Uživao sam Božji dar biti članom lokalne crkve u svojim najboljim godinama života. Bilo je to sretno razdoblje mira i odrastanja sa mlađom i starijom braćom i sestrama. Socijalni aspekt života je svakako bio ispunjen ali kako sami vjernici znaju reći crkva nije klub. Moje iskustvo nakon 25 godina života u lokalnoj crkvi mi kaže da nije moguće biti živ, goriti za sadašnju istinu i opstati u mrtvoj sredini. Mrtva crkva se naziva mrtvom ako ne ispunjava svoju misiju u najznačajnijem dijelu svoga poslanja. Postoje desna i lijeva ruka evanđelju ali postoji i središnja vijest kojom je Bog zadužio poslijednje dvije od sedam crkava (sedam povijesnih perioda Božjeg ostatka opisanih u Otkrivenju). S naših propovjedaonica se često može čuti “Dajte ljudima Isusa, govorite o Njegovoj ljubavi a ne o zvjerima i žigu”. Brojni protestanti govore o Isusovoj ljubavi jer ne znaju za njegovu posredničku službu na nebu, nije im jasan pojam istražnog suda, “malog roga” i konačne velike prijevare koja će prisiliti ljude da predaju svoje povjerenje sotoninim predstavnicima na zemlji. Za one koji su primili potpuno razumijevanje na dar Božja je volja da se o Njegovom Sinu, Isusu Kristu propovjeda kroz prizmu posljednje vijesti za ovaj svijet – troanđeoske vijesti. Što je troanđeoska vijest nego posljednja poruka dana iz ljubavi ovom svijetu. Ne, nego oni koji ne priznaju Božji rizik i ne priznaju doslovnost božanskog vječnog Sina kažu: “dajte ljudima Krista”, oni koji ne razumiju što znači “dao” u Ivanu 3.16, kažu nam: “pričajte samo o Božjoj ljubavi”. Oni koji pričaju o Bogu Ocu i Sinu kao o “enitetima” koji su izabrali uloge za potrebu našeg spasenja, takvi koji negiraju doslovnost Oca i Sina, već pričaju o nekakvim ulagama, takvi govore: “dajte ljudima Krista”. Takvi koji kažu da božanski “entiteti” ne trebaju ovozemaljski odnos otac i sin, da je to ispod njihove razine, takvi govore: “dajte ljudima Krista”.
Ako lokalna crkva ne čini ništa ili vrlo malo ili propovjeda tu vijest sebi u brk, to je mrtva crkva. Što se sve dešava u mrtvoj crkvi? Kada lokalna crkva ne čini što bi trebalo, onda se na nju nakalemljuju različiti utjecaji različitih profila ljudi. Ono što neutralni pronicljivi posjetitelj vrlo brzo može zapaziti je garnitura neposvećenih, narcisoidnih, iskompleksiranih, željnih položaja, koji vrše svoj neposvećeni utjecaj na ostatak mlakih vjernika. Najčešće takvi sebe ne vide u negativnom svjetlu već imaju osjećaj da su oni čuvari ognja (istine). Oni imaju dužnost odbraniti crkvu od negativnog utjecaja onih koji su pre doslovno, fanatično shvatili poruke Božje Riječi i duha proroštva.
Godinama se između vjernika pričalo da je naša lokalna crkva kažnjenička crkva. Pošto sam u vojsci bio u kažnjeničkoj vojarni gdje su časnici dolazili po kazni jasan mi je taj pojam. Znači kad crkva ne zna što će sa svojim neprilagođenim zaposlenikom onda ga šalje tamo gdje je najgore, gdje su vjernici nemogući. Dok sam bio mlađi mislio sam da su to glasine mlakih i nezadovoljnih životom općenito.
Danas kad se sjetim psiholoških profila svih onih koje su nam poslali, koji su se izredali u pokušaju da se prezentiraju kao izabranici Božji, shvaćam da glasine nisu bile neutemeljene.
Govorili su nam da su i oni samo ljudi i da se ne očekuje nerealno od njih. Mnogi vjernici su znali reć da ovaku nisku razinu ponašanja nisu vidjeli ni od ljudi koji ne poznaju evanđelje. Ti “izabranici” su se (poznavajući sebe) htjeli unaprijed ograditi ali nitko nije niti očekivao nešto nerelano od njih. Realno je bilo očekivati osobu iznad razine prosječnih vjernika, po karakteru, smislu za pravedno, empatiji i poznavanju Božje Riječi. Kako ih ljudi prepoznaju, što ih otkriva? Umjetni osmjeh. Govor s visoka. Konstantno zauzet nečim drugim. Ne postoji tableta otrežnjenja za sve one koji si umisle da će im završeni teološki fakultet osigurati duhovnost. Crkva ne treba teološke policajce koji će kotrolirati gdje se, kada i kome govori troanđeoska vijest.
Kako je bilo živjeti u lokalnoj crkvi postkomunističkog sistema? Da li se društveni sistem reflektira na mentalni sklop vjernika i njihovih pastira? Da li pastiri znaju što je sloboda? Da li vjernici znaju što je sloboda? Da li je sloboda prijatelj ili neprijatelj crkvi? Da li si ti slobodan čovjek/žena ili si vječiti dužnik za uslugu koja ti je omogućila to što sada jesi?
Do kada ćeš vršiti opresiju i minirati pokušaje onih koji bi htjeli biti živi u mrtvoj sredini? Do kada ćeš ih okrivljavati, ocrnjivati i sazivati inkvizitorske odbore “čuvaru ognja”?
Do kad češ se sakrivati iza “reda i discipline” izdajice Božje Riječi. Da li znaš da ćeš ti biti novi Juda koji će prokazivati Božje vjerne misleći da vršiš Božju volju? Da li znaš da kukavice neće naslijediti Kraljevstvo nebesko? Mi smo zaduženi Božjom istinom koja nam je darovana. Ne građevinom, već istinom! Pa ipak kod nas se sve vrti oko građevine, fizičke zgrade. Živimo u jedinstvenom vremenu kad je sloboda ispovjedanja vjere osigurana zakonom ali nas nema na ulicama i trgovima. Prestanimo zvati kućne molitvene skupine “molitvenim skupinama” jer one to nisu, one su prave crkve Božje i u njih se odlazi svake subote a jednom u tri mjeseca je dobro da se te djelotvorne crkve sastanu u većem molitvenom domu. To je Biblijski model a ne ono što smo si mi našli za zgodno i praktično.
Home Churches: Always Part of God’s Plan