedinu nadu. Oni su bili izliječeni fizički, samo da bi se pokazali kao duhovno oboljeli kada su okrenuli svoja leđa Izvoru života i sebično otišli svojim putem. Samarićanin, naprotiv, kada se vratio da poda hvalu i slavu Bogu, učvrstio je svoju vezu s Njim i pokazao se dostojnim i duhovnog iscjeljenja; od deset gubavaca, samo je ovaj “stranac-mješanac” učinjen potpuno zdravim. Bila je razlika između ovih devet i ovog jednog. Njihova vjera je mogla ići samo tako daleko dok je u pitanju trenutna velika potreba, u trenutku kada su shvatili da su iscijeljeni, možda im je i prošlo kroz misli da se okrenu nazad i zahvale onome za koga smatraju da je od Boga poslan, međutim ako ne bi poslušali do kraja Njegov nalog (mislili su) može biti da se bolest mogla povratiti – nisu htjeli ništa riskirati, znali su da zakon i pravila treba ispoštovati. Oni koji su mislili da su iscijeljeni, kad dođu do svećenika, moraju ostati pod prismotrom po zakonu, ne smiju se udaljavati jer trebaju proći proceduru pregleda, tako su ovih devet iscijeljenih propustili priliku zahvaliti Božjem Sinu, Stvoritelju i Spasitelju svijeta. Samarićanin je shvatio veličinu čudesnog događaja, nije mario za proceduru niti je brinuo za dugovječnost iscjeljenja, imao je vjeru da je bezuvjetno i trajno. Takva vjera je nadilazila trenutačno. Ta vjera ga je dovela pred Spasiteljeve noge a on je u tom trenutku mogao spoznati da je njegov Dobročinitelj puno više od Učitelja.
Isus je diskretno pohvalio ovakvo stanje duha koje je u stanju uzdići se iznad formalizma i koje zna prepoznati veličinu trenutaka. Pitao je: “Gdje je ostalih devet?”.

Gospodin stalno djeluje za dobro ljudskog roda. On uvijek daje svoje darove. On podiže bolesne iz postelje iznemoglosti, oslobađa ljude od opasnosti koje se ne vide, šalje nebeske anđele da ih sačuvaju od nesreća, zaštite od “kuge što se šulja kroz tmine” i “pošasti što hara o podne” (Psalam 91,6); ali njihova srca ostaju nedirnuta. On je dao sva bogatstva Neba da ih otkupi, pa ipak su ravnodušni prema Njegovoj velikoj ljubavi. Svojom nezahvalnošću zatvaraju svoja srca pred Božjom milosti. Kao vrijes u pustinji ne osjećaju kad dođe dobro i njihove duše nastanjuju suha mjesta u pustinji.

Mi smo brzi u našim zahtjevima, ali smo spori u zahvalama. Ponekad čak jednostavno zaboravimo zahvaliti, a ponekad život uzimamo zdravo za gotovo, nesvjesni za što sve možemo biti zahvalni. Učinimo sve da učvrstimo našu vezu s Bogom. U naše molitve trebaju biti uključene ne samo zamolbe i veličanje, već i zahvalnost. Na kraju naših večernjih molitvi ne zaboravljajmo da se zahvalimo Bogu zato što nam je darovao “tokom proteklog dana, milošću Svojom, darove života i zdravlja” i pripišimo Njemu zahvalnošću na svemu dobrom što smo učinili tog dana. Pamtimo da Mu se ujutro, poslije ustajanja, zahvalimo za novi dan koji nam je darovao. Mi tako malo imamo toga što možemo prinijeti Gospodinu za svu Njegovu dobrotu kojom nas obasipa. Ponudimo Mu barem plod naših usana, neprestanu zahvalnost, i time učinimo da naša srca istinski borave u Njemu.

Za naše je osobno dobro da u svježem sjećanju sačuvamo svaki Božji dar. Tako se vjera snaži da traži i primi sve više i više. Za nas se veće ohrabrenje nalazi u najmanjem blagoslovu koji smo osobno primili od Boga, nego u svim izvještajima koje možemo čitati o vjeri i iskustvu drugih. Duša koja se odaziva Božjoj milosti bit će slična zalivenom vrtu. Njezino će zdravlje brzo procvasti; njezina će svjetlost zasjati u tami i Gospodnja će se slava vidjeti na njoj. Sjetimo se tada velike naklonosti i ljubavi Gospodnje i bogatstva Njegove nježne milosti. Kao i izraelski narod, postavimo naše kamenje za spomen i upišimo na njemu dragocjenu povijest o tome što nam je Bog učinio. Dok promatramo Njegovo postupanje prema nama u našem putovanju kroz ovaj svijet, izjavimo iz srca omekšanog zahvalnošću: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino. Izvršit ću Jahvi zavjete svoje pred svim pukom njegovim.” (Psalam 116,12-14)