Nauci i dogme katoličke crkve koje nemaju veze sa Biblijom

Sa zvjezdicom (*) su označeni oni koje katolička crkva navodno temelji na Bibliji, ali su izvađeni iz konteksta i u biti nemaju veze sa Biblijskom objavom.
Sa dvije (**) označeni su oni kojih uopće nema u Bibliji
Sa tri (***) oni koji su suprotni Biblijskom nauku.
Ponekad se radi o kombinaciji, npr. nemaju veze sa Biblijom i suprotni su Biblijskom nauku (** + ***)
Prije nego počnete proučavati doktrine (nauke) katoličke crkve, savjetujem vam da uzmete Bibliju u ruke

 

1.  Najbizarniji od svih svakako je “ispovijedanje na uši” (* + ***) [dva članka napisana na temu sakramentalne ispovijedi u praksi napisao sam ovdje i ovdje!], fenomenalan strip upravo na tu temu možete vidjeti ovdje!
2.  Nauk o čistilištu (** + ***) i molitve za mrtve (*+***)
3.  Nauk o transupstancijaciji [Pretvorbi] (* + ***)
4.  Nauk o papi kao poglavaru crkve (* + ***)
5.  Vjerovanje da je Crkva izgrađena na Petru (*+ ***)
6.  Nauk o Marijinom uznesenju na nebo (** + ***)
7.  Štovanje kipova (** + ***) – idolopoklonstvo, zabranjeno i 2. Božjom zapovijedi koju je katolička crkva izbacila iz Dekaloga.
8.  Mise zadušnice (** + ***); Molitve i mise (prinošenje žrtava) za mrtve (** + ***)
9.  Teorija po kojoj duše pokojinika odmah nakon smrti primaju nagradu/kaznu u raju/paklu (* + ***)

10. Teorija po kojoj se „duše“ ljudi nakon smrti odvajaju od tijela i nastavljaju nezavisno egzistirati (* + ***)

11. Katoličko razumijevanje biblijskog pojma „duša“ (* + ***)

12. Kult štovanja svetaca (** + ***) i molitve upućene svecima (** + ***)
13. Nauk o istočnom grijehu (** + ***)

14. Krštenje male djece
15. Nauk o nezabludivosti pape (** + ***)
16. Zabrana ženidbe svećenicima (** + ***), apostoli su mogli biti oženjeni [evanđelist Marko nam kratko opisuje susret Petrove punice s Kristom (Mk 1,30-31), biskup je prema naputku apostola Pavla trebao biti “jedne žene muž” (1.Tim 3:2), Pavao jasno govori da: „Duh izričito kaže da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolje nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu…” (1. Timoteju 4,1.2).

17. Navodna Marijina ukazanja – tu postoje dvije mogućnosti, ili se radi o vještoj prevari, ili se ukazuje Sotona. (Ne čudi me to jer se i sam Sotona pretvara u anđela svjetla. Onda nije čudno da i njegovi sluge čine isto pretvarajući se da su sluge pravednosti. – 2. Korinčanima 11, 4.5)

18. Zapovijed o svetkovanju nedjelje (**+***) ; još bizarniji je pokušaj nametanja zabrane rada nedjeljom vršenjem pritiska na vladu RH (**+***)

19. Svi blagdani i postovi koje je uvela katolička crkva, a kojih nema u Bibliji (** + ***) [Blagdan Velike Gospe], [Božić]

20. Podjela grijeha na „lake i teške“

21. Nauk o primanju milosti putem sedam svetih sakramenata

22. Eh da, zaboravih reći i to da je katolička crkva izmjenila deset Božjih zapovjedi, ako ne vjerujete usporedite Božje zapovjedi iz Biblije, sa onima iz katekizma!

23. „Padanje u duhu“ tijekom karizmatskih obnova (** + ***)

24. Iscjeljenja tijekom karizmatskih obnova (** + ***)

25. Papinska inkvizicija (** + ***)

26. Nauk o “karmelskom škapularu” (** + ***)

27. Dogma o Marijinom trajnom djevičanstvu (** + ***)

28. Pokora (završni dio sakramentalne ispovijedi) (** + ***)

29. Rimo-katoličko razumijevanje pojma „Crkve“  i dogma koja kaže da izvan rimo-katoličke crkve nema spasenja (* + ***)

30. Pridodavanje deuterokanonskim knjigama kanonsku vrijednost, npr. knjiga o Juditi, Tobjina, knjige o Makabejcima i slične (** + ***)

31. Tvrdnja katoličke crkve da je teorija evolucije spojiva sa Biblijom (** + ***)

32. Katolička crkva nije „jedina prava Kristova Crkva“, nego Babilon – bludnica i otpala Crkva opisna u Otkrivenju 17,5

33. Tvrdnja katoličke crkve da su ona i njeni sakramenti neophodni za spasenje (** + ***)

34. Vjerovanje da će se svi spasiti  tj. da svi putevi vode do Boga (** + ***)

35. Vjerovanje da je Isus sišao nad (bio u) paklu (*+ ***)

36. Štovanje relikvija

37. Katoličko razumijevanje pojma pokajanje [tj. izjednačavanje biblijskog pojma pokajanje sa sakramentalnom ispovijedi] (** + ***)

38. Kult štovanja majke i djeteta (** + ***)

39. Nauk o nepogrešivosti katoličke crkve (** + ***)

40. Praksa mnogih katoličkih svećenika da zlostavljaju malu djecu (pedofilija) (** + ***)

41. Zatvaranje ljudi u izolaciju po različitim samostanima (** + ***), kao npr. u slučaju Edite Majić

42. Vjerovanje da kršćani i muslimani služe istom Bogu (** + ***)

43. Vjerovanje mnogih katolika da Bog Starog Zavjeta nije i Bog Novog, da se Bog promjenio i slično (** + ***)

44. Post petkom, nemrs i slične priče (**)

45. Neki od biblijskih stihova kojima katolici vole izvrtati značenje (* + ***)

46. Desničarenje i propagiranje fašizma od strane katoličke crkve i svećenka (** + ***)

47. Tvrdnja katoličke crkve da se vjera i znanost (konvencionalna) slažu 

48. Tvrdnja katoličke crkve da se protivi smrtnoj kazni

Iskustva spasenja bivših katolika

Od katolicizma do vjere u Stvoritelja

Još jedno svjedočanstvo spasenja

Večer koja je sve promjenila

Iz tame u spasonosno svjetlo

“Posebno sam zapamtio jednom u srednjoj školi kada se govorilo o Martinu Lutheru, jer se spomenuo sa tonom prezira i mržnje i govorilo se o njemu kao o nekom otpadniku”

Iskustvo jednog studenta iz Sarajeva

Iskustvo spasenja autora ove stranice

John Kasich, novoizabrani guverner savezne države Ohio (rođen je u obitelji Hrvata katolika, izišao je iz katolicizma i postao evanđeoski kršćanin)

Stav prema Katoličkoj crkvi i papinskoj službi

Zabrana mesa i alkohola

Nepostojanje pakla

Subota umjesto nedjelje

Biblijski kršćani imaju odgovor

Postoje i brojne katoličke sekte (ovo su samo neke od njih):

 

1. Katolički karizmatici – katolička sekta koja tvrdi da ih duh sveti ruši po podu, govori kroz njih u nekim nerazumljivim frfljanjima i iscjeljuje sa 1% uspjeha, za razliku od Isusa koji je lječio sa 100% (** + ***)

2. Marijina Legija

3. Opus Dei – katolička sekta, bolje rečeno kult koji favorizira ispiranje mozga, „trapljenje tijela“ (Ef 2,23) i ostale slične metode (** + ***)

4. FRAMA (Franjevačka mladež) – opasna sekta koja ispire mozak mladim katolicima kako bi ih što dalje držala od Biblije i prave spoznaje Istine koja se nalazi u Bibliji (** + ***)

5. Neokatekumenski put; (svjedočanstvo – “Jedna uništena obitelj”)

Prisjetimo se Pavlovih riječi: “Ne mogu se načuditi da se tako brzo odvraćate od Boga koji vas je pozvao u svojoj ljubavi i milosti u vječni život što ga daje kroz Krista. Vi već slijedite neki drugi put koji za sebe tvrdi da je Kristovo evanđelje, ali to nije. Prevarili su vas ljudi koji izvrću i mijenjaju istinu o Kristu. Ali neka je proklet svatko – pa bio to i ja ili čak anđeo s neba –tko vam navješćuje neko drugo evanđelje od onoga koje sam vam već navijestio.” (Galaćanima 1, 6-8), „takvi su ljudi lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove. To nije nikakvo čudeo jer i sam Sotona se prerušava u anđela svjetla“ (2. Korinćanima 11, 13-14).


Navodno Kristovo evanđelje koje navješta katolička crkva definitvno se razlikuje od Biblijskog nauka. Pavao vrlo jasno govori što misli o onima koji “istini okreću leđa” (Titu 1,14), “a vjeru smatraju izvorom zarade” (1. Timoteju 6,3-5).

 

Činjenica je da postoji samo jedno Evanđelje. Ni jedna druga „radosna vijest“ ne jamči čovječanstvu da će se spasiti ili izbjeći dan Gospodinova budućeg Suda. Bilo koje „drugo evanđelje“ obična je obmana. Ako se prisjetimo da je naš Gospodin Isus Krist rekao da je đavao „otac laži“ (Iv 8,44), bit će nam lako shvatljivo i tko stoji iza tog „drugog evanđelja“.

Biblijski kršćani imaju odgovor

Danas je već svima poznat odnos katoličkoga klera prema protestantima. To je odnos pun mržnje i napetosti sa katoličke strane, te ljubavi i strpljenja sa protestantske strane. To je upravo najvidljivije u Hrvatskoj koju katolička crkva smatra „tradicionalno katoličkom zemljom“. Naravno da u toj zemlji onda, prema katoličkoj crkvi, nema mjesta za druge, za one koji nisu katolici. To je najvidljivije u knjizi „Župa Tordininci“ vlč. Marka Bubala koji kaže da su protestanti „otpad nad kojim se treba zgražati“, dok oni koji ne misle tako su za njega „vođeni smicalicom da su sve vjere jednako dobre“.

Nažalost po ljude poput vlč. Bubala, protestantizam je već višestoljetna vjera u Hrvatskoj. Protestantizam je ovdje već prisutan od šestaestog stoljeća, odnosno već sa prvim počecima reformacije u Europi. Već se od 1527. godine spominje se pojava nove vjere, a prva protestantska sinoda održana je 1551. godine u Tordincima gdje i danas djeluje hrvatska protestantska župa. Ako se primijetili upravo je vlč. Bubalo katolički župnik u Tordincima što je vjerojatno i uzrok njegove velike mržnje prema svemu protestantskome. Vlč. Bubalo ide toliko daleko da čak i prebrojava žrtve domovinskoga rata u Tordincima, dijeleći ih na Hrvate i na kalvine, što nije ni časno ni pošteno.

Važno je, također, napomenuti da iz Istre dolazi jedan od najvećih reformatora šesnaestog stoljeća – Matija Vlačić Ilirik, koji je bio veoma blizak suradnik Martinu Lutheru. Postoji još niz velikih reformatora iz toga doba što pokazuje da ova područja nisu bila nijema za vrijeme reformacije nego su se glasno izjavili za reformu i promjene. Tu spadaju Primož Trubar, Stipan Konzul Istranin, Antun Dalmatin, Juraj Cvečić, Juraj Juričić i dr. Oni su bili i jako cijenjeni među svih protestantskim krugovima u Europi, a na ovim područjima su se proslavili i svojim prevoditeljskim i prosvjetiteljskim radom. Osnovavši hrvatsku protestantsku tiskaru u Urachu, za samo 5 godina tiskano je preko 25.000 knjiga. Također imamo i druge reformatore koji su propovijedali u narodu i bili jako cijenjeni među običnim pukom. Tu spadaju Baldo Lupetina, Grgur Vlahović, Mihajlo Bučić te Mihajlo Statrin koji je u 7 godina na području Slavonije i Ugarske reformirao 120 crkvenih općina.

Važan čimbenik u širenju reformirane konfesije u Hrvatskoj svakako zauzimaju i Zrinski koji su u to vrijeme bili najjača hrvatska plemićka obitelj. Ali odlukom Hrvatskog sabora iz 1608. godine katolička vjera bila isključivo priznata unutar granica Hrvatske, a protestanti segregirani i maltretirani te je protestantizam nastojanjem zagrebačkih biskupa gotovo sasvim iskorijenjen.

Najžalosnije je što onda i narod, pod utjecajem svojih župnika i biskupa, počinje da misli poput vlč. Bubala i da stvara određeni animozitet prema protestantima. To i danas dovodi do podjela u društvu gdje katolici izbjegavaju da se druže sa protestantima pa čak i ako članovi iste obitelji. Neki to rade zaslijepljeni retorikom katoličke crkve dok drugi jednostavno iz straha da ce biti „prozvani“ sa propovjedavaonice od strane župnika. Ono što je izvorno trebalo služiti kao mjesto propovijedanja Riječi Božje i poruke ljubavi danas služi za poruku mržnje i propovijedanje o politici.

Ako malo pregledate po internetu vidjet će te brojne katoličke stranice koje negativno govore o protestantima. To je govor pun mržnje i laži gdje se protestanti prikazuju kao sektaši i opasnost za društvo. Upravo se katolička crkva u tim tekstvovima sama koristi sektaškom retorikom. Zato se i žeim u ovome članku osvrnuti da jedan takav tekst. Njegovo ime je: „Pružaju li sekte istinu o Bogu i čovjeku? – Subotari“. Već sami naziv članka nosi podrugljivu poruku budući da pripadnike Kršćanske Advetističke Crkve zove „subotarima“ što je kolokvijalni termin s često negativnim konotacijama.

Uporaba ovakvih termina nije primjerena ni u žargonu, a kamo li na jednoj katoličkoj stranici. No na ovakve podrugljive termine su se Biblijski kršćani, zbog njihove učestalosti od strane katoličke crkve, navikli. Sada ću da prijeđem na sami tekst te ću da odgovorim na neke tvrdnje katoličke crkve i vidjeti da li su one temeljene na Bibliji i zdravom razumu ili ljudskoj predaji.

Prva tvrdnja koju iznose jeste: „Njihov utemeljitelj je William Miller, rođen 1782. u SAD-u.“ Zanimljivo je da u istom tekstu stoji i: „Tako su 1860. nastali Biblijski kršćani sedmoga dana.“ William Miller je umro godine 1849. tako da mi nije jasno, a vjerojatno ni vama, kako je onda mogao da 1860. godine osnuje Biblijski kršćaničku crkvu? Sljedeće što piše jeste: „Radi nedostatka obrazovanja i poznavanja Biblije, dolazi do fantastičnih zaključaka. Još kao baptist prorekao je Sudnji dan za 1844. godinu i to u dva navrata.“ Miller je kao prvo bio i do smrti ostao baptista. Meni je i dalje nejasno kako je mogao biti Adventist ako su Biblijski kršćani osnovani 11 godina nakon njegove smrti.

Rođen je u kršćanskoj obitelji, a roditelji su mu bili veterani Američkog rata za nezavisnost. Miller je prvo obrazovanje primio od majke koja ga je kod kuće školovala do njegove devete godine. Poslije je pohađao tek osnovanu školu „East Poultney District School“. Istina, nije nam poznato da li je Miller nastavio bilo koji oblik studija nakon osamnaeste godine, ali znamo da je već kao mladić imao pristup privatnim knjižnicama sudca Jamesa Witherella te kongresmena Marrhewa Lyona. I danas nam se postavlja pitanje, da li bi jedan sudac i jedan kongresman dopustili da se neko sa slabim obrazovanjem koristi njihovim privatnim knjižnicama? Njegova metoda proučavanja Biblije bila je metodičko uspoređivanje biblijskih redaka.

Nakon dvije godine istraživanja (1816. – 1818.) zaključio je da će prema proročanstvu u Danielu 8,14 („Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.“) godine 1843. „okončati svi sadašnji poslovi“ i da će doći Krist. Već je u šesnaestom stoljeću je Martin Luther napisao kako je uvjeren da se sudnji dan neće odlagati duže od tristo godina. Prvi “Biblijski kršćani”, („adventus“ – lat. dolazak) odnosno vjernici koji su vjerovali u drugi Kristov dolazak, bili su sami apostoli. Tako je apostol Pavao je s velikom čežnjom očekivao Isusov povratak (1 Sol 4,16).

Miller je još pet godina uporno proučavao Bibliju i tražio primjedbe na svoje zaključke. Rezultat je bio da je postao sigurniji nego ikad da će Krist doći oko 1843. godine. Miller je nastavio proučavati Bibliju idućih devet godina (1823. – 1832.). Kako su se propovjednici drugih vjerskih zajednica pridružili Milleru, tako je rastao broj vjernika. Oni koji su sudjelovali u pokretu nazvani su “milerovcima” ili “Biblijski kršćanima”. Javno ismijavanje kojemu su mileriti bili izloženi, navelo je većinu njih da se 1843. odvoje od crkava kojima su dotad pripadali. U ljeto 1843. godine Miller izrazio je razočaranje što Krist još nije došao, ali je pozivao vjernike da nastave očekivati skori Gospodnji dolazak.

U veljači 1844. skupina Biblijski kršćaničkih propovjednika, koja nije uključivala Millera, došla je do zaključka da proročanstvo o 2300 dana iz Daniela 8,14 neće doći kraju do jeseni 1844. Ubrzo nakon toga određen je i dan, 22. listopada. Nakon velikog razočaranja oni koji su očekivali advent, podijelili su se u skupine koje su se razlikovale po mišljenju zašto Krist nije došao. Većina je bila sigurna da je bila u pravu kad je proročanstvo o 2300 dana primijenilo na drugi Kristov dolazak; budući da Krist nije došao, mora da su pogriješili u svome računanju. Neki su postavili nove datume za drugi dolazak, samo da bi ponovno doživjeli razočaranje.

Druga je, opet, skupina tvrdila da je računanje bilo ispravno, ali da su očekivali pogrešan događaj; među njima su bili osnivači Crkve adventista sedmog dana. William Miller je nastavio očekivati Isusov povratak, premda je priznao da su povijesni i kronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti pogrešni. Miller je umro 1849. godine s nadom u Spasitelja koji će skoro doći.

Sljedeća tvrdnja katolika glasi: „Tada se pojavljuje Ellen White, vrlo nadarena, ali pomalo fanatična 19-godišnja baptistkinja. Ona je preuzela Millerovu nauku, no u središte pažnje stavila je subotu kao Dan Gospodnji umjesto nedjelje.“ Kao prvo ako „fanatičnost“ danas podrazumijeva držanje Božjih Zapovijedi i smatranje da je Biblija jedina vjerodostojna po pitanjima kršćanske istine, onda i ja želim biti fanatik! No, idemo dalje. Istina je da je već je prije 1844. godine razmatrana trajna važnost sedmoga dana, subote, kao dana bogoslužja, te je bila predmet razmatranja nekih milerita.

Rachel Oakes Preston, inače baptistica sedmog dana, neka od izdanja svoje crkve dala kršćanima u Washingtonu, u državi New Hempshire, koji su očekivali “svoje izbavljenje” zajedno s drugim Biblijski kršćanima. Njihov propovjednik Frederick Wheeler uskoro je počeo svetkovati subotu i nešto kasnije u 1844. ta je zajednica postala prva grupa Biblijski kršćaničkih svetkovatelja subote. Što se tiče Ellen White, Crkva adventista sedmog dana je prepoznaje kao Gospodnjeg vijesnika te primatelja jedinstvenog i plodnog dara proroštva.

Njezina je obitelj ozbiljno pristupala religiji. Otac joj je bio đakon u mjesnoj metodističkoj crkvi, tako da je godine 1842. krštena uronjavanjem i primljena u Metodističku crkvu. U prosincu 1844. godine, u vrijeme kad su se mnogi razočarani mileriti kolebali u svojoj vjeri, Ellen je sa četiri druge žene došla na bogoslužje u dom jedne prijateljice. Za vrijeme dok su se molile, sedamnaestogodišnja Ellen doživjela je svoje prvo viđenje: vidjela drugi Kristov dolazak i slavu Novoga Jeruzalema. Kad je Ellen ispričala drugim vjernicima što je vidjela, Biblijski kršćanička se grupa ohrabrila.

Poticali su je da priča o onome što je vidjela u tom prvom viđenju, kao i u onima koja su slijedila. Sljedeća tvrdnja glasi: „I ona je ustvrdila da 1844. godina nije greška, nego da je tada Krist ušao u „nebesko svetište“, a ne sišao na zemlju i da je u tome bila sva pogreška. Nevjerojatno, ali ljudi su i u to povjerovali!“ Istina ide malo drugačije. Dvadeset i trećeg listopada 1844. godine Hiram Edson i jedan njegov mileritski prijatelj pošli su da ohrabre one koji su zajedno s njima doživjeli razočaranje. Dok su poslije molitve prelazili preko Edsonove njive s kukuruzom, Edson je odjednom doživio bljesak spoznaje.

Mileriti su učili da je Svetište koje se trebalo očistiti (Dan 8,14) bila Crkva na zemlji, koju je prigodom drugog Kristovog dolaska trebalo očistiti od grijeha. Edson je shvatio da se Svetište koje je trebalo očistiti nije nalazilo na zemlji već na nebu. 22. listopada označio je početak, a ne kraj, antitipskog Dana pomirenja. Isus je ušao u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta da obavi naročito djelo prije no što se vrati na ovu zemlju. Edson i njegovi mileritski prijatelji su ponovno ispitivali Sveto pismo držeći ovo na umu. Dvadeset i drugi listopada 1844. označio je početak čišćenja nebeskog Svetišta i otvaranje istražnog, predadventnog suda; drugi Kristov dolazak na zemlju bio je stvar budućnosti.

Nije bilo određivanja datuma, ali su se složili da će se Isus uskoro vidljivo vratiti. Nakon toga slijedit će milenij tijekom kojega će Krist i sveti kraljevati na nebu. Na kraju tisuću godina Bog će obnoviti zemlju i uspostaviti svoje kraljevstvo. Ja mislim da svaki kršćanin treba da vjeruje da je Biblija nepogrešiva i nezabludiva Riječ Božja. Premda je Bibliju pisalo više od 40 autora tijekom razdoblja od više od 1.500 godina i na tri kontinenta, njezina točnost i relevantnost za današnje vrijeme ostaje nepromijenjena. Biblija je jedini objektivni izvor svake objave koju nam je Bog dao o sebi i svome naumu koji ima za čovječanstvo. Bog, naš vječni Otac, zna šta je najbolje za ljude i to je izrazio kroz Bibliju.

To znači da u Bibliji nema ništa što je bez značenja ili nevažno za ljude. Kada mi neko dadne bolje objašnjenje knjige proroka Danijela te Otkrivenja, prihvatit ću ga. Ali ipak ostaje činjenica da nitko osim Adventista, pa ni danas, nije ponudio objašnjenje tih proročanstava. A vjerovanje Adventista po tome pitanju je sljedeće: „Na Nebu postoji svetište, pravi šator što ga je postavio Bog, a ne čovjek. U njemu Krist vrši službu za nas, omogućujući vjernicima da iskoriste Njegovu žrtvu pomirnicu prinesenu na križu jednom za sve. On je postavljen za našeg Prvosvećenika, koji je otpočeo svoju posredničku službu u vrijeme svoga uzašašća. Godine 1844. na kraju proročkog vremenskog razdoblja od 2300 dana, On je ušao u drugu i posljednju fazu svoje službe pomirenja.

To je djelo istražnog suda koji je dio posljednjeg otklanjanja svakog grijeha, slikovito prikazanog u očišćenju starog hebrejskog svetišta na Dan očišćenja. U toj se tipičnoj službi svetište čistilo krvlju žrtvovanih životinja, ali se nebeske stvari čiste savršenom žrtvom Isusove krvi. Istražni sud otkriva nebeskim razumnim bićima tko je među mrtvima zaspao u Kristu i stoga se u Njemu smatra dostojnim da sudjeluje u prvom uskrsnuću. On također omogućuje da se vidi koji od živih prebivaju u Kristu, drže Božje zapovijedi i vjeru Isusovu te su u Njemu spremni za prijelaz u Njegovo vječno kraljevstvo.

Ovaj sud potvrđuje Božju pravednost u spašavanju onih koji vjeruju u Isusa. On objavljuje da će oni koji su ostali vjerni Bogu primiti Kraljevstvo. Završetak ove Kristove službe obilježit će kraj vremena milosti prije Drugog Kristovog dolaska.“ („Osnovna vjerovanja“, 23).

Svakako moj najdraži dio teksta je: „Da bismo jasno uvidjeli njihove zablude, usporedimo i njihovu nauku sa Biblijom.“ Ja se sa ovim slažem. Da bi smo uvidjeli zablude katoličke crkve, uporedimo i nauk Adventista i nauk katoličke crkve sa Biblijom. Samo tako možemo vidjeti tko od ove dvije skupine govori istinu. Nadam se da će i čitateljima biti to jasno na kraju ovoga članka. Pa, hajmo vidjeti u šta to Biblijski kršćani vjeruju a katolička crkva im zamjera.

 

Celibat

Celibat je jedan od nauka Katoličke crkve, koji zabranjuje svećenicima ženidbu. Takav nauk ne postoji u drugim kršćanskim crkvama.

Apostoli su mogli biti oženjeni [evanđelist Marko nam kratko opisuje susret Petrove punice s Kristom (Mk 1,30-31)], biskup je prema naputku apostola Pavla trebao biti “jedne žene muž” (1.Tim 3:2), Pavao jasno govori da: „Duh izričito kaže da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolje nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu…” (1. Timoteju 4,1.2).

Uveo ga je Grgur VII. 1074. na sinodu u Rimu. Taj sinod zabranio je svečenićku ženidbu, te zahtjevao od oženjenih svećenika da napuste žene, kasnije u svojoj enciklici iz1079. papa je zabranio oženjenim svećenicima i da ulaze u crkvu. Kad je papin dekret stigao u zapadnu Europu izbila je pobuna.

Ipak Grgurova je voljapobjedila, ali storgi dekret o celibatu nije uspio podići moralno stanje u crkvi. U opisima srednjovjekovnih prilika u crkvi, često se spominje velik nemoral i rasulo u redovima nižeg i višeg klera, čak i među papama. Npr. papaAleksandar VI. imao je devetero izvanbračne djece

Bitno je shvatiti da celibat nema nikakvog temelja u Bibliji. Svećenici su mogli i u Starom, ali i Novom zavjetu imati žene. Doduše u poganskim religijama je postojao celibat kao institucija.

Doduše, apostol Pavao je upozorio na to da će se pojaviti licemjeri koji će zabranjivati ženidbu, a istovremeno biti ožigosani u vlastitoj savjesti, tj. govoriti jedno, a raditi drugo (1. Timoteju 4,2-3).

Nažalost takav nauk doveo je do više negativnih stvari unutar katoličke crkve

1.      Pojave svećenika koji imaju izvanbračne odnose sa ženama

2.      Svećenika koji imaju homoseksualne sklonosti

3.      Svećenika koji imaju negativne sklonosti prema djeci

Predlažem vam posjet stranici “Neugodna istina o celibatu” gdje imate hrpu stvarnih primjera razvratnosti katoličkog klera iz različitih medija.

Dakako, kojekakvih razvratnosti ima i u drugim kršćanskim crkvama, međutim zbog neobične politike rimo-katoličke crkve koja sa jedne strane tolerira seksulanu razvratnost među svećenstvom (ako je oni prikrivaju), a sa druge javno osuđuje svečenićki brak, došlo je do toga da je crkva prepuna licemjera koji žive dvostrukim životom.

Žalosna je činjenica i da je u SAD-u stopa zaraze HIV-om 4 puta veća među katoličkim svećenicima nego ostatkom populacije, kao i to da celibat nije uspio smanjiti razvratnost svećenika, nego ju je nasuprot – povećao neobično je da katolička crkva i dan danas ustraje u tom protu-prirodnom zakonu.

Nedavno je u Chicagu izbio skandal kada je otkriveno da je jedan svećenik zarazio osmoricu svojih kolega sa virusom HIV-a.

 

ČISTILIŠTE

Čistilište je bilo nepoznato sve do Grgura I. (540-604), on je o čistilištu govorio sa stanovitom neodlučnošću. Navodno se duša tamo muči ognjem, a može joj se pomoći kupovanjem oprosta i misama zadušnicama (koje se također plaćaju). Nauk o čistilištu negira samoga Krista i njegovu žrtvu na križu kojom nas je on otkupio. Ako vjerujemo da su „sva pisma istinita“, a na križu je potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh i udovoljeno je Božanskoj pravdi. Jer “Plaća grijeha je smrt” (Rimljanima 6,23), a “Krist je, suglasno pismima, umro za naše grijehe” (1. Korinčanima 15,3), “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne” (1. Petrova 3,18), čemu onda „penali“ u čistilištu? To je moguće samo u jednom slučaju. Da nismo u potpunosti otkupljeni Kristovom smrću na križu. Takav nauk:

A)     Suprotan je Biblijskom

B)     Biblija ga nigdje ne spominje

Tu novotariju dogradio je Toma Akvinski, sabor u Firenci prihvatio ju je 1439. g. po papi Eugenu IV., a koncil u Trentu (1545-1563) na svome 25. zasjedanju proglasio je dogmom, proklevši usput sve one koji se s tim ne slažu. Nauk katoličke crkve poprilično je sulud vezano uz ovu tematiku. Usput rečeno ne priznaje ga nijedna druga kršćanska crkva osim katoličke.

Navodno bi mise zadušnice, nošenje škapulara, paljenje svijeća i novčani darovi crkvi od osobe i njegovih prijatelja trebali skratiti duljinu vremena za kojeg će duša trpjeti u ‘čistilištu’. Spašeni jesmo vjerom, ali vjeru trebamo ispovjedati djelima. Teorija i praksa moraju ići zajedno. Nemože se krasti, činiti nepravdu svojoj braći, klanjati kipovima, ne voljeti bližnje, činiti preljuba… (odnosno kršiti Deset Božjih zapovijedi) i u isto vrijeme se smatrati vjernikom. Spašeni jesmo samim obraćenjem (nakon čega sljedi krštenje), ali moramo ostati jaki do kraja. Oni koji se nisu obratili ili žive kao “neprijatelji križa Kristova” ne mogu se spasiti. Boga se ne može podmititi, niti se njegova milost može kupiti novcem. Ne znaći da će Bog imati više milosti za nekoga kome je uplaćeno 1000 misa zadušnica, za razliku od nekog kome nije uplaćena niti jedna. Štoviše biti će nam suđeno prema našim djelima, iako vjera jest opravdanje, vjeru treba ispovjedati i djelima. Ukoliko nema sklada između toga dvoje, osoba se ne može spasiti. Tvrdnju iz katekizma da su mise zadušnice Bogu posebno mile mise, iako o tome nema ni spomena u Bibliji također smatramo apsurdnom. Slicna je izjavama iz katekizma koje je odobrio papa Ivan Pavao II. 11. listopada 1992., evo jednog od njih 1028: “Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost.”

1. Pravednicima je obećano spasenje na Nebu, ali tek nakon Kristovog povratka u slavi (Iv 14, 2-3), umjesto u neko vrijeme nakon smrti kad navodno napuštamo ‘čistilište’ (Mt.25:31-34; Otk.22:12) i tek nakon toga će pravednici otići na Nebo.. 2. Svi pravednici primaju svoju nagradu istodobno, umjesto da svaka osoba dobija spasenje u različita vremena (Heb.11:39,40; 2Tim.4:8). 3. Smrt je proslijeđena potpunim neznanjem, umjesto radnjama predloženih od nauka o čistilištu. “Živi barem znaju da će umrjeti, a mrtvi ne znaju ništa” (Propovjednik 9,5) “I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš jer nema djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš” (Propovjednik 9,10) “Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje. Mi živi, mi Jahvu slavimo, sada i dovjeka. Aleluja” (Psalam 115,18) “Izađe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove” (Psalam 146,4) “Dao mu je i vlast da sudi, jer je sin Čovječji. Ne čudite se tomu! Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima, čuti njegov glas, te izaći iz njih. (Ivan 5,27-28)

Mi se spašavamo vjerom u Krista tijekom našeg sadašnjeg života, a ne u nekakvom periodu patnje nakon smrti. Nama je rečeno da “Očisti(mo) stari kvasac” grijeha u našem životu (1. Korinčanima 5,7); da se očistimo od djela grijeha (2. Tim. 2,21; Heb. 9,14). “Zla se kloni i čini dobro i ostat češ dovjeka… Zauvijek će biti zatrti zlikovci” (Psalam 37, 27-28), “Tko kleveće bližnjeg u potaji, toga ću pogubiti. Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosim” (Psalam 101,5). Naše vrijeme očišćenja je stoga sada, u ovom životu, umjesto u mjestu čišćenja (‘čistilišta’) gdje ulazimo nakon smrti. “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa” (2Kor.6:2). Naša pokornost Bogu krštenjem i razvijanje kršćanskog karaktera u ovom životu, će odvesti našemu spasenju (Gal.6:8) – ne provođenje perioda u ‘čistlištu’. Drugim riječima, naša vječna sudbina se određuje u ovom životu, nakon smrti nam se ne pruža druga prilika da izmjenimo svoju sudbinu.

Pokušaji drugih da nas spase paljenjem svijeća i drugim prilozima katoličkoj crkvi, neće utjecati uopće na naše spasenje. Koji se uzdaju u svoga bogatstva “neće nikako brata osloboditi, neće dati Bogu otkupa za nj… da ko dovijeka živi” (Ps.49:6-9), “Ne pomaže bogatstvo u dan Božje srđbe, a pravednost izbavlja od smrti” (Izreke 11,4)

Protestanti smatraju da nam u spasenju može pomoći samo živa vjera u Gospodina Isusa Krista, a ne kojekakva praznovjerja tipa škapulari itd… npr. dekret pape Pavla V. od 11. veljače 1613 – koji je na snazi i danas – ističe da »Crkva jamči svojim autoritetom da se oni koji nose škapular, sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za spasenje u zajedništvu s Bogom ili – kako se to ranije običavalo reći – za ‘što brži izlazak iz čistilišta’«. Mislim da taj dekret nadilazi kategoriju „vjerovali ili ne“. Cijeli taj članak iz Glasa Koncila možete vidjeti ovdje.

Nauk o čistilištu usko je usko vezan sa sakramentom ispovijedi. Bez postojanja čistilišta nauk o ispovijedanju svećeniku bio bi besmislen. Sakramentom ispovijedi se naime ne dobiva sam oprost grijeha, već oslobađanje od patnji koja bi određena osoba trebala navodno doživjeti u Čistilištu.

Martin Luther: “Trebamo se moliti za sebe i za sve druge ljude, čak i za naše neprijatelje ali ne i za duše mrtvih”

Jean Calvin: “Moramo se držati Božje riječi koja odbacuje ovu fikciju”

John Knox: “Molitva za mrtve je uzaludna”

William Tyndale: “Čistilište je papinska izmišljotina”

Predlažemo vam tekst Raj Čistilište Pakao ? Što je to ? [2] od jednog katoličkog vjeroučitelja, da bi ste vidjeli bizarnost samog teksta molimo pročitajte ga. Evo nekih isjećaka iz njega:

“A možemo i platiti mise za njih koje i nama jako pomažu jer mi molimo a njih a one za nas.”, “Postoje tri stadija Čistilišta: duše na Pragu ulaza u nebo, duše u srednjem Čistilištu i duše u Velikom Čistilištu koje su najudaljenije od Božje slave.”, “Djevica Marija po Zemlji skuplja svete Mise, molitve za pokojne, dobra djela da ih prikaže svome Sinu, da ih pretvori u utjehu milosti za duše u Čistilištu.”, “Čistilište je kao vatra, plamen koji razbuktava žeđ za Bogom. Što se više približava Bogu duša više želi biti sjedinjena s njime.”, “Njima (u srednjem čistilištu) je dozvoljeno da shvate Boga u njegovom Milosrđu, te Ga stoga ne prestaju slaviti.”, “Nebeski Prag je vrh Čistilišta To je svijet svjetla i mira. Duše na Pragu privlači neizmjerna ljubav prema Ljubavi Božjoj, koja ih privlači i posjeduje, natapa ih svojom ljubavi, te im se objavljuje bez mjere. One odgovaraju na tu ljubav, te se prepuštaju toj Ljubavi, koja ih preuzima i veže, s kojim se ne mogu još uvijek sjediniti.”, “Njih posjećuju sveci, posebno patron sveti Josip, arkanđeo Mihael, najviše Blažena Djevica Marija, posebice na svoje liturgijske blagdane i sve subote. Ona dolazi da bi utješila te svete duše, donoseći sa sobom blaženstvo Neba, nadu i pregršt Ljubavi Božje.”

Jedna druga vjernica nam pak savjetuje [3] među ostalim, da ako želimo izbjeći čistilište nosimo škapular “Naše Kraljice od Karmela”. čak je i razvila tvrdnju da je čistilište “nastalo od Krista Spasitelja koji je umro na križu da spasi ljudski rod”, iako sveto pismo, pa čak ni katolička crkva o tome nigdje ne govori.

Jedna druga vjernica nam pak opisuje [4] iskustvo koje joj je učvrstilo vjeru u čistilište: Ležala sam na krevetu u mojem malom stanu u potkrovlju, kad najednom ugledam pokojnu Macu. Došla mi je u posjete s jednim mladićem, obučenim u čudno plavo odijelo. Obradovala sam se što ju vidim, svjesna da je umrla, te ju upitah:… Kako vi živite tamo na onom svijetu?» «Živimo u zajednici, imamo svoje vođe i kada želimo nekuda ići, odjavimo se kod njih». «Da li ti je žao što si bila spaljena?» «To je najbolje što ste mogli učiniti», potvrdila je. … Shvatila sam i vjerovala da joj se duša nalazi u fazi čišćenja, u čistilištu, jer vjerujem da ništa nečisto neće ući u Kraljevstvo nebesko. Taj san je ujedno i učvrstio moju vjeru u čistilište, te sam se počela više moliti za sve svoje drage pokojnike.

 

Da li je Kristova Crkva izgrađena na Petru?

Hajdemo razbiti još jedan mit, navodna izgradnja Kristove Crkve na Petru temelji se na sljedećim riječima:

”A ja tebi kažem: Ti si Petar (kamen) i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.” (Matej 16,18)

U samoj ovoj izjavi, Gospodin Isus je odvojio stijenu od kamena (Petra). Kao prvo, tekst kaže:

“kago de soi lego hoti su ei Petros, kai epi taute te petra oikodomeso mou ten ekklesian…”

Dakle, tekst kaže: “A ja tebi kažem: “Ti si Petar i na ovoj stijeni …” Odnosno, ti si Kamen (m.r,) i na ovoj stijeni (ž. r.) sagradit ću crkvu svoju! Zapazimo da tekst ne kaže „Ti si Petar kamen“, „Ti si Petar stijena“, nego „Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću crkvu svoju“.

Petros označava “otkinuti kamen ili oblutak ili kamen koji se mogao baciti ili lako pomaknuti” (Vines, str. 321), dok petra označava “masivnu stijenu”. Isto tako, sam Petar zapravo kaže da je Krist ta stijena (petra) na kojoj je izgrađena crkva:

[zato jer se radi o ž. r., Jeruzalemska Biblija prevodi to sa „na ovoj stijeni“, dok ostali katolički prijevodi (iz očitog razloga) u pravilu prevode sa „na toj stijeni“ ignorirajući činjenicu da grčki orginal govori u ž.r., a ne m.r.]

“Pristupite k njemu, živomu kamenu (liton) koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izrabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živoga kamenja (litoi) sagradi duhovna kuća, sveto svećenstvo, da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu! … Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo« (1. Petrova 2,5.9) [Napomena, Petar ovdje govori “običnim” vjernicima, a ne kleru RKC!!!].

„Jer stoji na jednom mjestu Pisma: ‘Evo, na Sionu postavljam ugaoni kamen (liton), izabran, dragocjen, tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.’ Prema tome, kamen (litos) koji su odbacili graditelji – upravo taj – postao je ugaonim kamenom, za vas koji vjerujete dragocjen, a za one koji ne vjeruju, kamen (litos) spoticanja, stijena (petra) sablazni. O nj se spotiču jer ne vjeruju Riječi: to je njihova sudbina.” (1. Petrova 2,10).

Prema tome, Krist je ta stijena na kojoj je sagrađena crkva. Štoviše, Petar ovdje govori o izgradnji “duhovne građevine”, o svećenstvu – a ta duhovna građevina je Crkva (zajednica onih koji vjeruju u Isusa)! Što znači da je RKC utemeljena na krivome temelju, jer prava Kristova crkva (dakle, opća Crkva svih vjernih) izgrađena je na Kristu, a ne na Petru!

“Nitko naime ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist!” (1. Korinćanima 3,11).

Od 15 puta koliko se riječ petra spominje u Novom zavjetu, nikada se ne odnosi ni na jednoga od apostola, a kamoli na Petra! Štoviše, kada se ne odnosi na doslovnu stijenu (npr. Otk 6,15) ili na Isusa (1. Pt 2,8), odnosi se još na Kristov nauk (Matej 7,24-25; Luka 6,48) i ni jedanput na Petra!!!

Međutim, Petar nije osamljeni primjer ove potvrde:

“Pili su, naime, iz duhovne stijene (petra) koja ih je pratila, a ta stijena (petra) bijaše Krist.” (1. Korinćanima 10,4).

Pavao ovdje povezuje Krista sa stijenom!

Štoviše, sam Augustin (premda njegovo mišljenje nije nezabludivo, ali ga valja spomenuti) tumači to da je Stijena sam Krist u Retract. i. 21, Op. i. p. 32.

„Nitko ne osporava Petrovo jasno vodstvo prve crkve. Međutim, Krist nije sagradio svoju crkvu na Petru i Petar to nije prenio na rimske biskupe! Štoviše, zabluda da je Petar bio rimski biskup počela je tek dva stoljeća nakon njegove smrti. On je vjerojatno bio u Rimu, baš kao i Pavao, ali nije postavio svoje nasljednike! To su priče za malu djecu!“

Bitno je zapaziti da to ne kažem ja, nego „Sveti“ Augustin, međutim, uskoro je sa ciljem postavljanja papinog primata, postavljena teorija po kojoj je Crkva navodno sagrađena na Petru, a Petar je navodno svoj autoritet prenio na rimskog biskupa (rimskog biskupa su tek tri stoljeća nakon Petrove smrti počeli nazivati papom). Žalosno je što se tvrdnja o tome da je Crkva izgrađena na Petru, a ne na Kristu temelji na izvrtanju Božje riječi i ljudskim tradicijama, dok se navodno Petrovo prenošenje autoriteta na rimskog papu u Bibliji uopće niti ne spominje.

Zanimljiv je i Augustinov stav kada kaže da je Petar imao vodeću ulogu među apostolima, međutim jasno i otvoreno kaže da on nikada takvo što nije prenio na rimskog biskupa, niti je on sam (Petar) ikada bio rimski biskup, a to je upravo ono na što se katolička crkva poziva.

Dali je Petar bio vođa crkve? Čitajući Djela apostolska shvatiti ćete da je Petar bio jedan od učenika i da je zajedno sa ostalima propovjedao ‘radosnu vijest’. On je bio jedan od apostola, tj. stupova crkve, ali nije bio nikakav ‘viši’ autoritet koji bi bio nad ostalima, ili nad njima vladao kao kakva glava na vrhu neke piramidalne hijerarhije. Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Ivan 18,36), a Kristovi učenici nisu se ponašali kao vladari ovozemaljskih kraljevstava:

Kraljevi narodâ gospodare nad njima, i oni koji vrše vlast nad njima hoće da se zovu dobrotvori. A vi nemojte tako“ (Lk 22, 25-26)

Očito je da Petar nije fizička stijena i temelj Kristove Crkve, zato jer ga i sam Krist nedugo nakon što kaže da će na „ovoj stijeni izraditi Crkvu“  naziva Sotonom (Matej 16,23), a sam Petar tri puta ga se odriče. Kada bi Petar bio doslovni temelj Crkve Božje, to bi impliciralo da bi se sa Petrovom smrću i sama Crkva urušila jer bi ostala bez temelja. Tako isto Petar ne može biti niti „duhovna stijena“, jer je iz Svetog Pisma jasno da je duhovna stijena sam Krist, a ne apostol Petar.

Međutim potrebno je razjasniti i sljedeći stih –

„Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.”  (Matej 16,19)

Prije svega, bitno je naglasiti da katolici tvrde da je Isus upravo ovdje dao baš Petru moć da ‘svezuje’ i ‘razvezuje’, međutim oni koji to tvrde zaboravljaju da je ta ‘moć’dana i ostalim učenicima, pogledajte i sami –

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” (Matej 18,18)

Samim time očito je da ove riječi nemaju veze nikakve veze sa papinstvom ili ‘papinom nezabludivošću’. Papinstvo se pojavilo tek par stoljeća kasnije.

Ključ koji su Isusovi učenici dobili bilo je evanđelje, spasonosna sila Božja za spasenje ljudi po vjeri u Krista (Djela 4,12). Samim time što su dobili Božju riječ i primili Duha Svetoga dobili su silu i autoritet da ljudima oko sebe navjeste radosnu vijest i na taj način otvore drugima vrata neba. Jedino vjerom i pokajanjem, odnosno uzvjerovanjem u Božju riječ koja im je bila propovjedana preko tih ljudi ti isti su mogli biti spašeni.

Bilo kakvo drugo razumijevanje jednostavno nema bilijskog temelja. A jednom kada se Božja riječ zamjeni ljudskim predajama dobivamo sustav poput katolicizma koji do dana današnjega skreće ljude sa puta spasenja, te disperzira i skreće njihov pogled sa jedinoga koji im može dati oprost grijeha i vječni život na cijeli jedan sustav sastavljen od katoličkih svećenika, kanoniziranih svetaca, papa i ostalih drugih posrednika koji je sve samo ne biblijski.

 

Da li molitve pokojnim svecima imaju bibljiskog temelja

Bitno je shvatiti da se izraz sveti u Bibliji odnosi na žive vjernike. Tj. ljude koji su spašeni zahvaljujući svojoj vjeri u Krista.

Božja riječ uči nas da je Pavao ohrabrivao vjernike (svete) da se mole jedni za druge, ali nikada nije savjetovao vjernicima (svecima) da traže zagovor od nekog pokojnog vjernika (sveca).

Postavlja se pitanje zašto? Odgovor je frapantan (šokirajući) za većinu katolika. Naime, mrtvi vjernici nalaze se još u grobu u nesvjesnom stanju (sve do uskrsnuća) [1. Korinćanima 15,23*], te je sa mrtvima iz tog razloga nemoguće razgovarati ili ih moliti za zagovor, te da oni koji misle da razgovaraju sa mrtvima u biti razgovaraju sa demonima. Primjer jednog takvog razgovora nalazimo u 1. Samuelovoj, kada je Šaul otišao kod spiritistice (osobe koja za sebe tvrdi da može razgovarati sa pokojnicima) i na kraju izgubio život zbog toga.

Zapravo suština problema je katoličko poimanje biblijskog pojma duše, kojeg oni razumijevaju kao neku izvantjelesnu komponentu, a ne samoga čovjeka. kao i vjerovanje da se nagrada/kazna prima odmah nakon smrti, a ne tek na „Dan suda“.

Bit cijele priče u biti nisu sveci iako su oni ispali kolaterlana žrtva ovog pitanja. Radi se o tome da je katolička crkva skinula Isusu posredničku ulogu između nas i našeg nebeskog Oca (Ivan 14,6).

Btno je napomenuti da Biblija ne poznaje niti jednu molitvu upućenu pokojnicima. Isus Krist naš je zagovornik//posrednik kod Boga Oca i iz Božje riječi jasno je da nam drugi zagovornik kod Svetog Oca (Ivan 17,11) nije niti potreban (vidi 1. Ivanova 2,1; 1. Timoteju 2,5).

Ako je uistinu jedan, kao što kaže Sveto Pismo, čemu onda pristupati drugim zagovornicima/posrednicima? Tim više što Isus Krist zauvijek živi da bi posredovao za nas (Hebrejima 7,25), te da nitko na Nebu nema bolji pristup k Božjemu prijestolju od onoga koji mi imamo kroz molitvu Bogu ocu kroz Njegovog Sina (Hebrejima 4,14-16).

Katolički nauk neobičan je, Sveto pismo kaže da se između nas (osoba A) i Boga Oca (osoba B), nalazi Bog Sin (osoba C).

Isus Krist kaže da je do našeg nebeskog Oca moguće doći samo i isključivo kroz Njega, te istovremeno ne spominje nikakve druge posrednike: “Ja sam put istina i život.Nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Ivan 14,6).

Štoviše on nas poziva da dođeo izravno k njemu! “Dođite k mene svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28)

Međutim katolička crkva kaže da nije baš tako… Oni tvrde da se između vas (osoba A), i Boga Oca (osoba C), nalazi svećenik katoličke crkve (osoba B), potom Crkva (institucija D), potom Isusova majka Marija (osoba E), potom svi ostali kanonizirani sveci katoličke crkve (osobe F), a tek onda stvarni posrednik Isus Krist.

Na taj način napravljen je jedan kompleksni sustav posrednika, koji sa stvarnim biblijskim naukom nema ama baš ništa. To je tužna i žalosna činjenica, preostaje nam jedino da se molimo Bogu Ocu, u ime Njegovog Sina da katolički vjernici shvate da se radi o prijevari te izađu iz tog religijskog sustava koji umanjuje, iskrivljuje, zamračuje i zamjenjuje ulogu stvarnog posrednika (Isusa Krista) sa cijelom jednom zbirkom mrtvih i živih osoba, te ovozemaljskih institucija.

Prisjetimo se Isusovih riječi: “Što god zamolite od Oca u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.” (Ivan 14:13); “Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam.” (Ivan 16:23).

Razlog iz kojega naše molitve ponekad nisu uslišene je u tome što Bog ponekad od nas traži strpljivost (koje mi ljudi nerjetko nemamo), te da ono za što se molimo ponekad nije istovremeno i Božja volja (1. Ivanova 5,14-15).

Katolički argumenti uglavnom su bizarni, te pokušavaju dokazati da je sa mrtvima moguće razgovarati

Ponekad i fundamentalisti prigovaraju molbama upućenim našoj subraći kršćanima u nebu, da mole za nas, izjavljujući da je Bog zabranio kontakt s mrtvima u odlomcima kao što je Pnz 18, 10-14. Zapravo, on to nije učinio, jer on to ponekad i dopušta – na primjer kad je učinio da se Mojsije i Ilija pojave s Kristom pred učenicima na Brdu Preobraženja (Mt 17, 3).“ (link)

Ovaj nevjerojatan tekst zanemaruje činjenicu

a)     da je uskrsnuće jedina nada u novi život za kršćane

b)     te da će se uskrsnuće vjernih dogoditi tek prilikom Kristova povratka u slavi

c)      tj. da se oni koji su „usnuli u Kristu“ nalaze u grobu, a ne na nebu

Također oni kažu da iako je Bog izričito zabranio kontakt sa pokojnicima  „Zapravo, on to nije učinio“, te da „on to ponekad i dopušta“. Vjerovali ili ne za primjer razgovora sa pokojinikom navode Isusov razgovor na gori preobraženja sa prorokom Ilijom koji uopće nije mrtav nego je uznesen na nebo (nije vidio smrti) [2. Kraljevima 2,11], isto kao i patrijarh Henok [Hebrejima 11,5]. Za razliku od njih, Mojsije je umro, ali je Bog uzeo njegoov tijelo (Juda 9*), tj. vratio ga u život nakon što je umro, isto kao i „mnoga tjelesa svetih, koji su bili preminuli“ (Matej 27,52) neposredno nakon svoga uskrsnuća.

Drugi argument je iz Otkrivenja 5,8*, jer se tamo govori o „molitvama svetih“, međutim iz kontkesta tog poglavlja, ali i ostatka Biblije, jasno je da se tu radi o molitvama koje su živi sveti uputili Bogu za vrijeme ovozemaljskog života, a ne o molitvama pokojnih vjernika.

———————————-

1. Korinćanima 15,23 „Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku“

Juda 9 „A Mihael arkanđeo, kad se je prepirao s đavlom i borio se za Mojsijevo tijelo, nije se usudio izgovoriti sud pogrde, nego reče: “Gospodin neka te kazni!”

Otkrivenje 5,8 „I kad uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Janjetom. Svaki je imao citaru i zlatne čaše pune tamjana: “to su molitve svetih“

————————————————

 

Deset Božjih zapovijedi

Prijevod s hebrejskog jezika glasi ovako (Izlazak 20, 2-17; vidi i Ponovljeni zakon 5,6-21):

1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

2. Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.

5. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.

6. Ne ubij!

7. Ne učini preljuba!

8. Ne ukradi!

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

————————————————————————————————————————

Jesu li iste zapovijedi u Bibliji i u katekizmu katoličke crkve?

Ako pažljivo usporedite obije verzije, primjetiti ćete da je deseta zapovijed iz Bibliji, podjeljena na dvije zapovijedi u katekizmu. Drugim riječim, pod pretpostavkom da je drugih devet ostalo na svom mjestu, imali bismo jedanaest zapovijedi. Međutim ako još pažljivije pogledate vidjeti ćete i da druge zapovijedi iz Biblije koja zabranjuje idolopoklonstvo (vizualiziranje, štovanje i čašćenje kipova) u katekizmu uopće nema. Četvrta je također temeljito izmjenjena. Dakle, ne radi se o istim zapovijedima.

TREBA LI ŽIVJETI PO BOŽJIM ZAPOVIJEDIMA?

Pravda je tvoja pravda vječita i zakon je tvoj sama istina” (Ps 119 ,142)
Ti si odbacio sve one koji su zabludjeli daleko od tvojih zapovijedi, jer njihova okolišanja bijahu sama laž” (Ps 119, 118)

Dakle Biblija kaže da je Božja pravda pravda vječita, a njegov Zakon sama istina

“Ako vršimo Božje zapovijedi, po tome znamo da ga poznamo. Tko tvrdi “Poznajem ga”, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je i u njemu nema istine” (1.Iv 2,3-4)

Odnosno da oni koji tvrde da ga poznaju, a ne poznaju njegove zapovijedi u biti lažu

“Jer u ovome se sastoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi” (1.Iv 5,3)
“Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih taj me ljubi” (Iv 14,21)
“Ako me ljubite vršit ćete moje zapovijedi” (Iv 14,13)

Odnosno da ako ljubimo Boga nećemo krštiti Božje zapovijedi (klanjati se kipovima od drvlja i kamenja, krasti itd…)

“Kad bi samo njihova srca bila takva da me se uvijek boje i drže SVE moje zapovijedi, da tako vazda budu sretni, oni i njihovo potomstvo” (Pz 5,29)

Odnosno kaže da su SVE zapovijedi dane za naše dobro

Neki kažu da je “Zakon”, odnosno Božje zapovijedi ukinut… ipak Isus kaže…

Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer zaista kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrćica slova iz zakona, sigurno neće nestati a da se sve ne ostvari, stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom.” (Mt 5,17-21)

Isus Krist ispunio je moralni Zakon […kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svoga… (Iv 15,10)], sustav žrtvovanja propisan Levitskim zakonikom [jer “Plaća grijeha je smrt” (Rimljanima 6,23), a “Krist je, suglasno pismima, umro za naše grijehe” (1. Korinčanima 15,3)], te ispunio Božija proročanstva dana preko proroka[“Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscjeliše” (Izaija 53,5)]

Nisu Božje zapovijedi pribijene na križ, nego naši grijesi!

Neki kažu da Božje zapovijedi treba prihvaćati selektivno, (npr. katolička crkva maknula je 2. i 4. zapovijed iz dekaloga), što kaže Biblija?

“Tko vrši sav Zakon, a samo u jednoj odredbi pogriješi, kriv je kao da je sve prekršio. Jer Bog koji je rekao: ‘Ne čini preljub’ kazao je i: ‘Ne ubij!’ Pa ako i nisi počinio preljub, ali si nekog ubio, u potpunosti si prekršio Božji zakon i pred Bogom si kriv za sve” (Jakov 2, 10.11)

Dakle shvaćamo da treba držati sve zapovijedi!

Neki kažu da ljudska predaja ima veći autoritet od Božijih zapovijedi, ali što kaže Biblija

“Uzaludno je bogoštovlje koje mi iskazujete. I što naučava, to su zapovijedi ljudske. Vi ostavljate zapovijed Božju da držite predaju ljudsku. Vi zgodno ukidate – nastavi on Božiju zapovijed da držite svoju predaju” (Mk 7,7)

Neki kažu da je Zakon (Božje zapovijedi) ukinut skupa sa obrezanjem, ali što kaže apostol Pavao?

“…nije važno je li tko obrezan ili neobrezan, već dali drži Božje zapovijedi” (1. Korinčanima 7,19)

Iz riječi apostola Pavla ne bi se dalo zaključiti tako nešto.

Dakako, “nikoga neće opravdati vršenje Zakona. Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha” (Rim 20,19), Ali… “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo” (Rm 3,31). Jer “Ako naime svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno išćekivanje Suda” (Heb 10,26.27), “Ta niste pod Zakonom nego pod milošću! Što dakle? Da griješimo jer nismo pod Zakonom nego pod milošću? Nipošto!(Rimljanima 6,14-15)

Iz Pavlovih poslanica očito je da on pod Zakon smatra Božje zapovijedi, što mnogi nažalost i danas osporavaju. Na kraju svega u Otkrivenju piše “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa” (Otk 14,12)

Da li je moguće opravdati se vršenjem Zakona? Ne!

Nisam od onih koji preziru tu Božju milost. Jer da smo se mogli spasiti izvršavanjem Zakona, Krist bi za nas uzalud umro.” (Gal 2,21)

Dakle… možemo mirne savijesti zaključiti da sve Božje zapovijedi vrijede i danas (i zauvijek će), te ovim tekstom završavam raspravu sa svim “pismoznancima” koji tvrde da Božje zapovijedi ne treba, ili da ih treba selektivno prihvaćati. Nije mi bila namjera pobijati opravdanje vjerom već samo upozoriti ljude na pogubnost selektivnog prihvaćanja, odnsono odbacivanja Božjih zapovijedi.

Mnogi nažalost odbijaju Božje zapovijedi, bilo u potpunosti ili djelomično, te smatraju da nema ničega loše u tome da nadodaju ili oduzimaju zapovijedi koje je Bog napisao svojim vlastitim prstom…. Što kaže Biblija o tome?

“Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga što vam ih dajem.” (PZ 4,2)

Šansa da će se ijedna od Božjih zapovijedi ikada promjeniti jednaka je nuli pod pretpostavkom da se Bog ne mijenja: “Jer ja, Jahve ne mijenjam se, a vi sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka! Od vremena svojih otaca odstupate od mojih uredaba i ne čuvate ih. Vratite se meni i ja ću se vratiti vama – govori Jahve nad Vojskama” (Malahija 3,6.7)

PS: Neznam da li ste primjetili ali u katekizmu se nalaze neke druge zapovijedi, žalosno, ali istinito

 

FRAMA (Franjevačka mladež) – još jedna katolička sekta

Imao sam priliku suresti tu neobičnu katoličku sektu. Pred njihovom sektom stajao je natpis „Imaš li hrabrosti priključiti nam se?“ Kako prilično dobro poznajem Bibliju „skupio sam hrabrosti“ ući u njihove prostorije. Ono što sam tamo vidjeo dalo bi se opisati sa dvije riječi „tuga i jad“.

Na sastancima FRAME, Biblija se NIKADA ne čita. Neznam je li zabranjena, ali kada sam počeo pričati sa njima o Bibliji i o tome kako volim Bibliju i kako bih rado htjeo čitati Bibliju, rekli su mi da ako me zanima čitanje Biblije, da tamo nemam što za raditi. Onako uzbuđen i još u šoku bljedo sam promatrao kako se mole „zdravomarije“ i mole se „Franji Asiškom“. Tome katoličkom svecu čak daju i zakletvu „to je samo za one najhrabrije“. Od Biblije ni B. Pričaju najčešće o izletima, hodočašćima, svjetovnim stvarima, druženjima nevezanim uz njihovu organizaciju itd. Da ne bi slučajno čitali Bibliju na njih pazi „Veliki meštar“ odnosno redovnik pod čijim budnim okom oni sudjeluju u primanju sakramenata i ostalim crkvenim aktivnostima.

Žalosna činjenica je barem koliko sam ja primjetio da mnogi među njima vjeruju u bizarne nauke katoličke crkve

–         čistilište

–         mise zadušnice

–         papu

–         molitve Mariji i svecima katoličke crkve

–         krštavnja male djece (Biblija kaže da je potrebno vjerovati da bi se netko krstio)

–         i hrpa drugih nauka koje nemaju veze sa Biblijom, a možete ih vidjeti ovdje!

Najtužnije od svega je to što se ispovjedaju svećeniku misleći da im on može oprostiti grijehe, te da je on posrednik između njih i Boga.

To pogubno krivovjerje zanemarilo je 2 činjenice:

–         da grijehe može opraštati samo Bog

–         da je Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi

(da bi objasnili taj nauk njihovi fratri čak citiraju i Bibliju „kome oprostite grijehe bit će oprošteni“), zanemarujući 2 činjenice:

–         da u Bibliji ne postoji niti jedan primjer sakramentalne ispovjedi

–         da se sakramentalan ispovjed pojavila tek u 6 st. Među monasima u istočnim crkvama, a u zapadnoj se pojavila oko 9. st.

Ako im ta FRMAŠI kažu to, onda će se ispraviti i reći da u biti sakramentalnu ispovjed nije uveo Isus, već da je u početku ona bila takva da se vjernik ispovjedao pred cijelom zajednicom, zanemarujući još dvije činjenice:

–         da se takvo što nigdje ne spominje u Bibliji

–         da je jedina forma ispovjedi kakvu Biblija poznaje ona u kojoj se vi izravno ispovjedate Bogu, putem našeg Velikog Svećenika Isusa Krista

Da ne duljim dalje, ta jadna djeca su se dala zavesti od strane tih pomračenih umova kojima je katolička crkva doslovce isprala mozak te su otišli živjeti po samostanima izolirajući se od svijeta. Biblija pak nigdje ne spominje niti redovnike, niti samostane. Isus nikada nije tražio od onih koji ga vole da odu živjeti po kojekakvim samostanima u izolaciji.

Još jedno žalosno krivovjerje je da se svećenici ne smiju ženiti. Tu đavolju nauku katolička crkva uvela je tek u srednjem vijeku. Zabrane ženidbe svećenicima nema nigdje u Bibliji. Zato je među tim fratrima učestala pojava homoseksualizma i drugih perverzija koji će ih na kraju odvesti u vječnu propast.

Ipak najžalosnije su tri sljedeće činjenice:

–         da ti jadni mladići i djevojke ne čitaju Bibliju samostalno

–         ako i čitaju samostalno slijepo prihvaćaju ono što katekizam govori

–         ne traže Duha Svetoga da im pomogne u razumijevanju Biblije

Molim sve članove FRAME da daju priliku Isusu i da povjeruj u ono što piše u Bbliji, a ne u katekizmu. Biblija u drugoj Božjoj zapovjedi zabranjuje štovanje i čašćenje kipova. Zato jer jedini koji zaslužuje štovanje je BOG Svemogući na nebesima. Da bi prevara tih fratara bila još veća oni im daju iskrivljenu verziju Božjih zapovjedi. Mudro maknuvši drugu zapovjed oni su ih naveli na idolopoklonstvo. Ta djeca nažalost neznaju da niti jedan idolopoklonik neće imati udjela u Božjem kraljevstvu.

Druga Božja zapovjed iz Biblije, koju je katolička crkva maknula iz katekizma glasi:

„Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi“ (Knjiga Izlaska 20. poglavlje)

Kao i izričitu Božju zapovjed iz Ponovljenog zakona:

Pazite dakle dobro na se, za život vam je! Onda, kad vam je Jahve, Bog vaš na Horebu govorio usred ognja, ne vidjeste nikakva kipa. Zato ne radite naopako i ne pravite sebi nikada klesani kip muškog ili ženskog obličja. (Pnz 4, 15-16)

Niti riječi apostola Pavla upućenu onima koji su štovali kipove:

„Kakvog zajedništva može imati Božji hram s idolima?“

Onda će ti dosjetljivi fratri reći da je i Bog rekao Izraelcima da naprave kipove anđela iznad kovčega saveza. Da rekao im je ali im nije rekao da im iskazuju štovanje!!!

Kipovi i slike u katoličkoj crkvi doslovno mame na idolopoklonstvo. Ljudi se pred njima klanjaju, mole lae svijeće itd….

Za kraj svim članovima FRAME mogu samo reći da se mole Bogu da im otvori oči u uši da čuju i vide ono što dosada nisu vidjeli. Neka čitaju Bibliju (Božju riječ), te usklade svoj život sa njom. Izlazak iz kartoličke crkve, također je neophodan za spasenje. Katolička crkva nije prava crkva, ona ima hrpu krivih nauka, koji će na kraju njene vjernike skupa sa papom odvesti u smrt.

 

Gradnja kipova u židovskom hramu

Jedan od katoličkih argumenata u prilog idolopoklonstva je i sljedeći –

“Bog je u Starom savezu zapovijedio izradu kipova i slika u hramu, stoga katolička crkva nasljeduje taj biblijski primjer!

Oni koji to tvrde zaboravljaju sljedeće činjenice:

U prvoj knjizi Ljetopisa vidimo da je David svojem sinu Salomonu predao nacrt za uređenje hrama. Između ostalog, predao mu je i zlatne šipke za izradu kola sa zlatnim kerubinima koji će raširenim krilima zaklanjati Jahvin kovčeg (28,18). Nadalje, spominje se da je Salomon kerubine u hramu obložio zlatom. Oni su se nalazili po svim zidovima Hrama unaokolo, iznutra i izvana, urezao je likove kerubina, palma i rastvorenih cvjetova, a zlatom je pokrio i pod Hrama izvana i iznutra (1. Kraljevi 6,23-30).    

Ovo objašnjenje, za razliku od ostalih, na prvi pogled ima biblijsku podlogu. Može li se iz ovog primjera povući poveznica s katoličkim kipovima i slikama? Odgovor je negativan! Upute koje je Bog dao za izradu kerubinskih likova bile su striktno ograničene za to vrijeme i prostor hrama. Bog je točno rekao što, gdje, kako i u koje vrijeme učiniti. Dakle, to nije opća zapovijed ili davanje zelenog svjetla za izradu kipova i slika u budućnosti, kao što katolički teolozi žele sugerirati.

Kad bi katoličko tumačenje bilo točno, tada bi Izraelci na osnovu Božjih uputa za hram počeli u svojim domovima, sinagogama i javnim mjestima držati kerubinske kipove i slike. Oni to nisu činili! Također, nisu bili vođeni katoličkim vjerovanjem da se na osnovu hramskog primjera mogu izrađivati kipovi i slike drugih vjernika. Izraelci nikada nisu u svrhu bogoštovlja izrađivali kipove i slike Abrahama, Mojsija, Jakova, Izaka, Davida i drugih velikana vjere iz svojih redova niti ih častili, a kamoli im se klanjali ili molili poslije njihove smrti ili očekivali da ih zagovaraju u nebu.

Ako želite saznati više o idolopoklonstvu možete to učiniti ovdje!

 

Idolopoklonstvo (štovanje kipova)

Idolopoklonstvo je jedan od najopasnijih grijeha. Sveto Pismo na mnogo mjesta kaže da će konačna sudbina svih idolopoklonika biti u ognjenom jezeru.

Samo Novi Zavjet spominje idole i idolopoklonstvo preko trideset puta. Svaki put u negativnom kontekstu.

Da idolopoklonici neće imati udjela u kraljevstvu Božjem piše na više mjesta:

a)     1. Korinćanima 5,10

b)     1. Korinćanima 6,9

c)      Galaćanima 5,20

d)     Efežanima 5,5

e)     Otkrivenje 21,8

f)      Otkrivenje 22,15

Stoga nije neuobičajeno dan nas Pavao poziva da bježimo od idolopoklonstva –

Stoga ljubljena braćo, bježite od idolopoklonstva“ (1. Kor 10,14)

Što ima hram Božji sa idolima?“ (2. Kor 6,16)

Dječice čuvajte se idola“ (1. ivanova 5,21)

Za one koji nisu znali, riječ idol označava kip, a idolopoklonstvo štovanje, čašćenje ili klanjanje kipovima. Nažalost, ta pogubna praka se prakticira u mnogim svjetskim religijama.

—————————-

Iz svih tih razloga nepohodno je otkriti činjenicu koju mnogi katolici neznaju, u katoličkoj verziji Deset zapovjedi (onoj iz katekizma) fali druga koja zabranjuje idolopoklonstvo, a ona glasi ovako:

Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi.” (Izlazak 20,4-6)

U toj zapovijedi Bog nas upozorava na to da se ne klanjamo idolima i obličjima, tj. kipovima i slikama. Stoga je potrebno upozoriti na činjenicu da se u katoličkoj crkvi nerjetko iskazuje štovanje kipovima (idolopoklonstvo). Biblija naime kaže da se molimo samo Bogu i to u Isusovo ime. Nigdje ne piše da bi se trebali klanjati ili moliti Mariji i svecima, bilo izravno ili za zagovor.

Biblija nam govori da je između Boga i ljudisamo jedan posrednik(1. Timoteju 2,5) i zagovornik (1.Ivanova,1-2)on se zove Isus Krist. On kaže da jedino preko njega možemo doći do nebeskog Oca (Ivan 14,6), te nas ohrabruje da se molimo Ocu u Njegovo ime, obečajući nam da će nas On uslišiti (Ivanu 14,13-14), ukoliko je ono za što se molimo po njegovoj volji (1. Ivanova 5,14-15). On je ujedno i jedini koji nam može dati spasenje (Djela apostolska 4,12) i vječni život (Ivan 3,16), te nas poziva da bez obzira na naše nevolje i probleme dođemo izravno njemu (Matej 11,28).

Bog naime nije nigdje dao niti najmanju naznaku da želi da mu iskazujemo štovanje na način da se klanjamo ispraznim kipovima (djelima ljudskih ruku), zato jer je ‘Bog Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini (Ivan 4,24).


Da li vi mislite da Bog želi da mu iskazujemo štovanje tako što se klanjamo i molimo stvorenjima, a ne Stvoritelju?

 


Sam Bog u svojoj nadahnutoj riječi daje nam upozorenje da ga ne štujemo na takav način:Pazite dobro! Onoga dana kada vam je Jahve, Bog vaš, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili, te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškog ili ženskog obličja … ne daj se zavesti, da padneš pred njima i da im se pokloniš, jer ih Gospod, Bog tvoj, prepusti svima drugim narodima pod cijelim nebom.” (PnZ 4,15-16.19)

Bitno je napomenuti da su argumenti koji iznose neki katolici iracionalni. Naime Iako Bog izričito zabranjuje klanjanje pred kipoviima, oni smatraju da klanjanje pred kipovima Bog ne zabranjuje.

Drugi argument je da im se oni ne klanjaju (iako im se u biti klanjaju), već ih samo časte na način da se klanjaju pred njima. Nedavno je papa Ratzinger čak pozvao na čašćenje kipa “Gospe Lurdske”, čime je doslovce pozvao svoje vjernike na otvoreno idolopoklonstvo.

Bog naime jasno kaže: “Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima” (Izaija 42,8 )

Iz čega je očito da Bog želi da častimo njega, a ne njeme kipove ili pak osobe koje oni predstavljaju.

Osim toga neki katolici pokušavaju opravdati pravljenje kipova (kao umjetničkih djela), to uopće nije sporno niti Biblija to zabranjuje, ali definitivno zabranjuje klanjanje kipovima/slikama i čašćenje tih istih.

Iako će neki katolici pokušati tvrditi da ne štuju same kipove, već osobe koje ti isti kipovi/slike predstavljaju, taj argument također otpada zato jer se i u svim drugim religijama gdje se prakticira idolopoklonstvo, ne štuju sami kipovi/slike (tj. drvo i kamenje), već osobe koje ti isti predstavljaju.

Osim toga Bog je zabranio idolopoklonstvo bez obzira na to koga predstavljaju ti kipovi/slike, pa čak i ako im je cilj predstavljanje Njega samoga. Boga se ne može dočarati kipom. Apostoli su svjesni toga opetovano upozoravali rane kršćane da se klone kipova i idolopoklonstva.

Apostoli su bili skromni propovjednici radosne vijesti, kada se satnik Kornelije u Cezariji poklonio pred njim, Petar ga je podigao uz riječi da je i on samo čovjek, tj. da mu se ne klanja (Djela 10, 25-26). Međutim zbog čuda koje su činili ljudi su pomislili da su oni bogovi koji su sišli među njih i htjeli im prinjeti žrtvu – „A kad to čuše apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe haljine svoje i skočiše među narod vičući i govoreći: ‘Ljudi, što to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovijedamo, da se od ovih ništavih stvari obratite k Bogu živome, koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve, što je u njima.’“ (Djela 14,15)

Pavao je svjestan toga da su mnogi kršćani prije obraćenja služili idolima (bili idolopoklonici), zbog toga, on ih uporno poziva na prestanak sa tom praksom. Zamislite tek da su ti isti kršćani u svoju bogomolju (crkvu) stavili Pavlov kip, klanjali se pred njim i molili se pred kipom da ih on zagovara pored nebeskim Ocem. Pavao bi im zasigurno šokiran rekao da to ne čine, niti za njegovog života, niti poslije njegove smrti.

Međutim, u katoličkoj crkvi se upravo to dogodilo, malo po malo kipovi pokojnika su se počeli izlagati po crkvama i ljudi se pred njima počeli klanjajati (prigibati svoja koljena), ne znajući što rade i nesvjesni toga da ih Bog poziva na to da prestanu sa tim. Sve do završetka ‘ikonoklastičkih borbi’ 787.g. postojale su u katolicizmu dvije grupe ljudi. Jedni su se poput Pavla zalagali protiv štovanja kipova, a drugi su bili za. Na kraju ovi drugi su pobijedili, a katolička crkva je krenula na širok put idolopoklonstva koji vodi u propast. Bez obzira na odluke Crkvenih koncila Bog vas poziva na prestanak sa tom praksom. On, a ne Crkveni koncili jedini je koji definira što je to idolopoklonstvo i jedini je koji vam može opostiti grijehe.

Jedan od zanimljivijih argumenata u prilog štovanju i čašćenju kipova kojeg katolici znaju sa vremena na vrijeme spomenuti jest jedan zanimljiv događaj u pustinji kada je Bog Mojsiju zapovjedio da načini mjedenu zmiju, međutim taj događaj u biti govori protiv štovanja i čašćenja kipova, a ne u prilog tome!

Drugi argument je da je Bog zapovjedio da se naprave kipovi kerubina (anđela) u glavnom židovskom hramu, međutim, kao i prethodni u biti svjedoči protiv štovanja i čašćenja kipova, tj. osoba koje ti kipovi predstavljaju. Dokaz za to je susret apostola Ivana sa anđelom, prilikom kojeg se apostol poklonio pred anđelom na što ga anđeo upozorava riječima “Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” (Otkrivenje 22,9) 

Zapazite, anđeo ga nije pitao da li on njega časti, štuje, poštuje ili obožava klanjajući se pred njim, odnosno nije ulazio sa njim u teološku raspravu oko naravi samoga čina klanjaja (u što katolici redovito ulaze), nego mu je jednostavno rekao da to ne radi i da je Bog onaj kome se treba klanjati.

Drugim riječima ako živ anđeo ne dozvoljava da se pred njim klanja (prigiba koljena) suludo bi bilo tvrditi da je u redu klanjati se pred anđelovim kipom.

————————————–

Još članaka na temu idolopoklonstva možete naći na sljedećim adresama

O kultu štovanja majke i djeteta možete više pročitati ovdje!

Kipovi i slike“ (kućna crkva „Riječ istine“)

Treba li štovati svece i Djevicu Mariju?“ (krscanstvo.net)

 

Iscjeljenja na duhovnim obnovama

Sva biblijska iscjeljenja bila su potpuna (dakle, ljudi na koje su polagane ruke nisu rekli “malo sam bolje”, “dosta sam bolje” i slično, bili bi u potpunosti iscjeljeni). osim toga Isus i apostoli mogli su iscjeliti svaku bolest. Također, svi koji bi bili bolesni, a nalazili su se tamo bili bi iscjeljeni.

U skoro svim slučajevima u Bibliji iscjeljnja su se zbila trenutno ili nakon što bi bolesnik učinio nešto što mu je osoba koja ima taj dar rekla da učini (U Djelima sva, a u evanđeljima skoro sva iscjeljenja bila su trenutna, osim kada je Isus rekao gubavima da se odu pokazati svećeniku i oni su dakako otišli i dok su došli tamo bili su skroz zdravi i sl.)

To je kao da ja na nekog položim ruke i kažem: “U ime Isusovo neka je otkonjena od tebe ova smrtonosna bolest (npr. SIDA), odi u kliniku dr. Fran Mihaljević i napravi HIV test”. Dakako osoba kad bi dosla tamo bila bi zdrava, ali i to iscjeljenje iako se nije zbilo istog trenutka, u biti se zbilo vrlo brzo, tj. nije trajalo mjesecima ili godinama.

Ono što je bilo zajedničko u gotovo svim slučajevima u Bibliji je to da su skoro svi iscjeljeni vjerovali da ih Isus može iscjeliti, te da je on Gospodin i Spasitelj. Vjerujem da su svi ili skoro svi koji su se tamo nalazili vjerovali u to.

Osim toga, Isus ili apostoli nikad nisu tražili da netko vjeruje da je iscjeljen iako nije iscjeljen. Oni bi u pravilu tu osobu iscjelili istog trena, ili bi im rekli da učine nešto nakon čega bi bili potpuno iscjeljeni (npr. okupali se u rijeci, pokazali se svećeniku i sl.)

Ono što oni tvrde upravo je suprotno onome što Biblija govori. Oni npr. polože na vas ruke i navodno vas iscjele u Isusovo ime. Dakako, vi niste iscjeljeni, ali vjerujete da jeste, oni odu dalje, i nikome ništa. Kada se Isus susreo sa jednim slabovidnim čovjekom koji je vidio ljude kao drva, položio je ruke na njega, ali on (poslije ćete shvatiti zašto Biblija navodi taj primjer), nije bio Iscjeljen. I sada Isus koji zna sve, te uvijek osjeti ako je netko primio to iscjeljenje („netko me se dotače“), glumi naivca i pita tog bolesnika (kojeg nije iscjelio, a čega je i svjestan, jer ga u suprotnom nebi to pitao) – pita, „Je li mu bolje?“ On dakako, svjestan da nije iscjeljen, ne odgovara, „malo bolje vidim“, „malo mi je bolje“ i sl. On odgovara vrlo jasno i glasno! NIJE MI BOLJE, I DALJE VIDIM KAO I PRIJE!, sada bi ti karizmatici njemu rekli…. „pa moraš vjerovati da ti je bolje“, „nemožeš biti iscjeljen ako ne vjeruješ da si iscjeljen (primio iscjeljenje i sl.). Isus dakako ne odgovara njemu… „Vjeruj da si primio iscjeljenje, iscjeljenje će doći kad-tad i sl.“

Ono što radi Isus u ovom trenutku je KLJUČNO. Isus njemu ne odgovara „Zato jer ne vjeruješ da si primio iscjeljenje, nećeš biti iscjeljen“, „Moraš vjerovati da si iscjeljen iako je očito da nisi“ i slično. On razumije tog čovjeka i shvaća njegov problem. Njegov odgovor ne doživljava kao napad na svoju moć da iscjeljuje, nevjeru ili nešto slično itd. On njegov odgovor doživljava kao činjenicu, a činjenica je da taj čovjek nije iscjeljen. Što Isus onda radi? Polaže opet ruke na njega i u potpunosti ga istog trena iscjeljuje!!!

Drugim riječima, Isus čini ono što niti jedan od tih šarlatana i hulitelja na Duha Svetoga koji tvrde da imaju u Bibliji opisan dar iscjeljivanja – iscjeljuje čovjeka od njegove bolesti i daje mu potpuno zdravlje.

E sada postoji još jedan trik. Bila je jedna djevojčica na „Danima čudesa“. Ta djevojčica je sljepa, i sad svi se sjate na nju, propovjednik polaže ruke na nju, i onako svi okupljeni oko nje pitaju je jeli joj bolje, gotovo iznuđujući potvrdan odgovor od nje. Ona pod pritiskom, kaže da joj je „malo bolje“, „da nešto vidi“ i sličo, ne želeći pokazati nevjeru ili sumnju kako oni to pokušavaju često reći. Dakako njoj nije bolje, ali glumi… na kraju tog bizarnog seminara svima je jasno da ona nije iscjeljena. I sada ti fanatici bacaju ulje na vatru i daju sljedeću izjavu: „Slično ona djevojka slijepa od rođenja – vidi majku u jednom trenutku i onda za par minuta se vraća i sumnja. Đavo se i dalje bori, ruši drugima vjeru, unosi zabunu“.

Ipak kada bi netko bio iscjeljen u Isusovo ime, on bi bio iscjeljen u potpunosti i on bi vidio vrlo jasno, tako jasno da nema toga Đavla koji bi ga naveo da posumlja u to da je isjcljen. Razlog zašto je ona vjerojatno posumljala u činjenicu da je iscjeljena je taj da uopće nije niti iscjeljena. Kada bi bila iscjeljena nebi sumljala. Tvrditi da se sada „Đavao vratio“, odnosno da je u trenutku prije otišao, a sada je evo opet ovdje, stravično je, tim više što svi mi znamo kako izgleda povratak Đavla. Isus ga opisuje: „Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude s onim čovjekom gore nego na početku“ Lk 11,26.

Osim toga iscjeljenja na tim susretima iznimno su rijetka i većinom su to neka lakša “iscjeljenja” tipa, rame me više ne boli, kukovi me ne bole i slično. Nijedna osoba iz kolica nije ustala, niti je koji sljepac progledao. Često bi mnogi ljudi govorili da im je “malo bolje” ili slično. Ljudi koje su apostoli iscjelili nikada nisu tako govorili.

Dar iscjeljenja koji imaju karizmatici nije onakav kakav su imali apostoli. Apostoli su dakako polagali ruke na bolesne kao i oni, s tim da bi svi na koje bi apostoli stavljali ruke bili iscjeljeni i to trenutno i u potpunosti. Oni što rade karizmatici nije ni blizu tome.

 Kada bi apostoli rekli nekome tko je u kolicima/nepokretan “ustani i hodaj”, oni bi ustali i hodali.

Ipak kada karizmatici to govore to se ne događa u 99% slučajeva. Niti Isus niti apostoli nisu lječili s tim uspjehom, a da jesu, vjerojatno danas nebi bilo 2 milijarde deklerativnih kršćana na svijetu.

To će zvučati grubo, ali karizmatici kažu da ne lječe oni već Isus, i time kada osoba nije iscjeljena, krivnja zapravo pada na Isusa. Mislim da nije potrebno reći da osobama koje nisu iscjeljene a takvih je golema većina slabi vjera zbog toga.

Još par tekstova na tu temu možete pročitati ovdje:

KARIZMATICI I KATOLIČKI KARIZMATIZAM NA PUTU JE PROPASTI

Nauci i dogme katoličke crkve koje nemaju veze sa Biblijom

Padanje u duhu na duhovnim obnovama

 

Istina o Božiću

Kao djeca bili smo podučeni od svojih roditelja i naviknuti da na Božić dobivamo poklone. Dječjoj radosti nije bilo kraja. Šareno okićeno božićno drvce sa svim kuglicama, lametama i raznim svjećicama blistalo je kroz prozore stanova. A ispod drvca nalazilo se ono što smo mi djeca najradosnije očekivali – pokloni. Prema mogućnostima roditelja bilo ih je većih i manjih. Ljudi su posvuda bili radosni, smijeh i šala bili su stalni pratioci, a miris cimeta i vanilije širio se svuda po cijeloj kući. Sve što su nam tada roditelji ispričali o tome slavlju prihvaćali smo kao gotove činjenice. Vjerovali smo u to kao da sju njihova obrazloženja sama po sebi bila jasna.

Razmislimo malo! Rijetko se tko od nas zapitao zašto u to sve vjerujemo, zašto sudjeluje u tim običajima, i odakle oni dolaze? Mi smo rođeni u svijetu punom običaja i tradicija, i kad smo postali stariji, preuzeli smo ih u svoj život bez previše razmišljanja. Otkad i odakle sežu počeci slavljenja Božića? Je li to stvarno dan Isusovog rođenja? Jesu li apostoli, koji su Isusa osobno poznavali i koje je On podučavao, slavili Njegov rođendan 25. prosinca? Jesu li ga uopće slavili? Zašto Božić svečano slave i nekršćani iako se radi o najvažnijem kršćanskom slavlju? Zašto članovi obitelji, prijatelji i poznanici razmjenjuju poklone za Božić? Samo zbog toga što su mudraci s istoka Isusu donijeli poklone? Odgovori na ova pitanja iznenadit će vas. Većina ljudi ima, naime, o božićnim običajima sasvim krive predodžbe. Koje su u biti stvarne činjenice?

Budući da je katolička crkva proširila Božić po cijelome svijetu, ona bi trebala imati najvjerodostojnije informacije o tome običaju. U Katoličkoj enciklopediji koja je izdana 1911. godine, pod riječju Božić može se pročitati sljedeće: „Božić se ne ubraja u svetkovine prve Crkve (počeci kršćanske Crkve sežu nakon Isusove smrti). Prve dokaze o tom slavlju nalazimo u Egiptu. Neznabožački običaji koji su se vremenski slavili oko siječnja postali su Božićni običaji“. Pod riječjuRođendan (Natal Day), saznajemo da je ranokatolički crkveni otac Origen (teolog iz 2.-3-st., rođen u Aleksandriji) spoznao sljedeću istinu: “… u Bibliji nigdje nije naznačeno da se na Njegov (Isusov) rođendan slavilo ili priređivalo banket. To su radili samo grešnici (kao faraon ili Herod) koji su dan kad su bili rođeni naveliko slavili”

Tu izjavu možemo naći i u Evangeličkom crkvenom leksikonu, 1953., 3.sv., str. 1742):

U enciklopediji Grossen Brockhaus, 16. izdanju, čitamo pod natuknicom Božić: “Slavljenje Isusovog rođendana bilo je prihvaćeno od strane većine tek u 4. stoljeću, i otad se slavi svake godine… Uspostavi božićnog slavlja pogodovale su činjenice koje su se suprotile neznabožačkom slavlju Sol Invicitus. S druge strane, 25. prosinac, dan zimskog solsticija (najkraći dan u godini) trebao je ukazati na Krista, pravo svjetlo svijeta, i tako simbolika Sol Invictus prenijeti na Isusa Krista”

Većina ljudi ne pridaje toj zapovijedi nikakvu vrijednost, već slijede ljudske zapovijedi i slave Božić. Mi kažemo da smo kršćanski narod, a zapravo smo sljedbenici Babilona, samo to ne znamo ili ne želimo znati. Pravi kršćanin neće s poganstvom raditi kompromise. Poganstvo. pa bilo ono činjeno u Isusovo ime, ostaje poganstvo. Kršćanstvo pomiješano s poganstvom nije pravo kršćanstvo (inače je Božić samo jedan poganski babilonski element koji je ušao u kršćanstvo, ima ih na desetine)

 

Što se tiče darivanja, evo jedan citati iz Bibliotheca Sacra (12. sv., str. 153-155). “Uzajamno darivanje prijatelja za božićno slavlje ima isti karakter kao i za saturnalije i kršćani su ga morali preuzeti iz poganstva, što možemo zaključiti iz upozoravajućih Tertulijanovih izjava

Činjenica je da taj duboko ukorijenjeni običaj darivanja za vrijeme Božića nema nikakve veze s Isusovim rođenjem. Ako netko ima rođendan, hoćemo li tada kupovati poklon za druge? Ljudi slave dan koji nije Isusov rođendan tako što štede svaki novčić ne bi li kupili poklone za svoje mile i drage, i međusobno ih izmijenili. Ali iskustvo nam govori, da kako se približava prosinac, skoro svi koji se nazivaju kršćanima zaboravljaju dati poklone Isusu i darove za širenje Evanđelja. Zašto su mudraci darivali Isusa? Oni su došli par dana ili čak par tjedana nakon Isusovog rođenja. Tekst u evanđeljima kaže da Isusa obdariše (Matej 2,11). Pristupiti kralju ili viskokim službenicima kod istočnih naroda je bilo nezamislivo. Taj se običaj mnogo puta spominje u Starom zavjetu. Ovdje je jasno da to nije nikakav novi kršćanski običaj – izmjenjivanje poklona među prijateljima i u krugu obitelji za proslavljanje Isusova rođendana. Mudraci su svoje poklone donijeli judejskom kralju, kao što je i kraljica od Sabe donijela poklone Salomonu.

Što se tiče ukrašavanja božićnog drvca, da li ste ikada pročitali ovaj biblijski tekst:

“Jer su običaji tih naroda puka ništavnost samo DRVO POSJEČENO U ŠUMI, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima. Poput palme stoje uspravno, nalik na ptičja strašila u vrtu…” Jeremija 10,3-4.

Međutim suština cijelog problema nije sam Božić, nego neka pseudo-religioznost. Zašto to govorim?

Golema većina ljudi u našoj zemlji ne čita Bibliju, nema osobnu zajednicu sa Bogom, i živi u grijehu. Međutim običaji poput Božića daju im privid religioznosti, smatraju za sebe da su kršćani jer idu u Crkvu za Božić i Uskrs (nažalost također poganski blagdan).

U takvoj situaiciji gdje je smisao Božića zabava, odmor, razmjena poklona, božićno drvce, šunka, odojak itd, a ne sam Isus Krist, tj. osobna zajednica sa njim dovodi mnoge ljude u zabludu. Oni se smatraju kršćanima zato jer su katolici, iako u biti uopće ne prakticiraju niti katolicizam (mješavinu poganstva i kršćanstva), niti biblisjko kršćanstvo.

Mogli bi smo se u biti ovako izraziti, oni prakticiraju samo poganske elemente katolicizma. Slave određene blagdane (npr. Dan mrtvih – vezan izravno uz kult štovanja mrtvih, također poganski blagdan), i imaju određene tradicije i slično, iako u biti nemaju osobnu zajednicu sa Isusom.

Da sumiramo, smisao Božića za golemu večinu nema nikakve veze sa biblijskim kršćanstvom, kada bi Božić kao blagdan približavao ljude Kristu, tada bi još to imalo i smisla. Međutim on u biti odvodi ljude od Krista i daje im lažan osjećaj sigurnosti i osjećaj zajedništva sa isusom. Takvo kršćanstvo, gdje je naglasak na proslavi blagdana, a ne bogoštovlju „u Dudu i istini“ nije ispravno.

Ne morate biti genij da bi ste shvatili ove jednostavne činjenice. U svakom slučaju, ne slavljenje Božića (i ostalih zapovjedanih blagdana od strane katoličke crkve) nije grijeh u Božjim očima, obiteljsko okupljanje sa ili bez prijatelja na Božić (kao i bilo koji drugi dan) kojem je svrha Isus Krist, a ne razmjena poklona definitivno je poželjna aktivnost.

Slavljenje Božića sam po sebi je nebitno, bitan je vaš odnos sa Isusom.

 

Istočni grijeh – pobožna prijevara

Nauk o istočnom grijehu suprotan je Bibliji. Prije nego uđem u daljnje objašnjavanje tog istog bitno je napomenuti par stvari vezanih uz sam pojam grijeha.

  1. Odgovornost za djela koja činimo je isključivo osobna, dakle za djela koja ja činim mogu odgovarati isključivo ja. Ako moji roditelji žive u grijeh oni će za to odgovarati, a ne ja. Isto je i u obrnutom slučaju, ako ja ne vjerujem u Isusa i živim bezbožnim životom, na dan Suda ja, a ne moji roditelji će odgovarati za to. (Ako vam to nije jasno molim vas da obavezno pročitate knjigu proroka Ezekiela 18. cijelo poglavlje)
  1. Nakon što smo to shvatili pitamo se što je „Istočni grijeh“. Da bi smo to razumjeli moramo ući u umove katoličkih teologa i razumjeti njihovu „priču“. Oni naime tvrde da su Adamovim padom u grijeh svi ljudi postali grešni. To dakako nije sporno, Biblija to također govori. Ono što je sporno je sljedeće: Oni tvrde da ja snosim odgovornost za grijeh koji je Adam počinio. Takvo nešto ne spominje se nigdje u Bibliji, to je isključivo nauk katoličke crkve, ali da bi smo shvatili zašto je došlo do takvog nauka moramo se vratiti u prošlost i priječi jednu točku u budućnost.
  1. Kada je jedan papa prevodio Bibliju na latinski došlo je do naizgled male pogreške u prijevodu. Naime stih koji govori „da su po Adamu svi postali grešni“ (što je istina), oni su zamjenili stihom „da su po Adamu svi sagriješili“. Uviđate razliku? Drugim riječima, da sada nisam postao samo grešan već sada i snosim krivnju za ono što je Adam učinio.
  1. Katolička teologija onda je otišla korak dalje i zaključila, da su bebe grešna, te ih iz tog razloga treba krstiti da ne bi morale ići u limb (taj je nauk u međuvremenu ukinut) ili u čistilište (taj nauk još nije ukinut iako nije ništa manje bizaran). Takav nauk suprotan je Bibliji. Ja nemogu odgovarati za ono što je učinio Adam, jer to nisam ja učinio već Adam
  1. Ta činjenica katoličkim teolozima je nažalost neshvatljiva. Biblija kaže da bi se neka osoba krstila trebaju biti ispunjeni određeni preduvjeti. Prvi je da ta osoba mora vjerovati u Isusa (krštenje bez osobne vjere je uzaludno), drugi je da se to krštenje obavi na jedini Bibliji poznat način (uronjavanjem u vodu), ne prskanjem, špricanjem poljevanjem ili slično.
  1. Da ne ulazim pre duboko u Bibliju samo ću istaknuti par redaka. Isus nam je dao zapovjed da „Idemo!“, „naučimo!“ i „krstimo!“. S obzirom na simboliku krštenja i onoga što ono predstavlja (umiranje grijehu, pokapanje grijeha, novi život u Kristu itd.), pitamo se može li nevino novorođenće „vjerovati“ u evanđelje? Da li mu je potrebno pokajanje, obraćenje i umiranje grijehu? U njegovoj trenutno situaciji možemo mirne savjesti zaključiti da ne, to mu je ujedno i nemoguće.
  1. Problem je u tome što je katolička crkva pobrkala dvije engleske fraze „new-born“ i „born again“, odnosno biti „novorođenće“ i „nanovo rođena“ osoba.

Preduvjet da bi se osoba krstila je prije svega osobna vjera u Isusa (dakle ne vjera mojih roditelja, bližih ili daljnjih predaka itd.) Zato se adventisti, baptisti i mnogi drugi protestanti ne krste kao mala djeca već  kao odrasli, ali to je već neka druga tema, ako vas zanima, ovdje pogledajte nešto i o tome – krštenje. Eh da, zaboravih spomenuti… „istočni grijeh“ kao pojam ne spominje se nigdje u Bibliji.

Zašto sam nauk o „Istočnom grijehu“ nazvao prijevarom? Iz više razloga.

1.  Krštenje se to malo dijete se ne osobađa  od odgovornosti za grijeh kojeg je Adam počinio

2.  Ta mala djeca i dalje imaju grešnu narav (kao i svi ostali ljudi)

3.  Krštenjem malo djete ne prima Duha Svetoga

4.  Biti oslobođen od „istočnog grijeha“ u biti znači biti oslobođen od ničega

Sve u svemu jedina svrha krštavanja malog djeteta jest inicijacija u katoličku crkve, navodno „oslobođenje“ od „istočnog grijeha“ samo je izlika za tu ne-biblijsku praksu. Činjenica jest međutim sljedeća…

Mnogo je ljudi danas koji imaju taj sakrament katoličke crkve, ali je iz njhovog života očito da nisu dio Kristove crkve (zajednice spašenih). Samim time što imaju taj (i ostale) sakramente oni ne shavćaju da u biti uopće nisu kršćani, te da ih od „ognjenog jezera“ djeli samo još jedan korak.

 

Je li članstvo u katoličkoj crkvi neophodno za spasenje?

Mnogi misle da se od 2. Vatikanskog koncila izmjenio stav katoličke crkve prema ostalim kršćanima. Pogledajmo stoga koje su odluke tamo dovedene (vezano uz “ekumenizam”).

Najzanimljivije pitanje običnim ljudima je kako doći do spasenja:

1. “JEDINO kroz Kristovu KATOLIČKU CRKVU koja je univerzalna pomoć prema spasenju da bi punina sredstava spasenja bila postignuta.” (Str. 215.; #816)

2. Papa Pavao VI. je 21. XII 1962. u Vatikanu izjavio da je “katolička crkva jedini put ka spasenju”

3. Katekizam iz 1994.g. to ponavlja!

“Spasenje dolazi od Krista kroz Crkvu (Katoličku naravno) koja je njegovo tijelo. Bazirajući se na Svetom pismu i tradiciji koncil uči da je Crkva neophodna za spasenje. ” (Str.224; #846)

Objašnjenje… kada koriste izraz crkva to su sve crkve, ali kada kažu Crkva, to je samo katolička.

Crkveno učiteljstvo i dalje zagovara dogmu koja kaže da „izvan Crkve (katoličke) nema spasenja“, te da nam ona i njeni sakramenti jedini mogu jamčiti spasenje.

Biblija nas uči nešto drugo:

a) “Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11:25)

b) “Onaj tko vjeruje u sina ima žiovt vječni, a onaj tko nevjeruje u Sina neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu” (Iv 6,47)

c) “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11:25)

d) “Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život, tko nema Sina Božjeg nema života” (1. Iv 5,11.12)

Isus ponavlja tu poruku kroz sva 4 evanđelja, ako je Katolička crkva zbilja potrebna za spasenje, onda je Krist lažljivac.

Apostol Pavao uči nas kako se spasiti:

“Ako ustima priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih bit ćeš spašen. Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje” (Rim 10,9.10)

Primječujete pripadanje katoličkoj crkvi se ne spominje… Ako je katekizam u pravu, onda je apostol Pavao također lažljivac.

“A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja, čak i onima koji vjeruju u njegovo ime” (Iv 1,12)

Apostol Ivan kaže da djeca Božja postajemo vjerom u Isusa Krista, ako je doktrina katoličke crkve točna, i Ivana bi trebalo dodati na listu lažljivaca.

Ali Ivan nije lažljivac, Isus nikada nije tražio članstvo u katoličkoj crkvi za spasenje:

“Za njega svjedoće svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje svaki koji u njega vjeruje” (Djela 10,43)

Ključ svega je vjera u Krista, a ne pripadanje nekoj vjerskoj organizaciji:

“Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakom vjerniku” (Rim 1,16)

Prema Pavlu, Timotej je također trebao vjeru u Krista da bi se spasio:
“jer od djetinjstva poznaješ sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista” (2.Tim 3,15)

Kada je Pavla u Filipima [Makedonija] zatvorski čuvar upitao: “Što mi treba učiniti da se spasim?”, dali mu je Pavao odgovorio: “Moraš biti član katoličke crkve”, Ne, odgovorio mu je:
“Vjeruj u Gospodina Isusa Krista i bit ćeš spašen” (Djela 16,31)

Spasnje dolazi kroz Krista, ne kroz katoličku crkvu i njene sakramente
Katekizam govori da “…spasnje dolazi jedino kroz Kristovu katoličku crkvu…”

Ali Božja riječ kaže da ga dobivamo kroz Isusa Krista:
“Plaća grijeha je smrt, a dar Božji vječni život kroz Isusa Krista našeg Gospodina” (Rim 6,23)
“Bog je poslao vlastitog Sina u svijet da bismo se kroz njega mogli spasiti” (1.Iv 4,9)

Samo Krist nam može dati spasenje jer je on i prolio svoju krv za nas:
“sada, kada smo opravdani njegovom krvlju, spasiti ćemo se od prokletstva kroz Njega” (Rim 5,9)

Članstvo u nijednoj vjerskoj organizaciji ne može nam jamčiti spasenje:
“Spasenja nema ni po kome drugom, jer je pod nebom jedno ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti” (Djela 4,12)

“Dakle, opravdani vjerom u miru smo s Bogom, po Gospodinu našemu Isusu Kristu, po komu smo i pristupili vjerom k ovoj milosti u kojoj se nalazimo i kojom se ponosimo” (Rimljanima 5,1)

 

Je li Isusova majka Marija imala još djece? Je li Isus imao braće?

Je li moguće da je Isusova majka Marija ostala zauvijek djevica/vazda djevica?

Biblija na nijednom mjestu ne govori da je Marija

a) uzela zavjet vječnog djevičanstva
b) bila uznesena na nebo
c) nije konzumirala brak sa Jospiom nakon Isusova rođenja
d) da je rođena bez grešne naravi (ili da nije nikada sagriješila)

Štoviše Biblija govori da je Isus imao još braće i sestara –

Nije li ovo drvodjeljin sin? Zar mu se majka ne zove Marija, a njegova braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda?” (Mt 13,55)

“Reče mu netko: ‘Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.’ Tomu koji mu to javi on odgovori: ‘Tko je majka moja, tko li braća moja?’ I pruži ruku prema učenicima: ‘Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” (Mt 12,47-50)

Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?” I sablažnjavahu se o njega.” (Mk 6,3)

Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova.” (Gal 1,19)

svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.” (Djela 1,14)

I čuvao je djevicom dok nije rodila Sina. I nadjenu mu ime Isus.” (Mt 1,25)

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se upoznala sa Jospipom, nađe se trudna po Duhu Svetom.” (Mt 1,18)

Predzadnji zadnji stih implicira na to da Marija uistinu jeste bila djevica prije nego se Isus rodio, ali nigdje u Bibliji ne piše da nakon toga nije imala odnose sa svojim mužem. Štoviše, nakon prvog i drugog stiha više je nego očito da se nakon Isusova rođenja Marija ipak “upoznala” sa Josipom.

Iako katolička crkva voli tvrditi par bizarnih tvrdnji, npr. da je Josip imao djece, ali sa bivšom i da su ekipa o kojoj Isus govori u biti njegova polu-braća iz Josipovog prošlog braka. Neki kažu da su mu to rođaci, te da je iz konteksta Novog Zavjeta to očito. Žalosno je to što ne navode niti jedan novo-zavjetni stih za to, ali evo ja ću ga dati –

I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.” (Mt 19,29)

Govori li ovdje Isus o rođacima ili bližoj obitelji? Vrlo je vjerojatno da govori o bližoj obitelji.

Apostol Ivan pak govori o ispunjenom proročanstvu iz psalama. U njemu Isus kaže da ima braće i sestara!

Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.” (Ivan 2,17) — citira Psalam 69,10

Jer zbog tebe podnesoh pogrdu, i stid mi pokri lice. Tuđinac postadoh braći i stranac djeci majke svoje.” (Psalam 69, 8-9)

Kako je Isus u ovom mesijanskom psalamu mogao postati “stranac djeci majke svoje“, ako njegova majka nije imala još djece? Je li moguće da Isus ovdje govori o svojoj polu-.braći ili rođacima? Iskreno vjerujem da se radilo o njegovoj vlastitoj braći (Marijinoj djeci koju je ona imala sa Josipom)

Bitno je napomenuti da mu ta braća i sestre u biti jesu pulu-braća, zato jer je Njegov otac sam Bog, a ne zato jer je Josip imao neku “bivšu” ženu sa kojom je također imao djece.

Zašto je postao tuđinac “djeci majke svoje” (Ps 69,9)?

Zato “Jer ni braća njegova nisu vjerovala u njega.” (Ivan 7,5)!

“I sablažnjavahu se o njega. A Isus im reče: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.” (Mt 13,57)

Katolička religija kaže da bi “brat” trebalo značiti “rođak”. Ipak Novi Zavjet rođake naziva pogađate? Rođacima!

“A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec.” (Lk 1,36)

“Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.” (Lk 1,58)

Pozdravlja vas Aristarh, suuznik moj. I Marko, Barnabin rođak, o kome primiste naredbe: dođe li k vama, lijepo ga primite.” (Gal 4,10) – zapazite ne kaže “Barnabin brat”

Jedan od zanimljivih citata kojim neki katolici pokušavaju dokazati da je Marija bila “trajno djevica” je „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” (Luka 1, 34). Ipak razlog iz kojeg ona nije poznavala muža, nije zavjet trajnog djevičanstva, nego činjenica da još uvijek nije imala muža, a sa Josipom je bila tek zaručena (Lk 1,27).

Katolici – Bog vas voli i želi da shvatite da je Marijino trajno djevičanstvo povezano sakultom štovanja majke i djeteta, a ne sa Biblijom. Više o njezinom odnosu u “su-otkupljenju” čovječanstva možete pročitati ovdje!

Vjerujete li vi da je Isusova majka Marija ostala zauvijek djevica?

 

Je li razbojnik razapet sa Isusom na dan raspeća otišao u raj? (Luka 23,43)

Do sada sam ukratko pokušao objasniti to da je Isus prije uskrsnuća bio u grobu, a ne u paklu. Međutim, osim teorije po kojoj je Isus kao duhovno biće bio u paklu, mnogi katolici tvrde da je prije svoga uskrsnuća bio i u raju!

Pa zar nije razbojniku razapetom na križu do njega rekao:

Zaista kažem ti, danasbiti ćešsa mnomu raju!

Logičkim sljedom zaključivanja oni zaključuju da Isus nije bio lažljivac, te da su njih dvojica iz tog razloga taj isti dan otišli skupa u raj. Takvo razmišljanje je donekle ispravno, Isus nije lažljivac, međutim postavlja se pitanje o kojem golema većina uopće niti ne razmišlja. Naime, kako u grčkom orginalu nema interpunkcije (točaka i zareza), gdje ju onda staviti…

Da li treba taj tekst prevesti

Zaista kažem ti danas,

biti ćeš sa mnom u raju“

Ili

„Zaista kažem ti,

danas biti ćeš sa mnom u raju

Zapažate, samo promjenom mjesta zareza dobivate dva potpuno različita značenja istog teksta. U prvom Isus njemu tog istog dana (danas) daje obećanje da će biti sa njime u raju , tj. jamči mu spasenje jer se vjerom oslonio na njega.

Međutim, u drugom Isus kaže razbojniku da će tog istog dana (danas) njih dvojica biti skupa u raju.

Da bi smo razumjeli tekst potrebno je ući u ‘dubinu’.

Prvo pitanje koje se postavlja jest sljedeće: „Kada je razbojnik rekao Isusu „Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“, on je tim riječima zasigurno mislio na svoje spasenje. Zapazimo, razbojnik svjestan toga kakvim je životom živio nije bio zabrinut za to kada će biti u raju, nego hoće li on tamo uopće biti.

Drugo pitanje koje se postavlja jest na što se izraz „zaista kažem ti/vam danas“ odnosi? Zapazimo u trenutku kada su se Isusu svi rugali riječima da neka spasi sam sebe ako može, Isus daje razbojniku koji se vjerom oslonio na njega obećanje da će biti sa njim u raju. Dodavši riječ ‘danas’ Isus daje dodatnu sigurnost svome obećanju, ‘zaista kažem ti danas’, drugim riječima Isus je njemu u taj dan (danas), dao obećanje o vječnom spasenju, tj. životu u raju.

Treće pitanje koje se postavlja jest gdje Bog prebiva, naime, Bog vrlo vjerojatno prebiva u nebeskom raju, kako su Isus i njegov Otac jako bliski ne bi li bilo neobično da kada Isus dolazi na nebo prvo krene u posjet svome Ocu? Vrlo vjerojatno, štoviše, nakon svoga uznesenja na Nebo (40 dana nakon uskrsnuća – Djela 1,3-9), Isus je otišao ravno ka Ocu i sjeo njemu s desna na nebeskom prjestolju.

Međutim, nije li neobično da Isus ako je uistinu nakon uskrsnuća otišao na nebo (u raj), kaže svojoj majci Mariji u Ivanu 20,16 sljedeće rječi: „Nemoj me se dodirnuti, jer još nijesam uzašao k Ocu svojemu. Nego idi k braći mojoj i kaži im: “Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.”

Zapazimo i još jednu činjenicu, kada je razbojnik spomenuo Isusu Njegovo „kraljevstvo“, na koje kraljevstvo on misli? Vrlo vjerojatno, na isto ono o kojem je Isus govorio, međutim kada je Isus uputio svoje učenike da se mole Bogu „Dođi kraljevstvo tvoje“, očito je da to kraljevstvo još nije došlo. Ono tek ima biti uspostavljeno.

Kada dođe Isusovo kraljevstvo, Isus će zavladati svime i biti Gospodar svega.

Međutim, ukoliko svjesno odbacite činjenicu o naravi Isusove smrti i uskrsnuća, te jednom vrlo jednostavnom stihu pomaknete interpunkciju (zarez), naći ćete se u nejasnoj situaciji. Naime Isus je cijelo vrijeme govorio o tome kako će uskrsnuti (tijelom), međutim mi sada imamo, ne samo tobožnje oživljavanje njega kao duhovnog bića koje odlazi propovjedati u čistilište/pakao, nego imamo i njegov tobožnji odlazak u sam raj, iako je iz biblijskog konteksta i više nego jasno da su takva izvan tjelesna putovanja, a potom i reinkranacija u vlastito tijelo sve samo ne jasno biblijsko učenje.

Bitno je zapaziti da niti ostatak Biblije uopće ne spominje Isusov navodni boravak u raju (u periodu između smrti i uskrsnuća). Te da korištenje tog stiha (Lk 23,43) da bi se njime takvo što potvrdilo nema veze sa kontekstom u kojem se taj stih nalazi. Bazirati vjerovanje u zagrobni život na tom stihu još je apsurdnije.

 

Kada će Bog nagraditi/kazniti ljude sukladno tome kako su proveli ovaj život?

Svakog pojedinačno odmah nakon smrti ili sve skupa na kraju vremena?

Hoće li nepokajani grešnici doslovce gorjeti u paklu kroz cijelu vječnost?

Prvo moramo naglasiti da pakao uistinu postoji. To je stvarno mjesto, svi koji su odbacili spasenje naći će se u njemu onoga trena kada se Krist pojavi u slavi sa svojim svetima.

Tada će zli mrtvi uskrsnuti i biti suđeni po svojim djelima. Kako znamo da je plaća grijeha smrt, te da samo oni koji vjeruju u Isusa imaju život vječni možemo mirne savjesti zaključiti da će svi oni koji su odbacili Božju milost biti uništeni u paklu. Biti će kažnjeni vječnom kaznom – smrću. Drugim riječima biti će uništeni u paklu skupa sa „velikim varalicom“ tj. „Sotonom“ i njegovim anđelima. Biblija nigdje ne kaže da su ljudi (ili ijedna njihova komponenta) besmrtni. Pridjev besmrtan daje se jedino Bogu (1. Tim 6,16), a vječan život (besmrtnost) bit će dar onima koji su vjerovali u Isusa (Rim 2,7; 1. Kor 15, 53-54).

Biblija je nedvosmislena u pogledu toga. Kaže da će uskrsnuti mrtvi „pravedni i nepravedni“, kao i to da nam se svima pojaviti pred sudom Kristovim da primimo nagradu ili kaznu ovisno o tome što smo tijekom ovozemaljskog života činili.

Gdje se sada nalaze mrtvi?

Narodno shvaćanje pakla je o mjestu kazne za zle ‘besmrtne duše’ kamo idu odmah nakon smrti, ili o mjestu mučenja onih koji su odbačeni kod suda. Međutim Biblija naučava da je Šeol grob, mjesto kamo odlaze svi ljudi (i dobri i zli) nakon svoje smrti.

Kao riječ, hebrejska riječ ‘Šeol’, prevedena je na hrvatski sa ‘grob’ ili ‘Podzemlje’. Nekoliko primjera gdje je ova riječ ‘Šeol’ koristi trebali bi demistificirati pravi smisao tog izraza.

Pravedi Jakov rekao je „Ne sići ću k svome sinu u Šeol tugujući“ (Postanak 37,35)

Drugim riječima on iako je spašen, vjerovao je da odlazi u Šeol (grob), gdje će se pridružiti svome sinu. Ne radi se o tome da će on tugovati u „Šeolu“, nego o tome da će tužan tamo otići.

Zapazimo, u Šeolu su završili i ljudi koji su se pobunili protiv Mojsija, biblijski izvještaj kaže da „zemlja rastvori svoje ralje i progutala ih s njihovim domovima (šatorima) […] Živi siđu u Šeol, oni i sve njihovo“ (Brojevi 16, 32-33)

Zapazimo, kao i u prethodnom tekstu, oni nisu otišli u Šeol (tj. propali u zemlju) živjeti, nego su živi sišli u Šeol. Drugim riječima, zemlja ih je progutala, iz teksta je očito i da je to ujedno značilo i njihovu smrt, jer ih zemlja nije odmah nakon toga žive izbacila van, kao što je bio slučaj sa mnogim pravednicima nakon Isusovog uskrsnuća (Matej 27,52)

-“Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku Podzemlja (Šeola)“ (Psalam 49,15)- tj. Davidova duša (tijelo) će biti uskrsnuto iz groba.

Vjerovanje da je grob mjesto kazne zlima odakle ne mogu pobjeći se naprosto ne može izravnati s ovim; pravednik može otići u Šeol (u nekim prijevodima i Podzemlje)tj. grob i opet izići. (Hošea 13,14) potvrđuje ovo: “Od groba (Šeola) ću ih izbaviti (Božje ljude), od smrti ću ih sačuvati. O smrti, gdje je pomor tvoj, Šeole!”. Ovo je citirano u 1. Kor.15,55 (u kontekstu uskrsnuća): „Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuće u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?”

Hanine riječi u 1. Sam.2,6 su veoma jasne: “Jahve ubija, i oživljuje (uskrsnućem); spušta u Podzemlje (Šeol), i izvlači”. Budući da je ‘Podzemlje’ grob, za očekivanje je da će pravednici biti spašeni toga uskrsnućem u vječni život. Tako sasvim je moguće ući u ‘Podzemlje’ (Šeol), ili grob, i kasnije ga napustiti uskrsnućem. Glavni je primjer onaj Isusov, “da se ne ostavi duša (tijelo) njegova u grobu, ni tijelo njegovo vidje truhljenja” (Djela 2:31 Karadžić) jer bijaše uskrsnut.

Oboje dobri i loši ljudi idu u ‘Šeol’, tj. u grob. Tako Isusu “Odrediše… grob sa zločincima” (Izaija 53,9). U ovom redu, ima drugih primjera da pravednici idu u Šeol, tj, grob, kao što sam već naveo, patrijarh Jakov, jedan je od njih.

Jedno od Božijh načela je da je plaća za grijeh smrt (Rim.6,23; 8,13; Jak.1,15). Prethodno smo pokazali da je smrt stanje potpunog neznanja. Svi mrtvi završavaju u grobu (tj. Šeolu ili Podzemlju), isto tako sigurno kao što ljudi bijahu uništeni potom (Lk.17, 27-29), ili pak ognjem i sumporom (Postanak 19,25) i kao što su Izraelci poubijani po pustinji (1. Kor 10,10) svi ljudi prije ili poslije završili su prekriveni zemljom (tj. u grobu ili Šeolu). U svim ovim slučajevima ljudi (pravedni i nepravedni) suumrliumjesto da su bili vječno mučeni.

Međutim bitno je zapaziti i razliku između ‘prve smrti’, kroz koju nam je svima proći ukoliko se Isus ne vrati po nas za vrijeme našeg života i „druge smrti“ (Otkivenje 2,11; 20,6; 20,14; 21,8) kojom će biti kažnjeni svi nepokajani grešnici. Zapzimo jednu izrazito bitnu stvar, pravednicima, tj. spašenima ‘drugasmrt‘ „neće nauditi“ (Otk 2,11), ili pak drugim riječima „nema nad njima vlasti“ (Otk 20,6). Oni se nje ne moraju bojati.

Međutim, oni koji odbace spasenje uskrsnut će na vječnu propast – tj. ‘drugu smrt’. Mnogi nepravednici već su odavno mrtvi, mnogi od njih tek će umrjeti, a oni koji živi dočekaju isusov dolazak umrjeti će prilikom tog istog.

Ali, ono što je bitno zapaziti jest i da će pravednici (spašeni) uskrsnuti, tj. biti preobraženi u neraspadljivost i uzeti u nebo ka Gospodinu Isusu Krist kada se On vratipo njih,bez obzira na to jesu li umrli prije Isusovog povratka ili ga živi dočekali (Ivan 14,3; 1. Solunjanima 4, 13-18), tj. prilikom „uskrsnuća pravednika“ (Luka 14,14).

Za razliku od spašenih (pravednih), nepravednici (tj. nepokajani grešnici) umrjeti će prvom smrću ali i ‘drugom smrću’. Ta “drugasmrt” zadesit će ih neposredno nakon ‘uskrsnuća na propast‘ (Ivan 5,29).

Ovi ljudi već jednom umrli, biti će uskrsnuti i suđeni o povratku Krista, i onda kažnjeni drugom smrću, koja će, kao i njihova prva smrt, biti nastavljena potpunim neznanjem. Ovo će trajati zauvijek.

U ovom je smislu kazna grijeha ‘vječna’, u tome da neće biti kraja njihovoj smrti. Ostati mrtav zauvijek jest vječna kazna. Primjer jedan gdje Biblija upotrebljava ovu vrstu izražavanja se nalazi u Brojevima 11,4. Ovo opisuje Božje jednopotezno uništenje faraonove vojske u Crvenom moru kao jednog vječnog, još uvijek trajnog uništenja u tome da ova dotična vojska nikada više nije dodijavala Izraelu: “kako učini, te ih voda Crvenoga Mora potopi… i zatre ih Jahve do današnjega dana”.

Čak i u vremena Staroga zavjeta vjernici su shvatili da će biti uskrsnuća u posljednjem danu (pogledaj Daniel 12,2), nakon kojeg će zli biti uništeni u paklu. Job 21, 30-32 je veoma jasan: “Bezbožnik… će se iznijeti (tj. uskrsnuti) za dan gnjeva… ipak će biti (zatim) odveden u grob” (izv. hebr. tekst). Jedna od prispodoba o povratku Krista i suda govori o ‘smaknuću’ zlih u njegovoj nazočnosti (Lk, 19-27). Ovo jedva da se uklapa u ideju da zli postoje zauvijek u svjesnome stanju, primajući stalno mučenje.

U svakom slučaju, to bi bila prilično neproporcionalna kazna – vječno mučenje zbog djela od 70 godina. Bog nema nikakva zadovoljstva kažnjavati zle ljude u nedogled; stoga je za očekivanje da ih on neće vječno kažnjavati, međutim, posljedica kazne (smrću) kojom će biti kažnjeni biti će vječna (Ezek 18,23-32; 33,11, 2. Petrova 3,9), zato ju Biblija i naziva vječnom kaznom.

U svakom od tih slučajeva očito je da Bog odvraća ljude od smrti, tj. poziva ih na obraćenje, međutim kako je očito da su i mnogi pravedni već umrli, jasno je da Bog tu ne govori o ‘prvoj smrti’. Tj. o smrti koja će prije ili poslije vrlo vjerojatno zadesiti i sve nas koji ovo upravo čitamo, ukoliko se Isus ne vrati prije nego umremo.

Neki kršćani često povezuje kažnjavanje zlih s idejom vatre koja gori u nedogled i mjesta/stanja beskonačno dugog mučenja. Ovo je u oštroj suprotnosti s biblijskim učenjem o konačnoj sudbini bezbožnika.

„Jer će biti satrti zlikovci, a koji se u Jahvu uzdaju baštinit će zemlju. Još malo i nestat će bezbožnika; mjesto ćeš njihovo tražiti, a nejga više nema“ (Psalam 37, 9-10)

„A bezbožnici će propasti […] poput dima se rasplinuti“ (Ps 37,20)

„Zauvijek će biti zatrti zlikovci, istrijebit će se potomstvo bezbožnika“ (Ps 37,28)

„A grešnici će biti iskorijenjeni […]“ (Ps 37,38)

Ezek 32, 26-30 daje sliku o moćnim ratnicima okolnih naroda, da mirno leže u svojim grobovima: “junacima koji padoše (u boj)… koji sidoše u grob s oružjem svojim, i metnuše mačeve pod glave svoje… leže među… onima koji sidoše u jamu”. Ovo se tiče običaja sahranjivanja ratnika s njihovim oružjem, i polaganju glave trupla na njihovu maču. Ipak ovo je opis “Šeola” – groba. Ovi moćni ljudi koji leže mirno u Šeolu (tj. svojim grobovima), jedva da podržava ideju da je grob mjesto vatre. Fizičke stvari (pr. mačevi) idu u isti “Šeol” kao i ljudi, pokazujući da Šeol (grob) nije jedno poprište duhovnog mučenja. Tako je Petar rekao zlom čovjeku: “Novac tvoj zajedno s tobom propao” (Djela 8:20).

Zapis Jonina iskustva također proturječi ovomu. Progutan od divovske ribe: “zamoli se Jona Jahveu Bogu svojemu iz trbuha ribljega, i reče: zavapih… ka Jahveu… iz utrobe grobne povikah” (Jona 2:1,2). Ovo izjednačuje “utrobe grobne” s onom od kita. Trbuh kita je doista bio ‘pokriveno mjesto’, koje je i osnovno značenje riječi ‘grob’, prevedenu ‘Šeola’ (ovdje ‘Groba’). Očito, to nije bilo mjesto vatre, i Jona je izišao iz “utrobe grobne” kad ga je kit izbljuvao van. Ovo je pokazalo prema Kristova uskrsnuća iz ‘Šeola’ (groba) – vidi Mt.12:40.

Gdje se Isus nalazio ‘tri dana i noći’: „Kako je Jona bio u utrobi kita tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći” (Matej 12:39-40)

“VJEČNI OGANJ“

Ipak, Biblija često upotrebljava predodžbu vječnoga ognja da predoči Božji gnjev s grijehom, koji će ishoditi u potpunom uništenju grešnika. Sodoma bijaše kažnjen “vječnim ognjem” (Juda 7), tj. bio je potpuno uništen zbog zloće stanovnika. Danas je taj grad u ruševinama, uronjen ispod vodama Mrtvoga mora; ni u kom slučaju sada ne gori, što bi bilo nužno kad bismo doslovno shvatili ‘vječnoga ognja’.

Zbog kršenja subote Bog je i Jeruzalemu zaprijetio ‘neugasivim ognjem’: “Ali ako me ne poslušate, te ne budete svetkovali dan subotni […] tada ću raspaliti oganj na vratima njegovijem, koji će proždrjeti dvorove Jeruzalimske i neće se ugasiti” (Jeremija 17,27). Međutim kao što je očita činjenica da je Jeruzalem uskoro i spaljen zbog ustrajanja u grijehu, skupa sa „Domom Jahvinim, kraljevskim dvorom i svim kućama“ (2. Kraljevima 25,9), tako je isto očito i da kuće Jeruzalema koje su izgorjele ‘neugasivim ognjem’ više ne gore.

Iz toga je očito da je ‘neugasivi oganj’ prestao gorjeti kada je ‘konzumirao’ sve što vatra može proždrjeti, kao i da je prijetnja ognjem koji se ‘neće ugasiti’, ukazivala na nemogućnost izbjegavanja kazne koja će ih zadesiti ukoliko se ne pokaju (tj. ne prestanu griješiti), ali i narav kazne (ognjem), a ne na beskonačnu vatru koja će tamo gorjeti kroz doslovno cijelu vječnost.

Slično, Bog je kaznio zemlju edomsku ognjem koji se “Neće gasiti ni noću ni danju, dovijeka će se dizati dim njezin, od koljena do koljena ostaće pusta… sova i gavran naseliće se u njoj… trnje će izniknuti u dvorima njihovijem” (Izaija 34,9-15). Budući da će biti životinje i biljke u razrušenoj zemlji Edoma, govor o vječnom ognju se mora odnositi na Božji gnjeva i potpunog uništenje tog mjesta (ognjem). Isto kao i u prethodnom slučaju, Izaija ukazuje na potpuno uništenje ognjem, te nema govora o nekoj ‘vječnoj vatri’ koja bi tamo gorila u beskonaćnost.

Hebrejska i grčka fraza koje su prevedene “zauvijek” znače striktno, “za vijek”. Ponekad ovo se odnosi na doslovnu beskrajnost, na primjer vijek Božjeg kraljevstva koje će on uspostaviti (Daniel 2,44; 2 Petrova 1,11). Međutim kada Bog koristi taj izraz za smrtne ljude, nepokajane grešnike, ovozemaljske materijalne stvari i slično, kojima istovremeno prijeti potpunim uništenjem ognjem i kaznom ukoliko se ne pokaju, on ne misli doslovce ‘zauvijek’, tj. ‘dovjeka’, nego za vrijeme njihova života, tj. postojanja ili egzistencije. Kada Bog kaže da netko nekomu pod određenim uvjetima bude rob ‘dovijeka’ misli se u kontekstu trajanje njegovog života, a ne na nedefiniranu beskonačnost, kao što sam maloprije napisao, isto je i kada govori u kontekstu kažnjavanja tj. kazne (Juda 6).

Opet i iznova je Božji gnjev na grijehe Jeruzalema i Izraela uspoređen s ognjem: “gnjev moj i jarost moja izliće se na ovo mjesto (Jeruzalemu)… raspaliće se, i neće se ugasiti” (Jeremija 7,20; drugi primjeri uključuju Psalam 4,11 i 2. kraljevima 22,17).

Oganj je također povezan s Božjim sudom grijehu, naročito za Kristova povratka: “Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikavci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih […] da im neće ostati ni korijena ni grančice“ (Malahija 4,1). Kad strnjika, ili čak ljudsko tijelo, bude spaljeno ognjem, ono se pretvara u prah. Nemoguće je bilo koja tvar, naročito ljudsko tijelo, doslovno gori zauvijek. Govor o ‘vječnom ognju’ stoga ne može se doslovno odnositi na vječno mučenje. Oganj ne može trajati zauvijek ako nema što gorjeti. Iz bilijskog konteksta to je i više nego očito.

Otkrivenje nam govori da na Novoj zemlji više neće biti ni jauka ni boli, ni patnje ni smrt. Svi koji su odbacili Stvoritelja biti će uništeni i pasti u zaborav. Tada će početi Kristovo kraljevstvo kojeg su propovijedali proroci i apostoli, isto ono za koje se u apostolskom vjerovanju molimo da dođe što prije.

KONAČNI OBRAČUN SA GRIJEHOM

Krist će prvo doći da uzme svoje odabrane, zato je i rekao „U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja“ (Iv 14, 2-4).

„Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arhanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga tješite jedan drugoga tim riječima!” (1. Sol 4,16-18)

“Oni oživješe i kraljevaše sa Kristom tisuću godina. (Zapazimo sada ovu činjenicu) Ostali mrtvaci ne oživješe dok se nije navršilo tisuću godina. Ovo je prvo uskrsnuće. Blažen i svet tko je dionik ovog prvog uskrsnuća!“

Dakako, kao što je redak maloprije kazao, zli i nepokajani grešnici koji su umrli prije Kristova dolaska također će oživjeti (uskrsnuti) i to „na propast“ (Dn 12,2), međutim kao što i sam tekst kaže, ne dok se ne navrši tisuću godina.

Tijekom tisuću godina ne zemlji će se nalaziti Sotona sa svojom ekipom, ali neće imati koga da zavodi, neće niti moći jer je zatvoren odnosno stavljen u „tamnicu“ na tisuću godina, odakle će biti „odvezan (ali na) kratko vrijeme“ (Otk 20, 2-3)

Biblija nam potom opisuje sudbinu nepokajanih grešnika i njihovu konačnu sudbinu: „Kad prođe tisuću godina, Sotona će biti oslobođen iz zatvora. Izići će i zavesti narode iz svih krajeva svijeta, koje nazivaju Gog i Magog, i okupiti ih za bitku. Bit će ih neizmjerno mnogo – poput pijeska na morskoj obali. Vidio sam ih kako su se okupili na prostranoj poljani i opkolili Božji narod i njihov voljeni grad. Ali tada siđe vatra s neba i proguta ih.“ (Otkrivenje 20,9)

To će biti njihova konačna sudbina!

GEHENA

U Novom zavjetu ima dvije grčke riječi prevedene ‘pakao’. ‘Hades’ je ekvivalent hebrejskog ‘groba’ o kojem smo raspravljali ranije. ‘Gehena’ je naziv smetlišta koje je bilo tek izvan Jeruzalema, gdje je bio sagorjevan gradski otpadak. Ovakva smetlišta su tipična za mnoge gradove u razvoju danas (pr. ‘Smoky Mountain’ izvan Manile u Filipinima). Kao vlastita imenica -tj. naziv dotičnog mjesta -trebala je ostati neprevedena kao ‘Gehena’ umjesto da bude prevedena ‘pakao’.

‘Gehena’ je aramejski ekvivalent hebrejskog ‘Ge-ben-Hinnona’. To je mjesto bilo smješteno blizu Jeruzalema, i u Kristovu je vremenu bilo gradsko smetlište. Mrtva tijela kriminalaca bijahu bacana u plamen koji je tamo uvijek tinjao, tako da je Gehena postala simbol potpunog uništenja.

Ti kriminalci gorjeli su tamo dok nisu izgorjeli, a ne kroz cijelu beskonačnost, međutim za razliku od spaljivanja kriminalaca na gradskom smetlištu, koji su bili bacani u ‘vatru’ jedan po jedan, konačno uništenje svih kriminalaca zbiti će se jedanput zauvijek i to na „Dan suda i propasti bezbožnika“ (2. Petrova 3,7).

‘VJEČNA MUKA’ (Matej 25,46)

U 25. poglavlju evanđelja po Mateju Isus nam govori o tome da dolazi dan kada će ljudi biti svrstani u dvije grupe, svi bezakonici, licemjeri i zlotvori tada će čuti sljedeće riječi: „idite od mene prokleti u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim“ (Mt 25,41). Međutim taj oganj kao u prethodnom i svim ostalim slučajevima neće gorjeti u nedogled. Razlog iz kojeg par redaka poslije u Mateju 25,46 piše: „Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni“, krije se u krivom prijevodu, naime izraz kojeg katoličke Biblije (na hrvatskom jeziku) prevode sa ‘muku vječnu’, sve ostale Biblije (pa I katoličke) prevode sa ‘vječnu kaznu’ (eternal punishment), sukladno i njegovom stvarnom značenju tj. ispravnom prijevodu sa grčkog orginala.

Na taj način taj redak prevode ISV (International Standard Version), NASB (New American Standard Bible), GWT (GOD’S WORD® Translation), KJV (King James Bible),ASV (American Standard Version), DRB (Douay-Rheims Bible), WBT (Webster’s Bible Translatio), NIV (New International Version) i doslovcesvi ostali engleski prijevodi koje sam uspio vidjeti na internetu.

Kao što i sami vidite, biti kažnjen vječno kažnjen (tj. biti kažnjen vječnom kaznom), nije isto kao I biti ‘vječno mučen’ (tj. otiči u vječnu muku). Također zanimljivo je i vidjeti da engleski prijevodi kažu „go“ tj. otići u život vječni“, ali kada govore o „vječnoj kazni“, kažu „go away“. Engleski izraz „go away“ za razliku od „go“ ne znaći samo otići, nego i „maknuti se“, „izgubiti se sa vidika“, „napustiti“ i slično, zato bi bilo primjerenije da je KS (kršćanska sadašnjost), prevela to sa „odlazite od mene prokleti“, a ne „idite od mene prokleti“

Postavlja se i pitanje: Zašto katolički prijevod Biblije na hrvatski izraz „vječnu kaznu“ prevodi sa „muku vječnu“? Najvjerojatnije pod utjecajem katoličke teologije koja vjeruje u beskonačno dugo mučenje nespašenih ljudi kroz doslovce cijelu vječnost. Međutim kao što I pretpostavljate, izraz ‘vječna muka’ ne spominje se niti na jednom mjestu u Bibliji, osim u krivom hrvatskom katoličkom prijevodu tog stiha. Svi ostali katolički prijevodi (na engleskom) taj stih ispravno prevode.

Zanimljiv je i Dretarov prijevod tog stiha, on je svjestan toga da taj stih ne spominje ‘vječnu muku’, nego ‘vječnu kaznu’, u duhu svog razumijevanja ove tematike taj stih preveo sa vjerovali ili ne ‘vječno kažnjavanje’.

Očito ga nije uznemiravala činjenica da je nemoguće u tijelu uskrsnule grešnike doslovce paliti ‘neugasivim ognjem’ kroz cijelu vječnost, bez da ih se spali ili progresivno uništava tj. ubije. Vjerojatno misli da će im Bog dati neka posebna (nepropadljiva) tijela kojima vatra neće moći nepovratno naštetiti, već će ih samo jako boljeti. Međutim, kao i ostala vjerovanja u beskonačno mučenje vatrom i ovo je samo špekulativna pretpostavka bez ikakvog biblijskog temelja. Štoviše Pavao kaže da će se Kristovi pripadnici prilikom uskrsnuća obući u neraspadljivost i besmrtnost (1. Korinćanima 15,54; 1 Tim 1,16), a sam Isus Krist da je vječni život dar samo onima koji vjeruju u Njega (Ivan 3,16), te onima koji su se spremni odreći se svega radi Njega (Luka 18,30).

Također sve engleske Biblije koriste izraz „punishment“ (kazna), a ne „punishing“ (kažnjavanje), međutim ni ta činjenica nije ih omela da značanje tog teksta prilagode svome vjerovanju.

Oni koji vjeruju da „pakao“ danas postoji i da kriminalci po svojoj smrti jedan po jedan ulaze u njega nalazi se u velikoj zabludi. Prvenstveno zato jer Bog kaže da će se sa njima obračunati na Dan suda, te da će oni biti odbaćeni od njega prilikom Kristova povratka u slavi.

Oni koji će biti bačeni u vatru neće zauvijek gorjeti, njihova tijela vratiti će se u prah. “Bog je naš oganj štoproždire” (Heb.12:29) u Danu suda; oganj Njegova gnjeva s grijehom proždrijet će grešnike uništenjem umjesto da ih ostavi u stanje da budu tek oprženi njime i još uvijek ostavljeni na životu. U vrijeme prethodnih Božjih presuda Svome narodu Izraela u rukama babilonaca, Gehena je bila ispunjena lešinama grešnika iz Božjega naroda (Jer.7:32:33).

Bez obzira na sve gore navedene činjenice, oni koji vjeruju u doslovno vječno trajanje vatre (tj. pakla) i mučenja ljuid u njemu ne mogu ili ne žele shvatiti da bi u takvoj „viziji“ budućnosti vječni život, besmrtnost i neraspadljivost biti dani svima, dakle ne samo Isusovim pripadnicima, već i najgorim zločincima iz svih vremena. Takvo vjerovanje u potpunosti je strano biblijskoj objavi i umjesto da Isus Krist svojim povratkom dovede do konačnog kraja grijeha i nepokajanih grešnika, ti isti vjeruju da je to tek početak njihovog vječnog iako mukama ispunjenog života.

Svojim je majstorskim načinom, Isus udružio sve ove starozavjetne ideje u svoju upotrebu riječi ‘Gehena’. On je često govorio da će oni koji budu odbačeni kod suda za njegova povratka otići “u pakao (Gehenu), u oganj neugasivi, gdje crv njihov ne umire” (Mk.9:43, *44 (*Karadžić)). Gehena bi dočarala židovskom umu ideje odbacivanja i uništenja tijela, a mi smo vidjeli da vječni oganj predstavlja potpuno i konačno uništenje, a ne beskonačno kažnjavanje.

MOGU LI NEPOKAJANI GREŠNICI DOSLOVCE GORJETI U BESKONAĆNOST?

Takav način kažnjavanja, implicirao bi na to da će ti ljudi gorjeti u ognju/vatri, ali NEĆE nikada izgorjeti, tj. biti pretvoreni u prah i pepeo. Jedini takav primjer izgaranja bez istovremenog sagorijevanja materije koja gori nalazimo u Izlasku 3, 2-4 kada se Bog objavio Mojsiju preko gorućeg grma, koji iako „sav u plamenu – ne izgara“.

Međutim, Bog je time htjeo pokazati Mojisiju da je on Svemogući Bog i da može raditi nadnaravne stvari, a ne ukazati mu na način budućeg kažnjavanja nepokajanih grešnika.

Naime Bog kroz cijelu Bibliju govori da će nepokajani grešnici biti „satrti“, „zatrti“, „iskorijenjeni“, „pasti kao poklani“, „izgubiti svoj život“, „izginuti“, biti „spaljeni“, „poubijani“ i da ćemo ih „gaziti kao prah pod nogama“, tj. da neće ništa ostati od njih.

Isto tako izraz ‘vječni/neugasivi oganj’ kroz cijelu Bibliju označava sigurnost Božje kazne i sinonim je za potpuno i konačno uništenje vatrom, a ne beskonačno paljenje neke materije koja nikako da izgori i to kroz cijelu vječnost. Tvrditi da će Bog koristiti ‘vječni/neugasivi oganj’ zato jer ta ekipa neće nikada izgorjeti, tj. besmrtna je ili pak ima vječnu egzistenciju, jednostavno nije u skladu sa Svetim Pismom i ima temelje u kojekakvim poganskim religijama/filozofijama (grčka i rimska religija/mitologija, zoroastrizam, budizam, hinduizam, taoizam i sl.).

To je vrlo jednostavno i tko god želi shvatiti konačnu sudbinu nepokajanih grešnika i narav kazne koju će primiti može to vrlo lako učiniti, dovoljno je da otvori Bibliju.

GDJE CRV NJIHOV NE UMIRE I OGANJ SE NJIHOV NE GASI” (Marko 9,48)

Izraz ‘gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi’ treba shvatiti u biblijskom kontekstu. Identičan izraz spominje se i u Starom zavjetu:

„Izlazeći, gledat će trupla ljudi koji se od mene odmetnuše; crv njihov neće umrijeti, i njihov se oganj neće ugasiti – bit će na gadost svim ljudima” (Izaija 66,24)

Ako pogledate kontekst tog poglavlja Izaije shvatiti ćete da se ne radi o nekim bestjelesnim dušama, nego stanju tih ‘odmetnika’ (nepokajanih grešnika) nakon što su primili pravednu Božju kaznu – Izaija kaže da će pravedni (spašeni) gledati „trupla ljudi“, iz toga je očito da se radi o mrtvim ljudima, tim više što se i kroz cijelog Izaiju proteže ista misao o konačnoj sudbini ljudi koji nisu htjeli stati na stranu istine

Bog je naime odavno navijestio budući sud, ali i kaznu za nepokajane grešnike: „On će suditi narodima – bit će trupla na gomile, po svoj zemlji raskoljenih glava“ (Psalam 110,6)

„Vi koji ste Jahvu ostavili […] za mač sam vas odredio – past ćete ničice da vas kolju. Jer zvao sam vas, a vi se niste odazvali, govorio sam, a vi niste htjeli slušati, nego ste činili što je zlo u očima mojim, izabirali ste što mi nije po volji“ (Izaija 65, 11-12)

„Da, sudit će Jahve svakom smrtniku; pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti“ (Izaija 66,16)

svi će zajedno izginuti“ (Izaija 66,17)

Zapazimo da Isus upravo u toj usporedbi naziva koristi za pakao sinonim „neugasivi oganj“ (Marko 9,44)

Međutim, bitno je shvatiti da Isus ovdje stavlja nagalasak na realnost kazne, i nužnost odbacivanja grijeha. Ova usporedba nije imala za cilj promovirati ideju vječnih muka, jer je iz konteksta ostatka Biblije, Izaijine knjige gdje se taj isti izraz upravo i koristi, ali i Markovog evanđelja, očito da je kazna za grijeh gubitak života (Mk 8,36; 12,9 i sl.), a ne beskonačno dugo mučenje.

Prisjetimo se i riječi apostola Jakova – „Braćo moja, ako tko od vas odluta od istine pa ga tko obrati, neka zna da će onaj koji vrati grešnika s njegovog krivog puta spasiti njegovu dušu od smrti“ (Jakovljeva 5, 19-20a)

Zapazimo, Jakov govori o smrti ‘duše’, Isus nas također upozorava da se upravo „onoga koji može dušu i tijelo uništiti u paklu“ (Mt 10,27) treba ujedno i bojati.

Tim riječima Isus je povukao crtu između onih koji nam mogu uzeti ovozemaljski život, ali nam ne mogu uzeti vječni. Također zapazite da Isus govori o uništenju „duše i tijela“ u paklu/ognju, drugim riječima govori nam da će u vatri završiti cijeli nepokajani grešnik, a ne neka njegova besmrtna komponenta.

VJEROVANJE U UROĐENU BESMRTNOST (besmrtnost duše/uskrslog tijela nepokajanih grešnika)

Oni koji vjeruju u to da će bezbožnici živjeti vječno usprkos svemu gore navedenom, uglavno tvrde da se čovjek sastoji od neke besmrtne komponente ili pak da će bezbožnici nakon uskrsnuća imati besmrtno i neuništivo tijelo. Takvo vjerovanje, kao što sam i objasnio u ovom tekstu nema nikakve Biblijske potpore.

Bezbožnici su itekako uništivi, štoviše upravo i prijetnjom potpunog uništenja Bog i one najokorjelije poziva na obraćenje i pokajanje. Vjerovanje da će samo Kristovi pripadnici baštiniti vječni život (egzistenciju), besmrtnost i neraspadljivost zove se vjerovanje u „uvjetnu besmrtnost“ i danas ga zastupa manjina kršćana.

„Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života (1. Iv 5, 11-12).

Drugim riječima, vjerovanje u vječni život za one koji odbacuju Krista, iluzija je bez ikakvog temelja u Svetom Pismu. Vjerovanje u to da su ljudi besmrtni u ikojem obliku ima temelja jedino u sotoninim riječima „Ne, nečete umrijeti“ (Postanak 3,4), neposredno prije pada prvih ljudi u grijeh. Kao što svi znamo, ti ljudi koji su tome povjerovali danas više nisu živi. Jedino pokajanjem i odbacivanjem grijeha oni su mogli dobiti nadu u vječni život, međutim proces starenja, bolesti i smrti koji je bio tada pokrenut, biti će završen tek Isusovim povratkom u slavi, kada će konačno jedanput zauvijek uništiti grijeh i smrt.

RAZVOJ IDEJE O VJEČNOJ MUCI TJ. UROĐENOJ BESMRTNOSTI

Ideja o besmrtnosti duše (i zagrobnom životu) stara je kao i ovaj svijet, počevši od drevnog Babilona i Zoroastrizma (koji i danas postoji) u nju su vjerovali i stari Egipćani, prema svjedočanstvu grčkog povjesničara Herodota vjera u besmrtnost duše iz Egipta je prenesena u Grčku. Potom doživljava puno prihvačanje u grčkim religioznim kultovima. Za razliku od Grka, Rimljani su od davnina imali religiju obožavanja predaka, tzv. animizam, na kraju je u taj animizam uključen golemi broj bogova (politeziam), a potom je ta forma poganstva (također sa vjerovanjem u besmrtnost duše) postala službenom religijom. Do sličnog razvoja religioznosti došlo je i u istočnjačkim religijama (hinduizam, budizam, šintoizam i sl.), na kraju su sve religije propovjedale da je čovjekova duša besmrtna (pa i Islam), osim jedne. Judaizam je predstavljao razliku, za razliku od svih ostalih vjerovanja u zagrobni život, Židovi su vjerovali da smrt predstavlja kraj čovjekovog života, te da je uskrsnuće jedina nada u novi život. Nažalost, rano kršćanstvo korak po korak počelo se odvajati od izvornog biblijskog koncepta, na kraju je pomješano vjerovanje u zagrobni život duše i uskrsnuće tijela. Uskoro se takav koncept iz katolicizma prenio u pravoslavlje, ali i dobar dio protestantizma.

Zahvaljujući vjerovanju da su bezbožnici neuništivi i besmrtni, a istodobno će njihova tijela (nakon uskrsnuća) gorjeti u ognju navela je mnoge katoličke pisce na nevjerojatne zaključke –

Tertulijan jedan od poznatijih ovako objašnjava pojam „vječnog ognja“, on kaže da su zli „određeni na kaznu vječnog ognja, koji po samoj svojoj prirodi izravno služi njihovoj neraspadljivosti. Filozofi su upoznati, kao i mi o razlici koja postoji između običnog ognja i tajnog ognja. Običan se oganj po svojoj upotrebi daleko razlikuje od ognja upotrebljenog u božanskoj kazni, jer taj tajni oganj ne spaljuje ono što sažiže, već dok sažiže istodobno i obnavlja

Tertulijan zapravo filozofski pristupa ovoj tematici, i dotiče se zanimljivog pitanja, može li vatra u paklu oštetiti tijelo? Tertulijan vjeruje da može, ali i da ga istodobno i obnavlja. Zapazimo, ako ga ne bi mogla niti oštetiti, kakav bi to bio oganj? Ako bi ga pak mogla, progresivno bi dolazilo do njegovog potpunog uništenja i na kraju bi nepokajani grešnik bio pretvoren u prah, zato se Tertulijan dosjetio ideje ognja koji istodobno sažiže i obnavlja grešnikovo tijelo, to je zanimljiv koncept, ali je suprotan biblijskom (Malahija 4,1).

Međutim zbog iracionalnosti ovakve vrste kazne pojavila se u katolicizmu i ideja o „univerzalnom spasenju“ jedan od ranijih zastupnika te ideje bio je Klement Aleksandrijski. On je ideju pakla kao mjesta uništenja pretvorio u golemo čistilište gdje će se izbrisati grijesi, ali saćuvati grešnici. On umjesto o „vječnom ognju“ govori o „mudrom ognju“ (Ignis sapiens), koji će spaliti samo ono zlo u čovjeku, a grešnik će biti saćuvan. Iako je on ispravno shvatio da će zlo jednog dana biit uništeno, nije mogao kao ni ostatk ekipe shvatiti da se to odnosi i na grešnike.

I sada dolazimo do Origena, on za razliku od „mudrog ognja“ govori o „tajanstvenom ognju“. Cilj vatre pakla po njemu jest da uništi zloću. Zloća je gorivo za pakao. Gnjev Božje osvete, učio je Origen, čisti dušu. On se koristi vatrom radi „iscijeljenja“. Pakao gori dok zloća ne izgori. Proces koji uništava zloću jest proces „čišćenja“ grešnika. Kada je proces završen, on uzima svoje mjesto u vječnoj slavi. Na taj način stvorena je ideja o postojanju Čistilišta, koja će mnogo godina nakon Origena postati dogmom (tj. službenim vjerovanjem).

Origenovo učenje vodi čudnim i neobičnim zakljucima. Sudbina grešnika u Bibliji uspoređena je sa pljevom koju raznosi vjetar, s kukoljem koji se sažiže, s nerodnom lozom koja se odsijeca i spaljuje, s kućom koja se ruši, međutim prema Origenu, oganj neće spaliti kukolj, već će ga na neki tajanstven način pretvoriti u pšenicu, nerodna loza biti će tajanstvenim ognjem pretvorena u rodnu, a kuća koja se srušila opet će se podići i stajati zauvijek.

Da ne duljim dalje, svi koji vjeruju u vječno postojanje „pakla“ tj. „vječni oganj“ koji doslovce gori kroz cijelu vječnost, zapravo negiraju upravo ono ključno što „oganj vječni“ predstavlja, stvarnu vatru i uništenje nepokajanih grešnika.

U suvremenoj katoličkoj teologji došlo je tako do radikalne promjene prema kojoj „vatra više nije stvarna“, „grešnici više ne gore“, a pakao nije više mjesta mučenja, nego „stanje samoće i odvojenosti od Boga“. Također, više se o paklu ne govori kao o stvarnom mjestu nego kao „stanju“, tako da su duše razbacane po svemiru u stanju pakla.

Nažalost kao i prethodni, ni ovakav koncpet nema ama baš ništa sa Biblijom i sa onime što ona naučava o sudbini grešnika. Na kraju dolazimo od vjerovanja u vječno postojanje pakla do prikrivenog odbacivanja vjerovanja u pakao:

„Pakao je stanje u koje više ne prodire nikakva ljubav. Ili još preciznije: pakao je stanje u kojem se ne dopušta nikakva ljubav. To je svjesno odbijanje i zatvaranje ljubavi. Zato je pakao kao stanje u izvjesnoj i ograničenoj mjeri moguće već ovdje na zemlji.

Pakao je stanjeu kome čovjek […] ljubav Božiju ne doživljava kao radost nego je doživljava kao muku.”

Pitanje je da li katolici uopće vjeruju u to da će I zli uskrsnuti (u tijelu)?

Jedan od njih kaže da “Čovjek u pakao ide s dušom, a ne s tijelom. U paklunije ni vruće niti hladno, te “pojave” duša ne osjeća.”

Neki drugi pak vjeruju da je “pakao samo stanje uma”, jedan filozofski raspoložen katolik pak kaže da “Ako pakao shvatite kao stanje uma, tada je pakao posvuda oko nas”

“Pakao stvara Ijudska slobodna volja, koja se definitivno okreće od Boga. Pakao je prema tome stanje u kojem ni svemogući Bog nije “moćan”, jer mu se protivi Ijudska slobodna narav.” (katolici.org)

Da ne duljim dalje, sve ove hipoteze koje su gore navedene, kao što sam već mnogo puta naglasio nemaju nikakve veze sa Biblijom. Na taj način, i sam pojam pakla postao je smiješan, na kraju je to dovelo do toga da nitko o paklu niti ne razmišlja, a sam pakao postao je sve i svašta osim onoga mjesta ispunjenog vatrom.

Međutim kako ova civilizacija moralno propada Dan Suda i Gnjeva Božjeg sve je bliže, a vatra koja se bliži doslovce će progutati sve nepokajane grešnike (Otkrivenje 20,9), kao što je i progutala ljude koji su sudjelovali u pobuni protiv Božjeg sluge Mojsija (Brojevi 16,35).

U trenutku kada katolička crkva shvati da nemre dokazat tu svoju verziju pakla Biblijom, pribjegava protunapadom, optužujući one koji vjeruju u uništenje (a ne vječnu muku) kao konačnu kaznu za sve nepokajane grešnike za to da ne vjeruju u pakao. Implicirajući time da oni ne vjeruju u kažnjavanje zlih, iako ste čitajući ovo mogli bez poteškoća shvatiti da mi itekako u to vjerujemo.

KATOLIČKO RAZUMIJEVANJE SMRTI KAO KAZNE

Mnogi Biblijski stihovi kažu da je kazna za grijeh smrt, poznatiji su onaj iz Rimljana 6,23  koji kaže da je „plaća grijeha smrt”, kao i vjerojatno najpoznatiji stih iz Biblije uopće Ivan 3,16 koji kaže „Bog je toliko volio svijet da je dao svojega jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima vječni život.”

Dakako ovdje se ne misli samo na prvu smrt koja je posljedica Adamovog pada u grijeh, i kroz koju ćemo i mi sigurno proći ukoliko se Isus ne vrati za našeg života. Nego na tzv ‘drugu smrt’, tj. ‘vječnu propast’. Zapazimo da tekst kaže ‘da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine’, drugi prijevodi kažu ‘umre’, ‘propadne’ (perish) i sl.

Međutim kako je očito da su mnogi kršćani umrli i poginuli tj. očito ne žive vječno tu na ovoj zemlji, jasno je da taj stih usmjerava pogled čitatelja na konačnu kaznu.

Međutim katolička Crkva naučava da je plaća grijeha (kao konačna kazna), sve samo ne smrt. To ‘sve samo ne smrt’, uključuje vječnu egzistenciju (tj. život), besmrtna tijela i duše, koja su usput rečeno nepropadljiva i neuništiva jer bi u suprotnom prestala postojati i to za sve nepokajane grešnike tj. sve one koji su odbacili spasenje pod uvjetima kakve je Bog postavio. Međutim, kao što sam i ranije napomenuo, besmrtna, nepropadljiva i neuništiva tijela imati će samo uskrsli pravednici (spašeni), a dobiti će ih prilikom Kristoovg povratka u slavi.

DVA SUĐENJA LJUDIMA ILI SAMO JEDNO?

Katolička crkva naučava da postoje dva suda, posebi i opći. Posebni se navodno događa odmah nakon smrti, a opći na kraju vremena (Sudnji dan). Tako će recimo ljudi nakon smrti otići dušom u nebo/pakao, a potom se reinkarnirati nazad u tijelo na Dan općeg suda, te potom se opet vratiti nazad na isto mjesto (nebo/pakao) i to u tijelu (skupa sa dušom). Bitno je napomenuti i da katolička crkva naučava da će svi ljudi iz čistilišta na dan Suda završiti na nebu, bez obzira jesu li u čistilište dospjeli 5 minuta prije Sudnjeg dana, ili su tamo već 2000 godina.

Međutim, Biblija kaže da postoji samo jedan Sud i jedan Dan suda. Tvrdnja o izlasku duše iz tijela da bi išla na jedan sud, pa potom reinkarnacije nazad u tijelo da bi otišla na neki drugi sud je sve samo ne Biblijska. Isto je i sa onom shemom sa čistilištem, Biblija apsolutno ništa ne govori o tome.

VJERUJU LI KATOLICI U REINKARNACIJU?

Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje potrebno je prvo razjasniti što to reinkarnacija jest

Reinkarnacija (lat. re-incarnatio – ponovno utelovljenje) je vjerovanje o ponovno vraćanje duše (koja se nalazi u svjesnom stanju nakon smrti) u zemaljsko tijelo (propadljivo). Pod pretpostavkom da će nepropadljivo tijelo (nakon uskrsnuća) baštiniti samo spašeni, drugim riječima da će se duše nespašenih iz pakla reinkarnirati nazad u propadljivo tijelo možemo mirne savjesti zaključiti da katolici ili vjeruju u reinkarnaciju, ili u to da će nespašeni primiti neraspadljiva tijela. Ne znam koja bi druga alternativa bila moguća.

Činjenica da biblijski izraz duša označava čovjeka kao cjelinu, tj. da čovjek (živa duša) ne može izaći sam iz sebe, te da koncpet reinkarnacije, tj. selidbe duše iz tijela i nazad u tijelo nema veze sa Biblijom katoličku crkvu uopće ne zabrinjava. na donjem linku možete vidjeti što biblijski izraz ‘duša’ označava.

———————————-

Mnoge druge nauke katoličke crkve koji nemaju veze sa Biblijom možete naći ovdje!

Što se događa nakon smrti možete vidjeti ovdje!

Što znači biblijski pojam duša možete vidjeti ovdje!

 

Karmelski škapular – pobožna prijevara

Pročitao sam jedan bizaran tekst iz glasa koncila. Vjerujem da samo Bog donosi sreću i nesreću, a ne relikvije i slične stvari tipa škapulari itd… Nemogu shvatiti odakle su izvukli sljedeću besmislicu: “Tko obuče Škapular, biva stoga uveden u zemlju Karmela da se hrani njenim plodovima, te kuša slatku i majčinsku prisutnost Marije, u svakodnevnom nastojanju da se iznutra obuče u Isusa Krista, te ga očituje u sebi živim za dobro Crkve i čitavog čovječanstva”. Još je nevjerojatnije da ga je uveo dosjetljivi engleski fratar Simon Stock 1215.g. Čak je išao i dalje te tvrdio da mu ga je dala sama “blažena djevica Marija”, te mu čak rekla da oni koji ga nose nikada neće patiti od “vječne vatre”… Meni zvuči nevjerojatno… a vama?

Dekret pape Pavla V. od 11. veljače 1613 – koji je na snazi i danas – ističe da »Crkva jamči svojim autoritetom da se oni koji nose škapular, sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za što brži izlazak iz čistilišta«.

Vjerojatno se pitate što je to škapular?

„Škapular je u srednjem vijeku bio posebni dio kratke gornje odjeće, bez rukava, otvoren s obje strane, koji je osim ramena pokrivao sprijeda prsa, a straga leđa sve do bubrega. Radi zaštite od nevremena znali su mu dodati i kapuljaču. Ime škapular je dobio od latinskog naziva za ramena “scapulae”, jer se preko ramena nosio.“ – link

Dekretom pape Pia X od 1910. moguće je zamijeniti škapular (odijelce) sa škapularskom medaljicom, pod slijedećim uvjetima: da ta medaljica s jedne strane nosi lik Blažene Djevice, a s druge strane Presvetog Srca Isusova; da prvi blagoslov i odijevanje škapulara ne budu s medaljicom, nego s odijelcem.” – link

Zanima me kada će ljudi napokon okrenuti leđa tim bajkama i prihvatiti Isusa Krista kao poglavara sveopće crkve, jedinog Spasitelja i Otkupitelja, te jedinog posrednika između Boga i ljudi. Kada će napokon okrenuti leđa onima koji istini okreću leđa?

Cijela ta priča podsjeća me na Johana Tetzela, koji je prodavao oprost za novac u papino ime. Kada je Šimun Mag ponudio apostolima novac, kako bi dobio moć da čini čuda, Petar mu je odgovorio: “Neka ide u propast tvoj novac zajedno sa tobom, jer si vjerovao da dar Božji možeš kupiti novcem” (Dj 8,20). Ipak tisuće su Tetzelovu ponudu radosno prihvatile, zlato i srebro teklo je u njegovu blagajnu. Tako je i danas, spasenje (odnosno oprost) koje se može dobiti za novac, pokoru, škapulare, krunice, duga hodočašća i kipove, više je traženo nego ono za koje je potrebno pokajanje, vjera i odlučan napor da se čovjek odupre grijesima i pobijedi ih. Grešnika može spasiti samo pokajanje pred Bogom i vjera u Krista. Kristova milost nemože se kupiti, niti se Boga može podmititi.

 

Katolička crkva nije „jedina prava Kristova Crkva“, nego Babilon – bludnica i otpala Crkva opisna u Otkrivenju 17,5

“Pozdravlja vas s vama izabrana crkva u Babilonu” (1. Petrova 5,13)

Pozdrav nekome bratu u Kristu koji se nalazi u nekoj katoličkoj zemlji mogao bi glasiti jednako kao naslov ovog članaka. Da bi smo razotkrili koga predstavlja Babilon, prisjetiti ćemo se jedne mlade djevojke.

Alice Driver smrću je zapečatila svoju vjeru u Gospodina i Spasitelja. Po nalogu inkvizitora katoličke crkve spaljena je na lomači. prije svoje mučeničke smrti rekla je ove riječi…

„Imam li još što reći? Slava Bogu! Ne možete ubiti Duh Božji u meni, jadnoj ženi. Ja sam iskrena i siromašna djevojka, nikada nisam išla na fakultet, kao što ste vi bili … sada stojim pred vama u obrani Božje istine i zbog svjedočanstva Isusa Krista“

Vidio sam da je žena pijana od krvi svetih ljudi i krvi Isusovih svjedoka. Silno sam se začudio. ‘Što se čudiš?’ upita me anđeo…” (Otkrivenje 17,6)

Žena u Otkrivenju predstavlja Crkvu, Žena koja je pijana od krvi Isusovih svjedoka ista je ona koja ‘sjedi’ na “sedam gora” (Otk 17,9), tj. na sedam rimskih brežuljaka.

I žena bijaše obučena u grimiz i skerlet i nakićena zlatom i kamenjem dragim i biserom” (Otk 17,4) Koja je to Crkva koja uživa u raskoši i bogatstvima ovog svijeta možete vidjeti ovdje!

Kada je Girolamo Savonarola shvatio da Babilon iz Otkrivenja zapravo predstavlja rimsku Crkvu rekao je sljedeće riječi: “Bježite iz Rima, jer Babilon znači zbrka, a Rim je pobrkao cijelo pismo, pobrkao je sve zablude, sve je pobrkao. bježite dakle iz Rima i pokajte se.“.

Svi biblijski komentatori slažu se sa time da Babilon iz Otkrivenja predstavlja Rim. Ipak za razliku od poganskog Rima, papinski Rim nazvan je u Otkrivenju “Babilon veliki” (Otk 17,5), koji je usput rečeno i mnogo rašireniji od poganskog Rima (u zemljopisnim okvirima).

Da je više nego jasno da Babilon predstavlja Rim jasno je iz riječi apostola Petra “Pozdravlja vas s vama izabrana crkva u Babilonu” (1. Petrova 5,13), dakako Petar ne piše poslanicu iz nekog mjesta koje se nalazi u drevnom Babilonu koji je već odavno uništen, nego iz nekog mjesta pod upravom “Vrhovnog Svećenika” (Pontifex Maximus-a). Ta titula nekada je pripadala poglavaru rimskog imperija, a danas pripada poglavaru katoličke crkve.

Također današnji Rim, kao i drevni Babilon nekada središte je suvremenog idolopoklonstva.

Katolička crkva poznata je po čašćenju i štovanju kipova kojima je svima zajedničko to da ne predstavljaju Boga, ili ga predstavljaju na krivi način.

Npr. Isus iako se njegovo uskrslo tijelo nalazi na nebu, uvijek je prikazan razapet na križu ili kao mala beba. čašćenje njegovog kipa također je u suprotnosti sa Biblijom, zato jer Bog podjednako zabranjuje i čašćenje kipova i dočaravanje Boga kipom – Boga se dakako ne može dočarati kipom.

Martin Luther i John Knox, jedni od najvećih protestantskih reformatora također su djelili to vjerovanje te su i napisali više knjiga na tu temu.

Onome koji je šokiran ovime što čita preporučujem da pročita knjigu “Babilonska misterijska religija” od Ralpha Woodrowa. Siguran sam da će vam ona (pri)pomoći u identificiranju modernog Babilona – Rimske Crkve.

Moja poruka vama, ista je ona koju je vjernicima rimske crkve uputio Savonarola, sa malim dodatkom – čitajte Bibliju, tamo vam sve piše!

Upravo je jasnoća Biblije, koja je više nego jednostavna i razumljiva svakome čovjeku glavni razlog iz kojeg katolička crkva skriva Bibliju, a 97% katolika ju uopće ne čita. Za razliku od njih onih 3% tumači ju u skladu sa Crkvenim učiteljstvom, koje je samo po sebi dio tog suvremenog babilonskog sustava.

Ako uistinu želite saznati “Što je istina?” kleknite na koljena, uzmite BIbliju u ruke, i molite Boga da vam da osvjedočenje Duha Svetoga, koji će vas, ukoliko ste spremni prihvatiti ono što će vas on osvjedočiti prema svom obećanju uvesti u svu istinu.

 

Katolički karizmatici idu putem koji vodi u propast

Katolička karizmatska obnova odbacila je Biblijsku istinu, oni i dalje naučavaju krštenje vodom male djece, spasenje dobrim djelima, po milosti koju donose sakramenti, po osobnim odricanjima i na temelju zasluge. Ne postoji sigurnost spasenja pojedinca. Oproštenje grijeha pokušava se zadobiti postom, pokorom, molitvama i oprosnicama. Spasenje duša, još se uvijek upotpunjuje u ognju čistilišta. Mariju se štuje kao suotkupiteljicu, svecima se obraća kao posrednicima. Štovanje relikvija, kipova i svetaca još uvijek se prihvaća. Hostija se štuje kao nebeski Bog, i ono najbitnije spasenje samo vjerom u Krista i njegovu prolivenu krv službeno se odbacuje.

Karizmatski vođe i milijuni njihovih sljebenika pristaju uz dogme, koncilske odluke i papine enciklike. Ti su nauci bili nepoznati ranoj Crkvi i nastali su mnogo stoljeća nakon nje.

Je li Duh Sveti isti duh koji djeluje u rimokatoličkoj crkvi?

Kada je govorio o Duhu, Isus je rekao: „On će vas uvesti u svu istinu“ Istina je značajka Svetog Duha. Značajka zloduha je uvesti nekoga u samo dio istine i dio zablude, odnosno miješanje istine sa lažima. Biblija jasno govori da će u „posljednja vremena mnogi pristati uz prijevarne duhove i đavolje nauke“ (1. Tim 4,1-2).

Čak sam našao web stranicu tog karizmatskog pokreta gdje se među ostalim nalazi tekst pod naslovom ”MARIJA PROTOTIP KARIZMATIČARA”.

Je li je moguć kompromis između istine i laži?

Jedino ako je Krist u sporazumu sa Belijarom (2. Kor 6,15.16)

Vezano uz dar govora u jezicima on ima više kartekteristika (Biblijskih):

  1. To trebaju biti pravi postojeći jezici (1. Kor 14,10; Dj 2,8)
  2. Onaj koji govori u jezicima govori Bogu, a ne ljudima, poruke nikada nisu namjenjene ostalim vjernicima (1. Kor 14,2)
  3. To nije znak vjernicima nego nevjernicima (1. Kor 14,22)
  4. Nevjernici o kojima se ovdje govori jesu nevjerni Židovi
  5. „Drugim jezicima govorit ću ovome narodu“ – Tko je „ovaj narod“ kojem je to bilo namjenjeno? U Novom Zavjetu izraz „ovaj narod“ spominje se 12 puta, bez iznimke odnosi se na Židove

Vezano uz raznolika čudesa koja se tamo događaju, prisjetimo se Mojsija u Egiptu, naime ti „egipatski svećenici“ izvodili su svakojaka čudesa, dakako ne uz Božju pomoć, štoviše Biblija nas upućuje na to da je Sotona:

  1. Očajan
  2. Ima još malo vremena
  3. U posljednje vrijeme činit će silna čudesa, ne bi li zavarao čak i izabrane

Sa lažnim darovima navodno od „Duha Svetoga“ slično je kao i sa lažnim novčanicama. One donose radost, bogatstvo i glasovitost onima koji ih posjeduju, kao i stvarno pouzdanje u sebe do onog trenutka kada policija ne zakuca na vrata i uhiti ih. Dolazi vrijeme kada će se svi ti prevaranti morati suočiti sa „Danom odmazde Boga našega“ (Izaija 61,3), te čuti sljedeće riječi:

„Položi račun o svome upravljanju“ (Lk 16,2)

Uvlačiti druge u tu prijevaru kao što rade karizmatici, kada uvlače svoje „prijatelje“ koristeći se tom istom prijevarom, može dovesti do onoga o čemu govori naš Gospodin i Spasitelj: „Ako slijepac slijepca vodi, obojica će pasti u jamu“ (Mt 15,14)

Neka se nitko tko sudjeluje u toj prijevari ne zavarava nadajući se da će u onaj dan reći Bogu: „Gospodine! Gospodine! Nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime zloduhe izgonili, i u tvoje ime mnoga čudesa činili?“ Gospodin će takvima otvoreno reći:

„Nikad vas nisam poznavao! Idite od mene, vi što činite bezakonje!“ (Mt 7,22.23).

Ako je vjerovati Pavlu koji kaže da je grijeh kršenje Zakona, to se nesumljivo odnosi na Božje zapovijedi, naime karizmatici kao i „mainstream“ katolička crkva odbacuju Božje zapovijedi, odnosno imaju neku svoju krnju verziju bez 2. i 4., ako ste sada prvi put ovdje, uzmite Bibliju u ruke, otvorite knjigu Izlaska 20. poglavlje i usporedite te zapovijedi sa onima iz katekizma, ili ih pogledajte ovdje!

Moja želja za sve karizmatike je da shvate da je ovaj poziv upućen upravo njima –

Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.“

Dakako, čitajte Bibliju i bježite iz katoličke crkve dok još traje vrijeme milosti. Bog će uskoro razoriti tu nakaradnu instituciju, te uništiti sve one koji „nisu imali ljubavi prema istini da bi se spasili“ (2. Sol 2,10).

 

Katoličko razumijevanje pojma crkve

Prije nego objasnim kakvo je katoličko razumijevanje novozavjetnog pojma „Crkve“, neophodno je objasniti to iz biblijskog.

Prvo postoji vidljiva i nevidljiva Crkva

Vidljiva Crkva jesu vidljive kršćanske vjerske zajednice (pravoslavna, luteranska, kalvinska, baptistička, adventistička ili bilo koja druga). Članovi tih vjerskih zajednica jesu upisani u tzv. „Crkvene knjige“, ti ljudi iako formalno upisani u crkvenim knjigama ne moraju nužno biti i kršćani, tj. vjerovati i živjeti u skladu sa onime o čemu je Isus govorio, u tom slučaju oni nisu dio nevidljive Crkve, tj. zajednice spašenih Kristovih vjernika i njihova imena nisu „zapisana na nebesima“ (Luka 10,20), tj. oni nisu spašeni (neće ući u kraljevstvo Božje).

Nevidljiva Crkva predstavlja stvarne Kristove vjernike, nanovo-rođene od Duha, koji imaju zajedništvo sa Ocem i Sinom po Duhu Svetome, te koji žive u skladu sa Božjom riječju. Imena tih ljudi najčešće jesu upisana i u nekoj „Crkvenoj knjizi“, iako postoje mjesta na svijetu gdje su kršćanske Crkve izvan zakona, tako da oni mogu biti i šaka neorganiziranih vjernika ili pojedinaca koja službeno ne pripada niti jednoj kršćanskoj Crkvi.

Bitno je zapaziti da će udjela u Božjem kraljevstvu imati samo nanovo-rođeni vjernici, oni koji žive po Duhu, a ne po tijelu, tj. oni koji su dio Crkve Božje (zajednice spašenih vjernika koji mogu i nemoraju biti međusobno povezani).

Drugim riječima, ukoliko mi jesmo članovi neke kršćanske Crkve, ali se nalazimo izvan „nevidljive“ tj. zajednice spašenih, naš „krsni list“ pred Bogom će na Sudnji dan biti bezvrjedan komad papira koji će na kraju vremena završiti u ognju skupa sa nama ukoliko ne odbacimo grijehe i prihvatimo Isusa kao Gospodina i Spasitelja.

Upravo iz tog razloga prilikom propovjedanja radosne vijesti treba staviti naglasak na Krista, a ne na određenu vjersku zajednicu jer nam jedino Krist spasenje može i dati. Drugim riječima, pripadnost nekoj vjerskoj zajednici jest uzaludno ukoliko ujedno i mi sami ne pripadamo Kristu.

Dobar primjer za to su članovi katoličke crkve, ima ih mnogo, ali većina njih ne živi u skladu sa Božjom riječju, tj. žive u grijehu, bez osobne zajednice sa Bogom. Mnogi od njih nikada nisu niti bili nanovo-rođeni od Duha Svetoga (bez čega je nemoguće ući u kraljevstvo Božje – Ivan 3,3).

Također velika je zabluda poistovjetiti primanje nekog sakramenta sa primanjem Svetog Duha. Ukoliko bi se Duh uistinu primao preko sakramenta (krizme), neobično je zašto onda 90% katolika nakon „primanja“ sakramenta krizme, izlazi iz Crkve i živi životom bez Boga i u grijehu.

Doduše vjerojatno ima i onih koji tom prilikom prime Duha Svetoga koji ih potom osvjedoči u grijeh i zablude rimske Crkve, pa izađu iz nje i odbace svoje grijehe, ali oni predstavljaju zanemarivu manjinu.

Crkva koja je djelovala u vrijeme apostola bila je Crkva sa slabo razvijenom hijerarhijom, postojali su ljudi koji su osobno vidjeli Krista i oni koji nisu, oni koji su godinama bili kršćani i oni koji su tek postali, oni koji su imali malo veći ugled u nekoj lokalnoj crkvi i oni koji nisu itd. Dakako, apostoli jesu imali poštovanje unutar te iste Crkve, ali je ta Crkva bila mala, raspršena i međusobno slabo povezana po cijelome starom svijetu. Najčešće bi oni koji bi postali članovi te Crkve ujedno bili i spašeni. Ta Crkva istovrmeno je bila malo vidljiva (djelovala je u „ilegali“), i većina ju je smatrala nekom židovskom sektom.

Drugim riječima, bila je mješavina vidljive i nevidljive Crkve. To nije bila neka institucija, sa crkvenim građevinama (one su se pojavile tek 350 godina poslije Krista), nego zajednica Kristovih sljedbenika (većim djelom oni su bili nanovo-rođeni). Danas apostolska Crkva više ne postoji, drukčija su vremena i običaji, što ne znači da neke vidljive Crkve ne sljede biblijski nauk, kao što ga je sljedila i prva Crkva. Ta Crkva definitvno nije bila rimo-katolička, ona je osnovana mnogo godina poslije Krista (uspostavila vlast nad većim dijelom tadašnjeg kršćanskog svijeta), te je otišla vrlo daleko i od biblijskog nauka i od prakse. Prva Crkva nije imala nekretnina, rimo-katolička crkva ima ih više od bilo koje druge ekonomske ili vjerske institucije na svijetu, prva Crkva nije imala nikakvu političku moć, katolička Crkva bavi se dnevnom politikom više nego pitanjima vezanim uz spasenje vlastitih vjernika. Prva Crkva bila je očišćena od idolopoklonstva, rimo-katolička prepuna je idola. Prva Crkva stavljala je naglasak na Krista i Njegovu riječ, rimo-katolička stavlja naglasak na svećenike, papu, crkveno učiteljstvo i ljudske tradicije. Žalosna je činjenica da je većina nauka koje katolička crkva danas naučava bila u potpunosti nepoznata ranoj Crkvi.

Doduše, potrebno je priznati da je katolička donekle u pravu kada kaže da izvan Crkve nema spasenja. Ali to se doduše odnosi na nevidljivu Crkvu, zajednicu spašenih. Tko god se nalazi izvan te zajednice nije spašen, ali bitno je ne poistovjetiti tu zajednicu sa rimo-katoličkom Crkvom.

Nažalost jedan katolik je upravo to na takav način razumio i poslao mi sljedeći e-mail, nadams se da ćete sa lakoćom shvatiti u kakvoj se zabludi on nalazi (bitno je napomenuti da je ovo stav marginalne manjine ekstremnih katolika i da vjerojatno niti jedan katolički svećenik ovakvo što ne bi javno rekao ili napisao):

From: Jedan Covjek <jedancovjek(at)yahoo.com>
Subject: Re: Egipat
To: mariachizg(at)yahoo.com
Date: Thursday, September 25, 2008, 8:58 PM

„Sto se tice biblijske utemeljenosti istine tj. dogme da “izvan Crkve katolicke nema spasenja” prvo treba ustanoviti biblijsku utemeljenost da “izvan Crkve nema spasenja”,drugo sto je to Crkva i trece tko je ta Crkva od brojnih koji se nazivaju Crkvom.

Prvo: u Bibliji jasno pise da izvan Isusa Krista nema spasenja (Ivan 15, 6) kao i da je Crkva Tijelo Kristovo (Efezanima 1, 22-23) iz cega nuzno slijedi da je “izvan Crkve nema spasenja” potpuno biblijski utemeljeno.

Drugo: Crkva je Tijelo Kristovo, a Krist ima ljudsko tijelo. Svako je ljudsko tijelo pa tako i Kristovo tijelo vidljivo jedno i nedjeljivo.

Iz toga jasno proizlazi da Crkva, jer je Tijelo Kristovo, mora biti vidljivo jedna i nedjeljiva. Da je ovaj zakljucak istinit svjedoci i sama Biblija preko rijeci apostola Pavla: “Zar je Krist razdijeljen?!” (1. Korincanima 1, 13) iz kojih se jasno vidi da apostol Pavao pomocu upotrebe retorickog pitanja tvrdi kako Kristovo Tijelo tj. Crkva ne moze biti vidljivo razdijeljeno tj. razdijeljena.

Trece: Svakome tko ima upotrebu razuma (mala djeca i retardirani nemaju upotrebu razuma) mora biti jasno da jedino Katolicka Crkva zadovoljava nuzne uvjete Kristovog Tijela jer su oni koji se nazivaju pravoslavcima i protestantima vidljivo razdijeljeni i razmrvljeni.

Prema tome, nitko tko ne pripada Katolickoj Crkvi ne može pripadati Kristovom Tijelu tj. Crkvi te zbog toga ne može biti krscanin, ne može imati krscansku vjeru niti vjerovati u Boga i njegovo udruzenje ne može biti Crkva niti dio Crkve.

Dakle, istina da “izvan Katolicke Crkve nema spasenja” biblijski je utemeljena, a tvoje shvacanje Crkve nazalost je nebiblijsko, neistinito i zbog toga nekrscansko.

Jasno ti je sada da su svi koji su umrli kao nekatolici završili u Paklu.

—————————————-

From: Jedan Covjek <jedancovjek(at)yahoo.com>
Subject: Re: Katekizam
To: mariachizg(at)yahoo.com
Date: Monday, September 29, 2008, 10:45 AM


“U poslanici Rimljanima 11. poglavlje pise o maslini s koje su neke grane otpale, a neke nove su pricijepljene. Tako je Katolicka Crkva maslina na koju su umjesto vas drugi pricijepljeni, a vi protestanti i pravoslavci ste otpale i osusene grane koje idu u vjecni oganj.“

—————————————————————————

Doduše, katolička crkva je u međuvremenu promjenila to vjerovanje (kao i mnoga druga), te više ne naučava da izvan (katoličke) Crkve nema spasenja (autor ovog pisma je to vjerojatno smetnuo sa uma).

Žalosno je što oni ne shavaćaju da nas spašava Krist, a ne Crkva, te da se nanovo-rođenjem (prihavćanjem dara spasenja) prikljućujemo zajednici spašenih, a ne rimo-katoličkoj crkvi.

Činjenica da smo spašeni, tj. da smo postali kršćani (Kristovi sljedbenici) najčešće završava tako da se priključimo i nekoj kršćanskoj Crkvi (za koju nam se čini da je najbliža bibljskom nauku) kako bi smo mogli imati zajedništvo sa drugim kršćanima i još bolje mogli upoznati Krista i Njegovu riječ.

Drugim riječima, mi ne ulazimo u neku Crkvu da bi smo se spasili, nego zato jer smo spašeni, zato jer ulaskom u neku Crkvu mi ne primamo spasenje, spasenje se prihavaća vjerom u Isusa Krista i pokajanjem.

Mi se ne spašavamo ulaskom u neku vjersku zajednicu. Ima i ljudi koji su postali članovi neke Crkve, a da istovrmeno nisu spašeni, takvi se poslije mogu spasiti (tj. pokajati se za svoje grijeh i prihvatiti Isusa svim srcem kao Gospodina i Spasitelja), ali to opet ne mijenja samo razmijevanje pojmova vidljive i nevidljive Crkve.

Članstvo u nekoj Crkvi može imati pozitivne i negativne posljedice. Ukoliko uđemo kao ne spašeni, zajedništvo sa drugim kršćanima može nas voditi ka boljem razumijevanju Božje riječi i zajednicštvu sa Gospodinom Isusom Kristom, to nas na kraju može dovesti i do toga da donesemo konačnu odluku i „zgrabimo čašu spasenja“, ipak ukoliko nas do toga ne dovede, može nas dovesti u zabludu da vjerujemo da smo spašeni jer smo članovi neke Crkve. Takvo vjerovanje nažalost ima većina katolika.

PS: Vjerovali ili ne, nakon što je autor ovog maila (onaj koji je napisao da će svi nekatolici zvršiti u paklu) pročitao ovaj članak, otvorio mi je oči, naime kako katolička Crkva tvrdi da su dogme nepromjenjive, a suluda tvrdnja da izvan katoličke crkve nema spasenja je jedna od njih, katolička crkva našla se u škripcu. Tvrditi takvo nešto danas, izazvalo bi podsmjeh i ogorčenost kod ostalih kršćana, osim toga sama ta tvrdnja je bizarna. Naše spasenje naime ne ovisi u članstvu u rimo-katoličkoj crkvi.

Vjerojatno se pitate što RKC danas tvrdi vezano na tu temu? Njihovo razumijevanje pojma „crkve“ nije se promjenilo od srednjeg vijeka. Sama dogma nepromjenjiva je. Ali postavlja se pitanje, da li katolička crkva i danas takvo što naučava? Naravno da ne. E sada se pitate… „Pa čekaj malo, kako mogu sada naučavati nešto drugo, ako se dogma nije promjenila?“. Odogovor je jednostavan. Dogma se nije promjenila, ali njezino razumijevanje jest. Drugim riječima, ovo je vrlo jednostavan primjer kako katolička crkva mijenja svoj nauk, dok istovremeno ne mijenja i same dogme, iako dakako mijenja njihovo razumijevanje.

U biti današnje rimo-katoličko razumijevanje te „dogme“ (navodno nezabludive istine) upravo je suprotno samoj tvrdnji koju dogma iznosi. Dajmo jedan jednostavan primjer, vi npr. donesete odluku da nitko tko ne potpiše ugovor o radu u vašem poduzeću ne može dobiti posao. U međuvremenu vi počnete zapošljavati ljude iako oni nisu potpisali ugovor o radu. I sada dođe neki promatrač i kaže: „Pa čekaj, zar nisi rekao da oni koji nisu potpisali ugovor u radu ne mogu dobiti posao?“, a vi mu odgovorite, „Jesam, to i dalje stoji, ali se moje razumijevanje te uredbe promjenilo.“

Naravno svatko tko ima imalo zdravog razuma rekao bi takvom poslodavcu da je nelogično imati takvu uredbu, a istovrmeno ju razumijevati upravo na suprotan način nego što ona glasi. E vidite sada dolazimo do ključnog trenutka!

Ako je katolička crkva uistinu promjenila svoje vjerovanje i sada smatra da izvan katoličke crkve ima spasenja, zašto onda ne promjeni tu dogmu? Zašto? Zato jer kada bi promjenila tu dogmu, morala bi promjeniti i dogmu koja kaže da su njezine dogme nezabludive (tj. nepogrešive), ako bi promjenila i tu dogmu to bi „rasklimalo“ povjerenje ljudi sam sustav dogmi, naime, ako crkva jest pogriješila u te dvije dogme , jeli moguće da su onda upitne i druge bizarne dogme (kao npr. one o čistilištu ili papinoj nezabludivosti), dakako, postavilo bi se mnogo „suvišnih“ pitanja, kao npr. „Je li moguće da ih je Duh Sveti uveo u zabludu što se tiče te dogme? Ako se dogma promjeni, očito da jest, ali opet nastaje problem, naime je li moguće da ih Je „Duh Sveti“ uveo u neistinu. Očito da ne. Onda se otvara još jedno pitanje… pa koji ih je „duh“ onda uopće uveo u neistinu? Nije li đavao „Otac laži“. Iz kojeg izvora dolaze sve te lažne dogme? Od duha istine ili od duha zablude?

Bolje je tu dogmu ne dirati, zaključio je papa Benedikt. Ionako prosječan katolik uopće niti ne zna što crkva naučava, bolje je da si ne postavlja takva pitanja.

Eto, tek toliko o doktrinalno-dogmatskom rasulu koje je vlada u katolikoj crkvi. A sada jedno pitanje za vas?

Vjerujete li i vi kao i ostali katolici da su dogme RKC nezabludive? Katolička crkva kaže da ako ne vjerujete u neku njihovu dogmu ne možete biti katolik. Ako odbacite ijednu nezabludivu tvrdnju katoličke crkve (dogmu) onda ste heretik (krivovjerac), a ne više „dobar“ katolik.

Ako je pak institucija kojoj ste povjerili svoje spasenje u zabludi, a ta zabluda je nepromjenjiva ima li smisla ostati u toj instituciji? Naravno da da reći će 99% katolička koji čitaju ovaj tekst, sporazum između istine i zablude je moguć. Pa zar je uopće bitno što je istina? Zar je uopće bitno u što ja vjerujem? Zar je bitno stati na stranu istine i odbaciti zabludu?

Isus kaže da nije svejedno u što vjerujete i da ako se ne odvojite od sustava koji je u zabludi, uvodi druge (uključujući i vas) u zabludu i sam ipolako ali sigurno ide u propast, i vi ćete ići sa njim.

Ah da, zabroavio sam, pitanja vezana uz našu vječnost za katolike su nebitna, prosječan katolik ne brine za „vječne stanove“, nego za ovozemaljske, kako će ugoditi sebi, a ne Bogu, bilo bi nezgodno približiti se Isusu Kristu, on bi mogao tražiti od mene da odbacim svoje omiljene grijehe – Pornografiju? Pohlepu? Izvan(pred)bračni seks? Idolopoklonstvo? Ljubav prema svijetu? Masturbacija? Razuzdane zabave? Pijanke? Vama omiljene serije i filmove na TV koje vi volite gledati, a Bog mrzi? You name it!

Previše je to odricanja, ja ću rađe ići sa većinom čak i ako večina ide u propast! Isus kaže da većina ide u propast, jeste li i vi jedan od putnika na tom širokom putu kojim ide 99% katolika? „Ne nisam!!!“, reći ćete vi, iako se ponašam kao većina, iako živim kao većina, iako vjerujem kao većina, iako sam katolik kao većina…. ja na kraju vremena, kada se Krist vrati neću biti skupa na istoj strani sa tom većinom! Većina će se ionako spasiti! Čemu da razbijam glavu sa tolikom pitanjima? Ionako će se svi spasiti… samo oni najgori kriminalci neće, a vjerojatno i oni hoće ako se u zadnjih 5 minuta „pokaju“ i ispovjede svećeniku…

Jeste li sigurni, ako niste, uzmite Bibliju u ruke, kleknite na svoja koljena stavite ruke na Bibliju i molite ovako:

„Dragi Gospodine Isuse Kriste, ja vidim da ima mnogo toga što sam ja vjerovao a da nije istina, vjerovao sam katoličkim svećenicima, samome sebi, a ne tvojoj riječi, mislio sam da treba živjeti po navodnim Božjim zapovjedima iz katekizma, a ne onima iz Biblije, iako se u biti nisam držao ni jednih ni drugih. Isuse ja sam volio grijeh, oprosti mi, zato sam cijeli život radio kompromis, ugađao svojim požudama i pohlepama, volio sam sjaj i bogatstvo ovoga svijeta, moje misli bile su usmjerene ovozemaljskom blagu i užitcima, a ne tvome kraljevstvu koje dolazi. Živio sam za sebe, a ne za tebe. Isuse smiluj se meni grešniku, pomozi mi da skrenem sa puta koji vodi u propast, na put koja vodi u vječnost, na onaj uzak put na koji si nas ti toliko puta pozivao, ali sam ja svaki put odbijao njime ići. Ja ne znam kako ići uskim putem, ali ti me nauči. Sada dajem zavjet pred tobom, iako mi je prije tvoja riječ bila zadnja rupa na sviralu, iako me uopće nije bilo briga o tome što Biblija uopće govori, sada ju želim pročitati, ja znam da je to objava tvoje volje za mene, ja znam da ti želš da ja uskladim svoj život sa Tvojom riječju, a ne da prilagođavam Tvoju riječ sam sebi. Isuse osvjedoči me u grijeh. Isuse daj mi silu da ga odbacim i daj mi silu da izađem iz sustava koji je prevario milijune ljudi dajući im lažnu nadu. Iz sustava koji uvodi ljude u zabludu, iz sustava koji mi je govorio da je zabluda nezabludiva istina, a istina zabludiva neistina. Isuse ti me vodi u život, oprosti mi moje grijehe molim te. AMEN!!“

Je li članstvo u katoličkoj crkvi neophodno za spasenje?

 

Međugorska ukazanja i poruke [pobožna prijevara]

Ja osobno ne vjerujem u Međugorska ukazanja, to mi izgleda kao neki vješt način za zgrtanje novca, trgovinu kipovima i drugim materijalnim i “duhovnim” darovima. Netko će reći da sam pre oštar, ali u to ne vjeruje niti papa!

Naše je stajalište poznato: ne postoji ni jedan dokaz da je u Međugorju riječ o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Stoga, s crkvenog motrišta, nisu dopuštena nikakva hodočašća koja bi ovjeravala takva navodna ukazanja. To mi je potvrdio i Papa“, kaže biskup Perić.

Ratzinger ga je pitao: “Traju li još uvijek svakoga dana?” Perić mu je odgovorio da navodna ukazanja i dalje traju, i to različitim vidiocima – “jednom u Bostonu, jednoj pokraj Milana, a jednoj u Krehinu Gracu” – te da se sve vodi pod protokolom “međugorska ukazanja” i da je dosad bilo oko 35.000 “ukazanja”.

Dokaz su toga tolike besmislene poruke, neiskrenosti, neistine, neposlušnosti povezane s međugorskim pojavama i ‘ukazanjima’ od samoga početka“, kaže biskup Perić, koji se, otkako je poslan u Mostar 1992., bori protiv Međugorja i tamošnjih zbivanja.

Kardinal Tarcisio Bertone, trenutno državni tajnik “Svete stolice” ima sličan stav, ujedno je i autor vatikanskog dokumenta o Međugorju, za koje smatra da ima malo veze s vjerom. Za pobornike hercegovačkog ukazališta svojedobno je izjavio da su sekta i nazvao ih “međugoranima” koji iznuđuju novac od vjernika. Dijeljenje letaka po crkvama u kojima se vjernike poziva na “novo ukazanje, 18. ožujka u uobičajeno vrijeme” svojedobno je proglasio pretjeranim fanatizmom, primijetivši da je teško vjerovati u ukazanje gdje se Gospa pojavljuje po prethodno zacrtanom programu, kao da je TV-emisija.

Otpor prema navodnim ukazanjima dolazi iz cijelog svijeta, Michael Jones čak je napisao i knjigu “The Medjugorje Deception”, iliti “Međugorska prijevara”, a fra Jozi Zovku svojedobno je zabranjeno držanje mise u Washingtonu. Razlog je pismo koje je Nacionalna bazilika u Washingtonu dobila od mostarskog biskupa Ratka Perića, u kojem je navedeno da je fra Jozo Zovko “neposlušni franjevac” te da mu je još prethodnik biskupa Perića, Pavao Žanić, 1989. g. oduzeo jurisdikciju što znači da ne može držati javne propovijedi, odnosno mise, ipak unatoč oduzimanja jurisdikcije fra Zovko nastavio je s prakticiranjem ispovijedi, čime je prekršio crkveno pravo, što je rezultiralo novim kaznama, 1994. godine kada je istjeran iz franjevačkog reda zbog neposlušnosti i šizmatičkog stava prema papi. linklink2

Slično je prošao i franjevac Božo Radoš, koji je zbog neposluha izbačen iz tog crkvenog reda 1998.g. (link), kao i ‘fra’ Martin Planinić čiji je sukob sa tamošnjim svećenikom zamalo završio međusobnim fizičkim obračunom vjernika odanih njemu i Tomislavu Ljubanu (tamošnjem župniku) (link). Iz franjevačkog reda su zbog neposluha izbačeni i ‘fra’ Bonifacije Barbarić (link), ali i ‘fra’ Mile Vlašić.

‘Fra’ Stanko Pavlović izbačen je “zbog nezakonite odsutnosti iz redovničke kuće i tvrdokorne neposlušnosti zakonitim rasporedbama Poglavara u teškoj stvari” (link).

Za razliku od njih ‘fra’ Tomislav Vlašić (kojeg su vjernici doživljavali kao duhovnog vođu vidjelaca), interniran je u zatvoreni samostan zbog bludništva, a biskup Ratko Perić svojedobno je rekao za njega da je “mistifikator i karizmatični mag” (link).

Međutim ima još tih izbačenih fratara, da ih nadodamo redom – fra Andrija Šoljić, fra Bernard Marić, fra Ante Šaravanja, fra Leonard Hrkać, fra Luka Marić, pa čak i danas pokojni fra Nedjeljko Martinović (link), kojega neki odmetnuti franjevci smatraju i mučenikom.

Zanimljiv je i stav vatikanskog svećenika i egzorciste, Andrea Gemma je naime nazvao to katoličko svetište “lukavstvom sotone” ovim riječima:

Katoličko svetište u Hercegovini predstavlja samo lukavstvo Sotone. U Međugorju se sve vrti oko novca, hodočasnika, kuća za iznajmljivanje i prodaje jeftinog nakita, što je velika sramota i djelo samog đavla” (link).

Zanimljiv je i video prilog Nove TV (link) upravu na tu temu u kojem se među ostalim navodi da tobožnje “vidjelice” danas žive u golemim kućama sa osiguranjem, teniskim igralištima i luksuznim automobilima, te da je sam Vatikan još 1985. godine zabranio vjernicima odlazak na mjesta ukazanja, međutim, očito je da su mnogi vjernici to zanemarili.

Bosanski biskup moli “vidioce” da prestanu tvrditi da im se ukazuje “Gospa”. link

Zaključak: U ukazanja ne vjeruje niti katolička crkva, a kako onda očekivati od protestanta da vjeruju u ta ista? Ili još smješnije osuđivati naš stav, kada niti sama RKC ne vjeruje u njih!

Ovo će vam zvučati nevjerojatno, ali navodno se Gospa ukazala i u Las Vegasu!!! Pogledajte web stranicu Las-vegaške gospe iliti “Our lady of Las Vegas”:DD Ne bih saznao za to da za najviše rangiranim svećenikom te “dioceze” nije raspisana tjeralica zbog pokušaja ubojstva. link

Ovo je komentar jednog blogera sa hodočašća u Međugorju pod naslovom “Viva Las Međugorje“:

Krkale su se pljeskavice i ćevapčići, sveta vodica je dosegla astronomsku cijenu, naljepnice s Gospinim likom prodavale su se kao lude, privjesci za ključeve planuli su u rekordnom roku, tražila se krunica više, a pansioni su bili puni. Mnoštvo drangulija koji vjeru znače prodali su se tog vikenda u Međugorju. Ukratko, bilo je svega i svačega. Upriličena je vrhunska predstava koje se ne bi posramila niti čuvena putujuća družina Moira Orfei»… «Pentralo se po brdu ukazanja, neki su išli na dvije noge, dok su pravovjerni hard-core vjernici plazili četveronoške – dvije noge loše, četiri noge dobre. Sad, ili sam ja lud ili su ovi što gmižu pametni»…

«Djevici Mariji ne smeta niti miris ćevapa, niti smrad prevare dok se prodaje sveta vodica, niti vonj ustajalog znoja koji se cijedi s oznojenih tijela njezinih vjernika dok kao psi gmižu uz brdo, niti joj smetaju tri ustašoidna kuma koji trešte s piratski cd-a koji se prodaju u obližnjim cd shopovima, njoj jednostavno ništa od cijelog tog cirkusa ne smeta.»

Bitno je napomenuti da iako protestanti smatraju ta navodna ukazanja najobičnijom prijevarom, da najžešće kritike tog svetišta dolaze upravo iz same katoličke crkve. Racionalni i biblijski argumenti, kao i stav vlastite crkve za mnoge katolike očito su nebitni.

Svim katolicima kojima to još uvijek nije jasno savjetujem da ‘bace oko’ na blog “Drugo lice Međugorja” (istineodnosnolazi.blog.hr), i sami se uvjere u besmislenost poruka, te neistinitost ukazanja i tvrdnji koje takozvani ‘vidioci’ iznose.

 

Mojsije i mjedena zmija

Kada se katolike upozori na to da je klanjanje kipovima idolopoklonstvo, umjesto da prestanu sa tom pogubnom praksom, oni počinju izvlačiti različite teorije kojima bi obranili tu protubiblijsku praksu.

Jedan od zanimljvijih primjera kojim opravdavaju idolopoklonstva je iz Mojsijevog doba. Tada je naime Bog rekao Mojsiju da napravi mjedenu zmiju.

U to vrijeme narod se pobunio protiv Boga i uslijedila je kazna kroz napad zmija otrovnica. Bog je tada Mojsiju zapovjedio da načini mjedenu zmiju, kako bi svatko tko je pogleda bio ozdravljen (Brojevi 21, 7-9).

Na taj način Bog je ponudio ozdravljenje svima onima koji su mu htjeli vjerovati. Drugim riječima pogled na zmiju bio je čin vjere. Zmija sama po sebi ih nije mogla ozdraviti.

Ovo je također bila zapovijed ograničena na određeni trenutak i mjesto, a nikako opća zapovijed ili odobravanje da se u budućnosti čini takvo što. Dakako, nije prošlo dugo vremena i Izraelci su počeli sa pogubnom praksom, počeli su iskazivati štovanje toj zmiji i klanjati joj se. Kao i katolička crkva danas, nisu imali ispravno razumijevanje konteksta i svrhe Božjeg djelovanja.

Naravno uskoro je došao trenutak kada kada je Bog odlučio da taj cirkus mora prestati. Umjesto da mjedena zmija ukaže na onoga koji ih je iscjelio i povrati im povjernje u Božjeg slugu Mojsija, ona je odvela ljude opet u idolopoklonstvo, a samim time i u propast.

Zašto su se ljudi klanjali mjedenoj zmiji i iskazivali joj štovanje- Razlog je očit, lakše je klanjati se mjedenoj zmiji i iskazivati joj štovanje, nego okrenuti svoje srce Bogu i služiti njemu sa cijelim svojim bićem.

Upravo iz tog razloga kralj Ezekija je razbio mjedenu zmiju koju je Mojsije načinio (2. Kraljevi 18, 3-4). Tako vidimo da čak i ono što je Bog odredio može biti skrenuto na slijepi kolosijek idolopoklonstva i religioznog praznovjerja.

Žalosna je činjenica da mnogi katolici opravdavaju izradu kipova i njihovo štovanje, pozivajući se upravo na taj primjer iz Biblije i namjerno ignorirajući činjenicu da je to zapravo argument protiv, a ne u korist izrađivanja i štovanja tih istih.

Međutim i sam Isus krist, dok je hodao zemljom objasnio je svim ljudima na koga je u biti ukazivala ta „mjedena zmija“.

I kao što je Mojsije u pustinji podignuo zmiju od mjedi, tako i ja, Sin Čovječji, moram biti uzdignut da svatko tko povjeruje u mene ima vječni život.“ (Ivan 3, 14-15)

Štoviše, otišao je i korak dalje rekavši

A kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Ivan 12,32)

Na taj način otkrio je apostolima, a preko njih i nama u kojem smjeru treba usmjeriti svoj pogled. Dakako, to nisu beživotni kipovi pred kojima se mnogi ljudi klanjaju iskazujući im štovanje, nego živi Bog koji se utjelovio u našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu.

Sveto Pismo, ne samo da odbacuje bilo kakvu vrstu idolopoklonstva, nego i upozorava na činjenicu da oni koji to budu činili neće imati udjela u kristovom kraljevstvu. Njihova sudbina biti će u jezeru koje gori ognjem i sumporom. Međutim postavlja se i još jedno pitanje…

Zašto je Mojsije pokopan u tajnosti? („do dana današnjeg nitko nije doznao za njegov grob“ – PnZ 34,6)

Bog je pretpostavio da kada bi Mojsijev grob bio poznato mjesto, da bi ljudi vjerojatno započeli praksu hodočašća na njega, tj. da bi se „poštovanje“ prema Mojsiju moglo vrlo brzo pretvoriti u „štovanje“ Mojsija, i to vrlo vjerojatno na isti način na koji su se Židovi klanjali „mjedenoj zmiji“ i na koji se mnogi katolici i dan danas klanjaju klečeći pred njemim kipovima.

Tu praksu klanjanja (tj. klečenja) pred kipovima Biblija na hrpu mjesta osuđuje, međutim katolička crkva jednostavno ignorira tu očitu činjenicu, te i dalje sustavno i organizirano, ne samo da dozvoljava, nego i potiče hodočašća u kojekakva svetišta (vrlo vjerojatno iz komercijanlnih razloga), gdje ljudi nerjetko upravo na takav način iskazuju svoju religioznost, nesvjesni toga da Bog niti želi, niti je ikada rekao da želi takvu vrstu religioznosti.

Mnogi katolici ne shvaćaju da Bog ne želi da ga štujemo klanjajući se (klečeći) pred njemim idolima (koji u biti uopće niti ne predstavljaju Njega samoga), već želi da mu iskazujemo štovanje na način da vjerujemo i vršimo ono što On kroz svoju riječ zapovjeda.

Bez takve vrste „religioznosti“, koju odlikuje povjerenje i poslušnost prema Bogu, tj. Njegovim zapovijedima i Njegovoj volji, tj. bez promjene iz tjelesnog u duhovnog čovjeka, tzv. nanovo-rođenja, kojekakva hodočašća na kojima se iskazuje štovanje kojekakvim stvorenjima, a ne samome Stvoritelju, ne samo da su uzaludna, nego su i pogubna.

—————————-

Puno više o idolopoklonstvu možete saznatiovdje!

Pri izradi ovog članka pomogao mi je jedan drugi članak pod naslovom „Kipovi i slike“ kojeg je objavila kućna crkva „Riječ istine“, cijeli taj članak možete vidjeti ovdje!

 

MOLITVE I MISE (prinošenje žrtava) ZA MRTVE

Pitanje je vrlo zanimljivo, tim više što je katolička crkva napravila cijeli jedan religijski sustav utemeljen na tome.

Često u nemogućnosti da argumentiraju postojanje čistilišta pribjegavaju upravo ovakvim pseudokršćanskim i manje više iz poganstva preuzetih običaja i praksi. Odluka o krštenju, kao i odluka o tome da li će netko živjeti pobožno u Kristu mora se donjeti tijekom ovog Zemaljskog života.
Prije svega treba napraviti malu digresiju na ono što Biblija govori:


1. Odgovornost za naša djela isključivo je na nama
2. Nakon fizičke smrti čovjek više ne može mijenjati svoju vječnu sudbinu
3. Novi Zavjet nigdje ne spominje molitve ili prinošenje žrtava za mrtve
4. Krštavanje za mrtve uzaludno je zato jer odluka za krštenje mora biti osobna, nemogu se ja krstiti umjesto nekoga
5. Molitva za žive je korisna, može biti usmjerena na različite aspekte života, ali molitva za mrtve je uzaludna
6. Hrana koju pravoslavci donose pokojnicima na grob, ne može im pomoći nakon smrti
7. Prinošenje žrtava (koje bi okajale grijeh) za mrtve u suprotnosti je sa Biblijom. Osim toga sustav žrtva ukinut je na križu kada je Isus jedanput zauvijek prinio sebe kao žrtvu i očistio nas od svih grijeha. Odnosno uzeo doslovce sve naše grijehe na sebe.
8. Prinošenje žrtava danas za pokojnike nepotrebno je jer je Krist već jednom prinesen jedanput zauvijek kada je umro za nas i oslobodio nas kazne za grijeh – vječne smrti i pakla

Da dam primjer, ljudi koji su se klanjali zlatnom teletu biti će suđeni prema onome što su radili za svoga života, prinositi žrtve za njih bilo bi uzaludno.

Isto tako je i sa ljudima koji su stali na Korahovu stranu i pobunili se protiv Mojsija (5. Mojsijeva), te ljude zemlja je doslovce progutala i oni su izgubili svoje živote, prinostiti žrtve za njih također je uzaludno.

U nedostatku argumenata kojima bi dokazali postojanje čistilišta, koje se usput rečeno ne spominje nigdje u Bibliji, katolički apologetici pribjegavaju nekim biblijskim tekstovima kojima je svima zajedničko to da ili su općenito upitni, ili se radi o izvlačenju iz konteksta.

Jedan od tih je onaj iz 2. knjige o Makabejcima 12, 39-45

Prije nego objasnim tekst htjeo bih napomenuti da iako protestanti i današnji Židovi priznaju te knjige kao povjesne (ima ih sve skupa 4), odnosno da su opisivale neke povjesne događaje, ipak niti jedni niti drugi ne pridaju im kanonsku vrijednost. katolička crkva priznaje prve dvije, pravoslavna i treću, a četvrtu niti jedna kršćanska crkva na svijetu (koliko je meni poznato).

Jeronim kada je sklapao Bibliju, također je smatrao da oni nemaju kanonsku vrijednost te ih je zato nazvao deuterokanonskima. Kao takve su bile priznaze sve do 1546., odnosno koncila u Trentu kada im je vrijednost izjednačena sa kanonskima, no…. prijeđimo na tekst

Izvještaj kaže da su “pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti”

Dakle oni su izgubili život zato jer su se umjesto na pravoga Boga oslonili na idole, izvještaj dalje kaže da se Juda Makabejac i njegova ekipa, vjerojatno u najboljoj namjeri: “pomoliše da bi se poćinjeni grijeh sasvim oprostio”.

Ipak bitno je napomenuti, da se nigdje drugdje u cijeloj Bibliji ne spominje molitva za mrtve, niti nalazimo uputu da bi činili takvo što. Ja neosporavam činjenicu da je Juda možda takvo što i napravio, ali Biblija jasno naučava da se naša vječna sudbina određuje tijekom ovog zemaljskog života. Molitva za te pokojnike je uzaludna, a i bizarno bi bilo da ih Bog sada, iako su kažnjeni smrću zbog idolopoklonstva, nakon uskrsnuća probudio na vječni život.

Tekst ide dalje i kaže da je Juda “sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve.”

Taj dio teksta katolički teolozi NIKADA ne citiraju. Oni uvijek govore da su prinesene žrtve za mrtve, i onda izvlače stvari iz konteksta i kažu da ako su oni već u paklu da bi to bilo uzaludno, te iz toga zaključuju da se nalaze u čistilištu, iako to nigdje ne piše.

U svakom slučaju to je zanimljiva pretpostavka osim što su zaboravili na činjenicu da su Židovi, kako tadašnji, tako i današnji vjerovali, a i još uvijek vjeruju kao i neki kršćani da se mrtvi nalaze u grobu sve do uskrsnuća, kada će se prema riječima proroka Danijela “probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. ” (Dn 12,2).

Isus o tome također više nego jasno govori “Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u svojim grobovima čuti Njegov glas, te izaći iz njih: koji su činili dobro , na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast!” (Ivan 5,28-29 )

Tada će svi primiti zasluženu nagradu, odnosno kaznu “Svima nam se treba pojaviti pred sudom Kristovim da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, prema tome što je činio za zemaljskog života.” (2. Kor 5,10)

Dakle da demistificiramo cijeli ovaj slučaj, molitva za pokojnike je uzaludnaa Juda Makabejac nije prinio žrtvu zato što je kako neki katolički teolozi tvrde vjerovao u čistilište, nego zato jer je kao što i sam tekst govori “mislio na uskrsnuće“, ne znajući ili ne htjevši shvatiti da će nam biti suđeno prema onome što smo radili tijekom sadašnjeg života, te da nam se nakon smrti neće pružiti neka druga prilika, bez obzira na to koliko se mi molili za nekog pokojnika.

To je jedini tekst u Bibliji kojim katolička crkva pokušava opravdati i dokazati “mise zadušnice” (za pokojnike), kao i molitve za mrtve, drugoga nema! (ali…. postoji još jedan tekst kojeg znaju spominjati, zato ću ga sada spomenuti)

Ovaj stih katolicima je “zadnji adut u rukavu” kada pokušavaju dokazati (Biblijom) da su molitve i žrtve za mrtve od ikakve koristi

“A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: “Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!” Tako je Job svagda činio.” (Job 1,5)

Ipak katolički apologetici ne samo da su totalno promašili smisao i bit ovog biblijskog retka nego ga koriste – ne samo da bi opravdali molitve i prinošenje žrtvi za pokojnike, već i za dokazivanje – pogađate? Čistlišta!
Iako se tekst uopće ne odnosi na pokojnike!!!

Pri toj u najamanju ruku smiješnoj interpretaciji zaboravili su da su:

1. Jobovi sinovi (ako je vjerovati biblijskom tekstu) u to vrijeme bili živi, a oni se pozivaju na taj tekst kada se radi o molitvama za mrtve
2. Da je Isus Krist ukinuo sustav žrtvovanja propisan petoknjižjem, te prinio sebe jedanput zauvijek kao savršenu žrtvu. Drugim riječima mi danas ne moramo prinostiti žrtve za žive, a kamoli za mrtve, kao što ti “apologetici” pokušavaju dokazati.
3.Te da su Jobovi sinovi bili stvarno tamo prisutni kada je Job prinosio žrtve, ako je vjerovati biblijskom tekstu, Job bi to napravio nakon gozbe, kada bi ih kako tekst govori “pozvao na očišćenje”.

Vrlo zanimljiv članak postoji na http://www.katolici.org/katekizam.php?action=c_vidi&id=930, tamo govore o čistilištu i citiraju katekizam, a onako usput i Bibliju, u svakom slučaju bez uspjeha…

I na kraju, pitanje za vas:)

Vjerujete li vi da molitve, žrtve ili nešto tog tipa (za mrtve) ima ikakve vrijednosti?

 

Može li katolička Crkva Biblijom dokazati da je svetkovanje nedjelje bila praksa Isusa i apostola?

Može li se Biblijom uopće dokazati da je Dan odmora prebačen sa subote na nedjelju kao što to tvrdi katolička crkva?

Ako vas zanimaju odgovori na ta pitanja, ovaj tekst je stvoren za vas! Tamo ćete naći sve biblijske tekstove koje katolici navode u prilog svetkovanja nedjelje (redosljedom njihovog pojavljivanja u Bibliji).

Neki katolici na jednom jedinom tekstu koji spominje okupljanje nedjeljom (Djela apostolska 20,7) grade cijeli svoj nauk, koji je sam po sebi upitan i suprotstavlja se Božjoj riječi. Stoga ću ući dublje u tekst koji oni mahom navode kao argument u prilog svome neobičnom razumijevanju Božje riječi. Prije ulaska u tekst (iz Djela apostolskih) navesti ću SVE katoličke argumente i redom ih Biblijom pobiti jednog po jednog (savjetujem vam da uzemte Novi Zavjet u ruke):

————————————————-

UVEČER TOGA PRVOG DANA U SEDMICI“ (Ivan 20,19) [ISUSOVO USKRSNUĆE]

Katolička crkva jako rijetko navodi ovaj stih da bi dokazala da su se učenici okupljali na zajedničko bogoslužje prvog dana u tjednu (u nedjelju)*.

Zašto je tome tako? Zato jer se ne radi uopće o okupljanju vezanim uz slavlje uskrsnuća. Sada se možda pitate, kako to znamo? Odgovor je jednostavan, piše u Bibliji ali da bi ste ga skužili potrebno je paralelno čitati evanđelja, naime…

U Ivanu 20,18 piše: „Marija iz Magdale ode i javi učenicima da je vidjela Gospodina i da joj je to rekao“, a samo jedan stih iza toga vidimo da se „Uvečer toga prvog dana u sedmici“ (stih 19), Isus pojavio pred učenicima, međutim kratkim pogledom na taj isti događaj (uskrsnuće) u drugim evanđeljima vidimo da iako je Marija iz Magdale to njima rekla, oni njoj nisu vjerovali, samim time očito je da je njihovo okupljanje bilo nevezano uz Isusovo uskrsnuće, pogledajmo te izvještaje:

„Nakon što je uskrsnuo, rano u prvi dan ukazao se najprije Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona to ode javiti njegovim sljedbenicima koji su tugovali i plakali. Ali kad im je rekla da je živ i da ga je vidjela, nisu joj povjerovali. Nakon toga Isus se ukazao u drugom obličju dvojici svojih sljedbenika koji su išli putem iz Jeruzalema na selo. Oni su to javili ostalima, ali ni njima nisu vjerovali. Zatim se ukaže jedanaestorici učenika dok su skupa jeli. Prekori ih zbog nevjere i tvrdoglavog odbijanja da povjeruju onima koji su ga vidjeli poslije uskrsnuća. “ (Marko 16, 9-14)

„Dok su tako zbunjene stajale, uz njih se pojave dva čovjeka u blistavoj odjeći. žene se prestraše i poniknu licem prema zemlji. ‘Zašto tražite živoga među mrtvima?’ upitaju ih dvojica. Nije ovdje, uskrsnuo je! Sjetite se što vam je govorio još u Galileji: “Sina Čovječjega predat će u ruke grešnicima i raspet će ga, ali on će treći dan uskrsnuti.” One se sjete da je Isus to rekao. Požure zato s groba to javiti jedanaestorici učenika i ostalima. Bile su to Marija Magdalena, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, i još neke žene. Sve su one to ispričale apostolima, ali njima se činilo da je sve to izmišljotina. i nisu im vjerovali.“ (Luka 24, 4-11)

Drugim riječima apostoli nisu znali (tj. vjerovali) da je Isus uskrsnuo, tako da je to okupljanje (iz Ivana 20,19) bilo potpuno nevezano uz Isusovo uskrsnuće i ukazanje Mariji iz Magdale i ostalima ranije tog dana.

* [subota je biblijski gledano sedmi dan u tjednu]

———————————————————

OSMI DAN“ (Ivan 20, 26-27)

“I poslije osam dana bili su opet učenici njegovi unutra, i Toma s njima. Dođe Isus, kad su bila vrata zatvorena, i stade na sredinu, i reče: “Mir vam!” Potom reče Tomi: “Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju, i metni u bok moj, i ne budi nevjeran, nego vjeran!” Tada mu Toma reče: “Gospodin moj i Bog moj!” (Ivan, 26-27)

Ovaj izvještaj na žalost katoličke crkve također uopće ne spominje nedjeljno bogoslužje, štoviše izraz „i poslije osam dana“ odnosi ne osam dana nakon zadnjeg okupljanja koje se dogodilo točno osam dana ranije tj. prvog dana u tjednu (u nedjelju). Osam dana nakon nedjelje nije više nedjelja, nego ponedjeljak.

Kada se Krist javio učenicima prvi put, to nije učinio zato da bi uspostavio nedjelju kao praznik, već zato da bi im „otvorio um da razumiju Pisma“ da se treba ispuniti što je za njega pisano u Zakonu Mojsijevu, u prorocima i u Psalamima (Luka 24,44-46). Kada im se javio osam dana kasnije, ni tada im se nije javio zbog toga da bi posvetio ponedjeljak kao praznik, već se javio zbog Tome, da bi mogao sa njime razgovarati i da bi i njega uvjerio u svoje uskrsnuće. Isus se međutim javio učenicima i treći put, a tom prilikom nije im se javio u nedjelju, nego u jedan drugi dan dok su lovili ribu na Tiberijskom jezeru (Ivan 21,1-14)

Kristova javljanja poslije uskrsnuća nisu se događala po nekom stalnom redu i uzoru. Gospod Isus Krist javljao se pojedincima i grupama, i to ne samo prvog dana, u nedjelju, već i u druge dana na različitim mjestima i u različitim okolnostima, na posljetku ukazao se i tadašnjem progonitelju Crkve i budućem apostolu – Pavlu (Djela 9,3; 1. Korinćanima 15,8).

Međutim kao i u prethodnim slučajevima jasno je da katolička crkva računa na to da nijedan katolik neće ići u Bibliji tražiti tu priču sa „osmim danom“ i shvatiti ono što je iz izvještaja očito, da se radi o ponedjeljku, osmom danu nakon nedjelje, a ne nedjelji, osmom danu nakon subote.

—————————————–

PRVI DAN SEDMICE“ (Djela apostolska 20,7)

„A u prvi dan sedmice, kad se skupismo da lomimo kruh, govorio im je Pavao, jer je htio sutradan da otputuje, i produljio je govor do ponoći. I bile su mnoge svjetiljke u gornjoj sobi, gdje smo se bili skupili. A sjedio je na prozoru jedan mladić po imenu Eutih, nadvladan od tvrdoga sna; i kad je Pavao govorio dugo, nagnu se u snu i pade dolje s trećega kata, i digoše ga mrtva. A Pavao sišavši pade na njega, i zagrlivši ga reče: “Ne uznemirujte se, jer je duša njegova u njemu!” Onda uzađe, i prelomivši kruh okusi i govorio je još dugo sve do zore, i onda je otputovao. A mladića dovedoše živa, i utješiše se ne malo. A mi ušavši u lađu otplovismo u Asos, da odanle uzmemo Pavla, jer je bio tako odredio, hoteći sam da ide kopnom.” (Djela apostolska 20,7-13)

Bitno je zapaziti više činjenica koje mnogi katolički teolozi ne mogu ili ne žele vidjeti.

a) Taj sastanak bio je večernji sastanak, to je očito iz činjenice daje Pavao produljio govor do ponoći, štoviše „govorio je još dugo sve do zore“ kaže biblijski izvještaj

b) Izvještaj kaže da im je Pavao imao riječ jer je htio „sutradan da otputuje“

c) To je bio oproštajni sastanak pred Pavlov odlazak, jer je po završetku govora u zoru „otputovao“

d) Tvrdnja da se taj sastanak zbio ujutro jednostavnmo ne stoji jer bi bilo vrlo neobično da su počeli sastanak u jutro, a završili ga tek u zoru – idućeg dana (U Bibliji ne postoji nijedan takav sličan sastanak koji bi trajao doslovce cijeli dan)

e) Običaj lomljenja kruha u NZ nije povezan sa nedjeljom, takvi društveni sastanci događali su se svakodnevno (Djela 2,42-46; 27,35)

f) Ako se uistinu radilo o uobičajenom bogoslužju (sa Večerom Gospodnjom), kako to da se glavni dio bogoslužja tj. „lomljenje kruha“ održalo tek iza ponoći?

g) Zašto se ne spominje da je Pavao blagoslovio i podjelio kruh sa drugima, kao što je bila praksa prilikom „Večere Gospodnje“ (Matej 26,26; Luka 22,19; 1. Korinćanima 10,16; 11,24)?

Da li je taj sastanak održan u subotu ili nedjelju navečer?

Kojeg se računanja držao evanđelist Luka? Zasigurno židovskog jer se njime cijelo vrijeme koristio (Luka 23,54; Djela 12,4; 20,6).

Prema židovskom računanju vremena, dan počinje zalaskom sunca uvečer i traje do zalaska sunca idućeg dana, dakle večernji dio prvog dana u tjednu započinje u subotu zalaskom sunca, kao što i subota počinje zalaskom sunca u petak itd..

Zanimljiva je činjenica i da se subota navečer smatra nedjeljom i u rimo-katoličkoj liturgiji. Nedjelja počinje zalaskom sunca u subotu, a večernja misa u subotu se smatra pravom nedjeljnom misom i ispunjava obavezu nedjeljnog sudjelovanja na misi (link).

Dakle, možemo mirne savjesti zaključiti da ako se sastanak zbio u večernji dio „prvog dana u tjednu“, da se radilo ni više ni manje nego suboti navečer.

Ako bi Pavao bio svetkovao prvi dan, to bi onda u ovom slučaju bila samo noć sa subote na nedjelju, jer je zatim cijelog dana putovao. Ovakvo „svetkovanje“ nije bilo dopušteno u subotu, a ne bi bilo ni dobar primjer za svetkovanje nedjelje.

Osim toga, da se to okupljanje dogodilo u nedjelju navečer (večernji dio drugog dana u tjednu), tek tada okupljanje „prvim danom u tjednu“ ne bi imalo smisla jer bi se onda ovdje radilo o „drugom danu u tjednu“ (ponedjeljku), a ne više o nedjelji, pa bi bilo iracionalno na temelju okupljanju drugog dana u tjednu tvrditi da se treba okupljati prvog dana u tjednu (u nedjelju).

Međutim ti isti koji tvrde da je Pavao navodno bio svetkovatelj nedjelje namjerno zaboravljaju činjenicu da je Pavao svetkovao subotu (tj. imao običaj da subotom ide na bogoslužje). To vidimo u Djelima 17,2-3,; 18,4.11; 16,13; 13,42.44 itd…), čak i kada su bili među poganima.

Novi zavjet govori nam puno o Pavlu i njegovom odnosu prema suboti:


“Otplovili smo iz Troade ravno na otok Samotraku. Sutradan smo pristali u Neapolu, a odande otišli u Filipe, velik grad u Makedoniji. Ondje smo ostali nekoliko dana. U subotu smo izišli iz grada i otišli do rijeke misleći da se ondje ljudi okupljaju na molitvu. Sjeli smo i počeli razgovarati s okupljenim ženama. Jedna od njih bila je pobožna žena imenom Lidija, prodavačica grimizna platna iz grada Tijatire. Dok je slušala Pavla, Gospodin joj otvori srce te ona prihvati njegove riječi.“ (Djela 16, 11-14)

Drugim riječima ovdje vidimo da je Pavao subotom propovjedao poganima, Židovi se ovdje uopće ne spominju.

Bitno je zapaziti i još jednu činjenicu. U početku su se oni koji su prihvaćali Krista kao Mesiju okupljali u sinagogama skupa sa Židovima, zato je Pavao, dok je još progonio kršćane „tražio pisma za sinagoge u Damasku da bi, ako otkrije pripadnike ovog Puta, i ljude i žene, mogao svezane dovesti u Jeruzalem“ (Djela 9,2)

Ta činjenica objašnjava nam i neobičnu pojavu, Pavao je naime „svake subote raspravljao u sinagogi i nastojao pridobiti Židove i Grke“ (Djela 14,4)

Isto se događalo i na drugim mjestima. U Solunu je npr. „po svome običaju ušao u sinagogu, te je tri subote raspravljao s njima na temelju Pisma… I neki se od njih uvjeriše te pristadoše uz Pavla i Silu, isto tako i veliko mnoštvo Grka priznavalaca pravoga Boga.“ (Djela 17, 2-4)

U Djelima 13. poglavlje čitamo o Pavlovom dolasku u Antiohiju i opet se događa ista stvar, Pavao ulazi u subotu u sinagogu i opet propovjeda radosnu vijest.

Zapazite sada ovo: „Akad su Židovi izašli iz sinagoge, pogani su ih molili da im ove riječi govore i iduće subote“ (Djela 13,42)

Taj isti stih prijevod Daničić-Karađić prevodi ovako:

„A kad izlažahu iz zbornice Jevrejske, moljahu neznabošci da im se ove riječi u drugu subotu govore.“

Prvi kvalitetan engleski prijevod Biblije iz 1610 to prevodi ovako:

And when the Jews were gone out of the synagogue, the Gentiles besought that these words might be preached to them the next sabbath.“

A prvi prevodioc Novog Zavjeta na engleski William Tyndale kaže ovako:

“When they were come out of the Synagoge of the Iewes, the getyls besought yt they wolde preache the worde to them bitwene the Saboth dayes.”

Sada se pitate zašto stavljam sve ove prijevode? Zato jer je u katoličkim Biblijama taj stih izmjenjen i glasi ovako:

“Dok su izlazili, pristuni su ih molili da im o tome govore i sljedeće subote” (Djela 13,42 KS)

Zašto je tomu tako? Zato jer je katolička crkva pokušala prikriti činjenicu da su pogani htjeli da im Pavao radosnu vijest govori iduće SUBOTE!

Zašto je to tako bitno? Zato je se po cijelim “Djelima apostolskim” non-stop spominje subota i okupljanja subotom. Ipak katolička crkva svjesno i namjerno prelazi preko toga i na temelju jednog jedinog lomljenja kruha u subotu navečer, tvrdi ne samo da je Pavao svetkovao nedjelju, nego i hrpu stvari o kojima Pavao NIKADA nije govorio.

Katolička crkva naime tvrdi da je nedjelja

a) blagoslovljena

b) posvećena

c) odvojena za svetu službu

d) da bi se i mi trebali nedjeljom okupljati

e) da ne bismo smjeli raditi nedjeljom (tj. da je to grijeh)

f) da je nedjelja dan Gospodnji, iako to Biblija nikada govori

g) da Božja zapovjed koja zapovjeda svetkovanje subote zapravo zahtjeva svetkovanje nedjelje

E vidite na jednom jedinom stihu koji spominje okupljanje u nedjelju oni grade cijelu nauku!!!!

Najvjerojatnije je Luka spomenuo okolnosti okupljanja, vrijeme i mjesto zbog oživljavanja mladića koji je pao sa prozora i kakav je to utisak ostavilo na ostale, a ne zato jer je praksa apostola bila da svetkuju nedjelju

Da li izraz „lomljenje kruha“ nužno znači da se radilo o „Večeri Gospodnjoj“?

Da bi smo to saznali nije potrebno ništa više osim kratkog pogleda u Božju riječ, evo jedan primjera u kojem se spominje lomljenje kruha:

„Sve dok nije počelo svitati, Pavao je molio sve da jedu: ‘Danas je četrnaesti dan koji provodite u išćekivanju bez jela, a da niste ništa uzeli. Zato vas molim da jedete, jer je to za vaše zdravlje bitno. Ni jednom od vas neće propasti ni vlas sa glave’. Kada to reče, uze kruh te pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i počne jesti. U lađi nas biješe svega dvjesta sedamdeset i šest. Kada se nasitiše, počeše olakšavati lađu bacajući pšenicu u more“ (Djela 27, 33-38)

Kao što vidimo iz ovog primjera (Djela 27, 33-38) „lomljenje kruha“ nije imalo nikakve veze sa „Večerom Gospodnjom“, nego običnim blagovanjem zajedničkog jela.

Može li se tvrditi da su ovakva Bogoslužja (u večernji dio prvog dana u tjednu) bila apostolska praksa (kao što RKC tvrdi) ili puka slučajnost?

Pitanje je da li se u Djelima 20,7 uopće radi o „Večeri Gospodnjoj“ ili zajedničkom društvenom sastanku na kojem se zajedno blagovalo i lomilo kruh, po mome mišljenju, ovdje se definitvno nije radilo o bogoslužju, nego samo o zajedničkom druženju pred Pavlov odlazak (na kojem se blagovalo tj. „lomilo kruh“), međutim čak i da je to bila nekakva vrsta bogoslužja, svima je jasno da se zbog vremena „lomljenja kruha“ (iza ponoći) i trajanja sastanka (sve do zore), ne radi o redovitom bogoslužju, a još manje o ustaljenoj praksi kao što katolčka crkva tvrdi.

Stoga se može mirne savjesti zaključiti da se na temelju Djela 20,7 ne može tvrdti:

a)     da su takva bogoslužja (ako je to uopće bilo bogoslužje) bila uobičajena praksa

b)     da nam ovo okupljanje govori u prilog tvrdnje da je Pavao zamjenio uobičajeni dan bogoslužja (subotu) sa nedjeljom (pogotovo u svjetlu činjenice da postoji cijela hrpa subotnjih okupljanja u Djelima apostlskim)

c)      da se na temelju jednog jedinog okupljanja u subotu navečer može tvrditi da su se apostoli običavali okupljati nedjeljom na bogoslužje

d)     da se Božja zapovjed o suboti sada odnosi na nedjelju (pogotovo zato jer NZ nigdje ne izvještava o tome da je došlo do takve promjene)

PS: kada bi u Bibliji pisalo da je Dan odmora (šabat) prebačen sa subote na nedjelju, da treba svetkovati nedjelju u čast Isusova uskrsnuća, da su se apostoli običavali okupljati nedjeljom i sl. i ja bih svetkovao nedjelju, međutim takvo što nigdje ne piše u Svetom Pismu.

———————————————————-

 „PRVOG DANA U SEDMICI“ (1. Korinćanima 16,2)

“Neka svakog prvog dana u sedmici svaki od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti, da se ne sabire kad uspijem doći. Čim stignem tamo, poslat ću zajedno s preporukama one koje vi pronađete dostojnima da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem. A bude li priličilo da i ja idem, poći će sa mnom.“ (1. Kor 16, 2-4)

Problem je već u samom prijevodu, grčki orginal naime ne kaže „Neka svakog prvog dana u sedmici“, već nešto drugo…

Pojednom tjedno“.

Riječ koju su preveli sa „tjedan“ je „sabbaton“ (doslovno prevedeno subota), međutim u ovom kontekstu „sabbaton“ označava vrijeme između dvije subote, tj. tjedan dana (ili sedmicu).

Zapazimo jednu zanimljivu stvar, kako je kod nas sedmi dan nedjelja, mi za tjedan dana ponekad kažemo i „nedjelja (dana)“, međutim Pavao, koji je Židov i sedmi dan mu je subota koristi izraz „subota (dana)“ (za tjedan dana).

Također ne piše određeno „prvog“, već (neodređeno) „jednom“ (tjedno). Zapazimo golemu razliku između izraza  „jednom tjedno“ i „prvog dana u tjednu“. Riječ „prvog“ (dana u tjednu) implicira na nedjelju, međutim riječ „jednom“ (tjedno) označava bilo koji dan u tjednu.

Zapazimo da prvi prijevod sa grčkog na latinski (vulgata) to ujedno tako i prevodi: “per unam sabbati” (po jednom tjedno), a ne “per primo sabbati” (po prvom [danu] u tjednu).

U biti riječ “dana/danu” uopće se ne spominje u grčkom orginalu, piše “po jednom tjedno”, a ne “po prvom [danu] u tjednu” zapazimo bez riječi “dana/danu”.

Katolički teolozi kažu da je ovdje Pavao odredio nedjelju kao dan za bogoslužje. Međutim biblijski izvještaj ne spominje niti bogoslužje, niti da skupljanje milodara mora biti „prvog dana u tjednu“ (tj. u nedjelju), niti da su se kršćani okupljali nedjeljom.

Međutim, ako pažljivo pročitate ovaj izvještaj shvatiti ćete da je Pavao u njemu napisao vjernicima u Korintu da odvajaju sredstva za pomoć siromašnima u Jeruzalemu i to kako Pavao kaže „svaki od vas zasebice“, te da se navodno bogoslužje uopće ne spominje.

Skupljati „zasebice“, znači doslovce (sa grčkog orginala) „kod sebe“. „Kod“ je prijevod grčke riječi „blizu“. Riječ „sebe“ (grčki heautou), spominje se 114 puta u Novom Zavjetu i svaki put prevodi se „samog sebe“ tj. „sebe samog“.

Sada dolazimo do riječi koju katolička Biblija prevodi „na stranu“. U grčkom, riječ koju su oni preveli „na stranu“, označava bilo koje mjesto gdje možeš nešto spremiti ili sačuvati. Engleski prijevodi prevode to sa „in store“ (u spremište), ili „at yourhouse“ (kod kuće).

Iz konteksta je očito da se radi o skupljanju milostinje za svete koju će Pavao kad uzmogne doći pokupiti. Gdje bi je mogli pospremiti ako ne „kod svoje kuće“.

Stoga je jasno da sabiranje (iz 1. Kor 16,2) nema veze sa svetkovanjem nedjelje. Pavao kaže da će se taj novac sabrati kada on dođe i da će ga se onda prikupiti i poslati u Jeruzalem.

Pavlov plan je dakle bio (vezano uz prikupljanje milodara) da

a) ga se prikuplja periodično (jedanput tjedno tj. jednog dana u tjednu)

b) osobno (svatko za sebe)

c) privatno (jedan zasebno od drugog)

d) proporcionalno (koliko tko može uštedjeti)

Pavlova preporuka da se odvajanje novca vrši jednog dana u tjednu ima praktični motiv, a ne teološki. Ako bi se čekalo da se novac za svete (vjernike) u Jeruzalemu odvoji npr. zadnjeg dana u mjesecu, moglo bi se dogoditi da vjernik tada ima prazan džep i prazne ruke.

U svakom slučaju, bitno je zapaziti sljedeće stvari, ovaj izvještaj naime uopće ne govori o:

a) zajedničkom okupljanju nedjeljom (prvog dana u tjednu)

b) zajendičkom bogoslužju nedjeljom

c) zabrani rada nedjeljom

d) bogoslužju općenito

Zašto ga katolička crkva onda navodi u prilog svetkovanju nedjelje? Iako vam se to može učiniti neobičnim, njihovi razlozi su očiti, treba iskoristiti svaku priliku da se ljude uvjeri u njhovo razumjevanje Biblije, jer je malo katolika koji će se zagledati u ovaj tekst, dubinski ga proučavati, ili pak shvatiti da iako se spominje „jedan dan u tjednu“, ovaj izvještaj govori o skupljanju milostinje, a ne zajedničkom bogoslužju i to bilo kojeg dana u tjednu, a ne nedjeljom.

Dakle prijevod 1. Korinćanima 16,2 trebao bi glasiti otprilike ovako… „Po jednom tjedno neka svatko za sebe…“ itd…

———————————————————-

DAN GOSPODNJI“ (Otkrivenje 1,10)

„U dan Gospodnji padoh u zanos i čuh kako se iza mene ori jak glas poput trube“ (Otkrivenje 1,10)

Novozavjetni pisici nikada ne upotrebljavaju izraz „dan Gospodnji“ u značenju nedjelje. Oni za nedjelju doslovce kažu „prvi dan sedmice“. Apostol ivan je u približno isto vrijeme napisao Otkrivenje i Evanđelje. Ako je izraz „dan Gospodnji“ značio „nedjelja“ logički bi bilo za očekivati da i u svom evanđelju upotrebljava isti izraz, osobito kada nas izvještava o važnim događajim, kao npr. o Kristovim javljanjima nakon uskrsnuća. Ali on to ne čini, već višestruko koristi izraz „prvog dana u sedmici“ (Ivan 20,1; 20,19)

Ako uzmemo izraz „dan Gospodnji“ u doslovnom smislu, onda taj izraz po Bibliji može značiti jedino dan subotni. Krist je gospodar ili Gospod subote, jer ju je on osnovao, blagoslovio i dao ljudima. Subota je Kristov ili Gospodnji dan (Marko 2,27), Izaija izričito naziva subotu „sveti dan Gospodinov“ (Izaija 58,13).

Bitno je shvatiti i da kada Biblija koristi izraz „Dan Gospodnji“da on ima i eshatološko značenje (dan Isusova dolaska) [kao npr. u 1. Solunjanima 5,2], te da je apostol Ivan u nizu viđenja bio prenesen u budući slavni dan Gospodinov i promatrao mnoge prizore koji su mu se pokazivali jedan za drugim.

Tvrditi da se u Otkrivenju pod izrazom „dan Gospodnji“ izričito govori o nedjelji, je smiješno pogotovo zato jer se „prvi dan tjedna“, tj. nedjelja u Otkrivenju niti spominje, niti izjedančava sa ‘danom Gospodnjim’, tko god tvrdio suprotno jednostavno nema Biblijsku podlogu za takvu tvrdnju.

———————————————————

E sada dolazimo do najzanimljivijeg dijela, većina katoličkih apologeta kada ih suočite sa činjenicom da se Biblijom ne mogu dokazati sljedeće:

a) da je subota promjenjena u nedjelju (tj. da je Bog preko proroka, isusa ili apostola rekao da je subotni odmor prebačen na nedjelju)

b) da bi trebalo svetkovati nedjelju

c) da ne bismo smjeli raditi nedjeljom

d) da je nedjelja posvećena i blagoslovljena od Boga

e) da je upravo nedjelja dan Gospodnji i slično

naći će se u vrlo nezgodnoj situaciji, onda će pribjeći „prokušanom“ receptu, početi će tvrditi da je Isus uskrsnuo u nedjelju te da oni zato slave nedjelju, međutim pritom vam neće napomenuti da nigdje u Bibliji ne nalazimo izvještaj koji bi nam govorio o tome da su učenici imali takva ili slična nedjeljna okupljanja na kojima su slavili uskrsnuće ili pak sam blagadn uskrsa koji je u kršćanstvo preuzet iz poganstva skupa sa poganskim simbolima plodnosti jajima, zečevima i slično.

Kada ih podsjetite na tu činjenicu promjeniti će retoriku te vam reći da u biti nije bitno koji dan svetkujete. Iako je sam Bog rekao sljedeće riječi:

Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”

E vidite, tada ti isti katolici prelaze sa apologetike nedjelje i prelaze na pobijanje subote, iako samo svetkovanje nedjelje ‘temelje’ upravo na zapovijedi koja zapovijeda svetkovanje subote !

Sada završava polemika oko toga da li je nedjelja „Dan odmora“ i počinje polemika oko toga treba li živjeti po svim Božjim zapovjedima, drugim riječima početi će pobijati 4. Božju zapovjed i tvrditi da je to samo za židove i slično, iako je i više nego jasno da je subota stvorena prilikom stvaranja svijeta i da je stvorena za čovjeka, da će se svetkovati na „novom nebu i novoj zemlji“, da se svetkovala u doba Isusa i apostola itd.

Sve ove činjenice prilično su nezgodne za katoličku crkvu, međutim svakome razmnom kršćaninu očito je da treba živjeti po svih Deset Božjih zapovjedi, uključujući 4., to možete pogledati klikom na ova dva linka od gore.

Iz svih tih razloga katolička crkva nerjetko priznaje da zapovjedi o svetkovanju nedjelje u biti uopće nema u Bibliji, te da se ta ista zapovjed (o nedjelji) u biti temelji na kasnijoj predaji katoličke crkve, a ne na Bibliji.

Na taj način opet se ispunilo proroštvo proroka Izaije kojeg je Isus citirao u evanđelju po Marku!

„A on im reče: “Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.” Još im govoraše: “Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju.. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite.” (Marko 7, 6-9.13)

——————————————-

Zanimljiv tekst pod naslovom „jesu li adventisti legalisti“ iz perspektive katoličke teologije (vezano uz 4. Božju zapovjed) možete vidjeti ovdje!

Ostale protestantske crkve također vjeruju da je Biblijom nedokaziva promejna „Dana odmora“ sa subote na nedjelju, više o tome možete pročitati ovdje! Žalosna je činjenica da mnoge protestantske Crkve svetkuju nedjelju, iako se to radeći povode za Crkvenom tradicijom katoličke Crkve, a ne Biblijom i Božjim zapovjedima koje bi trebale biti autoritet iznad svakog drugog autoriteta.

—————————-

DA LI JE ISUS KRŠIO SUBOTU?

Katekizam katoličke crkve kaže da nije…

„KKC 2173 Evandjelje izvjescuje o vise slucajeva kad je Isus optuzen da krsi subotnji zakon. No Isus nikad ne oskvrnjuje svetosti toga dana. On joj punom vlascu daje vjerodostojno tumacenje: “Subota je stvorena radi covjeka, a ne covjek radi subote” (Mk 2,27). U svojoj dobroti Isus drzi dopustenim “subotom ciniti dobro” a ne “zlo, zivot spasiti” a ne “pogubiti” (Mk 3,4). Subota je dan Gospodina milosrdjâ i Bozje casti. “Sin Covjecji gospodar je subote” (Mk 2,28).“

Naime, iako Isus je kršio mnoge propise i predaje (vezano i nevezano uz subotu), bitno je naglasiti da su to bile ljudske, a ne Božje uredbe i predaje. Kršeći neke židovske propise vezane uz subotu, npr. o zabrani pomoći bolesnim ljudima u dan subotni, Isus nije kršio subotu.

Razlog iz kojeg je bio optužen za kršenje subote nije imao temelja u Svetom Pismo, nažalost, neki Židovi iz Isusovog vremena smatrali su da ljudske predaje i zapovjedi imaju isti autoritet kao i Božje. Pripisivanjem Božjoj zapovjedi o suboti brojnih nepotrebnih, besmislenih i otežavajućih propisa i odredbi koje Bog nikada nije propisao, oni su zapravo izmjenili smisao same zapovjedi.

Međutim, otišli su i korak dalje – subotu koja je imala za cilj davanje ljudima fizičkog i duhovnog odmora, oni su  nametanjem hrpe nebiblijskih propisa pretvorili u teret i opterećenje, a ne dan odmora, mira i blagoslova, da ironija bude veća, na kraju su optužili i samoga Isusa za kršenje subote, a potom ga i razapeli.

Gubeći smisao subote, tj. ne shvačajući da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote, na kraju su pogubili i onoga koji je stvorio ljudski rod i dao im tu istu zapovijed.

Također, oslobađajući opsjednute demonima na dan subotni Isus ne krši tu istu zapovijed. Davanje duhovnog i fizičkog zdravlja i oslobođenja, spašavanje izgubljenih i slične aktivnosti koje je Isus činio subotom ne spadaju u kršenje subote, štoviše svojim odnosom prema suboti Isusa nam je dao dobar primjer svetkovanja subote.

——————————–

ŠTO JE ZAJEDNIČKO SVIMA ONIMA KOJI TVRDE DA TREBA SVETKOVATI NEDJELJU UMJESTO SUBOTE?

Pogađate? Zajedničko im je to da u potpunosti odbacuju cijeli Stari zavjet, pa čak i sva četri evanđelja, koja bez iznimke od prvog do zadnjeg slova govore u prilog svetkovanja subote i uopće ne spominju nedjelju kao dan odmora, tj. dan kojeg bi trebalo svetkovati.

Potom nakon što kažu da je ‘Stari zavjet za Židove’, da je ‘Isus svetkovao subotu jer je bio Židov’, a ‘Pavao imao okupljanja subotom zato jer je i on bio Židov’, u potpunosti izvan konteksta vremena i prostora izvlače jedan stih iz Djela apostolskih koji spominje ‘prvi dan u tjednu’ i vjerovali ili ne na tome grade svu svoju nauku o nedjelji, odbacujući sve, logičke, zdravorazumske, ali i biblijske argumente koji takvo što apsolutno pobijaju.

————————————–

 

Neki od biblijskih stihova kojima katolici vole izvrati značenje

Ovdje ću navesti neke katoličkim teolozima omiljene biblijske stihove kojima oni izvrću značenje i kojima pokušavaju dokazati nedokazivo

“Ti si Petar Stijena” (Matej 16,18)
Tko kome propovijeda u tamnici (1. Petrova 3, 18-19)
Šaul kod vračare u En Doru (1. Samuelova 28, 7-19)
Mojsije i mjedena zmija (Brojevi 21, 7-9)
Što je prijebijeno na križ (Kološanima 2, 13-17)

 

Nepostojanje pakla

Prvo moramo naglasiti da pakao uistinu postoji. To je stvarno mjesto, svi koji su odbacili spasenje naći će se u njemu onoga trena kada se Krist pojavi u slavi sa svojim svetima. No njihova tvrdnja ipak glasi: „Adventisti prihvaćaju zabludu o nepostojanju pakla i smrtnosti ljudske duše. A Isus tako izričito govori o paklu kao posljedici ne Božje zloće, nego čovjekovog svjesnog odbijanja Božjeg milosrđa. Pročitaj: Mt 5,22; Mt 13,41-42; Mt 25,41; Mk 9,43-48!“

Svakako da ću „pročitati i objasniti sve navedene citate!“, a poslije dati i druge brojne Biblijske citate koji idu u obranu vjerovanja Adventista. „A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu.“ (Mt 5,22). U prijevodu Tomislava Dretara umjesto „oganj pakleni“ stoji „gehena ognjena“. U Novom zavjetu ima dvije grčke riječi prevedene „pakao“. „Hades“ je ekvivalent hebrejskog „groba“ dok je „Gehena“ naziv smetlišta koje je bilo tek izvan Jeruzalema, gdje je bio sagorjevan gradski otpadak.

Ovakva smetlišta su tipična za mnoge gradove u razvoju danas (npr. „Smoky Mountain“ izvan Manile u Filipinima). Kao vlastita imenica – tj. naziv dotičnog mjesta – trebala je ostati neprevedena kao „Gehena“ umjesto da bude prevedena „pakao“. „Gehena“ je aramejski ekvivalent hebrejskog „Gai Ben Hinnom“. To je mjesto bilo smješteno blizu Jeruzalema, i u Kristovu je vremenu bilo gradsko smetlište. Mrtva tijela kriminalaca bijahu bacana u plamen koji je tamo uvijek tinjao, tako da je Gehena postala simbol potpunog uništenja. Ti kriminalci gorjeli su tamo dok nisu izgorjeli, a ne kroz cijelu beskonačnost, međutim za razliku od spaljivanja kriminalaca na gradskom smetlištu, koji su bili bacani u „vatru“ jedan po jedan, konačno uništenje svih kriminalaca zbiti će se jedanput zauvijek i to na „Dan suda i propasti bezbožnika“ (2 Pt 3,7).

Sljedeći citat koji katolici koriste glasi: „Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.“ (Mt 13,41-42). Sa ovim se Adventisti potpuno slažu. Zapravo, nejasno mi je što katolici vide sporno u ovome citati. No da bi shvatili koja je sudbina grešnika moram vam objasniti šta nam Biblija govori o pravednima.

O tome najbolje govore sljedeći Biblijski citati: „U kući Oca mojega mnogi su stanovi. Kad ne bi bilo tako, bio bih vam rekao, jer idem da vam pripravim mjesto. I kad otidem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete, gdje sam ja.“ (Iv 14,2-3); „Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!“ (1 Sol 4,16-18); „I vidjeh prijestolja – onima što sjedoše na njih dano je suditi – i duše pogubljenih zbog svjedočanstva Isusova i zbog Riječi Božje i sve koji se ne pokloniše Zvijeri ni kipu njezinu te ne primiše žiga na čela svoja ni na ruke. Oni oživješe i zakraljevaše s Kristom tisuću godina.“ (Otk 20,4).

Zapazimo sada sljedeću činjenicu: „Drugi mrtvi ne oživješe dok se ne navrši tisuću godina. To je ono prvo uskrsnuće.“ (Otk 20,5); „Blažen i svet onaj tko je dionik toga prvog uskrsnuća! Nad njim druga smrt nema vlasti: oni će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina.“ (Otk 20,6). Dakako, kao što je redak maloprije kazao, zli i nepokajani grešnici koji su umrli prije Kristova dolaska također će oživjeti (uskrsnuti) i to „na užas“ (Dn 12,2), međutim kao što i sam tekst kaže, ne dok se ne navrši tisuću godina. Tijekom tisuću godina ne zemlji će se nalaziti Sotona sa svojom ekipom, ali neće imati koga da zavodi, neće niti moći jer je zatvoren odnosno stavljen u „tamnicu“ na tisuću godina, odakle će biti „odvezan (ali na) kratko vrijeme“ (Otk 20,2-3).

No šta je sa sudbinon grešnika? „A kad se navrši tisuću godina, Sotona će iz svoga zatvora biti pušten: izići će zavesti narode sa četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i skupiti ih u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga. Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Ali oganj siđe s neba te ih proguta.“ (Otk 20,7-9). To će biti njihova konačna sudbina!
Sljedeći citat sa kojim katolici žele dokazati svoje vjerovanje glasi: „Zatim će reći i onima slijeva: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ (Mt 25,41). Biblija često upotrebljava predodžbu vječnoga ognja da predoči Božji gnjev s grijehom, koji će ishoditi u potpunom uništenju grešnika. Sodoma bijaše kažnjena „vječnim ognjem“ (Jd 7), tj. bio je potpuno uništen zbog zloće stanovnika. Danas je taj grad u ruševinama, uronjen ispod vodama Mrtvoga mora; ni u kom slučaju sada ne gori, što bi bilo nužno kad bismo doslovno shvatili „vječnoga ognja“.

Zbog kršenja subote Bog je i Jeruzalemu zaprijetio „neugasivim ognjem“: „Ali ako me ne poslušate te ne budete svetkovali dan subotnji, i ako budete nosili bremena ulazeći na vrata jeruzalemska u dan subotnji, tada ću potpaliti oganj na vratima njegovim: i plamen će proždrijeti dvore jeruzalemske, i neće se ugasiti.“, (Jer 17,27). Međutim kao što je očita činjenica da je Jeruzalem uskoro i spaljen zbog ustrajanja u grijehu, skupa sa „Domom Jahvinim, kraljevskim dvorom i svim kućama u Jeruzalemu“ (2 Kr 25,9), tako je isto očito i da kuće Jeruzalema koje su izgorjele „neugasivim ognjem“ više ne gore. Iz toga je očito da je „neugasivi oganj“ prestao gorjeti kada je „konzumirao“ sve što vatra može proždrjeti, kao i da je prijetnja ognjem koji se „neće ugasiti“, ukazivala na nemogućnost izbjegavanja kazne koja će ih zadesiti ukoliko se ne pokaju (tj. ne prestanu griješiti), ali i narav kazne (ognjem), a ne na beskonačnu vatru koja će tamo gorjeti kroz doslovno cijelu vječnost.

Hebrejska i grčka fraza koje su prevedene „zauvijek“ znače striktno, „za vijek“. Ponekad ovo se odnosi na doslovnu beskrajnost, npr. vijek Božjeg kraljevstva koje će on uspostaviti („A u one dane tih tadašnjih kraljeva, Bog će podići jedno kraljevstvo koje nikad neće biti uništeno i čije kraljevanje neće biti prepušteno nekom drugom narodu. Ono će smrviti i uništiti sva ta tamošnja kraljevstva, i potrajat će zauvijek.“, Dn 2,44; „Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista.“, 2 Pt 1,11). Međutim kada Bog koristi taj izraz za smrtne ljude, nepokajane grešnike, ovozemaljske materijalne stvari i slično, kojima istovremeno prijeti potpunim uništenjem ognjem i kaznom ukoliko se ne pokaju, on ne misli doslovce „zauvijek“, tj. „dovjeka“, nego za vrijeme njihova života, tj. postojanja ili egzistencije.

Opet i iznova je Božji gnjev na grijehe Jeruzalema i Izraela uspoređen s ognjem: „I stoga ovako govori Jahve Gospod: Evo, gnjev svoj i jarost svoju izlit ću na ovo mjesto, na ljude i na stoku, na poljsko drveće i na plodove zemlje, rasplamtjet će se i neće se ugasiti.“ (Jeremija 7,20); i „Jer su me ostavili i prinose žrtve tuđim bogovima da bi me ljutili svim djelima ruku svojih, planut će jarost moja na to mjesto i neće se ugasiti.“ (2 Kr 22,17). Oganj je također povezan s Božjim sudom grijehu, naročito za Kristova povratka: „Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice.“ (Mal 4,1). Kad strnjika, ili čak ljudsko tijelo, bude spaljeno ognjem, ono se pretvara u prah. Nemoguće je bilo koja tvar, naročito ljudsko tijelo, doslovno gori zauvijek.

Govor o „vječnom ognju“ stoga ne može se doslovno odnositi na vječno mučenje. Oganj ne može trajati zauvijek ako nema što gorjeti. Iz bilijskog konteksta to je i više nego očito. Otkrivenje nam govori da na Novoj zemlji „više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti“. (Otk 21,4) Svi koji su odbacili Stvoritelja biti će uništeni i pasti u zaborav. Tada će početi Kristovo kraljevstvo kojeg su propovijedali proroci i apostoli, isto ono za koje se u apostolskom vjerovanju molimo da dođe što prije.

Sljedeći citat kojim katolička crkva pokušava opravdati svoje vjerovanje glasi: „Ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je! Bolje je za tebe, da uđeš sakat u život, negoli da s dvije ruke ideš u pakao, u oganj neugasivi, Gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi. Ako te noga tvoja sablažnjava, odsijeci je! Bolje je za tebe, da uđeš hrom u život, negoli da te s dvije noge bace u pakao, u oganj neugasivi, Gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi. Ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga! Bolje je za tebe, da uđeš s jednim okom u kraljevstvo Božje, negoli da te s dva oka bace u pakao, Gdje crv njihov ne umire i oganj se ne gasi.“ (Mk 9,43-48). Izraz „gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi“ treba shvatiti u biblijskom kontekstu. Identičan izraz spominje se i u Starom zavjetu: „Izlazeći, gledat ću trupla ljudi koji se od mene odmetnuše: crv njihov neće umrijeti i njihov se oganj neće ugasiti – bit će na gadost svim ljudima.“ (Iz 66,24).

Ako pogledate kontekst tog poglavlja Izaije shvatiti ćete da se ne radi o nekim bestjelesnim dušama, nego stanju tih „odmetnika“ (nepokajanih grešnika) nakon što su primili pravednu Božju kaznu – Izaija kaže da će pravedni (spašeni) gledati „trupla ljudi“, iz toga je očito da se radi o mrtvim ljudima, tim više što se i kroz cijelog Izaiju proteže ista misao o konačnoj sudbini ljudi koji nisu htjeli stati na stranu istine. Tvrditi da se ti ljudi na Novoj zemlji opisani u Izaiji 66,24 živi, te da se muče i previjaju u bolovima bilo bi u suprotnosti sa riječima iz Otkrivenja o tome da na Novoj zemlji „više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti“ (Otk 21,4).

Bog je naime odavno navijestio budući sud, ali i kaznu za nepokajane grešnike: „On će sudit narodima: bit će trupla na gomile, po svoj zemlji raskoljenih glava.“ (Ps 110,6); „A vi koji ste Jahvu ostavili, koji ste zaboravili Svetu goru moju, koji pripremate stol Gadu, koji Meniju naljev lijevate, za mač sam vas odredio – past ćete ničice da vas kolju. Jer zvao sam vas, a vi se niste odazvali, govorio sam, a vi niste slušali, nego ste činili što je zlo u očima mojim, izabirali ste što mi nije po volji.“ (Iz 65,11-12); „Da, sudit će Jahve ognjem i mačem svakom smrtniku: pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti.“ (Iz 66,16).

Zapazimo da Isus upravo u toj usporedbi naziva koristi za pakao sinonim „neugasivi oganj“. Međutim, bitno je shvatiti da Isus ovdje stavlja nagalasak na realnost kazne, i nužnost odbacivanja grijeha. Ova usporedba nije imala za cilj promovirati ideju vječnih muka, jer je iz konteksta ostatka Biblije, Izaijine knjige gdje se taj isti izraz upravo i koristi, ali i Markovog evanđelja, očito da je kazna za grijeh gubitak života, a ne beskonačno dugo mučenje. Prisjetimo se i riječi apostola Jakova: „Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.“ (Jak 5,19-20).

Jakov govori o „smrti duše“, dok nas Isus također upozorava da se upravo „onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt 10,28) trebamo ujedno i bojati. Tim riječima Isus je povukao crtu između onih koji nam mogu uzeti ovozemaljski život, ali nam ne mogu uzeti život vječni. Također zapazite da Isus govori o uništenju „duše i tijela“ u paklu/ognju, drugim riječima govori nam da će u vatri završiti cijeli nepokajani grešnik, a ne neka njegova besmrtna komponenta. Dakle, nepravedni će uskrsnuti prilikom drugog općeg uskrsnuća koje će se dogoditi na kraju 1000 godina.

Ovo uskrsnuće je nastavak završnog suda i osude („I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.“, Iv 5,29). Oni čija se imena ne nalaze u Knjizi života uskrsnut će ovom prilikom i biti bačeni „u ognjeno jezero“, („A Smrt i Podzemlje bili su bačeni u jezero ognjeno. Jezero ognjeno – to je druga smrt: tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno“, Otk 20,14-15).

Sada ću i izložiti kako Adventisti, naravno Biblijski, posmatraju besmrtnost i smrt. Nitko smrću, bio svetac ili grešnik, ne prima konačnu nagradu, spasenje ili propast. To mora čekati uskrsnuće: „Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.“ (Iv 5,28-29). Smrt svakako zapečaćava sudbinu svakoga prema ono što je činio u životu, ali sami umrli su goli i neobučeni, odnosno nesvjesni ikakvih ljudskih aktivnosti, kao u snu, očekujući uskrsnuće, sud i nagradu („I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud“, Heb 9,27).

Sve što je povezano s vječnim životom ili smrću zato mora doći poslije uskrsnuća, bilo da se radi o uskrsnuću u život, koje za Božje svete vodi do nepropadljivog tijela, besmrtnosti („Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt.“, 1 Kor 15,52-54) i vječne Božje prisutnosti („A zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“, 1 Sol 4,17), ili o uskrsnuću na smrt, koje donosi uništenje i vječno zatiranje onih koji su odbacili Božje spasenje (Mt 25,31-46 i Otk 20).

Besmrtnost je stanje nepodlijeganja smrti. Prevodioci Svetoga pisma upotrebljavali su riječ „besmrtnost“ za prijevod grčkog izraza „athanasia“ – „besmrtnost“, i „aphtharsia“ – „neraspadljivost“. No kako se ovaj pojam povezuje s Bogom i ljudskim bićima? Sveto pismo otkriva da je vječni Bog besmrtan („A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.“, 1 Tim 1,17). Ustvari, On je „jedini besmrtan“. („Koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.“, 1 Tim 6,16.). On nije stvoren, On postoji sam po sebi, On nema početka ni kraja. Sveto pismo nigdje ne opisuje besmrtnost kao kvalitetu ili stanje svojstveno čovjeku ili njegovu „duhu“.

Izrazi koji se obično prevode sa „duša“ pojavljuju se u Bibliji više od 1.600 puta, ali nikada zajedno s riječima besmrtan ili besmrtnost.“ Tako npr. imamo Dj 2,41: „I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.“; Dj 14,22: „Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.“; Ez 18,4: „Gle, sve duše pripadaju meni; duša oca kao duša sina, meni pripadaju one. Duša, koja griješi, ona će poginuti.“; 1 Pt 3,20: „Koji su nekada bili nevjerni, kad su se u dane Noine oslanjali na dugotrpnost Božju, dok se je gradio kovčeg, u kojem se malo, to jest, osam duša, spasilo vodom.“; Lk 1,46: „Tada Marija reče: Veliča duša moja Gospodina“; i brojna druga mjesta u cijeloj Bibliji. Suprotno od Boga, ljudska su bića smrtna. Sveto pismo usporenuje njihov život kao „dašak što se načas pojavi i zatim nestane“, (Jakov 4,14). Oni su „dah koji odlazi i ne vraća se više“, (Ps 78,39). Čovjek „procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje“, (Job 14,2). Bog i ljudska bića upadljivo se razlikuju. Bog je beskonačan, ljudi su ograničeni. Bog je besmrtan, oni su smrtni. Bog je vječan, oni su prolazni.

Ako je smrt prestanak života, što Biblija govori o čovjekovom stanju u smrti? Smrt nije potpuno uništenje; ona je samo stanje privremene besvjesnosti, dok čovjek čeka uskrsnuće. Biblija ovo međustanje stalno naziva snom. Pozivajući se na njihovu smrt, Stari zavjet opisuje Davida, Salomona i ostale kraljeve u Izraelu i Judi kao one koji su zaspali kod otaca svojih (1 Kr 2,10; 11,43; 14,20-31; 15,8; 2 Ljet 2,11; 26,23 i dr.). Patrijarh Job nazvao je smrt snom („Al` kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? Može sva voda iz mora ispariti i presahnut` rijeke, isušit posvema`, al` čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.“; Job 14,10-12), a to čini i David („Pogledaj, usliši me, Gospode, Bože moj! Prosvijetli oči moje, da ne padnem u smrtni san!“; Ps 13,3), Jeremija („Kad se ugriju, priredit će im pijanku, napojiti ih da se provesele, da zaspe vječnim snom, da se više ne probude – riječ je Jahvina.“; Jr 51,39 i „Opojit ću mu knezove i mudrace, vojvode, namjesnike i ratnike: da zaspe vječnim snom pa se više ne probude – govori Kralj, ime mu je Jahve nad Vojskama.“; 51,57) i Daniel („Mnogi od onih, koji spavaju u prahu zemaljskom, probudit će a se, jedni na život vječni, drugi na sramotu i prijekor vječni.“; Dn 12,2).

Novi zavjet upotrebljuje isti slikoviti prikaz. Opisujući stanje Jairove kćeri, koja je umrla, Isus je rekao da ona spava (Mt 9,24; Mk 5,39). On je na sličan način opisao umrlog Lazara („To reče, a onda im dometnu: Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“; Iv 11,11-14). Apostol Matej je pisao da „uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli“, ali jedan od najboljih prijevoda Biblije na engleski – „King James Bible“ – kaže: „And the graves were opened; and many bodies of the saints which slept arose“ ili u prijevodu “sveti koji su zaspali ustali su“ – (Mt 27,52), a bilježeći Stjepanovu mučeničku smrt, apostol Luka je napisao da „usnu“ – (Dj 7,60). I apostoli Pavao i Petar smrt su također nazvali snom („Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti.“, 1 Kor 15,51; „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.“, 1 Sol 4,13; „I govoriti: Gdje je obećanje dolaska njegova? Jer otkako oci usnuše, sve stoji tako, kako je bilo od početka stvorenja.“, 2 Pt 3,4).

Biblijsko prikazivanje smrti kao sna jasno se uklapa u njenu prirodu, kao što to i sljedeće usporedbe pokazuju: a) Oni koji spavaju su u nesvjesnom stanju. „Mrtvi ne znaju ništa.“ (Prop 9,5). b) U snu prestaje svjesno razmišljanje. „Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.“ (Ps 146,4). c) San je kraj svih dnevnih aktivnosti. „Nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.“ (Prop 9,10) d) San prekida aktivnost i druženje s onima koji su budni. „Više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem“ (Prop 9,6.). e) Normalni san čini neaktivnim i osjećaje. „Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti.“ (Prop 9,6.) f) U snu ljudi ne proslavljaju Boga. „Ne, Jahvu mrtvi ne hvale.“ (Ps 115,17). g) San pretpostavlja i buđenje.“Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.“ (Iv 5,28-29).

Stari zavjet naziva mjesto u koje ljudi odlaze prilikom smrti „šeol“ (hebrejski) a Novi zavjet „hades“ (grčki). U Svetom pismu „šeol“ najčešće jednostavno znači grob. Značenje „hada“ je slično značenju riječi „šeol“. Svi mrtvi idu u to mjesto („Gdje je čovjek, koji bi ostao na životu, a da ne mora vidjeti smrt; koji izbavlja život svoj od moći podzemnoga svijeta?“ Ps 89,48), kako pravedni tako i zli (Job 21,13 i 21,26). Patrijarh Jakov rekao je da će „sići k svome sinu u šeol tugujući“. (Post 37,35). Kad „zemlja rastvori svoje ralje“ da proguta zlog Koraha i njegovu družinu, oni su sišli „živi u šeol“. (Br 16,30).

Šeol prihvaća cijelu ličnost prilikom smrti. Kad je umro, Krist je ušao u grob („had“), ali prilikom uskrsnuća Njegova duša nije ostavljena u grobu („hadu“; „Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“, (Dj 2,27) ili šeolu: “Jer mi nećeš ostavit` dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“, (Ps 16,10). Kad je David zahvalio Bogu za iscjeljenje, svjedočio je da je njegova duša spašena „iz Podzemlja“ („šeola“) – kod nas „groba“ (Ps 30,3). Grob nije mjesto svjesnog stanja. Budući da je smrt san, mrtvi će ostati u nesvjesnom stanju u grobu sve do uskrsnuća, kada će grob („had“) dati svoje mrtve („I more dade svoje mrtvace; i smrt i podzemlje dadoše svoje mrtvace; i svaki bi suđen po djelima svojim.“, Otk 20,13). Premda se tijelo vraća prahu, duh se vraća Bogu. Salomon je rekao da se prilikom smrti „vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao“, (Prop 12,7). Ovo je istinito za sve, i pravedne i zle. Mnogi su mišljenja da ovaj tekst pruža dokaz da ljudsko biće nastavlja živjeti poslije smrti.

Ali u Bibliji ni hebrejski ni grčki izraz za duh („ruah“, odnosno „pneuma“) ne odnosi se na neko inteligentno biće kadro da svjesno postoji odvojeno od tijela. Naprotiv, ovi se izrazi odnose na „dah“ – iskru života koja je bitna za čovjekov opstanak, načelo života, koje daje život životinjama i ljudskim bićima. Salomon je pisao: „Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?“ (Prop 3, 19-21). Tako, prema Salomonu, prilikom smrti ne postoji nikakva razlika izmenu duha čovjekovog i duha stoke. Salomonovo izlaganje da se duh („ruah“) vraća Bogu koji ga je dao, upućuje na to da je ono što se vraća Bogu načelo života što ga je On dao.

Ne postoji nikakav nagovještaj da je duh ili dah neko svjesno biće odvojeno od tijela. Ovaj se ruah može izjednačiti s „dahom života“ koji je Bog udahnuo u prvo ljudsko biće da bi oživio njegovo beživotno tijelo („Tada načini Gospod Bog čovjeka (Adama) od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće.“, Post 2,7). Mnogi časni kršćani koji nisu proučavali cjelokupno učenje Biblije o smrti, bili su neobaviješteni da je do uskrsnuća smrt samo san. Oni su prihvatili kao istinu da različni dijelovi (Svetog pisma) podupiru misao da se duh ili duša nakon smrti nalaze u svjesnom stanju. Pažljivo proučavanje otkriva da je učenje Biblije dosljedno – smrt je prestanak svjesnosti.

Obećanje vječnog života u Kristu svima koji vjeruju u Njega i nada u besmrtnost kad se Krist vrati da porazi silu smrti, utvrđuju sigurnost svih vjernika. Nema potrebe za besmislenim spekulacijama o prirodno naslijeđenoj besmrtnosti, o reinkarnaciji prigodom smrti ili o kratkotrajnom duhu sličnom životu duše poslije smrti, jer Sveto pismo uči da je nagrada pravednih, sigurnost svakog vjernika, novo stvaranje, uskrsnuće tijela od mrtvih u novi život. Koliko je ovo sigurno? Prema apostolu Pavlu ovo je zajamčeno Božjom ljubavlju: „Jer sam uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, Ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“, (Rim 8,38-39).

Oboružani ovom sigurnošću kršćani se mogu hrabro suočiti s užasom smrti; premda se mogu jako bojati smrti, oni se više uzdaju u Boga, jer su prihvatili Njegovo obećanje vječnog života. Kad se u um vjernika čvrsto usadi biblijsko razumijevanje smrti – njezino podrijetlo, priroda i konačno uništenje – oni se neće bojati smrti. Prirodno je da će imati bojazan od umiranja, da će tugovati zbog gubitka voljenih i čeznuti za uskrsnućem. Ali se nikad neće bojati čistilišta ili vječnog paklenog ognja. Njih ne plaše duhovi ili bestjelesne duše voljenih, jer znaju da ne postoje. Odbacit će kao varljivo maštanje snove o reinkarnaciji duše ili o ponovnom sjedinjenju čovjekove duše sa svemirom nakon smrti. Umjesto toga, kad se suoče sa smrću, bilo svojom ili voljene osobe, oni tješe jedan drugoga riječima: „Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“, (1 Sol 4,16-17). Oni će se radovati konačnoj pobjedi nad smrću i njezinim žalcem riječima apostola: „Zahvalimo Bogu, koji nam daje pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu.“, (1 Kor 15,57).

 

Padanje u duhu na duhovnim obnovama (‘počivanje u duhu’)

Za razliku od iscjeljenja koja su vrlo rijetka ili ih gotovo uopće nema. Padanja u duhu masovna su pojava na karizmatskim obnovama i susretima pentakostalaca. 

Dok nisam došao tamo nisam niti znao za tu jezivu pojavu. Navodno bi “Duh Sveti” (isti onaj opisan u Gal 5,22), tresao i rušio (obarao) vjernike na zemlju. Takvo nešto potpuno me sablaznilo, tim više što niti Isus ili apostoli ništa o tome ne govore.
Da je “padanje u duhu” obilježavalo djelovanje Duha Svetoga u vrijeme apostola siguran sam da bi apostoli posvetili tome barem jedan stih. Ipak Novi Zavjet nikad niti spominje, niti opisuje to tzv. “padanje u duhu” na način da netko položi ruku na nekoga, a on se onda u nesvjesnom stanju ruši unazad.

Štoviše jedini duh koji je u vrijeme apostola obarao i rušio ekipu bio je Đavolski Duh. Pročitajte Biblijske izvještaje… “Zli duh obori ga pred svima [Lk 4,35]” ili pak “zli duh baci ga na zemlju [Lk 9,22]”. Kada sam to rekao jednoj prijateljici Borongajki, poklopila mi je slušalicu. Dakako nije mi prije toga navela niti jedan primjer “padanja u Duhu Svetome – iz Biblije”. Ti ljudi definitivno se oslanjaju na emocije, a ne na Božju riječ.

Da bih pomogao neukima razjasniti o čemu se radi navest ću jedan primjer sa interneta:

“Otvaram ovu temu jer me zanimaju vaša iskustva ako ste počivali u Duhu Svetom “padanje” na susretima duhovne obnove. Osobno sam samo jednom “pala” i to prije dva dana u Tišini kod fra Ive Pavića i nekako sam zbunjena. Svi kažu da je to predivno iskustvo, da osjetiš da te Duh Sveti ispunja, a ja sam doslovce samo “pala”, kao da me neka sila odgurnula i ništa drugo. Možda sam minutu ležala, nisam se mogla odmah ustati, ali sve sam čula oko sebe, bila sam prisutna.”

„Padanje u duhu“ (engl. Slain in the spirit“) fenomen je koji se često događa na okultnim (Sotonskim) ritualima. Niti jedna osoba, bez obzira na to kako je daleko od Boga,nema sposobnost da kontrolira Duha Svetoga. Ako ste bili u crkvi gdje se netko molio za vas i kratko toga nešto vas je oborilo i oduzelo vam motoriku ili svijest trebate odbaciti to iskustvo u ime Gospodina Isusa Krista, jer Duh koji vas je „oborio/srušio“ nije Duh Sveti.

Ova ista djevojka koja je bila obuzeta (nije se mogla micati) poslije sa oduševljenjem dodaje… “Ali cijeli taj susret bio je prelijep i Duh Sveti se osjeća u zraku, osjetiš da je Isus tamo, predivno!” – Ja mislim da ju nije gurnuo niti Isus niti Duh Sveti!!!!

Padanje u Duhu uključuje i druge lažne znakove i čudesa upravo one koje Isus opisuje: „Na sudu će mi mnogi reći: “Gospodine, Gospodine! Nismo li u tvoje ime prorokovali? Nismo li se služili tvojim imenom da istjerujemo zle duhove i da činimo mnoga druga čudesa?’ Ali odgovorit ću im: “Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!“ Mt 7,22-23

I samo da napomenem Duh o kojem Isus govori uvesti će nas u svu Istinu. Uostalom, Duh Sveti je Istina. Ono što katolički karizmatici i njima slični predstavljaju kao evanđelje nije evanđelje Isusa Krista (nažalost).

Katolički karizmatici vjeruju u hrpu nebiblijskih nauka katoličke crkve, te iste možete vidjeti i ovdje!

Nakon što je ovaj tekst već bio napisan pala mi je u ruke knjiga „Smrt jednog gurua“ (Rabindranath R. Maharaj), knjiga je odlična i govori o tome kako je taj tip, hinduski guru postao kršćanin i povjerovao u Isusa kao Spasitelja. Na kraju ta mi je knjižica pomogla da povežem karizmatske „gurue“ sa jednim tekstom iz Glasa koncila. Naime tamo je pisalo da kada neki karizmatik dođe u svađu sa tim svojim „karizmatskim vođom“ (ja ću ga nazvati „guru“), npr. shvati da ta sila koju on „daje“ nema veze sa Duhom Svetim. Odmah nestaju i karizmatska iskustva (npr. nema više padanja u Duhu).

Vi se sada vjerojatno pitate… pa kakve to veze ima sa hinduizmom? Naime, puno sam puta čuo, „ali ja znam da sam počivala u duhu“, „to je bilo tako ljepo iskustvo“ i sl…

Čitajuči knjigu od tog sada već bivšeg Indijskog gurua na strani 237. našao sam nešto što bi vas moglo zanimati!

ŠAKTIN DODIR

Označava dodir gurua, obično njegove desne ruke na čelo štovatelja. Taj dodir ima natprirodne učinke. Šakti doslovno znači moć, snaga. Pružanjem Šaktinog dodira, guru postaje kanal prasile, svemirske sile na kojoj je utemeljen čitav svemir. Ona je utjelovljena u boginji Šakti, Šivinoj supruzi. Natprirodna snaga Šakti, kroz dodir gurua, štovatelja može baciti na pod, ili on može vidjeti sjajno svjetlo i iskusiti unutrašnje prosvjetljenje ili neko drugo mistično ili psihičko iskustvo“ (ovaj tekst citiran je od rijeli do riječi, određene riječi sam dakako ja podebljao, samo da dam napomenu – radi se o đavoljim silama, a ne o djelovanju Svetog Duha)


Neki nažalost pokušavaju Biblijom potvrditi tu Sotonsku prijevaru pa navode sljedeće citate, evo par primjera:

1. „Oblak ispuni Dom Jahvin. Svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni Božji dom!“ (II Ljetopis 5;14)

Činjenica je da zbog oblaka Jahvina i njegove slave svećenici nisu mogli vidjeti ništa. To stoji i u tekstu „ Svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe“. Svećenici se nisu koprcali po podu niti ih je Bog rušio na pod.

2. “Začuh glas njegovih riječi, i kad razabrah glas, onesvijestih se i padoh licem na zemlju.“ (Danijel 10:9)

Danaijel je bio šokiran kada je vidjeo nekoga poput Sina čovječjeg, istog onog kojeg Ivan vidi u Otkrivenju. Kada je razabrao njegov glas, onesvjestio se i pao zapazimo ovdje LICEM NA ZEMLJU, vjerojatno se poklonio Isusu. Za razliku od tog slučaja na karizmatskim susretima NIKADA se ne pada sa licem na zemlju. 

3. Kad ga opazih, padoh kao mrtav k njegovim nogama, a on stavi na me svoju desnicu i reče mi: “Nemoj se bojati! „Ja sam Prvi“ i „Posljednji,“ (Otkrivenje 1:17)

Razlog iz kojeg Ivan pada u Otkrivenju sličan je Danielovom, Ezekielovom (Ezekiel 1,28 i 2,1) i Pavlovom (Djela 9,3.4). Razlog iz kojeg Ivan pada nadnaravna je vizija, on je vidio Krista, a ne zato jer ga je neka sila odgurnula. Iz teksta je očito da se Ivan sav prestrašio, Isus ga je ohrabrio stavivši ruku na njega uz riječi „Nemoj se bojati!“. Nadnaravna vizija Božje slave također je uzrokovala Ezekielovo padanje (licem na zemlju), a silna svjetlost imala je udjela i u Pavlovom padanju na zemlji. 

Također zaboravili su i još jednu “sitnicu”, nakon padanja oni nisu opće bili u nekom rasplinutom stanju svijesti, deliriju ili nečem sličnom polusvjesni ili nesvjesni svega onoga što se oko njih događa, ležeći na podu i čekajući da se vrate u “stvarnost” za razliku od goleme većine onih koji to danas prakticiraju.

Ipak oni koji se pozivaju na ove tekstove zaboravili su činjenicu da golema većina pentakostalava/karizmatika NIKADA nije imala vizije ovakvog tipa, na način da su vidjeli “slavu Božju” poput ove dvojice starozavjetnih proroka i dvojice novozavjetnih apostola (koji su upravo u tim trenutcima razgovarali sa Isusom Kristom) .

Ono što se događa na karizmatskim susretima moglo bi se zapravo obrnuto opisati, ti „gurui“ polažu ruke na ekipu i oni leđima padaju na pod. Takav događaj, odnosno djelovanje Duha Svetog u Bibliji nije NIGDJE opisano. Zato se služe i još nekim bizarnim citatima

4. „Kako im reče: “Ja sam!”, uzmaknu unatrag i padoše na zemlju“ (Ivan 18:6)

Ovo je jedan od bizarnijih citata kojim se koriste da bi uvjerili ljude u svoju prijevaru. Navodno bi prema njihovom tumačenju Duh Sveti na zemlju obarao upravo one koji sljede Krista, vjeruju u njega, te u njima djeluje Duh Sveti. Ekipa iz ove priče Iv 18,6 ne označava Isusove sljedbenike, već njegove neprijatelje koji su ga došli odvesti na namješteno suđenje i potom pogubiti. Razlog iz kojeg su pali na zemlju, isti je kao i onaj zašto su pred njim ustuknuli. Isus je Gospodin, toga su svjesno ili nesvjesno svi bili svjesni, od Jude na dalje.

Postavlja se i još jedno pitanje, navodno je ta ekipa (sa Judom na čelu) opisana u Iv 18,6 „počivala u Duhu Svetome“, oni koji tvrde tu besmislicu, zaboravljaju da je samo par dana ranije u Judu ušao sam Sotona (Iv 13,27). Je li moguće da je Juda istovremeno „počivao u Duhu Svetom“, „bio ispunjen Duhom Svetim“ i sl… a u isto vrijeme bio obuzet Sotonom. Je li moguće da Sotona i Duh Sveti mogu istovremeno prebivati u nekome? Biblija nas uči da između Krista i Sotone nema nikakva zajedništva. Otac, Sin i Duh Sveti su jedno. Sveto trojstvo nema nikakve veze sa nesvetim trojstvom.

PONAVLJAM! Nigdje u Biblije ne piše da će Isusovi učenici polagati ruke na ljude, koji će se potom rušiti na zemlju. Apostoli podrobno opisuju svaki silazak Duha Svetoga na vjernike u Djelima apostolskim. Činjenica je da ljudi nisu padali na zemlju u transu prilikom ijednog polaganja ruku.

Također nije mi jasno zašto te ljude treba pridržavati dok padaju, ako ih doista Bog ruši?

Ima puno stranica ne engleskom o tome

http://www.inplainsite.org/html/slain_in_the_spirit_1.html

http://members.aol.com/twarren14/slaininspirit.html

http://www.letusreason.org/Pent14%20.htm

Što vi mislite o ovome?

Evo samo ću malo ukratko citirati sa ove zadnje…

“Mnogi su u Svetom Pismu padali unazad, ali to nije bio blagoslov. U 1. Samuelovoj 4,18, Eli je pao sa sjedala unazad kada je čuo da su mu sinovi umrli i tada je i on sam izgubio život… U svim ovim slučajevima kao npr. u Izaiji 28,13, 1. Samuelovoj 28,20 padanje unazad bilo je znak osude, a ne blagoslova”

Amerikanac tužio crkvu jer se ozlijedio dok ga je opsjedao „duh sveti“

Loraine Daly tužila pentekostalnu crkvu jer je ozljeđena prilikom „padanja u duhu“

Svojevremno je obitelj jedne žene tužila Bennya Hinna jer je njihova majka „pala u duhu“ prilikom karizmatskog susreta, slomila kuk i od posljedica komplikacija umrla.

„Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet.“ (1. Ivanova 4,1)

Zar je moguće da bi Sveti Duh na takav način djelovao?

 

Papina navodna nezabludivost

Prije svega potrebno je naglasiti da papa uopće nije Kristov zamjenik, te da se on u biti lažno predstavlja. Kristov zamjenik na zemlji je Duh Sveti i to je vidljivo na mnogo mjesta u Novom Zavjetu.

Međutim katolička crkva tvrdi da je rimski papa navodno nasljednik apostola Petra, takva tvrdnja je za protestante neprihvatljiva, prvenstveno iz činjenice da u Pismu uopće ne piše takvo nešto. Ne piše niti da je Petar bio nezabludiv učitelj vjere, niti da je je on tu navodnu nezabludivost prenio na rimskog papu. Štoviše i sama riječ papa  uopće se ne spominje u Svetom Pismu.

Ako vas zanima zašto odbacujemo papino poglavarstvo nad Crkvom, pogledajte ovaj članak, a ako vas zanima nešto više o tome zašto papa nije nezabludiv (iz biblijske perspektive) nastavite čitati:

1) Premda je Petar imao središnju ulogu u ranome širenju evanđelja (što je dio značenja Mateja 16,18-19), kada Sveto pismo proučavamo u njegovu kontekstu, vidimo da ono nigdje ne obznanjuje da je imao autoritet (prvenstvo) nad drugim apostolima ili nad čitavom Crkvom (vidi Djela 15,1-23; Galaćanima 2,1-14; 1. Petrova 5,1-5). Nadalje, Pismo nigdje ne uči da rimski biskup treba imati prvenstvo nad Crkvom. Zapravo, ono nigdje izričito ne spominje da je Petar uopće bio u Rimu. Umjesto toga, postoji samo jedan odlomak u Pismu, onaj u 1. Petrovoj 5,13, u kojemu Petar piše iz »Babilona«, a to ime se ponekad odnosilo na Rim. Rimokatoličko učenje o prvenstvu rimskoga biskupa temelji se na tome odlomku i na povijesnom uzvišenju rimskoga biskupa. Međutim, Sveto pismo pokazuje da je Petar svoj autoritet dijelio s drugim apostolima (Efežanima 2,19-20), a vlast da »odrješuje i veže« koja mu je pripisana dijelio je i s mjesnim crkvama, a ne samo s njihovim vođama (vidi Matej 18,15-19; 1. Korinćanima 5,1-13; 2. Korinćanima 13,10; Titu 2,15; 3,10-11). Prema tome, temelj papine nepogrešivosti … postojanja samoga papinstva, ne temelji se na Pismu.

2) Pismo nigdje ne kaže da se za očuvanje crkve od zablude autoritet apostolâ prenosio na one koje su oni rukopoložili za službu (apostolsko naslijeđe). Apostolsko naslijeđe je »učitano« u stihove koje Rimokatolička crkva koristi kao dokaz za tu doktirinu (2. Timoteju 2,2; 4,2-5; Titu 1,5; 2,1; 2,15; 1. Timoteju 5,19-22). Pavao NE poziva vjernike u različitim crkvama da prime Tita, Timoteja i druge crkvene vođe na temelju njihova biskupskog autoriteta, nego na temelji toga što su njegovi suradnici (1. Korinćanima 16,10; 16,16; 2. Korinćanima 8,23). S druge strane, Pismo UČI da će lažni učitelji ustati čak i među prihvaćenim crkvenim vođama i da kršćani trebaju usporediti učenje tih kasnijih crkvenih vođa sa Svetim pismom, za koje Biblija jedino kaže da je nezabludivo. Biblija ne uči da su apostoli bili nezabludivi, izuzev njihovih spisa koji su uvršteni u Pismo (2. Timoteju 3,16; 2. Petrova 1,18-21). Kada je u svome govoru upućenom crkvenim vođama iz grada Efeza spomenuo da će doći lažni učitelji, za borbu protiv njihovih zabluda Pavao ih NE preporučuje »aposotlima i onima koji provode njihov autoritet«, nego »Bogu i riječi – njegovoj milosti…« (Djela 20,28-32).

3) Sveto pismo nigdje ne naučava postojanje »učiteljskog Magisterija« ili biskupskog učiteljstva, niti ga se stavlja na istu razinu autoriteta sa Svetim pismom. Štoviše, povijest je pokazala da, svaki put kada se nekom drugom izvoru autoriteta daje jednaka važnost kao Pismu, taj drugi autoritet uvijek ide dalje od Svetoga pisma (kao što je slučaj s drugim prihvaćenim Mormonskim spisima i Kulom stražara Jehovinih svjedoka). Prema tome, isto je i s Rimokatoličkom crkvom. Katolički katekizmi opetovano priznaju kako se mnoge njihove doktrine ne nalaze ili ne temelje u Svetom pismu (Marija kao Su-otkupiteljica i Su-zagovornica, bezgrješna, začeta bez grijeha; njezino uzašašće; molitve svecima i uzvisivanje njih i njihovih slika itd.). Za rimokatolike, konačni autoritet ima »majka Crkva«, a ne Pismo, bez obzira što kažu da je Magisterij »sluga Svetoga pisma«. Ponovno, Biblija uči da je potrebno koristiti Pismo kao mjerilo pomoću kojega možemo razlikovati istinu od laži. U Galaćanima 1,8-9, Pavao kaže kako za razlikovanje istine od zablude nije važno TKO uči nego ŠTO se uči. I dok Rimokatolička crkva nastavlja osuđivati na pakao (proklinjati) one koji odbacuju Papin autoritet, Sveto pismo to prokletstvo čuva za one koji uče neko drugo evanđelje koje se razlikuje od onoga koje je dato i zapisano u Novom zavjetu (Galaćanima 1,8-9).

4) Premda Rimokatolička crkva smatra kako su apostosko naslijeđe i nezabludiv Magisterij logički nužni kako bi Bog mogao nezabludivo voditi Crkvu, Sveto pismo kaže da je to Bog svojoj crkvi priskrbio kroz:

(a) nezabludivo Pismo, (Djela 20,32; 2. Timoteju 3,15-17; Matej 5,18; Ivan 10,35; Djela 17,10-12; Izaija 8,20; 40,8 itd.)

(b) Kristovu neprekinutu velikosvećeničku službu na Nebu (Hebrejima 7,22-28),

(c) Svetoga Duha koji je vodio apostole u istini nakon Kristove smrti (Ivan 16,12-14), koji vjernicima daje darove za djelo službe, uključujući učenje (Rimljanima 12,3-8; Efežanima 4,11-16), i koji koristi pisanu Riječ kao svoje glavno sredstvo (Hebrejima 4,12; Efežanima 6,17).

U sažetku, Biblija govori samo o jednome trajnom, »opipljivom«, nezabludivom vodiču koji je Bog ostavio svojoj crkvi. To je pisana Božja riječ, a ne nezabludivi vođa (2. Timoteju 3,15-17). Budući da je dao Svetoga Duha da svete ljude vodi u pisanju tih Pisama (2. Petrova 1,19-21), tako je dao svoga Duha Svetoga da stanuje, ispunja, vodi i daje darove članovima njegove Crkve danas u svrhu njezina usmjeravanja kroz pravilno tumačenje te pisane Riječi (1. Korinćanima 12; 14; Efežanima 4,11-16). To što danas postoje podjele i lažna učenja ne bi nas trebalo iznenaditi, jer nas Biblija ujedno upozorava da će doći lažni učitelji koji će izvrtati pisanu Riječ (2. Petrova 3,16) i da će ti lažni učitelji doći iz samih crkava (Djela 20,30). Prema tome, vjernici se trebaju osloniti na Boga i »riječ – njegovu milost« za vodstvo (Djela 20,32), kako bi istinu prepoznali ne po tome TKO ju je rekao, nego tako što će je uspoređivati s evanđeljem koje je rana crkva već primila, evanđeljem zapisanim za nas u Svetome pismu (Galaćanima 1,8-9; vidi također Djela 17,11).

 

Papinska inkvizicija

Papinsku rimsku inkviziciju ustanovio je papa Grgur IX., a istražni je postupak bio povjeren posebnim papinim povjerenicima. Dok je crkvena hijerarhija moralno sve dublje padala (ponajviše u X. stoljeću – pornokracija u papinskom Rimu), u to vrijeme “heretici, uzajamno ne povezani pojedinci, obični ljudi i poneki fanatici, držeći se Kristove nauke, kako je prikazana u Bibliji žele popraviti prilike u crkvi i svijetu. Za vrijeme Grgura VII. (1075-87) pape kao “namjesnici Kristovi” počinju tražiti vrhovnu i univerzalnu vlast na Zemlji. “Heretici” su smatrali Rimskog papu neprijateljem pravoga Boga, a Isusa Krista smatrali su poglavarom crkve. Tada dolazi papa Grgur IX. te u razdoblju (1231-1235) počinje slati svoje delegate (inkvizitore) kao suce koji su djelovali usporedno sa nadležnim biskupom. Isti taj papa 1234.g. daje Dominikancima“privilegiju” da budu inkvizitori, ali je ta ista privilegija 1246. protegnuta i na Franjevce. Time je osnovana inkvizicija heretičke opačine (lat. inquisitio haereticae pravitatis).

Smisao inkvizicije je u prvom redu bio uništavanje papinih vjerskih i političkih protivnika. Npr.  Klement V. (1305-07) naredio je 1307. da se u jednoj noći pobiju svi templari. Proganjani su i odmetnuti Franjevci, Patareni, Pavličani, Bogumili, Albigenzi, Valdežani, i mnogi drugi. Dolaskom reformacije na njihovo mjesto dolaze i protestantiWilliam TyndaleJan HusJeronim PraškiThomas CranmerNicholas RidleyJohn HooperJohn PhilpotJohn BradfordLord Cobham i Hugh Latimer samo su neki od spaljenih heroja vjere, koji su svojom mučeničkom smrću još više potakli ljude na prihvaćanje reformirane vjere. Kada je Fridrik II. (1194-1250) odbio sudjelovati u još jednom križarskom ratu, papa Grgur IX. ga je ekskomunicirao i proglasio antikristom. Innocent IV. ekskomunikaciju je ponovio, nakon čega je Fridrik samog papu nazvao antikristom.

Govoreći o lažnim prorocima Isus Krist upozorio nas je na to da će se pojaviti varalice [koje će tvrditi da su nadahnuti „Duhom svetim“ i da govore u Božje ime], rekavši: „[Oni] dolaze k vama u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vukovi. Prepoznat ćete ih po plodovima [odnosno djelima] njihovim“ (Mt 7,15.16).

Uskoro pape se nisu zadovoljavale “običnim hereticima“, pa je papa Aleksandar IV. uključio u nadležnost inkvizicije i čarobnjačke čine (magiju), ako oni zaudaraju na herezu (quae saperant haeresim). Doskora pape Nikola V. (1451.) i Inocent VIII. (1484.) predavale su inkvizitorima “čarobnjake” i “vještice” svih vrsta,išlo se i dalje pa su preljub, konkubinat, svetogrđe, nedopuštena vjerska literatura (posjedovanje Biblije na narodnom jeziku) i lihva potpali pod nadležnost inkvizitora. Bulom „Ad extripanda“ Inocenta IV. Inkvizitorima je dozvoljeno i mučenje optuženika. Sprave za mučenje bile su raznolike… Španjolske čizme, služile su npr. za drobljenje stopala, postojala je i „Željezna Marija“ (Iron Maiden), u biti to je bio kovčeg nazubljen noževima, šiljcima ili čavlima u koje bi stavljali žive ljude. Postojale su i svakakve sprave za rastezanje, išćašivanje zglobova, osljepljivanje itd.

Edikti o progonima brzo su stizali jedan za drugim, čitati Bibliju, propovjedati je ili slušati njezina učenja, pa čak i govoriti o njoj smatralo se zločinom koji zaslužuje smrt. Moliti se Bogu u tajnosti, ne klanjati se slikama, pjevati psalame, također je značilo izlagati se smrti. Čak i oni koji su bili spremni sve poreći, bili su osuđivani, a žene su bile žive zakopane.

No najcrnije nedjelo na crnoj listi zločina, sotonski okrutno bila je „Bartolomejska noć“. Francuski je kralj na nagovor rimskih svećenika i pape odobrio taj zločin. Zvono sa jedne crkve u ponoć dalo je jezivi znak za početak pokolja. U Parizu je on trajao punih sedam dana, a diljem Francuske pobijeno je sedamdeset tisuća protestanata. Kada je vijest o tome zločinu stigla do Rima Lorenski nadbiskup nagradio je glasnika sa tisuću kruna. Top sa tvrđave svetog anđela zagrmio je radosnim pozdravom, odjeknula su zvona sa svih zvonika, baklje slavlja pretvorile su dan u noć, a papa Grgur XIII., praćen kardinalima i drugim crkvenim glavešinama poveo je procesiju u crkvu sv. Luja. Skovana je čak i spomen medalja kao uspomena na taj pokolj.

Igrom slučaja u cijeloj priči su se našle i vještice, praznovjernoj masi nije trebalo dvaput reći, spaljivanje vještica posebice je uzelo maha u Švicarskoj 4000, Poljskoj i Litvi 10,000, te u Njemačkoj čak 25,000. Zadnja vještica spaljena u Švicarskoj bila je Anna Goldin (1782). Zanimljiv je bio postupak utvrđivanja navoda da je netko „vještica“, nesretnu ženu stavili bi u kipuću vodu i ako bi ona vrištala, to bi bio siguran znak da je ona ujedno i vještica. Zadnja osoba pogubljena zbog hereze obješena je ne tako davne 1826. u Španjolskoj. Učitelj je obješen zbog toga što je zamijenio frazu “Hvala pripada Bogu” umjesto “Ave Maria” (“Zdravo Marijo”) tijekom školskih molitva.

Na početku je eventualno zaplijenjena imovina pripadala samo svjetovnoj vlasti, no doskora su pape počele tražiti svoj ortački dio, pa se u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji uobičajilo da svjetovna i crkvena vlast dijele heretički pljen na pola.

Postupak inkvizicije bio je takav da optuženi u biti uopće nije imao šanse. Inkvizitor je bio tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom, dokazni materijal, kao i optužbe, optuženiku nisu bile dostupne, iako je on bio pozivan da prizna, nije znao što bi trebao priznati. Imena navodnih svjedoka bila su tajna, a sam postupak čista formalnost jer je presuda već bila pripremljena. Heretici bi imali pravo na odvjetnika, ali u slučaju da izgube slučaj, odnosno optuženika se proglase krivim, odvjetnik se više nije mogao baviti pravom. Tako da večina odvjetnika nije niti pokušavala braniti „osumljičenog“ heretika. Također nije postojala niti mogućnost žalbe na presudu.

Ako bi heretik „ustrajao“ u herezi… npr. i dalje je smatrao da je Isus Krist poglavar crkve, ili je sumljao u to da se oprost grijeha (dar Božji) može kupiti novcem bio bi pogubljen, „po mogućnosti blago i bez proljevanja krvi“, jedino značenje te milosrdne formule bilo je spaljivanje na lomači. Bilo je i bizarnih slučajeva, npr. Bernard di Guida osudio bi ljude na nošenje križeva, hodočašća, ili pak vojnu službu u Svetoj zemlji. 17 svojih mrtvih „klijenata“ osudio je na zatvorsku kaznu (da su kojim slučajem živi). Dominikanac Bernard Gui naredio je spaljivanje 42 ljudi, navodno zato jer crkva nije mogla spasiti njihove duše od hereze.

Suđenja pokojnicima originalna su izmišljotina katoličke crkve, kako su takva suđenja izgledala najbolje nam kao primjer može poslužiti sam papa! Papa Stjepan VI. Izveo je pred sud svoga prethodnika – papu Formozija, ništa ne bi bilo neobično, da papa Formozije nije bio mrtav već osam mjeseci. Tijelo mu je izvadeno iz grobnice i smjesteno na prijestolje. Tako da je pred grupom biskupa i kardinala sjedio prijasnji papa, obucen u bogatu papinsku odjecu s krunom na klimavom skalpu i zezlom svete sluzbe u ukocenim prstima trule ruke! Kako se sudenje oduzilo, smrad mrtvog tijela je ispunio skupstinsku dvoranu. Papa Stjepan je istupio pred sav zbor i vrsio spitivanje. Naravno, mrtvac nije davao nikakve odgovore na optuzbe te se pokazalo da je kriv kao sto je bio i optuzivan. Nakon toga je svijetlo odijelo potrgano s njegova tijela, kruna s lubanje a prsti koje je koristio za dijeljenje pontifikalnih blagoslova, odsjeceni i tijelo baceno na ulicu. Vezano za kola, prvo je bilo vuceno  rimskim ulicama te konacno baceno u rijeku Tiber.

Inkivzicija je prižila široke mogućnosti za osvete neprijateljstva, spletke, podlosti, pokvarenosti i drugih zala, a naročiti poticaj za “istragu” protiv “heretika” bila je njegova imovina. Broj žrtava nije moguće niti približno utvrditi, smatra se da je bilo nekoliko stotina tisuća žrtva. Zbog sukoba s katoličkim naukom talijanski renesansni filozof i dominikanac Giordano Bruno gol je na lomači kao heretik spaljen na Rimskom trgu Campo de’ Fori 17. veljače 1600. Ni John Frith engleski protestantski vjerski reformator nije imao veće sreće spaljen je na lomači u Smithfieldu izvan Londona 4. srpnja 1533. zbog odbacivanja nauka o čistilištu i transupstancijaciji. Jan Hus spaljen je zbog vjerovanja da je Isus Krist poglavar crkve i jedini posrednik između Boga i čovjeka 6. srpnja 1415. u KonstanziNjemačkaLord Cobham spaljen je iz istog razloga dvije godine ranije, Louis de Berquin biva spaljen na lomači 17. travnja 1529. u ParizuGirolamo Savonarola također je odbio papino tumačenje Svetog pisma, te je 23. travnja 1498. spaljen na trgu Piazza della SignoriaWilliam Tyndale spaljen je pak 6. listopada 1536. zbog tvrdnje da je nauk o čistilištu papinska izmišljotina.

U Njemačkoj koja se inače odupirala inkviziciji već od 1231. teror provodi okrutni fratar dominikanac Konrad von Marburg. Narod ga više nije mogao trpiti pa je ubijen na putu iz Mainza u Marburg 1233.

Jedan od najpoznatijih inkvizitora španjolske inkvizicije bio je Tomas Torquemada. Nicholau Eymerich čak je tiskao i “Priručnik za vještice”, ali niti on se nije poštovano. Naime tamo piše da se oštroj torturi pribjegava ukoliko je inkvizitor “posve uvjeren da optuženi skriva pravu tajnu”, a inkvizitori su naravno uvijek bili sigurni u to. Jednom je prilikom papa, na pritužbe da ima previše optuženih za krivovjerje, te pitanje kako odrediti „heretike“ koje treba spaliti izjavio: “Palite ih vi redom a Bog će vidjeti koji su pravi“.

Zanimljivo je da čak i danas crkva tvrdi da nam ne Krist, već njeni sakramenti jedini mogu jamčiti spasenje, i dalje se zadržao srednjovjekovni nauk o čistilištu kao i još puno besmislica koje nemaju nikakve veze sa Svetim pismom. Zanimljivo je i to da ljudi i dalje ostaju u toj istoj Crkvi. Zanimljivo je i to da većina ljudi koja odbacuje Boga, to radi zato jer joj se gadi Katolička crkva, iako nisu svjesni toga, da Katolička crkva ne predstavlja Boga, već onoga drugoga…

Lord Cobham ovako govori: “Ja vjerujem, kao što sam ranije kazao, da je cijelo Sveto pismo istina. Sve što sam kazao, vjerujem da se temelji na njemu. Ali ja ne vjerujem u vaše zakone i u vaše prazne odluke. Vi ne sačinjavate dio Kristove crkve, kao što otvoreno pokazuju vaša djela. Vi ste antikrist koji se uporno protivi Božjem svetom zakonu i njegovoj volji… I neka svi ljudi dobro obrate pažnju na to da je Krist bio blag i milostiv, a papa ohol i tiranin; Krist je bio siromašan i rado je praštao, a papa je bogat i zloban osvetnik kao što to otvoreno pokazuju njegova svakodnevna djela. Rim je antikristovo gnjezdo i iz tog gnjezda izlaze svi njegovi učenici.”

Apostol Petar u svojoj poslanici predvidio je otpad koji je tek trebao doći riječima: “Zbog njih će se zlo govoriti o Kristu i o njegovu putu istine. Zbog svoje lakomosti oni će vam prodavati izmišljotine. Ali Božja je osuda odavno pripravna za njih i njihova se propast približava.”; potom dodaje: “I u Izraelu je bilo lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja”.

Apostol Pavao u poslanici Titu još jasnije o tome govori: “Tvrde da poznaju Boga, ali ga svojim djelima niječu. Odurna su to i buntovna stvorenja, neposobna za bilo kakvo dobro djelo.”

Inače, pravni sljednik nekadašnje “Papinske inkvizicije” isprva je bila “Presveta kongregacija svetog ureda”, da bi potom uzela svoje današnje ime — “Kongregacija za nauk vjere”, na čijem je čelu donedavno bio sadašnji papa.

Tu lakrdiju dokinuo je Napoleon Bonaparte 1908, ipak dosjetljivi papa opet ju je uveo već 1814, da bi napokon bila ukinuta 1834.

Ovo je vrlo kratka I štura “povijest” inkvizicije, ako vas metode I ciljevi inkvizicije zanimaju malo više od prosječnog građanina “Ljepe naše” toplo vam preporučam da pročitate knjigu “Inkvizicija” od Michaela Baigneta I Richarda Leigha, možete ju kupiti ilI posuditi u knjižnici.

 

Poglavar Crkve je Isus Krist, a ne papa

Protestanti vjeruju u svećenstvo svetih tj. vjernika, iznad kojih je jedino Veliki Svećenik – Gospodin Isus Krist. On je ujedno i poglavar Crkve sukladno Svetom pismu. Jer je njemu dana (pobjedom nad Sotonom na križu) “sva vlast nebeska i Zemaljska” (Mt 28,18); “I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi” (Ef 1,22); “Krist je i glava Crkvi, zato što je Crkva njegovo tijelo”. (Kol 1,18), “Ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog vođu: Krista!” (Mt 23,10), “Imate samo jednog učitelja, a svi ste braća” (Mt 23,8), “Tko se uzvisi bit će ponižen; a tko se ponizi bit će uzvišen” (Mt 23,12). Vjernici su “Sveto svećenstvo” (1. Pt 2,5), upravo oni su “izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglase slavna djela” (1.Pt 2,9) i među njima nema razlike u kvaliteti, već samo u pozivu.

Westminsterska ispovijest vjere iz 1646., sastavljena u kalvinističkom duhu, što ga je donio Sabor Anglikanske crkve, sadrži sljedeći tekst: “Nema druge glave crkve osim Gospodina Isusa Krista, niti Rimski papa, u bilo kojem slučaju, može biti glava, osim kao Antikrist, čovjek grijeha, sin vječno prokeletog, koji se uzdiže, nad crkvom, protiv Krista i svega što se zove Bog.”

Razumijevanje Isusove izjave “Ti si Petar (kamen) i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”

Dakle, tekst kaže: “A ja tebi kažem: “Ti si Petar i na ovoj stijeni …” Odnosno, ti si Kamen (m.r,) i na ovoj stijeni (ž. r.) sagradit ću crkvu svoju! Zapazimo da tekst ne kaže „Ti si Petar kamen“, „Ti si Petar stijena“, nego „Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću crkvu svoju“.

Petros označava “otkinuti kamen ili oblutak ili kamen koji se mogao baciti ili lako pomaknuti” (Vines, str. 321), dok petra označava “masivnu stijenu”. Isto tako, sam Petar zapravo kaže da je Krist ta stijena (petra) na kojoj je izgrađena crkva:

[zato jer se radi o ž. r., Jeruzalemska Biblija prevodi to sa „na ovoj stijeni“, dok ostali katolički prijevodi (iz očitog razloga) u pravilu prevode sa „na toj stijeni“ ignorirajući činjenicu da grčki orginal govori u ž.r., a ne m.r.]

Obavezno pročitajte tekst pod naslovom „Da li je Kristova Crkva izgrađena na Petru?“, da bi ste vidjeli na kome je izgrađena Kristova Crkva.

Prije nego uđem u razumijevanje samog teksta bitno je napomenuti da je Petar bio skromni ribar iz Galileje, koji se nikada nije uzdizao nad ostalim učenicima, niti je sebe smatrao “nezabludivim” učiteljem ili poglavarom crkve. Protestanti smatraju da citat “Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću crkvu svoju” treba shvatiti onako kako sam tekst i piše, drugim riječima da je Crkva izgrađena na „ovoj stijeni“ tj. na Kristu, a ne na samom Petru.

Naime Krist je pitao svoje učenike “A vi, za koga me držite” (Mt 16,15) na to pitanje Petar izražavajući puninu svoje vjere u Krista odgovara “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” (Mt 16,16), na te riječi Krist govori: “A ja tebi kažem: Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18).

Protestanti stoga vjeruju da Isusove riječi treba uzeti u kontekstu Petrovih riječi kojima on priznaje Krista „Sinom Boga živoga“, a ne uzeti iz konteksta Isusove riječi i tvrditi da je Isus izgradio Crkvu na apostolu Petru.

Isus Krist je temelj crkve, a ne Petar (“Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist” 1.Kor 3,11). Krist je stijena (duhovna), Pavao u 1. Kr 10,3 to jasno govori: “i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.”

U suprotome bi Biblija proturiječila samoj sebi. Doduše, apostol Petar jest poslije Kristove smrti nastavio službu propovjedanja, i zahvaljujući radosnoj vijesti koju je on propovijedao, tisuće su se obratile, Crkva Božja (Zajednica spašenih vjernika) uistinu jest dijelom izgrađena uz njegovu pomoć, ali ne zahvaljujući njegovoj veličini ili moći, nego činjenici da je propovijedao radosnu vijest o Kristovom kraljevstvu i Njegovom dolasku.

Zapravo, oni su izgrađeni ne na Petru, nego na Kristu, i Kristovoj riječi, jer Petar nije propovjedao o sebi, niti su ti ljudi kršteni u njega ili njegovo ime – već u Krista. Isus se nije krivo izrazio, nego su mnogi nažalost krivo razumijeli te jednostavne riječi.

Svaka zajednica vjernika koja nije izgrađena na Kristu, te ima neki drugi „temelj“, stijenu“, „ugaoni kamen“ ili „glavu“ osim Krista, raspasti će se na kraju vremena kada se Krist vrati.

Petar ne propovjeda sebe, on propovjeda Krista!! Nažalost niti u vrijeme dok su apostoli bili živi mnogi to nisu mogli ili nisu htjeli shvatiti, zato Pavao govori:

Mislim to što svaki od vas govori: “Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin (Petrov)“, “A ja Kristov”. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? Hvala Bogu što ne krstih nikoga od vas, osim Krispa i Gaja,.da ne bi tko rekao da ste u moje ime kršteni. A da, krstih i Stefanin dom. Inaće ne znam krstih li koga drugoga. Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješæivati evanðelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.“ (1. Korinćanima 1, 12-17)

Katolički nauk o Petru kao papi dolazi tek mnogo godina nakon Petrove smrti. Protestanti smatraju da nauk o papinoj nezabludivosti nema Biblijskog utemeljenja, jer ni jedan čovjek na ovome svijetu ne može reči za sebe da ne može “zabluditi” u pitanjima vjere i moralnog nauka, bez obzira na to govorio li on ex cathedra ili na bilo koji drugi način. Naše misli naime nisu Božje već ljudske, bez obzira na to koliko smo nadahnuti duhom svetim. Sam Krist već u idućem poglavlju to jasno govori: “On se okrenu Petru i reče: Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje već ljudske.” (Mt 16,23). Sam Petar bacivši se pred Spasiteljeve noge govori: “Udalji se od mene Gospodine, jer sam grešnik!” (Lk 5,8).

Očito je da Petar nije fizička stijena i temelj Kristove Crkve, zato jer ga i sam Krist nemalo poslje toga naziva Sotonom, a sam Petar tri puta ga se odriče. Kada bi Petar bio doslovni temelj Crkve Božje, to bi impliciralo da bi se sa Petrovom smrću i sama Crkva urušila jer bi ostala bez temelja. Tako isto Petar ne može biti niti „duhovna stijena“, jer je iz Svetog Pisma jasno da je duhovna stijena sam Krist.

Dakako katolička Crkva u biti priznaje da ta stijena nije Petar, iako pokušavaju doslovno shvatiti Isusovu izjavu, ali na isti takav način mogli bi smo shvatiti i Isusovu izjavu kada naziva Petra sotonom. Takvo razumijevanje Biblije bilo je nepoznato ranoj kršćanskoj Crkvi.

E sada dolazimo do ozbiljnog problema za katoličku Crkvu. Iako ona sama nerjetko priznaje da Petar nije i ne može biti temelj, ugaoni kamen, glava ili stijena Crkve, ona ipak tvrdi da je Petar bio prvi papa i poglavar Crkve, pozivajući se na gore navedenu Isusovu izjavu, iako ga sam Isus NIKADA ne naziva temeljem, papom ili poglavarom Crkve. Drugim riječima oni izvlače zaključak za kojeg uopće nemaju Biblijsku podlogu i to sa nekim polucitatom kojeg izvlače izvan kontkesta cijelog poglavlja i Novog Zavjeta općenito.

Apostol Pavao korio je Petra jer je zastupao neka kriva vjerska učenja, poput potrebe za obrezanjem pogana (u Djelima apostolskim) i ustrajanju na nekim židovskim obrednim propisima [A kad je Kefa (Petar na Aramejskom) došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio jer je zavrijedio osudu ] – Galaćanima 2,11-14, iz čega je očito da ni on sam sebe, niti apostoli njega nisu smatrali Božjim namjesnikom na zemlji, crkvenim poglavarom, nepogrešivim učiteljem vjere, vrhovnim svećenikom ili bilo čemu tome sličnome.

Doduše, kako je Petar bio rječit, impulzivan i ekstrovertiran on se vjerojatno jest isticao iznad ostalih učenika (gledano iz vana), koji su bili manje rječiti od njega, međutim ne na način da je on hijerarhijski bio iznad ostalih učenika, a oni njemu podređeni.

Zapazimo, Crkva ima samo jednog vođu (Mt 23,10) i učitelja (Mt 23,8), a to je Krist, a ne Petar.

Vjerovanje da je papa Antikrist

Sve protestantske crkve do 20. st. smatrale su papu antikristom. Isto mišljenje o papi imali su Martin LutherPhilipp MelanchthonJan HusUlrich ZwingliMatija Vlačić Ilirik,Hugh LatimerJean CalvinNicholas RidleyJohn HooperJohn PhilpotJohn BradfordThomas CranmerJohn KnoxGirolamo SavonarolaLord Cobham, te prva osoba koja je prevela Bibliju na Engleski jezik John Wycliffe. Sveto pismo iznosi Krista kao jedinog posrednika između Boga i čovjeka. Odvajanje biblijskog nauka od Njega vodi do pogrešnog razumijevanja “puta, istine i života” (Iv 14,6). Naravi i cilju antikrista odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom izvorniku antikrist može značiti ne samo ‘protiv Krista’ već i ‘namjesto Krista’). Time što je u crkvenim učenjima postavio neka druga središta namjesto Krista, Sotona postiže svoj cilj i skreće pozornost s Onoga koji je jedina nada čovječanstva. Sotona naime kao stari obmanjivač mrzi velike istine koje ističu žrtvu pomirnicu i svemočnog Posrednika (“Oduzme mu svagdašnju žrtvu i razori mu njegovo sveto mjesto… na zemlju obori istinu i uspje u svemu što činjaše” (Dn 8,11).

Biblijske osobine antikrista

Prva osobina iz knjige proroka Danijela i Otkrivenja nameće zaključak da se radi o Rimu. Sila koja će zatirati svece svevišnjeg je Rim. Oko toga nema dvojbe. Prvo razapinjanjem Krista, potom progonom njegovih učenika, odsjecanjem glava, bacanjem lavovima itd. U Otkrivenju 13,2 Bog nam daje ključ kako otkriti tko dolazi iza te zvijeri. Ivan piše: Zmaj joj predade svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast. Jeli Zmaj (Rimski imperij) ikada prenio svoju vlast na bilo koju drugu silu? Povjesne knjige kažu da je Konstantin, imperator poganskog Rima darovao svoju prijestolnicu, grad Rim, zajedno sa riznicom i vojskom, rimskom biskupu (papi). Zmaj je i dalje ostao u Rimu, ali više nije poganski, već papinski.

Poznati povjesničar Arthur P. Stanley, ovim riječima opisuje prijenos vlasti sa političke na vjersku hijerarhiju: “Pape su popunile upražnjeno mjesto rimskih imperatora, nasljedujući njihovu moć, prestiž i neznabožačke titule… Konstantin je sve ostavio rimskom biskupu… Papinstvo je duh pokojnog Rimskog imperija, koje s krunom na glavi stoluje na njezinom grobu.” (Stanley, History str. 40.)

Evo samo nekih od nastojanja papinstva da uniši Sveto pismo:

1.      Na koncilu u Toulouseu, koji se sastao u vrijeme jednog križarskog pohoda odlučeno je: “Zabranjujemo laicima da posjeduju primjerke Starog i Novog zavjeta… Najstrože im zabranjujemo da imaju gornje knjige na narodnom jeziku” (Council Tolosanum, papa Grgur IX., Anno Chr. 1229, kanoni 14 i 2).

2.      “Ova se kuga (Biblija) toliko proširila…. (oni znaju da) je propovjedanje i tumačenje Biblije laicima apsolutno zabranjeno” (Djela inkvizicije, Philip van Limborch,Povjest inkvizicije, 8. poglavlje)

3.      Na koncilu u Tarragoni 1234. zaključeno je: Nitko ne smije posjedovati knjige Staroga i Novoga zavijeta na romanskom jeziku i ako ih ima, mora ih predate mjesnom biskupu… kako bi bile spaljene” (D. Lortsch, Historie de la Bible en France, str. 14., 1910.)

4.      Papa Pio IX. 1866. u enciklici “Quanta cura” izdaje osam zabluda, pod četvtom nalazimo: “Socijalizam, komunizam, tajna društva, Biblijska društva… Kuga te vrste mora se uništiti svim mogućim sredstvima”

Puno više o tome možete vidjeti ovdje

Druga osobina zvijeri iz Otkrivenja 13 je da će biti prvenstveno religijska sila i zahtjevat će obožavanje. Ova osobina ističe kako se ova zvijer razlikuje od ostalih carstava. Njezin će se utjecaj širiti daleko izvan njenih granica. Obožavanje opisano ovdje, predstavlja sveopći sustav, a ne samo neku mjesnu vlast.

“Sva se zemlja zanese za Zvijeri” (Otk 13,3)

Papa traži da mu se pokloni, prizna njegov autoritet, štoviše katolička crkva kaže da se nitko tko ne prizna njegov autoritet neće spasiti. A što kaže sam papa?

“Na ovoj zemlji mi zauzimamo mjesto Boga Svemogućega.” (Enciklika pape Leona III. iz 1894. g.);

“Papa i Bog su jedno, prema tome on ima svu vlast na nebu i zemlji” (Pio V.);

Nikola I. kaže za sebe da on “kao Bog nemože biti suđen od strane ljudi”;

Ivan XXII obraća se riječima “Dominum Deum nostrum papam” ili “Naš Gospodin Bog papa”;

“Mi izjavljujemo i definiramo da je apsolutno potrebno za spasenje svakog ljudskog bića da se pokori Rimskome pontifu (papi) – Bonifacije VIII, bula ‘Unum sanctum’;

Također papa se službeno zove i Božjim namjesnikom na zemlji, navodno “Sveti otac” živi u “Vječnom gradu”, sjedeći na “Svetoj stolici”. Smatra se čak i poglavarom crkve, i to ne samo katoličke već i svih ostalih! Biblija kaže da je samo jedan Svet i da je to Bog, te da Ocem nazivamo samo Boga („Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim Ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskog!“- Mt 23,9) te da crkva ima samo jednog Poglavara, a taj je Isus Krist. Papa se sa tim naravno ne slaže, i tu sada dolazi rješenje „slagalice“.

„Ja sam Gospodin, to mi je ime i svoje slave nedam nikome“ (Izaija 42,8)

„Spasenja nema ni po jednom drugom [osim po Kristu], jer je pod nebom to jedno ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti” (Djela 4,12) Misli li tako i papa Bonifacije III.?

Koga Biblija zove „Svetim Ocem“, samo jednoga!: „Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao“ (Iv 17,11) Misli li to i papa?

Zamislite, pa ni sam Krist nije sebe nazivao „Svetim Ocem“, ali puno govori o onom koji će se uzdići nad crkvom, prisvojiti tu titulu, pogodite kako ga naziva… Antikrist!

Vjerojatno mislite, šteta, kad bi barem Biblija nešto govorila o tome, Biblija o tome i govori ali ju malo ljudi čita. Apostol Pavao u 2. Solunjanima 2,3-4) kaže da prije Krista dolazi Antikrist, pogledajmo što piše: „Neka vas nitko i nikako ne obmane! Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha, Sin propasti, Protivnik koji ‚sam sebe oholo uzdiže protiv svega’ što ljudi nazivaju ‚Bogom’ ili drže za sveto, tako da sjedne u ‚Božji hram’ pokazujući sebe kao da je Bog.“

„Dječice posljednje je vrijeme. I, kako ste čuli, Antikrist dolazi. I već sad su se pojavili mnogi Antikristi; po tome znamo da je posljednji čas. Od nas su izišli, a nisu pripadali nama…“ (1. Iv 2,18)

Drugim riječima, svatko tko je protiv Krista je antikrist, takvi su se pojavili već u vrijeme apostolske crkve, ali onaj pravi antikrist, Sin propasti, Čovjek grijeha, koji se oholo uzdiže nad crkvom uzdižući sebe kao samoga Boga iz 2. Solunjanima, tek je trebao doći. I došao je, u obliku papinstva.

Treća osobina Zvijeri koju istiće Ivan:

“I bila su joj dana usta koja su govorile ohole riječi i hule”. U Bibliji bogohuljenje nije samo uzimanje Božjeg imena uzalud. I sam Krist bio je optužen zbog toga, tko ga je optužio? “Zbog dobrog te djela ne kamenujemo, odgovoriše mu Židovi, nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek” (Iv 10,33). Da Isus nije bio Bog, doista bi hulio na Boga kad bi tvrdio da jest. Ovdje vidimo da se svaka tvrdnja čovjeka da je Bog smatra bogohuljenjem. Osoba koja personificira Boga, prisvaja njegove titute, službe i autoritet, smatra se nepogrešivom i nezabludivom, jest bogohulna sila. Štoviše, iako Biblija kaže da ne sudimo, da ne budemo suđeni, jer je samo jedan Sudac (sam Bog), koji će suditi, papa proglašava ljude, svetima, blaženima ili hereticima, drugim riječima sudi im prije vremena. Ima li više takvih ljudi na svijetu? Prepoznajete li možda tu “Svetog oca” papu?

Martin Luther u jednom svojem djelu ovako opisuje antikrista: “a vicar of the devil, an enemy of God, an adversary of Christ, a destroyer of Christ’s churches, a teacher of lies”; u prijevodu: “Namjesnik Sotone, neprijatelj Boga, protivnik Kristov, uništitelj Kristove crkve, učitelj laži”

Četvrta osobina

Sljedeću osobinu zvijeri nalazimo u Otkrivenju 13,7: “I bješe joj dopušteno ‘da povede rat protiv svetih i da ih pobjedi’” Je li Rimska crkva ikada progonila Kristove sljedbenike? Kako da ne! Evo samo nekih ljudi koje je “jedina, sveta, apostolska i katolička crkva” spalila na lomači zbog Isusova svjedočanstva: Girolamo Savonarola,William TyndaleJan HusJeronim PraškiThomas CranmerNicholas RidleyJohn HooperJohn PhilpotJohn Bradford i Hugh Latimer, samo su neki od palih mučenika zbog Isusova svjedoćanstva. Papinstvo je izvrtanjem Božje riječi i Kristova svjedočanstva, uvođenjem idolopoklonstva (štovanja likova), naukom o čistilištu (koje nema veze sa Svetim pismom), naukom o papinoj “nezabludivosti”, uvođenjem nekih drugih posrednika u oprostu grijeha, nasuprot Kristu, izmjenom Božjih zapovijedi i mnogim krivovjerjima postala pala crkva. U Otkrivenju, žena predstavlja crkvu, a bludnica palu crkvu. Evo što Otkrivenje kaže o njoj:

Žena bijaše odjevena u grimiz i skrlet, sva u zlatu, dragom kamenju i biserju (prepoznajete li nekoga tko se oblači u sjajna odjela, nosi Prada cipele i stavlja sebi tijaru na glavu). U ruci joj zlatna čaša puna gnusobe i nečisti bluda njezina. (mnogi pape bili su tako pokvareni da je njihov nemoral zgražavao čak i pogane) Na čelo joj napisano ime – tajna: “Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba zemljinih.” (6) I vidjeh: Žena je pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih. Kad je vidjeh, čudom se silnim začudih. (7) Nato će mi anđeo: “Što se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu te žene i Zvijeri koja je nosi…”  (Otk 17, 4-7)

Naš Gospodin Isus Kristi iz Nazareta, nije imao gdje glavu za nasloniti, bio je skroman i ponizan. Dakako, jedina kruna koju je nosio bila je ona od trnja. Tijaru su inače u davna vremena nosili vladari Mezopotamije, Asirije I ostalih babilonskih i kvazi babilonskih političkih I vjerskih sustava.

Peta osobina

Vjerojatno se pitate… Pa nije valjda katolička crkva promjenila i Božje zapovijedi? Pogledajte Deset Božjih zapovijedi i Deset zapovjedi katoličke crkve, uviđate li razliku?

Katolička crkva maknula je drugu Božju zapovijed iz dekaloga, a zadnju podjelila na dvije, da bi ostao isti broj zapovijedi.

Što kaže katolička crkva u “Doktriniranome katekizmu”:

Pitanje: “Odakle crkvi vlast da mijenja, ukida i uvodi blagdane?”

Odgovor: “Kada ne bi imala tu vlast, ne bi mogla promjeniti svetkovanje dana Gospodnjeg sa subote na nedjelju”

Što kaže Danijel o Zvijeri: “Pomišljat će da promjeni blagdane i Zakon” (Dn 7,25); “Na zemlju je oborila istinu” (Dn 8,12)

Što kaže Isus o onima koji odbacuju Božje zapovijedi da bi držali svoju predaju:

“Uzaludno je bogoštovlje koje mi iskazujete. I što naučava, to su zapovijedi ljudske. Vi ostavljate zapovijed Božju da držite predaju ljudsku. Vi zgodno ukidate – nastavi on Božiju zapovijed da držite svoju predaju” (Mk 7,7)

Katolička crkva se često poziva na “Sv. predaju”, odbacujući time Božju riječ? Što još kaže Isus: “I tako ukidate Božju zapovijed svojom predajom, koju ste vi predali, i činite mnogo drugih stvari sličnih ovomu” (Mk 7,13).  Zvuči li vam ovo poznato?

Katolicka enciklopedija tvrdi da papa “ima toliku vlast i moć da može promjeniti i Božji zakon, jer njegova vlast nije ljudska nego Božja i on postupa kao Božji namesnik na zemlji sa punom vlašću da veže i razvezuje svoje stado.” (Prompta Biblioteka, Vol. VI pp. 25-29)

Šesta osobina

Antikrist je lažni Krist (Mt 24,24); On tvrdi da ga je odabrao Bog i da je vođen Duhom svetim, tvrdeći da radi u Božje ime, ali ne radi, on je lažac i njegove su tvrdnje lažne.

Vidjevši da opis antikrista odgovara samo jednoj osobi, dolazimo do jednog jedinog zaključka. Pogledajmo do kojeg zaključka su došli mnogi ugledni protestanti:

Martin Luther se ovako izražava o buli pape Lava X.: “Mislim da tko god je tvorac te Bule, on je pravi antikrist… Ali ja ti kažem antikriste, da Luther koji je naučio da se bori, neće se dati zaplašiti tvojim praznim Bulama, jer je on navikao da pravi razliku između komada papira i svemoguće Božje riječi”; Proučavajući Ivanovo “Otkrivenje” i knjigu proroka Danijela on izjavljuje 15. kolovoza 1520.: “Mi ovdje smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antikrista”.

Philip Melanchthon: “To je vrlo očito i bez ikakave sumnje, da je rimski papa stvarni Antikrist… U 2. Solunjanima 2, Pavao jasno kaže da će Sin grijeha vladati nad crkvom, predstavljajući sebe ispred službe Bogu.”

John Knox Škotski reformator iznio je više teza, dvije od njih odnose se i na papinstvo: “Nijedan smrtnik ne može biti glava crkve”, “Papa je antikrist, antikrist nije član Kristove nevidljive crkve”. Dopisujući se sa Lutherom iz Zuricha oni dolaze do zajedničkog zaključka da je papinstvo: “Stvarni antikrist, sin propasti o kojem Pavao govori”.

Jean Calvin: govoreći o Pavlovom opisu antikrista iz 2. Solunjanima 2, govori sljedeće: “Kratko ću reći da Pavlove riječi nemaju nikakve druge interpretacije, osim da se odnose na papinstvo.

Hugh Latimer u svojoj propovjedi ovako objašnjava kako se može prepoznati antikrista: “Antikrista možemo prepoznati po tome što se uzvisio u crkvi i što izriče sud prije vremena. To što on proglašava neke osobe svetima prije vremena, što sudi ljudima prije Sudnjeg dana – eto to je znak po kojem se može prepoznati antikrist”.

Nicholas Ridley ovako govori o papinom autoritetu: “Ja ne priznajem vlast rimskog biskupa (pape) i zato osuđujem i prezirem svaku vlast koja dolazi od njega”

Thomas Cranmer ovako govori: “A što se tiče pape, odbacujem ga kao Kristovog neprijatelja i antikrista, zajedno sa njegovom lažnom naukom”.

John Bradford prije svoje mučeničke smrti govori: “O Engleska, Engleska, odbaci svoje grijehe, odbaci svoje grijehe, čuvaj se idolopoklonstva, čuvaj se lažnih antikrista; pazi da te oni ne prevare.”

Sv. Petar Damian govoreći o nemoralu pape Benedikta IX. opisuje ga kao: “Demona iz pakla preobučenog u svećenika”.

Girolamo Savonarola o katoličkoj crkvi govori sljedeće: “Bježite iz Rima, jer Babilon znači zbrka, a Rim je pobrkao cijelo pismo, pobrkao je sve zablude, sve je pobrkao. bježite dakle iz Rima i pokajte se.”

Lord Cobham ovako govori: “Ja vjerujem, kao što sam ranije kazao, da je cijelo Sveto pismo istina. Sve što sam kazao, vjerujem da se temelji na njemu. Ali ja ne vjerujem u vaše zakone i u vaše prazne odluke. Vi ne sačinjavate dio Kristove crkve, kao što otvoreno pokazuju vaša djela. Vi ste antikrist koji se uporno protivi Božjem svetom zakonu i njegovoj volji… I neka svi ljudi dobro obrate pažnju na to da je Krist bio blag i milostiv, a papa ohol i tiranin; Krist je bio siromašan i rado je praštao, a papa je bogat i zloban osvetnik kao što to otvoreno pokazuju njegova svakodnevna djela. Rim je antikristovo gnjezdo i iz tog gnjezda izlaze svi njegovi učenici”.

John Wycliffe o sukobu među protupapama, za vrijeme zapadneg raskola govori sljedeće: “Neprijatelj više ne vlada u jednom svećeniku”, govorio je, “nego je podjelio vlast između dvojice kako bi vjernici, u Kristovo ime mogli lakše pobijediti obojicu” dodavši da: “Dvoje papa zajedno sačinjavaju jednog antikrista”

John Foxe u ‘Knjizi mučenika’ piše sljedeće: “Gdje god se antikrist počinje otkrivati, i njegove boje su otkrivene, a antikristova doktrina prepoznata, njegova Crkva brojčano opada, a prava Crkva raste”

William Tyndale kaže sljedeće: “Zar ne znate da je papa stvarni antikrist, o kojem Pisma govore? Ali pazite što govorite, moglo bi vas koštati života”, te dodaje: “Odbacujem papu i sve njegove zakone”

Jan Hus češki reformator spaljen na lomači imao je ovakav stav o papi: “Papa je antikristova inkarnacija”, čak je išao i dalje je dodao da ga se može naći u Rimu.

Charles Haddon Spurgeon, najpoznatiji Baptistički propovjednik govori ovako: “Uhitite papu pod sumljom da je antikrist”

Irvin Baxter (Pentakostalna crkva): “Ako papa nije antikrist, stvarno nema sreće jer mu tako puno sliči.”

Ian Paisley [1] zastupnik u Europskom parlamentu prekinuo je papin govor u Europarlamentu riječima: “Antikriste; Odbacujemo tebe i tvoja lažna učenja”

Koji je vaš zaključak?

Sličnu dvojbu imao je i Martin Luther: „Čitam papine dekrete“, pisao je, „i… ne znam je li papa sam antikrist ili je njegov apostol – toliko je, naime, Krist u njima lažno prikazan i razapet“. Sam papa svojom poslanicom riješio je njegovu dvojbu; Govoreći o njoj Luther je napisao: „Prezirem je i odbacujem kao bezbožnu i lažnu… U njoj se osuđuje sam Krist… Sad mi je savjest puno mirnija jer znam da je papa antikrist i da sjedi na Sotoninom prijestolju.“

 

Pokora kao završni dio sakramentalne ispovijedi

O razlici između pokajanja i sakramentalne ispovijedi možete čitati ovdje.

Ideja o vršenju pokore, vrlo je stara, ljudi su od davnina vjerovali da svojim djelima mogu umilostiviti bogove. Iz poganskih religija, to shvaćanje preneseno je u katolicizam koji ga je učinio neizostavnim dijelom sakramentalne ispovjedi.

Prije nego uđem u samu bit pokore bitno je objasniti neke temeljne stvari vezane uz oprost grijeha.

a)     grijesi nam nisu oprošteni zbog vlastitih zasluga (djela) [(Efežanima 2,8]

b)     oprost grijeha je nezaluženi dar Božji (Rimljanima 3,24)

c)      oprost grijeha možemo dobiti isključivo zato jer je Isus umro za naše grijehe na križu i na taj način u potpunosti isplatio kaznu koju smo mi morali                 otplatiti (Rimljanima 6,23); (1. Korinčanima 15,3)

d)     Bogu se molimo i dobra djela činimo našim bližnjima u znak zahvalnosti za ljubav i milost koju nam je Nebeski Otac dao (Izaija 1,17).

e)     Svaki pokušaj samoopravdanja tj. opravdanja samoga sebe dobrim djelima završiti će tragično po onoga tko to pokušava (1. Korinćanima 1,30)

f)      Opravdani smo jedino Božjom miliošću, ne vlastitim djelima  (Rimljanima 2,6)

Sjećam se kada sam kao dijete odlazio svećeniku na ispovijed, pogledom bi prešao preko navodnih „Božjih zapovjedi“ (koje u biti to nisu, jer zapovijedi o kojima govori katekizam ne dolaze iz Biblije), potom „Crkvenih“ (koje također ne nalazimo nigdje u Bibliji), a potom bih nadodao ako bi što imao.

Dakako nakon što bih se ja ispovijedio, nastavio bih griješiti, ne zato jer nisam htjeo prestati griješiti, nego zato jer nisam bio nanovo-rođen, nisam imao silu da se oduprem grijehu, niti osobnu zajednicu sa Bogom. Nakon što sam shvatio da ispovijedanjem svećeniku zavaravam samoga sebe i svećenika, prestao sam to činiti u ranoj mladosti.

Bitno je napomenuti da sam na svećenika gledo i kao na posrednika. On u biti i ima tu ulogu iako će ju pokušati negirati ako ga to izravno pitate.

Ali vratimo se „pokori“. Nakon što bih svećenik obavio obred ispovjedi zadao bi mi pokoru, u pravilu bi to bile neke molitve npr. Zdravo-Marijo, Oče naš, Slava Ocu i slično, na koje sam ja gledao kao na kompenzaciju za moja grešna djela. Drugim riječima, ja učinim grijeh, ispovjedim se svećeniku, „odradim“ pokoru i oprošteni su mi grijesi. Tako bi to nekako trebalo biti prema katoličkoj teologiji.

Neke temeljne stvari nisam shvaćao prilikom ispovjedi jer se na njih uopće ne stavlja naglasak (pitanje je dali se uopće spominju), a to jesu

a)     činjenica da je Isus umro na križu za moje grijehe (1. Korinčanima 15,3)

b)     da su moji grijesi oprošteni zahvaljujući vjeri u Isusa, Njegoovj žrtvi i njegovoj pravednosti, a ne sakramentalnoj ispovjedi i pokori  (Rimljanima 3,26).

c)      da bih mogao živjeti u skladu sa Božjom voljom moram se nanovo-roditi (Ivan 3,3)

d)     da se Bogu molimo zato jer nam to pričinja radost, a ne za kaznu (1 Solunjanima 5,17)

Tek mnogo godina nakon moje zadnje ispovjedi shvatio sam istinu o opravdanju. Isus je onaj koji me opravdao i otkupio. Djelo spasenja za sve ljude bilo je dovršeno na križu, a mi ga moramo vjerom prihvatiti.

Prihvaćanje spasenja, odnosno Isusa kao osobnog Gospodina i Spasitelja Sveto Pismo naziva obraćenjem. Od tog trenutka Duh Sveti intenzivno počinje djelovati na našu savijest koja se izoštrava, potom ga mi primamo, a on naš život korak po korak približava idealnom karakteru. Kako napredujemo u borbi sa grijehom (odbacujemo ih jednog po jednog), tako nas Duh dalje vodi ka posvećenju i uvodi nas u istinu (Ivan 15,26).

Posvećenje je odnos sa Bogom koji uključuje posvećen život. Posvećen život znači život u skladu sa Božjom voljom tj u slobodi od grijeha. Apostol Pavao kaže da bez posvećenja NITKO neće gledat Gospodina (Hebrejima 12,14). Misli se dakako u kontekstu spasenja.

Ako mi samo povjerujemo u Isusa ali naš život ne krene uzlaznim putem (u moralnom smislu), dakle ako i dalje živimo svjetovnim životom, bez ikakve pozitivne tendencije, tj. bez pokajanja (odbacivanja grijeha), tada naše obračenje nije bilo iskreno i mi nismo spašeni.

Ukoliko dođe do promjene, koja progresivno napreduje i na kraju nas dovodi u stanje potpune poslušnosti Božjoj volji tada imamo SIGURNOST SPASENJA. I to je ključna stvar, to je ono što golema većina katolika nema, zajedno sa sigurnošću spasenja dolazi i RADOST SPASENJA.

Onaj tko to upozna istinski je nanovo-rođen, grijeh nad njim više ne vlada i on je predao svoje tjelo na službu Bogu. Također osoba koja to okusi, htjeti će to podjeliti sa svim ljudima oko sebe. To se zove svjedočenje, zato jer će htjeti tu radost podjeliti sa drugima.

Katolici u pravilu ne svjedoče o Isusu upravo iz razloga što nemaju niti sigurnost spasenja, niti radost spasenja, niti osobnu zajednicu sa Isuusom, a golema većina njih u biti nije nikada niti bila spašena, te živi u grijehu. Osim toga njihove misli usmjerene su ovozemaljskim stvarima i ciljevima od kojih ne mogu odvojiti svoj pogled i usmjeriti se na nebesku stvarnost (Kološanima 3,1-2)

Dakako takvi ljudi ne mogu svjedočiti o Bogu, niti o njegovoj ljubavi, jer je nisu niti upoznali, niti je ona ikada zaživjela u njima.

Drugim riječima, ljudi koji nemaju spasenje nemogu niti govoriti drugima o spasenju.

Pojednostavljeno, sakramentalna ispovijed stavlja naglasak na sekundarne stvari umjesto na primarne, primarne su Isus Krist, Njegova ljubav, njegova milost i osobna zajednica sa njim.

Bez te zajednice nemoguće je živjeti životom u „Kristu“. I da napomenem za kraj, slobodu od grijeha daje nam Isus Krist, on nas oslobađa od grijeha i daje nam silu da mu se oduprmeo. Dakle Bog nas oslobađa od grijeha, a ne mi sami sebe u svojoj sili kao što sam ja bezuspješno pokušavao i na kraju odustao od toga prestankom odlaska na ispovijed.

Dakako većna katolika 95% uopće niti ne ide na ispovijed, većina od te većine nakon što se prestane ispovjedati svećeniku, ne prizanje svoje grijehe niti Bogu, ne shvaćajući da ako ne prihvate Isusa kao Spasitelja, priznaju mu svoje grijehe i ne pokaju se za njih SIGURNO neće ući na nebo.

E vidite, to su ozbiljne stvari i o njima osvisi naša vječnost, zato dobro razmislite o svemu ovome, zgrabite Biblije u svoje ruke i sami se uvjerite govorim li ja „sam od sebe“, ili pak sa vama djelim istinu koju je milostivi Bog meni milostivo otkrio. I vi možete biti pobjednici te trke (Djela 20,24).

————————–

“Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao” (Efežanima 2, 8-9)

„… i svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu.” (Rimljanima 3:24)

“… jer je plaća grjeha smrt” (Rimljanima 6:23)

a “Krist je, suglasno pismimaumro za naše grijehe” (1. Korinčanima 15,3)

A ako je po milosti, nije više po djelima; jer inače milost ne bi više bila milost.” (Rimljanima 2,6)

“Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite” (Izaija 1,17).

Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje…” (1. korinćanima 1,30)

“da učini očitom svoju pravednost u sadašnje vrijeme i da dokaže da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa” (Rimljanima 3,26).

Bez prestanka se molite” (1 Sol 5,17)

„A kada doðe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene.“ (Ivan 15,26)

“jer bez posvećenja nitko neće gledati Gospodina” (Heb. 12,14)

„Ako dakle uskrsnuste s Kristom, tražite ono, što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Boga! Težite za onim, što je gore, a ne što je na zemlji! (Kološanima 3,1-2)

„Ali ja svega se toga ne bojim i ne marim za svoj život, samo da svršim trku svoju i službu, koju primih od Gospodina Isusa, da posvjedočim evanđelje milosti Božje.“ (Djela 20,24).

—————————————

Saznati više o sakramentalnoj ispovijedi možete ovdje!

 

Razlika između pokajanja i sakramentalne ispovijedi

Razlika u shvaćanju ova dva pojma od samih početaka stvorila je veliki jaz između biblijskog kršćanstva i katolicizma.

Naime katolička crkva izjednačava pojam „ispovijed“ sa pokajanjem, već prije 500 godina jedan bivši katolički svećenik (Martin Luther), shvatio je kakva je to zabluda kada se ta dva pojma poistovjete.

U prve tri od svojih 95 teza on je ušao u srž tog problema. Ja sam malo razradio i pojednostavnio njegovu teološku misao kako bi je čitaoci mogli savršeno jasno i nedvosmisleno razumijeti

Prva od 95 teza kaže da vjernik mora živjeti životom pokajanja, tj. donjeti plodove pokajanje.

Plodovi pokajanja su poslušnost, poniznost i život u slobodi od grijeha (tj. u skladu sa Božjom voljom). Biblija naime često govori o tome da ljudi koji prijeđu iz tjelesnog u duhovnog čovjeka (tj. koji dožive nanovo-rođenje) životom počinju sve više sličiti Isusu. Suština svega toga je da na kraju čovjek odbaci grijehe zato jer shvaća da ako želi sjedati za “stolom Gospodnjim”, ne može istovrmeno sjedati i za stolom đavolskim.

Božja riječ kaže da oni koji ostaju u Kristu ne ostaju u grijehu, te da oni koji žive u grijehu Isusa nisu niti vidjeli niti upoznali. Dakle kršćanin ne može istovremeno živjeti u grijehu (tj. po željama tijela), a istovremnno se smatrati kršćaninom. One kršćane koji usprkos svome nemoralnom životu sebe predstavljaju kao kršćane komentar Biblije u izdanju “Kršćanske sadašnjosti” zove lažnim kršćanima i izjednačava ih sa đavoljom djecom.

Drugim riječima ja (kao kršćanin) ne mogu prakticirati spolni nemoral ijedne vrste (pornografija, izvanbračni spolni odnosi i sl.), biti idolopoklonik, ili živjeti u grijehu općenito.

Da pojasnim, grijeh nije ono što naša otupjela savijest smatra grijehom, nego ono što Bog kaže da grijeh jest. On, a ne mi ga definira. Dakle ako Biblija kaže da je zbijanje dvosmislenih šala ili uništavanje vlastitog tijela (drogama, alkoholom ili cigaretama) grijeh, onda to jest grijeh, bez obzira na to što netko tvrdi da nije.

E vidite, problem ljudi u Lutherovo vrijeme bio je isti kao i danas. To su bili (golema većina) tjelesni ljudi (ne nanovo-rođeni od Duha) koji su živjeli po željama tjela i nisu se pokoravali Duhu. Samim time što nemaju Duha Svetoga ti ljudi se niti ne mogu pokoriti Bogu.

Pokajanje znači odbacivanje grijeha ili okretanje od grijeha. Kako je očito da je golema većina katolika tada, ali i danas živjela (živi) u kojekavim grijesima očito je da nisu bili nanovo-rođeni.

Međutim katolička crkva na čelu sa papom napravila je jedan prijevaran sustav koji ljude uvjerava u to da jesu nanovorođeni kada se krste kao male bebe i prime sakrament krizme. Na taj način dovela je te ljude u situaciju da misle da jesu kršćani jer su članovi katoličke crkve i da su nanovo-rođeni zato jer Crkva to kaže. Drugim riječima sljepo su vjerovali Crkvi.

Ti ljudi koji nisu nikada niti doživjeli istinsko obraćenje niti ne mogu okrenuti leđa grijehu. Samim time oni robuju “varavim požudama koje vode u propast”. Luther je to shvatio i ušao u samu srž problema rekavši da čovjek mora živjeti životom pokajanja da bi se spasio. Drugim riječima iako mu je Bog spreman oprostiti grijehe, tj. spasiti ga samo zahvaljujući vjeri, Bog istovremeno zahtjeva od čovjeka da odbaci grijehe.

Biblija to nazvia pokajanjem, poziv “pokajte se i vjerujte evanđelju” (Marko 1,15) i danas vrijedi i vrijediti će sve dok ne dođe “kraljevstvo nebesko”. Samo odazvavši se na taj poziv ljudi mogu biti spašeni, svi drugi putevi vode u propast.

Kako je katoličkoj crkvi to itekako jasno, osnovan je instrument tzv. “sakramentalne ispovijedi“, radi se o tome da iako teoretski Crkva od vas zahtjeva da odbacite neki grijeh i vi se formalno odreknete grijeha i kažete da nećete više griješiti, u biti vi lažete tj. dajete lažno svjedočanstvo (krivokletstvo) i umjesto da odbacite grijeh vi činite još jedan novi.

Na taj način ljudi ili prestanu odlaziti na sakramentalnu ispovijed i nastave živjeti u grijehu (golema većina), ili nastavljaju tu igru licemjerja gdje istovremeno žive životom u grijehu i redovito ispovjedaju iste grijehe u beskonačnost. Drugim riječima iako kažu da neće više griješiti itekako su svjesni toga da je samo pitanje vrememena kada će opet ponoviti grijeh koji su maloprije ispovjedili. Nažalost, mnogi tu igru licemjerja nastavljaju do samoga kraja svoga života, istovremeno uvjeravajući sebe da će biti spašeni zato jer su živjeli “sakramentalni život”, jeli hostiju ili bili “dobri ljudi” i članovi katoličke crkve.

Luther je to znao, on je bio katolički svećenik i poznavao je tu teologiju. Znao je koja je zabluda kada se izjednači pojam pokajanja sa sakramentalnom ispovijedi, tj. stvarnog odbacivanja grijeha od vršenja kojekavih pokora i ispovijedi.

Sada dolazimo do druge od 95 teza! Luther sada udara u samu srž problema i govori sljedeće:

Ovu riječ (pokajanje) ne može se shvatiti kao sakramentalnu ispovijed koju administrira svećenik

U biti Luther je rekao sljedeće… Dragi moj prijatelju, pokajanje i sakramentalna ispovijed, to ti nije isto.

Drugim riječima, za spasenje je neophodno pokajanje, a ne sakramentalna ispovijed. Ako se pokaješ za svoje grijehe bez obzirao na to primao ti ili ne “sakrament ispovijedi”, ti si pozitivno odgovorio na Božji poziv (pokajte se i vjerujte evanđelju).

Međutim ukoliko odlaziš na sakramentalnu ispovijed, a istovremeno živiš u grijehu, ti se nisi stvarno pokajao i biti ćeš kažnjen vječnom propašću kada se Krist vrati (tj. nisi pozitivno odgovorio na Božji poziv na vjeru i pokajanje).

Luther je znao što se krije iza ove zablude, naime katolička teologija tada je tvrdila (i danas tvrdi), da iako ti ljudi (koji idu na sakramentalnu ispovijed) nisu odbacili svoje grijehe, oni se za njih pokajali. Sada se vi pitate… kako je to moguće da oni istovremeno žive u grijehu, a “pokajali su se”.

Jednostavno! Pokajali su se “iznutra”, njima je žao zbog grijeha, oni “iskreno žale zbog toga što su učinili”, oni “znaju da to nije uredu” i sl.

E sada dolazimo do treće teze u kojoj Luther razotkriva to krivovjerje…

Međutim to ne znači samo unutrašnje pokajanje; Ne, nema unutrašnjeg pokajanja koje se ne manifestira prema van umrtvljivanjem tijela.

Prije nego objasnim što je Luther tu htjeo reći, moram objasniti da on ne misli na “mučenje tijela”, nego odbacivanje grijeha. lakše je bičevati se, hodati 50 km na koljenima po brdima oko Međugorja i slično, nego umrtviti svoje tijelo (prestati udovoljavati željama tijela).

Sada se vraćamo na samu tezu. Luther tu u biti kaže sljedeće… “Slušaj čovječe, ako ti kažeš da je tebi žao zbog tog grijeha, a za dva dana opet činiš taj isti grijeh, tebi u biti nije žao zbog njega. Ti se možda bojiš Boga i iz straha od Božje kazne ti je žao, ali nisi se pokajao, nisi odbacio grijeh. Između života u grijehu i posvećenog života u Gospodinu, ti si odabrao ono prvo. Ti možeš govoriti što god hoćeš, ali sve dok ti ustraješ u grijehu ti se nisi pokajao (odbacio taj grijeh).

Isus upozorava na to što će na kraju vremena reći onima koji se zanose mišlju da su kršćani, a istovrmeno žive u grijehu : “Tada će im kazati: Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!” (Matej 7,23)

Drugim riječima, badava vi riječju tvrdite da pripadate Gospodinu, ako ga se djelima odričete.

U tom trenutku Luther se još nije pokušao odvojiti se od rimske crkve, još uvijek je bio katolički svećenik koji je htjeo napraviti unutrašnju reformu katoličke crkve kao i mnogi katolici danas. Međutim uskoro je Luther shvatio ono što ti nadobudni katolici nisu još shvatili, a to je da do promjene katoličke teologije neće nikada doći. Tj. da katolička crkva nikada neće propovjedati to da je spasenje (vječni život) moguće dobiti samo i isključivo vjerom i pokajanjem. Štoviše umjesto da makne sulude dogme poput čistilišta ili papinstva ona ih je dodatno proširila i utvrdila proglasivši prije otprilike 140 godina papu nezabludivim učiteljem vjere, iako je svima očito da je on u zabludi.

Uskoro je na namještenom suđenju Luther osuđen za krivovjerje i izopčen iz Crkve. tada je papa pokazao svoju pravu narav, za razliku od Isusa koji je molio Bog da njegovim neprijatlejima oprosti njihove grijehe i da se spase, papa je u skladu sa sa katoličkom liturgijom proveo obred bacanja anateme (prokletstva).

Taj čin preuzet je u katolicizam iz tajnih društava i okultno-magijskog karaktera je. Papa oblači posebnu mantelju, uzima svijeću u ruke, oko njega stoji dvanaest svećenika koji također drže svijeće. Tada papa izgovara sljedeće riječi:

Mi ga odsjecamo od kršćanske zajednice, isključujemo ga od svete majke Crkve i proglašavamo ga ekskomuniciranim i bacamo prokletstvo na njega, osuđujemo ga na vječnu vatru skupa sa Sotonom i anđelima njegovim i svima osuđenima na vječnu kaznu, sve dok on ne raskine demonske okove, učini pokoru i zadovolji Crkvu, predajemo ga Sotoni na uništenje tijela..

Potom svećenici kliču “Fiat, fiat, fiat” (tako neka bude) i onda svi zajedno skupa sa papom bacaju svijeće na pod.

Međutim, žalosno je što papa nije mogao shvatiti da je onaj koji je upravo raskinuo demonske okove bio sam Luther, te da je zapravo on sam, a ne Luther onaj koji će završiti skupa sa Sotonom i anđelima njegovim na kraju vremena.

Luther je sada bio izopćen iz katoličke crkve. Papa uskoro izdaje bulu “Exurge domini” u kojoj osuđuje navodnu 41 Lutherovu zabludu. neke navodne zablude u koje je Martin Luther vjerovao bile su sljedeće

“Vjerovanje da je spaljivanje heretika protivno volji Duha (Svetoga)”

“Čistiliše se ne može dokazati sa kanonskim spisima” (Biblijom)

i tome slične tvrdnje i vjerovanja…

Tako je počeo zapadni raskol koji traje do danas i trajati će sve do Kristovg povratka kada će Isus uništiti taj nakaradni sustav koji je Bogu okrenuo leđa, te stavio ljudske tradicije i filozofije iznad Božje riječi.

Eh da, grijeh je moguće odbaciti milošću Božjom i djelovanjem Duha Svetog, međutim potrebno je pokoriti se Duhu Svetomu, prihvatiti isitnu, izaći iz sustava koji je istini oknenuo leđa i prihvatiti Isusa kao Gospodina i Spasitelja, potom ga moliti da vam oprosti sve vaše grijehe, a potom da vam da silu da ih odbacite. I naravno upoznate ljude koji su već prošli kroz sve to (nanovo-rođene kršćane).

Također, potrebno je skrenuti sa puta katolicizma, jer je nemoguće u životu krenuti novim putem (biblijskog kršćanstva) ako istovremeno nastavite ići starim putem katolicizma. Nemoguće je primti Duha Svetoga u instituciji koja vrvi od demona.

Nemoguće je da vam radosnu vijest navjesti netko tko ju ni sam nije prihvatio.

Nemojte se zavaravti mišlju da je moguće Duhom biti slobodan u Gospodinu, a tijelom pripadati instituciji koja vas je dovela u to isto stanje u kojem se danas nalazite. Radi se o izrazito ozbiljnim stvarima. Vječni život nije pitanje “mi/oni”, “katolici/protestanti”, radi se o VAŠEM životu i VAŠEM spasenju.

Kako će vrijeme prolaziti katolička crkva će imati sve više liberalnu teologiju, već danas tvrdi i da se “dobri ateisti” mogu spasiti, isto kao i židovi koji odbacuju Isusa za Gospoda i Spasitelja, isti oni kojima je Isus rekao da će umrjeti u svojim grijesima ako ne budu vjerovali da on to jest (Ivan 8,24).

Papa je nedavno rekao da su ljudi nastali evolucijom od životinja, da se potop koji se dogodio u Noino doba nikada nije dogodio i slično.

Sada ću vam dati primjer jednog suludog svećenika koji govori o njihovom pristupu sakramentalnoj ispovijedi.

Pitanje vjernika:

“Ima li smisla ići na ispovijed ako se ne kajemo za ono što smo učinili, a to smo učinili prilično svjesno? Što ako u nama nema uopće osjećaja kajanja ili žaljenja?

Odgovor Isusovca Luke Rađe (122. str. njegove knjige ‘Šalabahter za život’)

Ako nema osjećaja žaljenja i kajanja za ono što si svjesna da nije dobro – nema veze, ti zauzmi voljni stav žaljenja i kajanja. Znači ‘bezosjećajno’ se ispovijedi.” (glumi da ti je žao op.a)

U slučaju ove vjernice nema niti tzv. “unutarnjeg žaljenja”, a kamoli želje za stvarnim (biblijskim) pokajanjem, a ovaj svećenik ju još ohrabruje u takvom pristupu.

Ili pak stav ove djevojke koja studira katoličku teologiju i opisuje svoje iskustvo nakon prvog izvanbračnog seksa:

“Osječajući se užasno krivom otišla sam na ispovijed. Ali se ponovilo. Ta grana života postala mi je ‘ritual’ – vođenje ljubavi, ispovijed, vođenje ljubavi (seksa op.a.),ispovijed… Sve do jednom kada sam imala najljepšu ispovijed u svom životu. Potreslo me i odlučila sam nikada više […] No ja sam opet pala. […] U međuvremenu sam prestala ići na ispovijed. […] Sada imam drugog dečka. Spolno sam aktivna i dalje. Sama po sebi mislim da nemam problema. […] zapravo tražim nekoga tko će mi reći što želim čuti (pogledaj 2. Timoteju 4, 3-4 op.a) […] A to je jedini ‘grijeh’ kojeg se ne želim odreći. Trudim se u svim granama živjeti predano kršćanstvo (osim u toj jednoj op.a) […] No sad pitanje: što ima u svemu tome loše? Čemu zabranjivati?

E sada je najzanimljiviji njegov komentar na pismo te djevojke:

“Pa, ovako kako si stvar opisala skoro da nema ništa loše […] Bože sačuvaj da bih ti sudio. Tvoja savjest je tvoja stvar. I ako zbilja, unatoč svemu imaš jasnoću i mir u svemu, svaka ti čast

?!?!?!??!?!?!?!?!?!!’

Uopće joj nije govorio o spasenju, o tome da ne može živjeti u grijehu i imati spasenje, da se mora nanovo-roditi, pokajati (odbaciti grijeh i slično).

Ili pak ovog mladića koji ima uistinu nevjerojatnu “priču”:

Od svoje 5. godine samozadovoljavam se. Čak i kad to ne bi bio grijeh, kad se uzme u obzir koliko često, nazvalo bi se neumjerenost… 

A on mu na to odgovora:

“…nisi perverznjak. naprosto, to je tvoja slabost […] Ako uspiješ to tijekom života maknuti, ok. Ali, ako i ostane, nije tragedija. I s tom slabošću možeš postati svet.” (ista knjiga 119.str.)

Drugim riječima, možeš živjeti u nečemu što katolička teologiju naziva teškim grijehom i biti spaešn. A što mislite kakav je tek njihov stav prema “lakim grijesima??!!

Zanimljiv je i njegov stav o drugim religijama, evo vam prvo pitanje jednog vjernika koji govori da je značenje Isusove žrtve na križu “univerzalno” (svi će se spasiti):

“Pitanje je kako se spašavaju izvanzemaljci ako postoje? […] A ako su slobodna bića tj. imaju slobodnu volju onda će se spasiti isto kao i budist u Kini ili neki dobri musliman usred Iraka” (str 211 iste knjige)

Odgovor:

“Premalo je čvrstih teoloških argumenata, a više pretpostavki. Uostalom mislim da bi priča o Luciferovu padu trebalo shvatiti kao mit kojim se pokušalo razjasniti porjeklo zla. Zgodna je, daje naslutiti filozofsku pozadinu problema – ali i dalje ostaje nedorećena. Briljantan si teolog. Svaka čast.”

Kada čujem šta drobe katolički teolozi dođe mi da povratim, da neki naš propovjednik vjeruje tako isključili bi ga iz crkve i prije nego bi objavio takvu knjigu. kako takva osoba može propovjedati o spasenju i pokajanju???

 

Zanimljiv je i članak na stranici katolici.org u kojem doslovce izjednačuju pokajanje (odbacivanje grijeha) sa sakramentalnom ispovijedi, bez da uopće spomenu stvarno pokajanje tj. odbacivanje grijeha.


Najbolju propovjed o pokajanju koju sam ikada čuo možete vidjeti ovdje (pogledajte ju cijelu molim vas)!

O o toj shemi sa sakramentima raspisao sam se ovdje i ovdje, savjetujem vam da pročitate oba članka.

O pokori kao završnom činu sakramentalne ispovijedi možete čitati ovdje!

 

Relikvije

Na početku ove teme želim napomenuti da mi nije namjera nikog povrijediti. Isto tako, želim napomenuti da zaista nemam ništa protiv ljudi koji pripadaju bilo kojoj crkvi – bez obzira što naučavala njihova crkva. Naglašavam, protiv ljudi u crkvi. Mnogi su zaista iskreni. Međutim, problem je u sustavu – ne u ljudima. Stoga, koncentrirajmo se na sustav (sistem) i vidimo odakle on dolazi:

Jedne od najpoznatijih relikvija tijekom prošlosti bili su dijelovi “istinskog križa”. Po Europi i drugim dijelovima svijeta bilo ih je raspršeno toliko da je Calivn jednom rekao da bi, kad bi se svi komadi skupili, formirali dobar “brodski tovar”. Ipak, Isusov je križ bio tolikih dimenzija da ga je nosio jedan čovjek. Znači li to da se križ čudotvorno umnažao? Takvo je bilo uvjerenje svetog Pailina koji je govorio o “reintegraciji križa, drugim riječima, da se križ nikad nije smanjivao, bez obzira koliko se komada od njega odlomilo.” (Kat. enciklopedija, svezak 4, str. 524)

Spomenuti reformator Jean Calvin (1509-1564) spominje nelogičnost relivija iz njegovo doba. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje trnovu krunu, drugi da imaju posude koje je Isus korisito u Kani prilikom pretvaranja vode u vino. Nešto od tog vina nalazilo se u Orleansu. Za komad pečene ribe što je je Petar dao Isusus, Calvin kaže: “mora da je bio začuđujuće dobro osoljen, ako se održao tokom tako dugog vremenskog razdoblja.”

Uoči svakog Božića, u crkvi svete Marije Velike u Rimu, u svrhzu štovanja, bile su izložene jasle u koje je Krist bio položen pri rođenju. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje Isusovu dječju odjeću. U crkvi svetog Jakova u Rimu pokazivali su oltar na koji je bio stavljen Isus priliko prikazivanja u hramu. Monasi iz Charrouya su čak pokazivali i kožicu od Isusovog obrezanja, za koju su tvrdili da kao dokaz orginalnosti ispušta kapi krvi. Nekoliko je crkvi tvrdilo da posjeduju “svetu posteljicu” uključujući tu crkvu u Coulombsa u Francuskoj, Crkvu svetog Ivana u Rimu i crkvu iz Puja ui Velaju. Katolička crkva u Dubrovniku i dan danas tijekom procesije ‘Svetog Vlaha’ razvlači po ulicama navodne Isusove pelene, iliti ‘svete pelenice’ (link).

Ostale su relikvije uključivale Josipov tesarski alat, kosti magarca na kojem je Isus uzjahao u Jeruzalem, kalež korišten na posljednjoj večeri, prazan judin novčanik, Pilatov lavor, purpurni ogrtač u koji je bio obučen Isus kad su mu se vojnici rugali, spužvu kojom su mu ponudili ocat, čavle kojima je bio pribijen na križ, uzorke kose djevice Marije (neke smeđe, druge plave, pa crvene, a neke i crne.), njezine suknje, vjenčani prsten, papuče, ogrtač, pa čak i bočicu za mlijeko iz koje je Isus sisao.

Prema katoličkoj vjeri, Marijino je tijelo bilo odneseno u nebo, ali nekoliko raličitih crkvi u Europi tvrdilo je da imaju tijelo njezine majke.

Mnogo je problematičnija priča u vezi s Marijinom kućom. Katolici vjeruju da se kuća u kojoj je Marija živjela u Nazaretu sada nalazi u gradiću Loreto u Italiji kamo su je prenijeli anđeli! Katolička enciklopedija kaže :”Već od petnaestog stoljeća, a možda čak i ranije, “Sveta Kuća” iz Loreta je bila ubrajana među najpoznatija hodočastilišta u Italiji… Unutrašnjost joj mjeri samo 10 sa 4 metra. Na jednom kraju stoji oltar a na njemu kip djevice Marije i njezina božanskog djeteta, potamio od starosti… štovana diljem svijeta na račun božanskih tajni koje sadrži… tu je bila rođena najsvetija Marija, Majka Božja, ovdje ju je pozdravio anđeo i tu je vječna Rjieč postala tijelo. Anđeli su prenijeli tu kuću iz Palestine u grad Terasto (Trsat kod Rijeke) u Iliriji, godine spasenja 1291. pod pontifikatom Nikole IV. Tri godine kasnije, pod pontifikatom Bonifacija VII, ponovno je bila prenesena posredstvom anđela i postavljena u šumu… gdje je tri puta tokom godine promijenila mjesto sve dok nije voljom Božjom zauzela stalnu poziciju na tom mjestu… to što tradicija tako hrabro proglašava svijetu, bilo je potpuno potvrđeno od strane Svete stolice i o tome se ne treba dvoumiti ni trenutka. Više od 47 papa iskazalo je počast hodočaštilištu, a nebrojene bule i pisma proglesiel su, bez ograničenja, istovjetsnot “Santa casa di Loreto” sa svetom kućom iz Nazareta.” (Katolička enciklopedija, svezak 13, str. 454)

Odredbom koncila u Trenut bilo je zapovijeđeno da se štuju tijela mrtvih mučenika i na istom je koncilu izrečeno prokletstvo nad onima koji nisu vjerovali u te relikvije: “Sveta tjelesa svetih mučenika… vjernici trebaju štovati jer je kroz ta tijelesa Bog iskazao ljudima mnoge blagodati tako da oni koji tvrde da nismo dužni štovati i častiti posmrtne ostatke svetaca… trebaju biti prokleti kao što ih je Crkva već davno proklela, a i sada ih proklinje.”

Oko 750. godine u Rim su neprekidno dolazile dugačke povorke kočija dovozeći neizmjerne količine lubanja i kostura koji su ondje bili sortirani i označavani te su ih pape prodavale. Noću su bili pljačkani grobovi, a grobnice u crkvama su čuvali naoružani ljudi. “Rim je”, rekao je Gregorovije, “bio poput pljesnivog groblja u kojem su zavijale i tukle se hijene lakomo iskopavajući mrtva tijela.” U crkvi svete Prasede postoji mramorna ploča koja navodi da je 817. gdoine papa Paskal dao s raznih groblja prenijeti u tu crkvu 2300 mučenika. Kada je oko 609. papa Bonifacije IV pretvorio Panteon u kršćansku crkvu, rečenoje da je tom prilikom “28 kola punih kostiju bilo prebačeno iz katakombi i smješteno u profirij, bazen ispod velikog oltara”. (Katolička enciklopedija, svezak 2, str. 661)

Stavljanje kostiju i drugih ostataka ispod crkvi zahtijevalo se da time bude posvećeno tlo i zgrada. Dvorska crkva u Wittenbergu, posjedovala je 19000 svetih ostataka. Odlukom drugog koncila u Nikeji, 787. godine, biskupima je bilo zabranjeno posvetiti građevninu ako pritom nisu bile prisutne relikvije, kazna za to je bila ekskomunikacija.

Katolička enciklopedija je u pravu kad kaže da je upotreba “nekog svetog predmeta, najčešće dijela tijela ili odjeće koja je ostala kao spome pokojnog sveca,” postojala “prije širenja kršćanstva” i da je”štovanje relikvija, ustvari, na neki način primitivni nagon povezan, osim kršćanskog, s mnogim drugim religioznim sistemima.” (Katolička enciklopedija, svezak 12, str. 734)

U jednoj je španjolskoj katedrali bio izložen, kako je rečeno, dio pera anđela Gabrijela koji je on izgubio dok je pohodio Mariju. No provedeno je istraživanje i pronađeno je da je to samo nojevo pero!

Među poznatije relikvije spada zasigurno i „Torinsko platno“, navodno je isus bio prekriven tim platnom dok je ležao u grobu. Radiometrijskim mjerenjima 1988. sa ugljikom utvrđeno je od strane tri nezavisna tima znanstvenika da je platno napravljeno za vrijeme srednjeg vijeka, otprilike 1300 godina nakon što je Isus živio. Takav rezultat u skladu je sa prvim spominjanjem te relikvije – 1353. godine.

Nažalost niti pravoslavlje nije toga pošteđeno, u Crnoj Gori (Cetinjskom manastiru) se čuva navodna „ruka sv. Ivana Krstitelja“. Priča oko te ruke intrigantnija je od one sa „Torinskim platnom“. Navodno ju je ruska kraljevska obitelj dobila da bi se zaštitila od Napoleona. Doduše, iako je Napoleon izgubio rat u Rusiji, iskreno sumnjam da je ta ruka imala udjela u Napoleonovom porazu. Međutim tek sada priča postaje zanimljiva, kada su boljševici podigli pobunu, Romanovi su poslali tu ruku Aleksandru Karađorđeviću koji ju je spremio u Cetinjski manastir. Tamo se čuva i danas odakle je šalju na razgledavanje diljem svijeta. Smatra se da ju je dosada vidjelo preko 3,5 milijuna ljudi. Ljude se poziva na to da se mole pred njom i da joj iskazuju štovanje. Po meni, to je najobičnije idolopoklonstvo.

Moj stav o toj ruci sličan je onom lokalnog šefa OZNE (ex YU sigurnosne službe), naime kada su komunisti išli popisivati imovinu samostana u Cetinju na popisu kojekakvih zlatnih i pozlaćenih predmeta i drangulija našla se i ta ruka. Taj komunista zapisao je za taj predmet da je to „ruka nekog mrtvaca“. Iako nisam komunista, smatram da je ta ruka ništa više od „ruke nekog mrtvaca“. Tvrditi da ta ruka pripada Ivanu Krstitelju je čista špeulacija. Ako ipak vjerujete da je ta ruka nekada pripadala Ivanu Krstitelju, nemojte se razočarati. U Zagrebačkoj katedrali navodno se nalazi komad „drva sv. Križa“, iako nemamo ruku Sv. Ivana Krstitelja, imamo podlakticu ugarskog kralja Ladislava.

Zanimljivo je da je i samo naše ministarstvo kulture tako naivno da na svojoj web stranici među sadržaj riznice Zagrebačke katedrale dodaje i „  Relikvijar (križ), krakovi mu simboliziraju trolist, urešen filigranom i dragim kamenjem, unutar križa zlatni križić s komadićem Kristova križa, darovanim crkvi zagrebačkoj od biskupa Macelina 1137. g.“

Eto, Crnogorci imaju ruku Isusovog učenika, a mi imam dio Isosovog križa. Ili možda nemamo? Naime, i sama katolička enciklopedija priznaje da su mnoge relikvije sumnjive. „Mnoge od starih relikvija, koje su po pravilu izložene za štovanje u velikim katoličkim svetištima, ili čak u Rimu trebalo bi svakako biti proglašeno krivotvorinama ili podvrgnuto teškoj sumnji… optužba bi se mogla podići i protiv navodnog stupa za bičevanje koji se štuje u rimskoj crkvi svete Prasede i protiv mnogih drugihpoznatih relikvija.“ Kat. enciklopedija nastavlja „… Bogu nije učinjena nikakva sramota ustrajnošću u pogrešci koja je stoljećima bila obdržavana u savršenoj i dobroj vjeri… Stoga je opravdana praksa Svete stolice u dopuštanju da se nastavi kult izvjesnih sumnjivih relikvija“ (K. Enciklopedija svezak 12, str. 737.)

Katolička Enciklopedija pojašnjava, “Katolici nisu formalno vezani na pozitivno obožavanje relikvija, ali je ZABRANJENO prema Koncilu u Trentu, reći da takvo obožavanje ne bi trebalo davati.” Drugim riječima, oni katolici koji se ne slažu sa cijelom tom lakrdijom oko relikvija, ne moraju u to vjerovati, ali moraju držati jezik za zubima i ne govoriti protiv toga. Za one koji vjeruju, rimokatolička crkva je više nego spremna pružiti relikvija i svetaca-mučenika koliko god oni mogu poželjeti.

Žalosna je činjenica da su mnogi umjesto štovanja nebeskog Oca „u Duhu i istini“ pribjegli štovanju kojekavih relikvija, kojima je zajedničko jedino to da skreću pogled sa uskrslog Isusa koji će uskoro doći u slavi suditi ovaj svijet. Istog onog koji traži od ljudi da ga vjerom prihvate kao Gospodina i Spasitelja, te da odbace svoje javne i tajne grijehe.

————————————————

 

Šaul kod vračare u En Doru (1. Samuelova 28, 7-19)

Mnogi danas imaju dileme oko toga s kim je Šaul razgovarao kada je bio kod vračarice u En-Doru. Mnogi su zbunjeni i pitaju se je li moguće da ovaj biblijski događaj potvrđuje ono što govore mnogi spiritisti danas. Da je moguće komunicirati sa mrtvima preko spiritističkih medija.

Za početak savjetujem vam da otvorite vaše Biblije na 28. poglavlje 1. knjige o Samuelu.

Pogledajmo što se dogodilo, prezirući izričito Božju zabranu (PnZ 18,9-13), Šaul je posjetio ženu koja je zazivala duhove u En-Doru. Ova žena zarađivala je za život prizivanjem “mrtvih”. Bog je takve seanse izričito zabranio, jer se u tim prilikama ne pojavljuju i ne odgovaraju mrtvaci, nego sotonski anđeli koji vrše svoje djelo prijevare.

Ono što je Šaul doživio kod vrčare u En-Doru potiče nas na mnoga pitanja, neki kršćani čak vjeruju da je pokojni Samuel razgovarao sa Šaulom.

Poput modernih spritista koji komuniciraju sa pokojnicima vjerojatno je i Šaul pomislio da bi to bilo moguće

“Spiritizam je nauka t.j. istrazivanje da li zaista postoji “Život” poslije zivota. Spiritizam je jedini nacin da stupimo u kontakt sa umrlima koji se sada nalaze u drugoj dimenziji.” (žalosna činjenica jest da autorica ovoga bloga nije svjesna da ekipa sa kojom prića u mraku svoje sobe nisu njeni dragi pokojnici).

Ta ista tema raspravljena je i na forumima vezanim uz magiju, postoje čak i ljudi poput one vračare iz En-Dora koji “Prema želji osobe uspostavlja kontakt s umrlima“,ovdje možete vidjeti nešto više o samom spiritizmu, dok neki pak misle da je komunikacija sa mrtvima novi i revolucionarni način za lječenje žalosti.

Ujedno svi spiritisti vjeruju da duša nakon smrti napušta tijelo, te da je svjesna. Mnogi kršćani također vjeruju u to isto, neki čak vjeruju da ih njihovi bližnji mogu vidjeti, a neki drugi pak i da mogu razgovarati sa njima.

Biblija pak govori da je uskrsnuće prilikom Kristova povratka u slavi jedina nada u novi život, te da se do trenutka uskrsnuća pokojnici nalaze u grobovima. Za apostola Pavla, nada u vječnost nije bila smrt i izlazak “duše” iz tijela, nego uskrsnuće prilikom Isusova ponovnog dolaska (1. Sol 4,13-18).

Mrtav čovjek, za razliku od živog nije svjestan ničega: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa” ( Prop 9,5).

Je li netko mrtav 14 dana, a netko 1000 godina, za obojicu je vrijeme između smrti i uskrsnuća podjednako dugo, jer mrtav čovjek nije svjestan ničega.

Ovo što je apostol Pavao znao, Martin Luther, vjerojatno najveći protestantski reformator izrazio je riječima:

Čim nam se oči sklope i budemo zakopani u grobu, mi se ponovno budimo. Tisuću godina bit će za nas kao da smo pola sata spavali u grobu. Kad noću spavamo mi ne čujemo sat i ne znamo koliko smo vremena spavali. Kad je već tako s našim spavanjem, to će više biti tako u smrti; tisuću godina prohujat će kao noćni san

U jednom svome drugom djelu “An Exposition of Salomon’s Booke”, called Ecclesiastes or the Preacher (translation 1573) Luther dalje govori

“Salomon je vjerovao da mrtvi spavaju i ne osjećaju ništa. Mrtvi leže i ne broje ni dane ni godine, ali kada budu probuđeni, učinit će im se kao da su spavali minutu.”

Isus o tome također više nego jasno govori “Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u svojim grobovima čuti Njegov glas, te izaći iz njih: koji su činili dobro , na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast!” (Ivan 5,28-29 ).

No, vratimo se mi na Šaula, što dalje govori biblijski izvještaj “Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka” (1. Sam 28,6).

Ako mu dakle, Bog više nije odgovarao, je li mu sada odgovorio preko vračare? Kad više niti jedan prorok nije odgovorio, je li mogao odgovoriti prorok Samuel? Da li je vračarica mogla imati moć da natjera umrla čovjkea na odgovor koji Bog nije sbio spreman dati? I da li bi Samuel – da se stvarno vratio u život – dopustio da bude povezan s jednom zazivačicom duhova; i to baš onaj Samuel koji je u svakom obliku neposlušnosti prema Bogu vidio neku vrstu neprijateljevog vračanja? (1. Sam 15,23).

Ako pak odogovor nije poticao niti od Boga, ni od proroka, onda je dolazio ili od same vračarice ili od zlih sotonskih sila. na temelju biblijskog izvještaja, zaključujemo da je u ovom slučaju žena poslužila samo kao medij, dok je zapravo govorio sam Sotona. Razgovori poput onoga kod vračarice u En-Doru ponavljaju se danas u svijetu više milijuna puta. Svima im je zajedničko da su sugovornici “sa one strane” uvijek isti – Sotona i njegovi anđeli.

Duhovi koji sudjeluju u spritističkim seansama isti su oni opisani u Otkrivenju 16,14 – “Đavolski duhovi, koji čine čudesa, i izlaze k vladarima svega svijeta da ih skupe na rat protiv Boga, koji će se zbiti na onaj veliki Dan Svemogućega Boga.” Duh Sveti davno je upozorio na dolazak suvremenog spiritizma “Duh sada izričito kaže da će u posljednja vremena mnogi otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i učenjima demona.” (1. Tim 4,1)

Upravo odbacivanjem vjere u zagrobni život odmah poslje smrti Martin Luther pobio je i postojanje čistilišta, gdje se prema katoličkom nauku mnoge duše i danas nalaze, kao i tvrdnje suvremenih spiritista da je moguće razgovarati sa pokojnicima.

Jednako je vjerovao i William Tyndale koji je prvi preveo Novi Zavjet sa grčkog na engleski, u predgovoru Novom Zavjetu iz 1534. napisao je: „Otvoreno priznajem da nisam uvjeren da oni već uživaju u slavi u kojoj je Krist ili u kojoj su Božji odabranici anđeli. To nije moje vjerovanje. Jer kad bi bilo tako, smatram da bi propovjedanje o uskrsnuću tijela bilo bez ikakve svrhe.

Danas i mnogi drugi kršćani djele njihovu vjeru, iako su oni manjina, a među njih spadam i ja.

Teoriju po kojoj duše pokojnika odmah nakon smrti primaju nagradu/kaznu u raju/paklu pobio sam ovdje!

O tome što se događa nakon smrti raspisao sam se ovdje!

Argumenti onih koji vjeruju u zagrobni život odmah poslje smrti obično su

1. Petrova 3,19Luka 16,19-31Luka 23,43 i Otkrivenje 6,10, a prema potrebi spreman sam dati objašnjenja i za druge biblijske citate kojima neki apologeti budu pokušali dokazati vjerovanje u zagrobni život i svjesnost čovjeka nakon smrti – živi bili pa vidjeli!:)

PS: Mnogi spiritisti ne znaju da Isus uskoro dolazi i da ako ne čitaju Bibliju, ne pokaju se za svoje grijehe i ne zazovu Isusa kao svog osobnog Spasitelja nakon smrti idu u grob, a kada se naš Gospodin i Spasitelj vrati njihova vječna destinacija biti će Ognjeno jezero, a ne život u svijetu duhova.

Reinkarnacija je prijevara, oni koji su umrli vjerujući u to tek će na Dan Suda shvatiti da su bili prevareni. Gotovo je nevjerojatno da “U reinkarnaciju vjeruje 22% katolika 20% protestanata i 11% onih koji nisu članovi vjerskih zajednica. ” – mogu samo dodati jedan komentar na to – žalosno!

Imam i jedan prigodan stih za njih: “ljudima je određeno samo jedanput umrijeti potom dolazi sud” (Heb 9,27)

 

Sedam svetih sakramenata [KKC 1076, 1666]

Prema katoličkoj teologiji, Krist je osobno ustanovio sedam sakramenata koji služe kao glavni kanali Božje milosti. Kada se sakrament podjeluje u obrednom činu, Bog daje milost putem samog sakramentalnog čina [KKC 1127-1128]

*krštenje

*pokora

*euharistija

*potvrda

*ženidba

*sveti red

*bolesničko pomazanje

Katolička crkva uči da je ovih sedam sakramenata primarno sredstvo po kojem Bog izljeva posvećujuću i djelatnu milost za vjernike.

Tvrde da sakramenti „sadrže“ milost. Oni dakle nisu samo simboličan izraz Božje milosti prema vjernicima, nego je svaki sakrament zapravo kanal Božje milosti, „sredstvo i uzrok“ milosti. Katolici vjeruju da im Bog dodjeluje milost putem pravilno obavljenih sakramentalnih obreda tj. putem „samog čina skaramenta“ kao i „zbog same činjenice da se obred obavlja“ [KKC 1127-1128, 1131]

Katolička crkva uči da je za spasenje nužno primati sakramente [KKC 1129], kao i to da nas osim primanja sakramenata spašava i članstvo u katoličkoj crkvi [KKC 1129]

Vjerovanje da su sakramenti, a samim tim i Katolička crkva nužni za spasenje nema nikakva biblijskog temelja  [KKC 168-169, 824, 845-846, 1227]

Biblija nigdje ne govori o sedam sakramenata kao o primarnim kanalima Božje milosti. Isto tako Biblija nigdje ne govori o katoličkoj crkvi kao ustanovi čija je služba podjeljivanje sakramenata.

Biblija uči da se Božja milost daje besplatno i izravno svakome tko se pouzda u Krista: „Dakle opravdani vjerom u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu, po kojem smo i pristupili vjerom k ovoj milosti u kojoj se nalazimo“ (Rim 5,12)

Biblijsko opravdanje je savršeno i potpuno. Ono je Božje djelo, Bog je taj koji pravda (Rim 8,33), te prašta grešniku i pripisuje mu Božju pravednost (Rim 3,21.22; 4,3-8)

Katoličko opravdanje je nesavršeno i nepotpuno, ono započinje krštenjem, kada dolazi do uljevanja milosti, a onda se nadalje povećava primanjem drugih sakramenata. Štoviše uči da se mjera milosti koja se nalazi vjernicima može uvećati vršenjem dobrih djela [KKC 2010]

Suprotno tome biblijsko se opravdanje ne može povećati zato jer Bog grešniku pripisuje svoju savršenu pravednost (Rim 3,22). Zbog toga se kršćanin koji vjeruje da mu je Krist dao svoju pravednost neće ni pokušavati opravdati. Krist je umro da bi ga spasio (Rim 5,8), Bog ga je opravdao (Rim 8,33), te je njegov položaj u Kristu savršen (Ef 1,3-14), a njegova budućnost sigurna (Rim 5,9).

 

Škrti bogataš i siromašni Lazar (Luka 16, 19-31)

Mnogi izvlače različite zaključke iz ove usporedbe. Oni su manje ili više zanimljivi, ali često skrivaju pravu pouku i smisao Isusovih riječi.

Najčešće tvrde da je to najjasniji dokaz da pakao sada postoji. U prethodnom članku objasnio sam bar ukratko da se oni koji ne vjeruju u Isusa (a umrli su), ne nalaze već u paklu, te da će tamo tek jednoga dana dospjeti.

Druga poanta koju izvlače je svjesnost mrtvih „duša“ nakon smrti, da „duše“ nemaju svjesti nakon smrti možete shvatiti kada pročitate ovaj članak.

Isus u 16. poglavlju evanđelja po Luci govori farizejima o potrebi da služe Bogu i te da je njihovo ‘bogatstvo’ pred Bogom bezvrjedno, odnosno da se na Dan Suda neće moći osloniti na njega.

„Kažem vam: uporabite ovozemaljsko bogatstvo za stjecanje prijatelja, pa neka vas oni prime u vječne stanove kada ga vama nestane“ (Lk 16,9)

Pokušao im je objasniti i da se ne može „služiti Bogu i bogatstvu“ (Lk 16,13), no niti tada Isusove riječi nisu ih dirnule. Štoviše Božja riječ nam govori o njihovm karakteru:

„Farizeji, koji su voljeli novac, sve su to slušali i rugali se“ (Lk 16,14), Isus je primjetio kakva su njihova srca pa je razotkrio njihove misli: „Vi se pred ljudima pretvarate da ste pravedni, ali Bog poznaje vaša srca. Jer što ljudi uzvisuju, Bogu je gnusno“.

Da bi ih upozorio na stvarnost kazne koja će ih jednoga dana sustići Isus im iznosi odličnu usporedbu.

Zapazimo sada jednu stvar u početku bogatstvo koje posjeduju imaju velik utjecaj. Dok jedan propada u siromaštvu, drugi uživa u rasipnosti. Isus nastavlja priču i dolazi do trenutka smrti, kada je bogataš umro „biješe pokopan“, zamislimo sada velik sprovod sa dirljivim oproštajnim govorom.

Za razliku od bogataša siromah je jednostavno „umro“, zapazite, pisac ne izvještava o njegovom sprovodu. Isto tako Isus im govori da je Božja riječ mjerilo kojemu treba vjerovati, te da one koji u nju ne vjeruju nikakva čuda ne mogu uvjeriti u postojanje pravednog Boga. Isto tako objašnjava im da između „raja“ i „pakla“, odnosno vječnog života i vječne smrti ne postoji apsolutno ništa.

Od tog trenutka Isus okreće stranicu. Sada se bogataš nalazi u paklu. Neki tu zamišljaju nekog bestjelesnog duha, ali ako „zaronimo“ u Božju riječ i shvatimo što se događa nakon smrti, shvatiti ćemo da se neradi o stvarnom događaju, nego o usporedbi, te da Isus zapravo upozorava licemjerne farizeje na dan budućeg Suda.

Sada Isus počinje izvlačiti pouke

a)     Naše zemaljsko blago bezvrjedno je pred Bogom

b)     nakon smrti ne će nam se dati druga prilika za spasenje

c)      ne postoji ništa između raja i pakla

d)     ako netko ne vjeruje Bibliji, neće vjerovati niti ako tko od mrtvih ustane

e)     izbavljenje iz pakla je nemoguće

To su jednostavne pouke koje je Isus iznjeo. Za razliku od njega, pouke koje iz ove jednostavne pouke izvlače katolici dijametralno su suprotne

a)     da plaćanjem misa zadušnica (novcem – zemaljskim blagom) možemo pomoći onima koji se navodno muče u čistilištu

b)     da nakon smrti dobivamo drugu priliku za odbacivanje grijeha, koji će navodno u čistilištu „izgorjeti“, a mi tada slobodni od grijeha doći u nebo

c)      da postoji nešto između raja i pakla i zove se čistilište

d)     da Biblija nije jedino mjerilo kome treba vjerovati (+TRADICIJA)

Ako uzmemo pravu pouku koju ova živopisna priča donosi dobro smo učinili. Oni koji pak i dalje ustraju na tome da se u paklu nalaze bestjelesni duhovi neka onda objasne sljedeće riječi

a)     Oče Abrahame!’ molim te pošalji Lazara da umoči vršak prsta u vodu i da mi rashladi jezik jer se strašno mučim u ovome plamenu.’ (kako je moguće da bestjelesna duša namoči jezik sa vodom koja se nalazi na vršku prsta)

b)     Kako je moguće da ljudi iz raja komuniciraju sa onima u paklu kada je između njihv velik bezdan?

c)      Je li moguće da ljudi koji navodno borave u paklu vide ekipu koja se nalazi u raju?

d)     Kako je moguće da bestjelesna Lazarova duša ‘sjedi’ u Abrahamovu krilu?

e)     Kako je moguće da bogataš koji doslovce gori u paklu ima najnormalniji razgovor sa Abrahamom

f)      Mogu li ljudi koji se nalaze u paklu komunicirati sa Abrahamom?

Ako , kao što oni tvrde tu usporedbu treba shvatiti doslovno, onda možemo umjesto par jednostavnih pouka izvuči cijelu hrpu bizarnih zaključaka. Kada je Isus govorio o ‘kvascu’, ‘žetvi’ i slično nije mislio na kruh i poljoprivredni kombinat. Koristio je te izraze u usporedbama da bi im slikovito dočarao ono što nisu mogli shvatiti.

 

Smrti grijesi i laki grijesi [KKC 1849-1876]

Rimokatolička teologija naučava da se grijesi djele u dvije grupe [KKC 1854], u prvu spadaju smrtni grijesi [1855, 1874], a drugu laki grijesi [1862, 1875].

Laki grijesi, za razliku od smrtnih grijeha (npr. namjeran izostanak s nedjeljne mise), ne ubija dušu i ne dovodi do vječne kazne [1855]

Prvo trebamo postaviti pitanje koliko je grijeh ozbiljan. Biblija uči da je posljedica svakog grijeha smrtna kazna „i evo, onaj koji zgriješi, taj će i umrjeti“ (Ezekiel 18,4), „… jer je plaća grijeha smrt“ (Rim 6,23).

To ne znači da je pred Bogom svaki grijeh jednako opak i gnusan, Biblija ući da su neki grijesi gori od drugih, te da će se prema tome suditi i njihovim počiniteljima. Isus je učio da će prije konačnog uništenja u paklu netko biti mučen više, a netko manje (Lk 12,47-48).

Ipak Gospodin nije pravio razliku između grijeha u pogledu njihove vječne kazne. Isus je učio da svaki grijeh vodi do vječne propasti, odnosno smrti u Ognjenom jezeru (Otk 20,14). Govorio je da je kazna za grijeh mržnje jednaka kazni za ubojstvo (Mt 5,21-22), te da je kazna za požudu ista kao i kazna za preljub (Mt 5,27-30).

Katekizam pak uči da ima grijeha koje bismo mogli nazvati „lakima“, kao što su sitni prekršaji Božjih moralnih zakona [1862-1863], kao npr. sitno laganje ili sitna krađa. Unatoč tome što laki manji (laki) grijesi mogu voditi težima (smrtnima), čak ni redovito činjenje lakih grijeha ne povlači sa sobom smrtnu kaznu. Kršteni katolik koji nije počinio niti jedan smrti grijeh nalazi se u stanju milosti čak i onda kada po navici čini mnoštvo smrtnih grijeha [1863]

Biblija pak uči da onog čiji život karakterizira bilo kakav grijeh niti ne treba smatrati nanovo rođenim kršćaninom.

„Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao što je on pravedan… Tko god je rođen od Boga ne počinja grijeha…“ (1.Iv 3,7-9), kao i toda da je Isus došao da odnese naše grijehe i “… da u njemu nema grijeha. (te da) Tko god ostaje u njemu, ne čini grijeh, a tko griješi, nije ga ni vidio ni upoznao” (1.Iv 3,5-6).

Štoviše katolička crkva uči da u slučaju postojanja olakšavajućih okolnosti, ni najteži grijeh ne mora nužno imati vječnu posljedicu. Da bi neki grijeh bio smrtan mora ispunjavati tri uvjeta:

a)     grijeh mora biti ozbiljan

b)     griješnik mora biti svjestan što je učinio

c)      grijeh mora biti učinjen namjerno*

*Slobodu naše volje može omesti naše prirodno stanje, utjecaj lošeg odgoja, unutarnji ili vanjski pritisci ili pak silovitost  iznenadnih i nasilnih strasti – Dogmatska teologija za laike, Matthias Premm

U praksi se događa da ovi uvjeti postanu instant izgovori za bezakonje. Uzmimo za primjer često ponavljanje izvjesnog grijeha, prema njihovoj teologiji, taj grijeh možda i nije u potpunosti namjeran.

Otac melvin L. Farell pokazuje kako se to može odnositi čak i na homoseksualnost: „… isto vrijedi i za osobu koja je opsjednuta homoseksualnim činom od kojeg se naizgled ne može suzdržati. Stoga nije pravedno takvu osobu automatski označiti kao počinitelja smrtnog grijeha.“ Katekizam za roditelje i učitelje

Shodno tome Biblija uči da su svi grijesi smrtni. Crkva uči da nijedan grijeh ne mora biti smrtan. Iako Biblija ne spominje lake grijehe, Crkva uči da je svaki grijeh potencijalno lak, ako postoje odgovarajuće okolnosti.

Zaključak:

Samo je grešnik koji je svjestan svoje grešnosti, spreman uvidjeti da mu je potreban Spasitelj. Takav se čovjek, kada čuje poruku evanđelja, drži križao kao utopljenik za pojas za spašavanje. Taj je čovjek svjestan da je Isusova krv pružila punu zadovoljštinu za njegov grijeh: prošli, sdašnji i budući, unatoć tome što je on sam tisuću puta mogao završiti u paklu.

Rimokatolička teologija pak, neprestano potkopava ozbiljnost grijeha i njegove posljedice, i to uglavnom zato što uči da većina grijeha za sobom ne povlaći smrtnu kaznu, Ta je laž stara kao i sam svijet. Nakon što je Bog upozorioa Adama i Evu da će zasigurno umrjeti ukoliko se ogluše na njegovu zapovijed (Post 2,17), Sotona je Evi rekao „Ne, nećete umrjeti!“ (Post 3,4).

Istaje ova lažprevarilamnoštvokatoličkihvjernika.Usljed toga mnogikatolicipotcjenjujusvoj problem, tespremnoprihvaćajunauksvojecrkvekako bi umirilivlastitu savjest.

 

Stav katoličke crkve o teoriji evolucije

Prije nego objasnim sam stav rimo-katoličke Crkve o toj temi htjeo bih objasniti što znači teorija evolucije

a)     da svi potječemo od najprimitivnijih bakterija, koje su potom evoluirale u beskralježnjake, ovi potom u ribe, ribe u vodozemce, vodozemci u gmazove, gmazovi u sisavce – konkretnije konje, od kojih su se razvili majmuni, a potom od majmuna ljudi

b)     dakako evolucionisti nikada neće reći da su ljudi nastali od današnjih majmuna, ali „majmunolika“ stvorenja koja su nam navodni zajednički pretci u biti su još primitivnija od današnjih majmuna

c)      ljudi su samo druga vrsta životinja

d)     Zemlja je stara 5 milijardi godina

e)     Itd itd….

E vidite. Katolička crkva u biti kaže da su ljudi nastali od majmuna evolucijom, da pojasnim, u trenutku kada su majmuni visoko „evoluirali“, Bog im je udahnuo besmrtnu dušu, iako Biblija govori da niti smo nastali evolucijom od majmuna niti imamo besmrtnu dušu.

Biblija ukratko kaže sljedeće o nastanku čovjeka:


1. Čovjekovo tijelo sazdano je iz zemaljskog praha, nema ni spomena da je prvo stvoreno neko živo biće koje je postupno usavršavano

2. Kada je Bog udahnuo dah života u beživotni prah, čovjek je postao živa duša, a nije dobio „besmrtnu dušu“

3. Prvo je stvoren muškarac, a potom žena. Bog je uspavao Adama izvadio njegovo rebro i od njega načinio Evu. dakle, i za ženu vidimo da je izravno stvorena iz dijela muškarčevog tijela. niti u njenom slučaju nema niti govora o evolucijskom razvoju

4. Vidimo da je ljudski rod stvoren na Božju sliku. hebrejska riječ radah znači: sjena, slika, odsjaj. Čovjek je stvoren prema Božjem obličju, nije naravno Bog, ali je njegova preslika, niti slučajno usavršena životinja, koliko god bila na visokom stupnju

5. Bog je prvim ljudima dao autoritet da vladaju zemljom, biljnim i životinjskim svijetom. Adam je imenovao životinje koje je Bog stvorio, što znači da su one već bile u svom konačnom obliku

6. Prvi ljudi imali su odnos s Bogom, licem u lice, bili su uočljivo inteligentna is vjesna duhovna bića. Nažalost, toga je i sotona bio svjestan kad je pristupio Evi i zaveo je. Njihov razgovor vođen je na visokoj duhovnoj razini. sotona je Evi objašnjavao stvari vezane za mudrost, izjednačavanje s Bogom i sl. tako sigurno ne bi govorio nekom primatu u razvoju, koji ga vjerojatno nebi ni riječi razumio.

Doduše, kako Eva nikada prije nije čula neistinu, odlučila je povjerovati Sotoninoj laži, tako je preko Eve, grijeh i smrt ušla u naš svijet iako će jednog dana biti iskorjenjeni i jedno i drugo (grijeh i smrt).

Jer je Adam najprije bio stvoren, potom Eva. Adam nije bio zaveden, a žena zavedena počni prijestup.“ (1. Timoteju 2,13)

„Ali se bojim, da kao što zmija Evu prevari lukavstvom svojim, tako i misli vaše da se ne pokvare i odmetnu od iskrene odanosti prema Kristu.“ (2. Korinćanima 11,3)

Doduše i meni je u hrvatskom sustavu obrazovanja bio ispran mozak, tako da sam i ja prije obraćenja vjerovao da smo nastali od majmuna, dok se nisam otrijeznio, ušao duboko u tu temu sa znanstvene strane i shvatio da se radi o najvećoj prijevari posljednjeg vremena. Sjećam se kako mi je bila čudna teorija po kojoj su goveda zaplivala po moru i pretvorila se u kitove bez da postoji ijedan prijelazan oblik, a trebali bi ih imati milijune!!

Zašto je toliko bitno kako smo nastali? Zato jer ako ustanovimo da smo nastali na način opisan u Bibliji, propadaju svi ostali religjski koncepti, i kršćanstvo postaje apsolutna istina u moru lažnih religija i lažnih proroka koji vode ovu Zemlju u propast.

Pogledajte što kažu katolici na tu temu (link): „Znanost nam danas neosporno dokazuje kako je čovjek nastao kroz proces evolucije iz životinjskog svijeta. Krajem razdoblja krede i početkom tercijara, prije otprilike 70-65 milijuna godina…“

Papa Pio XII. je 1950. ocijenio da je evolucija valjani znanstveni pristup nastanku ljudi, dok je papa Ivan Pavao II. ponovio to 1996 (link). Papa Benedikt XVI. u govoru u Parizu prošlog tjedna govorio je i protiv doslovnog čitanja Biblije. (link)

 

Stav katoličke crkve o teoriji evolucije

Prije nego objasnim sam stav rimo-katoličke Crkve o toj temi htjeo bih objasniti što znači teorija evolucije

a)     da svi potječemo od najprimitivnijih bakterija, koje su potom evoluirale u beskralježnjake, ovi potom u ribe, ribe u vodozemce, vodozemci u gmazove, gmazovi u sisavce – konkretnije konje, od kojih su se razvili majmuni, a potom od majmuna ljudi

b)     dakako evolucionisti nikada neće reći da su ljudi nastali od današnjih majmuna, ali „majmunolika“ stvorenja koja su nam navodni zajednički pretci u biti su još primitivnija od današnjih majmuna

c)      ljudi su samo druga vrsta životinja

d)     Zemlja je stara 5 milijardi godina

e)     Itd itd….

E vidite. Katolička crkva u biti kaže da su ljudi nastali od majmuna evolucijom, da pojasnim, u trenutku kada su majmuni visoko „evoluirali“, Bog im je udahnuo besmrtnu dušu, iako Biblija govori da niti smo nastali evolucijom od majmuna niti imamo besmrtnu dušu.

Biblija ukratko kaže sljedeće o nastanku čovjeka:


1. Čovjekovo tijelo sazdano je iz zemaljskog praha, nema ni spomena da je prvo stvoreno neko živo biće koje je postupno usavršavano

2. Kada je Bog udahnuo dah života u beživotni prah, čovjek je postao živa duša, a nije dobio „besmrtnu dušu“

3. Prvo je stvoren muškarac, a potom žena. Bog je uspavao Adama izvadio njegovo rebro i od njega načinio Evu. dakle, i za ženu vidimo da je izravno stvorena iz dijela muškarčevog tijela. niti u njenom slučaju nema niti govora o evolucijskom razvoju

4. Vidimo da je ljudski rod stvoren na Božju sliku. hebrejska riječ radah znači: sjena, slika, odsjaj. Čovjek je stvoren prema Božjem obličju, nije naravno Bog, ali je njegova preslika, niti slučajno usavršena životinja, koliko god bila na visokom stupnju

5. Bog je prvim ljudima dao autoritet da vladaju zemljom, biljnim i životinjskim svijetom. Adam je imenovao životinje koje je Bog stvorio, što znači da su one već bile u svom konačnom obliku

6. Prvi ljudi imali su odnos s Bogom, licem u lice, bili su uočljivo inteligentna is vjesna duhovna bića. Nažalost, toga je i sotona bio svjestan kad je pristupio Evi i zaveo je. Njihov razgovor vođen je na visokoj duhovnoj razini. sotona je Evi objašnjavao stvari vezane za mudrost, izjednačavanje s Bogom i sl. tako sigurno ne bi govorio nekom primatu u razvoju, koji ga vjerojatno nebi ni riječi razumio.

Doduše, kako Eva nikada prije nije čula neistinu, odlučila je povjerovati Sotoninoj laži, tako je preko Eve, grijeh i smrt ušla u naš svijet iako će jednog dana biti iskorjenjeni i jedno i drugo (grijeh i smrt).

Jer je Adam najprije bio stvoren, potom Eva. Adam nije bio zaveden, a žena zavedena počni prijestup.“ (1. Timoteju 2,13)

„Ali se bojim, da kao što zmija Evu prevari lukavstvom svojim, tako i misli vaše da se ne pokvare i odmetnu od iskrene odanosti prema Kristu.“ (2. Korinćanima 11,3)

Doduše i meni je u hrvatskom sustavu obrazovanja bio ispran mozak, tako da sam i ja prije obraćenja vjerovao da smo nastali od majmuna, dok se nisam otrijeznio, ušao duboko u tu temu sa znanstvene strane i shvatio da se radi o najvećoj prijevari posljednjeg vremena. Sjećam se kako mi je bila čudna teorija po kojoj su goveda zaplivala po moru i pretvorila se u kitove bez da postoji ijedan prijelazan oblik, a trebali bi ih imati milijune!!

Zašto je toliko bitno kako smo nastali? Zato jer ako ustanovimo da smo nastali na način opisan u Bibliji, propadaju svi ostali religjski koncepti, i kršćanstvo postaje apsolutna istina u moru lažnih religija i lažnih proroka koji vode ovu Zemlju u propast.

Pogledajte što kažu katolici na tu temu (link): „Znanost nam danas neosporno dokazuje kako je čovjek nastao kroz proces evolucije iz životinjskog svijeta. Krajem razdoblja krede i početkom tercijara, prije otprilike 70-65 milijuna godina…“

Papa Pio XII. je 1950. ocijenio da je evolucija valjani znanstveni pristup nastanku ljudi, dok je papa Ivan Pavao II. ponovio to 1996 (link). Papa Benedikt XVI. u govoru u Parizu prošlog tjedna govorio je i protiv doslovnog čitanja Biblije. (link)

Da podsjetim, iako se na slikama koje prikazuju evolucija čovjeka prikazuju neki prijelazni oblici rijetko se ide malo dalje unazad, zato jer evolucija sisavaca počinje sa konjima, tako da ako bismo išli malo dalje unazad, našli bismo konje, a prije njih i gmazove, vodozemce i ribe, pa čak i beskralježnjake! Navodno, svi su oni prema toj teoriji naši manje ili više davni preci.

 

Dakako kada udarite u temelje te teorije postavlja se i pitanje što uopće znači biblijski pojam duša i gdje se mrtvi nalaze do smti (link)

 

Drugo prilično nezgodno pitanje je dali li ljudi već gore u paklu, tj. da li će zli biti kažnjeni odmah nakon smrti ili tek kada dođe „Sudnji dan“ (link)

 

Katolička Crkva tvrdi da se vjera i nazovi „znanstvene“ činjenice (teorija evolucije) ne suprostavljaju, drugim riječima da se slažu, više o tome možete pročitati u prilično opširnom članku na wikipediji pod naslovom

Evolution and the Roman Catholic Church

Evo I par linkova na Hrvatskom

Sveta Stolica: Darwinova teorija evolucije je u skladu s Biblijom

Katolička crkva prihvatila Darwina 

Sveta Stolica priznaje učenje Charlesa Darwina

 

Stav prema Katoličkoj crkvi i papinskoj službi (Adventisti imaju odgovor)

Prije nego što dođem do toga što rimokatolička crkva zamjera Adventistima po pitanju papinske službe, moram prvo izložiti stav Adventista sedmog dana prema njoj. Stav Adventističke crkve prema papinstvu je jednak stavu svih reformatora, a to je Biblijski utemeljeni stav. On se sastoji iz dvije točke: Prva je biblijska neutemeljenost papinstva, a druga je pogansko podrijetlo papinske službe. To ću vam upravo sada izložiti, a poslije ću se osvrnuti na katoličke tvrdnje.

Je li Petar bio prvi papa?

Poglavar rimokatoličke crkve jest rimski papa. Prema katoličkom nauku taj čovjek je zemaljska „glava“ crkve i „nasljednik“ apostola Petra. U skladu s tim vjerovanjem, Krist je postavio Petra za prvog papu, a ovaj je otišao u Rim, i u tom svojstvu ostao dvadeset i pet godina. Počevši od Petra, papinsko naslijeđe koje traje do danas iznimno je važan dio rimokatoličkog nauka. No naučava li Biblija da je Krist odredio jednoj čovjeka da bude nad ostalima u Njegovoj crkvi? Je li Isus ustanovio papinsku službu? Je li on postavio Petra za vrhovnog pontifa? – Upravo suprotno, Biblija – Sveto Pismo – jasno pokazuje da je KRIST „glava crkve“ (Ef 5,23) – a ne papa!

Jednom su Jakov i Ivan pristupili Isusu s molbom da mu jedan od njih sjedne zdesna a drugi slijeva u kraljevstvu Božjem. (U kraljevstvima Istoka te su položaje zauzimala dva najviša državna ministra, koji su po ovlasti bili odmah iza kralja). Ako je rimokatolička tvrdnja istinita, tada je izgleda Isus Petru dao mjesto sa svoje desne strane, a nije namjeravao ostaviti mjesto ni za koga s lijeve strane. I opet je Isusov odgovor bio protivan: „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Među vama neka ne bude tako!“ (Mk 10,35-43). U toj izjavi Isus otvoreno kaže da ni jedan od njih ne treba vladati nad ostalima.

Umjesto toga on naučava jednakost, a time i jasno poriče načelo da papa nad svima u crkvi vlada u svojstvu „biskupa nad biskupima“! Nadalje, Isus naučava jednakosti upozoravajući svoje učenike da ne upotrebljavaju laskave vjerske nazive: „Otac“ (papa znači otac), „Rabbi“ (učitelj) ili „Gospodar“. „Vi pak ne dajte se zvati `Rabbi`, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist.“ (Mt 23,4-10). Ipak, rimokatolike se naučava da je Petru dan taj uzvišen položaj da je cjeloulupna crkva sagrađena „na njemu“! Stih kojim se pokušava potvrditi taj stav nalazi se u Mateju 16,18: „A ja tebi kažem: Ti si Petar, a na toj stijeni ću sagraditi Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“

Ako taj stih stavimo u okvir radnje, možemo vidjeti da Crkva nije sagrađena na Petru, nego na Kristu. U prethodnim stihovima Isus je upitao učenike što ljudi govore za Njega, to jest, tko je On? Neki su rekli da je Ivan Krstitelj, neki da je Ilija, dok su drugi mislili da je Jeremija ili jedan o proroka. Tada je Isus upitao: „A vi, što vi kažete tko sam?“ Na to je Petar odvratio: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ Potom mu je Isus rekao „Ti si Petar („pétros“ – kamen, komad stijene koji se može pomicati), a na ovoj ću Stijeni („pétra“ – stijena, litica – velika temeljna stijena istine koju je Petar upravo bio izrekao) sagraditi Crkvu svoju.“ Jeruzalemska Biblija prevodi to sa „na ovoj stijeni“, dok ostali katolički prijevodi (iz očitog razloga) u pravilu prevode sa „na toj stijeni“ ignorirajući činjenicu da grčki orginal govori o ženskom rodu, a ne o muškom rodu. Zapazimo da tekst ne kaže „Ti si Petar – kamen“, niti „Ti si Petar – stijena“, nego „Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću crkvu svoju“.

Stijena na kojoj ima biti sagrađena istinska Crkva povezana je s Petrovom izjavom: „Ti si Krist“. „Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ (1 Pt 2,4-9).

Prema tome, Krist je ta stijena na kojoj je sagrađena crkva. Štoviše, Petar ovdje govori o izgradnji „duhovne građevine“, o svećenstvu (Napomena, Petar ovdje govori „običnim“ vjernicima, a ne kleru katoličke crkve!) – a ta duhovna građevina je Crkva (zajednica onih koji vjeruju u Isusa)! Što znači da je Rimokatolička crkva utemeljena na krivome temelju, jer prava Kristova crkva (dakle, opća Crkva svih vjernih) izgrađena je na Kristu, a ne na Petru! „Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.“, (1 Kor 3,11). Od 15 puta koliko se riječ petra spominje u Novom zavjetu, nikada se ne odnosi ni na jednoga od apostola, a kamoli na Petra! Štoviše, kada se ne odnosi na doslovnu stijenu (Otk 6,15) ili na Isusa (1 Pt 2,8), odnosi se još na Kristov nauk (Mt 7,24-25; Lk 6,48) i ni jedanput na Petra!

Kad im je Isus rekao da će izgraditi svoju Crkvu na Stijeni, učenici iz toga nisu shvatili da uzvisuje Petra, kao da bi ovaj trebao biti njihov papa, jer dva poglavlja kasnije pitaju Isusa tko je NAJVEĆI (Mt 18,1). Da je Isus naučavao kako je Petar taj na kome treba izgraditi Crkvu, i ako taj stih dokazuje da Petar treba biti papa, učenici bi zacijelo znali tko je najveći među njima! Ustvati, do doba kada je rimski biskup bio Kalisto (218.-233. godine), tekstom iz Mt 16,18 nije se dokazivalo da je Crkva sagrađena na Petru, kao ni da je rimski biskup njegov nasljednik. Osim toga, razmotrimo li pobliže na temelju Biblije tko je bio Petar, postat će nam jasno da Petar uopće nije bio papa!

To se vidi iz sljedećih činjenica: a) Petar je bio oženjen. Činjenica da je Petar bio oženjen nije u skladu sa katoličkim stavom da papa treba biti neoženjen. To vidimo iz Mt 8,14 i 1 Kor 9,5. b) Petar nije dopuštao da mu se ljudi klanjaju. „Kornelije mu pođe u susret, pade mu do nogu i duboko se pokloni, ali ga Petar pridigne govoreći: Ustani! I ja sam samo čovjek!“ (Dj 10,25-26). – To se silno razlikuje od onoga što bi rekao papa – jer se papi ljudi klanjaju. c) Petar nije „predaji“ pridavao jednako važnost kao i Božjoj riječi. Upravo suprotno, Petar je malo vjerovao u predaju „otaca baštinjenu“ (1 Pt 1,18). Njegova propovijed na Pedesetnicu (Duhove) bila je ispunjena riječju Božjom, a ne ljudskim predajama. d) Petar nije bio papa, jer nije nosio krunu. On je sam objašnjavao da ćemo tek kada dođe Vrhovni Pastir, Gospodin Isus Krist, „primiti neuveli vijenac (krunu) slave“ (1 Pt 5,4). Budući da se Krist nije ponovo pojavio, kruna koju nosi papa nje ona koju daje Krist. Ukratko, apostol Petar se nikada nije ponašao poput pape, niti se odijevao kao papa; nikada nije govorio ni pisao kao papa, niti su mu ljudi pristupali kao što pristupaju papi!

Očito je da Petar nije fizička stijena i temelj Kristove Crkve, zato jer ga i sam Krist nedugo nakon što kaže da će na „ovoj stijeni izraditi Crkvu“  naziva Sotonom (Mt 16,23), a sam Petar tri puta ga se odriče. Kada bi Petar bio doslovni temelj Crkve Božje, to bi impliciralo da bi se sa Petrovom smrću i sama Crkva urušila jer bi ostala bez temelja. Tako isto Petar ne može biti niti „duhovna stijena“, jer je iz Svetog Pisma jasno da je duhovna stijena sam Krist, a ne apostol Petar. Isus Krist je temelj crkve, a ne Petar („Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.“, 1 Kor 3,11). Krist je stijena (duhovna), tako da Pavao u 1 Kr 10,3 to jasno govori: “I svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.“

Međutim potrebno je razjasniti i sljedeći stih: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” (Mt16,19). Prije svega, bitno je naglasiti da katolici tvrde da je Isus upravo ovdje dao baš Petru moć da „svezuje“ i „razvezuje“, međutim oni koji to tvrde zaboravljaju da je ta „moć“ dana i ostalim učenicima, pogledajte i sami: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“, (Mt 18,18). Samim time očito je da ove riječi nemaju veze nikakve veze sa papinstvom ili „papinom nezabludivošću“. Sveto pismo pokazuje da je Petar svoj autoritet dijelio s drugim apostolima (Ef 2,19-20), a vlast da „odrješuje i veže“ koja mu je pripisana dijelio je i s mjesnim crkvama, a ne samo s njihovim vođama (Mt 18,15-19; 1 Kor 5,1-13; 2 Kor 13,10; Tit 2,15; 3,10-11).

Papinstvo se pojavilo tek par stoljeća kasnije. Ključ koji su Isusovi učenici dobili bilo je evanđelje, spasonosna sila Božja za spasenje ljudi po vjeri u Krista (Dj 4,12). Samim time što su dobili Božju riječ i primili Duha Svetoga dobili su silu i autoritet da ljudima oko sebe navjeste radosnu vijest i na taj način otvore drugima vrata neba. Jedino vjerom i pokajanjem, odnosno uzvjerovanjem u Božju riječ koja im je bila propovjedana preko tih ljudi ti isti su mogli biti spašeni.

Pismo nigdje ne kaže da se za očuvanje crkve od zablude autoritet apostola prenosio na one koje su oni rukopoložili za službu (apostolsko naslijeđe). Apostolsko naslijeđe je „učitano“ u stihove koje Rimokatolička crkva koristi kao dokaz za tu doktirinu (2 Tim 2,2; 4,2-5; Tit 1,5; 2,1; 2,15; 1 Tim 5,19-22). Pavao NE poziva vjernike u različitim crkvama da prime Tita, Timoteja i druge crkvene vođe na temelju njihova biskupskog autoriteta, nego na temelji toga što su njegovi suradnici (1 Kor 16,10; 16,16; 2 Kor 8,23). S druge strane, Pismo UČI da će lažni učitelji ustati čak i među prihvaćenim crkvenim vođama i da kršćani trebaju usporediti učenje tih kasnijih crkvenih vođa sa Svetim pismom, za koje Biblija jedino kaže da je nezabludivo.

Biblija ne uči da su apostoli bili nezabludivi, izuzev njihovih spisa koji su uvršteni u Pismo (2 Tim 3,16; 2 Pt 1,18-21). Kada je u svome govoru upućenom crkvenim vođama iz grada Efeza spomenuo da će doći lažni učitelji, za borbu protiv njihovih zabluda Pavao ih NE preporučuje „aposotlima i onima koji provode njihov autoritet“, nego „Bogu i riječi – njegovoj milosti…“ (Dj 20,28-32). Sveto pismo nigdje ne naučava postojanje „učiteljskog Magisterija“ ili biskupskog učiteljstva, niti ga se stavlja na istu razinu autoriteta sa Svetim pismom. Štoviše, povijest je pokazala da, svaki put kada se nekom drugom izvoru autoriteta daje jednaka važnost kao Pismu, taj drugi autoritet uvijek ide dalje od Svetoga pisma (kao što je slučaj s drugim prihvaćenim Mormonskim spisima i Kulom stražara Jehovinih svjedoka).

Prema tome, isto je i s Rimokatoličkom crkvom. Katolički katekizmi opetovano priznaju kako se mnoge njihove doktrine ne nalaze ili ne temelje u Svetom pismu (Marija kao Su-otkupiteljica i Su-zagovornica, bezgrješna, začeta bez grijeha; njezino uzašašće; molitve svecima i uzvisivanje njih i njihovih slika itd.). Za rimokatolike, konačni autoritet ima „majka Crkva“, a ne Pismo, bez obzira što kažu da je Magisterij „sluga Svetoga pisma“. Ponovno, Biblija uči da je potrebno koristiti Pismo kao mjerilo pomoću kojega možemo razlikovati istinu od laži. U Galaćanima 1,8-9, Pavao kaže kako za razlikovanje istine od zablude nije važno TKO uči nego ŠTO se uči. I dok Rimokatolička crkva nastavlja osuđivati na pakao (proklinjati) one koji odbacuju Papin autoritet, Sveto pismo to prokletstvo čuva za one koji uče neko drugo evanđelje koje se razlikuje od onoga koje je dato i zapisano u Novom zavjetu (Galaćanima 1,8-9).

Premda Rimokatolička crkva smatra kako su apostosko naslijeđe i nezabludiv Magisterij logički nužni kako bi Bog mogao nezabludivo voditi Crkvu, Sveto pismo kaže da je to Bog svojoj crkvi priskrbio kroz: a) nezabludivo Pismo, (Dj 20,32; 2 Tim 3,15-17; Mt 5,18; Iv 10,35; Dj 17,10-12; Iz 8,20; 40,8 itd.); b) Kristovu neprekinutu velikosvećeničku službu na Nebu (Heb 7,22-28); c) Svetoga Duha koji je vodio apostole u istini nakon Kristove smrti (Iv 16,12-14), koji vjernicima daje darove za djelo službe, uključujući učenje (Rim 12,3-8; Ef 4,11-16), i koji koristi pisanu Riječ kao svoje glavno sredstvo (Heb 4,12; Ef 6,17). Koja je crkva prava određuje usklađenost s biblijskim učenjem, a ne apostolsko naslijeđe. U Svetom pismu spominje se ideja da Božja riječ treba biti vodilja koju crkva treba slijediti (Dj 20,32). Upravo je Pismo trebalo biti nezabludivi mjerački štap za učenje i praksu (2 Tim 3,16-17). Učenje se treba usporediti sa Svetim pismom (Dj 17,10-12).

Tih davnih dana kada je Crkva tek nastala Petar je imao najistaknutiju službu među apostolima. Kad god u Bibliji naiđemo na popis dvanaestorice apostola, Petrovo ime se uvijek spominje prvo (Mt 10,2, Mk 3,16; Lk 6,14; Dj 1,13), ali ništa od toga ne ukazuje da je Petar ikada bio pada ili sveopći „biskup nad biskupima“! Dok je Petar, očigledno, imao najistaknutiju ulogu među apostolima u samom početku, izgleda da je kasnije najistaknutiju službu imao Pavao. Kao jedan od pisaca Novog zavjeta, Pavao je napisao 100 poglavlja s 2325 redaka, a Petar samo 8 poglavlja sa 166 redaka. U Galaćanima 2,11 čitamo kako je jednom Pavao ukorio Petra „jer je zavrijedio OSUDU“ – što zvuči čudno ako su Petra smatrali „nepogrešivim“ papom! Pavla su nazivali „apostolom pogana“ (Rim 11,13), dok je Petar prvenstveno službovao među Židovima (Gal 2,7-9).

Ta činjenica sama po sebi izgleda dovoljnom da pokaže kako Petar nije bio rimski biskup, jer je Rim bio poganski grad (Dj 18,2). No s biblijskog gledišta ne postoji dokaz da se Petar ikada uopće približio Rimu! Novi nam zavjet govori da je pohodio Antiphiju, Samariju, Jopu, Cezareju i neka druga mjesta – ali ne i Rim! To je neobičan propust, jer su Rim u to doba držali najvažnijim gradom na svijetu! Umjesto toga, postoji samo jedan odlomak u Pismu, onaj u 1 Pt 5,13, u kojemu Petar piše iz „Babilona“, a to ime se ponekad odnosilo na Rim. Ali i bez obzira na to, nauk da je Petar bio rimski biskup i to dvadeset i pet godina (42.-67. godine) ne stoji! Oko 44. godine Petar je bio na saboru u Jeruzalemu (Dj 15), a oko 53. godine Pavao mu se pridružio u Antiohiji (Gal 2,11). Oko 58. godine Pavao je napisao poslanicu kršćanima u Rimu, u kojom poimenice pozdravlja dvadeset sedam osoba – i uopće ne spominje Petra! – Zamislite misionara koji piše crkvi i pozdravlja poimenice dvadeset sedam njezinih članova, a da uopće ne spomene pastora! Prema tome, temelj papine nepogrešivosti te postojanja samoga papinstva, ne temelji se na Pismu!

Pogansko podrijetlo papinstva

Nimrod, kralj i osnivatelj Babilona (Post 10,10), nije bio samo njegov politički, nego i vjerski vođa – svećenik-kralj. Ime Nimrod dolazi od riječi „marad“ i znači „on se pobunio“. „The Jewish Encyclopedia/Židovska enciklipedija“ kaže da je Nimrod „naveo ljude da se pobune protiv Boga“, a poznati povjesničar Josip Flavije piše: „Nimrod je bio taj koji ih je potakao na uvredu i neposluh prema Bogu“. Babilonska se religija uvelike provodila pomoću tajanstvenih simbola, pa se stoga i naziva „misterijskom“, tj. otajstvenom (tajanstvenom) religijom. Od Nimroda potječe niz svećenika-kraljeva od kojih je svaki bio poglavar okultne babilonske misterijske religije. Taj niz nastavio se sve do doba kralja Baltazara o kojem čitamo u Bibliji u knjizi proroka Danijela.

Taj se idolopoklonički sustav proširio iz Babilona na sve „narode“, jer su upravo odadne ljudi bili raspršeni po svoj zemlji (Post 11,9). Židovski su proroci prorekli da če Babilon biti uništen i on danas odista stoji u ruševinama (Jer 50,39; 51,62). Kad je Rim osvojio ondašnji svijet, poganstvo koje se proširilo iz Babilona i razvilo među različitim narodima prihvaćeno je u vjerski sustav poganskom Rima. Tu spada i postojane vrhovnog nadsvećenika („Pontifexa Maximusa“). Na taj način babilonsko poganstvo, koje se izvorno provodilo pod Nimrodovom vladavinom, u Rimu ujedinjeno je pod vlašću jednog čovjeka – Julija Cezara koji je godine 63. pr. Kr. službeno proglašen „Pontifexom Maximusom“ misterijske religije, koja je od tog doba učvrščena u Rimu.

Rimski carevi (uključujući i Konstantina) nastavili su obavljati službu „Pontifexa Maximusa“ sve dok je, 376. godine, car Gracijan nije odbio iz kršćanskih pobuda. On je u toj tituli i službi vidio idolopoklonstvo i svetogrđe. No ipak se do tog razdoblja „biskup Rima! domogao političke vlasti i prvenstva, te je, dosljedno tome, 378. godine rimski biskup Dema izabran za „Pontifexa Maximusa“ – velikog svećenika misterija.Budući da su Rim držali najvećim gradom svijeta, neki kršćani smatrali su rimskog biskupa „biskupom nad biskupima“ i poglavarom Crkve. To je stvorilo jedinstvenu situaciju: sada su jednog čovjeka „glavom“ smatrali i kršćani i pogani.

Od toga razdoblja pa nadalje rijeke poganstva i kršćanstva potekle su zajedno tvoreći ono što danas poznajemo kao rimokatoličku crkvu pod vodstvom „Pontifexa Maximusa“ – pape. Ali kako jedan čovjek može biti istodobno biti i poglavar crkve i „Pontifex Maximus“ – poglavar poganskih misterija? Pokušavši prikriti to očigledno nesuglasje, crkveni su vođe tražili sličnosti između dvjema religijama. Jedna od zapanjujućih sličnosti bila je ta da je vrhovni svećenik poganske religije nosio kaldejski naziv „Peter“, koji znači „Tumač“ – tumač misterija. To je otvorilo mugučnost da se poganska služba „Pontifexa Maximusa“ „kristijanizira“ povezivanjem „Petera“, rimskog „Velikog tumača“, s Petrom apostolom. Jedna druga rimska mješavina uključuje i „ključeve“.

Gotovu tisuću godina Rimljani su vjerovali u mistične ključeve poganskog boga Janusa i božice Kibele. U mitraizmu, jednom od glavnih ogranaka misterija koje su došle u Rim, bog Sunca nosio je dva ključa. Kad bi se rimski car proglasio nasljednikom „bogova“ i vrhovnim svećenikom misterija, ključevi bi postali simbolom njegova autoriteta. Kasnije kada je rimski biskup postao „Pontifex Maximus“, ujedno je postao i posjednik mističnih vrata. To je dovelo do toga da su papu prihvatili i pogani te se ponovo otvorila mugućnost da u priču umijepaju Petra. Nije li Krist rekao Petru: „I dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskog…“ (Mt 16,19). Ipak sve do 431. godine papa nije javno proglasio da posjeduje ključeve ovlasti predane Petru. To se zbilo tek pedeset godina nakon što je papa postao „Pontifex Maximus“, posjednik ključeva.

Ključ što je bio predan Petru (i ostalim učenicima) predstavlja poruku Evanđelja pomoću koje ljudi mogu ući u kraljevstvo Božje. Budući da neki tu istinu nisu razumjeli na ispravan način, nije neobično da se Petra prikazuje kao vratara koji odlučuje koga će pustiti u Nebo, a koga neće (!), što je jako nalik shvaćanjima povezanim spoganskim bogom „Janusom“ – čuvarom vratiju i kapija u poganskoj rimskoj mitologiji. Zanimljivo je da nije samo ključ simbol boga Janusa nego i pijetao. Povezati pijetla s Petrom nije nio problem, ta nije li se pijetao oglasio one noći kada je on zanijekao Gospodina? (Iv 18,27).

Sasvim je izvjesno da papin naziv „Vrhovni nadsvećenik“, tj. „Pontifex Maximus“ nije kršćanskog podrijetla, jer taj naziv su nosili rimski carevi iz pretkršćanskog razdoblja. Izraz „Pontif“ dolazi od riječi „pons“, to jest „most“, i „facio – praviti“, a to znači „graditelj mostova“. Svećenike-kraljeve, careve iz doba poganstva, smatrali su graditeljima i čuvarima rimskih mostova. Svaki od njih bio je veliki svećenik i tvrdio za sebe da je most ili karika da ovaj život povezuje s budućim. Svog glavnog svećenika – ogranak misterijske religije – mitraizam je imao u „Pater Patrumu“, što znači „Otac otaca“. Preuzevši izravno taj naziv, poglavar rimokatoličke crkve nazvao se PAPA – to jest, „Otac otaca“.

U ono doba „Otac“ mitraizma imao je sjedište u Rimu, a katolički ga „Otac“ ima danas. Dragocjeno i bogato urešena oprava što je nose pape nije prihvaćena od kršćanstva, nego je oblikovana prema odjeći rimskih careva. Povjesničari nisu propustili zapaziti su činjenicu, jer je njihovo svjedočanstvo da je „odjeća svećenstva naslijeđena od poganskog Rima“. „Tiara“, kruna koju nose pape, predma se u različitim povijesnim razdobljima različito ukrašavala, istovjetnog je oblika kao što su i krune „bogova“ prikazanih na drevnim asirskim crtežima. Slična je i kruni koju nosi Dagon, bog-riba. Ime „dagon“ dolazi od riječi „dag“ (u Bibliji se ona obično prevodi kao „riba“), a znači „riblji bog“. Premda je bilo nastalo u babilonskog poganstvu, štovanje boga Dagona postalo je vrlo popularno među bezbožnim Filistejcima (Suci 16,21-30; 1 Sam 5,1-5). „Tiara“ se je vremenom razvila u „mitru“ koja je nalik ribi otvorenih ustiju.

Pisac H. A. Ironside rekao je da je rimski papa „izravni nasljednik velikog svećenika babilonskih misterija, kao i sluga boga-ribe – Dagona – zbog kojega, kao i ostali njegovi idolopoklonički prethodnici, nose ribarski prsten“. I ponovo su u tom miješanju poganstva i kršćanstva međusobne sličnosti učinile mješavinu manje očiglednom: u ovom slučaju sa Petrom koji je bio ribar, pa je sa njima povezan i prsten boga-ribe s ugraviranom titulom – „Pontifex Maximus“. Ali apostol Petar nikada nije nosio takav prsten. Njemu se nitko nikada nije klanjao niti mu ljubio prsten. On vjerojatno nije imao ni prstena – jer je onom uzetom čovjeku u Djelima 3,6 rekao: „Srebra ni zlata nemam“!

Nedaleko od velikog oltara Crkve svetog Petra u Rimu postavljen je veliki brončani „Petrov“ kip. Neki pisci iz starine tvrdili su da je to izvorno bio Jupiterov kip – ali je preimenovan u Petra! To je bilo i mišljenje cara Leona, koji je 628. godine izdao proglas protiv uporabe kipova u bogoslužju. No prema spomenutom kipu odnosi se s najdubljim poštovanjem, a stopala su mu bila poljubljena toliko puta da su mu palci gotovo posve istrošeni! Običaj sjelivanja, tj., ljubljena kipa (idola) preuzet je iz poganstva. U doba proroka Ilije puk se klanjao bogu Baalu i cjelivao ga. Bog je rekao: „Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala“ (1 Kr 19,18).

Ljubljenje, tj., cjelivanje idola bio je način štovanja boga Baala! Nije samo običaj ljubljenja idola prihvaćen u rimokatoličkoj crkvi, nego i običaj vjerskih procesija, tj.j ophodnji u kojima se nose idoli. Takve procesije uobičajeni su rimokatolički običaji koji, naravno ne potječu iz kršćanstva. U petnaestom stoljeću prije Krista kip babilonske božice Ištar prenosili su uz veliku pompu i ceremonije iz Babilona u Egipat. Biblija ukazuje na glupost onih koji misle da od idola može doći kakvo dobro – od idola koji su tako bespomoćni da ih treba nositi! Izaija u izravnom osvrtu na babilonske bogove kaže: „Vade zlato iz kese i tezuljom mjere srebro, pa naimlju zlatara da od njeg boga načini te pred njim padaju ničice i klanjaju se. Dižu ga na rame i nose ga, onda ga stavljaju na njegovo mjesto; on stoji i ne miče se s njega. Prizivaju li ga, on ne odgovara i nikog ne spasava od nevolje njegove.“ (Iz 46,6-7).

Ne samo da ophodnje (procesije) tijekom kojih se nosi odole i dalje postoje u rimokatoličkoj crkvi, već se tijekom tih ophoda nosi i samoga papu. Ko što su poganskog boga nosili „na ramenima“, tako i danas na vjerskim procesijama nose papu – boga katolicizma! Sve to – kao uz činjenicu da Krist u svojoj Crkvi nije nikada ustanovio službu pape – jasno pokazuje da papa nije Kristov zamjenik ni namjesnik, kao ni nasljednik apostola Petra.

Vjerovanje da je papa Antikrist

Očito da i autor teksta, čiju kritiku pišem u ovome članku, zna da je papinska služba biblijski neutemeljena te da potječe iz poganskih misterijskih religija, budući da Adventistima ne zamjera, ili barem ne navodi, odbijanje papinske službe. Umjesto toga on iznosi sljedeću tvrdnju: „Od mnogih njihovih propovjednika (a o mnogim njihovim vjernicima da i ne govorimo) čut ćemo vjerovanje kako je Katolička Crkva “Babilon-bludnica” iz Knjige Otkrivenja, papa je “Antikrist”, “Zvijer” i sl., a Rim je centar sotonske moći u ovom svijetu.“ Kao prvo želim reći da su sve protestantske crkve do 20. st. smatrale papu antikristom. Isto mišljenje su o papi su imali i Martin Luther („Mi smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antikrista.“; Philip Melanchthon („To je vrlo očito i bez ikakve sumlje, da je rimski papa stvarni antikrist.“), John Knox („Papa je antikrist, a antikrist nije član Kristove nevidljive crkve.“), Jean Calvin („Kratko ću rijeći da Pavlove riječi [opis antikrista iz 2 Sol 2] nemaju druge interpretacije, osim da se odnose na papinstvo.“), Hugh Latimer („Antikrista možemo prepoznati po tome što se uzvisio u crkvi i što izriče sud prije vremena. To što on proglašava neke osobe svetima prije vremena, što sudi ljudima prije Sudnjeg dana – eto to je znak po kojem se može prepoznati antikrist.“), Thomas Cranmer („A što se tiče pape, odbacujem ga kao Kristovog neprijatelja i antikrista, zajedno sa njegovom lažnom naukom.“), William Tyndale („Zar ne znate da je papa stvarni antikrist, o kojem Pisma govore? Ali pazite što govorite, moglo bi vas koštati života.“), Jan Hus („Papa je antikristova inkarnacija.“), a najpoznatiji Baptistički propovjednik, Charles Haddon Spurgeon, govori ovako: „Uhitite papu pod sumljom da je antikrist!“. Ian Paisley, zastupnik u Europskom parlamentu, prekinuo je papin govor riječima: „Antikriste, odbacujemo tebe i tvoja lažna učenja!“. Sveto pismo iznosi Krista kao jedinog posrednika između Boga i čovjeka.

Odvajanje biblijskog nauka od Njega vodi do pogrešnog razumijevanja „puta, istine i života“ (Iv 14,6). Naravi i cilju antikrista odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom izvorniku antikrist može značiti ne samo „protiv Krista“ već i „namjesto Krista“). Time što je u crkvenim učenjima postavio neka druga središta namjesto Krista, Sotona postiže svoj cilj i skreće pozornost s Onoga koji je jedina nada čovječanstva. Sotona naime kao stari obmanjivač mrzi velike istine koje ističu žrtvu pomirnicu i svemočnog Posrednika (“Oduzme mu svagdašnju žrtvu i razori mu njegovo sveto mjesto… na zemlju obori istinu i uspje u svemu što činjaše.” (Dn 8,11-12).

No šta Adventisti sedmog dana misle po tome pitanju? To je jednostavno. Mi vjerujemo u ono o čemu nam govori Biblija. A šta biblija kaže po pitanju antikrista? To je sljedeće što ću vam izložiti, pa vi sami zaključite da li je papa antikrist. U Bibliji imamo spomena šest obilježja antikrista. Kada prođem kroz svih šest, nadam se da će te i svi sami shvatiti o kome Biblija govori kao antikristu.

Prva osobina iz knjige proroka Danijela i Otkrivenja nameće zaključak da se radi o Rimu. Sila koja će zatirati svece svevišnjeg je Rim. Oko toga nema dvojbe. Prvo razapinjanjem Krista, potom progonom njegovih učenika, odsjecanjem glava, bacanjem lavovima itd. U Otkrivenju 13,2 Bog nam daje ključ kako otkriti tko dolazi iza te zvijeri. Ivan piše: „Zmaj joj predade svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast.“ Jeli Zmaj (Rimski imperij) ikada prenio svoju vlast na bilo koju drugu silu? Povjesne knjige kažu da je Konstantin, imperator poganskog Rima darovao svoju prijestolnicu, grad Rim, zajedno sa riznicom i vojskom, rimskom biskupu (papi). Zmaj je i dalje ostao u Rimu, ali više nije poganski, već papinski. Poznati povjesničar Arthur P. Stanley, ovim riječima opisuje prijenos vlasti sa političke na vjersku hijerarhiju: “Pape su popunile upražnjeno mjesto rimskih imperatora, nasljedujući njihovu moć, prestiž i neznabožačke titule… Konstantin je sve ostavio rimskom biskupu… Papinstvo je duh pokojnog Rimskog imperija, koje s krunom na glavi stoluje na njezinom grobu.” („Stanley History“).

Evo samo nekih od nastojanja papinstva da uniši Sveto pismo: a) Na koncilu u Toulouseu, koji se sastao u vrijeme jednog križarskog pohoda odlučeno je: “Zabranjujemo laicima da posjeduju primjerke Starog i Novog zavjeta… Najstrože im zabranjujemo da imaju gornje knjige na narodnom jeziku” (Council Tolosanum, papa Grgur IX,1229. godina, kanoni 14 i 2); b) “Ova se kuga (Biblija) toliko proširila… (oni znaju da) je propovjedanje i tumačenje Biblije laicima apsolutno zabranjeno” („Djela inkvizicije“, Philip van Limborch,); c) Na koncilu u Tarragoni 1234. godine zaključeno je: „Nitko ne smije posjedovati knjige Staroga i Novoga zavijeta na romanskom jeziku i ako ih ima, mora ih predate mjesnom biskupu… kako bi bile spaljene” (D. Lortsch, „Historie de la Bible en France“); d) Papa Pio IX. 1866. godine u enciklici „Quanta cura” izdaje osam zabluda, pod četvtom nalazimo: “Socijalizam, komunizam, tajna društva, Biblijska društva… Kuga te vrste mora se uništiti svim mogućim sredstvima”.

Druga osobina zvijeri iz Otkrivenja 13 je da će biti prvenstveno religijska sila i zahtjevat će obožavanje. Ova osobina ističe kako se ova zvijer razlikuje od ostalih carstava. Njezin će se utjecaj širiti daleko izvan njenih granica. Obožavanje opisano ovdje, predstavlja sveopći sustav, a ne samo neku mjesnu vlast. „Sva se zemlja zanese za Zvijeri” (Otk 13,3). Papa traži da mu se pokloni, prizna njegov autoritet, štoviše katolička crkva kaže da se nitko tko ne prizna njegov autoritet neće spasiti. A što kaže sam papa? „Na ovoj zemlji mi zauzimamo mjesto Boga Svemogućega.” (Enciklika pape Leona III iz 1894. g.); „Papa i Bog su jedno, prema tome on ima svu vlast na nebu i zemlji.” (Pio V); Nikola I kaže za sebe da on „kao Bog nemože biti suđen od strane ljudi”; Ivan XXII obraća se riječima „Dominum Deum nostrum papam” ili „Naš Gospodin Bog papa”; „Mi izjavljujemo i definiramo da je apsolutno potrebno za spasenje svakog ljudskog bića da se pokori Rimskome pontifu (papi)“ – Bonifacije VIII, bula „Unum sanctum“.

Također papa se službeno zove i Božjim namjesnikom na zemlji, navodno „Sveti otac” živi u „Vječnom gradu”, sjedeći na „Svetoj stolici”. Smatra se čak i poglavarom crkve, i to ne samo katoličke već i svih ostalih! Biblija kaže da je samo jedan Svet i da je to Bog, te da Ocem nazivamo samo Boga („Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim Ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskog!“, Mt 23,9) te da crkva ima samo jednog Poglavara, a taj je Isus Krist. Papa se sa tim naravno ne slaže, i tu sada dolazi rješenje „slagalice“. „Ja sam Gospodin, to mi je ime i svoje slave nedam nikome“, (Iz 42,8); „Spasenja nema ni po jednom drugom [osim po Kristu], jer je pod nebom to jedno ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”, (Dj 4,12) Misli li tako i papa Bonifacije VIII? Koga Biblija zove „Svetim Ocem“, samo jednoga!: „Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao“ (Iv 17,11) Misli li to i papa?

Zamislite, pa ni sam Krist nije sebe nazivao „Svetim Ocem“, ali puno govori o onom koji će se uzdići nad crkvom, prisvojiti tu titulu, pogodite kako ga naziva… Antikrist! Vjerojatno mislite, šteta, kad bi barem Biblija nešto govorila o tome, ali Biblija o tome upravo i govori ali ju malo ljudi čita. Apostol Pavao u 2. Solunjanima 2,3-4 kaže da prije Krista dolazi Antikrist, pogledajmo što piše: „Neka vas nitko i nikako ne obmane! Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha, Sin propasti, Protivnik koji ‚sam sebe oholo uzdiže protiv svega’ što ljudi nazivaju ‚Bogom’ ili drže za sveto, tako da sjedne u ‚Božji hram’ pokazujući sebe kao da je Bog.“ „Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas.“, (1 Iv 2,18). Drugim riječima, svatko tko je protiv Krista je antikrist, takvi su se pojavili već u vrijeme apostolske crkve, ali onaj pravi antikrist, „Sin propasti“, „Čovjek grijeha“, koji se oholo uzdiže nad crkvom uzdižući sebe kao samoga Boga iz 2. Solunjanima, tek je trebao doći. I došao je, u obliku papinstva.

Treća osobina Zvijeri koju istiće Ivan: „I bila su joj dana usta koja su govorile ohole riječi i hule“. U Bibliji bogohuljenje nije samo uzimanje Božjeg imena uzalud. I sam Krist bio je optužen zbog toga, tko ga je optužio? „Zbog dobrog te djela ne kamenujemo, odgovoriše mu Židovi, nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek“, (Iv 10,33). Da Isus nije bio Bog, doista bi hulio na Boga kad bi tvrdio da jest. Ovdje vidimo da se svaka tvrdnja čovjeka da je Bog smatra bogohuljenjem. Osoba koja personificira Boga, prisvaja njegove titute, službe i autoritet, smatra se nepogrešivom i nezabludivom, jest bogohulna sila. Štoviše, iako Biblija kaže da ne sudimo, da ne budemo suđeni, jer je samo jedan Sudac (sam Bog), koji će suditi, papa proglašava ljude, svetima, blaženima ili hereticima, drugim riječima sudi im prije vremena. Ima li više takvih ljudi na svijetu? Prepoznajete li možda tu “Svetog oca” papu? Martin Luther u jednom svojem djelu ovako opisuje antikrista: „a vicar of the devil, an enemy of God, an adversary of Christ, a destroyer of Christ’s churches, a teacher of lies”; u prijevodu: „Namjesnik Sotone, neprijatelj Boga, protivnik Kristov, uništitelj Kristove crkve, učitelj laži”.

Četvrtu osobinu zvijeri nalazimo u Otkrivenju 13,7: „I bješe joj dopušteno da povede rat protiv svetih i da ih pobjedi”. Je li Rimska crkva ikada progonila Kristove sljedbenike? Kako da ne! Evo samo nekih ljudi koje je „jedina, sveta, apostolska i katolička crkva” spalila na lomači zbog Isusova svjedočanstva: Girolamo Savonarola, William Tyndale, Jan Hus, Jeronim Praški, Thomas Cranmer, Nicholas Ridley, John Hooper, John Philpot, John Bradford i Hugh Latimer, samo su neki od palih mučenika zbog Isusova svjedoćanstva. Papinstvo je izvrtanjem Božje riječi i Kristova svjedočanstva, uvođenjem idolopoklonstva (štovanja likova), naukom o čistilištu (koje nema veze sa Svetim pismom), naukom o papinoj „nezabludivosti”, uvođenjem nekih drugih posrednika u oprostu grijeha, nasuprot Kristu, izmjenom Božjih zapovijedi i mnogim krivovjerjima postala pala crkva.

U Otkrivenju, žena predstavlja crkvu, a bludnica palu crkvu. Evo što Otkrivenje kaže o njoj: „Žena bijaše odjevena u grimiz i skrlet, sva u zlatu, dragom kamenju i biserju (prepoznajete li nekoga tko se oblači u sjajna odjela, nosi Prada cipele i stavlja sebi tijaru na glavu). U ruci joj zlatna čaša puna gnusobe i nečisti bluda njezina. (mnogi pape bili su tako pokvareni da je njihov nemoral zgražavao čak i pogane) Na čelo joj napisano ime – tajna: Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba zemljinih. I vidjeh: Žena je pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih. Kad je vidjeh, čudom se silnim začudih. Na to će mi anđeo: Što se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu te žene i Zvijeri koja je nosi…“  (Otk 17, 4-7). Naš Gospodin Isus Kristi iz Nazareta, nije imao gdje glavu za nasloniti, bio je skroman i ponizan. Dakako, jedina kruna koju je nosio bila je ona od trnja. Tijaru su inače u davna vremena nosili vladari Mezopotamije, Asirije I ostalih babilonskih i kvazi babilonskih političkih i vjerskih sustava.

Peta osobina: Vjerojatno se pitate… Pa nije valjda katolička crkva promjenila i Božje zapovijedi? Pogledajte Deset Božjih zapovijedi i Deset zapovjedi katoličke crkve, uviđate li razliku? Katolička crkva maknula je drugu Božju zapovijed iz dekaloga, a zadnju podjelila na dvije, da bi ostao isti broj zapovijedi. Što kaže katolička crkva u „Doktriniranome katekizmu”: Pitanje: „Odakle crkvi vlast da mijenja, ukida i uvodi blagdane?” Odgovor: „Kada ne bi imala tu vlast, ne bi mogla promjeniti svetkovanje dana Gospodnjeg sa subote na nedjelju” Što kaže Danijel o Zvijeri: „Pomišljat će da promjeni blagdane i Zakon” (Dn 7,25); „Na zemlju je oborila istinu” (Dn 8,12). Što kaže Isus o onima koji odbacuju Božje zapovijedi da bi držali svoju predaju: „Uzaludno je bogoštovlje koje mi iskazujete. I što naučava, to su zapovijedi ljudske. Vi ostavljate zapovijed Božju da držite predaju ljudsku. Vi zgodno ukidate – nastavi on Božiju zapovijed da držite svoju predaju“ (Mk 7,7). Katolička crkva se često poziva na „Sv. predaju”, odbacujući time Božju riječ. Što još kaže Isus: „I tako ukidate Božju zapovijed svojom predajom, koju ste vi predali, i činite mnogo drugih stvari sličnih ovomu” (Mk 7,13).  Zvuči li vam se to poznato? Katolička enciklopedija tvrdi da papa „ima toliku vlast i moć da može promjeniti i Božji zakon, jer njegova vlast nije ljudska nego Božja i on postupa kao Božji namesnik na zemlji sa punom vlašću da veže i razvezuje svoje stado”, („Prompta Biblioteka“, Vol. VI).

Šesta osobina: Antikrist je lažni Krist (Mt 24,24); On tvrdi da ga je odabrao Bog i da je vođen Duhom svetim, tvrdeći da radi u Božje ime, ali ne radi, on je lažac i njegove su tvrdnje lažne. Vidjevši da opis antikrista odgovara samo jednoj osobi, dolazimo do jednog jedinog zaključka.

Zaključak

Da li je i jedna tvrdnja rimokatoličke crkve utemeljena na Bibliji? NIJE! To sam vam upravo i pokazao kroz ovaj članak. Ja znam da je on dosta opširan, ali to je samo zato što na svaku tvrdnju katolika možemo naći mnoštvo protuargumenata u Bibliji, što ste mogli do sada i primijetiti. Retorika koju koristi katolička crkva je pravi primjer jedne sektaške retorike pune mržnje i neistine. Tako šta nije adekvatno nekome tko za sebe tvrdi da nasljeduje vjeru koju nam je naš Gospodin Isus Krist ostavio. Nakon svega možemo se, i to sa pravom, zapitati da li oni zaista nasljeduju Krista? Svim bih katolicima – čitateljima ovoga članka – preporučio da idu što dalje od Rima, jer će samo tako biti puno bliže Kristu. Spasenje jeste dar, ali taj dar se mora i prihvatiti. Zato trebamo vjerom prihvatimo otkupiteljsku krv našeg Gospodina Isusa Krista kako bi se milost Božja izlila nas i tako nas opravdala. Spasenje nije ni po papi, ni po svecima ni po sakramentina, nego samo po Isusu Kristu, Gospodinu našem. Stoga upozorenje – NE BUDIMO NAIVNI!

 

Stav prema Starom zavjetu

Neki dan sam pročitao na jednom drugom blogu kako autor ne čita Stari zavjet jer mu je prekrvav, a i zašto bi ga čitao kad je on i onako samo temelj za Novi zavjet. To me podsjetilo na priču kako je jedna cura na jednoj Step grupi rekla da ne vjeruje u Boga Starog zavjeta. S obzirom na Sotonu, način na koji radi i na svijet u kojem živimo, to me nimalo ne čudi.

Levitski zakonik 20:1-2

Jahve reče Mojsiju: “Kaži Izraelcima: ‘Tko god, Izraelac, ili stranac koji živi s Izraelcima, ustupi svoje čedo Moleku, mora se smaknuti; narod zemlje neka ga kamenuje.”

Levitski zakonik 20:9-15

“Tko god prokune svoga oca i svoju majku, neka se smakne. Jer je oca svoga i majku svoju prokleo, neka njegova krv padne na nj. Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću – i preljubnik i preljubnica. Čovjek koji bi legao sa ženom svoga oca – otkrio bi golotinju svoga oca – neka se oboje kazne smrću, krv njihova neka padne na njih.

Legne li tko sa svojom snahom, neka se oboje kazne smrću. Učinili su rodoskvrnuće i neka krv njihova padne na njih. Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih. Čovjek koji se oženi kćerju i njezinom majkom – krajnja je to pokvarenost! – neka se u vatri spali i on i one, da među vama ne bude pokvarenosti. Čovjek koji bi spolno općio sa životinjom ima se smaknuti. Životinju ubijte!”

Brojevi 16:23-33

Onda Jahve reče Mojsiju: “Reci toj zajednici: ‘Uklonite se iz okolice prebivališta Koraha, Datana i Abirama!'”


Mojsije ustade i pođe k Datanu i Abiramu. Za njim krenuše izraelske starješine. Zatim ovako progovori zajednici: “Odstupite od šatora tih opakih ljudi! Ne dotičite se ničega što je njihovo, da ne budete uništeni zbog svih njihovih grijeha.” Tako se oni udalje iz okolice prebivališta Korahova, Datanova i Abiramova. Uto izanu Datan i Abiram te stanu na ulazu svojih šatora sa svojim ženama, svojim sinovima i svojom nejačadi.


“Po ovom ćete vidjeti”, reče Mojsije, “da me Jahve poslao da vršim sva ova djela, a da ih ne činim sam od sebe: ako ovi ljudi umru kao što umru i svi ljudi; ako ih pohodi sudbina kakva pohodi sve ljude, onda me Jahve nije poslao. Ali ako Jahve učini nečuveno, ako zemlja rastvori svoje ralje i proguta ih sa svim što je njihovo te živi siđu u Šeol, onda znajte da su ovi ljudi prezreli Jahvu.”


A kad on završi sve te riječi, tlo se pod njima raspukne; zemlja rastvori svoje ralje i proguta ih s njihovim domovima, sa svim Korahovim ljudima i svim njihovim imanjem. Živi siđu u Šeol, oni i sve njihovo. Onda se nad njima zemlja zatvori i oni iščeznu iz zbora.

Brojevi 17:6-10

Sutradan je sva zajednica rogoborila protiv Mojsija i Arona. “Pobili ste Jahvin narod!” – govorili su. Dok se zajednica skupljala protiv Mojsija i Arona, oni se okrenuše prema Šatoru sastanka, i gle! oblak ga prekri i slava se Jahvina pokaza. Tada Mojsije i Aron odoše pred Šator sastanka. I Jahve reče Mojsiju: “Udaljite se
od te zajednice; u tili ću je čas uništiti!”

Jošua 11:19-20

Nije bilo ni jednoga grada koji je sklopio mir s sinovima Izraelovim, osim Hivijaca, koji su živjeli u Gibeonu: sve ih zauzeše ratom. Jahve im bijaše otvrdnuo srca te su izašli u boj protiv Izraela i pali pod “herem”, kletvu bez smilovanja, da budu istrijebljeni, kako je to Jahve bio zapovjedio Mojsiju.

Suci 15:14-16

Kad ga dovedoše u Lehi i kad Filistejci, vičući od radosti, pojuriše na nj, duh Jahvin zahvati ga i užeta na njegovim rukama postadoše kao laneni konci, spaljeni ognjem, i spadoše mu s ruku. Spazivši još sirovu  agareću čeljust, pruži on ruku, uze onu čeljust i pobi njome tisuću ljudi. Tad reče Samson:


“Magarećom čeljusti gomile prebih, Magarećom čeljusti tisuću pobih.”

Uznemiruju li vas ovi stihovi? Ako da, možda bi bilo dobro da ih pročitate još nekoliko puta. Ima ih na stotine u Bibliji. Ako ste kršćanin, to je Bog u kojeg vjerujete. Nije se promijenio od onda. Ovo nije izvađeno iz konteksta. Stari zavjet ne služi samo kao podloga Novom, niti kao povijesna knjiga. On služi da bi upoznali Boga kroz njegova djela i njegove izjave. Znam da se slika Boga koja vam se stvara dok čitate ovakve stihove ne slaže sa slikom Boga koju daje moderno kršćanstvo. Pitajte se koja od te dvije je bliže istini.

Moj Bog stvara, a isto tako i uništava. On je Bog i nitko mu nema pravo to uskratiti ako mu se to ne sviđa. Bog bi radije da se ubije nego da živi nepravedno. On je takav. Prihvatite to. Koja je korist danas u svijetu od npr. mafijaša? Što ako se ja odlučim ubiti nekog malo jačeg kriminalca? Činim li onda dobro? Pa, ako ga ubijem na svoju ruku, ne. Ja nemam pojma hoće li se taj čovjek ikad promijeniti. Ali, ako me Božji Duh navodi na nešto takvo, ja nemam pravo to odbiti.

1.Kraljevi 20:35-37

Neki od proročkih sinova reče po Jahvinoj zapovijedi svome drugu: “Udari me!” Ali čovjek ne htjede da ga tuče. Tada mu onaj reče: “Budući da nisi slušao glasa Jahvina, evo, kad odeš od mene, lav će te razderati.” Tek što se udaljio od njega, naiđe na lava koji ga razdera. Prorok nađe drugoga čovjeka i reče: “Udari me!” Čovjek ga izudara i izrani.

Znam da to zbunjuje. Svi govore kako je Bog ljubav, kako je dobar, kako je milostiv. Kome je On milostiv?! Milostiv je onima koji se u njega uzdaju! Ljudi se pitaju zašto je toliko zla u svijetu. Pa, jer Bog ne ubija dovoljno! Ne znam zašto zločinci prolaze nekažnjeno. Imam ideju zašto bi to moglo biti tako, ali ne znam je li to istina. To pitanje postavljaju proroci (Salomon, Jeremija, Danijel, Ezekijel…) kroz čitav Stari zavjet. Zašto On to dopušta? Možda se ljudi ne bi ni pitali to pitanje kad bi čitali (a možda i razumjeli) Stari zavjet.

Probajte bolje upoznati Boga. Čitajte Stari zavjet. To je isti Bog.

 

Djela 5:1-10

Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom proda imanje pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima. Petar mu reče: “Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!”

Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli. Nato ustanu mladići, poviju ga, iznesu i pokopaju. Nakon otprilike tri sata uđe njegova žena ne znajući što se dogodilo. Petar joj reče: “Reci mi, jeste li za toliko dali imanje?” Ona odgovori: “Da, za toliko.” A Petar će joj: “Što vam bi da se složiste iskušati Duha Gospodnjega? Eto na vratima nogu onih koji ti pokopaše muža! I tebe će iznijeti!” Ona se umah sruši do njegovih nogu i izdahnu. Oni mladići uđu, nađu je mrtvu, iznesu je i pokopaju uz muža.

————————————–

Moj komentar na tekst:

Nažalost, moram reći da se slažem sa skoro svim što je ‘kuv’ napisao. Pa čak i sa onim da kada bi Bog instantno kažnjavao zlo da bi ga manje bilo. Htjeli mi ili ne to je istina.

Međutim, smatram da NZ isključuje sve vrste odmazde kao odgovor na nasilje (npr. ubijanje mafijaša), što ne znači da ih Isus neće eliminirati (tj. koristiti nasilje) kada se vrati u slavi da sudi ovaj svijet.

Također htjeo bih napomenuti da mnogi vjeruju da se Bog promjenio na prijelazu iz Staroga u Novi Zavjet. Međutim kada čitamo Stari i Novi Zavjet, shvaćamo da je to isti Bog, njegov karakter nije se promjenio. Ipak mi shvaćamo da se promjenio njegov način djelovanja.

Npr. Bog je u Mojsijevo doba naredio da se ljudi koji čine gadosti i perverzije uklone sa lica zemlje (trenutno), međutim u Novom Zavjetu mi čitamo da će Bog učiniti to isto, međutim tek na kraju vremena (tj. sa odgodom). Drugim riječima, plaća grijeha i je i dalje smrt, samo što je Bog odlučio konačni udarac grijehu zadati tek na kraju vremena. Dakle kod Boga je došlo do promjene uobičajene metodologije postupanja, ali ne i do promjene karaktera.

Bog i dalje voli dobro, a mrzi zlo. Bog nije promjenio svoj pogled na tj. odnos prema grijehu, Bog će se na kraju vremena obračunati sa grijehom, ali i onima koji ne žele prestati sa prakticiranjem grijeha.

Bog je ozbiljan Bog, kada Bog nešto kaže on to misli. Ako on kaže da moraš odbaciti grijeh, onda je to tako, nema fuliranja, izmotavanja i slično. Međutim zbog suvremenog pogleda na Boga, koji ga predstavlja kao nekog indiferentnog starca koji će spasiti sve ljude bez obzira na to jesu li oni ili ne na njegoovj strani došlo je do toga da ljudi postanu indifernetni prema njegovoj riječi (Bibliji), a na taj način i prema temeljnim istinama koje je Bog objavio u Njoj.

 

Što je pribijeno na križ? – Kološanima 2,13-17

Kada katolici ne mogu Biblijom dokazati da treba svetkovati nedjelju, onda prelaze sa ‘apologetike’ nedjelje na pobijanje zapovjedi o suboti, u pravilu se pozivaju na Kološane 2,14, da bi smo otkrili što je pribijeno ‘na križ’ potrebno je pročitati i stih prije 14og.

“Vas koji ste zbog prekršaja i neobrezanja svoga tijela bili mrtvi, oživi zajedno s njim: oprosti nam dobrohotno sve prekršaje; izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna: ukloni je prikovavši je na križ.” (Kološanima 2,13-14)

Dakle, zapazimo da stih 13 kaže da nam je Bog dobrohotno oprostio sve prekršaje, a u stihu iza toga kaže da je izbrisao listu zadužnicu.

Što je ta ‘lista zadužnica’?

Svi engleski prijevodi izraz lista zadužnica prevode sa ‘handwriting of ordinances’, odnosno ‘rukom-pisane uredbe’.

Te rukom pisane uredbe, odnose se na Mojsijev zakon koji se sastojao od hrpe uredbi. Grčka riječ za te ‘uredbe’ dogma, svaki put u Novom Zavjetu odnosi se na ljudskom rukom pisane uredbe i propise, a NIKADA na Božje zapovijedi.

Božji Zakon definira što je grijeh, međutim Zakon koji je nadodan nakon što su ljudi ušli u grijeh, i koji je služio do dolaska Krista (Galaćanima 3,19) bio je Mojsijev Zakon, on je bio ‘čuvar naš do Krista da se vjerom opravdamo’ (Gal 3,23) i njemu više nismo podložni (Gal 3,25).

Pavao rekavši da više nismo podložni Zakonu, tj da nemoramo živjeti po njemu ne misli na Deset Zapovijedi već na Mojsijev Zakon, inaće bi Pavao bio u teškom proturječju sam sa sobom i sa ostatkom Biblije.

Drugim riječima, ne radi se o tome da je Bog ‘maknuo’, ‘zamračio’ ili neznam što već napravio sa Božjim zapovjedima, već jednostavno o tome da je Bog na križu umro umjesto nas, tj. dao pravednu i potpunu zadovoljštinu za naše grijehe, a da Mojsijev zakon kroz sustav simbola (tj. sjena), koji su ukazivali na Krista, Kristovm dolaskom gubi svoju svrhu i više ga nema smisla obdržavati.

Sjena stvarnosti?

“Budući da Zakon posjeduje samo sjenu budućih dobara, a ne samu bit stvarnosti, on ne može nikada istim žrtvama, što se neprestano iz godine u godinu prinose učiniti savršenima one koji pristupaju Bogu. Jer ne bi li se inače prestale prinositi, budući da službenici tog bogoštovlja, jedanput zauvijek očišćeni, ne bi više bili svjesni nikakva grijeha? naprotiv, tim se žrtvama svake godine obnavlja sjećanje na grijehe. nemoćna je naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe” (Hebrejima 10,1-4)

Zakon o kojem se ovdje govori je ceremonijalni zakon čija je svrha opravdanje za počinjene grijehe, a ne samo poimanje toga što grijeh jest. Pavao dalje u Hebrejima objašnjava da je Isus ukinuo staro-zavjetni žrtvovni sustav sam postavši savršenom žrtvom.

‘Jela, pića, blagdani, mlađaci i subote’ koje su bile ‘sjena stvarnosti koja je imala doći’ (Kološanima 2,16,17) odnose se na isti taj ceremonijalni zakon opisan u Hebrejima 10,1 / Levitski zakon 23,12-13. (jela, pića, blagdani)

Oni su uistinu sjena stvarnosti, jer su dio tog istog žrtvovnog sustava.

Subote?

Netko se sad pita, zar ne spominje Pavao subote? Naravno da spominje ali zapazite da koristi plural, odnosno množinu. Subote o kojima se ovdje radi su iste one iz konteksta ovog poglavlja – ceremonijalne.

Naime Levitski zakon 23. poglavlje govori o godišnjim “subotama” – pasha (stih 5.), dan beskvasnih kruhova (6.), pentekost (16.), dan pomirenja (27.), i dan sjenica (34.). One su uistinu ispunjene u Kristu, ali su i ukazivale na njega i njegovom smrću njihovo svetkovanje je izgubilo smisao.

Tvrditi na osnovu Kološana 2,16 da je četvrta Božja zapovjed ukinuta je smješno i neozbiljno. Kako bi se onda moglo zapovjedati svetkovanje nedjelje pozivajući se na tu istu zapovijed, ili da apsurd bude veći tvrditi da trebamo živjeti po 9/10 zapovijedi?

 

Što se događa nakon smrti?

Moje je vjerovanje da je fizičko uskrsnuće jedina nada u novi život, te da će mrtvi uskrsnuti na vječni život prilikom Kristova ponovnog dolaska u slavi. Vjerujem da vječno živjeti neće svi nego samo oni koji vjeruju u Isusa.

Također vjerujem da je vječni život, odnosno besmrtnost Božja nagrada za one koji vjeruju u Isusa, a ne nešto što će dobiti svi bez obzira na to da li vjeruju u Isusa ili ne.

Ako vas zanima više o tome možete to vidjeti i ovdje!

Vjeru kakvu ja imam djelili su i mnogi drugi kršćani kroz povijest:

–         Justin Mučenik – je u jednom svojem djelu napisao da ako susretnemo nekoga tko nam kaže da fizičko uskrsnuće prilikom Kristova dolaska nije jedina nada u novi život, te da duša nakon smrti napušta tijelo, da taj uopće nije kršćanin

–         Wiliam Tyndale – „Otvoreno priznajem da nisam uvjeren da oni već uživaju u slavi u kojoj je Krist ili u kojoj su božji odabranici anđeli. To nije moje vjerovanje. Jer kad bi bilo tako, smatram da bi propovjedanje o uskrsnuću tijela bilo bez ikakve svrhe.” – Wiliam Tyndale, Predgovor Novom zavjet (1534)

–         John Wesley – osnivač metodističke crkve je u svojoj propovjedi na temu Lk 16,31 rekao da ljudi vjeruju da poslije smrti njihova duša napušta tijelo i ide u raj, ali da takvo vjerovanje nema temelja u Svetom pismu

–         Komentirajući Salomonove riječi u knjizi Propovjednika da mrtvi ništa ne znaju Martin Luther kaže:  „Ovo je još jedan citat koji dokazuje da mrtvi ništta ne osjećaju. Tamo, kaže Salomon, ‘nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti’. Salomon vjeruje da mrtvi spavaju i ne osjećaju više ništa. Jer mrtvi tamo leže ne brojeći ni dane ni godine. Kad se probude, izgledat će im da su tek na trenutak usnuli”; “Luther je prihvatio nauku o ‘spavanju duše’ na temelju Biblije, i zatim je tu nauku upotrijebio pobijajući nauk o čistilištu i o obožavanju svetaca. To je bila njegova vjera do posljednjeg časa njegovog života” Francis Blackburne, A Short Historical View, p. 14.

–         Anabaptistička ispovijest vjere iz 1574. kaže: “Tako priključivši se krštenjem (odraslih) tijelu Kristovu može usmrćivati staru Adamovu prirodu i biti preobražen u nebeskog Adama u čvrstoj vjeri u vječni život poslje uskrsnuća

U što su vjerovali Židovi?

–         Židovi su vjerovali da mrtvi (dobri i zli) idu u grob (Šeol ili Podzemelje) poslije smrti, te da se tamo ne prima nagrada niti kazna. Govoreći o sudbini nepravednih (grešnika) Job kaže: „Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno“ (Job 21,13). I Pravednik i grešnik „obojica zajedno leže u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba“ (Job 21,26).

–         Šeol ili Podzemlje je doslovno prevedno grob, ništa više ni manje

–         Da li je ljudima zaista moguće da komuniciraju sa”duhom”drage osobe koja je umrla?  Prop. 9,5, 10 ”Živi su svjesni da će umrijeti, a mrtvi nisu svjesni baš ničega…I njihove ljubavi, njihove mržnje i njihove ljubomore već je nestalo, i do nedoglednog vremena nemaju više nikakvog udjela ni u čemu što treba uradit pod suncem. Sve što ti ruka nađe da čini, čini snagom svojom, jer nema rada ni domišljanja ni znanja ni mudrosti u Šeolu, mjesto na koje ideš.( Šeol-she’ ol   hebrejska riječ i odgovarajuča grčka riječ haides  ili had   odnosi se na opći grob mrtvog čovječanstva).
Ps. 146,4 ”Iziđe mu duh, on se vraća u zemlju svoju; tog dana njegove misli prestaju (Pomisli, osnove, nakane u nekim Biblijama)  – ovaj kratak tekst nalazi seovdje!

–         Razmislite još jednom, ako bi mrtve duše bile svjesne stvari koje se događaju oko njih, mogle bi komunicirati sa pokojnicima, ipak mi na temelju Biblije možemo zaključiti da mrtvi nisu svjesni ničega

Zašto vjerujem u to? Svoju vjeru temeljim na Bibliji:

–         „Živi barem znaju da će umrjeti, a mrtvi ne znaju ništa“ (Propovjednik 9,5)

–         „I što god kaniš učiniti učini dok možeš jer nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš“ Prop 9,10

–         „Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva“ (Psalam 6,6)

–         „Ne Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje“ (Psalam 115,17)

–         „Izađe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove“ (Psalam 146,4)

Da bi smo ušli malo dublje u priču pogledajmo što David kaže:

–         “Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku šeola” (Psalam 49,15) – tj. Davidova duša ili tijelo će biti uskrsnuto iz groba, ili ‘pakla’.

Da li je David već uskrsnuo?

–         „Braćo, nek mi je slobodno da vam posve otvoreno rečem za patrijarha Davida, umro je i pokopan i grob mu se nalazi među nama do današnjeg dana“ (Dj 2,29)

Ipak mi znamo da neće tako zauvijek biti “Ne čudite se tomu! Uistinu dolazi čas kad će svi mrtvi u grobovima čuti glas Božjega Sina i ponovno će ustati – oni koji su činili dobro, na uskrsnuće u život, a koji su činili zlo, na uskrsnuće u propast“ (Iv 5,28-29).

Također moramo biti svejsni činjenice da se mrtvi koji se nalaze u grobovima još uvijek nisu probudili iz mrtvih. Ipak neki nisu umrli poput Ilije [2. Kr 2,11] i Henoka [Heb 11,5], već su živi uzneseni na Nebo. Mojsije je pak umro i pokopan [PnZ 34, 5-6], ali je također uznesen. To je očito iz činjenice da se Mihael arkanđeo prepirao sa đavlom, ne bi li uzeo Mojsijevo tijelo [Juda 9]. Ako Mojsije nije uznesen, zašto bi se Mihael arkanđeo prepirao za Mojsijevo tijelo, šta će mu to tijelo??!

David zato sa punim povjernjem u Boga (i nadom u uskrsnuće) i govori:

–         “Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku Šeola (Psalam 49,15) – tj. Davidova duša ili tijelo će biti uskrsnuto iz groba

Sada se postavlja pitanje što je to duša? Ako je vjerovati Bibliji možemo mirne savjesti prepustiti Božjoj riječi da objašnjava samu sebe:

–         “Jahve Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako čovjek postane živa duša“ (Postanak 2,7)

Dakle možemo pretpostaviti da (živa) duša predstavlja u biti živoga čovjeka, kada bi riječ duša označavala neku vantjelesnu energetsko-duhovnu komponentu onda bi sljedeći Biblijski redci (i njima slični) bili u najmanju ruku nejasni:

–         “I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.“ (Djela 2, 41)

–         „Utvrđivali su duše učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri“ (Djela 14,22)

–         često je Mojsijev zakon zapovijedao da bilo koja “duša” koja je prekršila određene zakone treba biti ubijena (Brojevi 15,27-31).

–         “Koja duša zgriješi ona će poginuti” (Ezekiel 18,4).

–         Upozorenje da duša može umrijeti bilo bi besmisleno ako bi ona bila besmrtna (Ivan 7,15).

–         “…koji ne mogu sačuvati duše svoje u životu” (Psalam.22:29).

–         Krist “je dao dušu svoju na smrt“, pa je tako on umro umjesto nas (tj. naših grijeha) (Izaija 53,10,12).

–         “…dušo moja… i sve što je u meni… Blagosiljaj, dušo moja Gospoda… (Koji) Ispunja dobrim želje tvoje” (Ps.103,1.2.5).

–         „Da se u Noino vrijeme spasilo svega „osam duša“ (1. Petrova 3,20)

–         „U svemu Jakovljevih potomaka bijaše sedamdeset duša. A Josip je već bio u Egiptu.“ (Izlazak 1,5)

–         „Ako se koja duša obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv te duše i odstranit ću je iz njegova naroda..“ (Levitski zakonik 20,6)

–         „Duša nam se sasušila, nema ničega osim mane ispred naših očiju.“ (Brojevi 11,6)

–         „Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina,““ (Luka 1,46)

–         „Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!`“ (Luka 21,19)

–         „Sve otplavi potok Kišon, potok Kišon pradavni. Gazi čvrsto, moja dušo!“ (Suci 5,21)

–         „A duša kralja Davida prestala se srditi na Abšaloma jer se utješio zbog smrti Amnonove.“ (2. Samuelova 13,39)

–         „Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja.“ (Djela apostolska 2,43)

(U engleskoj Bibliji (KJV – 1610.g.) izraz duša spominje se 624 puta, možete ih sami sve redom pogledati ovdje!)

‘Duša’ se dakle odnosi na osobu, tijela ili sebe. Čuveno ‘Save Our Souls’ (S.O.S.) jasno znači ‘Spasite nas smrti!’ ‘Duša’ si dakle ‘ti’, ili zbroj svih stvari koje sačinjavaju osobu. Razumljivo je, stoga, da mnoge današnje verzije Biblije (pr. N.I.V.) rijetko koriste riječ ‘duša’, prevodeći je umjesto toga sa ‘ti’ ili ‘osoba’. Životinje koje je Bog stvorio su nazvane “žive duše… sve žive duše” (1Moj.1:20,21). Hebrejska riječ prevedena “duša” ovdje je ‘nefeš’, koja je također prevedena ‘duša’; na primjer u Postanku.2,7: “i posta čovjek duša živa”. Tako čovjek je ‘duša’, isto kao što su i životinje ‘duše’. Jedina razlika između ljudskog roda i životinje je ta da je čovjek duševno superiorniji nad njih; on je stvoren po Božjem obličju (Postanak.1,26).

Što se tiče naše osnovne prirode i prirode naše smrti, nema nikakve razlike između čovjeka i životinje: “Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva (zamijeti duplog isticanja); kako gine ona tako ginu i oni… i čovjek ništa nije bolji od stoke… Sve (tj. čovjek i životinje) ide na jedno mjesto (u grobu); sve je od praha i sve se vraća u prah” (Prop.3:19,20).

Jedna od najosnovnijih stvari koje znamo je da sva ljudska tijela – doista sve “žive duše” – konačno umiru. ‘Duša’, dakle, umire; to je upravo protivno nečemu što je besmrtno. Nije iznenađujuće to da su oko trećina svih upotreba riječi prevedenih ‘duša’ u Bibliji povezane sa smrću i uništenjem duše.

Izraz „mrtva duša“ u Bibliji se prevodi sa mrtvac, pokojnik i slično. Nakon smrti „duša“ odlazi tamo odakle je i došla „prah si, u prah ćeš se i vratiti“ (Postanak 3,19).

 „dah života“ vraća se Bogu koji ga je i dao:

–         “kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio. Sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek“ (Job 34, 14-15)

–         „Izgiboše sve bića (hebr. nefeš – duša tj. duše) što se po zemlji kreću: ptice stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što biješe na kopnu – izgibe“ (Postanak 7,21-22)

–         „I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima. Sakriješ li lice svoje , tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje“ (Psalam 14, 27-30)

–         „Smrtnike u prah vraćaš i veliš: ‘Vratite se sinovi ljudski!’“

Taj isti dah života oživjeti će naša smrtna tijela kada se Krist vrati u slavi po spašene (uskrsnuće na život), ili pak kada na Dan suda Božji neprijatelji budu vraćeni u život (uskrsnuće na propast). Dakle, dah života nije neki duh koji u svjesnom stanju putuje po planetu Zemlji, svemiru ili odlazi u čistilište, pakao ili neku sličnu „kombinaciju“. „Dah života“ vraća se nazad Bogu bez obzira na to kako je osoba koja je umrla živjela.

Kao što sam i maloprije napomenuo, svi će ljudi (duše) jednoga dana (kad se Krist vrati) uskrsnuti, jedni da bi primili vječni život, a drugi da bi bili bačeni u oganj – “svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.” (2 Korićanima 5,10).

Smrt znači prestanak života, drugim riječima smrt je trenutak kada život prestaje. Tvrditi da smrt zapravo predstavlja nastavak života u nekom drugom obliku ili dimenziji čista je špekulacija. Kada je Bog rekao Adamu i Evi da će umrjeti, on je mislio na smrt kao na prestanak života, a ne početak nekog novog života pod nekim drugim uvjetima. Po Adamu i Evi u ovaj svijet došli su grijeh, a samim time i smrt, međutim kao što su po Adamu svi ljudi postali smrtni, tako će i po Kristu oživjeti.

“Jer kako po čovjeku smrt, tako dođe i uskrsnuće mrtvih po čovjeku.  Jer kako u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti. Ali svaki u svojemu redu: prvenac Krist; potom oni, koji su Kristovi, o njegovom dolasku.” (1. Kor 15, 22-23)

Da bi dokazali da su duše svjesne nakon smrti neki se izvlače na neke biblijske citate, kojima potom daju značenje koje oni uopće nemaju. Ja ću ih redom nabrojati 1. Petrova 3,19Luka 16,19-31Otkrivenje 6,10, i 1. Samuelova 28, 7-19, možete ih vidjeti ako odete na linkove

———————————————–

Mnoge druge nauke katoličke crkve koji nemaju veze sa Biblijom možete naći ovdje!

Što znači biblijski pojam duša možete vidjeti ovdje!

Kada će Bog nagraditi/kazniti ljude sukladno tome kako su proveli ovaj život možete vidjeti ovdje?

 

Što znači biblijski pojam „duša“?

Pitanje je prilično kontraverzno. Da bismo ga shvatili, od iznimne je važnosti vidjeti što Biblija kaže da duša jest!

Da bi smo to otkrili potrebno je vratiti se na početak Biblije: 

 “Jahve Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako čovjek postane živa duša“ (Postanak 2,7)

Dakle možemo pretpostaviti da (živa) duša predstavlja u biti živoga čovjeka. U engleskoj Bibliji (KJV – 1610.g.) izraz duša spominje se 624 puta, možete ih sami sve redom pogledati ovdje!) i sami se uvjeriti u to da se taj izraz odnosi na samog čovjeka (živog ili mrtvog), a ne na neku izvantjelesnu komponentu koja napušta tijelo i putuje po kojekakvim prostranstvima, astralnim dimenzijama, mjestima i slično.

Ja ću ovdje nabrojati samo neka od mjesta gdje se spominje izraz duša, a vama savjetujem da ih sve pogledate kako ne biste više imali dileme oko toga. Kada bi izraz duša označavao neku besmrtnu izvan-tjelesnu komponentu, a ne samog čovjeka ovi stihovi bi bili krajnje nejasni.

“I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.“ (Dj 2, 41) 

„Utvrđivali su duše učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri“ (Dj 14,22)

često je Mojsijev zakon zapovijedao da bilo koja “duša” koja je prekršila određene zakone treba biti ubijena (pr. 4Moj.15:27-31).

“Koja duša zgriješi ona će poginuti” (Ezek.18:4).

Upozorenje da duša može umrijeti bilo bi besmisleno ako bi ona bila besmrtna (Ivan 7,15).

“…koji ne mogu sačuvati duše svoje u životu” (Ps.22:29).

 Krist “je dao dušu svoju na smrt” pa tako je njegova “duša”, ili život, bila napravljena ponudom za grijeh (Iz.53:10,12).

“…dušo moja… i sve što je u meni… Blagosiljaj, dušo moja Gospoda… (Koji) Ispunja dobrim želje tvoje” (Ps.103:1,2,5).

„Da se u Noino vrijeme spasilo svega „osam duša“ (1. Ptr 3,20)

 „U svemu Jakovljevih potomaka bijaše sedamdeset duša. A Josip je već bio u Egiptu.“ (Izlazak 1,5)

 „Ako se koja duša obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv te duše i odstranit ću je iz njegova naroda..“ (Levitski zakonik 20,6)

Duša nam se sasušila, nema ničega osim mane ispred naših očiju.“ (Brojevi 11,6)

 „Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina“ (Luka 1,46)

 „Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!`“ (Luka 21,19)

 „Sve otplavi potok Kišon, potok Kišon pradavni. Gazi čvrsto, moja dušo!“ (Suci 5,21)

 „A duša kralja Davida prestala se srditi na Abšaloma jer se utješio zbog smrti Amnonove.“ (2. Samuelova 13,39)

 „Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja.“ (Djela apostolska 2,43)

„Braćo moja, ako tko od vas odluta od istine pa ga tko obrati, neka zna da će onaj koji vrati grešnika s njegovog krivog puta spasiti njegovu dušu od smrti“ (Jakovljeva 5, 19-20a)

‘Duša’ se dakle odnosi na osobu, tijela ili sebe. Čuveno ‘Save Our Souls’ (S.O.S.) jasno znači ‘Spasite nas smrti!’ ‘Duša’ si dakle ‘ti’, ili zbroj svih stvari koje sačinjavaju osobu. Razumljivo je, stoga, da mnoge današnje verzije Biblije (pr. N.I.V.) rijetko koriste riječ ‘duša’, prevodeći je umjesto toga sa ‘ti’ ili ‘osoba’. Životinje koje je Bog stvorio su nazvane “žive duše… sve žive duše” (1Moj.1:20,21). Hebrejska riječ prevedena “duša” ovdje je ‘nefeš’, koja je također prevedena ‘duša’; na primjer u 1Moj.2:7: “i posta čovjek duša živa”. Tako čovjek je ‘duša’, isto kao što su i životinje ‘duše’. Jedina razlika između ljudskog roda i životinje je ta da je čovjek duševno superiorniji nad njih; on je stvoren po fizičkom obliku Božjem (1Moj.1:26).

Što se tiče naše osnovne prirode i prirode naše smrti, nema nikakve razlike između čovjeka i životinje: “Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva (zamijeti duplog isticanja); kako gine ona tako ginu i oni… i čovjek ništa nije bolji od stoke… Sve (tj. čovjek i životinje) ide na jedno mjesto (u grobu); sve je od praha i sve se vraća u prah” (Pro.3:19,20).

Jedna od najosnovnijih stvari koje znamo je da sva ljudska tijela – doista sve “žive duše” – konačno umiru. ‘Duša’, dakle, umire; to je upravo protivno nečemu što je besmrtno. Nije iznenađujuće to da su oko trećina svih upotreba riječi prevedenih ‘duša’ u Bibliji povezane sa smrću i uništenjem duše.

Izraz „mrtva duša“ u Bibliji se prevodi sa mrtvac, pokojnik i slično. Nakon smrti „duša“ odlazi tamo odakle je i došla „prah si, u prah ćeš se i vratiti“ (Post 3,19).

 „dah života“ vraća se Bogu koji ga je i dao:

–         “kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio. Sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek“ (Job 34, 14-15)

–         „Izgiboše sve bića (hebr. nefeš – duša tj. duše) što se po zemlji kreću: ptice stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što biješe na kopnu – izgibe“ (Postanak 7,21-22)

–         „I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima. Sakriješ li lice svoje , tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje“ (Psalam 14, 27-30)

Taj isti dah života oživjeti će naša smrtna tijela kada se Krist vrati u slavi po spašene (uskrsnuće na život), ili pak kada na Dan suda Božji neprijatelji budu vraćeni u život (uskrsnuće na propast). Dakle, dah života nije neki duh koji u svjesnom stanju putuje po planetu Zemlji, svemiru ili odlazi u čistilište, pakao ili neku sličnu „kombinaciju“. „Dah života“ vraća se nazad Bogu bez obzira na to kako je osoba koja je umrla živjela.

Kao što sam i maloprije napomenuo, svi će ljudi (duše) jednoga dana (kad se Krist vrati) uskrsnuti, jedni da bi primili vječni život, a drugi da bi bili bačeni u oganj – “svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.” (2 Korićanima 5,10).

Da bi dokazali da su ljudi svjesni nakon smrti neki se izvlače na neke sumljive biblijske citate, ja ću ih redom nabrojati 1. Petrova 3,19; Luka 16,19-31 i Otkrivenje 6,10

Ako vas zanima vrlo jednostavno objašnjenje 1. Petrove 3,19 možete ga vidjeti ovdje!

Ako vas pak zanima također izuzetno jednostavno i jasno objašnjenje Luke 16,19-31 možete ga vidjeti ovdje!

A objašnjenje Otkrivenja 6,10 možete vidjeti ovdje!

Zanimljiv je i susret Šaula sa spiritisticom u En Doru, možete više o tome pročitati ovdje!

Ako vas zanima da li će Bog suditi svima na kraju vremena (na Sudnji dan) svima, ili odmah nakon smrti svakome pojedinačno pročitajte ovo ovdje

————————————————

Što se događa sa ljudima nakon smrti možete vidjeti ovdje!

 

Štovanje majke i djeteta

[kako je ta praksa prešla iz poganstva u kršćanstvo]

                                  
Svakodnevno, po cijelome svijetu, katolici mole “Zdravo Marijo”, krunicu ,“Anđele čuvaru”, “Litanije Blaženoj Djevici Mariji” i ostale molitve. Pomnoživši broj tih molitava sa brojem katolika koji ih svakodnevno izgovaraju, netko je izraćunao da Marija treba saslušati 46.296 molitava u sekundi! Iako je očito da osim Boga to nitko drugi ne može, katolici svejedno vjeruju da Marija čuje sve te molitve, pa je i to jedan od razloga zbog čega je bilo nužno uzdići je na razinu božanstva – bilo to biblijski ili ne! U pokušaju da opravdaju to da je Marija toliko uzvišena neki navode riječi koje je andjeo Gabriel uputio Mariji: “Blažena ti medju ženama “.No to ne može biti razlogom da se Mariju smatra božanskom osobom.Stoljećima prije nego je Marija bila blagoslovijena tim riječima, sličnim je blagoslovom bila blagoslovijena i Jaela, žena Hebera Kenijca. Za nju je bilo rečeno “Blagoslovljena medju ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca” (Suci 5,24).

Štovanje majke i djeteta

Jedan od najizrazitijih primjera kako babilonska poganska religija traje do danas može se vidjeti u načinu na koji je Rimska Crkva uvela štovanje Marije i tako nadomjestila drevno štovanje božice Majke. Priča o majci i djetetu je bila vrlo poznata u drevnom Babilonu, gdje se razvila u državno štovanje. Brojni babilonski spomenici prikazuju božicu Majku, Semiramidu, s djetetom Tamuzom na rukarna.

Kad su se Babilonci raširili po raznim dijelovima svijeta, sa sobom su ponijeli i običaj štovanja “božanske majke” i njezinog djeteta. To nam objašnjava zašto su mnogi narodi štovali majku i dijete, na ovaj ili onaj način, stoljećima prije nego što se rodio istinski Spasitelj, Isus Krist! U različitim zemljama gdje se to štovanje proširilo “majka”i dijete su bili nazivani različitim imenima jer, sjetimo se, kod Babela je bio pobrkan jezik. Tako imaju Kinezi božicu “majku” koju zovu Singmu ili “Sveta Majka” Prikazivana je s djetetom na rukama i zracima slave oko glave. Stari su Germani štovali djevicu Hertu koja je takodjer bila prikazivana s djetetom na rukama. Skandinavci su je nazivali Disa, Etrušćani Nutria, a medju druidima je bila štovana pod imenom Virgo Patitura ili “Majka Bozja” U Indiji je bila poznata kao Indrani te je, takodjer, poput ranije spomenutih, bila prikazivana s djetetom na rukama, kao što to vidimo na priloženoj ilustraciji.

Grcima je božica Majka bila poznata pod imenom Afrodita ili Ceres, Sumeranima Nana, a svojim štovateljima u starom Rimu kao Venera ili Fortuna, a njezino dijete kao Jupiter. Ilustracija prikazuje “majku” Devaki i dijete Krinu.

Vjekovima su Isi, “Velika bozica” i njezino dijete Isvara bili štovani u Indiji gdje su podizani hramovi za njihovo štovanje. U Aziji je Majka bila poznata kao Kibela, a dijete kao Deious. “Ali bez obzira na njezino ime ili mjesto”, govori jedan pisac, “ona je bila Baalova žena, djevičanska kraljica neba, koja je rodila plod, iako nikada nije začela.”

Kada su se Izraelci odmetnuli od Boga, takodjer su se okaljali štovanjem božice Majke. O tome čitamo u Knjizi o sucima 2:13 : “Otpali su od Jahve da bi služili Baalu i Astarti“. Astarta ili Astoret je bilo ime pod kojim je ta božica bila poznata izraelskom narodu. Žalosno je i pomisliti da su oni koji su poznavali pravoga Boga, otpali od njega i štovali neznabožačku “majku”. Ipak, upravo je to ono što su uvijek i ponovo činili. (Knjiga o sucima 10:6; i Samuelova 7:3,4; 12:10; i Kraljevima 11:5; 2 Kraljevima 23:13).Jedan od naziva pod kojim je božica bila poznata medju njima, bio je “Kraljica neba” ( Jeremija 44. 17-19). Prorok Jeremija ih je ukorio zbog toga što je štuju, ali su se oni pobunili protiv njegovog upozorenja.

U gradu Efezu je “velika majka” bila poznata kao Dijana. Njezin je hram u tom gradu bio jedno od sedam velikih čudesa antičkog svijeta! No ona nije bila štovana samo u Efezu, već u cijeloj Aziji i ondašnjem poznatom Svijetu. (Djela apostolska 19:27).

U Egiptu su je nazivali Izida, a njzino dijete Horus. Egipatski religiozni spomenici često je prikazuju s djetetom Horusom koji sjedi u njezinu krilu.

To lažno štovanje, koje se proširilo iz Babilona medju ostale narode, pod različitim imenima i oblicima, konačno se učcvrstilo u Rimu i diljem Rimskog Carstva. Jedan poznati pisac govori o tom razdoblju: “Štovanje Velike Majke… je bilo…vrlo popularno u Rimskom Carstvu. Natpisi dokazuju da su njih dvoje (majka i dijete) primali božanske počasti…. ne samo u Italiji, posebice u Rimu, već takodjer i u provincijama, osobito u Africi, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj i Bugarskoj”.

Isus Krist je utemeljio istinsku novozavjetnu Crkvu baš u to doba kad je štovanje “božice majke” bilo posebno izraženo. U tim prvim danima Crkva je bila veličanstvena. Nažalost, ono što je bilo poznato kao Crkva, počelo se u trećem i četvrtom stoljeću udaljavati od prvobitne vjere i tonuti u apostaziju, na koju su apostoli pravovremeno upozoravali. Kad je doslo do otpadanja od vjere, mnogo je poganskog bilo pridodano kršćanstvu.

U tu, takozvanu “crkvu”, bili su primani neobraćeni pogani i u brojnim im je slučajevima bilo dopušteno da nastave s prakticiranjem mnogih od svojih poganskih obreda i običaja, obično s malo ograničenja i izmjena, da bi njihova uvjerenja izgledala sto slicnija kršćanskoj nauci. Jedan od najboljih primjera takvog preuzimanja elemenata iz poganstva je očit u načinu kako je službena crkva dozvolila da se nastavi štovanje božice Majke – samo s nekim malim izmjenama i uz novo ime! Kao što smo rekli, mnogi pogani su bili privučeni kršćanstvu ali je njihovo obožavanje božice Majke bilo toliko snažno da ga nipošto nisu htjeli napustiti. Crkveni su vodje uvidjeli da bi, ako u kršćanstvu pronadju sličnosti sa štovanjem božice Majke, uveliko mogli uvećati broj vjernika. Ali tko bi rnogao nadomjestiti “veliku majku” iz poganske religije?

Naravno, Marija, Isusova majka predstavjala je najlogičniji izbor. Zašto ne dopustiti ljudima da nastave s pobožnošću i molitvama božici Majci, samo neka je nazivaju Marijom, umjesto prijašnjih imena pod kojima je bila poznata. Očigledno su tako razmišljali, jer je upravo to ono što se desilo! Malo po malo, štovanje koje je bilo povezano s poganskom majkom bilo je prenešeno na Mariju.

Ali štovanje Marije nije bilo dio izvorne kršćanske vjere. Očito da je Marija, Isusova majka, bila divna, posvećena i pobožna, posebno izabrana da ponese tijelo našeg Spasitelja, pa ipak, ni jedan od apostola, a ni sam Isus, nisu ni nagovijestili ideju da se Marija štuje. Kako to The Encyclopedia Britannica navodi, na Mariju nije stavljan nikakav naglasak tokom prvih stoljeća postojanja Crkve!

Ta je činjenica priznata i od strane Katoličke enciklopedije “Poboznost Našoj Blaženoj Gospi… treba se promatrati kao praktčcna primjena doktrine Zajedništva Svetih. Očito da ta doktrina, barem eksplicitno, nije sadržana u ranijim formama Apostolskog Vjerovanja (Kreda), stoga nas ne treba iznenaditi što u prvim stoljećima kršćanstva ne susrećemo nikakve jasne tragove kulta Blažene Djevice” – štovanje Marije dio je kasnijeg razvoja. Tek u Konstantinovo doba, u prvom dijelu četvrtog stoljeća, svatko počinje Mariju smatrati božanstvom.

Čak je i crkva u tom razdoblju prijekim okom gledala na takav oblik štovanja, to je evidentno prema Epifaniju (403. god.), koji je optužio neke osobe iz Trakije, Arabije i mnogih drugih mjesta da štuju Mariju kao božicu i prinose joj kolače u njezinu hramu. “Njoj treba iskazati čast”, rekao je Epifanije, “ali neka se nitko ne klanja Mariji.” Ne samo da se progledalo kroz prste tom štovanju – u crkvi koja je danas poznata kao Rimokatolička Crkva, to je postalo službenom naukom na konciluu Efezu 431.godine. U Efezu? Upravo je u tom gradu Dijana bila štovana od pamtivjeka kao božica djevičanstva i majčinstva! Ona je predstavljala prirodne sile plodnosti te je zbog toga bila prikazivana s mnoštvom grudi. Glava joj je bila ukrašena krunom u obliku kule, simbolom kule babilonske.

Kad ljudi stoljećima prakticiraju neku vjeru, onda je se teško odriču. Tako su razmišljali i Efeski crkveni vodje u vrijeme kad je crkva počela zapadati u krivovjerje. Mislili su da bi mogli pridobiti više obraćenika ako im dozvole da zadrže svoja vjerovanja i ideje u vezi s božicom Majkom, nadje li se mogućnost da se one pomiješaju s kršćanstvom i da se uvrsti Marijino ime umjesto njezinog. Ali to nije bio Božji način. U vrijeme kad je Pavao boravio u Efezu, s poganstvom nisu bili pravljeni nikakvi kompromisi. Ljudi su bivali istinski obraćeni i uništavali su kipove božice koji su bili u njihovu posjedu. (Djela apostolska 19:24-27). Kako je tragčcno da je efeska crkva u kasnijim stoljećima napravila kompromis i prihvatila jedan oblik štovanja božice Majke, koji je, naposlijetku, i Koncil u Efezu učinio službenim naukom crkve. Koliko je očit poganski utjecaj u toj odluci.

Daljnji pokazatelj da se štovanje Marije razvilo iz nekadasnjeg obožavanja božice Majke, nalazimo u nazivima koji su joj dati.Marija se često naziva “Madona”. Prema Hislopu, taj je izraz prijevod jednog od imena pod kojim je bila poznata babilonska božica. Kada je proglašen božanstvom Nimrod je postao poznat kao Baal; tada je naziv njegove žene, ženskog božanstva, ekvivalent od Baalti, ženskog oblika imena Baal. Taj naziv ne znači ništa drugo doli “Moja Gospa” . U latinskom jeziku ima oblik “Mea Domina” što je u talijanskom izobličeno u poznati naziv “Madonna”Medju Feničanima je božica Majka bila poznata kao “Morska Gospa” pa se čak i taj naziv daje Mariji, iako ona nema nikakve veze s morem!

Sveto Pismo jasno govori da postoji samo jedan posrednik izmedju Boga i ljudi, čovjek Isus Krist (1 Timoteju 2.5).Ipak, rimokatolicizam naučava da je Marija, takodjer,“posrednik”. Molitve Mariji igraju vrlo važnu ulogu u katoličkom bogoštovlju.U Svetome Pismu dakako ne postoji osnova za tu praksu, dok je vrlo dobro poznato da taj koncept nije stran vjerovanjima povezanim s božicom Majkom. Jedno od njezinih imena je bilo i “Mylitta”,sto znači “posrednica” .Marija se često naziva i “Kraljicom neba”,ali Marija, Isusova majka, nije kraljica neba. “Nebeska kraljica” je bio naziv božice Majke koja je bila štovana stoljećima prije Marijinog rodjenja.Vratimo li se u dane proroka Jeremije, vidjet ćemo da su ljudi štovali “nebesku kraljicu” i prakticirali njoj posvećene rituale.U knjizi proroka Jeremije, 7:18-20, čitamo: “Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mjese tjesto da ispeku kolač “kraljici neba “…

Jedno od imena pod kojim je bila poznata Izida, bilo je “Majka Božja”. Kasnije su aleksandrijski teolozi to ime dali Mariji koja je, naravno, bila Isusova majka, ali samo u smislu njegove ljudske prirode, njegovog čovještva.Originalno značenje naziva “Majka Božja” znači nešto više od toga.To ime implicira uzvišen glorificiran položaj MAJKE u odnosu na Isusa, a rimokatolici su podučavani da Mariju smatraju upravo takvom!

Lik božice Majke s djetetom na rukama bio je toliko snažno uvriježen u pogansku misao da je u vrijeme otpada od biblijske vjere, prema navodu jednog autora,“drevni portret božice Izide i djeteta Horusa napokon bio prihvaćen, ne samo u pučckom shvaćanju, već i putem formalnog biskupskog odobrenja, kao portret “Djevice i njezinog djeteta.” Izida i njezino dijete često su puta bili prikazivani u okviru od cvijeća, a to je, takdjer, i praksa vezana uz Mariju, to je dobro znano onima koji su proučavali srednjovjekovnu umjetnost.Astarta, fenička božica plodnosti, bila je povezivana s polumjesecom, …..Egipatska je božica plodnosti, Izida, bila prikazivana kako stoji na polumjesecu sa zvijezdama što joj okružuju glavu. U rimokatoličkim crkvama po cijeloj Europi postoje Marijine slike koje ju prikazuju na potpuno identičan način. Prilog ilustracija, (kakva se nalazi u katoličkim katekizmima) prikazuje Mariju sa dvanaest zvijezda što joj okružuju glavu – i polumjesecom pod njezinim nogama!

Na brojne su načine vodje otpadničke crkve pokušavali da Mariju učine nalik na pogansku božicu i uzdignu ju na razinu božanstva.Kao što su pogani imali kipove božice, tako su se počeli izradjivati i “Marijini” kipovi. Dapače, čak su u nekim slučajevima baš ti isti kipovi koji su bili štovani kao Izida (s djetetom), jednostavno bili preimenovani u Mariju i dijete Krista. “Kada je kršćanstvo trijumfiralo”, govori jedan pisac, “te slike i kipovi su postali prikazi Madone i djeteta, bez ikakvog prekida u kontinuitetu: ustvari, nema arheologa koji bi nam danas mogao reći predstavija li neki od tih objekata štovanja jedno ili drugo.” (Pobjedom kršćanstva, Izidin kult je bio pri kraju “ ipak su njegovi znatni tragovi preživjeli i u kršćanskim občcajima. Izidine kipove valjalo je tek nešto izmijeniti u imenu, da bi postali kipovi djevice Marije.” Stewart Perowne:“Roman Mithology”, izdato i kod nas kao “Rimska mitologija” u izdanju “Otokar Keršovani 1986. Dodatak prev.)

Mnogi od tih preimenovanih kipova nosili su krune i bili nakićeni draguljima – na potpuno istovjetan način kao i kipovi hinduskih i egipatskih djevica. Ali Marija, Isusova majka, nije bila bogata (Luka 2:24; Levitski zakonik 12:8). Odakle onda dolaze ti dragulji i krune koje možemo vidjeti na kipovima koji navodno predstavljaju nju? Putem nekih vrlo očitih, i ostalih, manje više prikrivenih kompromisa, štovanje drevne “majke” produžilo se pod okriljem otpale “crkve”, pri čemu su Marijinim imenom samo zamijenjena dotadašnja imena.

 

Subota umjesto nedjelje (Adventisti imaju odgovor)

„Adventisti smatraju da se Božja zapovijed ne može promijeniti, a ona glasi u Post (zapovijed se nalazi u knjizi Izlaska, a ne Postanka op.a.): Spomeni se da svetkuješ dan subotnji.“ Bog zna šta je najbolje za ljude i to nam poručuje kroz svoje Zapovijedi. Ni jedna zapovijed nije dana bez razloga, svaka ima svoj razlog cilj kojemu teži te se svake Božje zapovijedi treba držati. Dokaz tome može se pronaći u Bibliji gdje ima jako puno citata koji upravo govore o tome. Neke od njih ću vam i navesti da bih vam približio važnost držanja Božjih zapovijedi: „Pravda je tvoja pravda vječita i Zakon tvoj sama istina.“ (Ps 119,142); „Ti prezireš one koji odstupaju od pravila tvojih jer je lažna misao njihova.“ (Ps 119, 118); „I po tom razumijemo, da ga poznajemo, ako zapovijedi njegove držimo. Tko govori: Poznajem ga, a zapovijedi njegovih ne drži, lažac je, i u njemu istine nema.“ (1 Iv 2,3-4); „Jer je ovo ljubav Božja, da zapovijedi njegove držimo, i zapovijedi njegove nijesu teške.“ (1 Iv 5,3);

„Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ (Iv 14,21); „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.“ (Iv 15,10); „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ (Iv 14,15); „U tom je postojanost svetih – onih što čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu.“ (Otk 14,12). Neki kažu da je Zakon, odnosnu da su Božje zapovijedi ukinute, ali Isus nam kaže: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.“ (Mt 5,17-19).

Mnogi danas nažalost odbijaju Božje zapovijedi, bilo u potpunosti ili djelomično, te smatraju da nema ničega lošeg u tome da nadodaju ili oduzimaju zapovijedi koje je Bog napisao svojim vlastitim prstom. No što kaže Biblija o tome? „Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga, što vam ih dajem.“ (Pnz 4,2). „Jer ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka! Od vremena svojih otaca odstupate od mojih uredaba i ne čuvate ih. Vratite se meni, a ja ću se vratiti vama – govori Jahve nad Vojskama.“ (Mal 3,6-7).

Dekalog – Deset riječi ili Deset zapovijedi („Mojsije ostade ondje s Jahvom četrdeset dana i četrdeset noći. Niti je kruha jeo niti je vode pio. Tada je na ploče ispisao riječi Saveza – Deset zapovijedi.“, Izl 34,28) – sastoji se od dva dijela, predočena dvjema kamenim pločama, na kojima ga je sam Bog ispisao („Objavio vam je svoj Savez i naložio vam da ga vršite – Deset zapovijedi, što ih ispisa na dvije kamene ploče.“, Pnz 4,13). Prve četiri zapovijedi reguliraju našu dužnost spram našeg Tvorca i Otkupitelja, a posljednjih šest našu dužnost spram ljudi.

Deset zapovijedi bile su Bogom dan univerzalni zakon. One su izražavale moralne vrijednosti koje je Bog očekivao od svake osobe na svijetu. Izborom Izraela kao svog posebnog naroda, i uspostavljanjem saveza s njime, On je ponovio Zakon deset zapovijedi kao vodič njihova života. Bog je Izraelu dao i druge zakone, građanske i vjerske; međutim, Deset zapovijedi trebale su predstavljati osnovu moralnog života Izraela. One su bile i jesu izraz Božjeg karaktera i temelj Njegove sveopće vladavine. Zbog jedinstvenih okolnosti u kojima su nastale, Deset zapovijedi su u Tori imale položaj iznad svakog drugog izraelskog zakona. Bog ih je dao u najspektakularnijoj božanskoj samoobjavi, ikada poznatoj u izraelskoj povijesti.

Deset zapovijedi, koje je Bog izgovorio, svaki je Izraelac trebao poštovati u svim prilikama. Na Sinaju je moralni zakon svemira postao određeni Zakon za Izrael, bez mijenjanja svoje opće naravi. Njegova je univerzalnost ostala netaknuta. Deset je zapovijedi bilo nešto posebno. Imale su posebno mjesto u Petoknjižju. Bog ih je izgovorio pred narodom. Sam Bog ih je urezao na kamene ploče. Predastavljale su temelj svih drugih zakona. Suština Deset zapovijedi nije njihov oblik već božanski autoritet u njihovom podrijetlu: Božja transcedentnost, suverenost i volja. Srž Zakona je bila njegova kolektivna primjena na čitav Izrael, Njegov narod, i na svakog pojedinog vjernika.

Ovaj poseban odnos davao je Zakonu jedinstvenu zadaću: da ovaj odnos sačuva i održi. Zakon traži osobnu odanost, ne nekoj pravnoj instituciji, već samome Bogu. To je najsadržajnija zajednica u kojoj ljudska bića mogu uopće živjeti. Deset zapovijedi bile su srce Tore. Dane su cijelom čovječanstvu, a posebno Izraelu u posebnom okviru Saveza; odvojene od njega nikad ne bi bile razumljene. Kad bi se prema njima postupalo kao odvojenom odsjeku, njihova važnost i značaj, kao i Božji cilj s njima, ne bi bili shvaćeni. Osim Deset zapovijedi, namijenjenih cjelokupnom čovječanstvu, Bog je Izraelu dao druge zakone, s ciljem da upravljaju njihovom posebnom zajednicom s Bogom. U njih ubrajamo građanske i zdravstvene zakone.

No iznad svega obredni zakon ili žrtveni sustav bio je posebno određen kao duhovni blagoslov za Izrael. Obredni zakon, dan zbog prijestupa moralnog zakona, sastojao se od žrtava i prinosa – simbola ili tipova – koje su ukazivale na buduće otkupljenje. Njegova je svrha bila učiti grešnike kako da unaprijed zamijete i prihvate buduću žrtvu na križu za grijeh. Bio je iskustveno pomagalo za razumijevanje i prihvaćanje Kristova spasenja, u simbolima i tipovima, prije no što se ostvari žrtva za to spasenje.

Božja je namjeru bila iznositi plan spasenja po Isusu Kristu i vjernicima omogućiti da svoju vjeru u Njega i Njegovu buduću žrtvu izraze ispunjavanjem propisa obrednog zakona. Njegova će važnost trajati samo dok na križu Golgote ne bude prinesena prava žrtva. Dakle, možemo mirne savijesti zaključiti da sve Božje zapovijedi vrijede i danas (i zauvijek će). Na kraju bih samo poručio da nisu Božje zapovijedi pribijene na križ, nego naši grijesi!

No da se vratim na subotu. Zapovijed o Danu odmora moralne je naravi, zato jer je Dan odmora stvoren prije, a ne poslje pada u grijeh. Sljedeća tvrdnja koju iznose katolici glasi: „No, iz Evanđelja opažamo da su Isusa , između ostalog, pogubili ponajviše radi toga što je kršio subotu.“ Da li je ovo istinu? Svakako da nije! Zanimljivo je što katolik (ili katolici) koji je napisao ovaj tekst uopće nije upoznat sa katekizmom katoličke crkve!

Upravo tu stoji da Isus nije kršio subotu: „KKC 2173: Evanđelje izvješćuje o vise slučajeva kad je Isus optužen da krši subotnji zakon. No Isus nikad ne oskvrnjuje svetosti toga dana. On joj punom vlašću daje vjerodostojno tumačenje.“ Naime, iako Isus je kršio mnoge propise i predaje (vezano i nevezano uz subotu), bitno je naglasiti da su to bile ljudske, a ne Božje uredbe i predaje. Kršeći neke židovske propise vezane uz subotu, npr. o zabrani pomoći bolesnim ljudima u dan subotni, Isus nije kršio subotu. Razlog iz kojeg je bio optužen za kršenje subote nije imao temelja u Svetom Pismu. Nažalost, neki Židovi iz Isusovog vremena smatrali su da ljudske predaje i zapovjedi imaju isti autoritet kao i Božje.

Pripisivanjem Božjoj zapovjedi o suboti brojnih nepotrebnih, besmislenih i otežavajućih propisa i odredbi koje Bog nikada nije propisao, oni su zapravo izmjenili smisao same zapovjedi. Međutim, otišli su i korak dalje – subotu koja je imala za cilj davanje ljudima fizičkog i duhovnog odmora, oni su  nametanjem hrpe nebiblijskih propisa pretvorili u teret i opterećenje, a ne dan odmora, mira i blagoslova, da ironija bude veća, na kraju su optužili i samoga Isusa za kršenje subote, a potom ga i razapeli.

Njegov sukob s izraelskim starješinama oko subote pokazuje da je nastavio reformacijom, odbacujući židovsku tradiciju o načinu svetkovanja subote, ali nikada je ne ukidajući. Ovo je vidljivo iz rasprava o radu subotom (Mt 12,1-8; Mk 2,23-28; Lk 6,1-5), liječenja subotom (Mt 112,9-13; Lk 13,10-17; Iv 5,2-18; 9,1-34) i istjerivanja demona subotom (Mt 1,21-27; Lk 4,31-37). Ovom reformacijom Isus je pokazao da je On, a ne farizeji, Gospodar subote („Jer je Sin čovječji gospodar subote.“, Mt 12,8). On je smatrao da je subota blagoslov za ljudsku obitelj („Tada nastavi: Subota je tu zbog čovjeka, a nije čovječji zbog subote.“, Mk 2,27), kao što je to bila namijenjena od početka („Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova.

Sedmog dana Bog je dovršio svoje djelo stvarnja. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio. I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.“, Post 2,1-3). On je poštovao i svetkovao subotu prisustvovanjem vjerskim sastancima i poučavanjem na njima („Tako dođe i u Nazaret, gdje je bio odrastao. Po običaju svojemu otide u subotu u sinagogu. Ustade da čita.“, Lk 4,16). Njegovi najbliži sljedbenici nastavili su poštovati subotu i nakon Njegove smrti.

Pripremili su „miomiris i pomast“, a „u subotu se nisu micale (žene) prema propisu (Zakona)“ (Lk 23,56). Sveto pismo otkriva da je i Krist isto kao i Otac, bio Stvoritelj („Nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.“, 1 Kor 8,6; „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.“, Heb 1,1-2; „Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije postalo, što je postalo.“, Iv 1,3). Prema tome i On je odvojio sedmi dan kao dan odmora čovječanstvu.

Kristova dvostruka uloga kao Tvorca i Spasitelja čini očitom tvrdnju da je On kao Sin čovječji također „gospodar i subote“ (Mk 2,28). Takvim autoritetom, On je mogao da je to htio odbaciti subotu, ali On to nije učinio. Naprotiv, On ju je primijenio na sva ljudska bića govoreći: „Subota je stvorena radi čovjeka.“ (redak 27.). Tijekom svoje zemaljske službe Krist nam je bio primjer u vjernom svetkovanju subote. „Po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita.“ (Lk 4,16).

Njegovo sudjelovanje na bogoslužju subotom otkriva da ju je On potvrdio kao dan za službu Bogu. Krist je vodio toliku brigu o svetosti subote da je, kad je govorio o progonstvu koje će se zbiti nakon Njegovog uzašašća, savjetovao svoje učenike u vezi s njom. „Molite“, rekao je, „da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu.“, (Mt 24,20). To u biti jasno znači da su kršćani čak i tada bili obvezni strogo paziti na subotu. Ne shvačajući da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote, na kraju su pogubili i onoga koji je stvorio ljudski rod i dao im tu istu zapovijed. Također, oslobađajući opsjednute demonima na dan subotni Isus ne krši tu istu zapovijed.

Davanje duhovnog i fizičkog zdravlja i oslobođenja, spašavanje izgubljenih i slične aktivnosti koje je Isus činio subotom ne spadaju u kršenje subote, štoviše svojim odnosom prema suboti Isusa nam je dao dobar primjer svetkovanja subote.

Sljedeća tvrdna katolika glasi: „No, Isus ponajviše svojim uskrsnućem i ukazanjima nakon njega pokazuje što je njegova želja – nedjelja postaje Dan Gospodnji!!! Pročitaj stoga: Iv 20,1; Iv 20,19-23; Iv 20,26; Mt 28,1; Mk 16,2; Mk 16,9; Lk 24,1; Lk 24,13.“ Ja ne razumijem zašto pisac ovoga teksta stavlja toliko uskličnika. Meni to ostavlja utisak kao da se svađa i raspravlja sam sa sobom. No da idem dalje i da stoga pročitam sve te tekstove. „A u prvi dan sedmice dođe Marija Magdalena na grob rano, dok je još bila tama, i vidje, da je kamen odvaljen od groba.“ (Iv 20,1).

No zašto je u nedjelju došla Marija Magdalena? Odgovor je jednostavan! Zato što se je i ona sama držala Božije zapovijedi o svetkovanju subote. „Potom se vratiše i pripraviše mirise i pomasti. A subotu provedoše u miru po zakonu.“ (Lk 23,56). Isto objašnjenje vrijedi i za Mt 28,1, Mk 26,2 te Lk 24,1. Što se tiče Iv 20,19-23, tu se radi o Isusovu ukazanju njegovim učenicima. Ako je Isus uskrsnuo na nedjelju, jedino je logično da će se taj taj i pokazati svojim učenicima, a ne da će čekati subotu da bi tako pokazao da je svetkuje. Isto vrijedi i za Mk 16,9 te Lk 24,13.

Da se drži subote, Isus je već pokazao svojim životom. Šta se tiče: „I poslije osam dana bili su opet učenici njegovi unutra, i Toma s njima. Dođe Isus, kad su bila vrata zatvorena, i stade na sredinu, i reče: Mir vam!“ (Iv 20:26), ja nisam upoznat sa time kako je piscu ovoga teksta išla matematika, ali osam dana nakon nedjelje nije opet nedjelja nego ponedjeljak tj. drugi dan tjedna (ako je nedjelja prvi). Da li to znači da zbog toga trebamo sada svetkovati ponedjeljak? Zanima me kako bi na to odgovorio.

A koji je dan ujedno i Dan Gospodnji najbolje nam kaže sljedeći stih: „Ako nogu svoju u subotu ustaviš, tako da na sveti dan moj ne obavljaš svojih poslova i subotu prozoveš milinom, a sveti dan Gospodnji poštovanja dostojnim i stim ga slaviš, da na njemu ne činiš svojih putova i ne obavljaš svojih poslova i ne govoriš za svoje stvar.“ (Iz 58,13). Također, Biblija uopće ne upotrebljava riječ „nedjelja“, pa tako ni biblijski pisci ne upotrebljavaju imena kojima danas označavamo dane tjedna. Dani u Bibliji jednostavno su obilježeni brojevima. Nedjelja – prvi dan, ponedjeljak – drugi dan, itd. Jedini izuzeci su petak i subota. Petak je bio „dan pripreme“, a sedmi dan je nazvan Šabat – Dan odmora. (Još i danas se u nekim jezecima tako nazivaju dani tjedna, npr. u hebrejskom, arapskom, portugalskom, grčkom i perzijskom.) Prvi dan sedmice se u Bibliji spominje devet puta (Post 1,5; Mt 28,1; Mk 16,1-2; Mk 16,9; Lk 41,1; Iv 20,1; Iv 20,19; Dj 20,7-12; 1 Kor 16,1-4), te ni na jednom od ovih devet mjesta nedjelja nije nazvana svetom. Također, ne postoji nikakav nagovještaj o tome da ga je Bog odredio kršćanima kao naročiti dan za svetkovanje.

Učenici su u velikoj mjeri štovali subotu. To se moglo vidjeti u vrijeme Kristove smrti. Kad je nastupila subota, oni su prekinuli svoje pripreme za pogreb „u subotu se nisu micali prema propisu (Zakonu)“, s planovima da nastave ovaj rad u nedjelju, „u prvi dan sedmice“, (Lk 23,56; 24,1). No i bez obzira na to katolici i dalje tvrde: „Apostoli se već počinju okupljati nedjeljom na euharistiju (Dj 20,7), a nedjelja po želji sv. Pavla postaje dan kršćanskog milosrđa (1 Kor 16,2) što su inače Židovi tada rado činili subotom.“

Ovdje se radi o jednom običnom izvlačenju iz konteksta što je jako učestalo kod katolika prilikom opravdavanja njihovih vjerovanja. No da vidimo o ćemu se tu radi kada te citate vratimo u njihov Biblijski kontekst. „U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.“ (Dj 20,7).

No Bitno je zapaziti više činjenica koje mnogi katolički teolozi ne mogu ili ne žele vidjeti, a to su: a) Taj sastanak bio je večernji sastanak, to je očito iz činjenice daje Pavao produljio govor do ponoći, štoviše „govorio je još dugo sve do zore“ kaže biblijski izvještaj; b) Izvještaj kaže da im je Pavao imao riječ jer je htio „sutradan da otputuje“; c) To je bio oproštajni sastanak pred Pavlov odlazak, jer je po završetku govora u zoru „otputovao“; d) Tvrdnja da se taj sastanak zbio ujutro jednostavnmo ne stoji jer bi bilo vrlo neobično da su počeli sastanak u jutro, a završili ga tek u zoru – idućeg dana (U Bibliji ne postoji nijedan takav sličan sastanak koji bi trajao doslovce cijeli dan); e) Običaj lomljenja kruha u Novom zavjetu nije povezan sa nedjeljom, takvi društveni sastanci događali su se svakodnevno (Dj 2,42-46; 27,35); f) Ako se uistinu radilo o uobičajenom bogoslužju (sa Večerom Gospodnjom), kako to da se glavni dio bogoslužja tj. „lomljenje kruha“ održalo tek iza ponoći?; te g) Zašto se ne spominje da je Pavao blagoslovio i podjelio kruh sa drugima, kao što je bila praksa prilikom „Večere Gospodnje“ (Mt 26,26; Lk 22,19; 1 Kor 10,16; 11,24)?

Međutim ti isti koji tvrde da je Pavao navodno bio svetkovatelj nedjelje namjerno zaboravljaju činjenicu da je Pavao svetkovao subotu (tj. imao običaj da subotom ide na bogoslužje). To vidimo u Dj 13,14; 13,42; 13,44; 16,13;17,1-2; 18,4; i dr.), čak i kada su bili među poganima. Što se tiče 1 Kor 16,2: „Svaki prvi dan sedmice neka svaki od vas ostavlja kod sebe i skuplja, koliko može, da ne bivaju skupljanja tada, kad dođem.“, i taj tekst također treba staviti u njegov Biblijski kontekst. Problem je već u samom prijevodu, grčki orginal naime ne kaže „Neka svakog prvog dana u sedmici“, već nešto drugo: „Po jednom tjedno“.

Orginalni grčki tekst glasi: „kata mian sabbatwn ekastoV umwn par eautw tiqetw qhsaurizwn o ti an euodwtai ina mh otan elqw tote logiai ginwntai“. Riječ koju su preveli sa „tjedan“ je „sabbatwn“, doslovno prevedeno subota. Međutim u ovom kontekstu „sabbatwn“ označava vrijeme između dvije subote, tj. tjedan dana (ili sedmicu). Zapazimo jednu zanimljivu stvar, kako je kod nas sedmi dan nedjelja, mi za tjedan dana ponekad kažemo i „nedjelja“ (dana), međutim Pavao, koji je Židov i sedmi dan mu je subota koristi izraz „subota“ (dana) za tjedan dana. Također ne piše određeno „prvog“, već neodređeno „jednom“ (tjedno).

Zapazimo golemu razliku između izraza  „jednom tjedno“ i „prvog dana u tjednu“. Riječ „prvog“ (dana u tjednu) implicira na nedjelju, međutim riječ „jednom“ (tjedno) označava bilo koji dan u tjednu. Zapazimo da prvi prijevod sa grčkog na latinski (vulgata) to ujedno tako i prevodi: „per unam sabbati“ (po jednom tjedno), a ne „per primo sabbati“ (po prvom [danu] u tjednu). Katolički teolozi kažu da je ovdje Pavao odredio nedjelju kao dan za bogoslužje. Međutim biblijski izvještaj ne spominje niti bogoslužje, niti da skupljanje milodara mora biti „prvog dana u tjednu“ (tj. u nedjelju), niti da su se kršćani okupljali nedjeljom.

Međutim, ako pažljivo pročitate ovaj izvještaj shvatiti ćete da je Pavao u njemu napisao vjernicima u Korintu da odvajaju sredstva za pomoć siromašnima u Jeruzalemu i to kako Pavao kaže „svaki od vas zasebice“, te da se navodno bogoslužje uopće ne spominje. Stoga je bitno zapaziti da ovaj izvještaj naime uopće ne govori o: a) zajedničkom okupljanju nedjeljom (prvog dana u tjednu); b) zajendičkom bogoslužju nedjeljom; c) zabrani rada nedjeljom; d) bogoslužju općenito. Dakle prijevod 1 Kor 16,2 trebao bi glasiti otprilike ovako: „Po jednom tjedno…“.

Sljedeća tvrdnja glasi: „Može se ovdje spomenuti i niz ranokršćanskih spisa crkvenih otaca koji nam svjedoče kako su se ponašali kršćani prvoga i početka II. stoljeća. Nedjelja je za njih Dan Gospodnji!“ Meni je žao što pisac ovoga teksta nije spomenio ni jednoga od toga „niza ranokršćanskih crkvenih otaca“. Istina je ipak malo drugačija nego što oni žele da izgleda. Oko 115. godine je Ignacije Antiohijski napisao poslanicu Magnezijancima u Maloj Aziji te je u njoj ove kršćane upozorio na izuzetnu krajnost judaističkog življenja.

U Poslanici Magnezijancima govori o tome „kako više ne treba subotariti već živjeti u skladu s Gospodnjim, u kojem se pojavila i naša nada u njega“. Ovo je često protumačeno kao „ne više svetkovati subotu, već živjeti u skladu s Gospodnjim danom [nedjeljom]“. Riječi „dan“ nema u grčkom pa je dodana. Umjesto dodavanje riječi „dan“ mogli bismo dodati riječ „život“, pa bi prijevod glasio „već živjeti u skladu s Gospodnjim životom“. Prema grčkoj konstrukciji ove rečenice moguće je jedno i drugo značenje, ali „s Gospodnjim životom“ bilo bi posebno prikladno s obzirom da se u njemu „pojavila i naša nada u Njega [Krista]“. Izraz „subotariti“ prikazuje opći način života, a ne svetkovanje nekog dana. Kontekst Ignacijeve izjave – poziv na oponašanje starozavjetnih proroka – pokazuje da raspravlja o načinu života, a ne o danima bogoslužja. Starozavjetni proroci, koji nisu subotarili, a živjeli su u skladu s „Gospodnjim“, nisu svetkovali prvi dan tjedna, već sedmi, subotu.

Izrazi poput „subotarenja“ i „krajnosti judaističkog života“ možemo slobodno povezati sa Evanđeljima i Isusovim upozorenjima o licemjerstvu farizeja. Očito je da je određena vrsta, doduše kršćanskih, farizeja postojala i u doba Ignacija Antiohijskog, a svakako vidimo da postoji i danas. Kršćani su počeli svetkovati nedjelju iz dva razloga: a) da bi se jasno odvojili od židova, koji su nakon Bar Kokbinog ustanka (132. – 135. godine n.e.) postali vrlo omraženi u Rimskom carstvu i b) radi stabilnosti Rimskog carstva koje se većim dijelom sastojalo od poganskog stanovništva koje je štovalo boga Sunca (najčešće Mitru kao glavnog boga grčko-rimske religije mitraizma) u prvi dan tjedna – nedjelju. Konstantinov čuveni edikt, objavljen 7. ožujka 321., snažno je utjecao na subotu i nedjelju. Edikt je glasio: „Na časni Dan Sunca (venerabili die Solis) neka magistrati i narod koji živi u gradovima počiva, neka budu zatvorene sve radionice.“

Ovom je ediktu očito nedostajala kršćanska orijentacija, jer nedjelju naziva „časnim Danom Sunca“. Osim toga, Konstantinovi propisi nisu bili načinjeni po uzoru na starozavjetnu subotu, jer je izuzeo zemljoradničke poslove, a to je rad koji je u Petoknjižju bio izričito zabranjen. Kao što katolički tisak i kler (između ostalog i kardinal James Gibbons) potvrđuje, ne postoji raniji spomen svetkovanja prvog dana tjedna: „Od početka pa do kraja Svetog pisma ne postoji nijedan stih, koji ovlašćuje prijenos tjednoga javnog bogosluženja od sedmog dana tjedna na prvi.“ Nakon Konstantinovog edikta, Katolička crkva na Laodicejskom saboru 336. n. e. prenosi svečanost od subote na nedjelju.

Jako je zanimljiv i ovaj citat: „Katolička Crkva je promjenila svetkovanje sa subote na nedjelju pravom božanskog i nezabludivovg autoriteta kojeg joj je dao njen osnivač Isus Krist. Protestanti koji tvrde da im je Biblija jedino mjerilo vjere, nemaju isprike za svetkovanje nedjelje. Vezano uz tu činjenicu Adventisti sedmog dana su jedini pravi protestanti.“(The Catholic Universe Bulletin, 14. VIII, 1942, str. 4.). No i ovdje ću se osvrnuti na „božanski i nezabludivi autoritet“ katoličke crkve. Kao prvo u Bibliji nema spomenu niti papama, niti petrovom primatu niti kakvoj nezabludivosti, ali o tome ću opširnije pisati poslije. U Bibliji nije važno „tko“ naučava nego „što“ se naučava. I sa time se moram itekako složiti.

A mi upravo vidimo iz ovoga citata da katolička crkva naučava da ona može mijenjati Božje zakone ljudskim uredbama. Ovdje ću dati samo jedan citat, i mislim da je dovoljno da shvatite o čemu govorim: „Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Još im govoraše: Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju.“ (Mk 7,7-9).

Zadnja njihova tvrdnja o suboti mi je svakako najdraža: „Adventisti sve to zanemaruju i stoga za sva zla ovoga svijeta, prema riječima Ellen White, okrivljuju kršenje subote za koje je naravno kriv papa sa Katoličkom Crkvom koji su pogazili Božju zapovijed!“ Ja na ovo imam samo da odgovorim: A šta kaže na to Biblija? A ona kaže sljedeće: „Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. Jer tko reče: Ne čini preljuba, reče i: Ne ubij. Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona.“, (Jak 2,10.11).

Ako katolička crkva priznaje da je promijenila Božje zapovijedi i ako većina današnjih crkava svetkuje nedjelju, protivno Božjem zakonu kao ostavštinu katoličanstva, nije li onda jedino logično da svi oni onda i snose odgovornost pred Bogom jer su „prijestupnici Zakona“?

I na kraju želim katolike (i druge koji svetkuju nedjelju) upoznati sa jednim Biblijskim citatom sa kojim oni, očito, do sada nisu upoznati: „I od mlađaka do mlađaka i od subote do subote dolazit će svako tijelo, da se pokloni preda mnom”, veli Gospod.“, (Iz 66,23). Bog na ovom mjestu u Izaiji govori o tome kako će biti kada on stvori „novo nebo i novu zemlju“ (Iz 66,22), tj. da će se ljudi okupljati na službu Bogu na novoj Zemlji „od subote do subote“, tj. svake subote, to je očito svakome tko čita ovo poglavlje Izaije. Mi u Bibliji čitamo o tome da će doći vrijeme „kada će se sve obnoviti“ (Dj 3,21).

Apostol Ivan pak kaže da će se sve stvari napraviti nove u Otk 21,5 („I reče onaj, koji je sjedio na prijestolju: Evo sve novo činim. I reče mi: Napiši, jer su ove riječi vjerne i istinite.“). Primjer toga nalazimo u Otk 22,2 („Nasred ulice njegove i s obje strane rijeke drvo života, koje rada dvanaest plodova, dajući svakoga mjeseca svoj plod; i lišće od drveta lijek je narodima.“) i 22,14 („Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!“). Dakle na novoj ćemo Zemlji naime opet naći „stablo života“ (Post 2,9), kao i mnoge druge lijepe stvari.

Božji je plan naime da obnovi sve i da uspostavi prijašnji red na Zemlji kakv je bio prije pada u grijeh. Zapazimo Bog je stvorio subotu sedmog dana stvaranja, odmarao se u dan subotni (Post 2,1-3) i već tada ga posvetio i blagoslovio. U četvrtoj Božjoj zapovjedi Bog nas podsjeća na tu činjenicu. Kako je Bog unaprijed najavio da će sve obnoviti tj. vratiti u početno stanje kada nije bilo grijeha i pobune na zemlji, za vjerovati je da će se takvo što jednoga dana uistinu i dogoditi. U Izaiji 66,23 Bog uistinu govori o svetkovanju subote, zašto bi se inače dolazili pokloniti pred njim svake subote, ili kako sam prorok Izaija kaže „Od subote do subote“.

Kako je Bog unaprijed najavio da će sve obnoviti tj. vratiti u početno stanje kada nije bilo grijeha i pobune na zemlji, za vjerovati je da će se takvo što jednoga dana uistinu i dogoditi. Kako na nebu neće biti mraka mi nikada ne bismo znali kada počinje subota, zato Izaija prije nego spominje subotnje okupljanje spominje „mlađak“, on je taj koji će označavati početak i završetak subote. Bit svega ovoga je sljedeća. Deset zapovjedi, vječno su moralno mjerilo, one su dane za naše dobro: „I dođe duh Gospodnji na Zahariju, sina svećenika Jehojade. On stupi pred narod i doviknu im: Ovako govori Bog: Zašto prestupate zapovijedi Gospodnje i upropašćujete svoju sreću? Jer ostaviste Gospoda, zato i on vas ostavi.“, (2 Ljet 24,20).

Sve Zapovijedi, uključujući i četvrtu koja je odvojena za svetu službu već u Edenskom vrtu prije pada u grijeh (posvećena i blagoslovljena), bile su dio Božjeg Zakona i prije davanja Deset Zapovjedi, te je upravo preko nje Bog htjeo provjeriti poslušnost Božjeg naroda prema svome Zakonu („A šestoga dana, kad spreme što su nakupili, bit će dvaput onoliko koliko su skupljali za svaki dan.“, Izl 16,5). Subota će se svetkovati i na „novom nebu i novoj zemlji“ (Iz 66,22-23), štoviše ona je upravo stvorena i čovjeka radi („I govoraše im: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“, Mk 2,27).

Tko kome što propovjeda u tamnici & je li Isus sišao nad pakao?

Mnogi misle da je Isus u duhovnom obliku provodio vrijeme u paklu, ili da je „sašao“ nad njega. Vjerojatno pretpostavljate da BIblija ništa ne govori o tome, međutim ima onih koji pokušavaju kojekakvim argumentima to dokazati.

Za razumijevanje toga bitno je prisjetiti što je rekao kralj David.

“Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku Šeola“ (Psalam 49,15)

David tu kaže da će Bog njegovu dušu „izbaviti“ iz ruku Šeola.

Izraz Šeol odnosi se na grob, a ponekad se prevodi i sa Podzemlje. Međutim Davidovo tijelo još se nalazi u grobu: „Braćo draga, dopustite mi da vam otvoreno kažem: ‘David time nije mislio na sebe – jer on je odavno umro, pokopan je i grob mu se nalazi među nama do današnjeg dana“ (Djela 2,29).

E sad se postavlja pitanje, je li moguće da će David prevario kada je to rekao? Naravno da nije, David je vjerovao da će mrtvi jednog dana uskrsnuti (kada se Krist vrati). Kako to znamo? Zato jer: „Jahve daje smrt i život, ruši u Šeol i odande diže“ (2. Samuelova 2,6).

David međutim ide i korak dalje te kaže: Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.” (Psalam 16,10)

Hebrejska riječ Šeol, ovdje je prevedena sa Podzemlje, a u biti označava isto mjesto kao i grob, neki prijevodi kažu i „jamu“.

David je doduše i dalje u grobu (Šeolu) (ali ne zauvijek), ali sada na „scenu“ stupa Pavao i citira taj isti psalam (Ps 16,18) kada govori o Isusu

“Kralj David za njega je rekao: “Znam da je Gospodin uvijek sa mnom jer uvijek stoji pokraj mene da ne posrnem. Stoga mi se srce raduje, a jezik kliče od veselja. Tijelo mi spokojno počiva. Jer nećeš ostaviti moju dušu među mrtvima ni dopustiti da tvoj svetac istrune. Pokazao si mi put života. Tvoja će me nazočnost ispuniti radošću.’ Braćo draga, dopustite mi da vam otvoreno kažem: David time nije mislio na sebe – jer on je odavno umro, pokopan je i grob mu je do danas ovdje. Ali David je bio prorok i znao je da se Bog zakleo jednoga od njegovih potomaka posaditi na njegovo prijestolje kao Mesiju. On je to unaprijed vidio i pretkazao Mesijino uskrsnuće. Rekao je da mu “duša neće ostati među mrtvima’ i da mu tijelo neće “istrunuti’. To proročanstvo govori o Isusu. Njega je Bog uskrisio – svi smo tomu svjedoci. (Djela apostolska 2, 25-32)

Međutim Isus je već ranije predskazao svoju smrt i uskrsnuće, tj. činjenicu da ga smrt ne može zadržati u grobu:

“Kao što je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će biti i Sin čovječji u krilu zemlje tri dana i tri noći.” (Matej 12,40)

Iz svega toga očito je da je isusova duša (tijelo) počivala u grobu, a nakon toga uskrsnula. Međutim pod utjecajem katoličke teologije, neki prevoditelji Biblije pojam duša doživljavaju kao neku izvantjelesnu komponentu koja može izaći iz tijela, I ne samo to, odlaze još jedan korak dalje i izraz Šeol”, koji označava grob, prevode sa vjerovali ili ne pakao.

I sada ispada zbog jednog bizarnog shvaćanja pojma duše da je isus bio u paklu, tj. Da se njegova “duša” odvojila od tijela.

“Dokaz” za to nalaze u 1. Petrovoj 3,18 gdje u katoličkim prijevodima piše da je Isus “oživjeo duhom”, izraz “oživjeo duhom” oni tumače kao da je njegova “duša” ušla/izišla iz njega, iako test uopće to ne govori, te iako i sam apostol Pavao objašnjava misterij Isusova uskrsnuća:

“A ako li stanuje u vama Duh onoga, koji je uskrsnuo Isusa, onaj, koji je uskrsnuo Isusa Krista od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim, koji stanuje u vama.” (Rimljanima 8,11)

Drugim riječima, ne radi se tu o tome da je Isus “dušom” izlazio iz tijela, već o tome da je Duh oživio njegovo tijelo.

KJV (King James Version) kaže: “predan je na smrt u tijelu, ali je oživljen od Duha” (1. Petrova 3,18)

“I Krist je jednom umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu. Iako mu je tijelo bilo mrtvo, Duh ga je oživio.” (1. Petrova 3,18) [iz ne-katoličkih prijevoda savršeno je jasno da je Duh (Sveti) oživio njegovo tijelo, ali ne I iz katoličkog koji kaže]

 “Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu” (1. Petrova 3,18)

Prevodeći taj stih na takav način, te prevodeći „oživljen od Duha“ tj. „Duh ga je oživio“ sa „oživljen u duhu“, pokušavaju implicirati da je Isus oživio kao neko duhovno biće, a ne da je uskrsnuo u tijelu.

Plaća grijeha je smrt i Krist je suglasno Pismima umro za naše grijehe, međutim njihovo svaćanje kaže da je Isusov duh izišao iz njegovog tijela, te potom „u duhu“ otišao u „pakao“ (tj. isusova duša), i potom izašo iz pakla, vratio se u tijelo, te vjerovali ili ne otišao na nebo u tijelu. Iako je sam isus upozorio na činjenicu da je široki jaz (bezdan), tj. da nema ništa između onih koji u paklu (izgubljenih) i onih koji su raju (spašenih), te da je prijelaz iz pakla u raj nemoguć (Luka 16,26).

Isus je u biti objasnio u evanđelju po Luci da između spasenja i propasti nema ničega između, tj. postoji „velik jaz“. To je upravo i bio cilj njegove usporedbe iako ju mnogi koriste kao dokaz da se ljudi trenutno naleze u raju ili paklu.

Objašnjenje te usporedbe (o siromašnome Lazaru i nemilosrdnom bogatašu) možete vidjeti ovdje!

E sada dolazimo do samoga teksta koji se citira za Isusov navodni boravak u paklu

Pročitajmo drugi dio 18. stiha i cijeli 19. da bi smo shvatili o čemu se radi

„Predan je na smrt u tijelu, ali je oživljen od Duha, kojim je također otišao i propovijedao duhovima u tamnici“ (1. Petrova 3,18b.19)

E vidite, Sveto Pismo tu kaže da je tijelo isusa Krista (tj. sam Isus Krist) oživljeno (tj. uskrsnuto) od strane Duha (Svetoga), te da je preko Duha Svetoga „također otišao i propovijedao duhovima u tamnici“.

Postavlja se pitanje kao je Bog Sin (Isus Krist) mogao preko Duha Svetoga (tj. Duhom Svetim) (treće osobe trojstva) „propovjedati duhovima u tamnici“? Vrlo jednostavno – „Troje ih je što svjedoći na nebu, Otac, Riječ i Duh Sveti: i to troje je jedno“ (1. Ivanova 5,7)

Kako je to troje u biti jedno, Krist može preko Duha Svetoga navjestiti radosnu vijest kome god hoće. Međutim sada se postavlja ozbiljno pitanje…

Tko su ti „duhovi u tamnici“? Prije nego odgovorimo moramo jasno reći par stvari:

a)     Biblija nikada ne govori o ljudima kao o duhovima

b)     Taj izraz koristi u Bibliji se za Svetog Duha, anđele i pale anđele (demone)

c)      Duh Sveti ne nalazi se u tamnici

d)     Božji anđeli također nisu zatvoreni u „tamnicu“

e)     Novi zavjet daje puno izvještaja o „duhovima“ tj. demonima i demonskim silama, dakle duhovi u tamnici su grupa demona (dakle ne svi) koji su u jednom trenutku vremenu završili u „tamnici“

Zašto su i kada ti duhovi završili u tamnici?

a)  Prisjetimo se da Bog neće nikoga kazniti prije Sudnjeg dana. Tada će platiti svakome po djelima njegovim. Demoni se nalaze još uvijek tu na zemlji, a ne muče se u paklu. Isus kada je tjerao demone ili kad ga je Đavao kušao radio je to na ovoj zemlji, ne u paklu. U Otkrivenju čitamo da će Đavao tek na kraju vremena završiti u Ognjenom jezeru (paklu)

b)  U Postanku 6,1-4 čitamo o tome da su „sinovi Božji“ općili sa ljudskim kćerima i stvorili      rasu divova „Nefila“. „sinovi Božji“ (u ovom slučaju radi se o palim anđelima; pogledaj i Job 1,6), su spavali sa ljudskim ženama. I to je najvjerojatnije porjeklo tih duhova. Zašto bi ih Bog zatvorio u tamnicu. Da ih Bog nije stavio u tamnicu vjerojatno bi ponovili taj grijeh, te da bi obeshrabrio ostale demone od sličnog pokušaja

c)   Biblija kaže da će i Sotona na kratko vrijeme [prije nego bude bačen u Ognjeno jezero na kraju vremena] „biti pušten iz svoje tamnice“ (Otk 20,7)

d)  Vrijeme kada su ti duhovi završili u tamnici nije nam nepoznato, radi se o „onima koji su nekoć bili nepokornil kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe“ (1. Ptr 3,20)

Je li im Isus preko Duha Svetoga stvarno propovjedao? Mnogi od vas su vjerojatno zbunjeni i pitaju se pa zašto bi im propovjedao (da se obrate) kada će ih na kraju vremena ionako uništiti, odnosno neće imati drugu priliku. Ako se radi o duhovima (đavolskim) to je očito.

E pa tajna se krije u prijevodu, naime grčku riječ „navjestiti“ tj. „navjestio“, katolički pisci preveli su sa „propovjedati“ tj. „propovjedao“. Vratimo se na početak, kada je Isus umro u tijelu, ali oživljen Duhom, što bi to on mogao navjestiti. Da nije možda pobjedu nad smrti i nad đavlom, knezom ovoga svijeta. Vrlo vjerojatno da se radi o tome! Te iste „duhove“ Božja je strpljivost uporno čekala u Noino vrijeme, ali je vrlo malo vjerojatno da ih je nastavila čekati i 2500 godina nakon potopa. Duh Sveti ih je nakon Isusova uskrsnuća samo mogao osvjedočiti u Kristovu pobjedu nad grijehom i nad smrću, a ne „navještati“ im radosnu vijest „na spasenje“, kao što katolički apologeti impliciraju.

Štoviše, oni pod izraz duhovi podrazumijevaju ljude iz Noinog doba koji se navodno nalaze u čistilištu.

„Isus zapravo posjećuje ljude koji su uistinu bili nepokorni za svoga života ( u Noinom dobu ). Ti ljudi su svjesne duše koje su zatočene u nekakvoj tamnici. Vrlo zanimljivo: ti duhovi nisu u Raju, jer u Raju nema tamnica već vlada sloboda ( Ivan 8:32 ) ali nisu niti u paklu, jer ih Isus spašava, a osobama u paklu spasenja nema. Gdje su tada ti duhovi?

Dok postoje različite interpretacije, nema nikakvih razloga da se navedeni citat ne smatra dokazom postojanja Čistilišta u Bibliji. Dok Biblija na mnogim mjestima govori o svjesnim dušama nakon smrti, ove duše su u specifičnom statusu: u “tamnici” su.” (link)

Da bi dokazao da duša nakon smrti izlazi iz tijela Defensor Fidei katolički apologeta u tom istom članku citira još i ovaj nevjerojatan stih iz 2. Samuelove:

„I onda mi je ponovno rekao; Stani, nad mene molim te i ubij me: jer nemir je došao nad mene, jer je život još u meni“ (2. Samuelova 1,9) (KJV)

Zašto je njegov „život“ bio još „u njemu“, odgovor je jednostavan, Još je bio živ! To je jasno i iz svih ostalih engleskih prijevoda!

„Onda mi je rekao, ‘Stani iznad mene i ubij me! Jer sam blizu smrti, a još sam živ“ (NIV prijevod)

To je jasno i iz svih ostalih engleskih prijevoda uključujući i NASBNKJV-a itd.

Međutim, katolički prijevod Biblije taj isti stih prevodi sa:

„Tada mi on reče: `Dođi ovamo k meni pa me ubij, jer me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni!“

A Defensor Fidei onda daje dojmljiv komentar tog stiha: „Šaul na samrti moli da ga ubiju jer mu je duša još uvijek u ranjenom tijelu.“, iako je sam čovjek (živa duša) koja ne može izaći sama iz sebe.

Potom dodaje još jedan drugi stih kao primjer izlaska duše iz tijela:

„Jahve je uslišio molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje.“ (1. Kraljevima 17,22 KS)

Kao i u prošlom slučaju radi se o zamjeni izraza „život“ sa duša kojeg je evanđelista Šarić ispravno shavtio i preveo u ovom slučaju:

„I Gospod usliši vapaj Ilijin. Život dječakov vrati se opet u njega, i posta živ.“ (1. Kraljevima 17,22 Šarić)

Svi engleski prijevodi (NASBNIVNLT) prevode taj stih kao i Šarić, osim (N)KJV koji ga prevodi doslovce sa duša iako je kao i u prethodnom slučaju iz konteksta očito što se sa dječakom dogodilo.

Zaključak: Živ čovjek je „živa duša“, a kada umre je „mrtva duša“, nemre izlazit sam iz sebe.

 

Trgovina Božjom milošću [Mise zadušnice]

Isus je upozorio vjernike na vrijeme velike vjerske prevare kada će mnogi biti zavedeni. Uistinu njegove riječi su se obistinile. Kako je nezgodno naplačivati oprost živim vjernicima, katolička crkva se dosjetila jedne nove taktike. Prodaja Božje milosti za mrtve čini se kao idealno sredstvo za brzu i laku zaradu. Za vrijeme srednjeg vijeka reformacija je učinila sasvim dobar posao time što je raskrinkala shvaćanje da se kupnjom oprosnica može pomoći dušama u čistilištu [koje se inače nigdje ne spominje u Bibliji]. Budući da svećenici moraju priznati kako nemamo načina da saznamo kada duše navodno napuštaju čistilište i odlaze u “Nebo”, nikad se ne može biti stvarno miran, jer uvijek postoji mogućnost da treba dati još novaca za drage pokojne.

Katolička crkva je čak napravila i cijenik: Mala misa stoji 60 kuna, Velika Misa 130kn, a Gregorijanska misa 3000kn. Razlika je u broju molitvi, dekoru, pjevanju itd.

Osvrnuti ću se na ovu zadnju [Gregorijansku] tekstom iz Glasa koncila u kojem piše:

“Moja majka odlučila je uplatiti gregorijansko služenje mise za pokojnu baku. Cijena takve usluge je zaračunata 3000 kn. Iziritirana i isprovocirana, jer me je sve podsjetilo na srednji vijek i na otkup grijeha, odlučila sam vam poslati ovaj mail. Naime, moja je majka umirovljenik i ona će sa svojom mizernom mirovinom izdvojiti i platiti takav iznos??? Može li mi netko objasniti tko je odredio toliki iznos, tko je odredio cjenik za te mise?”

na kraju dodaje: “Zbog takvih stvari ljudi gube vjeru… Istinski sam isprovocirana! Razočarana jer će moja majka zbog »jačine« svoje vjere uplatiti taj novac od svojih 800 kn mirovine?! Neka mi to netko molim vas objasni!?”

I dobiva nevjerojatan odgovor: “Iz vjerničkih pobuda i vjerojatno jake želje da plati misu za svoju majku, a Vašu baku, nije dobro procijenila svoje mogućnosti. Je li se zanijela?”… “Potičemo Vas da trijezno razmislite je li – nakon našega odgovora – doista riječ o »srednjem vijeku«, o logici »kupnje i prodaje« ili nečemu drugom.”

Jedan drugi tekst iz Glasa koncila čak spominje i tvrdnju iz Misala St. Lambrechta (1336) citiram: »Ako netko u nekoj potrebi slavi ovih 30 misa ili zamoli da budu slavljene, bit će bez oklijevanja oslobođen (od kazne i muka).«

Irci imaju čak i izreku: “Mnogo novaca – Velika misa; malo novaca – Mala misa; nema novaca – nema mise” 

 

Jedan katolik napisao je svojedobno sljedeću misao: “Vjerujem u postojanje čistilišta, ali ovo mi zvuči kao reklama za dobru zaradu na misama. 30 dana x 50 kuna (najmanje) svaka misa = 1500 kuna po jednoj duši. Nije loše za početnika. Sjećam se kada u Palmotićevoj u Zagrebu na misi svećenik zna spomenuti ne znam koliko imena pokojnika. Kako je svako ime teško 50 kuna, onda se i dobro zaradi po glavi stanovnika u čistilištu.”, te potom daje jednu orginalnu zamisao

Ja vjerujem da svaka molitva za duše u čistilištu pomaže i kada se sjetimo u molitvama za vrijeme mise, bez plaćanja. Onda si mislim, zašto  katolici koji kopaju po kantama za smeće u potrazi za plastičnim bocama ne bi tako zarađivali, bez obzira što nisu svećenici? Mislim na vjernike kantokopače, ne na bilo koje sakupljače boca. Sigurno bi se pokojnika da im damo ime na papiriću sjetili svaki dan kada idu na misu ili kada mole u sebi od kontejnera do kontejnera.”

Kada bi se Božja milost uistinu mogla kupiti za novac, isplatilo bi se biti bogat, ipak Biblija govori da je bogatašu teško ući u kraljevstvo nebesko (Mt 29,23-24), te da se Božja milost ne može kupiti novcem (Ps 49,7-10). Spasenje je Božji dar koji se dobiva vjerom. Davanje novaca za mrtve nastalo je jako davno; čak su i Židovi bili izloženi tome vjerovanju, jer ih se upozoravalo da ne daju novac za mrtve (PZ 26,14). Poigravanje s ljubavlju i osjetljivim uspomenama ucviljenih ljudi, te uzimanje novaca za mise i duge molitve, podsjeća nas nas one koji “proždiru kuće udovičke pod izlikom dugih molitava” (Mt 23,14).

Radosna vijest je da nismo otkupljeni “nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista kao nevina i bez mane janjeta” (1. Pt 1,18-19), odnosno da je cijena grijeha već plaćena – po Isusu Kristu, kao i da se Božja milost daje besplatno “bez novaca i bez naplate” (Izaija 55,1), “Tko je žedan, neka dođe; tko želi neka badava uzme ‘vode života'” (Otk 22,11) svima koji su je voljni primiti. Nažalost ta radosna vijest i danas je mnogima nepoznata.

Za stav protestanta o oprostu grijeha možete doznati ovdje.

 

Vatikanski kult Opus Dei stigao u hrvatsku

Nedavno mi je pao pod oči sljedeći tekst “Opus Dei u Hrvatskoj traži članove“. Dakako zapitao sam tko su oni i naišao na neke nevjerojatne odgovore.

Stigao sam na stranicu ODANA (Opus Dei Awarness Network)…

Dakako čitao sam dalje… što govore o Opus Deiu?
Opus Dei ima listu zabranjenih knjiga, i ništa vjerskog karaktera ne smije se čitati bez dozvole “nadležnog”… Za dugu listu zabranjenih knjiga napisanu na 277 strana u Wordu kliknite ovdje.

Jednu od njih napisao je i Alberto Moncada, a zove se “U katoličkoj sekti: Opus Dei“; dakako, knjiga je zanimljiva sadržaja i otkriva njihove lažne doktrine i taktiku vrbovanja naivnih mladih ljudi.

Imaju više spornih doktrina [link]… Evo nekih….
1. “Corporal Mortification” iliti “Ubijanje tijela”, imaju kojekakve sprave za mučenje vlastitog tijela, metode tog istoga (skupa sa slikama) možete vidjeti ovdje.

Ima i zanimljivih “caka” npr. ako ste muškog spola smijete pušiti i odlaziti u barove ako je to sa ciljem vrbovanja novih članova, ali ako ste cura, ta vam metoda nije dozvoljena.

2. “Aggressive recruitment” iliti “Agresivno vrbovanje” članovi te sekte moraju podrediti život tome da dovode nove članove u “Opus Dei”.

Članovi Opus Deia uvijek moraju imati 12-15 “prijatelja” od kojih su najmanje 3 ili 4 blizu priključivanju tom kultu, koriste prijateljstvo kao “mamac”. Također, moraju se redovito javljati duhovnom vođi sa raportom o tome koliko su ljudi vrbovali. Grijehe umjesto Bogu (posredstvom Iusa Krista) morate priznati njihovom svećeniku koji to poslje ciljano koristi.

3. “Undue Pressure to Join” iliti “Kontinuirani pritisak na priključivanje” drugim riječima koriste nesretne prilike u nečijem životu da bi ga pivolili na priključivanje njihovom kultu, govoreći im da ako kažu ne nikada neće primiti Božju milost.

Također članovi tog kulta govore svojim prijateljima da će provesti jadan život ili čak biti “vječno prokleti” ako im se ne pridruže.

4. “Lack of Informed Consent and Control of Environment” neznam kako bih to preveo… recimo ovako… članovi se moraju podčiniti ne Božjem duhu već “Duhu Opus Deia”, također Opus Dei kontrolira njihove živote.

Vjerojatno se pitate što podrazumijeva podčiniti se “Duhu Opus Deia”, to znači sljedeće:

a) Davati svu svoju zaradu Opus Deiu i ne imati vlastiti račun u banci
b) Čitanje dolazne i odlazne pošte članu bez znanja njegove obitelji ili prijatelja
c) Ako imaju i najmanju sumlju u Opus Dei moraju je prijaviti dužnosniku “Opus Deia” inače “the mute devil takes over in the soul” iliti obuzima vas đavao.

5. ” Alienation From Families” iliti odvajanje od obitelji… Savjetuje se prekid svih kontakata sa vlastitom obitelji.

Više o njihovim kriminalnim taktikama možete saznati ovdje.

O suradnji tri različite grupe koje su imale pristup iz prve ruke lažnim, manipulativnim i kultovima sličnim metodama “Opus Deia” kao odgovor na nedavno pojavljivanje tog istog u medijima i javnosti možete čitati ovdje.

Za Opus Dei žene su iste kao psi – Jutarnji list

O iskustvu bivšeg člana koji je odbio slijepu poslušnost, te čak bio intervjuiran i na CNNu možete čitati ovdje!

Pismo upućeno roditeljima sa pozivom da “ne dopuštaju svojoj djeci da postanu Opus Dei rekruti”, napisano od jednog bivšeg člana te iste organizacije možete vidjetiovdje!

Zaključak: “Opus Dei” je kult i to vrlo opasan, prosljedite ovu poruku onima za koje još nije prekasno, ne dajte da vam te sotonine sluge unište život. Jedan zanimljiv članak o njima od jednog stručnjaka za kultove možete pročitati ovdje.

“Istina o Opus Deiu: vrlo opasna sekta” [Krist je istina, a ne manipulativna tajna društva] link

“Par godina temeljito sam istraživao o Opus Deiu i uvjeren sam da je ta organizacija kult posebno opasna za žene. Njihov vođa, danas “svetac” je bio seksist i fašist, koji je ohrabrivao sljedbenike da na njega gledaju kao na Boga. Imaju masivnu prisutnost na koleđima i roditelji bi se trebali zabrinuti. Sve u što vjeruje Opus Dei u suprotnosti je sa naukom Isusa Krista. Ako ste katolik bježite što dalje od Opus Deia, dok je moguće…” link

Na internetu čak postoje i pravni savjeti protiv operativaca Opus Deia gdje vam objašnjavaju kako potražiti pravnu pomoč odnosno tužiti ih zbog uznemiravnja i različitih metoda pritiska. link

… ili pak savjeti kako zaustaviti njihovu infiltraciju i tehnike ispiranja mozga. link

Jedna od tehnika obrane je DNE (DNE – DO NOT ENGAGE!) drugim riječima ne sukobljavajte se izravno sa njihovim aktivistima jer oni na ljude gledaju kao na rekrute ili na neprijatelje. Krenut će i korak dalje te vas optužiti za napastovanje ili prijetnju… (NE NASJEDAJTE NA TO!)

Kada bi netko osnovao vjersku grupu sa takvim doktrinalnim učenjima i praksama, sigurno bi ih stavili izvan zakona i proglasili kultom. Ipak kako su usko povezani sa katoličkom crkvom, to je nažalost nemoguće.

“Opus Dei – prijetnja civilnom društvu” link

Jedan od poznatijih članova Opus Deia bio je i Robert Hanssen, bivši FBI agent i Ruski špijun osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog veleizdaje 2002.g.

 

Večera Gospodnja ili ‘Sveta misa’

Simbol u spomen na Krista ili pretvorba (transupstancijacija)?

Prije svega bitno je objasniti da je onaj koji je uspostavio obred „Večere Gospodnje“ sam Gospodin Isus Krist, taj obred dolazi od samoga Boga, za razliku od „Svete mise“ koju su izmislili ljudi i koja nema veze sa biblijskom objavom.

Prije nego uđemo u dubinu „Svete mise“ i razjasnim zašto ona nema temelja u Svetom Pismu, objasniti ću što je to Večera Gospodnja.

Isus Krist, naš Gospodin i Spasitelj uspostavio je obred „Večere Gospodnje“. Apostol Pavao ovako govori o posljednjoj večeri:

„Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: “Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.” Tako i čašu po večeri govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.” Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ (1. Korinćanima 11, 23-26)

„Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.“ (1. Korinćanima 10, 16-17)

Naime Isus Krist, prije nego je umro za naše grijehe uspostavio je jedan obred. Isus je uspostavio taj obred da bi ukazao na buduće događaje koji će usljediti, prvo smrt na križu, a potom i Njegov slavni dolazak kada će suditi ovome svijetu.

Prilikom posljednje večere Isus je rekao ove riječi:

I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen”. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Luka 22, 19-20)

Međutim bitno je shvatiti da se ovdje nije radilo o pretvorbi (transupstancijaciji), to prizanje i katolička teologija. U tom trenutku, Kristovo tijelo još se nije predalo za nas, niti je njegova krv bila prolivena.

Da bi smo shvatili smisao Njegove žrtve moramo se vratiti u Stari Zavjet i shvatiti analogiju.

U starozavjetnom Svetištu žrtve su se ponavljale jer “bez prolijevanja krvi nema praštanja” (Heb 9,22). Ova obredna parabola o otkupu ponavljala se iz godine u godinu. Mojsiju je na Sinaju pokazana „slika, kopija ili preslika nebeske svetinje“ (Izl 25.9-40), Sveto pismo naziva Svetište što ga je on načinio kao „slike nebeske stvarnosti“, a njenu svetinju kao „sliku prave“ (Heb 9.23-24). Suprotno tome, stvarno pomirenje, odnosno otkupiteljska smrt Isusa Krista zbila se na Golgoti “jedanput za sva vremena” (Hebrejima 9,26-28; 10,10-14). Na križu je potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh i udovoljeno je Božanskoj pravdi. Jer “Plaća grijeha je smrt” (Rimljanima 6,23), a “Krist je, suglasno pismima, umro za naše grijehe” (1. Korinčanima 15,3), “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne” (1. Petrova 3,18)

Naime, cijeli sustav starozavjetnog svećenstva skupa sa svojim žrtvovnim sustavom ukazivao je na Krista kao savršenu i potpunu žrtvu.

Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. Krist Veliki svećenik zamjenjuje stare svećenike I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha. A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene. Novi Savez dostaje bez žrtava… A gdje su grijesi oprošteni, ne treba više prinositi žrtve. (Hebrejima 10,8-18)

Krist je predao sebe na smrt, kako bi mi mogli biti pomireni sa Bogom on je ispunio pravedni zahtjev Zakona koji traži smrt prekršitelja. On je dakle umro umjesto nas i ponudio vječni život svima koji su spremni povjerovati u Njega, dostatnost Njegove žrtve kao zadovoljštine za njihove grijehe i pokajati se.

Naime u knjizi proroka Daniela 9,25.26 govori se o Pomazaniku, iz konteksta je očito da je taj Pomazanik Isus, jer samo par redaka dalje vidimo kakav će biti rezultat Njegove službe: “”bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe” i “prestat će žrtva i prinos” (stihovi 26.27). Dakako pogubljen je zbog nas, i Njegovom žrtvom starozavjetni sustav žrtvovanja i prinosa izgubio je svoj smisao.

To je ujedno pravi smisao „Večere Gospodnje“, uspostava Novog Saveza kojeg je sam Stvoritelj ratificirao, ne krvlju životinja, nego svojom vlastitom. Međutim katolička crkva je od te jednostavne istine napravila cijeli jedan sustav, preko kojeg je izvrnula Božju riječ i okrenula leđa jednostavnoj istini.

Sada ulazimo u cijeli misterij katoličke apologetike „Svete mise“, tj. transupstancijacije.

Katolička crkva ima par argumenata kojima pokušava potvrditi tu doktrinu

—————————-

„OVO JE MOJE TIJELO“ (Matej 26, 26-27; Marko 14, 22-24; Luka 22, 19-20)

Isus u evanđeljima prilikom posljednje večere uzima kruh i vino, međutim iz Njegovih riječi očito je da se radi o simbolima:

“Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovočinite meni na spomen.” (Luka 22,19)

Naime, tijelo koje se predalo za nas bilo je Kristovo stvarno tijelo (Ivan 6,51), a ne hostija. Isus ovdje govori o svojoj budućoj žrtvi i obredu kojeg će oni činiti u spomen na to, zato im i govori „ovo činite meni u spomen“.

To je apostolima bilo savršeno jasno jer je Isus već ranije to objasnio u 6. poglavlju Ivanovog evanđelja:

Reče im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Rekoše mu nato: “Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.” Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. (Ivan 6, 32-35)

Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (Ivan 6, 50-51)

Ne daje nam vječni život hostija nego Isus Krist. Uskrslo tijelo našeg Spasitelja nalazi se na nebu, sa desne strane Bogu Ocu gdje i dan danas posreduje za nas, sve do svršetka vremena milosti, a ne u komadiću hostije.

——————————————

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Ivan 6,54)

Kako razumjeti ovaj stih? Jednostavno!

Isus je objasnio učenicima samo par trenutaka ranije da je

a)     on sišao sa neba

b)     da je on kruh života

c)      te da će on dati svoje tijelo za život svijeta

Međutim i tada je bilo ljudi kojih su čudili Njegovim riječima

„Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: “Ja sam kruh koji je sišao s neba.” Govorahu: “Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba?'” (Ivan 6,41-42)

Na njihovo mrmljanje On im odgovara da ako ne jedu i piju Njegovo tijelo i Njegovu krv (tj. Ako nemaju zajedništvo sa njim), neće vidjeti vječnog života.

Kako znamo da se u Ivanu 6,54 ne radi o doslovnom jedenju Isusa i pijenju Njegove stvarne krvi. Odgovor je jednostavan, Biblija zabranjuje kanibalizam i konzuimaciju krvi (pogotovo ljudske). Međutim Židovi su doslovno shvatili te riječi, i počeli se čuditi… „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo” (6,52)?!

Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.” (Ivan 6,63)

Kako možemo biti SIGURNI da Isus ovdje ne misli na to da doslovce trebamo jesti Njegovo Tijelo i piti Njegovu Krv? Pa jednostavno, NITKO nije pokušao zagristi Isusa ili mu se napiti krvi, očito je da Njegove riječi nisu imale takvo značenje niti je itko pokušao takvo što nakon što je on rekao te riječi.

——————————————-

To su ukratko svi katolički argumenti u prilog „pretvorbe“. Međutim potrebno je shvatiti kakve implikacije ima vjerovanje da se u hostiji uistinu nalazi Isus, tj. da se ne radi o simbolima, nego Njegovom stvarnom Tijelu i krvi u hostiji i kaležu?

a)     vjerovanje da je obred mise žrtva (jer se lomi „tijelo“ i pije „krv“)

b)     ne shvaćanje da je Kristova žrtva savršena i dovršena na križu Golgote

c)      klanjanje hostiji (jer se u hostiji navodno nalazi Isus)

d)     molitva vjernika da „tvoja (svećenikova) i naša žrtva bude ugodna Bogu Ocu“

e)     vjerovanje da žrtva mise ima moć da oprašta grijehe

Takvo vjerovanje dovelo je mnoge ljude u zabludu zato jer je

a)     žrtva na križu za razliku od starozavjetnog sustava žrtvovanja učinjena „jedanput za sva vremena“ i više je nema smisla ponavljati, ili moliti „Boga Oca“ da ju opet prihvati, da mu bude ugodna i sl.

b)     klanjanje pred komadićem kruha (hostijom) idolopoklonstvo

c)      samo Kristova žrtva na križu ona koja ima moć da oprosti grijehe

Kroz „Svetu Misu“, katolicima je zapravo skrenut pogled sa Krista koji se nalazi na nebesima s desna Bogu ocu i pomaknut na katoličke svećenike koji tvrde da mogu „utjeloviti“ samoga Boga, tj. da se na Njihove riječi hostija i vino pretvaraju u stvarno kristovo tijelo i krv.

Nauk o transupstancijaciji izmišljen je u 11. stoljeću da bi povećao ugled svećniku koji je mogao svojim besmislenim mrmljanjem navodno “pretvarati” običan kruh i vino u Božjeg Sina odnosna samoga Boga. Toma Akvinski dogradio je tu filozofiju tvrdnjom da hostija sadrži živce, kosti, mišiće itd…. Što je besmislica…

Toma Akvinski jednom se prilikom našao u nezgodnoj situaciji jer su ga znatiželji ljudi upitali sljedeće: “Ako dolazi do stvarne “pretvorbe” kruha i vina u stvarno tijelo i krv, jede li i miš stvarno Kristovo tijelo ako kojim slučajem dođe do “posvećene” hostije?” Ako uistinu dolazi do stvarne “pretvorbe”, miš bi uistinu jeo Kristovo tijelo, nadam se da sada shvaćate besmislenost tog nauka. Taj suludi nauk proglašen je dogmom 1215.g., s time da je već tada John Wycliffe tvrdio da ne dolazi do stvarne pretvorbe.

Da bi Isus Krist bio prisutan među nama nije nam potreban nauk o transupstancijaciji, “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20).

Praksa jedenja Bogova postojala je u “Babilonskoj misterijskoj religiji”, a ne u apostolskoj crkvi. Mi ne možemo Boga pojesti ili popiti njegovu krv

Vjerom u njega mi postajemo dio njegovog tijela odnosno nevidljive Crkve (zajednice spašenih), stoga nema potrebe da jedemo njega odnosno sami sebe, jer vjernici predstavljaju Kristovo tijelo, a Krist Glavu, odnosno poglavara Crkve – “Krist je i glava Crkvi, zato što je Crkva njegovo tijelo” (Kol 1,18).

—————–

 

Vikanje duša zaklanih zbog riječi Božje pod žrtvenikom

Mnogi koji vjeruju u zagrobni život svoje vjerovanje baziraju i na ovom stihu. U par lako razumljivih tekstova već sam objasnio da mrtvi nisu svjesni ničega, te da se nalaze u grobovima, te da zli (mrtvi) grešnici trenutno nisu u paklu,

Naravno Biblija govori o sigurnosti spasenja, isto kao i o sigurnosti Božje osude, ali nagrađivanje tj. kažnjavanje pravednih tj. zlih zbiti će se tek kada se Krist pojavi u slavi da sudi ovome svijetu, tek tada će, na Dan Suda biti uskrsnuće i svatko će dobiti nagradu/kaznu sukladno kriterijima koje je Bog propisao u Svetom Pismu.

Da bi dokazali svoju tvrdnju oni koji vjeruju da duša odmah nakon smrti napušta tjelo zaboravljaju sljedeće činjenice

Činjenica je da je izraz ‘vikanje’ personifikacija, spominje se da je „krv Abelova vapila k Bogu“ (Post 4,10), kao i da „viče plaća žetelaca vaših njiva koju ste im uskratili“ (Jakovljeva 4,17)

Moje je pitanje da li je ta ‘krv’ odnosno ‘plača’ zaista „vikala“ k Bogu?

Neki vjeruju da kada pravednik umre,njegova duša odmah ide na Nebo, a duše grešnika nakon smrti odlaze u pakao. Ako je tomu doista tako imam par pitanja:

S obzirom na to da su mnogi od tih mučenika sukladno Isusovim riječima molili za svoje progonitelje za vrijeme života dok su patili. Bi li sada kada već uživaju u blaženstvima raja „vikale svom snagom za osvetom“, tim više što se njihovi neprijatelji več nalaze u paklu u strašnim mukama?

Pogotovo u svjetlu činjenice da mučenici još uvijek nisu primili svoju nagradu (Hebrejima 11, 32-40), te da su gledali vjerom u uskrsnuće koje će se zbiti prilikom Kristova povratka u slavi (1. Korinćanima 15,23), te da se još nalaze u grobovima (Ivan 5, 28-29) gdje čekaju zvuk posljednje trube (1. Solunjanima 4,16; 1. Kor 15,52) i Kristov dolazak (Ivan 14, 2-3).

Vjera u zagrobni život nespojiva je sa vjerom u uskrsnuće, zato jer je uskrsnuće (o Kristovom dolasku) za kršćanina jedina nada, bez uskrsnuća, njegova vjera je uzaludna (1. Korinćanima 15,17).

Žalosna je činjenica da i danas postoje neki koji tvrde da je „uskrsnuće već bilo“ (2. Timoteju 2,18), te ne shvaćaju da ćemo obećanje (vječni život) primiti tek kada se Krist vrati u slavi po nas.

Zbog toga su mnogi dovedeni u zabludu, gledajući na vlastitu smrt, a ne Kristov dolazak u slavi kao „blaženu nadu“ (Titu 2,13). Misleći da idu na nebo odmah nakon smrti, oni ne shvaćaju da je za kršćane jedina nada Kristov dolazak i uskrsnuće. Sada se pitate, pa što ima loše u tome da netko vjeruje da ide na nebo odmah nakon smrti, pa ionako je za onoga tko umre idući trenutak kojeg će biti svjestan uskrsnuće i Dan Suda kada se Krist vrati u slavi.

E vidite, problem je u sljedećem… ljudima se nekakvo „duhovno uskrsnuće“ čini jako imaginarno, nestvarno i neopipljivo. To nije problematično, sa obzirom na to da „duhovno uskrsnuće“ (odmah nakon smrti) niti ne postoji. Međutim ako ne shvaćaju da će se Krist vratiti i mrtvi uskrsnuti u tijelu, a njihov pogled usmjeren je sa uskrsnuća o Kristovom dolasku na vlastitu smrt, dolazi do toga da mnogi odbacuju vjeru ili je ne uzimaju za ozbiljno.

Na kraju odbacuju biblijski koncep nagrade/kazne, i u biti uopće nemaju nadu u vječnost, kako golema većina ljudi uopće niti ne razmišlja o smrti, a još manje njih razmišlja o isusovom dolasku, nitko od njih u biti uopće niti ne razmišlja o vječnosti. Na taj način njihove misli usmjerene su na ovozemlajske (prolazne) stvari, a ne na vječne. Kako živimo u vrijeme u kojem večina ljudi živi životom bez Boga i u grijehu, te postoji cijela hrpa religijskih koncepata i poimanja Boga i duhovnosti općenito, dolaze u situaciju da razmišljaju da je u biti nebitno tko u što vjeruje i da u biti svi putevi/religije vode u nebo, te da Bibliju ne treba „doslovno“ shvaćati. Nažalost sa takvim mentalnim sklopom, tj. bez „nanovo-rođenja“ (Ivan 3,3), svi oni se nalaze jedan korak od „ognjenog jezera“, kamo će završiti kada se Krist vrati (pod pretpostavkom da za vrijeme ovozemaljskog života ne povjeruju u Isusa, odbace grijehe i budu nanovo-rođeni)

 

Vjera i znanost se ne slažu

Često puta kada napada ljude koji vjeruju da je Bog stvorio ljude, odnosno da ljudi nisu nastali evolucijom od životinja katolička crkva zna dati sljedeći argument.

“Vjera i znanost se slažu (komplementarni su)”
Odnosno da vjera nikada ne ide protiv znanosti nego uvijek “sa znanosti”. Međutim takvo poimanje pada onog trena kada osoba uključi kritičko razmišljanje. Naime Biblija ući da je Marija začela Isusa kao djevica, odnosno po Duhu Svetome. Odmah vam je jasno da fali “muškarac” u priči. Kako žena može začeti sama od sebe? Iz perspektive znanosti (biologije) takava stvar nije moguća (osim ako nije došlo do samooplodnje – odnosno u slučaju da je Marija bila hermafrodit).
Prvenstveno zato jer konvencionalna (ateistička) znanost isključuje nadnaravni element. Samim time jasno je da u ovom slučaju vjera ide protivno znanosti, isto kao i u onoj zanimljivoj zgodi kada se prorok Ilija vozio po nebu u ognjenim kolima (2. Kraljevima 2,11) ili pak podjednako nevjerojatnom događaju iz Djela apostolskih 1,9 kada je Isus uzašao na nebo odnosno doslovce se izdignuo sa zemlje. Sva tri događaja podjednako su nevjerovatna, odnosno protivna su evolucionističkoj znanosti koja tvrdi da nadnaravna objašnjenja NISU znanstveno prihvatljiva.
Međutim Bog nas u Bibliji uči da postoji nadnaravni element, odnosno da postoji Bog koji čini ljudima nemoguće i iz aspekta konvencionalne znanosti neshvatljive stvari. Da bi čovjek vjerovao u te događaje mora vjerovati u stvari koje nisu znanstveno dokazive, odnosno ne moguće je znanstvenim eksperimentom dobiti isti rezultat. Ono što pokušavam reći je da vjera nije znanstveno dokaziva. Zato se ona zove “vjerom”, kada bi bila znanstveno dokaziva onda se tako ne bi nazivala.
Razlika između konvencionalne (evolucionističke) i kreacionističke znanosti, je u tom što ova druga ne isključuje nadnaravni element. Dakle pitanje koja je u pravu, a koja nije ovisi o tome da li postoje ti “nadnaravni elementi” odnosno, da li se u prirodi (svijetu oko nas) mogu događati znanstveno ne objašnjive stvari.
Ja vjerujem da mogu, zato sam kreacionist, i da bi to vjerovao potrebna mi je vjera. Bez vjere u Boga koji čini nadnaravne stvari nemoguće je vjerovati u nadnaravne događaje. Međutim katolička crkva i njeni teolozi ovako jednostavno misao, na žalost ne mogu shvatiti, pa uporno tvrde da se konvencionalna znanost i vjera slažu, takva tvrdnja – imali ste priliku i sami se uvjeriti, jednostavno ne stoji.

 

Vjerovanje da će se svi spasiti tj. da svi putevi vode do Boga

sus je rekao da je on jedini put koji vodi u život, tj. da svi koji idu nekim drugim putevima idu krivim putem. Oba ta puta imaju svoj završetak, jedan završava na nebu, a oni drugi u ognjenom jezeru. Zapazimo, malo je ljudi koji sljede Isusa, zato Isus kaže da je mnogo onih koji idu u propast, a malo onih koji idu u život (Matej 7,13), jedino vjerom u Krista, mi možemo ući kroz prava „vrata“ (Ivan 10,9).

Da bih to slikovito objasnio dati ću sljedeći primjer, zamislite puno vrata (tj. puno puteva), međutim, sva vrata osim jednih vode u „ognjeno jezero“.

                                                    

                                                    

Znači, ako sljedite neki drugi koncept osim biblijskog nalazite se na krivom putu. Kao što sam ranije napomenuo, samo je jedan put koji vodi u vječnost (na nebo). Također jednom kada umrete prolazite kroz „završna“ vrata vašeg puta. Dakle ako ste cijeli život išli nekim drugim putem osim onog opisanog u Bibliji, idući trenutak za vas je Dan suda (Heb 9,27), tada ćete biti suđeni sukladno odluci koju ste donjeli tijekom ovozemaljskog života. Dakle, zapazimo, nakon smrti, neće vam se pružiti neka druga prilika, niti ćete se odjedanput pojaviti pred gore naslikanim vratima i vi onda odahnuti i ući kroz ova vrata skroz dolje desno, nego ćete se naći na mjestu koje se nalazi iza vrata puta kojeg ste izabrali.

Kužite o čemu se tu radi? U trenutku kada umrete ili neposredno nakon smrti nema neke „druge prilike“ za spasenje, u trenutku vaše smrti, vaša vječna sudbina je zapečaćena i nema neke druge prilike za spasenje. Dakle, kada umrete naći ćete se iza vrata, a ne ispred vrata. Jednom kada se nađete iza vrata, vaše daljnje odluke su nebitne. Vjerojatno se to mnogima neće svidjeti, međutim to je tako.

Ipak, sadašnji papa Ratzinger dok je bio kardinal dao je jedan neobičani intervju (link):

Koliko ima putova koji vode do Boga?

– Toliko koliko ima i ljudi. Put svakoga čovjeka posve je osoban i unutar iste vjere. Imamo riječ Kristovu: ‘Ja sam put.’ Postoji zapravo samo jedan put i svatko tko ide k Bogu, samim time nalazi se na putu Isusa Krista. To, međutim, ne znači da su ti putovi svjesno i voljno istovjetni, naprotiv – taj jedini put tako je velik da može postati osobnim svakom pojedinom čovjeku.

(Iz knjige: Kardinal Joseph Ratzinger, “SOL ZEMLJE – Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća”, Mozaik knjiga, Zagreb 1997. – prijevod prve knjige razgovora sPeterom Seewaldom /objavljena u Njemačkoj 1996./, koji u predgovoru priznaje da je istupio iz Crkve; drugi dio razgovora objavljen je na hrvatskom 2003. pod naslovom BOG I SVIJET)

Ipak dok je bio na zemlji Isus je rekao sljedeće riječi:

Ja sam Put i Istina i Život:. nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Ivan 14,6)

“Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Matej 7,13-14).

” Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se ” (Ivan 10,9)

Stoga vam i rekohUmrijet ćete u grijesima svojim. Uistinu, ako ne povjerujete da JA JESAM umrjet ćete u grijesima svojim.“ (Ivan 8,24)

„Tko ima Sina ima život; tko nema Sina Božjega, nema života” (1. Ivanova 5, 12)

Da sumiramo, papa je rekao da svatko tko želi ići Bogu ide Bogu, tj. da se automatski nalazi na Isusovom putu. Međutim Isus govori upravo suprotno, da svatko tko želi doći k Bogu, mora ići kroz Njega, te da ukoliko se ne nalazi na pravom putu (a on je taj put, jedini ispravan), ide u propast. Drugim riječima, Isus kaže da svi ostali religiozni koncepti vode u krivom smjeru. Islam, Hinduizam, Židovstvo koje je odbacilo Isusa krista kao Mesiju i utjelovljenog Boga i svi ostali religiozni koncpeti vode ljude u sigurnu propast.

Sada će te vi reći, „Pa ako je to tako, to bi značilo da golema većina ljudi ide u propast, a istovremeno misle da idu u vječnost?!“

Upravo se o tome i radi i upravo je to ono što Isus i govori. Malo je ljudi koji će ući na nebo. U Ivanu 10, 25-30 Isus objašnjava da ljudi koji sljede Njega, pripadaju njemu, oni drugi koji ga ne prihvaćaju, nažalost ne pripadaju njemu. Zapazimo, put u nebo je samo jedan i taj put je Isus.

Vjerovanje da će se svi ljudi spasiti, doživjelo je svoj slom kada je za vrijeme Noe došao potop. Svi koji nisu prihvatili Božji poziv na pokajanje i obraćenje ka Njemu su izginuli. Bilo je među njima i jako loših ljudi i onih manje-više dobrih, no zapazimo uvjet za spasnje tada je bilo pokajanje i obraćenje. Bilo je tu mnogo staraca, žena i male djece, nažalost svi oni izginuli su u potopu, ponavljam ne zato jer nisu bili „dobri“ po ljudskim kriterijima (koji su poprilično niski), nego zato jer se nisu pokajali i obratili ka Bogu.

Štovanje lažnih ‘bogova’ (i ne štovanje pravog) biti će kažnjeno isto kao i u Ilijino doba kada je Bog odlućio ostaviti u Izraelu samo ‘sedam tisuća’ ljudi koji nisu prignuli svoja koljena pred Baalom (1. Kraljevima 19,18). Samim time Bog je na taj način isključio iz o(p)stanka ostatak ekipe (tada je bilo golema večina – par milijuna Židova).

Kao što je postojao ostatak u Ilijino vrijeme, tako i danas postoji ‘ostatak’ koji će se spasiti, i on je izabran milošću. Zašto je izabran ‘milošću’? Zato jer je taj ‘ostatak’ prihvatio milost koju Bog nudi, naime iako Bog svima nudi svoju milost, golema većina, kako u Noino, tako u Ilijino, ali i isusovo doba nije stajala na strani istine. Samim time nalazili su se na krivoj strani. Zbog svoje odluke da ne prihvate Božju milost koja se nudi vjerom kroz Krista, oni nisu dio ‘ostatka’ koji će se spasiti (Rimljanima 11, 4-5). Nažalost, kao i u prošlosti i danas se večina ljudi ne nalazi na Božjoj strani.

Kao što je broj Izraelaca (Božjeg naroda) bio velik u vrijeme proroka Ilije i Izaije, očito je da se neće svi oni spasiti. Kršćani predstavljaju ‘duhovni Izrael’ (Božji narod). Međutim kao što se u vrijeme starozavjetnih proroka spasio samo ‘ostatak’ Izraelaca, tako će se i u naše vrijeme spasiti samo ‘ostatak’ kršćana.

Kao što biti formalno Židov nije bilo jamac spasenja u vrijeme Staroga Zavjeta, tako nije niti biti formalno kršćanin jamac spasenja u današnje vrijeme, upravo tu jednostavnu isitnu rekao je apostol Pavao citirajući proroka Izaiju – „A Izaija viče za Izraela: “Ako bi bio broj sinova Izraelovih poput pijeska morskoga, samo će ostatak spasiti.“ (Rimljanima 9,27).

Činjenica da danas ima preko 2 milijarde nominalnih kršćana, govori nam o tome da ih doslovce ima ‘kao pijeska morskog’, međutim kao što Pavao kaže citirajući Izaiju, samo će se ostatak spasiti.

Taj ostatak kršćana koji će se spasiti opisan je u Otkrivenju 12,17 kao oni koji vrše Božje zapovjedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo. Pod Božje zapovjedi zasigurno se smatra Deset Božjih zapovjedi, iako su one u dubinu razrađene u Novom Zavjetu gdje ih Isus pojašnjava, tj. produbljuje svaku od njih (i istovremeno ne ukida niti jednu od njih), jer su one vječno moralno mjerilo.

Bitno je zapaziti i da će taj ‘ostatak’ biti progonjen od Zmaja (Otk 12,17), čitajući samo par stihova ranije (Otk 12,9) shvaćamo da je ‘Zmaj’ zapravo sotona tj. đavao. Međutim iznenađujući je način na koji će đavao to pokušati učiniti.

Naime, u Otkrivenju 12,17 piše da će zmaj voditi rat protiv ostatka iz ženina potomstva (žena = crkva), međutim ono što je zapanjujuće nije činjenica da ih sotona progoni, nego da ih progoni preko jedne ŽENE (crkve)!

Štoviše, apostol ivan sav začuđen od prizora kojeg je upravo vidjeo kaže da je ta ista Žena (koja ih progoni) „pijana od krvi isusovih svjedoka“ (Otkrivenje 17,6). Drugim riječima da je sustavno ubijala i progonila kršćane kroz svoju povijest. Nažalost, samo jedina institucija (Crkva) koja je sustavno i masovno ubijala kršćane jest katolička crkva, i to je radila posredstvom inkvizicije.

U Otkrivenju 17,9 vidimo da ta žena „sjedi na sedam gora“ (Rim se nalazi na sedam brežuljaka). Ali Biblija tu ne staje, u Otkrivenju 18,2 ta ista žena nazvana je duhovnim „Babilonom“ (‘boravištem demona’). U Otkrivenju 18,4 Bog nas poziva na izlazak iz nje*.

Svi biblijski komentari smatraju da „Babilon“ iz Otkrivenja zapravo predstavlja Rim, tj. rimsku religiju koja kao i nekadašnji „Babilon“, vrvi od idolopoklonstva.

Ali, da se vratimo na samu temu…

Isus nas upozorava da će moralno stanje ljudi sa vremenom ići na gore, i da će na kraju naša civilizacija doći u takvo stanje nemorala kakvo je bilo u prijepotpno doba. Nažalost živimo u svijetu kojim vlada novac, pohlepa, seks, nasilje, pornografija, idolopoklonstvo i svaka vrsta nemorala. Bog nas upozorava da će takvom sustavu „vrijednosti“ doći kraj. Gledajući oko sebe vidimo da je kraj sve bliže, letvica „moralnosti“ se spušta sve niže i niže.

Ono što se nekad smatralo sodomijom (homoseksualizam) danas se smatra društveno prihvaćenim ponašanjem, a ljude koji to osuđuju smatra se nazadnima i zadrtima. Ljude koji ne prakticiraju izvanbračne odnose (prije braka), smatra se religioznim fanaticima, a one kojima cilj života nije novac i slava ovoga svijeta smatra se čudacima.

Zapazimo još nešto, Isus povlači paralelu između prijepotopnog doba i stanja ljudi na kraju našega vremena. U Luci 17,27 on govori o ljudima prije potopa koji su živjeli bezbrižno i nisu marili za Boga, ali i njihvom uništenju, u 28. stihu on spominje Sodomu i Gomoru, kao i njezino uništenje u istom kontekstu, a samo tri stiha dalje kaže da će isto takvo stanje uma biti i neposredno prije njegovog dolaska. Kao što je potop bio opći, tako će i uništenje bezbožnih ljudi kada se Krist vrati biti opće. Međutim, ovaj svijet neće biti uništen vodenim potopom, nego ognjem i zato nam Isus daje sliku Sodome i Gomore da bi smo shvatili narav kazne koja će stići na sve ljude na ovoj zemlji koji odbijaju pokajanje i obraćenje ka jedinome Spasitelju, Isusu Kristu (Djela 4,12).

To je suština plana spasenja, put u život je uzak. Kao što su u prijepotopno doba propali svi ostali religozni i nereligiozni koncepti koji se nisu zasnivali na Božjoj riječi, tako će isto biti i na kraju vremena. Drugim riječima ako je netko ateista, tj. ne vjeruje u Boga, ne može se spasiti, bez vjere, Bogu je nemoguće ugoditi (Hebrejima 11,6), međutim

RImski papa ima jednu drugu priču, on kaže da uopće nije nužno vjerovati u Isusa da bi se spasio:

„Tko god želi mir i dobro zajednice sa čistom savješću, i zadrži želju za transcendentnim, bit će spašen čak i ako nema biblijsku vjeru“ (link) – Vatikan 30.11.2005.

Međutim papa Ivan Pavao II. Otišao je i korak dalje, tvrdeći da se Bog koji se objavio Muhanmedu (lažnom proroku lažne religije) pravi Bog, čak je i ljubio Kuran! Očito ga uopće ga ne uznemirava činjenica da Muhamed u Kuranu kaže (tj. da mu je Allah objavio), da je Biblija kriva objava, da je Isus bio samo čovjek, da Isus nije umro za naše grijehe, te da uopće nije umro na križu, nego je netko drugi razapet umjesto njega i još puno suludih tvrdnji.)

Je li moguće da ta ekipa mjenja Isusa? Je li bi Isus ikada davao takve izjave? Ja vjerujem da ne bi, ali nas je upozorio da će mnogi doći u njegovo ime i tvrditi stvari koje on NIKADA nije rekao.

Kome ćete vjerovati, Rimskome papi, svojoj otupjeloj savjesti ili Božjoj riječi?

Međutim posotoje ljudi danas, koji tvrde da se potop nije dogodio, tj. Da nije bilo spašeno samo „osam duša“ kao što izvještava Sveto Pismo. Ti isti govore i da svi putevi vode do Boga, da nije nužno vjerovati u isusa da bi se spasio, da možeš biti šta hoćeš i ući na nebo. Međutim, oni ne samo da negiraju stvarne događaje, nego i logičkim sljedom razmišljanja izvlače i krive zaključke.

Biblijski gledano, ti su ljudi u velikoj zabludi, nažalost, umjesto da se pokaju, oni se ismijavaju sa ljudima koji vjeruju u istinitost Biblije i kažu za njih da su fanatici i zanesenjaci koji „doslovno“ tumače Bibliju.

Zanimljiva je i činjenica da današnja moralno (pro)pala civilizacija smatra upravo katoličku crkvu i njezinog duhovnog vođu – rimskog papu moralnom vertikalom. Bez obzira bilo to namjerno ili igrom slučaja, ostaje činenica da će se onog trenutka kada se Isus vrati taj ‘koncept’ raspasti skupa sa duhovnim ‘Babilonom’, koji će „poput mlinskog kamena“ biti ‘strmoglavljen’ u propast (Otk 18,21) skupa sa svima onima „koji nisu vjerovali u istinu“ (2. Solunjanima 2,12) i na vrijeme izašli iz njega (Otk 18,4)*.

Žalosno ali istinito…

Pitanje koje se vama postavlja jest kome ćete vi vjerovati? Božjoj riječi ili ljudskim filozofijama koje se ismijavaju sa Svetim Pismom.

*Nemoguće je da Ivan u Otkrivenju doslovce misli na grad Rim ili Rimsko carstvo, zato jer ne postoje nikakvi dokazi da su se kršćani ikada pokušali iseliti iz Rima (tj. Rimskog carstva), kao zemljopisne lokacije, pa čak i usprkos brojnim progonima. Međutim ostaje činjenica da su mnogi ljudi u prošlosti, ali i sadašnjosti izašli iz sustava „rimske religije“ tj. rimo-katolicizma.

 

Vjerovanje da je Isusova duša sišla nad/u pakao nakon Isusove smrti

Tko kome što propovjeda u tamnici? (1. Petrova 3,18.19)

Mnogi misle da je Isus u duhovnom obliku provodio vrijeme u paklu, ili da je „sašao“ nad njega. Vjerojatno pretpostavljate da BIblija ništa ne govori o tome, međutim ima onih koji pokušavaju kojekakvim argumentima to dokazati.

Za razumijevanje toga bitno je prisjetiti što je rekao kralj David.

“Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku Šeola“ (Psalam 49,15)

David tu kaže da će Bog njegovu dušu „izbaviti“ iz ruku Šeola.

Izraz Šeol odnosi se na grob, a ponekad se prevodi i sa Podzemlje. Međutim Davidovo tijelo još se nalazi u grobu: „Braćo draga, dopustite mi da vam otvoreno kažem: ‘David time nije mislio na sebe – jer on je odavno umro, pokopan je i grob mu se nalazi među nama do današnjeg dana“ (Djela 2,29).

E sad se postavlja pitanje, je li moguće da će David prevario kada je to rekao? Naravno da nije, David je vjerovao da će mrtvi jednog dana uskrsnuti (kada se Krist vrati). Kako to znamo? Zato jer: „Jahve daje smrt i život, ruši u Šeol i odande diže“ (2. Samuelova 2,6).

David međutim ide i korak dalje te kaže: Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.” (Psalam 16,10)

Hebrejska riječ Šeol, ovdje je prevedena sa Podzemlje, a u biti označava isto mjesto kao i grob, neki prijevodi kažu i „jamu“.

David je doduše i dalje u grobu (Šeolu) (ali ne zauvijek), ali sada na „scenu“ stupa Pavao i citira taj isti psalam (Ps 16,18) kada govori o Isusu

“Kralj David za njega je rekao: “Znam da je Gospodin uvijek sa mnom jer uvijek stoji pokraj mene da ne posrnem. Stoga mi se srce raduje, a jezik kliče od veselja. Tijelo mi spokojno počiva. Jer nećeš ostaviti moju dušu među mrtvima ni dopustiti da tvoj svetac istrune. Pokazao si mi put života. Tvoja će me nazočnost ispuniti radošću.’ Braćo draga, dopustite mi da vam otvoreno kažem: David time nije mislio na sebe – jer on je odavno umro, pokopan je i grob mu je do danas ovdje. Ali David je bio prorok i znao je da se Bog zakleo jednoga od njegovih potomaka posaditi na njegovo prijestolje kao Mesiju. On je to unaprijed vidio i pretkazao Mesijino uskrsnuće. Rekao je da mu “duša neće ostati među mrtvima’ i da mu tijelo neće “istrunuti’. To proročanstvo govori o Isusu. Njega je Bog uskrisio – svi smo tomu svjedoci. (Djela apostolska 2, 25-32)

Međutim Isus je već ranije predskazao svoju smrt i uskrsnuće, tj. činjenicu da ga smrt ne može zadržati u grobu:

“Kao što je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će biti i Sin čovječji u krilu zemlje tri dana i tri noći.” (Matej 12,40)

Iz svega toga očito je da je isusova duša (tijelo) počivala u grobu, a nakon toga uskrsnula. Međutim pod utjecajem katoličke teologije, neki prevoditelji Biblije pojam duša doživljavaju kao neku izvantjelesnu komponentu koja može izaći iz tijela, I ne samo to, odlaze još jedan korak dalje i izraz Šeol”, koji označava grob, prevode sa vjerovali ili ne pakao.

I sada ispada zbog jednog bizarnog shvaćanja pojma duše da je isus bio u paklu, tj. Da se njegova “duša” odvojila od tijela.

“Dokaz” za to nalaze u 1. Petrovoj 3,18 gdje u katoličkim prijevodima piše da je Isus “oživjeo duhom”, izraz “oživjeo duhom” oni tumače kao da je njegova “duša” ušla/izišla iz njega, iako test uopće to ne govori, te iako i sam apostol Pavao objašnjava misterij Isusova uskrsnuća:

“A ako li stanuje u vama Duh onoga, koji je uskrsnuo Isusa, onaj, koji je uskrsnuo Isusa Krista od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim, koji stanuje u vama.” (Rimljanima 8,11)

Drugim riječima, ne radi se tu o tome da je Isus “dušom” izlazio iz tijela, već o tome da je Duh oživio njegovo tijelo.

KJV (King James Version) kaže: “predan je na smrt u tijelu, ali je oživljen od Duha” (1. Petrova 3,18)

“I Krist je jednom umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu. Iako mu je tijelo bilo mrtvo, Duh ga je oživio.” (1. Petrova 3,18) [iz ne-katoličkih prijevoda savršeno je jasno da je Duh (Sveti) oživio njegovo tijelo, ali ne I iz katoličkog koji kaže]

 “Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu” (1. Petrova 3,18)

Prevodeći taj stih na takav način, te prevodeći „oživljen od Duha“ tj. „Duh ga je oživio“ sa „oživljen u duhu“, pokušavaju implicirati da je Isus oživio kao neko duhovno biće, a ne da je uskrsnuo u tijelu.

Plaća grijeha je smrt i Krist je suglasno Pismima umro za naše grijehe, međutim njihovo svaćanje kaže da je Isusov duh izišao iz njegovog tijela, te potom „u duhu“ otišao u „pakao“ (tj. isusova duša), i potom izašo iz pakla, vratio se u tijelo, te vjerovali ili ne otišao na nebo u tijelu. Iako je sam isus upozorio na činjenicu da je široki jaz (bezdan), tj. da nema ništa između onih koji u paklu (izgubljenih) i onih koji su raju (spašenih), te da je prijelaz iz pakla u raj nemoguć (Luka 16,26).

Isus je u biti objasnio u evanđelju po Luci da između spasenja i propasti nema ničega između, tj. postoji „velik jaz“. To je upravo i bio cilj njegove usporedbe iako ju mnogi koriste kao dokaz da se ljudi trenutno naleze u raju ili paklu.

Objašnjenje te usporedbe (o siromašnome Lazaru i nemilosrdnom bogatašu) možete vidjeti ovdje!

E sada dolazimo do samoga teksta koji se citira za Isusov navodni boravak u paklu

Pročitajmo drugi dio 18. stiha i cijeli 19. da bi smo shvatili o čemu se radi

„Predan je na smrt u tijelu, ali je oživljen od Duha, kojim je također otišao i propovijedao duhovima u tamnici“ (1. Petrova 3,18b.19)

E vidite, Sveto Pismo tu kaže da je tijelo isusa Krista (tj. sam Isus Krist) oživljeno (tj. uskrsnuto) od strane Duha (Svetoga), te da je preko Duha Svetoga „također otišao i propovijedao duhovima u tamnici“.

Postavlja se pitanje kao je Bog Sin (Isus Krist) mogao preko Duha Svetoga (tj. Duhom Svetim) (treće osobe trojstva) „propovjedati duhovima u tamnici“? Vrlo jednostavno – „Troje ih je što svjedoći na nebu, Otac, Riječ i Duh Sveti: i to troje je jedno“ (1. Ivanova 5,7)

Kako je to troje u biti jedno, Krist može preko Duha Svetoga navjestiti radosnu vijest kome god hoće. Međutim sada se postavlja ozbiljno pitanje…

Tko su ti „duhovi u tamnici“? Prije nego odgovorimo moramo jasno reći par stvari:

a)     Biblija nikada ne govori o ljudima kao o duhovima

b)     Taj izraz koristi u Bibliji se za Svetog Duha, anđele i pale anđele (demone)

c)      Duh Sveti ne nalazi se u tamnici

d)     Božji anđeli također nisu zatvoreni u „tamnicu“

e)     Novi zavjet daje puno izvještaja o „duhovima“ tj. demonima i demonskim silama, dakle duhovi u tamnici su grupa demona (dakle ne svi) koji su u jednom trenutku vremenu završili u „tamnici“

Zašto su i kada ti duhovi završili u tamnici?

a)  Prisjetimo se da Bog neće nikoga kazniti prije Sudnjeg dana. Tada će platiti svakome po djelima njegovim. Demoni se nalaze još uvijek tu na zemlji, a ne muče se u paklu. Isus kada je tjerao demone ili kad ga je Đavao kušao radio je to na ovoj zemlji, ne u paklu. U Otkrivenju čitamo da će Đavao tek na kraju vremena završiti u Ognjenom jezeru (paklu)

b)  U Postanku 6,1-4 čitamo o tome da su „sinovi Božji“ općili sa ljudskim kćerima i stvorili      rasu divova „Nefila“. „sinovi Božji“ (u ovom slučaju radi se o palim anđelima; pogledaj i Job 1,6), su spavali sa ljudskim ženama. I to je najvjerojatnije porjeklo tih duhova. Zašto bi ih Bog zatvorio u tamnicu. Da ih Bog nije stavio u tamnicu vjerojatno bi ponovili taj grijeh, te da bi obeshrabrio ostale demone od sličnog pokušaja

c)   Biblija kaže da će i Sotona na kratko vrijeme [prije nego bude bačen u Ognjeno jezero na kraju vremena] „biti pušten iz svoje tamnice“ (Otk 20,7)

d)  Vrijeme kada su ti duhovi završili u tamnici nije nam nepoznato, radi se o „onima koji su nekoć bili nepokornil kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe“ (1. Ptr 3,20)

Je li im Isus preko Duha Svetoga stvarno propovjedao? Mnogi od vas su vjerojatno zbunjeni i pitaju se pa zašto bi im propovjedao (da se obrate) kada će ih na kraju vremena ionako uništiti, odnosno neće imati drugu priliku. Ako se radi o duhovima (đavolskim) to je očito.

E pa tajna se krije u prijevodu, naime grčku riječ „navjestiti“ tj. „navjestio“, katolički pisci preveli su sa „propovjedati“ tj. „propovjedao“. Vratimo se na početak, kada je Isus umro u tijelu, ali oživljen Duhom, što bi to on mogao navjestiti. Da nije možda pobjedu nad smrti i nad đavlom, knezom ovoga svijeta. Vrlo vjerojatno da se radi o tome! Te iste „duhove“ Božja je strpljivost uporno čekala u Noino vrijeme, ali je vrlo malo vjerojatno da ih je nastavila čekati i 2500 godina nakon potopa. Duh Sveti ih je nakon Isusova uskrsnuća samo mogao osvjedočiti u Kristovu pobjedu nad grijehom i nad smrću, a ne „navještati“ im radosnu vijest „na spasenje“, kao što katolički apologeti impliciraju.

Štoviše, oni pod izraz duhovi podrazumijevaju ljude iz Noinog doba koji se navodno nalaze u čistilištu.

„Isus zapravo posjećuje ljude koji su uistinu bili nepokorni za svoga života ( u Noinom dobu ). Ti ljudi su svjesne duše koje su zatočene u nekakvoj tamnici. Vrlo zanimljivo: ti duhovi nisu u Raju, jer u Raju nema tamnica već vlada sloboda ( Ivan 8:32 ) ali nisu niti u paklu, jer ih Isus spašava, a osobama u paklu spasenja nema. Gdje su tada ti duhovi?

Dok postoje različite interpretacije, nema nikakvih razloga da se navedeni citat ne smatra dokazom postojanja Čistilišta u Bibliji. Dok Biblija na mnogim mjestima govori o svjesnim dušama nakon smrti, ove duše su u specifičnom statusu: u “tamnici” su.” (link)

Da bi dokazao da duša nakon smrti izlazi iz tijela Defensor Fidei katolički apologeta u tom istom članku citira još i ovaj nevjerojatan stih iz 2. Samuelove:

„I onda mi je ponovno rekao; Stani, nad mene molim te i ubij me: jer nemir je došao nad mene, jer je život još u meni“ (2. Samuelova 1,9) (KJV)

Zašto je njegov „život“ bio još „u njemu“, odgovor je jednostavan, Još je bio živ! To je jasno i iz svih ostalih engleskih prijevoda!

„Onda mi je rekao, ‘Stani iznad mene i ubij me! Jer sam blizu smrti, a još sam živ“ (NIV prijevod)

To je jasno i iz svih ostalih engleskih prijevoda uključujući i NASBNKJV-a itd.

Međutim, katolički prijevod Biblije taj isti stih prevodi sa:

„Tada mi on reče: `Dođi ovamo k meni pa me ubij, jer me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni!“

A Defensor Fidei onda daje dojmljiv komentar tog stiha: „Šaul na samrti moli da ga ubiju jer mu je duša još uvijek u ranjenom tijelu.“, iako je sam čovjek (živa duša) koja ne može izaći sama iz sebe.

Potom dodaje još jedan drugi stih kao primjer izlaska duše iz tijela:

„Jahve je uslišio molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje.“ (1. Kraljevima 17,22 KS)

Kao i u prošlom slučaju radi se o zamjeni izraza „život“ sa duša kojeg je evanđelista Šarić ispravno shavtio i preveo u ovom slučaju:

„I Gospod usliši vapaj Ilijin. Život dječakov vrati se opet u njega, i posta živ.“ (1. Kraljevima 17,22 Šarić)

Svi engleski prijevodi (NASBNIVNLT) prevode taj stih kao i Šarić, osim (N)KJV koji ga prevodi doslovce sa duša iako je kao i u prethodnom slučaju iz konteksta očito što se sa dječakom dogodilo.

Zaključak: Živ čovjek je „živa duša“, a kada umre je „mrtva duša“, nemre izlazit sam iz sebe.

———–

Je li razbojnik razapet sa Isusom na dan raspeća otišao u raj (Luka 23,43)

Do sada sam ukratko pokušao objasniti to da je Isus prije uskrsnuća bio u grobu, a ne u paklu. Međutim, osim teorije po kojoj je Isus kao duhovno biće bio u paklu, mnogi katolici tvrde da je prije svoga uskrsnuća bio i u raju!

Pa zar nije razbojniku razapetom na križu do njega rekao:

Zaista kažem ti, danasbiti ćešsa mnomu raju!

Logičkim sljedom zaključivanja oni zaključuju da Isus nije bio lažljivac, te da su njih dvojica iz tog razloga taj isti dan otišli skupa u raj. Takvo razmišljanje je donekle ispravno, Isus nije lažljivac, međutim postavlja se pitanje o kojem golema većina uopće niti ne razmišlja. Naime, kako u grčkom orginalu nema interpunkcije (točaka i zareza), gdje ju onda staviti…

Da li treba taj tekst prevesti

Zaista kažem ti danas,

biti ćeš sa mnom u raju“

Ili

„Zaista kažem ti,

danas biti ćeš sa mnom u raju

Zapažate, samo promjenom mjesta zareza dobivate dva potpuno različita značenja istog teksta. U prvom Isus njemu tog istog dana (danas) daje obećanje da će biti sa njime u raju , tj. jamči mu spasenje jer se vjerom oslonio na njega.

Međutim, u drugom Isus kaže razbojniku da će tog istog dana (danas) njih dvojica biti skupa u raju.

Da bi smo razumjeli tekst potrebno je ući u ‘dubinu’.

Prvo pitanje koje se postavlja jest sljedeće: „Kada je razbojnik rekao Isusu „Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“, on je tim riječima zasigurno mislio na svoje spasenje. Zapazimo, razbojnik svjestan toga kakvim je životom živio nije bio zabrinut za to kada će biti u raju, nego hoće li on tamo uopće biti.

Drugo pitanje koje se postavlja jest na što se izraz „zaista kažem ti/vam danas“ odnosi? Zapazimo u trenutku kada su se Isusu svi rugali riječima da neka spasi sam sebe ako može, Isus daje razbojniku koji se vjerom oslonio na njega obećanje da će biti sa njim u raju. Dodavši riječ ‘danas’ Isus daje dodatnu sigurnost svome obećanju, ‘zaista kažem ti danas’, drugim riječima Isus je njemu u taj dan (danas), dao obećanje o vječnom spasenju, tj. životu u raju.

Treće pitanje koje se postavlja jest gdje Bog prebiva, naime, Bog vrlo vjerojatno prebiva u nebeskom raju, kako su Isus i njegov Otac jako bliski ne bi li bilo neobično da kada Isus dolazi na nebo prvo krene u posjet svome Ocu? Vrlo vjerojatno, štoviše, nakon svoga uznesenja na Nebo (40 dana nakon uskrsnuća – Djela 1,3-9), Isus je otišao ravno ka Ocu i sjeo njemu s desna na nebeskom prjestolju.

Međutim, nije li neobično da Isus ako je uistinu nakon uskrsnuća otišao na nebo (u raj), kaže svojoj majci Mariji u Ivanu 20,16 sljedeće rječi: „Nemoj me se dodirnuti, jer još nijesam uzašao k Ocu svojemu. Nego idi k braći mojoj i kaži im: “Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.”

Zapazimo i još jednu činjenicu, kada je razbojnik spomenuo Isusu Njegovo „kraljevstvo“, na koje kraljevstvo on misli? Vrlo vjerojatno, na isto ono o kojem je Isus govorio, međutim kada je Isus uputio svoje učenike da se mole Bogu „Dođi kraljevstvo tvoje“, očito je da to kraljevstvo još nije došlo. Ono tek ima biti uspostavljeno.

Kada dođe Isusovo kraljevstvo, Isus će zavladati svime i biti Gospodar svega.

Međutim, ukoliko svjesno odbacite činjenicu o naravi Isusove smrti i uskrsnuća, te jednom vrlo jednostavnom stihu pomaknete interpunkciju (zarez), naći ćete se u nejasnoj situaciji. Naime Isus je cijelo vrijeme govorio o tome kako će uskrsnuti (tijelom), međutim mi sada imamo, ne samo tobožnje oživljavanje njega kao duhovnog bića koje odlazi propovjedati u čistilište/pakao, nego imamo i njegov tobožnji odlazak u sam raj, iako je iz biblijskog konteksta i više nego jasno da su takva izvan tjelesna putovanja, a potom i reinkranacija u vlastito tijelo sve samo ne jasno biblijsko učenje.

Bitno je zapaziti da niti ostatak Biblije uopće ne spominje Isusov navodni boravak u raju (u periodu između smrti i uskrsnuća). Te da korištenje tog stiha (Lk 23,43) da bi se njime takvo što potvrdilo nema veze sa kontekstom u kojem se taj stih nalazi. Bazirati vjerovanje u zagrobni život na tom stihu još je apsurdnije.

————————————————

Što se događa sa ljudima nakon smrti možete vidjeti ovdje!

Kada će Bog nagraditi/kazniti ljude sukladno tome kako su proveli ovaj život možete vidjeti ovdje!

 

Vjerovanje da kršćani i muslimani služe istom Bogu

(preuzeto sa rijecistine.bloger.hr)

[Na dnu teksta imate četri videa koji pokazuju kakva je stvarna narav Islama]

Da bi smo shvatili da li kršćani i muslimani obožavaju istog Boga, bitno je shvatiti o kojem Bogu muslimani govore, tj. kakva je njegova objava, isto tako bitno je i vidjeti katolički stav o tom ‘bogu’ da bi smo mogli prosuditi da li je takav stav utemeljen na Božjoj riječi.

Papa Benedikta XVI nedavno je izjavio:

“Muslimani i kršćani imaju različit teološki i antropološki pristup Bogu, ali obožavaju istog Boga koji nas je stvorio.”

Bilo bi poželjno da je rimski papa svoju izjavu ograničio na katolike, zato što kršćani definitivno ne štuju isto božanstvo kao i muslimani. Islam niječe božanstvo Isusa Krista i Njegovo otkupljujuće djelo na golgotskom križu. Također, ne priznaje biblijsku objavu kao izvorno Božju. Islam je antikršćanska religija! U islamskim državama kršćani svakodnevno stradavaju, progonjeni su i šikanirani. Obraćeni muslimani smatraju se izdajicama, a mnogi prihvaćanje Krista plaćaju životom, robijom ili društvenim izopćenjem. Ponekad stradavaju i katolici. Progon u nekim islamskim državama ima institucionalnu podršku kroz zakonsku zabranu širenja kršćanske vjere.

Tko želi biti jedno u duhu s takvom i sličnim bezbožnim religijama, neka bude. Jedno je sigurno, Bog koji se objavio u Bibliji ne priznaje kao svoje one koji Njegovo sveto ime žele sjediniti s Alahom, Budom i ostalim bogovima svjetskih religija. Benedikt XVI i ovom je izjavom potvrdio da služi međureligijskom božanstvu. 

Prorok Muhamed rođen je 570 g. poslije Krista u plemenu Quarish u Meki. Godine 610. Muhamedu se ukazao anđeo Jibrib (nesumnjivo je to bio demonski duh), te mu predstavio boga imenom Alah. Nakon tog susreta Muhamed je u četrdestetoj godini počeo propovijedati vjeru u Alaha, koji je u to vrijeme bio samo jedan od mnogih pustinjsko – šakalskih bogova (demona) kojima su se ljudi klanjali. Muhamed je poistovjećivao Alaha kao boga Židova i kršćana. Otkrivenja koja je Muhamed zapisivao tijekom anđeoskih posjeta mogu se pronaći u Kuranu. Islam ničim ne podsjeća na judeo – kršćansko otkrivenje Gospodina Boga.

Drugi vatikanski sabor (1962-1965g): “U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium (br.16) koncil muslimane, na temelju njihove Abrahamove vjere u jedinog Boga, ubraja u Božji narod.”

Nakon ovakvih bizarnih i ničim utemeljenih teza postavlja se pitanje koji je gornji prag zabluda katoličke crkve u vezi spasenja i standarda koje je Bog propisao za pripadanje Njegovom narodu. Muslimani nemaju nikakve veze s Abrahamovom vjerom. Govorim o Abrahamu koji je opisan u Bibliji. Postoji i kuranska verzija Abrahama, dakako lažna. Prema Kuranu, Abraham je imao osam sinova koje je odgojio u Meki (?), a ne Hebronu kako uči Biblija. Druga laž Kurana u vezi Abrahama vezana je za prijenos blagoslova. Biblija kaže da je Abrahamovov duhovni potomak bio Izak. Kasnije je iz te loze nastao Židovski narod, a iz Judinog plemena rođen je po tijelu Spasitelj svijeta, Gospodin Isus Krist. Prema Kuranu Abraham je blagoslovio Jišmaela, što jednostavno nije istina.

Kako muslimani mogu pripadati narodu Boga koji se objavio u Bibliji, kad njihova sveta knjiga Kuran tvrdi da Isus Krist nije spasitelj svijeta? Također, Kuran tvrdi da Isus nije umro na križu za naše grijehe: “A nisu ga ni ubili, ni raspeli, već im se to pričinilo. Oni koji su se u njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao sebi.” (Sura 4,157-158).

Slijedom toga, islam ne priznaje otkupljujuću snagu Kristove krvi. Temeljni standard koji Bog postavlja u Novom savezu kao preduvjet ulaska u Krista jest priznanje Njegovog uskrsnuća, Gospodstva (ljudi iz svjetskih religija moraju Isusa priznati Bogom, a ne jednim od bogova), obraćenje od zla i novo rođenje. Ljudi koji slijede učenje Kurana ne mogu ispuniti niti jedan od tih uvjeta. Unatoč postojanja evidentnih činjenica o islamu u deklaraciji Nostra aetate piše: “… oni (muslimani) Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka …” Ključno je pitanje ovo; traži li Biblija da Isusa priznamo Bogom i podvrgnemo se Njegovoj upravljačkoj vlasti, ili je dovoljno da ga smatramo prorokom, jednim od tisuću koji je hodao zemljom?

Nepoznavanje elementarnih činjenica o islamu plodno je tlo za razvijanje zablude kako je to “miroljubiva religija” koju kroz povijest zloupotrebljavaju ekstremisti. Istina je drugačija! Ekstremizam je sredstvo ostvarenja ciljeva islama. Prema Kuranu, svijet je podijeljen u dva doma: Dom islama i Dom rata. Dom rata uključuje sve zemlje i narode koji se još nisu priključili islamu. Pet stupova islama (ima ih šest) moraju se uspostaviti u svim tim zemljama, a to će se postići pomoću đihada – svetog rata. Ondje gdje je đihad politički neizvediv, islam mora napredovati drugim metodama. U povoljnim okolnostima đihad mora biti primarna metoda, jer je cilj aneksija cijelog svijeta u Dom islama.

Ovo su pet stupova islama koji se ostvaruju đihadom:

1.      Ispovijed vjere: nema boga osim Alaha, a Muhamed je njegov prorok.

2.      Molitva: pet puta dnevno u smjeru Meke i stijene Kabba

3.      Davanje milostinje

4.      Post, osobito za vrijeme mjeseca ramazana

5.      Hadž, hodočašće u Meku koje se mora obaviti barem jednom u životu

Islam, kao i bilo koja druga religija, mora biti prosuđivan ne samo kroz zapise svoje objave (koji su više nego kompromitirajući), nego i kroz prepoznatljiva djelovanja tijekom povijesti. Islam je od svog osnutka bio religija koja je postupno svoje ciljeve počela ostvarivati agresijom na druge zemlje, ubijanjem, mučenjem, sakačenjem, društvenim tlačenjem nevjernika i ostalim oblicima zlostavljanja. Ove metode provođene su u zemljama gdje je islam bio dominantna religija.

Malo je poznato da su turski muslimani izvršili jedan od najvećih genocida u povijesti nad Armencima. Imamo primjer iz bliže povijesti na ovim prostorima. Početkom rata u Bosni i Hercegovini stotine tisuće muslimana našlo je utočište u Hrvatskoj, što je svakako bilo humano i pozitivno. Istovremeno, u srednjoj Bosni islamski militanti “čistili su teren”, u prijevodu, ubijali i protjerali kršćane gdje god su bili vojno nadmoćniji. Paradoks je tim veći što su obitelji nekih od muslimanskih vojnika za to vrijeme bile smještene u Hrvatskoj. Neću ulaziti u političke konotacije tog rata, ali to su povijesne činjenice. Dakako, za svaku osudu su i zločini izvršeni prema muslimanskom stanovništvu.

Tamo gdje je islam u manjini prilagođava se okolnostima, prikazuje miroljubivim i snošljivim, čekajući povoljan trenutak za preokret. Zato u Kuranu postoje naoko miroljubive upute koje Alah daje svojim sljedbenicma kad su u manjini ili slabiji. Pravo lice islama otkriva se u mnogobrojnim eksplicitnim stihovima iz Kurana koji potvrđuju da bog Allah potiče svoje sljedbenike na rat protiv nevjernika, tj. svih onih koji ne priznaju njegovu vlast.

Sura 4: 88: “Tkogod bi se odrekao svoga vjerovanja (Islama), javno ili tajno, nađite ga i ubijte ga, gdje god da ga nađete, kao i svakog drugog nevjernika”

(sada vam je jasno zašto muslimani ubijaju svoje bližnje koji prihvate isusa kao Boga i Spasitelja)

U zemljama gdje je Islam državna religija, to se doslovce i događa.

Kuran 9.1-6 (113) “Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte!”

Kuran 9:19-22 “U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovom putu, zalažući imetke svoje i živote svoje, oni će postići što žele. Gospodar njihov im šalje radosne vijesti da će im milostiv i blagonaklon biti i da će ih u đennetske bašče uvesti u kojima će neprekidno uživati!”

Kuran 9:29-31 (113) Borite se protiv onih kojima je dana knjiga (misli se na kršćane i Židove) koji ne vjeruju ni u Allaha, ni u ovaj svijet … ubio ih Allah! Kuda se odmeću?

Kuran 9:38-41 (113) “O vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo rečeno? Krenite u borbu na Allahovom putu … krečite u boj … borite se na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje.

Na internetskoj sceni postoji puno katoličkih stranica koje bilježe religiozno nasilje muslimana nad katolicima diljem svijeta i realno prikazuju ciljeve kuranske ideologije. Preporučam posjet stranici www.seattlecatholic.com gdje možete saznati o dokumentiranim slučajevima progona u Indoneziji, Sudanu, Pakistanu itd.

Posebno mi je zapela za oko ova izjava oca Vincent Serralda, francuskog katoličkog svećenika koji je pedeset godina živio među muslimanima u Sjevernoj Africi:

 

“Islam je uvijek u ratu, čak i onda kad prikazuje nasmijano lice. 
Cilj njegovog ratovanja je istrebljenje kršćanstva. 
To mi je otkriveno kroz pozorno proučavanje Kurana. 
To je borba do smrti!”

Prisjetimo se i izjave Hasanuddina jednog od trojice osuđenih za odrubljivanje glava kršćanskih djevojčica u indoneziji prije odlaska u zatvor:

Nije problem (ako budem osuđen na zatvor) zato jer je ovo dio naše borbe”

———————————–

Da li je islam religija mira?

Vjerska policija (islamska inkvizicija)

Islamski terorizam

Hođa poziva na odrubljivanje glava (pogledajte obavezno)

Glavosječa u Saudijskoj Arabiji govori o odsjecanju glava u ime Alaha (morate to pogledati!)

Vahabizam (Vehabije video BiH) [službena forma Islama u Saudijskoj Arabiji]

Hrvat prima Islam

Ujedinjene države Islama

 

Zabrana mesa i alkohola

Posebno su neobične katoličke tvrdnje što se tiče zdravlja. Ja iz svih ovih katoličkih tvrdnji mogu zaključiti da katoličkom kleru nije uopće stalo do zdravlja ljudi, odnosilo se to duhovno zdravlje ili na zdravlje tijela. No ipak ću svaku tvrdnju katoličke crkve ovdje prikazati, ali u svjetlu Biblijske istine, a ne izvlačenja iz konteksta što je jako uobičajeno za katoličku (sektašku) retoriku.

Prva tvrdnja koju iznose katolici glasi: „Adventisti ne jedu svinjetinu smatrajući to Božjom zapovijeđu. Neki ogranci adventizma su pak čisti vegetarijanci. Ne samo da ne jedu svinjetinu (poput Židova ili muslimana), nego se protive svakom ubijanju i konzumiranju životinja. Tvrde uporno i neznalački da je to volja samoga Boga. A dovoljno je prolistati Bibliju “uzduž i poprijeko” i pronaći mnoštvo mjesta gdje Bog dopušta pa čak i naređuje jesti meso.“

Ako Adventisti ne jedu uopće meso, meni je nejasno zašto onda pisac ovoga teksta toliko od sve hrane izdvaja baš svinjetinu? Bit će da je i on postao rob hrane, te da se na njega mogu upotrijebiti riječi apostola Pavla kada kaže: „bog im je trbuh“ (Fil 3,19). Ali da bih vam objasnio stajalište Adventista sedmog dana po pitanju ishrane, moram vas upoznati sa prvo sa našim stajalištem uopćenito prema zdravlju. A izvor svih naših vjerovanja je prvenstveno Biblije, i kao šta je i po mnogim pitanjima bilo, moderna znanost je kasnila za Biblijom, ali danas nam je dokazala da je Biblija i po pitanjima zdravlja, kao i drugim, bila u pravu.

Govoreći o tijelu kao o Božjem boravištu apostol Pavao se u stvari poziva na starozavjetno učenje i pokazuje da je briga o tijelu pitanje za koje je Bog veoma zainteresovan. To je u stvari moralno pitanje: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Ceremonijalni jezik i spominjanje žrtava u ovom stihu nagoveštavaju da Pavao ima na umu fizičko tijelo, ali i nešto više. Za apostola Pavla vjernik tada postaje božansko boravište.

On se neposredno poziva na Božje zavjetno obećanje Izraelu: „Među vama ću hoditi i bit ću vam Bog, a vi ćete mi biti narod.“(Lev 26,12). Govoreći o temi koja se često ponavlja, Bog obećava da će boraviti usred svog naroda (Izl 25,8; Br 35,34; 1 Kr 6,13; Jl 4,17). Kao i žrtva, cijelo biće treba da bude odvojeno, posvećeno jedino Bogu. On piše Korinćanima: „Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!“ (1 Kor 6,19-20). Nekoliko redova prije toga napisao je: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“ (1 Kor 3,16-17).

Pavlov vrlo ozbiljan jezik svjedoči da je ovo za njega vrlo važna istina. U ova tri teksta tijelo se izričito spominje četiri puta, te su njihove dvije osnovne teme jasne: a) stvaranjem i otkupljenjem tijelo je postalo Božja svojina i zato je važno, b) kršćanin je odgovoran da svoje tijelo sačuva čisto da bi se Sveti Duh mogao nastaniti u njemu. Briga o tijelu ima jake moralne komponente i predstavlja, ukoliko se ne zanemari, važan dio kršćanskog života.

Kršćani tada sprovode u život dobre zdravstvene navike da bi sačuvali upravno središte svog tijela – hrama – um – prebivalište Kristovog Duha. Stoga su adventisti sedmoga dana tijekom proteklih stotinu godina isticali važnost pravilnih zdravstvenih navika. Ovakvo se isticanje isplatilo: Najnovija istraživanja otkrivaju da se adventisti manje od ostale populacije razbolijevaju od gotovo svake glavne bolesti. Naslovna priča u broju „National Geographica“ iz studenog 2005. godine, koji je izašao i u hrvatskom izdanju, govori o dugovječnosti i predstavlja Adventiste, Okinavljane i Sardinijce kao najdugovječnije ljude svijeta.

U tom članku je napisano kako Adventisti u prosjeku žive 4-10 godina duže od kalifornijskog prosjeka. Kao razlog tome, autor članka Dan Buettner navodi uravnoteženu vegetarijansku prehranu, pijenje najmanje 5 čaša vode dnevno, aktivnu obiteljsku i društvenu povezanost, a uz vjeru pridodaje i svetkovanje subote koje djeluje antistresno. Zajedničko svim skupinama je izostanak konzumacije sredstava ovisnosti. Pošto se Adventisti zalažu za što zdraviju prehranu, vrlo su aktivni na tom području. Jedan od adventističkih pionira, John Harvey Kellogg, osmislio je „Corn Flakes“ koji se i dan-danas u gotovo svakom domu može naći, te je njegova tvrtka „Kellog’s Cereal“ postala jedna od najuspješnijih svjetskih prehrambenih kompanija.

Druga takva, također vrlo uspješna tvrtka, jest australski „Sanitarium“ koji je u vlasništvu Adventističke crkve. Adventisti u svijetu vode veliki broj bolnica i drugih zdravstvenih institucija. Najznačajnije adventističko učilište medicine je Loma Linda (Kalifornija, SAD). Kao kršćani mi vodimo brigu i o duhovnoj i o tjelesnoj strani ljudskog života. Isus, naš uzor, „ozdravljao je svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu“ (Mt 4,23).

Božji zakoni, koji obuhvaćaju i zakone o zdravlju, nisu tiranski, zato što ih je Stvoritelj odredio kako bi nam omogućili da na najbolji način proživimo život. Sotona, naš neprijatelj, želi nam preoteti zdravlje, radost, duševni mir i na kraju nas uništiti („Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“, Iv 10,10).

Ostvarivanje ovakvog zdravlja ovisi o sprovođenju u život nekih prilično jednostavnih, ali djelotvornih načela što ih je Bog dao. Neka od njih su očita i ugodna većini ljudi. Druga, kao što je pravilna prehrana, mnogo su teža za prihvaćanje, jer obuhvaćaju osnovna opredjeljenja i navike u našem načinu života. Božja zainteresovanost za ljudsku ishranu dolazi do izražaja već od prvog poglavlja Postanka. U tom poglavlju Bog propisuje čovjeku čime će se hraniti. Zaista iznenađuje koliko puta se ta zainteresovanost ponovo pokazuje u Bibliji, i zbog ljudskog zdravlja i zbog njegove pravilne službe Bogu. Prvobitna ishrana je bila vegetarijanska, određena do najmanjih pojedinosti. „I doda Bog: Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!“ (Post 1,29)

Posebno je spomenuto mnoštvo drveća u Edemu, uključujući i drvo života, kojima je prvi ljudski par imao pristup; jedini izuzetak među biljkama sjemenjačama bilo je drvo poznanja dobra i zla, koje je Bog zabranio („I dade Gospod Bog, te niče iz zemlje svakojako drveće, ugodno za pogled i dobro za jelo, i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla.“, Post 2,9). O tome im je rekao: „Samo s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer čim bi jeo s njega, morao bi umrijeti.“ (Post 2,17).

Njihovo kršenje ove zabrane predstavljalo je prvi grijeh. Tako je došla do izražaja veza između ishrane i moralnih pitanja. Poslije pojave grijeha prvobitna ishrana je bila proširena i u nju su uključene travnate biljke, ali i voće i koštunjavi plodovi („Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem.“, Post 3,18); ali je i dalje je ostala vegetarijanska. Savremena naučna istraživanja i dalje dokazuju i pravilnost ove ishrane i jedinstvene zdravstvene prednosti koje se stiču uravnoteženom vegetarijanskom ishranom.

Zdravstveni problemi današnjice koncentriraju se oko degenerativnih tipova bolesti neposredno povezanih s prehranom i načinom života. Prehrana koju je Bog planirao, sastavljena od žitarica, voća, orašastih plodova i povrća, davala je prave hranjive sastojke koji su omogućavali najbolje zdravlje. Biblija ne osuđuje jedenje mesa čistih životinja. Međutim, Božja prvotna prehrana za čovjeka nije obuhvaćala mesnu hranu, zato što On nije zamislio oduzimanje života nijednoj životinji i zato što je uravnotežena vegetarijanska prehrana najbolja za zdravlje – činjenica za koju znanost nudi sve više dokaza.

Ljudi koji troše proizvode životinjskog podrijetla koji sadrže bakterije ili viruse što izazivaju bolesti, mogu oštetiti svoje zdravlje. Izračunato je da samo u Sjedinjenim Državama milijuni pate od trovanja hranom peradi budući da inspekcija nije uspjela otkriti zaganenost salmonelom i drugim mikroorganizmima. Neki stručnjaci smatraju da „bakterijska kontaminacija nosi u sebi daleko veći rizik nego kemijski aditivi i prezervativi u hrani i očekuju da se poveća pojava oboljenja izazivanih ovim bakterijama“.

Dalje, studije obavljene posljednjih godina upućuju na to da povećana potrošnja mesa može izazvati povećanje ateroskleroze, raka, bubrežnih poremećaja, osteoporozu i trihinozu i smanjiti očekivani životni vijek. Jedino kada je Potop umanjio proizvodne mogućnosti zemljine površine da ljudima osigura dovoljno biljnih proizvoda, dozvoljeno je dodavanje životinjskog mesa ishrani ljudi, s ograničenjem da se ne smije upotrebljavati krv („Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.“, Post 9,3-4), a nešto kasnije i salo („Ova zapovijed ima vječnu valjanost za sva plemena vaša u svim prebivalištima vašim: nipošto ne smijete blagovati sala i krvi.“, Lev 3,17).

Već od početka je bila poznata razlika između takozvanih čistih i nečistih životinja, koju je uveo sam Bog („Od svih životinja čistih uzmi k sebi po sedmero, muško i žensko, a od životinja nečistih po dvoje, muško i žensko.“, Post 7,2; „Tada Noa podiže Gospodu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu.“, 8,20). Kao što izveštaji o patrijarsima govore, ljudi su lako prihvatili upotrebu mesa u svojoj ishrani, običaj koji je posebno odgovarao nomadskom načinu života i suhoj klimi. Knjiga proroka Danijela, napisana u Mezopotamiji, izvještava o sukobu oko hrane u vrijeme dolaska Danijela i njegovih drugova na dvor babilonskog cara Nabukodonozora II (605.-562. godine pr. Kr.).

Njihova odluka da izaberu jednostavnu vegetarijansku ishranu nasuprot carevoj stimulativnoj kuhinji povezana je s njihovom povećanom bistrinom uma i poslužila je kao proba Danijelove odanosti Bogu u stranom okruženju (Dn 1,8-16). Uzimajući u obzir ograničene izvore hrane, dostupne običnim ljudima u stara vremena, vraćanje na edemsku vegetarijansku ishranu nije u Bibliji predstavljeno kao značajno pitanje, ali ostaje ideal, i kao što je već rečeno, dobija sve snažniju podršku najnovijih naučnih istraživanja.

Hrana koju je Bog utvrdio u edenskom vrtu – vegetarijanska prehrana – idealna je, ali katkad ipak ne možemo dosegnuti ideal. U ovakvim okolnostima, u svakoj prilici ili na svakom prostoru, oni koji žele ostati u najboljem zdravlju jest će najbolju hranu do koje mogu doći.

Kao što sam već i ranije rekao, tek poslije potopa Bog je uveo meso kao hranu. Budući da je sva vegetacija bila uništena, Bog je Noi i njegovoj obitelji odobrio da jedu mesnu hranu postavljajući uvjet da ne smiju jesti meso s krvlju (Post 9,3-5). Drugi uvjet koji Sveto pismo ističe jest taj što je Bog zapovjedio Noi da on i njegova obitelj smiju jesti samo ono meso koje potječe od životinja što ih je Bog označio kao čiste životinje. Budući da su Noi i njegovoj obitelji bile potrebne čiste životinje za jelo, a i za žrtve (Post 8,20),

Bog je Noi dao uputu da sa sobom u kovčeg uzme po sedam parova od svake vrste čistih životinja, nasuprot samo jednom paru od svake vrste nečistih životinja. (Post 7,2-3). Točne karakteristike po kojima su se razlikovale čiste od nečistih životinja nisu navedene u izveštaju o Potopu (Post 7-9), ali ih zato nalazimo u Levitskom zakoniku 11. i Ponovljenom zakonu 14. Jasno se kaže da čiste životinje preživaju i da imaju rastavljene papke.

Ostale su nečiste. Čiste životinje u morima i rijekama su se raspoznavale po ljuskama i perajima (Lev 11,2-23). Općenito govoreći, ptice grabljivice i lešinari su označene kao nečiste. Po svojoj prirodi nečiste životinje ne predstavljaju najbolju hranu. Među njih ubrajamo štakore, pse, mačke, svinje, zmije, ali i školjke koje prebivaju na morskom dnu.

Zbog njihovih navika, oni su opasni prenosioci bolesti. Ispitivanja su pokazala da „osim postojećih količina kolesterola koje se nalaze i u svinjetini i u školjkama, ove namirnice sadrže i izvjestan broj otrova i kontaminanata koji su povezani s trovanjem ljudi“.

Da li je ova razlika zamišljena kao ritualna ili zdravstvena? Posebno u Ponovljenom zakonu  nabrajanje je  uže povezano sa ishranom, nego li sa ritualima prinošenja žrtava (Pnz 14,3-21). Da li je ovo razlikovanje privremeno? Da li je ukinuto u Novom zavetu? Razlikovanje među životinjama se može pratiti unatrag sve do Noe, koji je postao patrijarh cijelog ljudskog roda, ali je izričito definirano na Sinaju i nastavlja se u toku cijele biblijske povijesti.

Hošea Izaija, i Ezekiel ističu razliku između čistih i nečistih životinja („Oni koji se posvećuju i čiste u vrtovima iza onog jednog u sredini, koji jedu svinjetinu, nečisto i miševe – svi će zajedno izginuti, riječ je Jahvina.“, Iz 66,17; „Oni neće moći ostati u zemlji Gospodovoj: Efraim vratit će se u Egipat, a u Asiriji oni će jesti jednu hranu nečistu.“, Hoš 9,3; „Svećenici njezini prestupaju zakon moj i skvrne, što mi je sveto. Ne razlikuju sveto od prostote; ne uče razliku nečistoga i čistoga. Zatvaraju oči od subota mojih, i bivam oskvrnjen među njima.“, Ez 22,26 i „Neka pouče narod moj o razlici između svetoga i nesvetoga i neka ga upute o razlici između čistoga i nečistoga.“, 44,23).

Kao Židovi, Isus i apostoli su je svakako poštovali, tako da ni njihovi neprijatelji nisu pokretali to pitanje. Da li Novi zavjet ukida ovo razlikovanje? Iako je Isus odbacivao tradicionalna ceremonijalna razlikovanja (Marko 7,15-23), nijedan novozavjetni tekst ne ukida ovo osnovno razlikovanje. Nema razloga da je ono ukinuto na križu, jer Jeruzalemski sabor (Djela apostolska 15) propisuje određena pravila ishrane i kršćanima.

Petar se sam držao pravila o odbacivanju nečiste hrane (Dj 10,14). Rasprave o hrani posvećenoj idolima (1 Kor 8 i Rim 14) bave se drugom tematikom, a ne razlikovanjem između čistih i nečistih životinja. Iako se bavi drugim moralnim pitanjima, pisac Otkrivenja se služi poznatim starozavjetnim jezikom kada kaže da u Novi Jeruzalem „neće ući ništa nečisto“ (Otk 21,27; Iz 35,8).

Ima i drugih dokaza koji pokazuju da razlikovanje između čistih i nečistih životinja nema kultno obilježje. Kultna nečistota se mogla ukloniti čišćenjem; nečiste životinje su trajno nečiste, nije bilo rituala kojim bi se razlika mogla ukloniti. Osim toga, Izraelci su mogli doći u dodir s nečistim životinjama i nisu zato postajali kultno nečisti. Primena ovog propisa je bila sveopća, odnosila se i na strance koji su živjeli u Izraelu (Lev 17,12-15). Uzimajući u obzir navedene dokaze, možemo kazati da biblijski tekstovi podupiru razlikovanje između čistih i nečistih životinja, bar u razdoblju između patrijarha Noe i našeg vremena. Ovaj zakon o hrani uz zdravstvena načela, nosi u sebi i obvezu koju treba sprovesti.

Njihove sljedeće tvrdnje su u vezi alkohola: „Svatko tko poznaje židovske običaje, znade da su Židovi pili vino (u kojem dakako ima i alkohola). Budući da je bilo žestoko, miješalo se s vodom. Isus pije vino na Posljednjoj večeri, pretvara vodu u vino u Kani Galilejskoj… Nigdje Bog ne zabranjuje alkohol osim u slučaju njegove zloupotrebe (pijanstva) što osuđuje i Stari i Novi zavjet. Dakle, ne zabrana alkohola, nego pretjerivanja u alkoholu!“.

Sa obzirom i na njegove prethodne izjave o hrani, ja bih rekao da pisac ovoga teksta ima problema sa „neumjerenošću u jelu i piću“. Ali, i bez obzira na to, ja ću obrazložiti stav Adventista o alkoholu. Sveto pismo sadrži mnoga upozorenja vezana uz konzumiranje alkohola (Lev 10,9; Br 6,3; Pnz 14,26; 29,6; Suci 13,4-7; 13,14; 1 Sam 1,15; Izr 20,1; 31,4-6; Iz 5,11; 5,22; 24,9; 28,7; 29,9; 56,12; Mih 2,11; Lk 1,15).

Međutim, Pismo nužno ne zabranjuje kršćaninu konzumiranje piva, vina ili drugog pića koje sadrži alkohol. Zapravo, neki odlomci u Pismu o alkoholu govore u pozitivnom smislu. Propovjednik 9,7 poučava nas: „vesela srca pij svoje vino“. Psalam 104,14-15 kaže da Bog daje „vino što razvedruje srce čovječje“. Amos 9,14 govori o konzumiranju vina iz vlastita vinograda kao znak Božjeg blagoslova. Izaija 55,1 ohrabruje „kupite vina i mlijeka“.

Po pitanju alkohola, Bog kršćanima zapovijeda da izbjegavaju pijanstvo („I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!“, Ef 5,18). Biblija osuđuje pijanstvo i njegove posljedice (Izreke 23,29-35). Također im zapovijeda da ne dopuštaju da išta „vlada“ njihovim tijelima („Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali neću da me što zarobi.“, 1 Kor 6,12; „Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada.“, 2 Pt 2,19).

Konzumiranje alkohola u prekomjernim količinama stvara ovisnost. Pismo također zabranjuje kršćanima da čine išta što bi uvrijedilo ili poticalo druge kršćane na grijeh protiv vlastite savjesti (1 Kor 8,9-13). U svjetlu ovih načela, bilo kojem kršćaninu bilo bi jako teško reći da pije alkohol na slavu Božju („Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.“, 1 Kor 10,31).

Isus je pretvorio vodu u vino. Izgleda čak da je Isus pio vino u određenim prilikama (Ivan 2,1-11, Matej 26,29). U vrijeme Novoga zavjeta voda nije bila baš čista. Bez moderne sanitarne tehnologije voda je bila puna bakterija, virusa i ostalih zagađivača. Danas je takva situacija u zemljama Trećeg svijeta. Zbog toga su ljudi često pili vino (ili grožđani sok) jer se ono puno teže moglo zagaditi. U 1 Timoteju 5,23 Pavao je uputio Timoteja da prestane piti vodu (koja je vjerojatno uzrokovala želučane probleme) te da umjesto nje pije vino.

Grčka riječ za vino u Bibliji danas je osnovna, svakodnevna riječ vino. U one dane vino se fermentiralo, ali ne do istog stupnja kao danas. Pogrešno je reći da je to bio grožđani sok, ali je također pogrešno reći da je to bilo isto što danas nazivamo vinom. Ponovo, Pismo ne zabranjuje nužno kršćaninu konzumiranje piva, vina ili drugog pića koje sadrži alkohol. Alkohol nije sam po sebi iskvaren grijehom. Pijanstvo i ovisnost o alkoholu, međutim, jesu i stoga ih kršćanin nužno treba izbjegavati (Ef 5,18; 1 Kor 6,12).

Kada se pije u manjim količinama, alkohol nije štetan i ne stvara ovisnost. Zapravo, neki liječnici zagovaraju pijenje manje količine crnoga vina zbog njegove zdravstvene koristi. Ali ipak ostaje i činjenica da je alkohol je jedna od najrasprostranjenijih droga na planetu Zemlji. On je uništio milijune ljudi. On ne šteti samo onima koji ga upotrebljuju već svoj danak uzima od cjelokupnog društva – u razorenim domovima, smrti, u nesrećama i siromaštvu.

Budući da Bog komunicira s nama jedino preko našeg uma, dobro je ne zaboraviti da alkohol štetno djeluje na sve njegove funkcije. Kako se razina alkohola u tijelu povećava, tako onaj koji pije postupno srlja u gubitak koordinacije, zbunjenost, dezorijentaciju, bezvoljnost, komu, i na kraju smrt. Pijenje alkoholnih pića izaziva gubitak memorije, zdravog rasuđivanja i sposobnosti za učenje. Konzumacija manje količine alkohola pitanje je kršćanske slobode. Pijanstvo i ovisnost su grijeh. Međutim, zbog biblijske zabrinutosti vezane uz alkohol i njegove posljedice, zbog lakog podlijeganja iskušenju prevelikog ispijanja alkohola te zbog postojanja mogućnosti da druge sablaznimo i/ili uzrokujemo da posrnu – obično je najbolje da kršćanin u potpunosti uzdržava od pijenja alkohola.

 

Zabrana rada nedjeljom

Čudi me što toliko puno “kršćana” danas traži zabranu rada nedjeljom. Kao i nekada Konstantin 321.g., oni žele žele danas zabraniti rad nedjeljom. Crkva i država moraju biti odvojeni. Isus Krist nikada nije uzimao sebi u ruke svjetovnu vlast, niti je to savjetovao apostolima, niti je drugima silom nametao svoja uvjerenja (“Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta” – Iv 18,36), govorio je. Kada je katolička crkva tijekom povijesti uzimala svjetovnu vlast u svoje ruke to je mahom dovodilo do inkvizicije i vjerskih progonstava. Takav nauk suprotan je Biblijskom i u Bibliji nigdje ne piše da katolička crkva ima pravo nametati svoju volju svjetovnoj vlasti, zabranjivati rad nedjeljom ili pak na lomači spaljivati ili novčanim kaznama kažnjavati one koji odbacuju njezinu interpretaciju Svetog pisma.

Sada dolazimo do biti svega. Bog nam je dao Božje zapovijedi. Nije ih dao 7, 8 ili 9. Dao ih je deset, i one će vrijediti dovjeka. Šansa da će se one ikada promjeniti jednaka je nuli. Bog se dakako ne mijenja, on nije podvojena ličnost, da danas kaže jedno sutra drugo. Jednako je i sa njegovim zapovijedima. To za većinu kršćana nije sporno. “Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta i pravedna i dobra” (Rm 7,12); “Jer u ovome se sastoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi”; “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeruju u Isusa. (Otk 14,12). Dakle… u Bibliji piše da će svetima biti priznati oni koji drže Božje zapovijedi. Većina ljudi ne zna da je katolička crkva izmjenila Božje zapovijedi. Ključno pitanje… Ima li ona taj autoritet. Ja smatram da nema, zato jer nitko nemože mijenjati Božje zapovijedi, a Bog je isti “jučer, danas i sutra”. Vjerojatno se pitate pa gdje je tu problem? Problem je sljedeći… četvrta Božja zapovijed glasi ovako: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”

Kao i za vrijeme inkvizicije katolička crkva želi ljude prisiliti ljude da joj se pokore i svetkuju nedjelju. Ovaj put ne lomačama, već novčanim kaznama, kao i nekada kazne ne izvršava sama crkva već svjetovna vlast na njen poticaj. Nadam se da će ljudi napokon shvatiti nauk našeg Gospodina Isusa Krista, prihvatiti sve Božje zapovijedi, te odbaciti “zapovijedi ljudi koji istini okreću leđa” (Titu 1,14).

Sama katolička crkva priznaje da nije Isus, već ona navodno “u slavu Isusova uskrsnuća” promjenila svetkovanje dana Gospodnjeg sa subote na nedjelju. Ja sam skeptičan prema toj promjeni jer ne dolazi od Božjeg već ljudskog autoriteta. Božju zapovijedi su istina, a glavno obilježje antikrista je da kategorički odbija istinu.

Nije mi namjera nametati ljudima kolektivnu zabranu da rade bilo kojega dana u tjednu, bila to subota, nedjelja ili bilo koji dan u tjednu. Što se mene tiče, svatko može svetkovati ili raditi koji god dan u tjednu on želi. Samo mi je cilj istaknuti da ljudi moraju imati slobodu izbora o tome hoće li raditi i kada će raditi. Katolička crkva nema pravo preko državnih institucija nametati svoju volju, u ovom slučaju dan svetkovanja, onima koji nisu katolici, to je u suprotnosti ne samo sa zdravim razumom, zakonom koji jamči ravnopravnost svim vjerskim zajednicama, već i Božjim zapovijedima odnosno biblijskim naukom.

Ja ću se poslužiti riječima Thomasa Cranmera: “A što se tiče pape, odbacujem ga kao Kristovog neprijatelja i antikrista, zajedno sa njegovom lažnom naukom”.

Predlažem vam i jedan zanimljiv tekst iz Vjesnika koji je napisao senior protestantske reformirane crkve u RH pod naslovom: “Nametanje neradne nedjelje može dovesti do kršenja vjerskih sloboda vjernika kojima ona nije dan odmora

Kao i dio zanimljive rasprave u saboru: „Braneći zabranu rada nedjeljom, HDZ-ovac Tomislav Vrdoljak, po struci teolog, podsjetio je da je i Bog sedmog dana predahuo, pa da onda pravo na počinak ima i čovjek. Replicirao mu je SDP-ovac Nenad Stazić i podsjetio ga da je pobrkao dane u tjednu. Preporučio mu je da bolje pročita Knjigu postanka, pa će vidjeti da se tamo ne spominje nedjelja nego subota.“
(cijelu raspravu možete vidjeti u 24sata)


Sa jedne katoličke stranice: “Duh Božjeg zakona gubi se, dakle, i zasjenjuje kad po svojoj volji mijenjam zapovijedi, bilo da neke ukidam ili da nove izmišljam i dodajem”

Zanimljivo je da oni na toj stranici govore o savršenosti i nepromjenjivosti Božjih zapovijedi, a ipak oni sami su ih promjenili. Raskorak između djela i riječi, Novi zavjet naziva licemjerjem. Što vi mislite o tome?

Fenomenalan članak u kojem sam u potpunosti pobio sve katoličke argumente za svetkovanje nedjelje možete pročitati ovdje!

 

Zašto deuterokanonske knjgie ne smatramo dijelom Biblije?

Deuterokanonske knjige (apokrifne knjige) napisali su helenizirani Židovi 100-200g. prije Krista.

90. godine poslje krista, židovski koncil u Jamniji ih je isključio iz kanona (Starog zavjeta). Jeronim ih je također nazvao deuterokanonskima zato jer nije vjerovao da imaju kanonsku vrijednost. Katolička crkva službeno ih je prihvatila tek 1546, na koncilu u Trentu.

U njima se nalazi mnogo povjesnih netočnosti i općenito se nerjetko sukobljavaju sa ostalim djelovima Svetog Pisma.

Judita 1,1 kaže npr. da je Nabukodonozor bio kralj Asiraca iako povjest i ostatak Biblije kažu da je bio kralj drevnog Babilona.

Knjiga Mudrosti 8,19-20 kaže “Ja bijah mladić sretne naravi i imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage”

Što je pisac time htijeo reći, mi možemo samo pogađati, ali očito je da iznosi nauk prema kojem su naše “duše” postojale i prije našeg života na zemlji. Takvo nešto potpuno je strano ostatku Biblije. Bog ne stvara “duše” koje se inkarniraju u tijelo, nego stvara cjelovitog čovjeka. Čovjek nije postojao prije nego je stvoren.

Tobija 6,7-8 kaže “Mladić potom upita anðela: “Brate Azarja, čemu će služiti riblja jetra, srce i žuć?” A on odgovori: “Srce i jetra služe kad koga muči demon ili zao duh: treba to pred takvim, bio muškarac ili žena, spaliti, i nikad ga zao duh više neće mučiti.”

Taj vračarski savjet ne dolazi od Božjeg anđela. Vjerojatno ste se i vi poput Namaana zapitali “Gle ja mišljah, izaći će preda me, zazivat će ime Jahve Boga svoga, stavit će ruke…” (2. Kr 5,11). Ipak umjesto oslanjanja na Boga, pisac ove apokrifne knjige predlaže neke “recepte” koje je dobio od “anđela”. Ja ne osporavam to da on možda on je dobio to od anđela, samo je pitanje Božjeg ili Sotoninog. Je li moguće da je pisac te apokrifne knjige uistinu bio Božji prorok?

Znam da postoji još takvih i sličnih nelogičnosti i netočnosti u njima (povjesnih i teoloških), pa vas molim da mi pomognete naći takve događaje/nauke u njima.

Mnogi katolički crkveni oci također ih nisu prihvaćali –

“Crkva čita ove knjige o Juditi, Toboji i Makabejcima, ali ih ne svrstava među kanonske knjige, također čita i knjigu Mudrosti… ali za popravljanje ljudi, a ne kao autoritativnu potvrdu doktrine” Jeronim

Više o njima možete pročitati ovdjeovdje ili ovdje.

Apokrifi potkopavaju biblijsku nepogešivost zato jer te apokrifne knjige sadrže povijesne i druge greške. osim toga, ako su apokrifne knjige uistinu dio Biblije, to bi značilo da postoji mnogo grešaka u Božjoj riječi. Zato ih niti Židovi, niti Isus, niti apostoli, niti većina Crkvenih otaca nisu nikada prihvaćali kao dio Božje riječi” link

Tvrdnja katoličke crkve da Pavao spominje J i ostale poginule Židove (Heb 11,32), nebitna je zato jer Pavao govori o njihovoj smrti kao povjesnom događaju, ali nikada ne citira ili ih pak smatra (deuterokanonske knjige) kao dio Božje objave. Isto je bilo i sa Isusom, i svim staro-zavjetnim piscima.

Bog zabranjuje da njegov riječi Bibliji, dodajemo ono što joj ne pripada

Svaka je Božja riječ prokušana, štit onima koji se u nju uzdaju. ne dodaji ništa Njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivcem” (Izreke 30,5-6)

U dvije knjige o Makabejcima, Antioh Epifan je umro u tri različita navrata, na tri različita mjesta. Gotovo je nevjerojatno da katolička enciklopedija kaže da se lažni izvještaji o smrti Antioha Epifana zapravo dokaz u prilog autentičnosti te dvije knjige.

Više o tome možete saznati i u ovom članku: “Što su to apokrifne / deuterokanonske knjige? Pripadaju li apokrifne / deuterokanonske knjige u Bibliju?”

 

Zašto krstiti odrasle, a ne malu djecu?

Novi zavjet govori da je preduvjet za krštenje obraćenje, odnosno vjera “Tko bude vjerovao i pokrstio, spasit će se” (Mk 16,16). U apostolskoj crkvi samo oni koji su povjerovali u evanđelje, bili su kršteni (Dj 8,12.36-37; 18,8).

Odgovarajući na Božji poziv, ljudi uviđaju svoje izgubljeno stanje, priznaju svoju grješnost, pokoravaju se Bogu, kaju zbog svojih grijeha, prihvaćaju Kristovu žtvu pomirnicu i posvećuju se novome životu s Njim. Bez obraćenja ne mogu stupiti u osobni odnos s Isusom Kristom. Samo pokajanjem oni mogu iskusiti umiranje grijehu – preduvjet za krštenje. Smatraju da im samo krštenje ne jamči vječno blaženstvo, već da je za vječno blaženstvo potrebna osobna vjera u Isusa Krista, ljubav prema Bogu i ljudima, te samim time i krštenje, dakle smatraju krštenje posljedicom vjere, a ne obrnuto. Vjeruju da samo krštenje bez vjere, ne jamči da će se netko spasiti, te isto tako i da će se onaj koji vjeruje krstiti, te tako ispuniti uvjet za spasenje.

Dakako ljubav prema Bogu podrazumjeva I vršenje Božjih zapovijedi, “Jer u ovome se sastoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi” (1.Iv 5,3). Isus također kaže “Ako me ljubite vršit ćete moje zapovijedi” (Iv 14,13). Ljubav bez poslušnosti, lažna je ljubav. Božje zapovjedi kako su napisane u Bibliji, vječan su izraz Božje volje, dakako, Novi zavjet daje nam još puno zapovjedi, koje smo također dužni poštovati, odnosno živjeti po njima, ali ne na silu, već iz ljubavi, zahvalnosti I radosti zbog vječnog života kojeg smo besplatno dobili. Svaka nanovo rođena osoba lagano će shvatiti što pokušavam reći. Onima koji su prihvatili Isusa kao Spasitelja vršenje njegovih zapovjedi nije teret, nego radost.

Krštenje podrazumijeva i priključenje Crkvi (zajednici spašenih), koje se događa prilikom “novorođenja”, a ne prilikom “rođenja malog djeteta”. Budući da bebe i mala djeca ne mogu doživjeti obraćenje, smatraju da ona nisu osposobljena za krštenje. Znači li to da su ona isključena iz “Kraljevstva nebeskog”, svakako da ne. Sam Isus, nikada ih nije isključio iz svoga kraljevstva milosti. “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni”, “jer takvima pripada kraljevstvo nebesko” i stavio je “na njih ruke” (Mt 19,14-15). Dakle vjerni roditelji igraju životno važnu ulogu u izgradnji odnosa između svoje djece i Krista koji će ih na kraju dovesti do krštenja.

Isusov odgovor majkama koje su mu dovele djecu da ih blagoslovi prouzročio je pojavu običaja posvećenja djece. Za ovu službu roditelji dovode svoju djecu u crkvu da ih prikažu, odnosno posvete Bogu.

Krštenje male djece u katoličkoj crkvi povezano je sa naukom o istočnom grijehu, kojeg svi protestanti odbacuju.

 

Zašto protestanti ne prihvaćaju sakramentalnu ispovijed kao način pomirenja sa Bogom?

Da bi ste to mogli shvatiti morate ući u dubinu tematike tj. vratiti se na sam početak, potom ćete korak po korak shvatiti naš stav i vjerovanje. Naime zbog pada u grijeh prvih ljudi, Bog je uspostavio „Obred pomirenja“, međutim, taj obred bio je samo slika stvarnog pomirenja kojeg je jedanput zauvijek učinio Isus Krist. Taj obred ujedno je imao za svrhu i da ukaže na njega.

Obred pomirenja

U starozavjetnom Svetištu žrtve su se ponavljale jer “bez prolijevanja krvi nema praštanja” (Heb 9,22). Ova obredna parabola o otkupu ponavljala se iz godine u godinu. Mojsiju je na Sinaju pokazana „slika, kopija ili preslika nebeske svetinje“ (Izl 25.9-40), Sveto pismo naziva Svetište što ga je on načinio kao „slike nebeske stvarnosti“, a njenu svetinju kao „sliku prave“ (Heb 9.23-24). Suprotno tome, stvarno pomirenje, odnosno otkupiteljska smrt Isusa Krista zbila se na Golgoti “jedanput za sva vremena” (Hebrejima 9,26-28; 10,10-14). Na križu je potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh i udovoljeno je Božanskoj pravdi. Jer “Plaća grijeha je smrt” (Rimljanima 6,23), a “Krist je, suglasno pismima, umro za naše grijehe” (1. Korinčanima 15,3), “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne” (1. Petrova 3,18); “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscjeliše” (Izaija 53,5). Njegovom smrću mi smo opravdani tj. pomireni “i svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvlju bude Pomirilište po vjeru” (Rimljanima 3,24-25), “Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta” (1.Iv,1-2). Njegova smrt “nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo izabrani narod, revan u djelima ljubavi” (Tit 2,14) Drugim riječima, protestanti smatraju da je sam obred pomirenja (sa Božije strane) dovršen Kristovom smrću na križu. Međutim Bog nas poziva da i mi učinimo „svoj dio“, a naš dio se sastoji u tome da mi prihvatimo Njegov dio, tj. ono što je on učinio za nas.

Prihvaćanje savršenosti i dostatnosti Božjeg djela za naše spasenje

To možemo jedino ako vjerom prihvatimo Njegovu smrt na križu za naše grijehe umjesto naše vlastite, jer smo zbog grijeha mi morali umrjeti, a ne on, ali je zbog ljubavi prema palome ljudskom rodu Bog napravio takav plan spasenja po kojem će on umjesto nas umrijeti, kako bi se mi mogli osloniti na njegovu smrt kao zamjenu za našu vlastitu koju smo zbog svojih prekršaja zaslužili.

Dakle mi trebamo vjerom prihvatiti njegovu milost i oprost, ali i svojim praktičnim životom (ne samo deklerativno) pokazati tu vjeru. Drugim riječima, Bog od nas nakon što ga prihvatimo kao Spasitelja traži promjenu života u kojem će on biti na prvom mjestu u našem životu.

Također, prava vjera će nas dovesti i do pokajanja (tj. stvarnog žaljenja zbog učinjenog grijeha i odbacivanja tog istog) jer više nećemo moći imati blisku zajednicu sa njim i živjeti u grijehu, naime, jednom kada dođete ka Bogu, ili će on vas privući ka sebi i vi ostaviti grijeh, ili ćete vi zadržati grijeh i udaljiti se od njega. Nemoguće je imati blisku zajednicu sa Bogom i istovremeno živjeti u grijehu zato jer vas grijeh odvaja od Boga, tj. narušava vašu zajednicu sa njime.

Vjera koja rezultira stvarnim pokajanjem uistinu je i spasonosna vjera, bez stvarnog pokajanja, naša će vjera na Dan suda biti bez ikakve vrijednosti pred Bogom. Bog nas poziva da budemo vršioci riječi, a ne samo zaboravni slušaoci, međutim pokajanje se nesmije zamijeniti sa sakramentalnom ispovijedi.

[Postoji golema razlika između sakramentalne ispovijedi i pokajanja, pogledajte ako vas zanima]

Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi

Jedini način na koji mi možemo doći do nebeskog Oca, tj. primiti oprost i dobiti slobodu od grijeha jest kroz Isusa Krista, a ne kroz katoličkog svećenika, naime, razlika između katoličkog i protestantskog razumijevanja pokajanja i načina dobivanja oprosta je u tome što mi vjerujemo da do oprosta grijeha možemo doći samo i jedino kroz Isusa Krista. To ‘samo i jedino’ isključuije katoličkog svećenika, ali i sve ostale navodne posrednike. Naime, prema Svetom Pismu posredničku ulogu u spasenju (tj. oprostu grijeha) ima samo i jedino Isus Krist.

Biblija jasno govori: “Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1. Timoteju 2,5), “Krist naime nije ušao u Svetinju napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim” (Heb 9,24), te da Krist može “zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih” (Hebrejima 7,25), odnosno govori da posredničku ulogu ima sam Isus Krist, a ne njegov navodni zemaljski posrednik. Mi nismo opravdani (pomireni) sa Bogom riječima nekog crkvenog dužnosnika ili našom zaslugom, već vjerom u svemoćnog Otkupitelja, Njegovom žrtvom na križu i Božjom milošću (“Da, milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji” Ef 2.8). Sukladno tome “sveci”, Marija, mise zadušnice ili zemaljski crkveni dužnosnici ne mogu nas spasiti jer “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedno ime [Isusovo] dano ljudima po kojem nam se treba spasiti” (Dj 4,11). Gospodin Isus Krist ujedno je i jedini posrednik između čovjeka i Boga.

Protestanti smatraju da nam u spasenju može pomoći samo živa vjera u Boga, a ne kojekakva praznovjerja tipa škapulari itd… npr. dekret pape Pavla V. od 11. veljače 1613 – koji je na snazi i danas – ističe da »Crkva jamči svojim autoritetom da se oni koji nose škapular, sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za spasenje u zajedništvu s Bogom ili – kako se to ranije običavalo reći – za ‘što brži izlazak iz čistilišta’«. Mislim da taj dekret nadilazi kategoriju „vjerovali ili ne“. Cijeli taj članak iz Glasa Koncila možete vidjeti ovdje.

Martin Luther naglašavao je da svoj pogled vjere treba upirati uvijek u Krista, da se uzdamo u Kristov život i njegovu pobjedu. Krist nas spašava, a ne crkva ili sakramenti (“Jer Krist je svrha i svršetak Zakona, da se opravdava svatko tko u njega vjeruje”) ustao je protiv indulgencija odnosno nauke o OprostuPape i protupape su tvrdile da mogu iz riznice svetaca crpsti milot za oproštenje vremenskih kazni za grijehe, i to ne samo živih već i mrtvih. Luther je 31.X 1517.g. pribio je na vrata crkve u Wittenbergu svojih 95 teza, u kojima je poricao vrijednost oproštajnica. Povod za pribijanje ovih teza bio je dolazak dominikanca Tetzela, papinog opunomočenika za prodavanje oproštajnica. Tetzel je tada naime “sa autoritetom svih svetaca”, u papino ime prodavao oproštajnice od prošlih i budućih grijeha, bez potrebe vjere i pokajanja, oproštenje se moglo kupiti ne samo za žive, već i za mrtve koji navodno borave u čistilištu. Tetzel je tvrdio da se duša, čim novac padne u sandučić za darove, odmah oslobađa iz čistilišta.

William Tyndale, najveći engleski reformator, odličan lingvist i prvi prevodilac Novog zavjeta s Grčkog na Engleski također se slagao s Lutherom da je nauka o čistilištu “papinska izmišljotina”, a ne dio Božjeg djela. Zbog toga je bio izveden na sud, obješen i spaljen.

Najbliži Tydellov suradnik John Frith napisao je Raspravu o čistilištu u tri dijela, u kojoj odgovara Thomasu Moreu (državnom tajniku za vrijeme Henrika VIII), biskupu Fisheru (obojica poslje pogubljeni zbog izdaje) i Rastellu (Moreovu šurjaku), na njihove tvrdnje i stav o čistilištu. On pobija nauku o čistilištu argumentima da je uskrsnuće jedina nada u budući život i da život vječni imamo samo u Kristu. Uhapšen i zatvoren, mučen glađu, zlostavljan i osuđen na smrt bila mu je dana mogućnost da bude pomilovan pod uvjetom da pozitivno odgovori na dva pitanja, 1. vjeruje li u Čistilište i 2. vjeruje li u transupstancijaciju. On je dogovorio da se ni čistilište ni transupstancija ne mogu dokazati Svetim pismom. ovo poricanje bilo je njegova smrtna presuda. Spaljen je na lomači u Smithfieldu izvan Londona 4. VII 1533.g.

Jan Hus imao je isto vjerovanje, propovjedao je nepatvoreno evanđelje i odbacio crkvena vjerovanja koja nisu imala veze sa Svetim pismom. Privezan za stup lomače, još je jednom pozvan da odbaci svoje “zablude”. Hus je nato uzviknuo “Kakvih zabluda da se odreknem? Ne osjećam se uopće krivim. zazivam Boga za svjedoka da je sve što sam ja pisao i propovjedao bilo sa ciljem da spasim duše od grijeha i propasti, spreman sam stoga vlastitom krvlju zapečatiti istinu koju sam propovjedao”, ubrzo nakon toga i on je pogubljen.

Priznanje grijeha Bogu i pokajanje uvijet za dobivanje oprosta

Protestanti se ispovijedaju Bogu uz posredništvom Isusa Krista, jer vjeruju da samo on, a ne crkva i sakramenti mogu utjecati na naše spasenje vodeći se Božjom riječju da “Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1. Ivanova 1,9). Uvjet za Božji oprost je vjera koja se svjedoći djelima (dakle ne formalna, tj. samo na papiru) i ljubav prema Bogu i ljudima koja se iskazuje vršenjem Božjih zapovijedi “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi” (Iv 14,15), “Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi” (Iv 14,21), “Ostanite u mojoj ljubavi! Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi” (Iv 15,10).

Spasenje vjerom, a ne djelima [dobra djela su plod prave vjere, a ne uzrok spasenja]

Mi se spašavamo isključivo vjerom, zato jer “nikoga neće opravdati vršenje Zakona. Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha” (Rm 20,19), jer “nema pravednoga niti jednog” (Rm 3,10), “Dakle: opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu, po komu smo i pristupili vjerom k ovoj milosti u kojoj se nalazimo i kojom se ponosimo” (Rm 5,1), “dok Izrael, idući za nekim zakonom koji bi činio pravednim, nije stigao k ispunjenju Zakona. Zašto? Jer je htio postići pravednost ne po vjeri, već – kao da bi bilo moguće – po djelima” (Rm 9,31.32), “Ali kako znamo da čovijeka ne opravdava vršenje Zakona nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Isusa Krista, da bi smo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje zakona neće nikoga opravdati”(Gal 2,16)  Ali… “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo” (Rm 3,31). Jer “Ako naime svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno išćekivanje Suda” (Heb 10,26.27),  “Opominjite se međusobno svaki dan”, “da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha! Mi smo uistinu postali i jesmo sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka” (Heb 3,13.14; Mt 24,13), “Što koristi, braćo moja ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasiti” (Jak 2,14), “Ali tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušalac, nego kao zbiljski izvršilac, tome će biti blago u njegovom radu” (Jak 1,25). Isus jasno kaže što ćemo činiti ako ga zaista volimo: “Ako me ljubite vršit ćete moje zapovijedi (Iv 14,13). Na kraju svega u Otkrivenju piše “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa” (Otk 14,12)

Kada kažem da se opravdavamo vjerom, a ne djelima, to kažem isključivo zato jer se djelima nemoguće opravdati, a ne zato jer smatram da nije dobro činiti dobra djela ili držati Božje zapovijedi. Štoviše to je ključno za naše spasenje,  “Jer u ovome se sastoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi” (1.Iv 5,3). Drugim riječima, naravno da trebamo držati Božje zapovijedi. Samo želim kažem da se mi time ne možemo opravdati. Drugim riječima da smo sa Bogom izmireni žrtvom na križu njegovog Sina i vjerom u Boga, a ne vlastitim zaslugama.

Što podrazumijeva riječ Zakon? Zakon u gore navednom tekstu odnosi se na Božje zapovijedi koje dakako nisu ukinute, ukinut je dio zakona koji se odnosio na prinošenje krvnih žrtava uz posredstvo zemaljskog “Velikog svećenika”. Sada je Krist naš Veliki svećenik i on posreduje za nas ped licem Božjim “Odatle sljedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih” (Heb 7,25) Jer plaća grijeha je smrt, a Krist je suglasno pismima umro za naše grijehe i tako nas izmirio sa Bogom. Dakle mi sada nemamo više zemaljskog posrednika, već naš posrednik Isus Krist posreduje za nas u nebeskom svetištu. Citat “Ako se naime mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i zakon” (Heb 7,12), odnosi se upravo na to! Krist nije ukinuo nijednu od Deset zapovijedi kako to želi reči katolička crkva. Otkrivenje nam govori da ako želimo vječno živjeti moramo držati ne ljudske, već Božje zapovijedi i to sve! Zapovijedi katoličke, pravoslavne, ili neke druge crkve ili osobe, nisu Božje zapovijedi. Usporedite, pa sami zaključite!

Krist ima ulogu velikog svećenika

Biblija nam jasno govori da uloga velikog (tj. vrhovnog) svećenika koji je ujedno i posrednik između Boga i ljudi zauvijek pripada Isusu Kristu sukladno Svetom pismu: „Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom, to jest koji ne pripada ovomu svijetu, ušao je jedanput zauvijek, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi i pribavio nam vječni otkup“ (Heb 9.11-12), Tako ni Krist nije sam sebi dodjelio velikosvećenićku čast, nego onaj koji mu upravi riječi: “Ti si sin moj, ja te danas rodih“, kao što i na drugome mjestu veli: „Ti si svećenik zauvijek, sličan Melkisedeku“ (Heb 5.5-6), “Zato, sveta braćo, koji ste dionici nebeskog poziva, promatrajte poslanika i velikog svećenika naše vjere, Isusa. On je vjeran onomu koji ga postavi (velikim svećenikom), kao što biješe i Mojsije u svoj kući Božjoj“ (Heb 3.1-2), “I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac – slavu!” (1.Petrova 5,4). Katolička crkva je pak papu, a ne Isusa Krista nazivala velikim svećenikom (Pontifex Maximus), dok danas papu naziva vrhovnim svećenikom (Summus Pontifex), što je i njegova službena titula.

Osporavanje Kristove uloge

Zbog odbacivanja i zamračivanja Kristove uloge u pomirenju, posredništvu te poglavarstvu nad crkvom odnosno postavljanja nekih drugih središta namjesto Krista u crkvenim učenjima Martin LutherJan Hus kao i Jean Calvin, te prva osoba koja je prevela Bibliju na engleski jezik John Wycliffe, kao i sve protestantske crkve do početka 20. st. smatrale su papu antikristom. Vjerovali su da odvajanje biblijskog nauka od Isua Krista vodi do pogrešnog razumijevanja “puta, istine i života” (Iv 14,6). Naravi i cilju antikrista odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom izvorniku antikrist može značiti ne samo ‘protiv Krista’ već i ‘namjesto Krista’).